Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i pojašnjavanje

 
 
Predsjednica države već dulje vrijeme, kad god joj se ukaže prilika, u javnim nastupima, izjavljuje i upozorava kako država ne ide u dobrom smjeru, kako stagniramo, zaostajemo za drugima, kako svi pokazatelji (parametri) rasta u mnogim područjima, sektorima, su u stvari sporo hodanje korak po korak za onima koji hodaju brzo ili trče, prestigli su nas i daleko su ispred nas, što je točno. Međutim, malo tko se na to obazire. Pri tom se samo od sebe nameće pitanje zašto?
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/20161010ap.mandatar_2IZ.jpg
Nema tu ničega novog. Takvo stanje traje godinama. Sad je sve to još pojačano slomom Agrokora i nužno potrebnim mjerama za spašavanje zdravog tkiva tog ogromnog organizma koji odumire. Htjeli to neki priznati ili ne Agrokor je uzrokovao veliku krizu, bankarsku, financijsku, gospodarsku i socijalnu, koja se razvija i nije se još pokazala u punom obliku. Sve je to bilo za očekivati, stoga nema mjesta nikakvom čuđenju, osim čuđenja da se za takvo nešto nije pripremalo, jer su “Svi sve znali.”
 
Unatoč, Agrokoru i velikim problemima s njim, život ide dalje i ne smije se  svakodnevno nepotrebno opterećivati stručnim i političkim pitanjima i djelomičnim rješenjima oko restrukturiranja i pokušajima sanacije tog mastodonta. Traženje krivca za ili krivaca za taj najveći slom, u našem gospodarstvu i šire, trebao bi uglavnom, biti na nadležnim institucijama, koje bi trebale po Ustavu i zakonima obavljati svoj posao, na jasan i transparentan način, jednak za sve aktere i sudionike u ovom slučaju. Nije se trebalo dopustiti da se slučaj “razlijeva” diljem Lijepe naše, Europe i svijeta. hoćeš ne ćeš rasplinjuje i razlaže na proste faktore, koji su čvrsto povezani, ne mogu opstati jedni bez drugih, čime se uništava bitna supstanca cijelog organizma i dovodi u pitanje cijeli slučaj, uz koji se s pravom postavljaju mnoga pitanja: Zašto? Zašto baš sada? Zašto na takac način?
 
Jasno je da su se svi glavni čimbenici (akteri) dogovarali o cijelom procesu ove “reforme” kako je sve u vezi Agrokora, nazvala ministrica Dalić, a Predsjednik Vlade tu tezu podržao, kao što je jasno da je netko u svemu tome varao, lagao, pokušavao izigrati one druge, et cetera, kako bi se okoristio i obogatio. Poznata stvar, prepoznatljiv scenarij, čime nije potrebno zamarati narod i odvačiti ga od realnosti svakodnevnog života, u kojem je sve više siromaštva, zbog kojeg mladi odlaze, bolesni i stari umiru, djeca se ne rađaju, reforme propadaju u samoj ideji, pišu se otvorena pisma, interpelacije, traže se opozivi, u saboru se odvijaju sve vrste predstava od vodvilja do drame, uz glavne role poznatih “glumaca”, do kasno u noć, u trajnoj želji i potrebi skupiti po koji politički poen, pljuvajući po onoj drugoj strani i istaknutim pojedincima, s naglaskom na premijera, koji je po mnogima i po javnom mnijenju, “najgori” od svih premijera do danas. Takva impresija je nametnuta i usvojena u narodu, zbog mnogo čega, što nije bilo dobro, a predstavlja se kao dobro, kreativno i inovativno.
 
Ta i takva inverzija stvarnosti se nužno mora osvjetliti, pokušati okrenuti i konačno se odlijepiti od dna, na kojem smo se ušančili i od kojeg se ne možemo odlijepiti. Predsjednica države se malo kasno sjetila da preuzme stvar u svoje ruke, makar verbalno, što je dobro, ali pobuđuje određene sumnje u iskrene namjere ovakvog ponašanja. Kad se čovjek opeče puše i na hladno. Mi smo se mnogo puta u ovih četvrt stoljeća opekli, pa moramo biti oprezni, pogotovo kad su karijerni diplomati u pitanju. Osim toga nekima odgovara da se vrhovnici na oba zagrebačka brda ne slažu i svađaju, po mnogim važnim državničkim pitanjima. Istina, stječe se dojam da svaki od njih vozi svojom prugom prema istom cilju, s različitim metodama rada i idejama. To bi bilo dobro, čak i poželjno kad te ideje ne bi bile dijametralno suprotne, odnosno sukladne sa idejama njihovih mentora, koje su svima znane, kao i njihovi geopolitički i geostrateški ciljevi, zbog kojih se vode hibridni i asimetrični ratovi, na ovim prostorima. Evidentno je, kako nam jedni i drugi godinama svašta obećavaju, za boljitak i napredak stanovništva i zemlje, a zapravo nam šalju svoj otpad u vidu jačanja “borbene” aktivnosti i stvaranja prividne sigurnosti i stabilnosti.
 
Predsjednica države je javno izjavila kako smo u izvanrednom stanju. To nije mala stvar. Zna se dobro što je izvanredno stanje, bez obzira koja i kakva ugroza je dovela do njega. Po Ustavu i ostalim zakonima je propisano kako se ponaša u izvanrednom stanju, od predsjednice države koja preuzima glavne dužnosti i odgovornost, preko ostalih državnih dužnosnika, do svakog pojedinca u državi. “Izvanredno stanje je vrsta pravnog stanja u državi u kojem, prema hrvatskom Ustavu, vlada "neposredna ugroženost neovisnosti i jedinstvenosti republike". To stanje je jedna od inačica stanja koje upravni nauk skupno naziva "izvanredna stanja, izuzetna stanja, stanja nužde, stanja opasnosti". Ovakve situacije stvaraju mogućnost da se može na zakonit način posredno ili neposredno, ograničiti ili u potpunosti ukinuti ustavom zajamčena slobode i prava čovjekai građanina.”
 
“Situacije kad smije biti proglašeno izvanredno stanje su rat, neposredna opasnost od rata, pobune, nemirite slični pokreti širih razmjera, velike elementarne nepogode (katastrofalni potresi, poplave, šumskii ostali požari velikih razmjera, epidemijska oboljenja ljudi, flore i faune), atomska zračenja. Zajedničko svim ovim situacijama jest prijetnja fizičkom opstanku stanovništva cijele države ili nekog njena dijela, ugrožavanje života nacije ili organizirana funkcioniranja njenih temeljnih institucija.”
 
Iz gore navedenih definicija je očigledno i jasno, da predsjednica države nije imala na umu izvanredno stanje u pravnom smislu. Pravo, dužnost i odgovornost predsjednika(ce) države je da upozorava na negativne pojave u društvu koje su rezultat upravljanja državom, da ih pokušava sanirati i sprječiti. To nije samo njezino osobno mišljenje i stav. Osim taksativnog nabrajanja svega negativnog, što se stvaralo i nakupljalo godinama, bi bilo dobro uzročno posljedično i eksplicitno objasniti zašto je do svega toga došlo, kako se dobre namjere ne bi “utopile” kao bezbroj puta do sada u imlicitnoj relativnosti. Bilo bi dobro, poželjno i primjereno kada bi se uz put u ovakvim javnim nastupima, barem u nacrtu, kratko iznijelo nekoliko prijedloga za strategiju i taktiku onemogućavanja nastajanja takvih pojava, stvaranja prilika i uvjeta za bolji i ljepši život, u kojem bi svi žitelji Lijepe naše bili jednaki pred zakonom, imali približno jednake uvjete za školovanje, zapošljavanje, napredovanje i izrastanje u cjelovitu samosvjesnu ličnost, koja će moći razviti svoje potencijale, biti sretna i zadovoljna  u svojoj Domovini.
 

Ankica Benček