Ne žele stvarati obitelj, rađati i odgajati djecu u državi u kojoj vlada korupcija, beznađe, laž, prijevara, obmana…

 
 
O svakome od nas, najbolje govore naša djela činjenja i nečinjenja. Svojim djelima, radom, djelovanjem i ponašanjem “rasvjetlavamo” i otkrivamo sami sebe, svjesno ili nesvjesno, svoju nutrinu, strukturu ličnosti, karakter, osobne  ljudske vrijednosti, potrebe, motivaciju i kreaciju. To se posebno ističe  kad  misli, riječi i djela  pojedinca nisu u skladu, što se  naročito vidi  i osjeća kod  istaknutih, javnih i visoko pozicioniranih političkih osoba, jer su oni svakodnevno pod budnim okom raznih i različitih medija  i zanimaju širu javnost.
https://i.ytimg.com/vi/1MjMVqix98Q/maxresdefault.jpg
Te osobe bi uglavnom trebale biti uzori ili čak ideali ostalima, jer su na vrhu, a za pretpostaviti je po nekakvom prirodnom odabiru, kako do vrha stignu samo najbolji. Nažalost, gorka stvarnost opovrgava tu darwinističku tezu, jer do vrha u velikoj mjeri stignu podobni, poslušni, odani, arivisti, dupelisci, beskralješnjaci, kurve, lopovi, tajkuni, tajkunčići, sive eminencije, lovaši iz podzemlja, moralno upitne osobe , trgovci, nakupci, razne kreature, vjerski fanatici, bezvjerci, ovisnici, megalomani, pustolovi, “kočijaši” cara, odnosno vozači, koji su uglavnom špijuni,…
 
Svaka čast onima koji su to postigli svojim obrazovanjem sposobnostima, upravljačkim vještinama, razumom, uspješnom praksom, radom poštenjem, istinom, pravdom i pravednošću. Takvih je malo, ali ih ima. Nažalost, takvi se ne ističu, jer su normalni. Rade svoj posao što najbolje znaju i mogu, bez ikakvih isticanja i uplitanja u tuđi posao i tuđi život. Pomažu svima koliko mogu i znaju. Pridonose razvoju modernog društva, gospodarstva, demokracije, kulture, domoljublja, nacionalnog jedinstva, općeg i posebnog napretka, čime se Hrvatska s pravom uklapa u savez europskih naprednih država, a ne ostaju na rubu, marginalizirana, manje važna i bitna, međa prema Balkanu, predziđe kršćanstva, brana od najezde migranata, nužno zlo, koju mnogi još uvijek smatraju dijelom Balkana i najradije bi je tamo zatvorili u nekakvom regionu, dijelom Jugoistočne Europe. Toga nisu svjesni oni koji namjerno stalno rovare, stvaraju razne prizemne i podzemne afere i aferice od sajmišta na Jakuševcu preko Markova trga do Pantovčaka.
 
U te svoje prljave i nečasne radnje uvlače visoke državne dužnosnike. Stvaraju atmosferu balkanske krčme, siju mržnju, nove podjele, nesigurnost, beznađe i strah među običnim pukom. Ne treba biti veliki um da bi to shvatio. Ne rade to nikakvi udbaši, partizani, ustaše, “oni koji Hrvatsku nikad nisu željeli, oni koju Hrvatsku ne vole”, već “domoljubi” i Hrvatine, koji si utvaraju da su ustaše i jedini, pravi, istinski borci za Domovinu, “suverenisti”, (ima ih više), koji mogu izvući državu iz ponora u koji smo gurnuti, spasiti sve nas i stvoriti nam “raj na zemlji” u urušenoj, ispražnjenoj prodanoj, iznamljenoj, derogiranoj, “slučajnoj” državi, koju neki stranci smatraju svojom gubernijom, dok domaćim gazdama predstavlja  osobni bankomat.
Za početak bi bilo nužno potrebno da svima nama objasne  kako su stekli prvi milijun , te kako su se bezobrazno na brzinu enormno obogatili, dok je većina osiromašila, odselila se i nestala s ovih prostora, na bilo koji način. Sve to nekima nije dovoljno. Oni hoće biti glavni, odnosno najglavniji. Hoće na vrh stranke i države, nelegalnim i neligitimnim putem, na način kako su stekli bogatstvo i način kako su  s ulice ili podzemlja ušli u društvenu i političku “elitu”.
 
Ovaj narod nije bedast, niti glup. Ne mogu ga zaslijepiti nikakva materijalna bogatstva, svjetla pozornice, blještavilo šminke, verbalno ekvilibriranje, štreberska retorika, uvježbana neverbalna komunikacija,  glumatanje, pretvaranje, cvijeće, vijenci, rast plaća i mirovina za 60 kuna, što nije malo kako kaže napuhani ministar, koji živi u paralenom svijetu osobne fikcije, te nam se smije u lice, s visoke platforme nedostižnosti i zaštićenosti. Egomanija raste i širi se  geometrijskom brzinom. Prekriva sve ono što je normalno, prirodno, dobro, izvrsno, inovativno, kreativno, pošteno, iskreno i pravedno. Pitanje je jesu li ti i takvi ljudi svjesni da sami sebe lustriraju, da su autodestruktivni, da su potpuno ogoljeni pred narodom, da su lažni, da rade isključivo za sebe, pri čemu koriste amorfnu biračku masu, kao  drogiranu stranačku vojsku, pri čemu mnogi “vojnici” još uvijek misle kako glasuju za Franju.
 
Uzalud takvim pojedincima, sad pred izbore (bilo koje) glumiti jednostavnost, bliskost s narodom, zabrinutost, hiniti plač i bol, za poginulima, nestalima, osiromašenima, iseljenima. Nitko im više ne vjeruje. Prokockali su povjerenje onih koji su za njih glasvali, koji su ih podupirali, koji sui m na bilo koji način pomagali. Da su oni zaista onakvi kakvim su se nastojali prikazati u izbornim kampanjama, onda se ne bi digađalo  dogodilo sve ono loše, čemu smo svjedoci. Ne bi u pitanje nacionalnu sigurnost dovodila “interesna skupina” neobrazovanih probisvjeta, skorojevića, moralno upitnih likova, koji su u svoje rabote uspjeli uplesti visoke državne dužnosnike. Ne bi desetci tisuća mladih obrazovanih, sposobnih, poštenih ljudi, često sa cijelom obitelji napuštali svoju djedovinu, bježeći od zla koje se ovdje provodi i širi. Oni ne žele stvarati obitelj, rađati i odgajati djecu u državi u kojoj vlada korupcija, beznađe, laž, prijevara i obmana, svake vrsti, gdje od svojeg poštenog rada ne možeš živjeti životom dostojnim čovjeka, gdje se ne možeš školovati prema osobnoj potrebi, želji, sposobnostima, gdje se ne možeš zaposliti u struci, gdje ne možeš napredovati, ukoliko nisi sin, kći, brat, sestra, kum, ljubavnik(ca) javne ili visokorangirane političke osobe.
 
Bez obzira na obrazovanje, zvanje i zanimanje, ako nisi član bitne i važne političke stranke, ako nisi spreman na razne muljaže, moralno upitne trgovine, sumnjiva ortaštva, dodvoravanja, ulizivanja, dilanja ne možeš se ostvariti kao osoba, ni kao stručnjak. Najgore od svega je što sve to znamo. Manje više svi šutimo. Zašto se tako ponašamo? Koga se bojite, ljudi? Ovo je naša zemlja i naš grad. Okupirali su ih, ali nam ih ne mogu oteti.
 
Mi smo tu navek! Konačno bi trebali reći: “Popu pop i bobu bob”. Trebali bi svakome pokazati gdje mu je realno mjesto i koja mu je uloga. Nije to nikakav poziv na revoluciju, več poziv na buđenje. Nema tu nikakvih partizana, ustaša, udbaša, orijunaša, već lažljivaca, lopova, neradnika, umišljenih veličina, pokvarenih ososba, iskompleksiranih likova, raznih dilera, poneki Mesija, “domoljuba” i Hrvatina, koji prekrajaju povijest za osobne trenutne potrebe, koji su se malo previše i predugo zaigrali sa svima nama i s državom. U tim igrama su pokazali tko su i što su. To nisu ljudi kojima se može vjerovati. To nisu ljudi koji nas igdje mogu predstavljati.i zastupati. To nisu ljudi koji mogu voditi državu, kreirati i sukreirati državnu politiku. To su ljudi koje bi trebalo do kraja raskrinkati, privesti pravdi,  sankcionirati, maknuti iz javnosti i politike jednom, zauvijek.
 

Ankica Benček