Get Adobe Flash player
Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio...

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega...

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća...

Etnobiznismen koji mrzi!

Etnobiznismen koji mrzi!

Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ne mrze...

Diplomatska laž Mate Granića

Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori...

  • Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    utorak, 14. svibnja 2019. 09:38
  • Jugostatistika demantira srpske laži

    Jugostatistika demantira srpske laži

    utorak, 14. svibnja 2019. 18:07
  • Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:54
  • Etnobiznismen koji mrzi!

    Etnobiznismen koji mrzi!

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:41
  • Diplomatska laž Mate Granića

    Diplomatska laž Mate Granića

    četvrtak, 16. svibnja 2019. 08:38

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio kršćane za palež

 
 
Trgovački sud u Pazinu odlučio Uljanik poslati u stečaj. Istekao je i posljednji rok za deblokadu računa brodogradilišta Uljanik, pa je Trgovčki sud u Pazinu u ponedjeljak odlučio da se pokreće njegov stečaj. "Stečaj Uljanika imat će traumatične posljedice za cijelo hrvatsko gospodarstvo. Uljanik je stoljetni gospodarski i kulturni simbol Istre koji je pune 163 godine osiguravao egzistenciju tisućama obitelji. Stečaj Uljanika predstavlja ogroman kulturni, gospodarski i emotivni gubitak za sve građane Pule zbog čega će u Puli će današnji dan biti proglašen Danom žalosti", poručio je puljski gradonačelnik Boris Miletić Neron.
https://cruxnow.com/wp-content/uploads/2016/12/nero-1.jpeg
Proglasiti Dan žalosti za propast Uljanika u čemu su on osobno i njegova stranka sudjelovali, dali ogroman doprinos i odavno pokopali Uljanik, je više nego licemjerno. Amnezija i sinkopa obuzele su Borisa Miletića kada je Uljanik u pitanju. Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio kršćane za palež. Tako Boris Miletić optužuje Vladu RH skidajući time sa sebe i IDS-a  svaku odgovornost, svi su krivi samo on i IDS eto nisu? Optužujući Vladu RH, ponavljaju staru mantru IDS-ove iredentističke i autonomaške politike da je Istra zapostavljena i da se iz Istre samo uzima novac, a da joj se ništa ne daje, da je Istra za Zagreb isto što i nekada Beograd (mada bi Boris Miletić i IDS vjerojatno radije davali Beogradu, nego Zagrebu).
 
Bivši župan i predsjednik IDS-a, Ivan Jakovčić, puljski gradonačelnik i predsjednik IDS-a Boris Miletić i sadašnji župan Valter Flego, točno tim redoslijedom, najveći su inicijatori i krivci za uništenje Uljanika.
Ivan Jakovčić je inicijator i osnivač projekta Brijuni Rivijera po kojemu bi se puljski zaljev pretvorio u turističko-kockarski raj za turiste s dubokim džepovima i nautičare, odnosno u mali Monte Carlo. Pri tome je Jakovčiću smetao Uljanik, pa je još 1998. godine govorio da je "šaka u oko puljkom zaljevu " i da ga treba maknuti. Naravno da je "mali potrčko" Boris Miletić u ideji slijedio svog velikog šefa, pa je u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika snimio spot u kojem obećava građanima Pule, šetnicu oko cijelog puljskog zaljeva i time Pulu vratiti moru. I ne samo to, nego je kao puljski gradonačelnik inicirao promjenu GUP-a u kojem su na mjestu Uljanika, ucrtani hoteli i dvije marine.
 
Za Brijuni rivijera trebalo je naći investitore, pa je Ivan Jakovčić doveo u Istru Danka Končara, bogataša sumnjivog podrijetla kapitala, pravomoćno osuđivanog za privredni kriminal, kojeg nalazimo i u Uljanik Plovidbi, a koji je bio predstavljen i kao strateški partner u restrukturiranju Uljanika. Niti jedan se drugi investitor nije našao, pomalo čudno zar ne? Umjesto da rade u korist istarskih radnika, istarskih težaka i građana, kao što se predstavljaju, jedinim zaštitnicima Istre, IDS-ovci su se, i još se brinu samo za osobne i stranačke interese, neprestano od osnivanja IDS-a stvarajući nesnošljivost i mržnju prema hrvatskoj državi i Zagrebu kao državnoj vlasti. Važnije je bilo baviti se ustašama i zabranama, nego sačuvati poduzeća i radna mjesta istarskih radnika, težaka i građana.
 
IDS je na vlasti u Istri od osamostaljenja Hrvatske kao države, sebe predstavlja kao jedinog zaštitnika Istre i istarskog čovjeka, a ustvari iznevjerio je njegovo povjerenje, koje mu je on ukazivao dajući mu glas, a time i vlast, radeći protivno interesima tog istog malog istarskog čovjeka, radnika i težaka. Nije ni državna vlast po pitanju Uljanika sasvim bila po strani. U vlasničkoj strukturi Brijuni Rivijere, udio države Hrvatske je 67 %, a Istarske županije 33% . U nadzornom odboru bili su predstavnici svih hrvatskih vlada od 2001. godine do danas, tako da ne mogu reći da nisu bili upoznati sa stanjem u Uljaniku.
 
Sagledavajući cijelu priču o Uljaniku ne mogu se oteti dojmu da je dovođenje kineske delegacije na kraju priče, nekakav prešutni dogovor između IDS-a i Vlade RH ili nekakva "kompenzacija" s Pelješkim mostom, kojim Uljanik ide u stečaj i umjesto brodogradnje Kinezi dobiju na poklon "prikladno zemljište" za izgradnju turističkih objekata, kako je IDS-ova vrhuška i bila zamislila. Tako bi se kompenzirala šteta nastala stečajem Uljanika, nalaženjem investitora za turistički projekt da Pula ipak postane "mali" Monte Carlo? Živi bili pa vidjeli! U svakom slučaju IDS je izgubio povjerenje istarskih glasača, ali s obzirom da u Istri nema ozbiljne i jake oporbe, unatoč svemu, još ima realne mogućnosti održati se na vlasti, što i jest najžalosnije. Ovaj potez Borisa Miletića da proglasi Dan žalosti povodom stečaja Uljanika, koliko god je licemjeran i bezobrazan, toliko je i medijski koristan i pragmatičan za IDS kao stranku na vlasti u Istri.
 

Lili Benčik

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega najviše Hrvatska

 

 

Popis po banovinama - 1931. godina

 

Banovina
pravoslavci
Katolici
evangelisti
ostali kršćani
muslimani
ostali
ukupno
Dravska banovina
6.745
1.107.155
25.717
2.665
927
1.089
1.144.298
Drinska banovina
992.924
169.613
3.804
1.836
356.469
10.093
1.534.739
Dunavska banovina
1.393.269
774.691
167.871
29.843
2.660
18.961
2.387.295
Moravska banovina
1.364.490
11.061
268
299
58.802
664
1.435.584
Primorska banovina
138.375
692.496
211
618
69.360
600
901.660
Savska banovina
517.191
2.122.631
21.888
18.922
3.823
19.928
2.704.383
Vardarska banovina
1.046.039
18.472
430
2.346
499.362
7.594
1.574.243
Vrbaska banovina
600.529
172.787
3.377
9.245
250.265
1.179
1.037.382
Zetska banovina
516.490
92.165
208
337
315.677
639
925.516
Uprava grada Beograda
209.449
56.776
7.395
2.041
3.821
9.456
288.938
ukupno
6.785.501
5.217.847
231.169
68.152
1.561.166
70.203
13.934.
 
Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine popisano je 2.323.555 stanovnika, od kojih je prema vjerskom opredjeljenju bilo:
• pravoslavnih 1.028.139 ili 44.25 %
• muslimana 718.079 ili 30.90 %
• katolika 547.949 ili 23.58 %
naravno, veliki broj muslimana se iselio u Tursku i dr.
http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/8-Kraljevina_Srba%2C_Hrvata_i_Slovenaca_-_podjela_na_banovine__1929.jpg
 
Nacionalni sastav stanovništva FNRJ, 1948.
 
Obratite pozornost na svega 598.000 stradalih u Drugome svjetskom ratu, a i to je prenategnuto.
Hrvatska ima 32 % svih žrtava rata, BiH 29 %.
Teško je izračunati mrtve po narodnosti, ali Srba oko 400.000, Hrvata preko 200.000 i Bošnjaka oko 100.000.
U postotku najviše Bošnjaka je stradalo.
 
Partizani i jugokomunisti izvršili pokolj nad Nijemcima
 
Sa svim kolonizacijama Srba je u Vojvodini bilo 50 %, na Kosovu oko 20 % (računajmo i iseljavanja Albanaca i doseljavanje Srba 1912. do 1941., pa opet samo 20 % Srba na Kosovu) Od oko 540.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo u Jugoslaviji do 1941. godine, oko 95.000 se našlo u sklopu njemačkih, mađarskih i hrvatskih vojnih jedinica, a oko 245.000 Nijemaca je evakuirano u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obnovljena pod Titovim režimom. U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945., preostalih oko 200.000 Nijemaca našlo se u Titovoj Jugoslaviji. Još od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja okrutno ubijeno oko 1.500 civila. U razdoblju od listopada 1944. do lipnja 1945. okrutno je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9.500 muškaraca i žena. Krajem 1944. oko 8.000 žena i 4.000 muškaraca deportirano je u SSSR. S iznimkom od oko 8.000 ljudi, preostalih oko 170.000 etničkih njemačkih civila (od djece do starijih osoba) je u razdoblju od 1945. do 1948. godine bilo otjerano u logore. Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948., oko 40.000 je dokumentirano imenom i prezimenom. Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada "pobjednički samozadovoljno" izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata. Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanicasabirni logor Josipovacradni logor ValpovoLogor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.
 
Nijemci u Hrvatskoj smanjeni su sa 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. na samo 10.114 1948., dakle ostao je samo 1 od 10 Nijemaca.
Nijemci u Vojvodini također su bili podvrgnuti torturi. 1931. bio je registriran 328.631 Nijemac u toj pokrajini, čime su bili treća najbrojnija zajednica, iza Srba i Mađara. 1948., bilo ih je još samo 28.869, a taj broj se nastavio smanjivati do 1980-ih.
Sloveniji je prije rata bilo oko 24.000 Nijemaca. 1948., samo se još 1.824 osoba izjasnilo kao Nijemci a 745 kao Austrijanci. Najmanje 9.000 je prisilno deportirano od jugoslavenskih vlasti a ostali su dobrovoljno otišli ili su ubijeni.
Talijani su također većim dijelom masovno izbačeni iz države, ali kako su živjeli izvan područja Kraljevine SHS nema smisla uspoređivati popis iz 1930. i 1948. Jasno, pripojenjem Istre, a oduzimanjem Srijema Hrvatska dobiva novo hrvatsko stanovništvo, a gubi značajan dio srpskoga.
Boka Kotorska kao dio Dalmacije je posebna priča, ali ona je demografski nebitna.
Zanimljivo je da je broj Nijemaca i Albanaca bio približan, nakon 1948. Nijemci nestaju a Albanci se više nego utrostručuju.
 
Prema popisu stanovništva obavljenom 15. ožujka 1948., Jugoslavija je imala 15.772.098 stanovnika te je bio vidljiv demografski gubitak tijekom Drugog svjetskog rata. Prema rezultatima istraživanja iz 1964., Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osoba ili oko 4 % stanovništva. Po republikama, najviše žrtava je imala Hrvatska: 194.749 poginulih ili nestalih civila i partizana ili 32,6 % ukupno stradalih. Bosna i Hercegovina je imala 177.045 žrtava (29,6 %), uža Srbija 97.728 (16,4 %), Vojvodina 41.370 (6,9 %), Slovenija 40.791 (6,8 %), Makedonija 19.706 (3,3 %), Crna Gora 16.903 (2,8 %) a Kosovo 7.927 (1,3 %), dok se za 1.744 nije znalo republičko podrijetlo. Po udjelu postotka poginulih, najviše je imala Bosna i Hercegovina, oko 7 % ukupnog stanovništva, a najmanje Kosovo, oko 1 %. Savezni statistički ured navodi da bi bez rata Jugoslavija imala oko 18,3 milijuna stanovnika, ali da je broj žitelja od zadnjeg popisa iz 1931. ipak povećan za 1,3 milijuna ili 9,1%.
 
Popis iz 1948. po prvi put je uključio i područja Istre i Slovenskog primorja oko Trsta, koja su prije pripadala Italiji. Obrazac je sadržavao 13 pitanja i uputstvo za popunjavanje. Bilo je predviđeno da muslimani jugoslavenskog etničkog podrijetla daju neki od odgovora: Srbin-musliman, Hrvat-musliman ili neopredijeljen-musliman, s tim što su Srbi-muslimani uključeni u Srbe, Hrvati-muslimani u Hrvate i Makedonci-muslimani u Makedonce, dok su neopredijeljeni-muslimani iskazani posebno, što je izazvalo poneke konfuzije. Kasnijim popisima muslimanima je priznat status naroda.
 
Osim Hrvatske, sve ostale republike su od 1931. do 1948. zabilježile rast stanovništva
 
Osim Hrvatske (14.545 manje osoba), sve ostale republike su zabilježile rast stanovništva. Od ukupno 15,77 milijuna žitelja, najviše je otpalo na Srbiju: 6.527.966 ili 41,4 %. Kosovo je imalo 727.820 žitelja (498.242 Albanci ili 68,4 %, 171.911 Srbi ili 23.6 %), Vojvodina 1.663.212 žitelja (Srbi 841.246 ili 50,6 %, Mađari 428.932 ili 25,8 %, Hrvati 134.232 ili 8,1 %) a uža Srbija 4.134.934 žitelja (Srbi 3.810.573 ili 92,2 %, Albanci 33.289 ili 0,8 % i drugi).Time jugostatistika demantira srpske laži.
 
Na Hrvatsku je otpalo 3.779.858 ili 24 % stanovništva Jugoslavije. Hrvata je bilo 2.975.339 ili 78,7 %, Srba 543.795 ili 14,4 %. Bosna i Hercegovina je imala 2.565.277 žitelja, od toga 1.136.116 Srba (44,3 %), 788.403 Muslimana/Bošnjaka (30,7 %), 614.123 Hrvata (23,9 %) i drugih. Makedonija je brojila 1.152.986 stanovnika (789.648 Makedonci ili 68,4 %, 197.389 Albanci 17,1 %), Slovenija 1.391.873 (1.350.459 Slovenci ili 97 %, 16.069 Hrvati ili 1,2 %) a Crna Gora 377.189 (342.008 Crnogorci ili 90,7 %, 19.425 Albanci ili 5,1 % i drugi).
 
Jugoslavija je zabilježila pet gradova većih od 100.000 stanovnika, šest od preko 50.000 i 17 s preko 20.000. Ukupan broj gradskog stanovništva bio je 1,94 milijuna ili 12,3 %, a seoskog 13,83 milijuna ili 87,7 %. Najveći gradovi bili su Beograd (367.816 stanovnika), Zagreb (279.623 stanovnika), Ljubljana (115.095 stanovnika) i Sarajevo (113.769 stanovnika).
 

Teo Trostmann

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća nego 1931., a broj Hrvata manji za oko 14.000

 
 
Svi smo već umorni od povijesnih priča i istina kojima nas stalno i bez imalo objektivne spoznaje zasipaju vjesnici svojih istina, s namjerom nametanja kolektivne i povijesne hrvatske krivnje koja nikad ne smije prestati, ma koliko se novih naraštaja rodi u kojima ne postoji niti svijest o prošlim zbivanjima. Suvremeno je razdoblje globalnoga prostornog i političkoga povezivanja ili pak izrazitoga socijalnog razdvajanja (kako se komu sviđa), u podjeli interesnih sfera davno već ispustilo prošlost i nametanje generacijske odgovornosti koja, zapravo, uvijek sputava povezivanje i razvojno planiranje, znanstveno uzdizanje i slaganje novih poredaka. Generalno.
 
Svi se usmjeravaju u budućnost i prošla vremena ostavljaju pouku, ali ipak postoji jedna zemlja koju se uvijek vraća prošlosti i nastoji prikovati čak i njezine nove naraštaje za odgovornost u svim mogućim ratovima užih i širih prostora. Sve do rimskih limesa na Dunavu, ili bolje reći od izlaska na mediteransku obalu s čijih je prekrasnih litica pogled uvijek usmjeren prema zapadu. Prema kojemu „putuje” i Sunce, dok su drugi ostali na Istoku, sanjajući priobalne zemlje i druga mora. Povijesni usud i geografija kao sudbina i nagrada zemaljskoga naslijeđa (po suvremenim kriterijima prostorne vrijednosti mediteranskih obala) ili, pak, kazna postojanja, izdrživosti i stoljetne prilagodbe u krškome prostoru (po onovremenim davnim poimanjima prostorne vrijednosti), povijesni su hrvatski teret kojega su Hrvatsku tijekom prošlosti svi susjedi željeli osloboditi. Hoće li ikad to prestati i hoće li nam vječno nametanje krivnje prošlih generacija osnažiti spoznaju o vlastitim vrijednostima? Ponovit ćemo: „Cijela nas Biblija uči da su se stari Židovi ponosili svojim pretcima te da su uporno čuvali narod, vjeru i zemlju koju su im ostavili” (Slavić, D., Biblija kao književnost, Školska knjiga, Zagreb, 2015.)”.
 
Do kada ćemo prihvaćati laži s istoka?
 
Napadnuti iznutra i izvana početkom 90-ih prošloga stoljeća, idealizmom i unutrašnjom snagom, bez ičije pomoći i bez mogućnosti obrane (bez vojske i oružja), pokazali smo i potvrdili duhovnu i voljnu snagu očuvanja „naroda, vjere i zemlje” koju su nam ostavili naši pretci. Ipak smo i tada bili krivi jer smo se usudili braniti i nametana nam je krivnja po istim povijesnim obrascima koji ne prestaju. Usud je to koji traje, iako smo svjesni kako je rat najveća moguća destrukcija u kojoj nema apsolutne abolicije niti skupne odgovornosti, osim po potrebi opravdavanja vlastitih interesa, želja, dominacija, prisvajanja i uklanjanja vlastite odgovornosti. Rafalna paljba prema Hrvatskoj pojačana je s istoka opet ovih dana u vrijeme dokazivanja političke pravovjernosti u vlastitim izborima, kao najjednostavniji obrazac u koji nikad ne treba sumnjati jer, eto, Hrvatska je uvijek kriva i to ne treba uopće dokazivati niti se pritom koristiti nikakvim podatcima u dokazanoj političkoj i povijesnoj krivnji. Krivnja u ratna vremena uvijek postoji jer nije bilo rata u povijesti u kojemu nema pojedinačne krivnje stavljene u kontekst ratnih snaga i odnosa, ali kolektivna i generacijska krivnja ostavljena je samo Hrvatskoj. Planski, svjesno, u interesu budućih pritisaka, preslagivanja, kontrole prostora te geopolitičkih i geostrateških koncepcija i sličnih političko-interesnih kombinacija.
 
Dokazana hrvatska šutnja, tromost, diplomatska i znanstvena samozatajnost i uopće amortizirajući pristup rafalnoj paljbi s istoka, skrušeno u maniri nasljedne odgovornosti brani se: jesmo bili grozni, ali ne u toj mjeri kako nas optužujete, gospodo s Istoka. Takva obrana nije potrebna nikomu, kao niti opravdanje što se sve i zašto dogodilo jer se dogodilo, ali nam je uvijek potrebna objektivna istina ili barem težnja prema njoj. Kao i svijest o tomu kako se takve povijesti nikad ne žele ponoviti. I gdje je i kad će biti kraj? Zar će svaki novi izbori u Srbiji vraćati prošlost, zaboravljajući što se sve dogodilo u suvremenosti? Ili ćemo mi komisijsko suočavanje s prošlošću rastezati do besvijesti i dalje prihvaćajući friziranja u funkciji hrvatske kolektivne, vječne i neupitne krivnje?
 
Povijest Hrvata i Srba na ovim prostorima uvijek je bila složena i praćena interesima za kontrolu hrvatske jadranske obale i uvijek su u friziranju zbivanja i nemoći konačnoga osvajanja hrvatske obale stradavali Srbi u brojkama kojima se i suvremena Hrvatska može optužiti intenzitetom kojim se želi, po potrebi manje-više svih srbijanskih politika. Svjedoci smo bili svih okolnosti i optužaba vezanih za oslobađanje Hrvatske 1995. godine.
Razmotrimo stoga osnovne pokazatelje, zakonitosti i odnose temeljene na podatcima službene statistike tadašnjega Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda, upravo zato kako nam nitko ne bi pripisao friziranje podataka u bilo kojemu obliku.
 
1. Dva su ključna popisa stanovništva u prethodnim državnim zajednicama – popis stanovništva 1931. i 1948. godine – dok su nam za trendove bitni još popisi iz 1921. i 1961. godine. Vrlo je zanimljivo kako su dosadašnji mnogo puta citirani istraživači Kočović i Žerjavić uvijek nastojali izbjeći popis 1948. godine jer se u njemu po strukturama i brojnosti oslikavaju i događaji vezani za Križni put i Bleiburg. Partijski kadrovi i znanstvenici jednostavno nisu smjeli izravne i neizravne gubitke vezane za Drugi svjetski rat razmatrati izvan konteksta ratnih stradanja 1941.-1945. godine. Dakle jasno je kako ćemo problematiku stradanja staviti samo u demografski okvirni potencijal ne ulazeći pritom u ostale aspekte povijesnih zbivanja.
 
2. Osim popisa stanovništva, za razumijevanje pokazatelja, trendova i ukupnoga demografskog potencijala posebno su nam važni podatci o prirodnome kretanju stanovništva kako bismo mogli razumjeti demografski porast pojedine populacije u predratno vrijeme (od popisa 1931. do 1941. godine kad je trebao biti popis stanovništva), za vrijeme rata i nakon rata do popisa stanovništva 1948. godine. Također, iz podataka istoga zavoda.
 
3. Unutarnje, a pogotovo vanjske migracije stanovništva u istome promatranom razdoblju gotovo da nisu ozbiljnije razmatrane u funkciji ukupnih stradanja vezanih za Drugi svjetski rat od strane često spominjanih partijskih znanstvenika, iako smo se uvjerili kako je npr. razina migracija u razdoblju agresije na Hrvatsku početkom 90-ih bila preko 20 puta intenzivnija od razine izravnih stradavanja. Vanjska migracija i nestanak stanovništva iz Slavonije i Vojvodine npr. u partijsko je vrijeme bila nezamisliva istraživačka tema.
 
4. Popisi stanovništva 1921., 1931., 1948. i 1961. godine zabilježili su religijsku i etničku strukturu stanovništva koja je primarni okvir analize gubitaka i stradavanja.
 
Tab. 1. Vjeroispovijest prema popisima stanovništva 1921. i 1931. godine u Kraljevini SHS i Jugoslaviji*.