Get Adobe Flash player
Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i...

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar,...

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

To nije bio nikakav ustanak domicilnih Srba, nego stravičan pokolj Hrvata...

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Nastavak njegovanja fašističke tradicije

Talijani podižu spomenik jednome od ideologa...

Novi župan nameće talijanski jezik

Novi župan nameće talijanski jezik

Istarska convivenza u režiji IDS-a nije suživot, nego gušenje...

  • Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    Ciljana destrukcija ozbiljnih razmjera

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:32
  • Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:28
  • Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    Miting u Srbu trebalo bi zabraniti

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:25
  • Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    Nastavak njegovanja fašističke tradicije

    srijeda, 17. srpnja 2019. 14:18
  • Novi župan nameće talijanski jezik

    Novi župan nameće talijanski jezik

    četvrtak, 18. srpnja 2019. 15:26

Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande

 
 
Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
Fenomen navijanja u športu socijalna je pojava osobne identifikacije s uspjehom i izraz simpatije prema sportašu, klubu ili reprezentaciji. U toj navijačkoj skupini stvara se  privid prijateljstva, ali i neprijateljstva na utakmicama i u privatnom životu. Moglo bi se reći da navijači  čine privremeno bratstvo u radosti uspjeha, ali jednako i protest onih koji nisu u stanju priznati poraz. Kad je Hrvatska u pitanju navijačko zajedništvo posebno je došlo do izražaja dočekom reprezentacije nakon uspjeha hrvatskog nogometa na SP-u u Moskvi (2018.) kad je osvojena srebrna medalja. Tko to nije prepoznao i shvatio taj nikad i ništa ne će razumjeti niti će mu išta u životu biti jasno! Nepregledna masa ispunila je prostor dočeka reprezentativaca na putu do tribine središnjeg Trga bana Josipa Jelačića na kojem nije bilo, to je posebno zanimljivo,  ni jednog nereda, neprimjerenog ponašanja i što je posebno zanimljivo ni jednog političara. Bilo je to odavanje priznanja igračima i oblik nacionalne solidarnosti puno veće od samog navijanja.
https://sportske.jutarnji.hr/incoming/dinamo_2_1967_copy.jpg/4668878/alternates/LANDSCAPE_1080/Dinamo_2_1967_copy.jpg
Nogomet, naravno, kad je navijanje u pitanju, ima i drugo lice iste kolajne u navijačkim udrugama što se javljaju, uz vodeće klubove, kao simbol jedinstva koje je izraslo u oblike nasilja što iz godine u godinu sve više izmiče kontroli službama za red, mir i dostojanstvo građana. Više je nego očito da navijačke udruge nisu samo predmet skupne identifikacije. Postao je to oblik manipulacije ili pak nametanje stavova što se izražavaju skandiranjem ružnih ili prijetećih poruka na tribinama stadiona, ali i protestima među kojima dominira pirotehnički arsenal s petardama, raketama i bakljama. Sve se vidi i sve se zna osim anonimnog, ali vrlo aktivnog dirigenta orkestra s porukama u kojima dominiraju navijači Hajdukove Torcide i Dinamovi BBB (Bad Blue Boys); oni ne navijaju samo za svoje klubove nego u „bliskim susretima“ s protivničkim udrugama na najgrublji mogući način koriste sredstva hladnog oružja s posljedicama tjelesnih ozljeda do crte životnih ugroza. Navijačke udruge i odanost klubu samo je privid iza kojeg se kriju oblici ciljane destrukcije ozbiljnih razmjera što stupnjem provociranja i porukama koje nose ne ugrožavaju samo socijalni nego i nacionalni integritet društva i nacije.
 
Kontrola na koju je oslonjeno naše društvo nije ni približna pojavi destrukcije koja je prisutna u navijačkim skupinama za koje se naivno misli da je u pitanju ulica. Ulična je samo reakcija iza koje stoji sasvim sigurno organizirana skupina ili vješti pojedinac, koji ako ne kontrolira zacijelo dirigira navijačkim orkestrima. Nije uopće bitno tko sve čini, da ga nazovemo, navijački orkestar. Čine ga pojedinci različitih motiva. Među njima je ne mali broj koji više uživa u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon na kojem se ostvaruju incidenti. Neki individualnu nemoć ili strast potvrđuju u masi, drugi pak uživaju u ispaljivanju raketa, trećima je pripadnost masi terapija individualnih promašaja i u nedogled osobnih frustracija ili neostvarenih želja kojima vješto upravlja, kako volim reći, dirigent orkestra s razlozima vrlo sumnjive i jako, jako upitne namjere kojom se priziva u pomoć nasilje umjesto odgovornosti njih samih ili, ponekad, i onih protiv kojih negoduju. Kad bi uistinu željeli raskrinkati smisao i pozadinu navijačkih udruga valjalo bi da se nadležne službe zabave pozadinom koju ne čine, sasvim sigurno, tetovirani izgrednici, nasilnici ili na drugi način obilježeni pojedinci, kao ni oni što više uživaju u neredima zbog kojih i dolaze na utakmice, a sasvim uzgredno zbog nogometa koji je samo poligon za ostvarivanje incidenata. Posebno je opasna tvrdnja da razuzdana masa navijača služi policiji kao trening kojim na navijačima dokazuju svoju osposobljenost za djelovanje u kriznim situacijama. Kad bi takva tvrdnja bila istinita onda bi to bilo nešto najstrašnije za državu, naciju i društvo koje čuva svoj represivni aparat za borbu protiv nasilja umjesto da ga ima kako bi nasilje bilo onemogućeno.
 
Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj su oblici takozvanog navijanja dobili opskurno značenje. Započelo je to davno, davno u Engleskoj i poprimilo značenje kaosa koji je na vrijeme zaustavljen i priveden formi i djelovanju koji je za primjer. Kako se pametan uči na tuđem iskustvu, a samo budale na osobnom, čini se da je vrijeme da se i u nas stvari nazovu pravim imenom što pretpostavlja da udruge navijača, ovakve kakve imamo, valja onemogućiti za djelovanje, a sve prijestupnike valjalo bi primjereno kazniti. Uistinu bi bila predugačka lista incidenata suvremene Hrvatske koju bi nabrajali  u zemlji i  u inozemstvu. Male ili malo veće skupine ostavile su ružnu sliku o državi kakva Hrvatska u svojoj osnovi jamačno nije ili, možda, je? Posebno su opasne provokacije od skupina, ustvari njihovih dirigenata, koje po svaku cijenu žele ostaviti dojam o Hrvatskoj kao državi i njenim građanima kao pristalicama fašizma. U tom smislu, a to valja osobito naglasiti, sva simbolika države NDH puka je provokacija koja sa građanima Hrvatske, onakvima kakvi jesu, nema nikakve veze osim one koju protivnici Hrvatske pothranjuju svojim osvrtima u medijima i aktivnostima politike koja osuđuje pojavu ali ne i izvor što je slučaj i sa navijanjem i izgrednicima što postaju žrtve dirigenata osmišljene nacionalne patologije;  one imaju veze s incidentom, ali ni u kojem slučaju činjenicama koje se generaliziraju.
 
Hoće li se ikad shvatiti da Hrvati nemaju nikakve veze, a još i manje odgovornosti, zbog države NDH; ona je provodila rasne zakone Hitlerove Njemačke a ne svoje!!! Te zakone provodile su sve države okupirane od Berlina do Moskve. Nisu li na isti način nastale socijalističke države na pobjedničkom putu SSSR-a od Moskve do Berlina? Sumanuto je, stupidno i na svaki način odvratno zbog NDH Hrvate nazivati fašistima ili ustašama!!! Krunski dokaz, kako se to kaže, da su spomenute konstatacije točne je, to valja naglasiti, iscrtana fašistička svastika na poljudskom stadionu u kvalifikacijskom susretu za EP (13. lipnja 2015.) nogometnih reprezentacija Hrvatske s Italijom. Bila je to provokacija kojom nije samo žrtvovana reprezentacija nego i ugled HNS-a i države kakvu imamo. Unatoč provokaciji HNS i reprezentacija su uspjeli prebroditi sankcije i pod nemogućim uvjetima izboriti plasman za nastup na EP. Nažalost, tajne i aktivne službe nisu uspjele identificirati autore svastike jer, to je bar logično pretpostaviti, i same su u toj gnjusnoj radnji sudjelovale.
 
Nešto je trulo u državi, da parafraziram Shakespearovog Hamleta,  kad se ne može ući u trag dirigentima izazivača nereda što su pratili, i koji prate, naš nogomet koji je zajedno s HNS-om prebrodio sve krizne situacije i provokacije osvojivši srebro na SP-u u Moskvi čija je jedina žrtva ostao Zdravko Mamić. Bio je stožerni lik obrane od surovog napada od dijelova države što pripadaju, da ih nazovem, crtačima svastike. Branio je i obranio od svih napada Davora Šukera, aktivno sudjelovao u izboru naših izbornika u uvjetima kakvi su bili i na kraju osuđen zbog kluba kojeg je izdigao do europske razine i poslužio kao primjer koji slijede Rijeka i Osijek kao jedini put kojim se ideologija prošlosti mijenja za kapital napretka kojeg Hajduk kao klub poštovanja i uistinu svijetle tradicije još nije shvatio i koji na daljinski upravljač ovisi o svojim navijačima umjesto o zahtjevima nemilosrdnog tržišta kapitala. Svima kojima je Zdravko Mamić smetnja žrtve su opsjene, obmane i propagande od sive do crne zone naših medija koji svima služe, a najmanje državi kakvu Hrvatska zaslužuje nakon što se obranila od srpske agresije, ali ne i kadrova koji se nisu u stanju osloboditi parola, ne onih što ih skandiraju, nego onih koji su ih osmišljavali u svoje vrijeme poput one, od današnjih generacija zaboravljene: „Amerika i Engleska bit će zemlje proleterska!“
 
Evo, od prilike onako kako se nekad skandiralo „Trst je naš“ tako i danas rulja što-šta skandira ali malo tko zna ili pamti vrijeme u kojem su građani Jugoslavije bili sretni što Trst, unatoč skandiranju, nije bio naš. U njemu su se kupovali šuškavci, traperice i najlon košulje u kojima su građani u socijalizmu uživali blagostanje kapitalizma. Taj fenomen najveći dio naše nogometne javnosti još nije prepoznao. Nije prepoznao vrijeme i ljude koji su, za razliku od ideoloških ovisnika, pretvorili se ili prilagodili surovom tržištu kapitala. Zar je Zdravko Mamić žrtva tog fenomena kad je označen zločincem od pravosuđa što protiv „zločinačkog udruživanja“ vodi proces u smislu, baš me briga, za činjenicu da Zdravko Mamić i „zločinci“ nikoga, ali baš nikoga nisu ugrozili, niti su zlorabili sredstva gradskog ili državnog proračuna nego su ostvarili uspjehe kluba i reprezentacije kakav nije prepoznat u gospodarstvu i u politici. Ove će godine Dani Olmo, a o tome je već bilo riječi isključiva akvizicija Zdravka Mamića, biti transferiran iz Dinama u neki od europskih moćnih klubova za minimalno trideset milijuna eura što je suma koja je sedam puta veća u prihodu od one zbog koje je Zdravko Mamić ili lik koji stvara nove vrijednosti optužen za sredstva koja nemaju veze s našim proračunom, a još i manje sa zdravom pameti.
 
P.S.
Zbog svastike na poljudskom stadionu HNS je kažnjen oduzimanjem boda, igrom dvije utakmice bez gledatelja i novčanom kaznom od 100.000 eura te zabranom igranja na Poljudu. Za taj provokativni element optuženi su djelatnici HNS-a a ne provokatori izvedbe, čak ni u odsutnosti, što je ravno nacionalnoj izdaji koja nije zabrinula politički vrh ni naše tajne službe koje, to je očito, ne služe državi nego skupini koja unutar politike djeluje subverzivno. To je činjenica nad kojom se valjalo zabrinuti i upitati se: kakva smo država u kojoj se želi napakostiti i eliminirati nastojanje hrvatskog nogometa za nastup na EP-u? Ni naši mediji, a to znači javnost, umjesto da je upoznata činjenicama upoznata je s interpretacijama. Sramota, nacionalna sramota je sve drugo i optuženi Zdravko Mamić označen likom zločinca i bjegunca. Bjegunca od pravosuđa kakvo imamo, ali ne i od pravda koja nam je potrebna kako bi ustanovili njegove progonitelje!
 

Željko Mataja

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub…

 
 
Čitam skoro svaki dan o “velikoj” imovini i  materijalnom bogatstvu doktora Miroslava Škore, kandidata za predsjednika republike Hrvatske.  Što je loše u tome da je čovjek imućan, bilo tko. Dapače! To je vrlo pohvalno i pozitivno ukoliko svojim bogaćenjem nije nikoga oštetio, pogotovo državu kojoj želi biti na čelu. Tridesetak godina gospodin Škoro intenzivno radi, sklada, pjeva, aranžira, održava koncerte doma i vani, školuje se do najvišeg znanstvenog stupnja, radi u diplomacijii saborski je zastupnik. Koga je prevario? Koga je pokrao? Koga je obmanuo? U svojim nastupima daje uvijek cijelog sebe, srcem i dušom. On domoljublje živi. Ne samo u svojim pjesmama.
https://i.ytimg.com/vi/Tyz92ID6daA/maxresdefault.jpg
Nisam nikakav njegov fan, niti ću glasati za njega, ali me jako smeta što ga se počelo prozivati, progoniti i stavljati pod nekakvu sumnju. Očito da ga se neki “favoriti” – kandidati za predsjednika države boje. Kad se ne nađe u čovjeka ništa prljavo, onda se pokušava izmišljati, konstruirati, komponirati i sugerirati, nekakva netransparentnost u onome što je sasvim jasno, vidljivo i po zakonima. Ili možda nije? Što se čekalo do sada da se to ne objelodani? Je li gospodin Škoro utajio porez? Je li plagirao diplomski ili doktorski rad? Je li muljario s nekretninama? Ima li off shore kompanije? Je li švercao s oružjem? Je li prao prljavi novac? Je li kupovao zaštitu od državnih službenika i dužnosnika? Mislim da nije. Ostavite poštenog čovjeka na miru. Ima dosta onih o kojima bi trebalo pisati, koje bi trebalo prokazati, pokazati i dokazati njihove lopovštine, krađe, prijevare, koje traju godinama, uz pomoć države, odnosno pojedinih državnih dužnosnika.
 
Pišu neki kako Škoro nije čovjek iz naroda, jer po svojem standardu pripada društvenoj eliti. Zar elita nije narod? Ne stanuje samo gospodin Škoro u elitnom kvartu pod Sljemenom. Godinama se tu stvarao elitni “grad”, na razno razne načine, uglavnom bespravne. Mnogi dođoši i dotepenci su tu izgradili kuće, apartmane i stanove, te si umislili kako su time postali Netko. Gospodinu Škori nje trebala kuća u tom kvartu da bi bio Netko. On je jednostavno Škoro, jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub i čovjek koji želi napraviti određene promjene u svojoj državi, jer više ne može gledati kako Hrvatska propada. Želi se žrtvovati da bi svima bilo bolje, da država opstane i bude onakva kakvom je zamišljena i stvarana: samostalna, neovisna, slobodna, demokratska, moderna i suverena. Ništa on ne obećava, pogotovo ne iracionalno, već bi želio posložiti neke stvari koje su izmakle kontroli. Čovjek estrade bi htio najprije ukloniti  estradizaciju funkcije predsjednika države, što je postalo neprimjereno, sramotno, goli egzibicionizam, osobno brendiranje, na račun tuđih zasluga i pobjeda, zatim bi se po Ustavu i zakonima obračunavao s korupcijom, što se implementirala u sve pore našeg života, u sva područja i segmente. Čini se da bez korupcije više ne znamo i ne možemo živjeti. Da bi to kao predsjednik države mogao, morale bi se nužno proširiti ovlasti predsjednika države.
 
Ne misli tako samo Škoro. Tako misle još neki kandidati. Oni drugi misle kako bi predsjedničke ovlasti trebalo smanjiti i predsjednika birati u Saboru. Ima tu logike. Predsjednik ima premalo ovlasti, da bi se birao direktno i davala mu se time velika važnost i bitnost. Ne znam tko je u pravu. To ovisi o svima nama i stupnju razvijenosti našeg demokratskog društva, odnosno trebalo bi time dati odgovor na pitanje: Je li ovo vrijeme i prostor u kojem predsjednik države treba veću vlast i moć, ili je to premijer koji bi trebao biti kancelar. U svakom slučaju oni bi morali blisko surađivati, a ne “hraniti” se neprestanim napadima jedan na drugoga, svađajući narod, dovoditi do novih podjela, sijanja mržnje, generirati nestabilnost za sitne osobne interese, hranjene ega kako bi postao super ego, ubiranja nekakvih poena, dizanja rejtinga na štetu narod i države.
 
Dosta smo se toga nagledali. Vrijeme je da na oba čelna mjesta dođu pravi ljudi, cjelovite ličnosti, koji nisu umočeni u nikakva koruptivna djela, niti u primislima, a kamoli u ostvarenjima. To bi trebali biti poštene, istinoljubive, obrazovane, sposobne i  skromne osobe, vješte u upravljanju pojedinim resursima, naročito ljudskim. Ako je Škoro toliko materijalno bogat i dobrostojeći građanin, to bolje po sve nas, ukoliko postane predsjednik države. Na toj funkciji ne će svoje zadaće, rad, zalaganje i djelovanje podrediti makinacijama, nezakonitostima, raznim dilanjima, glumatanju, pretvaranju na rubu morala i ljudskog dostojanstva, u službi svojih gazda, naročito stranih, kao bi sebi priskrbio penjanje u nebo “blizu sunca”, poduprto materijalnim ostvarenjima, koja zamagljuju njegovu svijest o tome kako je sredstvo i sluga za ostvarenje tuđih interesa, na štetu države i naroda, koji svakim danom nestaje, dok se sve više državnog teritorija prazni, postaje šikara, prodaje u bescijenje ili naseljava nužno potrebnom uvezenom radnom snagom.
 
Miroslav Škoro sigurno ne će poručivati građanima kako ima posla u svijetu i da će se otamo zasigurno vratiti u Hrvatsku kad ode u mirovinu. Škoro sigurno ne će uletavati u ženske svlačionice, niti kad eventualno te dame osvoje zlato. Škoro zna što je red, što je primjereno, što se ne smije koristiti za osobnu promidžbu. Vjerujem da to isto znaju i ostali kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) države. Onaj tko to ne zna nije se još kandidirao, jer kalkulira, s mnogo čime, pogotovo s kampanjom koju plaća država, odnosno svi mi, skoro punih  pet godina.
Ovih dana je godišnjica velike pobjede naših nogometnih reprezentativaca u Rusiji. S ponosom se toga sjećamo i još ćemo se dugo sjećati.
 

Ankica Benček

To nije bio nikakav ustanak domicilnih Srba, nego stravičan pokolj Hrvata u četničko-fašističkoj sprezi

 
 
Iako je već davno, prije 29 godina, 27. srpanj brisan s popisa državnih praznika on će se i ove godine u 'ustaničkom' Srbu (protupravno!!!) veličati pod imenom ustanka srpskog naroda Like i Korduna (…Oj narode Like i Korduna došlo vreme da se diže buna…); dakako s epitetom 'svete antifašističke borbe' premda su u to doba četnici s talijanskim fašistima usko surađivali kao braća po oružju, bili su nerazdvojni kao prst i nokat!
https://xdn.tf.rs/2015/03/08/Cetnici-kolju-coveka-670x455.jpg
Četnici kolju Hrvate u Drugome svjetskom ratu
 
Povijesna činjenica: Kada je ova· oružana pobuna dostigla šire razmjere, iz Knina je tzv. Štabu gerilskih odreda (četnici su bili 'prvi gerilci porobljene Jevrope?!') stigao poziv za sudjelovanjem na ‘savetovanju Srba Like i severne Dalmacije’, koji se pripremao u dogovoru s talijanskim vojnim predstavnicima, te se trebao održati 11. kolovoza 1941. u mjestu Otrić (na željezničkoj postaji Zrmanja). Prema navodu Polovine, tzv. Štab gerilskih odreda je, bez konzultacija s višim partijskim instancijama, u Otrić na dogovoreno savjetovanje poslao Boška Rašetu i Đoku Jovanića (ovaj je nakon rata dogurao do zapovjednika Zagrebačke vojne oblasti). Zaključci s održanog savjetovanja bili su svedeni na to kako će se narod ‘u srpskim autonomnim opštinama’ boriti protiv komunista i svih onih koji bi pokušali napasti talijanske oružane postrojbe. Inače, Đoko Jovanić je bio zapovjednik VI. Ličke udaračke brigade a izvorno visoki oficir kraljevske vojske đenerala Draže (usput, 'kresnuo' je, kažu, i Jovanku Broz!)
 
Uza sveto, 'fešta' u Srbu održat' će se i danas i to pod visokim pokroviteljstvom politički anemične hrvatske državne vlasti. Sjetimo se samo Titinog gardiste, bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića, od milja zvanog lignja i njegova plamenog govora o partizanskoj kapi kao simbolu mira i ljubavi: „Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam“ –rekao je bljedoliki Josipović 27. srpnja 2010. praćen burnim odobravanjem više tisuća prisutnih pro-četnika, kamufliranih u antifašiste. U to doba četničkog orgijanja, u ljeto 1941., partizanske kape su bile prava rijetkost jer su na glavama ustanika mahom bile notorne četničke šajkače s kraljevskom kokardom… Dakako, nazočio tom nezakonitom pro-četničkom derneku i neizostavni 'prota', Milorad Pupovac te istakao: „Mi(Srbi) smo obnovom ovog spomenika, kojega je financirala hrvatska Vlada kao i donatori(kamena) iz Srbije, omogućili da se povijest konačno vrati kući. Ali dugo će trebati da ta povijest bude u svakoj učionici i u hrvatskim medijima.“ I dodao taj petokolonaš još i to kako ustanak u Srbu nije prethodio ustaškom logoru Jadovno, već je logor prethodio ustanku…a kapitalna jama u tom 'strašnom' logoru, Šaranova, zjapi i danas sablasno prazna-bez ijedne kosti!!!
 
Vratimo se malo u tu povijest koju Pupovac priziva. Buntovnici, točnije rečeno četnici, proveli su (č)etničko čišćenje svih ne-Srba na području ustanka, između planine Velebitu Lici i grada Drvara u susjednoj Bosni i Hercegovini. Na sam dan tobožnjeg ustanka izvršen je veliki pokolj Hrvata kod Drvara, (oko 200 nenaoružanih hodočasnika, uključivo i župnika, po povratku s hodočašća svetoj Ani kod Knina održanog dan prije, 26. srpnja 1941.), zatim istog dana, 27. srpnja 1941., više od 200 Hrvata u Bosanskom Grahovu, uključivo i mjesnog župnika, kao i pokolj 28 Hrvata u mjestu Brotnjo u Lici a hrvatsko selo Boričevac doslovno je zbrisano s lica zemlje.
 
Na području ustanka ostali su ne-Srbi jedino u mjestima Gračac (u kojem je bio jači talijanski garnizon), te kratko vrijeme u Udbini i Kulen Vakufu, koje su branili domobrani i manji broj ustaša. Nakon što snage NDH nisu više mogle držati Udbinu i Kulen Vakuf, povele su stanovništvo tih dvaju mjesta u zbjeg. U pokolju kod Kulen Vakufa u rujnu 1941. četnici će zarobiti oko pola mahom civilnog zbjega, te potom pobiti oko 2 i pol tisuće civila. Udbinu su snage NDH uspjele održati duže, ali naposljetku su morale evakuirati i to mjesto. U progonu Hrvata iz Udbine u prosincu 1942. godine će se zbjeg uspjeti probiti kroz 'gerilce' koji su ga nastojali zaustaviti, ali će ovi ipak uspjeti pobiti 166 djeca, žene i staraca. Nakon drugog svjetskog rata izbjeglim Hrvatima Udbine nije bilo dopušteno vratiti se na svoja ognjišta, te je cjelokupno područje zahvaćeno ustankom ostalo etnički očišćenim…. i dugo, dugo, nakon 'oslobođenja'.
 
Četnički ustanak u Srbu i legitimni ciljevi tog ustanka
 
Kad govorimo o ustanku, buntu, obično govorimo i o prvoj ispaljenoj pušci, ali, kod ovog bunta i nije odveć bilo potrebno vatreno oružje, dovoljne su bile jame-bezdanke, četničke kame ili našiljeni ražanj po turskom adetu… Nedavno je naš bivši, Ivo Josipović, izvalio kako su pobijeni franjevci u Širokom Brijegu bili 'legitimni vojni cilj' jer su, naoružani, pružali otpor 'osloboditeljima'… iz krvožedne ekipe generala Petra Drapšina.
-A sad, navest ću samo neke od tih 'legitimnih ciljeva' četničkih ustanika iz davne 1941. godine…
-Po idiotskoj logici Ive Josipovića to su bili, valjda, i hodočasnici svetoj Ani koji su se vlakom vraćali u Drvar!?
- Evo što o tome svjedoči Nestorov prethodnik na župi vlč. Grga Blažević: „Ja (sam) se bio sprijateljio s franjevcima u Kninu, jer su mi bili najbliži i od velike pastoralne pomoći, pa sam svake godine s više župljana hodočastio na blagdan sv.Ane njezinoj crkvi na Kosovu Polju kod Knina. Tu moju praksu nastavio je i pater Nestor, pa je godine 1941. otišao na sv. Anu k franjevcima u Knin i sutradan na 27. srpnja 1941. (nedjelja) sjeo s ostalim putnicima u 'Šipadov'  vlak uskog kolosijeka put Drvara. na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like. Negdje oko Trubara, vlak bude od četnika zaustavljen i svi katolici i muslimani budu poubijani, a među njima i župnik otac Nestor.“
 
Evo što je o mjestu i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić u knjizi Drvar 1941.-1945., „Sjećanje učesnika“, Drvar, 1972., II svez., str. 207.-208.: „Bilo je svanulo, (27. srpnja 1941., nedjelja) sunce je već obasjalo cijelu okolinu… Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks(sic!) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.“
Nedvojbeno je da je 'Petar Maks' zapravo župnik Weldmar Maximilian Nestor. Drvarski, odnosno bosansko-petrovački župnik W. M. Nestor, osoblje vlaka i hodočasnici odvedeni su, dakle, iz vlaka na stanici Vaganj i strijeljani u Trubaru te bačeni u jamu Golubnjaču. Koliki je bio ukupan broj osoba teško je reći. Jama Golubnjača do danas nije još istražena. Zasigurno bi njeno istraživanje dalo odgovore na mnoga od navedenih pitanja. I to se dogodilo upravo za takozvani Dan ustanka naroda Like i Korduna, zar ne!?
 
Je li i cijela obitelj Ivezić, ukupno 32 člana, bila legitimni vojni cilj pobunjenika? Dana 26. srpnja 2018., ukratko: Nedaleko tog ustaničkog Srba na lokaciji Dabin vrh u gustoj šumi 2014. godine otkrivena je masovna grobnica u koju su nakon 'ustanka' 27. srpnja 1941. bačeni pobijeni Hrvati koji su tu živjeli (cijelo selo Ivezić sravnjeno sa zemljom). Radi se o čitavim obiteljima s djecom.
Dva dječaka Jure i Jakov Ivezić u trenutku bacanja u jamu imali su jedva 3 godine. O tome se danas malo priča odnosno skoro ništa se ne može pročitati u našim mainstream-medijima.
 
Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. pokrenula proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni tijekom Drugoga svjetskog rata: Antuna Dujlovića, župnika u Gumjeri kod Prnjavora, Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Drvaru, Krešimira Barišića, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i Jurja Gospodnetića, župnika u Bosanskom Grahovu. Don Juraj Gospodnetić rođen je 9. siječnja 1910. godine u Postirama na Braču, od Ivana i Dinke r. Jurišić. Za đakona je zaređen 10. travnja 1938. a svećenički red primio je u Zagrebu 26. lipnja 1938. Bio je svećenik Banjolučke biskupije, a svoj prvi i ujedno posljednji dekret za pastoralnu službu u toj biskupiji dobio je krajem kolovoza 1939. g., kada je imenovan vjeroučiteljem i župnikom Bosanskoga Grahova. Rat ga je zatekao upravo na toj službi te je stradao u trideset i prvoj godini. U nedjelju 27. srpnja 1941.(Dan ustanka), nakon pučke mise nasilno su ga odveli četnici, strahovito zlostavljali i konačno ubili. (Vodili su ga kroz Bosansko Grahovo iživljavajući se na njemu, pred majkom su mu iskopali oči, mučili ga i živa pekli na ražnju 27. srpnja 1941.). Čini se da je još neko vrijeme bio na životu, a ubijen je oko 5. kolovoza (!?!) 1941. godine. Po svjedočenju mog prijatelja, danas pokojnog Marka Sarića iz Bosanskog Grahova (1927.-2017.) tog istog dana jednaku 'ražanjsku' sudbinu doživio je i njegov stric, Vlado Sarić! Možda se opet nađe nekakav Irinej, ili domaći Pupovac, koji će osporavati svetost don Juraja tvrdeći da je stradao u prometnoj nesreći u Bosanskom Grahovu pa je vozeći pijan projurio kroz crveno svjetlo na virtualnom semaforu, sic!
 
Miting u Srbu trebalo bi zabraniti jer to nije bio nikakav ustanak domicilnih Srba nego stravičan pokolj Hrvata u četničko-fašističkoj sprezi. Međutim, državna vlast, posebno od 2000.-te  ponaša se po onoj poznatoj zagorskoj uzrečici… ni vrit ni mimo. Pročitajmo što je napisala pokojna Savka Dabčević Kučar u svojim sjećanjima na četnički dernek iz 1971.: Na taj su miting dovezeni sudionici i govornici iz Srbije i BiH, a da u tome hrvatski državni vrh nije ništa znao. Ondašnjem je hrvatskom vrhu bilo poznato samo da je bio pozvan predsjednik Skupštine SR Srbije Draža Marković, poznati protivnik hrvatske politike. Na dan mitinga došlo je desetak autobusa sa Srbima iz BiH, Vojvodine i uže Srbije, koji su dali velikosrpski pečat toj proslavi. Od poznatih Srba, ondje je bio i ratni zapovjednik Đoko Jovanić, četničkog pedigrea. Na improviziranoj su govornici održani govori. Srbijanski su predstavnici dočekani ovacijama, dok hrvatskim predstavnicima i govornicima niti približno, niti prema partijskim tvrdolinijašima koji su bili protiv proljećarskog vodstva. Savka Dabčević-Kučar će poslije zabilježiti da su hrvatski predstavnici prema sebi osjetili zid otpora i mržnje, što su svojim ponašanjem priznali i hrvatski konzervativni komunisti… Pokislo se hrvatsko vodstvo s tog mitinga vratilo vojnim helikopterom. Hrvatska je premijerka poslije zabilježila da je na tom mitingu 'najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine', te je zaključila za taj 'miting uzbuđenja' da ta skupina srpskih političara, vojnih dužnosnika i njihovih pristaša 'mrzi Hrvate' i 'ne će se libiti za četništvo proliti krv'.  Kako onda tako i danas.
 
Danas nam, međutim, i nisu potrebni srbijanski političari tipa Aleksandra Vulina, dovoljno je da na derneku budu prisutni razni Josipovići, Mesići, Pusići, Pupovci, Habulini… i ina, nažalost još uvijek brojna kripto-antifašistička klatež! I opet će takozvani hrvatski antifašisti u Srbu, 27. ovog mjeseca, bukvalno rečeno dati podršku četničkom pokretu/pokolju, apsurd! Znači li to da u ljeto 1941. nije bilo nikakve razlike među jednima i drugima, partizanima i četnicima? Apsurd je tim veći što su četnici u to vrijeme bili ratni saveznici upravo s okupatorima-talijanskim fašistima s ciljem protjerivanja Hrvata s, eto, 'vekovnih srpskih ognjišta'! Eto, sve navedeno sušta je povijesna istina koju bi, kako Pupovac lijepo reče, 'konačno trebalo vratiti kući'! Nažalost, nitko od hrvatske političke 'elite' nema muda za to, ta 'elita' je naprosto opsjednuta srbijanskim mitovima, i dan-danas!
 

Damir Kalafatić

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Nedjelja, 21/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1461 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević