Get Adobe Flash player
HDZ u Zagrebu pao u kafiću

HDZ u Zagrebu pao u kafiću

Zlatko Hasanbegović se -...

Kad padne izborni turizam

Kad padne izborni turizam

Susjeda Dušanka nije dobila ustaške...

Država u državi

Država u državi

Nema Udbe – nema lustracije     Sintagma...

HDZ nakon Tuđmana

HDZ nakon Tuđmana

Izigrano je biračko tijelo imenovanjem ministara koji nisu pripadali...

Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

Milijuni iseljenih Hrvata izjednačeni s Pupovčevim...

  • HDZ u Zagrebu pao u kafiću

    HDZ u Zagrebu pao u kafiću

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 19:33
  • Kad padne izborni turizam

    Kad padne izborni turizam

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 16:02
  • Država u državi

    Država u državi

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 15:58
  • HDZ nakon Tuđmana

    HDZ nakon Tuđmana

    utorak, 23. svibnja 2017. 20:16
  • Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

    Hrvatsko iseljeništvo na koljenima

    četvrtak, 25. svibnja 2017. 15:49

Zlatko Hasanbegović se - precijenio

 
 
„Pobijedio sam HDZ iz kafića“, mrtvo hladno, neki pišu i ironično, konstatirao je Zlatko Hasanbegović nakon rezultata izbora za gradonačelnika Zagreba i Gradsku skupštinu. Moram reći kako me ta njegova izjava zgromila, udarila me munja s više strana. Mislio sam, prvo, kako su Bruna Esih i on imali na tim izborima neki drugi cilj, kad tamo oni su ciljali baš na HDZ. (Valjda na njega ne će i s puškom treći viđeniji član skupine, general Željko  Glasnović - ili će samo na udbaše - koji će tek kasnije shvatiti koliku je štetu „nafejsbukačio“ sebi i „svojima“ - ako će.)
http://hrvatska-danas.com/wp-content/uploads/2017/02/hasanbegovic-777x437.png?x68733
Prvo, Bruna Esih nije pobijedila HDZ već Dragu Prgometa, što nije bio nikakav, baš nikakav „kumst“, a kamo li da je to još za posprdnu samohvalu iz birtije. Zašto ga je Andrej Plenković „rukopoložio“ (Zlatko Hasanbegović) za kandidata nisam uspio odgonetnuti. Ni ovo „rukopoložio“ nimalo mi se nije svidjelo, nisam siguran da ga je većina Hrvata uopće i razumjela, jer „rukopoloženje“ uobičajeni je pojam s pravoslavne mise kad viši svećenik „rukopolaže“ (hrv. zaređuje, rus. рукоположение) nižega na buduću višu dužnost u crkvenoj hijerarhiji. Inače, zašto se Plenković kockao s Prgometom, vidjet ćemo, a zašto, barem iz podaljega, nije podržao Brunu Esih  sasvim nam je jasno, ali o tome drugom zgodom.
 
HDZ-ove kandidate za gradonačelnika Zagreba inače odavno mlate „k'o volove u kupusu“, pa jedan poraz više ili manje. Za to postoji niz razloga (trajnih unutar hadezeovskih, socioloških i inih) o kojima smo ovdje više puta pisali, a, recimo, jedan od krivaca je i Predsjednik Franjo Tuđman; držim mu to možda jedinom važnom krivnjom u njegovoj državničkoj karijeri. Osim što je doista „potukla“ Dragu Prgometa, njezina lista nije to učinila i s listom HDZ-a, dobila je oko 12.000  glasova manje, a da ju je „nosio“ u ime HDZ-a netko drugi, a ne ovaj „rotirajući“ konvertit, razlika bi u njegovu korist bila daleko veća. Ne umanjujem rezultate lista prvenstveno Zlatka Hasanbegovića, jer budimo realni, iako ih je nosila Bruna Esih, barem polovica pripada njemu, nu smatram kako mjesta ovakvom trijumfalizmu nema. Oni su dobri, ali ne i senzacionalni.
 
Žao mi je zbog ovakvog nepolitičkog Hasanbegovićeva istupanja, tim više što sam podržavao manje-više sve njegove poteze kao ministra kulture, njegove aktivnosti, rad, istraživanja i tešku bitku, kao i Brune Esih na utvrđivanju istine o poslijeratnim komunističkim zločinima nad stotinama tisuća hrvatskih civila i vojnika - od Bleiburga do Bitolja. Podržavam njegovo stajalište kako je temelj suvremene hrvatske države Domovinski rat i još podosta toga što je izrekao, učinio i napisao. Stojim iza većine njih i nadalje. Za Domovinski rat, stranački gledano, najzaslužniji je ipak HDZ čiji je, doduše odnedavni i kratkotrajni član bio i Zlatko Hasanbegović. Iskreno, taj isti HDZ je od njega učinio i svojevrsnu političku zvijezdu. Kako bi on rekao, „rukopoložio“ ga tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Slično je, u manjoj mjeri, i s Brunom Esih, bez obzira što je na HDZ-ovoj listi bila tzv. nezavisna kandidatkinja (vjerujem uz malu pomoć Kolinde Grabar-Kitarović).
 
Ti „nezavisni“ kandidati na „zavisnim“  listama nisu moje simpatije, naime ili jesi ili nisi, ali dobro. Pogledajte sudbinu Ive Josipovića, taj je bio malo „nezavisan“ (o SDP-u) pa u SDP-u, a sada kad se skroz  „onezavisio“ nema ga nigdje, niti će ga više biti. Uostalom čim ga je Zoka malo stavio u stranu, izgubio je predsjedničke izbore. Potpuno je nevažno što su Bruna Esih i Ivo Josipović bitno udaljeni, skoro beskonačno na tom pravcu „ljevica“ - „desnica“, uvjeren sam kako potencijalni glasači, bez obzira na svjetonazor, tu vrstu „plesa“ na toj „žici“ nimalo ne ljube.
 
Zlatko Hasanbegović je u još većem problemu. Bio je član HDZ-a, iz HDZ-a je, nema tu nikakve dvojbe, otvoreno radio protiv HDZ-a, što je uostalom i trijumfalistički priznao. S jedne strane, svaka čast i pošteno mnogi su njegovi „viđeni“ članovi radili iz HDZ-a zaplotnjački protiv. I ono što je zapravo najbitnije, Hasanbegović želi osnovati stranku; odavno se ovdje žudi za „pravom“ konzervativnom strankom, a ovakav start, naime „pobjeda HDZ-a iz kafića“ za tako zahtjevan projekt nikako nije dobra. Kako ne bih duljio, tamo gdje se započne, ondje se i završi. Bidna Hrvatska - nit' ima sreće s tom „ljevicom“, nit' s tom „desnicom“. Ne znaš s kojom je nesretnija.
 

Mato Dretvić Filakov

Susjeda Dušanka nije dobila ustaške kune

 
 
„Od svih oblika turizma u Hrvata,
čini se kako će jedino izborni turizam,
 ove godine zabilježiti pad“.
 
–Neka je, Bogu dragom hvala, završilo i ovo! – govorim Moniki, mojoj najboljoj prijateljici, dok zajedno ispijamo prvu jutarnju kavu.
– A što to, moja Lucija?
–Pa izbori!!! Što smo izabrali, izabrali smo…
– Nije, nije! Na našu žalost, nastavak i finale, upriličene predstave, tek slijedi. A, bar da nam bude bolje! Opet su obećavali i obećavali…
–E, moja Monika! Obećavali su, obećavali… Kao i milijun puta dosad.    
A onda, nakon našeg kraćeg razgovora, kao po dogovoru, obadvije zašutjesmo. Sjedimo, tako, sjedimo…nas dvije. Utonule u misli... Prebirući svatko po svojim problemima.
–A što si mi se to ti, tako zamislila? Kakve te, opet, moja Monika, muke muče?
–Ma, ne pitaj me ništa! Svugdje ti oko nas lete otkazi. A ja strahujem, da i mi jadnici, ne odletimo s posla. U sličnom paketu.
–Ni meni se, da ti pravo kažem, sve ovo skupa, ništa ne sviđa. I ja ti, draga moja, strahujem za svoju mirovinu. Ne piše nam se dobro, ne! Pa ti, tako ja, svaki put, molim Boga da nam, naredni mjesec, stigne uplata. Ma, koliko god bila jadna. Iako se ni sada, s njom ne može krpiti kraj s krajem. A kako bi nam, tek, moja Monika, bilo bez nje?
–Ma, ne će to učiniti, sigurna sam. Jer bi, nakon toga, pali s vlasti, k'o sa stabla zrele
kruš…
http://croative.net/wp-content/uploads/2017/05/rtl-860x392.jpg
Rezak zvuk kućnog zvona, prekinu me u pola riječi. Žurno koračam hodnikom i otvaram vrata. A pred vratima stoji, moja stara susjeda Dušanka. Stoji pred vratima, oklijevajući. Sva nekako smušena i ustreptala.
–Izvoli, uđi! Kojim to ti dobrom? – kažem joj ja. – Ali, dobro sigurno nije! U kuću mi dođe - jednom do dva puta godišnje. Uz Božić i Uskrs. Na čestitanje. Sve mi se čini, nešto je loše! – mislim u sebi.
–Izvoli, sjedi! Jesi li za kavu? –pitam ju ja.
Dušanka sjeda na kauč, malo zastane pa uzdahne, a onda, kao iz topa, izbaci iz sebe… bujicu riječi.
–Morala sam ti doći i reći što mi se danas dogodilo. Inače bih pukla od bijesa. Zamisli, molim te! Dobila sam jedan letak, s uputama za koga ću glasovati i koga ću zaokružiti.
–A od koga si dobila, reci!?
–A od nekog… Od nekog… Nikorogovića. Eto, od koga. Možeš li ti to pojmiti? On bi meni određivao što ću i kako ću ja nešto raditi. Koga ću zaokružiti, koga ću birati…
Svašta na ovom svijetu!
A gdje je bio kada smo jedva sastavljali kraj s krajem?
Gdje je bio kada smo školovali djecu?
Gdje je bio kada smo dizali kredite i gradili kuću?
Gdje je bio kada smo trebali zaposliti svu djecu?
 
A sve što danas imam, nije mi on ni omogućio niti darovao. Sve sam stekla sama i sa svojih deset prstiju. I nisam dobila ništa ni od koga drugoga, već od ove države. Od Hrvatske.
I ja da za njega i njegove dembele, sada glasujem. Malo sutra!!!
A zna se sve dobro! I gdje je bio i što je radio. I što je s onom viletinom ispod Sljemena? I što je s uhljebljivanjem njegove, a ne moje djece.
On će meni sada…
–E, da je samo to, dobro bi bilo. Jesi li čitala i gledala na jednoj TV postaji, što su njegovi radili u Obrovcu? Radili su, draga moja, ono o čemu se stalno govorkalo, a nitko ništa nije poduzimao da se to spriječi niti da se odgovorni za to kazne. Tužbe su, sigurna sam,  zaglavile, tamo negdje, u nekoj tajnoj ladici. Ili se sve namjerno zamaglilo. Kao, to je, navodno, nečija izmišljena teorija zavjere.
A, onda, se digla magla. I otkrile se sve zakulisne i tajne, igre i igrice. TV kamerom.
„Na glasovanje se Srbi iz Srbije dovoze organizirano i još im se za to i debelo plaća“, udarne su vijesti.
 
I,eto, tako su ti i u Obrovac došla tri puna autobusa i nešto više od pedeset osobnih auta. I svi su glasovali po zadanom. I rezultati, naravno, na takav način, nisu ni izostali. Srpska zajednica ima zamjenike župana u 10 županija, od toga SDSS ima samostalno u šest županija i dvije u koalicije s  partnerima s  kojima smo ušli. Pored toga, Srbi imaju 16 predsjednika i načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i zamjenika gradonačelnika i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.
I čim su ih uhvatili u ovim nečasnim rabotama, a koje su zakonom i zabranjene i kažnjive, Pupovac je za srpsku televiziju, po svom starom običaju, počeo naricati i jadikovati o atmosferi straha među Srbima.
„Kada je riječ o problemima sa biračkim spiskovima, jer na izborima nisu mogli glasati Srbi koji žive van Hrvatske, a ne javljaju se svakih pet, odnosno svake tri godine, što je utjecalo na atmosferu zabrinutosti“, kazao je Pupovac.
A Srbi, odavno, kao i sada, bez ikakva straha dolaze i glasuju, za onoga tko daje više.
“Podrazumijeva se, ali i dadu oni listiće, brojeve koje trebaju zaokružiti. Bila su tri autobusa i malih kola je bilo negdje preko 50, vjerovatno. Plaćaju po 2 tisuće kuna 4 glasa i prijevoz taj iz Srbije ovdje. Na taj način kupuju glasače, glasove kupuju, vjerovatno i pobjeđuju zbog toga. Uglavnom mislim da idu sredstva iz Srpskog nacionalnog vijeća na teret poreskih obaveznika Republike Hrvatske”, otkrio je u Obrovcu Dragan, jedan od glasača koji su došli autobusom iz Beograda.

I tako su kune kapale i kapale… Dugi, dugi niz godina. Dijelilo se i šakom i kapom. Pao je i dogovor: „Glasajte samo  za ovu jedinstvenu listu!”
A što je bilo više para, bilo je više i muzike.
–Zamisli, molim te!!! Tri autobusa s pedeset sjedala. To je stotinu i pedeset duhova glasača. I pedeset malih, osobnih auta sa četiri, pet sjedala. Što je sve zajedno… 400 duhova glasača. Plača  im se od 200 do 500 kn za svaki glas.
Jadni, jadni moj narode! Što dočeka???
No, ovaj put, iako je predstava bila idealno zamišljena, za duhove-birače nije bilo ni muzike ni kuna. Jer je autobus zaglavio, sve do u sitne sate, na obrovačkom kolodvoru. A u njemu zaglavili i hrvatski Srbi (u što nisam, baš, sasvim sigurna, jer neki govore čistu ekavicu) koji žive u Srbiji, a na izbore-ako im se plati- dolaze organizirano.
“Svake godine idemo i nikad nije bilo problema dosad. Autobus je svaki put bio besplatan ”, kazao je jedan Milan iz Gornjeg/Obrovca.
Ipak, mora se priznati da je i ove godine, u početku „bilo muzike“.  Ali, na kraju, na veliku žalost birača i glasača iz druge države, nije bilo kuna.
“Ako sam ja njih ispoštovala i došla s njima i glasala sam tu, oni su trebali mene da ispoštuju i izvolite vratite me natrag odakle sam i došla, a ne da ostave ovako autobus tu, nas 30 bijednika da stojimo na cesti do ponoći”, izjavila je  i jedna Marija  iz Beograda.
A samo za autobus trebalo im je platiti oko 10 000 kn.
 
I sad zamislite, drage moje Hrvatice i Hrvati, koliko se naših kuna slije u džepove ovih srpskih vikend glasača!?
Muzu li nas, muzu! Nije se, brate moj dragi, tako lako odvojiti od hrvatske kasice-prasice.
A nije to, vjerujte vi meni, ni jedini niti usamljen slučaj. To se isto dogodilo i u Vrgin mostu i Topuskom.
Divota jedna! Listići tiskani, brojevi zaokruženi, a glasali duhovi…
Jer, Pupi je i tu sve pripremio. Ovdje nije slao tiskane upute. Htio je, mudar kakav i jest, da sve bude sređeno i uređeno.
Došao, tako,čovjek dva dana prije, platio ljude da dijele novac, pijesak, šišaju živice i uređuju dvorišta.
Dijelio se novac i šakom i kapom. Od 200 do 5oo kuna za glas.
 
   No, tu bratsku pomoć, nažalost, nisu svi dobili. Izuzeti su bili svi oni koji nisu bili vjerni i odani svom velikom vođi i njegovoj stranci.
Ali, izgleda, kako se u životu, sve se vraća i sve se plaća! Zbog namještanja izbora, tako bar kažu, u navedenim mjestima, privedeno je šest osoba. No, naš Pupi, iako je dosad bio svakom loncu poklopac, sada se poklopio i zašutio. Odbio je sve ovo komentirati. A i sve je optužbe na račun SDSS porekao.
“To je ružna objeda. Gnjusna laž, koju ja nemam namjeru niti osporavati… Mi jesmo ranije ljudima koji imaju pravo da dolaze birati, koji imaju osobnu iskaznicu u Hrvatskoj, a nalaze se u Srbiji, i imaju neosporno pravo glasati u RH, ako to mogu i imaju interesa za to… takvim ljudima smo mi svojevremeno pomagali i pružali logistiku”, dodao je Pupovac.
Pomagali ste, pomagali, druže Pupi! I stalno pomažete… Pa je tako i sada, samo u jedno  mjesto, došlo tri autobusa i nešto više od pedeset osobnih vozila.
–Što ti misliš, Lucija, ako je samo u jednom mjestu, u samo tri autobusa, koji primaju najmanje po pedeset putnika i pedeset osobnih auta s pet putnika, koliko je to Srba iz Srbije moglo glasovati?
–Pa, izračunaj sama! Tri autobusa po pedeset putnika je stotinu pedeset glasača. A pedeset auta s petoro putnika je dvije stotine pedeset glasača. Znači, samo u jednom mjestu, glasovalo je -slovom i brojem- četiri stotine duhova (400).
–Ama, baš smo mi Hrvati čudan neki svijet! A zašto im, nakon svega dobroga što su učinili za nas Hrvate i za Hrvatsku, ne damo ponovo svu vlast u ruke? Ta oni su naučeni vladati nad drugim i na račun drugih. Oni to tako dobro znaju. A mi ćemo, dok oni predano rade za nas i za naš boljitak, uživati u plodovima njihovoga rada. Uz Marš na Drinu i preko Drine… Pa sve od Vardara do Triglava.
–Reci ti meni sada Monika, onako iskreno! A tko je za sve ovo kriv? Što misliš tko je kriv za ovakvo naše katastrofalno stanje?
–Svi političari, draga moja. Svi redom… od Sanadera i njegovog „Hristos se rodi“, kojim nam je ostavio u nasljeđe i natovario na leđa Pupija i njegovu bratiju, pa preko Mesića, Josipovića i Milanovića. Pa sve do Plenkovića i njegove svojeglavosti i kratkovidnosti.
Još na samom početku njegovog mandata i njegovog koaliranja sa SDSS i bezrezervnog i velikodušnog poklanjanja  ministarstava i rukovodećih fotelja…Pupovcu, ustoličenja Nine Obuljen Koržinek i njenog zamjenika, poznatog nam Čedomira Višnjića,  te Martine Dalić i odbacivanje stvarnih pobjednika: Hasanbegovića, Brune Esih, Glasnovića i Kovača, da će mu se, na kraju, sve obiti o glavu.
–Ali,  svi oni kažu, kako su zadovoljni rezultatima. I svi se osjećaju kao pobjednici. A pravi je pobjednik, ruku na srce, jedan i jedini…Franjo Tuđman.
Franjo Tuđman, njegova vizija i njegova ostavština…Lijepa Naša. Koja se ponovo budi i uspravlja.
Pobjednici su i svi pravi domoljubi i domoljubni hrvatski puk. Pokazao je to zorno kada je glasovao, samo za one koji su sve bliže onoj: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!“
I  Vukovar je slavio jedinstvo u domoljublju! Ivan Penava je pobijedio u prvom krugu, a Predrag Peđa Mišić postao je gradski vijećnik!
"Pitate me u koji kafić idem? U hrvatski! Zašto bih zalazio tamo k njima? Kako preći preko tri hiljade mrtvih? Ono što sam ja proživio zaboravit ne ću! Imali su priliku pokazat da su ljudi, ali...Eto ih tamo pa nek' žive svoj život", kazao je svojedobno Predrag Mišić.
– Peđa je ljudina. Veliki domoljub, istinski branitelj i nadasve, dobar čovjek. Ima dosta Srba koji su se nama zdušno borili i ostali u borbi za Vukovar do kraja. Morate znati da tim ljudima nije lako kad se otvore rasprave o ćirilici jer… Njih to jednako boli. Svakog tko je prošao rat to vrijeđa i podsjeća na zlo koje se dogodilo. Srbima koji su ratovali na našoj strani zapravo je i gore, jer oni ćirilicu ne žele, a Vlada i Pupovac je forsiraju, čime zatežu odnose među građanima Vukovara. A što se tiče Pupovca i Stanimirovića, njih treba maknuti i u Sabor postaviti Peđu. On bi im pokazao kako se voli domovina i kako se zastupaju nacionalne manjine – zaključio je Mađar, slavni vukovarski branitelj.
–Zar ti se ne čini, Lucija, kako nam sve polako sjeda na svoje mjesto? I sve se kockice slažu onako kako i treba.
Znači li to da ćemo se i mi Hrvati, konačno probuditi i sve stvari postaviti i posložiti… onako kako Bog i zapovijeda.
 

Vera Primorac

Nema Udbe – nema lustracije

 
 
Sintagma „država u državi“ čini se većini vjerojatno razvidnom, iako ima, osim političkog i mnoštvo nepolitičkih značenja, nu uvijek se odnosi ne nekakvu skupinu, organizaciju i, dakako, izvorno na državu. To je nekakva podstruktura, svakako interesna, koja njome ili stvarno vlada ili presudno utječe na vanjsku državu: vojna, obavještajna, gospodarska, tajno organizacijska…, ili sve u zmijskom kolopletu. Demokracija je onda forma, „država u državi“ sadržaj. Njoj je u biti svejedno. Može djelovati u carevini, a može barem segmentarno, djelovati i u totalitarizmima, ponajprije neke od njih još pojačavajući uz znanje diktatora (primjerice SS jedinice u Trećem Reichu). Ili slučaj pripadnika tajnih službi Trećeg Reicha - u Istočnoj Njemačkoj pripadnici Gestapoa i drugih, oni koji su sačuvali glavu u prvom naletu, prešli su k Rusima, ili Stasiju, pa je tako neki vitalni gestapovac mogao biti lustriran tek početkom devedesetih, nakon ujedinjenja, ali sada kao komunist, pri čemu nikakvo iznenađenje ne bi bilo da je bio komunist i prije prelaska nacistima.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2013/09/medium/likvidacije-hrvatske-politicke-emigracije-partija-naredjivala-udba-izvrsavala.jpg
Na zapadnoj strani je primjerice general Reinhard Ghelen, školovani obavještajac, a za vrijeme Drugog svjetskog rata šef „Fremde Heere Ost“ (istok, SSSR) poslije pomagao Amerikancima u osnivanju CIA-e, a oni su njemu „pomagali“ u osnivanju BND-a. Uglavnom, takvih primjera iz povijesti jedno more.
 
„Država u državi“
 
U novije, a bogme i u starije vrijeme „država u državi“ je često pod kontrolom neke strane države ili čak globalnih organizacija, ili samo korporacija (primjer „banana republika“), ali za takve slučajeve bi se preciznije reklo kako se radi o „državama bez države“. Tako „države nad državama“ koje imaju takvu moć, sebi podčinjavaju stranu „državu  u državi“, a ako ju nemaju, ili već postojeću ne uspiju podčiniti, one ju stvaraju. Organiziraju „šarene revolucije“ (a sve baš sve su tako i nastale) uz pomoć kakvoga Sorosa i sličnih organizacija „civilnog društva“ uz suglasnost „države majke“. Te organizacije i jesu jedan od primjera vidljivih „država u državi“. Inače za nju se obično smatra kako je nevidljiva, ali se osjeća, nu to je kao što vidimo zastarjelo. Primjerice i mediji, koji su najvidljiviji često djeluju kao „država u državi“ i protiv „svoje“ formalne države, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Nju primjerice „dere“ i njena javna televizija, svoje pretplatnike za njihove novce. Ustvari to i jest bit postmodernog mentalnog ali i realnog ropstva: rob si i još ropstvo sam plaćaš - dakle sam svoj rob. U robovlasničkom društvu robovlasnik je roba morao hraniti i odijevati - bio je svjestan da je rob. Moderni se hrani i odijeva sam, od sitne zarade ili socijalne pomoći milostinje. Još je i potrošač, „moli“ se u trgovačkim centrima nedjeljom (druge dane radi ili lunja uokolo tražeći posao), i što je najtragičnije, uvjeren je kako je slobodan, ima ta „ljucka prava“, može eto slobodno biti peder. Štoviše poželjno je da se baš tako „orijentira“.
 
„Duboka država“
 
Osim ovoga pojma unekoliko se kao sinonim koristi se tzv. duboka država („unutarnja država“) - navodno izvorno nastao davnih dana u Turskoj, ciljajući uglavnom na stvarnu i trajnu vlast vojske i sličnih struktura pod njenom vlašću od Kemal paše Atatürka do nedavno - kad je Reçep Tayyip Erdoğan počeo rušiti staru i stvarati svoju novu „duboku državu“.
 
Trenutačno se najčešće govori kako Donald Trump ima problema s „dubokom državom“ (deep state), kako ju „rastresiti“ ili njome ovladati, navodno mu se ne pokorava potrebnom brzinom i sl., a zaostala je u američkoj administraciji, diplomaciji, tajnim službama, vojsci… i lojalnija je njegovom prethodniku, prethodnicima, nego li njemu. Štoviše, uz pomoć medija „dere“ mu kožu bez anestezije do razine da je skoro – ruski špijun.
 
Udba i „partija u partiji“
 
U Hrvatskoj, bogme podjednako u Srbiji, Sloveniji i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije sinonim za „državu u državi“ je – Udba. ona je ta „unutarnja država“. Struktura od bivših tajnih službi (SDB, KOS, SID) i ostataka partijske nomenklature, pa gospodarstvo, pa mediji, pa visoko obrazovanje, pa kultura... Tranzicijske zemlje, s izuzetkom Rusije (moglo bi se reći kako ju je KGB i stare strukture spasio od tranzicije) i, vjerojatno Ukrajine, Rumunjske, Bugarske… (i još?) su ih se više ili manje riješile - uglavnom budimo realni - manje postjugoslavenske nisu.  
 
Obavještajne strukture bivše države, kolokvijalno „Udba“ iako se tako  ne naziva od šezdesetih godina prošlog stoljeća, bavila se, pojednostavljeno, unutarnjim (sve i svi) i vanjskim neprijateljima - SDS i jednim i drugim, KOS (vojna) realno također s naglaskom ipak na vojsku i SID, vanjska uglavnom, vanjskom špijunažom i emigracijom, s naglaskom na hrvatsku i puno kasnije na albansku. Četnička joj je uglavnom bila manje zanimljiva. Zasigurno je bilo još „agencija“ i „podagencija“, a za života je Tito imao i svoju privatnu nadslužbu koju simbolizira Stevo Krajačić. Sve ih je ideološki, jer su i bile ideološki usmjerene, kontrolirala Partija, i to ne kao relativno masovna organizacija, već njena vrhuška, dakle „partija u partiji“ - od strategije do naloga za likvidacije. Unutra su pod kontrolom bili gospodarstvo (direktori od velikih poduzeća (uvozno-izvoznih), kombinata, industrije do kakve seoske zadruge), banke, vojska, kultura, crkve. O medijima da se i ne govori.
 
Davno je Udba surađivala pa i formirala svoju mafiju. Klasika je, kažu podatci, kako je uz znanje stranih službi, prvenstveno američkih nakon 1948., Udbi najprije dopušten šverc cigaretama. On se čak odvijao i sa „strukturama“ Golog otoka u suradnji s talijanskom mafijom. Kasnije od sedamdesetih je stigla i droga. Tako se dolazilo do novca za njenu djelatnost, nešto je išlo i za državne potrebe, nešto za otvaranje udbaških poduzeća u inozemstvu koja su se fol bavila biznisom, a u biti su prala novac iz drage im i mile Jugoslavije, ali jači igrači i iz SSSR-a. Ti „biznismeni“ su se poslije pojavili kao „strani ulagači“ u privatizacijama diljem bivše Jugoslavije. Svakako je na tom tragu najbizarniji podatak kako je „otok Goli“ imao devizni račun u Švicarskoj (svjedoči i Aleksandar Ranković). Tko li je bio potpisnik vrag će ga znati. Ustvari nikad se ne će doznati, prije svega zbog te divne demokratske Švicarske i njene bankarske tajne.
 
Jugoslavenske  udbaške, obavještajne strukture prošle su boljševičku, kominternovsku školu i nosile trajno njen mentalitet. Kominterna je pak, osim ideološki čvrste organizacije, djelovala i kao obična banda. Svakako najslavniji boljševički pljačkaš banaka bio je Staljin. Zanimljiva je njegova veza, kao sindikalnog vođe, s Rotschildima, vlasnicima rafinerija u Bakuu tada početkom prošlog stoljeća najprosperitetnijeg grada u Europi.
 
I poslije Udbe - Udba
 
Udbaši koji su devedesetih ostali u Beogradu i nastavili raditi za JNA  u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a zatim za te inačice Jugoslavije i Srbije, uglavnom su se samo „prešaltali“ Miloševiću, a zatim ostalima. Neki od njih, sada u mirovini, nastupaju u javnosti, objavljuju knjige, nastupaju po raznim televizijama. Jedni zato što vole javnost, a pritom iznesu i poneki zanimljivi podatak, drugi vjerojatno kako bi umanjili značaj Udbe u komunističkom razdoblju, time i svoju krivicu. Tako jedan konstatira kako su tih godina udbaši poletjeli svaki svome jatu, pa tako i hrvatski hrvatskom - što je uostalom opće poznata stvar - te tu uspostavljali nove obavještajne službe. Pritom se može tvrditi kako su srpska i slovenska Udba ostale skoro neokrnjene. Za arhive (SDS, KOS, SiD), a što je zanimljivo hrvatskoj javnosti, navode kako su neke stradale prilikom bombardiranja NATO-a, dok su ostatci uglavnom kod srpske vojske u Žarkovu.
 
Glede tragova o likvidacijama uglavnom hrvatskih emigranata i ponekog albanskog tvrde kako o tome nema pisanih tragova (nisu bedasti pa da likvidatorima izdaju pisane naloge, Božidar Spasić). Kako su se još „čistili“ arhivi svjedoči i Arkanova sudbina. Navodno je bio pristao na suradnju s Haaškim sudom pa ga se u žargonu Udbe moralo „riješiti“, „očistiti“ arhiv. Kako će Hrvatska doći do tih „ostataka“ obavještajnih arhiva, makar i do preslika ne znam. Mislim teško i nikako, a što i dobije bit će oprano. Mnoge udbaše raspršene po bivšim jugoslavenskim državama poslije su preuzele i strane službe, uglavnom zapadne, američke, britanske, njemačke… Zapadne pa preuzele bivše komunističke agente! Ništa čudno, em su puno znali, em su znali slušati, a i glavu su i tako čuvali, a i špijunaža je špijunaža. Pitam se, kako jednoga takvoga lustrirati?
 
Ništa od ovoga nije ni svjetsko ni povijesno čudo jer uvijek se stare strukture nastoje „prešaltati“ k novima, recimo carska tajna služba Ohrana uspješno je i brojno prešla na stranu boljševičkih takvih (ČEKA). Njemački komunisti, cijele organizacije, masovno su se presvukli i prišli Hitleru (tzv. „iznutra crveni izvana smeđi“, SA), koji ih je izuzetno cijenio itd. Novim strukturama, naročito nakon dramatičnih državno-društvenih promjena (revolucija, tranzicija) stare su često i neophodne, jer su novi uglavnom neznalice u tehnologiji vlasti, „nepismenjaci“ pa ih donekle i vabe, naročito policajce, vojnike, birokrate - uz prethodno „pokoravanje“. I tako se „stari“  „lustriraju“ pred novima da im predano služe. Ovdje je inače trajan žal za lustracijom, a ona nikako da stigne.
 
Medija - „država protiv države“
 
Kratko ću se osvrnuti samo na ovdašnje medije jer oni su doista „država u državi“, ali što je i važnije i opasnije i „država protiv države“ i lažljivi i da ne nabrajam. I da stvar bude bolja, oni su i više nego vidljivi, za mnoge bogme i utjecajne medijske aktiviste, kolumnjare  i „istraživače“, „analitičare“… odavno je kazano i napisano čiji su „suradnici“ bili - pa ništa. Mnogi su u međuvremenu u mirovini, nu iza sebe su ostavili isti takav podmladak, pa ništa. Mediji su odavno privatizirani, privatni, strani, često nepoznatih vlasnika, a tome u liberalnom kapitalizmu ne može se, štoviše ne smije ništa. Takneš li u njih brane ih nove udrugarske i organizacijske strukture najviše nalik (kapitalističkoj) Kominterni, ali i moćne. Na prvi pogled čista kontradikcija u koju nitko kasnih osamdesetih i početkom devedesetih ne bi mogao povjerovati. No, no, ne diraj mediju, pa makar njeni korijeni sezali u bivšu „duboku državu“ (Udbu, Partiju…). Od lustracije medije dakle ništa. Moglo bi ju se istina lustrirati, ali jedino istim sredstvom „oribati“: stvarno slobodnim medijima. Nu vremena su tome nenaklonjena. Prvo, malo je takvih bilo gdje na svijetu i drugo: izgleda kako za to ovdje nit' ima snage nit' volje, a nit' novaca, a i tko bi to čitao/gledao pored sapunica, Velike braće, proizvođača idiota.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko je Srbima iz Novoga Sada u Obrovcu trebao platiti glasovanje?

Subota, 27/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 861 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević