Get Adobe Flash player
Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio...

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega...

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća...

Etnobiznismen koji mrzi!

Etnobiznismen koji mrzi!

Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ne mrze...

Diplomatska laž Mate Granića

Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori...

  • Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    utorak, 14. svibnja 2019. 09:38
  • Jugostatistika demantira srpske laži

    Jugostatistika demantira srpske laži

    utorak, 14. svibnja 2019. 18:07
  • Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:54
  • Etnobiznismen koji mrzi!

    Etnobiznismen koji mrzi!

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:41
  • Diplomatska laž Mate Granića

    Diplomatska laž Mate Granića

    četvrtak, 16. svibnja 2019. 08:38

Vrijeme je da napokon počnemo stvarati kulturu sjećanja na žrtve

 
 
Ne postoji životna situacija u kojoj čovjek ne može ostati častan i dostojanstven. Onda kad ga žele poniziti, kad vrijeđaju, lažu, kad raspolažu silom i koriste ju kako bi ga progonili… Uvijek se može ostati častan i dostojanstven. Pitanje je samo cijene koju je spreman platiti. Mi Hrvati, čini se, ponekad to zaboravljamo. I dopuštamo sebi da nas oni koji nam nisu skloni uvaljaju u vlastito blato. Umjesto da ostanemo izvan te kaljuge, mi bez mnogo razmišljanja spremno ulazimo u nju, iako bismo trebali znati kako je to najčešće i cilj onih koji nas pokušavaju u nju uvući.
http://arhiva.dalje.com/slike/slike_3/r1/g2015/m05/x30392572898354133_4.jpg
Punih 45 godina u Hrvatskoj nismo smjeli niti spomenuti Bleiburg, Križni put, Jazovku, Macelj i stotine drugih stratišta, mjesta pokolja i stradanja kroz koja smo prolazili u poraću. Ali, uspomenu su čuvali i sačuvali naši iseljenici, progonjena i žigosana hrvatska emigracija koja se nije mirila s komunističkim lažima i krivotvorinama - i oni malobrojni domoljubi koji su čamili u jugoslavenskim kazamatima zbog istine koju su zastupali i nisu je se htjeli odreći ni po cijenu života. Danas, 2019. godine, Katolička Crkva u Koruškoj brani održavanje svete Mise na Bleiburškom polju. I nije to zasigurno ideja koja je potekla iz glava tamošnjeg svećenstva. Oni su samo provoditelji političkih naloga - čijih, to i nije tako važno.
 
Uglavnom, nakon reakcije HBK koja je u Hrvatskoj naišla na gotovo jednodušnu potporu, pa i u samom političkom i državnom vrhu, uslijedila je reakcija glasnogovornika nadležne dijeceze Gurk-Klagenfurt, Matthiasa Kapellera koji je u ime onih koji su uskratili dozvolu za daljnje održavanje svete Mise za žrtve Bleiburga izjavio kako oni nemaju namjeru nastavljati dijalog s HBK-om po tom pitanju, te da su sve rekli u svome nedavno objavljenom priopćenju. I što sad? Naravno da ne trebamo odustati od pravednih zahtjeva za komemoracijom na mjestu stradanja, ali mali su izgledi da oni koji su postupili po političkom nalogu jačih i moćnijih popuste i prihvate naše argumente. Ne zaboravimo kako Austrija po mnogim pitanjima nije svoj gospodar, kao što ni Vatikan (nažalost) danas nije ono što je bio u vrijeme Ivana Pavla Drugoga.
 
I što nam je činiti? Umjesto jalovog prepucavanja u kojemu su nam male šanse da istjeramo pravdu a velike da se uvaljamo u blato, mogli bi možda to riješiti mnogo elegantnije. U dogovoru s bližnjima i rodbinom žrtava, kao i Počasnim Bleiburškim Vodom i svim drugim udrugama koje njeguju kulturu sjećanja na naše od krvničke komunističke ruke umorene žrtve, razmisliti o tomu da se spomenik oko kojega smo se do sada okupljali na Bleiburgu možda prenese u kompleks Crkve Hrvatskih Mučenika na Udbini ili na Jarun, u crkvu Sveta Mati Slobode. Nije li vrijeme da konačno počnemo stvarati kulturu sjećanja na žrtve tako što ćemo im odavati počast, izražavati pijetet i držati svete Mise na jednom mjestu - svima koji su se kroz našu krvlju i patnjama ispunjenu povijest tijekom stoljeća žrtvovali za svoj rod, dom, Domovinu i vjeru katoličku?
 
Kršćani smo i dobro znamo da molitva jednako vrijedi gdje god je izgovorili i da pijetet i štovanje žrtve naših mučenika ne određuje ni vrijeme ni mjesto - nego osjećaj koji nosimo u duši. Ako se iskreno i čista srca moli, Bog to vidi i čuje, bili mi na Bleiburgu, na Udbini, u Zagrebu ili ma kojemu drugom mjestu. Na kraju, zar i ta simbolika duhovnog povezivanja nas živih i onih koji više nisu s nama, na jednom mjestu - u svetištu nacionalnih mučenika, ne bi bila korak ka onom toliko željenom zajedništvu koje nam nedostaje i još uvijek ga nismo u stanju postići?
 

Zlatko Pinter

Komentari   

+2 #2 Sirah 2019-03-20 21:52
Nije država zabranila okupljane na Bleiburgu, nego samo Crkva je zabranila održavanje Mise i bit će zabranjeno dok opet Crkva ne odobri, ali to komunjarama ne ide u glavu!
Citat
-3 #1 Zdenka Bilobrk 2019-03-15 06:29
PBV je otkupio to zemljište, te nema prepreke da se komemoracija ne nastavi na istome mjestu. Utrne li se, s vremenom ce se ugasiti i sjecanje na te zrtve pogubljene od strane antifašista, što bi im se i htjelo.
Bleiburg je simbol, sinonim.
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Utorak, 21/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1110 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević