Get Adobe Flash player
Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad...

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina...

Dva brda – dva pogleda na probleme

Dva brda – dva pogleda na probleme

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i...

U Srbiji samo normalno nije moguće

U Srbiji samo normalno nije moguće

Hrvatsku se optužuje za vađenje organa!     Bolesna...

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

Sukob Hrvata i Srba nije izbio zbog jezika niti zbog vjere, već zbog...

  • Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    Plenković (ni)je dorastao izazovima!?

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:54
  • Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    Ulična srbizacija okupiranoga Vukovara

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:46
  • Dva brda – dva pogleda na probleme

    Dva brda – dva pogleda na probleme

    srijeda, 15. studenoga 2017. 16:38
  • U Srbiji samo normalno nije moguće

    U Srbiji samo normalno nije moguće

    ponedjeljak, 13. studenoga 2017. 15:50
  • Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    Toliko ljudi u Hrvatskoj koji ju ne vole!?

    četvrtak, 16. studenoga 2017. 13:48

Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad uzeše

  
 
Objektivno dva dalmatinska grada koja su prednjačila povijesno u hrvatskoj kulturi jesu Dubrovnik i Hvar. Naravno ne mislim pritom na XX. stoljeće, niti na opseg i kakvoću kulturne produkcije, mislim na nivo građanske kulture. Taj šlif bez dvojbe krase predsjednika Hrvatske vlade, čovjeka koji ima manire i bonton, opću kulturu i inteligenciju, samosvijest i sposobnost za kompromise, uglađenost koja se ne stječe samo jednim naraštajem obrazovanih i civiliziranih ljudi. E sad nakon slatkog uvoda slijedi gorki lijek, zašto mislim da Europejac i zagrebački Dalmatinac nije dobro rješenje za Hrvatsku u ovoj povijesnoj prigodi.
https://i.ytimg.com/vi/Xdk_E8ZaBjo/hqdefault.jpg
Pa, usporedimo li ga sa egotripom, drskošću i brzometnošću Zorana Milanovića ili bahatom prepotencijom velikoga meštra Ive Sanadera, Andrej Plenković ima mnoge vrline od kojih umjerenost nije najmanja. Simpatičan je i desnima i lijevima i centriranima, rječit je, pametan, šarmantan, zgodni ljudi ti naši Dalmatinci, kao Bakonja fra Brne našega hrvatskoga pravoslavca i pripovjedača Sime Matavulja, koji nota bene ne spominje ime Hrvat u cijelom romanu koji se bavi Hrvatima katolicima u središtu srednjovjekovne hrvatske države. Koalicijom sa HNS-om otupio je Andrej oporbu, nakon uspješne turističke sezone razmišljao je o otkupu dionica INA-e...
 
Kad, dogodio se slom Agrokora koji nosi i do 15 posto naše ekonomije. Jasno, tu će morati hrvatski narod krpati proračun i gubitke ovog strateškog trgovačkoga diva kojemu se kraci kreću od poljoprivrede i turizma do građevinarstva i dr. Jer Zapad ne pristaje na naš mogući dogovor sa Rusima, a još manje da nam pruži povoljne beskamatne ili niskokamatne kredite da saniramo Agrokor (sve je to slična pjesma, mi stariji se sjećamo iz "planirane" ekonomije Agrokomerca, Ljubljanske banke, DTS-a, Genexa beogradskih koji su genezis loših sustava, FENI-ja, Obrovca...); još manje bi Zapad sam otkupio dionice Agrokora, radije se financira Lidl sa kamatama od 1 posto da uleti na naše tržište! Mi zapravo imamo odlikaše po ukusu Bruxellesa koji ne će kao pokojni predsjednik Tuđman "talasati" već bespogovorno odraditi domaći uradak.
 
Čovjek se iznenadi kada vidi da ljudi inače posve duševno uravnoteženi poput Tonina Picule ili Ive Josipovića (oprosti nam sv. Jeronime, zemljače) davaju u inozemstvu izjave koje studenti prve godine diplomacije ne bi izgovorili. Doći u Ukrajinu koja pati od unutarnjeg sukoba jer stanovništvo istočnog dijela zemlje naginje Rusiji, i davati recepte i soliti pamet kada ni najveći eksperti nakon Wilsonove odredbe da narodi imaju pravo na samoodredbu ne mogu više ustanoviti tko ima a tko nema pravo na državu. Lihtenštajn može biti država, a Kurdi ne mogu biti država, Kosovo može kao AP biti država, Krim petitio principii (lat. zahtjevanje počela) može;nšto ćemo tada s Korzikom, Katalonijom (tj. starim nacijama i manjinama)? Što ćemo sa novonaseljenim manjinama, recimo 600.000 Marokanaca u Belgiji, što ćemo s regijama i centralizacijom? Što ćemo ako neki narod natalitetom nadmaši drugi kao Albanci u Makedoniji npr.? To ne bi riješio ni Tolstojev princ Andrej Bolkonsky!
 
Ljudi koji su svima simpatični i prihvatljivi ubrzo će se naći u problemu kada budu se morali svrstati. Politika nije diplomacija, tu treba jako dobro i brzo računati, kao Joža Broz u doba raskida sa Staljinom. Politika uključuje ekonomiju, kulturu, vojsku i rat, situacije kada treba rezati proračun ili još teže imati viziju, program i ustrajnost, taktiku i strategiju, pa i vjeru. A to zna i svaki bedak da se ne smije sva jaja staviti u jednu košaru, te da nema besplatne večere.
 
Kombinacija karaktera, hrabrosti, drskosti, upornosti i spremnosti na žrtve je politika, nikako ne smijemo suvremenu i suverenu politiku zamišljati kao barokno kazalište lutaka, ili liberalističke litanije o ljudskim pravima i demokraciji. A vjerodostojnost premijera ćemo znati na pitanju Istanbulske konvencije. Znamo da bi se cezar Konstantin osnivač Konstantinopolisa (današnji Istanbul) i prvi car zagovornik kršćanstva, čudom čudio o čemu mi raspravljamo dok su barbari na vratima. Ili ćemo proći kao Indijanci i Iliri. Dokle "mudri" mudrovaše, dotle "ludi" Grad uzeše.
 

Teo Trostmann

Ulice Gavrila Principa, Puniše Račića, Vukašina Šoškočanina...

 
 
Ovdje sad neka navodna drama o promjenu imena nekoga trga u Zagrebu, pa i dvije tri ulice teče, kotrlja se ulicama. Ne ćemo o tim promjenama povijesno općenito već konkretno, s izvora, iz Rješenja  Izvršnog savjeta općine Vukovar o promjeni naziva ulica na području općine, Vukovar 16. VII. 1992. („Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, Knjiga 6, Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj, srpanj-prosinac 1992.“, Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata - Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb-Slavonski Brod, ožujak 2009.). Pa kaže dokument 13., stranice 40.-44: „Na osnovi člana 7. Zakona o privremenoj teritorijalnoj organizaciji Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i privremenoj upravi („Službeni glasnik“ Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, broj 1/91), Izvršni savet Opštine Vukovar na sednici održanoj 16. VII. 1992. godine, donosi
 
REŠENJE
 
o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“...
https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/12/ulica-puni%C5%A1e-ra%C4%8Di%C4%87a-%C4%87irilica.jpg?ssl=1
Prema njemu, da vas ne mučim s detaljima, mijenjala su se imena ulica i trgova u ovim naseljima: Vukovaru, po mjesnim zajednicama (MZ „Petrova Gora“, „Šumadija“(!), „Lužac“, „Vukovar Stari“, „Fruška Gora“, „Vukovar Novi“ te u MZ Borovo Naselje, a u njemu MZ „Sveti Sava“, MZ „Nikola Demonja“ i „Kriva Bara“. Zatim tada  u MZ Ilok, MZ Bapska. MZ Čakovci, MZ Svinjarevci MZ Petrovci, MZ Lovas, MZ Sotin, MZ Berak, MZ Tovarnik, MZ Lipovača, MZ Tompojevci, MZ Mikluševci, MZ Ludvinci, MZ Opatovac i MZ Šarengrad. Utvrdila su se i „sledeća imena novih ulica u Iloku: Gavrila Principa, Kneza Miloša, Mihajla Pupina i Jovana Cvijića“ (isto Rješenje). Birokratska „rješenja“ odlično su štivo, napetija od romana, pa makar ih donosile i takve zločinačke tvorevine kao što je bila „SO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“, štoviše tada su i zanimljivije, sadržajnije…
 
Ovo „rješenje“ odnosi se skoro isključivo na prije progona većinska  hrvatska naselja, od Vukovara do Iloka, Petrovaca i Mikluševaca (većinski Rusini), te Borova i Lipovače (većinski Srbi). Dakle u samo dva od sedamnaest naselja u kojima su se mijenjala imena ulica prije osvajanja Srbi su bili većinski narod. U Lipovači su samo „Bunarsku“ preimenovali u „Vojvode Živojina Mišića“. Zanimljivo, „rješenje“ je napisano strojopisom - na latinici.
 
Stjepana Radića Puniša Račić likvidirao 1992. po drugi puta
 
O najbizarnijoj, pače zločinačkoj promjeni, čitatelji su vjerojatno već upoznati, a riječ je o preimenovanju ulice žrtve masakra u beogradskoj skupštini u ime ubojice: „Stjepana Radića“ u „Puniše Račića“. U „rešenju“ piše „S. Radića“ u „Puniše Račića“. U Bapskoj su „likvidirana“ „Braća Radić“, zamijenio ih je - Vukašin Šoškočanin!, a u Iloku je „skinuo“ biskupa Strossmayera. Nu nisu ovo  jedine „zanimljivosti“, još je zanimljivija načelna koncepcija  ovih „krstitelja“, a ona je jednostavna: zatiranje, u javnosti, i na ulicama i trgovima bilo kakvog traga, spomena na prethodne apsolutno većinske stanovnike ovih naselja - Hrvate. Izbrisani su tako, platili glavom, Andrija Kačić, A. M. Reljković, I. Gundulić, Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, August Šenoa,  Stanko Vraz, Josip Kozarac, A. G. Matoš (u rodnom Tovarniku i drugdje), Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Julije Benešić, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, France Prešern.
 
Pobrisan je Matija Gubec u više mjesta, te kralj Tomislav, Eugen Kvaternik. Sljedeći su napadnuti hrvatski topomini, prethodna imena ulica po hrvatskim gradovima i regijama. Redom, od Vukovara do Šarengrada nestale su: Karlovačka, Istarska, Zrinjska, Dubrovačka, Kumrovečka, Splitska, Zagrebačka (više puta), Hercegovačka, Vinkovačka, Šokačko brdo(!) u Iloku (postalo „Sremsko brdo“) Osječka. Mijenjali su ih ili srpski junaci s one strane Dunava i Drine, ili srpski toponimi.
 
Ima još svašta, ali meni je zanimljivo brisanje JNA, one koja im je sve ovo osvojila. U Vukovaru je „JNA“ zamijenjena s „Vukovarskih oslobodilaca“(!), „JRM“ u „Lučka“, u Borovo Naselju „JNA“ u „Fruškogorsku“, u Iloku je „JNA“ postala „1000 srpskih kaplara“, u Petrovcima „Svetosavska“. Moram priznati kako mi je ovo možda najčudnije jer bez te JNA (koju je usput stvorio Tito) ovi kokošari ne bi osvojili ništa, ona im dala sve, a oni prema njoj tako nezahvalno, proglasili se nekakvim „oslobodiocima“. Logično, sad kad im je udarila temelje Velike Srbije, ponadali su se kako ju mogu i izbrisati. Ovdje ću još konstatirati kako je, skoro, svako hrvatsko naselje dobilo po neku inačicu „svetosavske“, ili Sv. Save, ili njegov trg, pa se ovo može razumjeti i kao brisanje katoličanstva s ulica i iz naselja, većinski katoličkih i „presađivanje“, u biti, ovoga srbijanskog poganskog sveca tamo gdje ne pripada.
 
Nestali i ljevičari i jugounitaristi
 
Tito i svi njegovi partizani, ma odakle bili, iako se u najvećem broju radi o hrvatskim ljevičarima (primjerice Otokar Keršovani, August Cesarec, Đuro Đaković, Ognjen Prica, Kata Pejnović, Josip Kraš, Marko Orešković, Franjo Kluz, Božidar Maslarić, Vladimir Bakarić i dr.) i da ih sve ne nabajam, prošli su katastrofalno. Stradao je i II. kongres KPJ, postao „Karađorđeva“. Sknuti su i „sekretari SKOJ-a“ i Ivo Lola Ribar. Otišli su i Marx i Lenjin. U Iloku je Titina ulica , valjda, bila dugačka, pa su od nje nastale tri: „Cara Lazara“, „Trg Svetog Save“ i „Kralja Petra I.“, dok ga je u Tompojevcima smijenio samo „Car Lazar“, u Vukovaru „18. novembar 1991.“, bit će to onaj dan kad su srpski ljudožderi uz hrvatsko meso tražili još i salate. Bit će ovo zanimljivo, nadam se, aktualnim antifama. Udariše i na sveto „Bratstvo-jedinstvo“ koje je (Borovo Naselje), postalo „Srpske sloge“.
 
Jednostavno, sve što je imalo podsjećalo na Hrvate, Hrvatsku, toponimi, umjetnici, povijesne ličnosti, nevažno što se isključivo radilo o ljevičarima, pa čak i onima koji su ujedno bili i tvrdo projugoslavenski, čak i unitaristički orijentirani - sve i svi su jednostavno zbrisani. Odgovor na pitanje s kime ili čime su zamijenjeni jednostavna je da jednostavniji, prostiji ne može biti - s Velikom Srbijom, povijesnom, svetosavskom, kosovsko-mitskom, sa srbijanskim vojvodama i vojnicima, nešto atentatora (Gavrilo Princip, Puniša Račić) guslara, te velikosrpskih ideologa, srbijanskim toponimima i nešto zločinaca poput Šoškočanina. Brisali se čak i lokalne toponime (primjer Šokačko brdo), pa i svoj seoski „bunar“ za račun vojvode. Nakon etničkog čišćenja, protjerivanja, deportacija, zatvaranja logora po Srbiji, Ovčare, Veleprometa…, na red je došlo i ovakvo, „ulično“ brisanje memorije. Tamošnji manjinski Srbi tog srpnja 1992. ostavili su na ulicama tek tri moguće poveznice s  protjeranim većinskim Hrvatima: Josipa Pančića, etničkog Hrvata, prvog predsjednika SANU-a, koji je morao prijeći na pravoslavlje kako bi u Srbiji bio profesor (toliko o „pokrštavanju“), Nikolu Teslu i Ivu Andrića, etničkog Hrvata, za kojega nije poznato da se ikada izjasnio kao Srbin, već je bio „integralni“ Jugoslaven. Za ostala rješenja iz „Rešenja“, njihovu većinu, može se ustvrditi, kako nisu pripadala kulturi tamošnjih Srba već najvećim dijelom Srbiji i to ne bilo kakvoj već „velikoj“. Koja u mnogim glavama ni s ove, a naročito ne s one strane Dunava i Drine još nije umrla.
 

Mato Dretvić Filakov

Predsjedničino ukazivanje na probleme traži dodatnu analizu i pojašnjavanje

 
 
Predsjednica države već dulje vrijeme, kad god joj se ukaže prilika, u javnim nastupima, izjavljuje i upozorava kako država ne ide u dobrom smjeru, kako stagniramo, zaostajemo za drugima, kako svi pokazatelji (parametri) rasta u mnogim područjima, sektorima, su u stvari sporo hodanje korak po korak za onima koji hodaju brzo ili trče, prestigli su nas i daleko su ispred nas, što je točno. Međutim, malo tko se na to obazire. Pri tom se samo od sebe nameće pitanje zašto?
http://www.hdz.hr/sites/default/files/field/image/20161010ap.mandatar_2IZ.jpg
Nema tu ničega novog. Takvo stanje traje godinama. Sad je sve to još pojačano slomom Agrokora i nužno potrebnim mjerama za spašavanje zdravog tkiva tog ogromnog organizma koji odumire. Htjeli to neki priznati ili ne Agrokor je uzrokovao veliku krizu, bankarsku, financijsku, gospodarsku i socijalnu, koja se razvija i nije se još pokazala u punom obliku. Sve je to bilo za očekivati, stoga nema mjesta nikakvom čuđenju, osim čuđenja da se za takvo nešto nije pripremalo, jer su “Svi sve znali.”
 
Unatoč, Agrokoru i velikim problemima s njim, život ide dalje i ne smije se  svakodnevno nepotrebno opterećivati stručnim i političkim pitanjima i djelomičnim rješenjima oko restrukturiranja i pokušajima sanacije tog mastodonta. Traženje krivca za ili krivaca za taj najveći slom, u našem gospodarstvu i šire, trebao bi uglavnom, biti na nadležnim institucijama, koje bi trebale po Ustavu i zakonima obavljati svoj posao, na jasan i transparentan način, jednak za sve aktere i sudionike u ovom slučaju. Nije se trebalo dopustiti da se slučaj “razlijeva” diljem Lijepe naše, Europe i svijeta. hoćeš ne ćeš rasplinjuje i razlaže na proste faktore, koji su čvrsto povezani, ne mogu opstati jedni bez drugih, čime se uništava bitna supstanca cijelog organizma i dovodi u pitanje cijeli slučaj, uz koji se s pravom postavljaju mnoga pitanja: Zašto? Zašto baš sada? Zašto na takac način?
 
Jasno je da su se svi glavni čimbenici (akteri) dogovarali o cijelom procesu ove “reforme” kako je sve u vezi Agrokora, nazvala ministrica Dalić, a Predsjednik Vlade tu tezu podržao, kao što je jasno da je netko u svemu tome varao, lagao, pokušavao izigrati one druge, et cetera, kako bi se okoristio i obogatio. Poznata stvar, prepoznatljiv scenarij, čime nije potrebno zamarati narod i odvačiti ga od realnosti svakodnevnog života, u kojem je sve više siromaštva, zbog kojeg mladi odlaze, bolesni i stari umiru, djeca se ne rađaju, reforme propadaju u samoj ideji, pišu se otvorena pisma, interpelacije, traže se opozivi, u saboru se odvijaju sve vrste predstava od vodvilja do drame, uz glavne role poznatih “glumaca”, do kasno u noć, u trajnoj želji i potrebi skupiti po koji politički poen, pljuvajući po onoj drugoj strani i istaknutim pojedincima, s naglaskom na premijera, koji je po mnogima i po javnom mnijenju, “najgori” od svih premijera do danas. Takva impresija je nametnuta i usvojena u narodu, zbog mnogo čega, što nije bilo dobro, a predstavlja se kao dobro, kreativno i inovativno.
 
Ta i takva inverzija stvarnosti se nužno mora osvjetliti, pokušati okrenuti i konačno se odlijepiti od dna, na kojem smo se ušančili i od kojeg se ne možemo odlijepiti. Predsjednica države se malo kasno sjetila da preuzme stvar u svoje ruke, makar verbalno, što je dobro, ali pobuđuje određene sumnje u iskrene namjere ovakvog ponašanja. Kad se čovjek opeče puše i na hladno. Mi smo se mnogo puta u ovih četvrt stoljeća opekli, pa moramo biti oprezni, pogotovo kad su karijerni diplomati u pitanju. Osim toga nekima odgovara da se vrhovnici na oba zagrebačka brda ne slažu i svađaju, po mnogim važnim državničkim pitanjima. Istina, stječe se dojam da svaki od njih vozi svojom prugom prema istom cilju, s različitim metodama rada i idejama. To bi bilo dobro, čak i poželjno kad te ideje ne bi bile dijametralno suprotne, odnosno sukladne sa idejama njihovih mentora, koje su svima znane, kao i njihovi geopolitički i geostrateški ciljevi, zbog kojih se vode hibridni i asimetrični ratovi, na ovim prostorima. Evidentno je, kako nam jedni i drugi godinama svašta obećavaju, za boljitak i napredak stanovništva i zemlje, a zapravo nam šalju svoj otpad u vidu jačanja “borbene” aktivnosti i stvaranja prividne sigurnosti i stabilnosti.
 
Predsjednica države je javno izjavila kako smo u izvanrednom stanju. To nije mala stvar. Zna se dobro što je izvanredno stanje, bez obzira koja i kakva ugroza je dovela do njega. Po Ustavu i ostalim zakonima je propisano kako se ponaša u izvanrednom stanju, od predsjednice države koja preuzima glavne dužnosti i odgovornost, preko ostalih državnih dužnosnika, do svakog pojedinca u državi. “Izvanredno stanje je vrsta pravnog stanja u državi u kojem, prema hrvatskom Ustavu, vlada "neposredna ugroženost neovisnosti i jedinstvenosti republike". To stanje je jedna od inačica stanja koje upravni nauk skupno naziva "izvanredna stanja, izuzetna stanja, stanja nužde, stanja opasnosti". Ovakve situacije stvaraju mogućnost da se može na zakonit način posredno ili neposredno, ograničiti ili u potpunosti ukinuti ustavom zajamčena slobode i prava čovjekai građanina.”
 
“Situacije kad smije biti proglašeno izvanredno stanje su rat, neposredna opasnost od rata, pobune, nemirite slični pokreti širih razmjera, velike elementarne nepogode (katastrofalni potresi, poplave, šumskii ostali požari velikih razmjera, epidemijska oboljenja ljudi, flore i faune), atomska zračenja. Zajedničko svim ovim situacijama jest prijetnja fizičkom opstanku stanovništva cijele države ili nekog njena dijela, ugrožavanje života nacije ili organizirana funkcioniranja njenih temeljnih institucija.”
 
Iz gore navedenih definicija je očigledno i jasno, da predsjednica države nije imala na umu izvanredno stanje u pravnom smislu. Pravo, dužnost i odgovornost predsjednika(ce) države je da upozorava na negativne pojave u društvu koje su rezultat upravljanja državom, da ih pokušava sanirati i sprječiti. To nije samo njezino osobno mišljenje i stav. Osim taksativnog nabrajanja svega negativnog, što se stvaralo i nakupljalo godinama, bi bilo dobro uzročno posljedično i eksplicitno objasniti zašto je do svega toga došlo, kako se dobre namjere ne bi “utopile” kao bezbroj puta do sada u imlicitnoj relativnosti. Bilo bi dobro, poželjno i primjereno kada bi se uz put u ovakvim javnim nastupima, barem u nacrtu, kratko iznijelo nekoliko prijedloga za strategiju i taktiku onemogućavanja nastajanja takvih pojava, stvaranja prilika i uvjeta za bolji i ljepši život, u kojem bi svi žitelji Lijepe naše bili jednaki pred zakonom, imali približno jednake uvjete za školovanje, zapošljavanje, napredovanje i izrastanje u cjelovitu samosvjesnu ličnost, koja će moći razviti svoje potencijale, biti sretna i zadovoljna  u svojoj Domovini.
 

Ankica Benček

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 880 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević