Get Adobe Flash player
Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

Da imam Plenkovićevu moć, za sve one koji dolijeću s Marsa postavio bih...

ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

Gospodarski pojas su proglasile gotove sve države članice...

Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

Opasne tendencije iskrivljavanja povijesti i istine o...

Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

Možda maksimirska krtica ima veze s bleiburškom očišćenom...

SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

Hrvatska je jedina država koja potiče krivotvorenje...

  • Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

    Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

    utorak, 16. siječnja 2018. 16:51
  • ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

    ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:43
  • Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

    Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:40
  • Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

    Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:35
  • SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

    SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:13

Da imam Plenkovićevu moć, za sve one koji dolijeću s Marsa postavio bih mrežu da nam ne dolijeću

 
 
Dobro kaže ta Sarnavka: “Da sam ja na mjestu premijera Andreja Plenkovića, Nada Murganić bi odletjela na Mars, a ne samo s mjesta ministrice” (Dnevnik.hr., 11. 1. 2017.). Inače ta, postarija žena, kakve smo ovdje oduvijek „po naški“ zvali „baba“ – navodna je zaštitnica, bit će samo nekih žena i „ženskih prava“. Vidite dokle smo dogurali: jezik hrvatski moram zvati „naškim“, ne može ni „materinjim“, što je i više nego feministički, a „babe“ ne smijem tako nazvati jerbo ih „ostružu“, „okreče“, „zategnu“, „izliftaju“ pa izgledaju k'o curice. Kad bih ih nazvao „curicama“ - e stradao bih zbog - pedofilije. Zatvoren sam, u mreži, samo mi fale lisice, pa da me odvedu. I, usput, likvidiraju. Zbog „verbalnog delikta“ koji se sada naziva  „politička korektnost“, pri čemu ona znači kako većina mora držati jezik za zubima, dok joj manjina urinira po moždinama.
http://uimeobitelji.net/wp-content/uploads/2017/05/sanja-sarnavka-e1495038359842.jpg
Baba Sanja Sarnavka
 
Povijesno gledano, ništa novo, uvijek je manjina terorizirala većinu. Samo sad ta „zima“ sve jače steže. Uz sve više osmijeha navodnih „korektnjaka“. Inače, odlična jedna Sarnavka, ma bila što hoće. Kažu, tako priča, fama kruži, kako je mirno gledala dok joj je učenicu, njenu, maloljetnu, a svakako iz njene  škole, mlatio jedan „tvrdi“ i opće poznati „liberal“ i „ljevičar“. Opće poznata je ta priča o kojoj ja znam onoliko koliko je medija pričala, doduše mrvicu više, a mislim, ustvari sam siguran, kako ta gospođa - teško mi je ovo „gospođa“ napisati - Sarnavka zna još i manje o bračnim i obiteljskim odnosima (a ovo dvoje nije identično) u obitelji Tomašević - iz njoj daleke Požege. Ukratko, da sam ja na mjestu premijera Andreja Plenkovića i svih prijašnjih, sarnavke s Marsa ne bi ni silazile na Zemljicu, njezin mali komadić (još) zvan „Hrvatska“. Već ispred Marsa postavio bih neku mrežu da nam te odatle ovamo ne dolijeću, neodvisno kako i s čim odatle „lete“.
 
Monopolisti mržnje jašu
 
“To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj, zaista u to ne bih ulazila”, rekla je Nada Murganić novinarima ispred Vlade. (o.a. nakon što se doznalo kako je Mara Tomašević povukla tužbu protiv muža, inače župana.) Dometnula je i da joj je “žao da bilo koja obitelj dođe u ovakvu situaciju da se u javnom prostoru o tome raspravlja”, piše Dnevnik.hr. 11. 1. 2018. Više puta sam pročitao ovu izjavu i nikako nisam uspio razumjeti gdje je pogriješila. Zašto su ju napale ove k'o svrake, uključivio i Jacu, koju smo na ovim stranicama branili kad su noćni „fejsbukači“ domarširali do njene kuće - nastojeći ju istjerati napolje. U gluho, kristalno, doba noći. Ne sjećam se da ju je tada Sarnavka branila. I još ponešto udrugara, partijaša, „liberala“… navalilo na ženu - ministricu usput.
 
Potpuno je jasno kako je ministrica Murganić progovorila iz svoga dugogodišnjeg iskustva socijalnoga rada u kojemu se sigurno susretala i s problemima, „dinamikom“, u mnogim brakovima. Koliko mi je poznato postoji, zakonski utvrđen i pokušaj mirenja prije rastave. Što će to? Kad već bračna svađa krene trebalo bi ju pustiti do kraja - do istrjebljenja barem jednog, a možda i drugog „partnera“ - štoviše baš to poticati. Ne vidim razloga za postojanje raznih „mirovnih“, „pomirbenih“ vijeća, od onih u HGK, pa nadalje - svi sukobi u društvu, ma zašto i ma kako počeli, trebaju završiti u krvi. Slati nekoga „na Mars“, ostavimo se „poezije“, znači željeti mu smrt, običnu, a ne samo političku. Koliko mi je poznato nit' tamo uvjeta za život, a nit' Hrvatska raspolaže s odgovarajućim „prijevoznim sredstvom“ za put do tamo. Znači, „figurativno“, ministrica bi trebala skončati već ovdje, a medija bi izvijestila kako je „poslana na Mars“.
 
Danas je svakako najučinkovitije razne društvene sukobe poticati medijski - medija je ionako vampir žedan krvi i po danu i po noći. Lijepa jedna poruka, ispod granice tzv. govora mržnje. Iz Pakla. Ne treba liječiti razne društvene rane, već po njima vrtjeti nožem, soliti ih, po mogućnosti dodavati im uzročnika sepse… Što se pak samog „slučaja Tomašević“ tiče on zasad teče kako to traži „pravna država“.  Sudski postupak protiv župana nije obustavljen, bez obzira na ženino povlačenje optužbi, ne računa se, teče „po sli zakona“, pa će se vidjeti i presuda. Izbačen je iz stranke, isključio se i sam, HDZ tražio od njega da podnese ostavku na položaj župana. On to eto, „silom zakona“, neposredno izabran, ne mora do eventualne zatvorske kazne, učiniti - pa ne će. Što se pak nasilja, uključivo i onoga u braku, nisam primijetio nikoga, pa čak ni „intelektualnog krkana“, kako o nekima, s mržnjom, govori dugogodišnji medijski sijač mržnje Stanković, tko bi  podržavao nasilje u braku, da spomenem samo to. Potpuno je  pritom razvidno kako samo dio mrzitelja okoline, društvene – manjina - za sebe nastoji ostvariti monopol tzv. govora mržnje. Tako bi vladali, bez izbornog legitimiteta, a i „rasturali“ društvo, najvjerojatnije do njegova uništenja. Medija je pritom presudna, ona presuđujue ne osvrćući se na „pravnu državu“, jerbo je ona „država“. Je li itko analizirao koliko mnoge žrtve, ovoga i onoga, i „žrtve „ dodatno stradaju od medijine „obrane“.
 
Crno nam se piše
 
Da se ekstremno različito postupa i prema nasilju prema ženama svjedoči i slučaj udovica Domovinskog rata koje su se pobunile zbog njihovog „sprdačkog“, a „umjetničkog tretmana“ u nekom filmu. Nisam „to“ gledao, niti ću, vjerujem im kako su povrijeđene, jer tom rijekom ponižavanja, uvrjeda, ismijavanja… inače plutaju filmovi o „tom“ ratu, kao krepane ribe. Uglavnom ih nitko nije zaštitio, pokušao je njihov nadležni ministar, Tomo Medved, navodno, predlažući da se film ne emitira na HTV-u. Cenzura, vrište mnogi, pa traže i njegovu smjenu. Neka ide u kino, na tržište, kao i onaj HAVC-ov „Mrtve ribe plivaju leđno“ (ne znam o čemu je) kojega je tamo pogledalo osamdesetak gledatelja „ovdje“, a u BiH, odakle je (su) autori još i manje, prema pisanju Jutarnjeg lista. Havconja je u njega uložio ciglih tri milijuna i devetsto tisuća kuna, iz BiH je stiglo još novaca. (Koliko li se samo mladih moglo zadržati ovdje, za te novce i koliko vremena, a da ništa ne rade - samo da ostanu!
 
Ponekad pomislim, ustvari siguran sam, kako poneki „mladi“ pobjegne „odavde“ i zbog loših filmova, a zbog ukupne medije da i ne govorim, ona ih potiče.) Skinuli ga prikazivači s repertoara odmah, nitko ih ne napada, privatne jedne. A ne bi ga bili skinuli da im HAVC još plati struju, grijanje i vodu za vrijeme prikazivanja, a možda i ulaznice - pa doš'o tko u kino ne doš'o.
 
Glede povrijeđenih udovica Domovinskog rata mogu napisati samo još dvije rečenice. Još najprimitivnija društva štitila su udovice svojih mladih, nego kakvih nego mladih, ratnika. O kasnijim društvima, njihovoj brizi, ne ću ni pisati - možda tek reći kako se ovdje očito radi o društvenoj de-evoluciji. I još kako ova dva, na prvi pogled različita slučaja, imaju zajednički nazivnik: kopanje još većeg društvenog razdora nego li ga sami „slučajevi“ izazivaju - i zalaganje za novi totalitarizam pod egidom „ljudskih prava“. Da se „jedinke“ ne dosjete prije nego ih se „zbriše“, najprije iz tzv. javnosti, a zatim i - onako. Crno nam se piše, ne bi „na Mars“ ovi totalitaristički „korektnjaci“ samo ministricu Murganić i ministra Tomu Medveda, već većinu. Ustvari SVE koji različito misle.
 

Tomislav Gradišak

Gospodarski pojas su proglasile gotove sve države članice EU-a

 
 
Proglašenje isključivoga gospodarskog pojasa (IGP), umjesto postojećeg ZERP-a, tema je koju su prije nekoliko dana opet načeli besposleni čelnici stranke Most. Vesna Crnić-Grotić, dekanica Pravnog fakulteta u Rijeci, predstojnica Katedre za međunarodno pravo im je poručila:
http://hr.n1info.com/Picture/42973/png/dfgdfgfgfdgf.png
»Čin proglašenja IGP-a, po mojemu mišljenju, ne bi imao puno smisla, budući da ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a, a to je zaštita živih resursa i okoliša. S druge strane, zajednička ribolovna politika EU-a (zadnja usvojena 2014.) predstavlja skup pravila za upravljanje europskim ribarskim flotama i za očuvanje ribljih zaliha. Zajednička ribolovna politika osigurava svim ribarskim flotama jednak pristup EU-a vodama i ribolovnim područjima i u njoj se ogleda jedno od temeljnih načela prava EU-a, a to je zabrana diskriminacije po državljanstvu. Zanimljiva je rasprava u Velikoj Britaniji, koja nakon Brexita gubi pravo ribolova u IGP-u drugih država članica, što je veliki gubitak za tamošnju ribolovnu privredu. Jedina iznimka se odnosi na područje teritorijalnog mora, koje je i dalje rezervirano samo za nacionalnu flotu obalne države. Drugim riječima, područje IGP-a dio je područja Unije i Hrvatska mora poštovati pravo drugih članica EU-a da love ribu u skladu s pravilima EU-a, dok su treće države u načelu isključene. Isto već vrijedi i za ZERP. Drugo je pitanje provodimo li odgovarajući nadzor u ZERP-u kako bismo spriječili krivolov. Ne sjećam se jesam li ikada pročitala da je zaplijenjen, na primjer, kineski ili korejski ribarski brod u krivolovu u ZERP-u, a koji su navodno predstavljali opasnost u Jadranu.«
 
O tomu koje su sve članice EU-a proglasile pojas i kakva su njihova iskustva stručnjakinja iz Rijeke kaže: »Pojas su proglasile gotove sve države članice EU-a na obalama oceana (ne samo Atlantika, nego i na prekomorskim područjima na Pacifiku i dalje). Na Mediteranu, kao zatvorenom moru, IGP je proglasila Francuska, Cipar, Italija ima ekološku zonu u sjevernozapadnom Sredozemnom moru te Ligurijskom i Tirenskom moru, dok je Španjolska u Sredozemlju proglasila ribolovnu zonu. Na Jadranu samo Hrvatska ima ZERP, dok je Slovenija upravo odustala od svojih zahtjeva za IGP-om (primjenjujući arbitražnu odluku). Točno je da je Norveška odustala od članstva u EU-u najviše zbog ribarstva, ali su oni blagoslovljeni i naftom, pa su kao bogata zemlja bili u drukčijem položaju. Island je jedna od rijetkih zemalja kojima je priznato da im privreda jako ovisi o ribarstvu, iako su se i tu stvari promijenile pa im je danas gotovo važniji turizam. No, obje su te države sklopile sporazume i s EU-om i s drugim državama, pa i međusobno, kojima su uredile ribolovna prava. Imaju i sporazume o zajedničkom upravljanju pojedinim područjima i nekim vrstama, pa nam mogu biti pri mjer dobrog upravljanja svojim prirodnim resursima i suradnje sa susjedima.«
 

Pavao Blažević

Opasne tendencije iskrivljavanja povijesti i istine o prošlosti

 
 
Prije 26 godina naša Domovina Republika Hrvatska priznata je od svih 12 članica tadašnje EZ-a (Europske zajednice – preteče današnjeg EU-a) i od tada se 15. siječnja obilježava kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Prisjetimo se kako je taj proces tekao.
http://www.slavonski-brod.hr/~slavonsk/images/stories/DANPRIZNANJA/medunarodno%20priznanje.jpg
Nakon gotovo plebiscitarne odluke o samostalnosti na općenarodnom referendumu na kojemu se 19. svibnja 1991. godine 93,24 % građana izjasnilo za neovisnost države (od 83,56 % onih koji su pristupili glasovanju) i odluke Hrvatskoga sabora od 25. lipnja iste godine o razdruživanju od ostalih republika koje su tvorile dotadašnju SFRJ (donesene na temelju rezultata referenduma), uslijedio je tromjesečni moratorij na proglašenje samostalnosti, tako da su se uvjeti za to stekli 8. listopada 1991. godine. Bio je to izraz dobre volje Republike Hrvatske koja je prihvatila preporuku međunarodne zajednice o odlaganju ove odluke do završetka pregovora o razrješenju krize na prostoru SFRJ.
 
Budući da su Srbija i Crna Gora ultimativno odbacile prijedlog o konfederaciji i već tijekom trajanja moratorija uz pomoć „JNA“ izvršile agresiju na Sloveniju i Hrvatsku, već je od srpnja bilo posve jasno da je put ka samostalnosti jedino što preostaje. Usporedo s raspadom SFRJ teče i proces dezintegracije SSSR-a, te baltičke države i Ukrajina (iako i same tek djelomično međunarodno nepriznate), prednjače u priznanju Hrvatske i one to čine već tijekom 1991., a prva među njima je Litva. Od zemalja s punim međunarodnim i diplomatskim legitimitetom, prve koje priznaju našu zemlju su Vatikan (Sveta Stolica) i Njemačka. Već 3. listopada vatikanska diplomacija je objavila kako radi na tomu, što je za Hrvatsku bio veliki poticaj i moralno ohrabrenje, jer u to je vrijeme već izložena brutalnoj i krvavoj agresiji.
 
Njemačka i Island su svoje odluke o priznanju Hrvatske objavili istoga dana - 19. prosinca 1991., ali je priznanje od strane Njemačke stupilo na snagu 15 siječnja (što je bio dogovor između nje i EZ, koja nije dopuštala „iskakanje“). Vatikan, Italija i Švedska također su svoje odluke objavili 19. prosinca, ali su one stupile na snagu također kasnije. Vatikan službeno priznaje Hrvatsku 13. siječnja, San Marino sutradan (14. siječnja), 15. siječnja (kako je već rečeno) 12 članica EZ-a, a svoje priznanje najavljuju i Poljska, Mađarska, Austrija, Bugarska, Kanada, Malta, Švicarska i Norveška. Do kraja siječnja 1991. godine, Hrvatsku su priznale 44 zemlje, a uslijedilo je u veljači priznanje Rusije, u ožujku je to učinio Japan, u travnju SAD, u svibnju Indija.
 
Najzaslužniji za priznanje Hrvatske je naš veliki prijatelj i zaštitnik (danas svetac Katoličke Crkve) papa Ivan Pavao Drugi, no ne treba zaboraviti niti Hansa-Dietricha Genschera i druge istaknute političare i diplomate EZ-a, Islanda, baltičkih i svih drugih već spomenutih zemalja. Novi i veliki uspjeh hrvatske diplomacije i prvog predsjednika dr Franje Tuđmana bio je primitak u članstvo UN-u, o čemu je svoju pozitivnu odluku donijela Glavna skupština 22. svibnja 1992. godine. Tisuće naših iseljenika toga je dana toplim pljeskom i sa suzama u očima dočekalo našu delegaciju s dr Tuđmanom na čelu i uz „Lijepu našu“ pozdravilo dizanje hrvatske zastave na jarbol ispred zdanja UN-a. Po povratku, našemu je izaslanstvu i narodnom vođi priređen velebni doček na središnjem trgu svih Hrvata – zagrebačkom Jelačić placu koji je za tu prigodu zajedno s okolnim ulicama bio prepun razdraganog mnoštva. Bili su to dani za sjećanje, trenuci o kojima su sanjale tisuće naših junaka i mučenika koji nisu imali sreću dočekati ih.
 
Do kraja 1995. godine Republiku Hrvatsku priznao je cijeli civilizirani svijet (124 države), a 23. kolovoza 1996. godine i agresor (Srbija i Crna Gora koje su svoju zajednicu iz taktičkih razloga nazivali „SRJ“ – Savezna Republika Jugoslavija). Hrvatski je narod u zajednici sa svim drugim građanima (svih vjera i nacija) koji su željeli samostalnu, slobodnu i demokratsku državu, izborio svoju slobodu u krvavom, nametnutom ratu u kojem su mu Srbija, Crna Gora i dio pobunjenika iz same Hrvatske uz pomoć „JNA“ prijetili istrjebljenjem i zatiranjem. To uvijek treba imati na umu i ponavljati, pogotovu danas kad se mnogi trude izokrenuti i krivotvoriti prošlost, kako bi velikosrpske naci-fašiste amnestirali, a za rat optužili Republiku Hrvatsku i njezine branitelje.
 
Dok cjelovita istina o događajima koji su se odigravali u posljednja dva desetljeća postojanja SFRJ ne uđe u školske udžbenike i dok god postoje tendencije iskrivljavanja povijesti i istine o prošlosti, trajat će i borba za stvarnu i punu samostalnost i suverenost naše jedine i svete Domovine Hrvatske, za koju je 90-ih godina prošlog stoljeća više od 16.000 naših sugrađana dalo svoje živote.
Neka im je vječna slava i hvala!
 

Zlatko Pinter

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 856 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević