Pofuk je prešutio Predsjedničinu izjavu: Osuđujem svaki totalitarni režim – nacizam, fašizam, komunizam

"Nijedan cilj ni politički poredak ne može opravdati zločine", "GINULI SU ZA SLOBODU I LJUDSKOST", divne su riječi koje je predsjednica u Jasenovcu izrekla o partizanima, napisao je Branimir Pofuk u Večernjem listu 28. srpnja 2018. godine. Riječi su to hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o partizanima, koje je izrekla u Jasenovcu, prigodom posjeta s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom. Doista lijepe riječi, da nemaju svoju drugu tamnu stranu.Ne može se braniti ničije zločine, pa ni ovim lijepim riječima partizanske zločine.

U svojoj kolumni Branimir Pofuk  piše: "Da, zločine su činili i jedni i drugi. Ali, zar se upravo iz ovog govora predsjednice Grabar-Kitarović jasno ne vidi zašto se u konačnici, ne može i ne smije stavljati znak jednakosti između samog po sebi zločinačkog režima i oslobodilačkog pokreta, koji je okaljan zločinima te nepravednim i nedemokratskim režimom za čije je stvaranje zloupotrebljen". E to je čista manipulacija u obranu upravo "tog režima koji je zloupotrebljen". Znači on nije bio zločinački, on je bio oslobodilački, ali" zloupotrebljen i okaljan zločinima"! Kakva igra riječi za opravdati zločin, koji se ničim ne može opravdati, jer u konačnici zločin je zločin, i zbog čega se onda ne može staviti znak jednakosti među zločinima? 

Da nastavim citirati Predsjednicu: "Naglašavam kako su se tom režimu suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti". "Poginuvši za slobodu i ljudskost". Za koju i čiju slobodu su poginuli?  Komu je taj komunistički pokret donio slobodu, i kakva je bila ta sloboda?"Zloupotrebljena  i okaljana zločinima".Kako sam rođena malo poslije rata, učili su nas u školi da je YU društvo humano društvo, da se vodi briga o svakom čovjeku, da je YU društvo pravedno društvo, sazdano na jednakosti svih ljudi, bla, bla, bla... Odmah nakon rata vidjelo se koliko su to samo licemjerne parole, koliko je ustvari od samog početka to bilo pokvareno, podlo i neslobodno društvo! Onda za čiju ljudskost su se borili? Za onu na Križnom putu, za onu prepunih hudih i inih jama i fojbi, za onu ljudskost, koju je životom platilo oko 100 tisuća folksdojčera, a, stvarni gubici Hrvata (uključujući i Muslimane) vezani uz Bleiburg i “križni put” iznose minimalno 85.000, vjerojatno 135.500, 198.500 osoba...

Potkraj 1945. bilo je u zarobljeničkim logorima u Jugoslaviji ukupno 355.785 ratnih zarobljenika, od toga 114.000 “Jugoslavena”, očito najviše Hrvata, i 7797 jugoslavenskih Nijemaca (folksdojčera. Od oko 340.000 zarobljenih, njih 221.287 bili su njemački vojnici, a oko 120.000 pripadnici Oružanih snaga NDH (ustaše i domobrani), srpski i crnogorski četnici i drugi. Pitanje ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu postalo je već 1945. prvorazredno političko pitanje i ostalo takvo do danas.jer je Tito trgovao sa gubicima zbog ratne odštete! Naime, najveći broj rasprava o ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća nije znanstveno utemeljen i ima prepoznatljivu ideološko-promidžbenu podlogu. Posebno je mnogobrojna literatura o logoru Jasenovac i slučaju Bleiburg, koja često spominje različite neutemeljene i izmišljene brojke, što je dovelo do stvaranja “jasenovačkog mita” s jedne i “bleiburškog mita” s druge strane. Iako je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili. Današnji pak “hrvatski antifašisti”, iako bi se moglo reći da je često riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč svojim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje Jasenovca, Bleiburga i “križnoga puta” koje ne podržava “antifašističku” sliku prošlosti. Ujedno događaje i zločine koji su postali javni i neupitni nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja. Ogledni primjer Branimira Pofuka časna borba "zloupotrebljena i okaljana zločinima" ali nije zločinačka, samo "okaljana zločinima".

Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neljudskost i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne. U Jugoslaviji je u navođenju velikog broja ljudskih gubitaka u Drugome svjetskom ratu zanemarena činjenica da je jedan broj ljudi život izgubio na neprijateljskoj strani, ili poginuo u borbi protiv Narodnooslobodilačke vojske Partizanskih odreda Jugoslavije/ Jugoslavenske armije ili pak bio njihovim žrtvama tijekom rata ili poslije rata. Po broju ljudskih gubitaka slučaj Bleiburg i sudbina folksdojčera ogledni su primjeri partizanske i komunističke represije i zločina odnosno “obračuna s narodnim neprijateljem” u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka rata. Njihov cilj od samog početka "ustanka protiv fašizma" je bio eliminirati sve neistomišljenike i sve one koji nisu prihvatili komunističku ideologiju.

Navest ću primjer istarskih rodoljuba, koji su se suprotstavili "talijanskom fašističkom režimu" kao partizani, da bi po kapitulaciji talijanskog fašizma, ponovno bili žrtve, ali ovaj puta upravo od tog partizanskog pokreta! To je dokaz da se itekako može podvući znak jednakosti, jer su pobili svoje, pobili su hrvatske rodoljube, koji su se borili jedini u Drugome svjetskom ratu za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju! I upravo zbog toga su svi likvidirani, svi istarski rodoljubi narodnjaci, jer su se borili za "svoju domovinu maticu Hrvatsku", a ne za komunističku Jugoslaviju! Zbog toga je glavu izgubio i Andrija Hebrang, njegova obitelj prošla kalvariju, a njegov grob nikada pronađen.

Da pobliže razjasnim povijesne činjenice; 8. rujna 1943. godine kapitulirala je Italija. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) organizirali su se i masovno podigli na ustanak, zauzevši karabinjerske postaje i naoružavši oko 10.000 ljudi. Napisali su Proglas u kojem traže da se Istra priključi matici zemlji Hrvatskoj. Proglas "Istarski narode!" o priključenju Hrvatskoj iz rujna 1943. godine: Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje .U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na vojarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata svih zloglasnih tamnica i pušteni na slobodu dični sinovi nikada pokorene Istre. Ne ćemo više nikada dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava. RODOLJUBI ISTRE, Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom NAŠOM HRVATSKOM BRAĆOM.

Riječ "Jugoslavija" se uopće nigdje ne spominje! Za sebe kažu da su ISTRANI, a ne Istrijani gospodo-drugovi iz IDS-a!http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/43-glas-hrsvijeta/35750-kad-i-kako-je-tito-prikljucio-istru-jugoslaviji-da-bi-mu-stanovnici-istre-na-tome-bili-zahvalni Proglas je napisao Ljubo Drndić i pročitao 13. rujna 1943. godine. Ali kada je Tito za to čuo, poslao je svoje partijske komesare Savu Vukelića i Jakova Blaževića, da te istarske rodoljube stavi pod Komunističku partiju i Narodnooslobodilački pokret jugoslavije. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. ZAVNOH je odmah uputio u Istru svog izaslanika Jakova Blaževića. U Pazinu je 25. i 26. rujna održan Sabora istarskih narodnih predstavnika na kojem je izabran privremeni Pokrajinski NOO za Istru te potvrđena odluka o odcjepljenju od Italije i sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Pazinske_odluke Tako da se 25. rujan slavi kao Dan Istarske županije i Dan pripojenja  Istre Hrvatskoj ,odnosno Jugoslaviji, a ne 13. rujna!

Iz ovoga je vidljivo dodavanje narodnooslobodilačke vojske, ZAVNOH-a, Crvene armije i savezničke armije, kojih u prvom proglasu nigdje nema! Opet su Istrani prevareni i izigrani platili svojim životima. Preoteli im partizani njihovu Istru! Tako su nestali, ubijeni ili bačeni u kraške jame - fojbe svi viđeni istarski narodnjaci, rodoljubi koji su se borili za Hrvatsku, a ne za komunističku Jugoslaviju. Istarski narodnjaci su bili čuvari nacionalne svijesti istarskih Hrvata. Uživali su veliki ugled među istarskim pukom, a veliku potporu imali su u istarskom svećenstvu. Ideološki su se razilazili sa narodnooslobodilačkim pokretom, pa su ih tvrdi komunisti smatrali "klasnim neprijateljem" i do kraja 1945. godine sve ih likvidirali. Evo samo neki od njih;

Antun Milovan,(1907.-1945.) otac mons. Ivana Milovana (biskupa porečkog i puljskog u miru) ponosan narodnjak, vjernik, prijatelj mnogih hrvatskih svećenika, bio je širitelj hrvatskog katoličkog tiska, što je izazvalo bijes i žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri. Imao je veliki ugled i utjecaj na istarski puk protiv komunističke ideologije, pa je morao nestati. Odveden je u nepoznato i nikada se nije saznalo kako i gdje je ubijen.

Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe predvodio je otpor protiv talijanskih fašista. Veliki ugled i utjecaj imao je i zbog suradnje sa mons. Božom Milanovićem. Partizani su ga na prijevaru odveli, kao da im pokaže put i bacili  u jamu.

Marčelo Klarić (1897.-1945.) iz Buzeta, uživao je veliki ugled u narodu, a nije se htio prikloniti partizanskom pokretu. Ostvarili su prijetnje iz 1943., kada je bila njemačka ofenziva, pa su zajedno borili protiv Nijemaca; "Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi komunist"

Marko Legović (1905.-1944.) iz Muntrilja, ŠimeFraj (1892.-1944.), Ivan Paljuh (1873.-1944.), Šime Paljuh (1876.-1944.) svi zbog nesuradnje sa novom komunističkom vlašću, jer su prethodno komunisti ubili Ivana Brčića, ubijeni i bačeni u jame.

Viktor Levak (1905.-1945.) surađivao je sa istarskim svećenicima, a naročito sa Zvonimirom Brumnićem, koji je zbog prijetnji pobjegao u Trst, a Levaka su partizani osudili na "Narodnom sudu u Tinjanu" zbog veleizdaje i razbijača partizanskog pokreta na smrt uz javnu presudu i prijetnju "NARODE, zapamti da sve ovakve narodne izdajice, koji su krivi da svakog dana gubimo najpoštenije drugove, svaki ovakav biti će osuđen kao i Livak"

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Presuda je biser komunističke pismenosti i pravde! Jeli to onaj "oslobodilački" razlog zbog kojeg se ne može izjednačiti zločine? Je li to idealistička borba protiv fašizma, koja koristi iste metode kao što su koristili talijanski fašisti, njemački nacisti i ustaški režim o kojem Predsjednica kaže "Naglašavam kako su se tom režimu suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti". Na kojoj su "ispravnoj strani povijesti" bili partizani u Istri, pobivši svoje sunarodnjake koji su se borili na istoj strani, protiv fašizma?

Suprotstavili su se u Istri fašizmu i bili proganjani , a te iste progone ponovno su doživjeli od "svojih - partizana" samo sa razlikom što ih talijanski fašisti nisu ubijali, oni su ih "samo mučili ricinusom" a partizani su ih sve pobili. Kako ne izjednačavati zločin? Zločin je zločin i nikakva ispravna ili neispravna strana povijesti ga ne može opravdati! Međutim Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izrekla je još nešto na što se Branimir Pofuk nije očitovao, a što ja osobno podržavam: „Osuđujem svaki totalitarni režim – nacizam, fašizam, komunizam – te ističem kako nam je upravo obrazovanje najsnažnije oružje protiv svakog oblika radikalne ideologije, podjela, mržnje i rasizma. Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu“.Točno g. Predsjednice i upravo stoga ovo i pišem da se ljudi educiraju, da nauče povijesne činjenice, koje su malo poznate u Istri, a izvan nje još manje! ISTARSKI NARODNJACI BORILI SU SE ZA HRVATSKU, ONI SU BILI ISTINSKI ANTIFAŠISTI,  A PARTIZANI ZA JUGOSLAVIJU! I ZATO REPUBLIKA HRVATSKA NIJE NASTALA NA PARTIZANSKOJ BORBI, NEGO U DOMOVINSKOM RATU PROTIV TE PARTIZANSKE CRVENE ZVIJEZDE,  KOJA JE HRVATSKOM NARODU DONIJELA TOLIKO ZLA!

Lili Benčik