Get Adobe Flash player
 Vlada kani pogaziti predizborno obećanje

Vlada kani pogaziti predizborno obećanje

Zakonsko nametanje rodne ideologije obrazovnomu sustavu i...

Tomislav i Milorad i manjinska prava

Tomislav i Milorad i manjinska prava

Etnobiznismeni dviju zemalja, ujedinite...

Rubnim granicama katastarskih općina

Rubnim granicama katastarskih općina

S lijeve strane Dunava nalaze se hrvatske katastarske...

Zokijeva noćna mora

Zokijeva noćna mora

E, Milanoviću, Milanoviću, ostavi se...

Vladu mora biti briga Agrokor

Vladu mora biti briga Agrokor

Je li Martina Dalić iskrena ili samo nedovoljno...

  •  Vlada kani pogaziti predizborno obećanje

    Vlada kani pogaziti predizborno obećanje

    srijeda, 26. srpnja 2017. 23:19
  • Tomislav i Milorad i manjinska prava

    Tomislav i Milorad i manjinska prava

    srijeda, 26. srpnja 2017. 23:15
  • Rubnim granicama katastarskih općina

    Rubnim granicama katastarskih općina

    srijeda, 26. srpnja 2017. 23:08
  • Zokijeva noćna mora

    Zokijeva noćna mora

    srijeda, 26. srpnja 2017. 23:04
  • Vladu mora biti briga Agrokor

    Vladu mora biti briga Agrokor

    četvrtak, 27. srpnja 2017. 16:13

Zakonsko nametanje rodne ideologije obrazovnomu sustavu i društvu

 
 
Zahvaljujući marljivu radu brojnih članova udruge U ime obitelji i njihovoj plemenutoj zauzetosti za opće dobro, hrvatska je javnost doznala da je Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, iako je u predizbornoj kampanji javno obećao da će se za svojega mandata protiviti nametanju bilo kakve pa i rodne ideologije, samo dva mjeseca nakon izborânajavio ratifikaciju Istanbulske konvencije te tako nastavio politiku Zorana Milanovića koji je Konvenciju potpisao 2012.
http://culturalmarxism.net/wp-content/uploads/2013/12/churchsatan-gay-marriage.jpg
Pod veoma prozirnom krinkom zaštite ženâ od nasilja i sprječavanja nasilja u obitelji, donošenjem posebnoga zakona o ratifikaciju Istanbulske konvencije u hrvatsko zakonodavstvo i obrazovni sustav uvela bi se rodna ideologija te nametnula cijelomu hrvatskom društvu. Od te ratifikacije Hrvatska ne će imati nikakve stvarne koristi, ali će zato šteta biti i te kako stvarna i velika.
 
Negativne posljedice ratifikacije Istanbulske konvencije
 
U hrvatske zakone već su unesene najsuvremenije odredbe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Dana 7. srpnja 2017. Hrvatski sabor donio je novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je usklađen s pozitivnim odredbama Istanbulske konvencije. To znači da nije prijeko potrebno ratificirati Konvenciju kako bi se pridonijelo suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. S druge pak strane, u udruzi U ime obitelji drže da bi ratifikacija Istanbulske konvencije imala sljedeće negativne posljedice za Republiku Hrvatsku:
 
1. Preko toga međunarodnog ugovora nametnuo bi se ničim utemeljen termin »rod«. Naime, u Istanbulskoj konvenciji prvi put donosi se obvezujuća definicija pojma »rod«, koja je ideološki obojena, bez znastvena uporišta i skovana 1950-ih godina u Americi. Po toj »definiciji« svaka osoba može izabrati svoj društveni spolni identitet (»rod«) – dakle, biti ili muškarac ili žena (ili pak neko vrijeme muškarac, neko vrijeme žena pa onda opet muškasrac i tako unedogled) - bez obzira na svoj stvarni spol. Ne postoji ni jedan opravdani razlog da se cijelomu hrvatskom društvu zakonom nametne taj primarno ideološki i posve neznanstven pojam (o čemu u domaćim medijima najviše piše i govori dr. sc. Matko Marušić, redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Splitu), koji time postaje služben i obvezujući za sve.    
 
2. U službenu uporabu uveo bi se termin »rod« umjesto termina »spol«. Prema pojmu »rod«, stvarni čovjekov spol više nema nikakve vrijednosti za društvo, nego vrijednost ima društveni spolni identitet (»rod«) za koji neka osoba tvrdi da je njezin (a ljudi kao ljudi, danas mogu tvrditi jedno a sutra nešto sasvim drugo). Zbog toga bi ratifikacijom Istanbulske konvencije termin »rod« iz službene uporabe postupno istisnuo termin »spol« (npr. »ravnopravnost spolova« prometnula bi se u »ravnopravnost rodova« odnosno u »rodnu ravnopravnost«), kako je to vidljivo iz izvješća o provedbi Konvencije u državama koje su je ratificirale.
 
3. Primjena pojma »rod« najviše bi štetila ženama. Unošenje pojma i termina »rod« u društvo ne ostaje samo u teorijskoj i jezičnoj sferi nego ima i stvarne posljedice na javne politike, koje štete najviše ženama. U Argentini (2013), Danskoj (2014), Irskoj (2015), Malti (2015), Norveškoj (2016) i Belgiji (24. 5. 2017) donesen je tzv. zakon o rodnom identitetu na osnovi kojega je moguće da kod ovlaštenoga upravnog tijela osoba može promijeniti svoj spol u ispravama (osobnoj iskaznici, putovnici, rodnom listu...) običnom izjavom da živi u drugom »rodnom identitetu«. Na temelju takva zakona država, primjerice, priznaje neku osobu »ženom« jer se ona tako deklarira, iako je zapravo muškog spola. U skladu s tzv. zakonom o rodnom identitetu tako deklarirana »žena« ima pravo ulaziti u ženske zahode i svlačionice te se natjecati u ženskim športovima.Kakva je to politika koja tvrdi da želi zaštiti žene od nasilja, a djevojke i žene izlaže neugodnostima u prostorima i sredinama koji su namijenjeni samo njima?!
 
4. Pojam »rod« nametnuo bi se i obrazovnomu sustavu. U Istanbulskoj konvenciji smjera se unošenju pojma »roda« u školske kurikule (čl. 14.), čime bi se djeca i mladi preodgajali u postavkama rodne ideologije. Uvođenje rodne ideologije u školski sustav može, između ostaloga, unijeti zabunu kod djece o njihovu spolnom identitetu, a promjena spola u ispravama, i to  na osnovi obične izjave ili tek trenutačna raspoloženja, prikazivala bi se kao nešto prihvatljivo ili čak poželjno. Inače rodnu ideologiju u hrvatski obrazovni sustav već je bio pokušao uvesti SDP-ov ministar Željko Jovanović kada je nakanio nametnuti nestručan i ideološki obojen kurikul zdravstvenoga odgoja, protiv kojega se pobunio velik broj roditeljâ i nastavnikâ.
 
5. Ratifikacijom Istanbulske konvencije pojam »rod« bio bi nametnut i onima koji se s njime ne slažu - roditeljima, znanstvenicima, nastavnicima, odgajateljima, socijalnim radnicima, zdravstvenim djelatnicima i drugima, što bi dovelo do kršenja njihovih ljudskih i građanskih prava. Primjerice, ratifikacija Konvencije dovela bi do ograničavanja prava roditeljâ da odlučuju o odgoju i obrazovanju vlastite djece u skladu s vlastitim filozofskim i vjerskim uvjerenjima te do ugroženosti slobode savjesti i izražavanja mišljenja i vjeroispovijesti onih koji se na temelju svojega vjerskoga ili filozofskog uvjerenja protive postavkama pojma »rod«.
 
Kakav se ishod može očekivati
 
Hrvatska ima golemu nesreću da svaka političarska garnitura koja se nakon parlamentarnih izbora popne na vlast odmah i pod svaku cijenu u očima svijeta nastoji zadobiti epitet »moderne«, »progresivne« i »kooperativne«, a u posljednje vrijeme i »inkluzivne« što god to značilo. Slijedeći takvu šablonu kao nešto zadano samo po sebi, i Vlada na čelu s Andrejem Polenkovićem, bilo vlastitom voljom ili pod pritiskom izvana, svim silama nastojat će u Hrvatskom saboru progurati zakon o ratifikaciji Istambulske konvencije (glavni argument: to su već učinile ili će učiniti i druge države članice EU-a) bez obzira na posljedice. A one će biti teške i velike jer, zbog nametanja rodne ideologije i razornih posljedica što će ih ona imati na obitelj i društvo, taj će zakon, uz ostale propise i već stvorenu društvenu klimu, biti izravno u službi promicanja kulture smrti i sve većega zatiranja kulture života.
 
Veliko je pitanje koliko su sadašnja hrvatska zakonodavna i izvršna vlast uopće toga svjesne. Naime, nepobitna je činjenice da među hrvatskim političarama ima poprilično profesionalno potkapacitiranih (čitaj: nestručnih ili čak neukih) i moralno insuficijentnih (čitaj: nepoštenih i pokvarenih) ljudi koji nemaju ni nekih posebnih znanja, ni čvrsta karaktera, ni vlastita stajališta doslovce ni o čemu, nego se ponašaju i djeluju onako kako im u pojedinom slučaju narede stranačka vodstva koja, zbog posljedica višedesetljetne negativne selekcije, uglavnom nisu ništa drukčija a kamoli bolja od većine stranačkog članstva. Ukratko, naš »političarski materijal« nije bogzna što (čast izmimkama) i uglavnom se bezglavo vrti u krugu vlastite nemoći. Isto je tako pitanje koliko je hrvatska vlast doista slobodna i suverena dok donosi odluke i izglasava zakone, a koliko je obvezna raditi po diktatu bruxelleskih birokrata. Ako je riječ o drugom slučaju, zakon o ratifikaciji Istanbulske konvencije bit će donesen bez obzira na sve primjedbe što će ih na prijedlog zakonskog teksta dati građani tijekom javne rasprave.
 
Bilo kako bilo, jedno je sigurno: kad god se koja ideologija nastoji nametnuti silom, tada stvari obvezatno završe katastrofalno. Dvadeseto stoljeće ostalo je zapamćeno po instucionlnom nametanju fašističke, nacističke i komunističke ideologije, koje su za sobom ostavile jezovitu bilancu u obliku stotina milijuna mrtvih i velike duhovne pustoši u dušama onih koji su uspjeli preživjeti fašistički, nacistički ili komunistički ideološki teror. Današnji neoliberalizam, u čijem se sklopu rodila ta nakaza od rodne ideologije, doduše je puno suptilniji, ali zato i podmukliji te ništa manje opasan od ideoloških pošasti koje su harale u 20. stoljeću. U današnje vrijeme više se ne ubija iz ideološjih razloga, nego se nastoji zarobiti i otupiti ljudski um te zatrovati i osakatiti ljudska duša, kako bi se milijuni ljudî pretvorili u zombije i robote. Naime, što je čovjek drugo nego zombi ako, između ostaloga, ne zna ni to je li se rodio kao muško ili žensko, pa ga netko »rodno prosvijećen« mora uputiti u to? Onaj tko pristane na takvo »rodno prosvjećivanje« pristajat će i na razna druga »prosvjećivanja«, a upravo to je cilj zakulisnih vladara ovoga svijeta kako bi lakše vladali duhovno i moralno dezorijentiranim i poslušnim masama. Tko to ne shvaća taj ne razumije ništa. Na žalost, takvih ima i među domaćim političarima.
 
Slaba nam je utjeha to što ne će potrajati dovijeka neoliberalno ludilo u kojemu se svaka ljudska želja proglašava ljudskim pravom, sve se relativizira, sustavno razaruju osnovne društvene zajednice kao što su naravni brak i obitelj te nameću ideologije koje doslovce nemaju veze sa zdravim razumom. Otrijeznit će se duhovno pusta i prazna Europa od neoliberalne opijenosti i omamljenosti kad-tad, ali šteta koja će dotle biti učinjena ne će se moći ničim popraviti. Mora li Hrvatska, barem bez malo otpora, po načelu »kako svi Turci tako i mali Mujo«, sudjelovati u uništavanju najvećih ljudskih vrijednosti kao što su brak i obitelj i općenito moral, kao i u promicanju kulture smrti? Bilo bi dobro znati što o Istanbulskoj konvenciji misle, na primjer, Mađari i Poljaci.
 

Ivan Marković

Etnobiznismeni dviju zemalja, ujedinite se!

 
 
Nacionalna manjinska vijeća krovna su tijela koja bi trebala zastupati interese nacionalnih manjina. To je ne samo uloga, nego i svrha njihova postojanja (Srpskog narodnog vijeća u Republici Hrvatskoj i Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji) što je definirano zakonskim procedurama u objema zemljama. Zadaća je nacionalnih vijeća baviti se uređenjem etnoprostora koji su određeni društveno-povijesnim, ekonomskim, demografskim, ali i kulturnim i civilizacijskim čimbenicima. Ono što je trebalo biti uspostavljeno kao prostor slobode za pripadnike manjina pretvorilo se u prostor tiranije i autokracije. Nacionalna manjinska vijeća, koja su na određeni način trebala pridonijeti egalitarizmu, postala su platformom ostvarivanja interesa njihovih vodstava s vidljivim odsustvom konsenzusa oko bilo kojeg pitanja s članovima nacionalne zajednice koje predstavljaju.
http://www.hrt.hr/media/tt_news/gostiotvoreno_01.JPG.688x388_q85_crop_upscale.jpg
Tomislav Žigmanov i Milorad Pupovac - etnobiznismeni ili borci za svoj džep?!
 
Radom dvaju nacionalnih vijeća, srpskog u Hrvatskoj i hrvatskog u Srbiji, upravljaju Pupovčeva Samostalna demokratska srpska stranka i Žigmanovljev Demokratski saveza Hrvata u Vojvodini. To, naravno, ne bi bilo problematično da prema statistikama izbornih rezultata ove stranke nemaju gotovo nikakvu potporu u manjinskim zajednicama kojima su nametnute kao politički čimbenik i arbitar. Istraživanja u Republici Hrvatskoj su pokazala da građani srpske nacionalnosti uglavnom glasuju vođeni nekim drugim kriterijima u odnosu na kriterij nacionalne pripadnosti. Podsjetit ću i da je na izborima za predsjednika Demokratske stranke Hrvata u Vojvodini, listopada 2015. godine, gospodin Žigmanov izabran kao jedini kandidat sa 166 glasova članova Izborne skupštine od ukupno 174 delegata. Podsjetit ću i da u Srbiji prema posljednjem popisu stanovništva živi 57.900 Hrvata. Osim što je riječ o tek 0,28 posto aktivnih članova stranke u odnosu na ukupan broj Hrvata u Srbiji, činjenica je i da samo jedan kandidat de facto znači da nije bilo stvarnih izbora.

Djelovanje dviju manjinskih stranaka osobito je pogubno po rad nacionalnih vijeća (u koje su instalirani lojalni članovi stranaka) ponajprije zbog utjecaja vijeća na život, rad i odluke koje se tiču (ili bi se trebale ticati) cijele manjinske zajednice. Prije svega treba ukazati na nadzor nad izdašnim proračunskim sredstvima dviju zemalja koja se slijevaju u proračun nacionalnih vijeća koja se onda dodjeljuju, uglavnom, prema kriterijima podobnosti udrugama, pojedincima i njihovim projektima. Osim toga, niz puta je ukazivano na činjenicu da na internetskim stranicama Srpskog narodnog vijeća nema financijskih izvještaja, što je slučaj i s Hrvatskim nacionalnim vijećem. Na ovaj način političko zastupništvo i rad nacionalnih vijeća obesmišljava se što dovodi u pitanje i legitimnost manjinskih institucija. Ovakve statistike nameću zaključak da Hrvati u Republici Srbiji, kao i Srbi u Republici Hrvatskoj ne doživljavaju nominalno svoje stranke i nacionalna vijeća kao važne čimbenike u političkom životu - niti kao kanal rješavanja političkih i društvenih pitanja od njihova interesa, niti kao generatore promjena konkretnih problema.

U čemu je problem?

U Republici Hrvatskoj, kao i u Republici Srbiji, nekoliko su puta predstavnici brojnih manjinskih udruga, stranaka i pojedinci izražavali nezadovoljstvo i zahtijevali od države da osigura uvjete za stvaranje i djelovanje pluralističkih predstavničkih tijela koja bi mogla ukazati na različite političke stavove i interese svih Srba u Hrvatskoj, odnosno svih Hrvata u Srbiji. Uglavnom je u njihovim pritužbama bilo riječi o zlouporabi javnoga prostora, prostora majinskog djelovanja i kriteriju političke podobnosti kao jedinom uvjetu u radu i djelovanju u manjinskim institucijama. Da su uvelike bili u pravu svjedoči popis funkcija predsjednika dviju stranaka. Neke od važnijih funkcija gospodina Žigmanova jesu predsjednik DSHV-a, zastupnik u Skupštini Republike Srbije, zastupnik u Skupštini Grada Subotice, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjednik Nakladničkoga vijeća NIU „Hrvatska riječ“. Gospodin Pupovac je, između ostalog, predsjednik Glavne skupštine i potpredsjednik SDSS-a, zastupnik u Hrvatskome saboru, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, član Glavnoga odbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, a prije nekoliko godina novčano je kažnjen zbog sukoba interesa istodobnim obnašanjem dužnosti saborskog zastupnika i šefa Nadzornog odbora Tesla štedne banke. Riječ je o neslavno propalom projektu (većinskoga vlasnika Fonda za razvoj Autonomne pokrajine Vojvodine) oko kojega su se isplele brojne  afere. Uočljivo je u njihovu djelovanju i spajanje političkih funkcija s funkcijama u polju kulture, što nerijetko ima za posljedicu politizaciju kulture manjinskih zajednica umjesto da se kulturi manjina osigura politička zaštita.

Međutim, dva su aspekta osobito problematična u djelovanju ovih dviju stranaka. Prvi se odnosi na politiku koju provode unutar manjinskih zajednica, koja je samodovoljna i getoizirajuća, a drugi na politike izvan kruga manjinskih zajednica, koja je agresivna i ksenofobna. Na politiku unutar zajednica dijelom sam ukazao i tiče se potpune uspostave kontrole nad cijelim etnonacionalnim prostorom. Na drugoj razini, koja ide prema javnom političkom i medijskom prostoru, prepoznatljivo je inzistiranje na negativnoj i antagonizirajućoj politici koja ne ide u korist ni odnosima dvije zemlje, a osobito ne pripadnicima srpskoga naroda u Republici Hrvatskoj i hrvatskoga u Republici Srbiji. Na pitanje kojim tehnologijama uspijevaju održavati ovo stanje, odgovor je - narativom žrtve.

Tko su žrtve?

Dovoljno je navesti samo nekoliko medijskih naslova na temu položaja hrvatskoga naroda u Republici Srbiji koji imaju snažan utjecaj na javno mnijenje o vojvođanskim Hrvatima i u domovini, ali i u Republici Srbiji. Cijeli je niz naslova od vodstva stranke u Subotici sljedećeg tipa: „Hrvati u Srbiji žale se na negativno okruženje”, „Među Hrvatima u Srbiji rastu strah i nesigurnost“, „Hrvati i dalje žive u strahu“, „U Vojvodini brutalno prebijen mladić hrvatske nacionalnosti: na leđima imao ozljede od ugriza“, „Zabranjeno emitiranje TV emisije na hrvatskom“, „Hrvati u Srbiji isključeni iz svih relevantnih procesa odlučivanja“, „Mi, Hrvati u Srbiji, najsiromašniji smo Hrvati u svijetu“, „Kalvarija Hrvata u Srbiji: njihova djeca su ismijana, a svećenici napadnuti“, „Genocid nad Hrvatima Vojvodine“... Neupitno je da na pojave govora mržnje, etnički motivirano nasilje i eventualna kršenja manjinskih prava treba reagirati, ali ne na način da se pojedinačni incidenti kolektiviziraju kako bi se od problema stvorili veći i zamršeniji problemi.

No, vratimo se navedenim naslovima i onome što oni zapravo predstavljaju i što podržavaju. Prije svega – narativ žrtve. Sada je pitanje tko je u poziciji žrtve? U stvarnosti, malobrojni preostali Hrvati u Hrtkovcima i Slankamenu gdje su maltretirani i protjerivani od razurlarenih i agresivnih Šešeljevih radikala gotovo cijelo jedno desetljeće. Koliko znamo o njima? Jednako koliko i o egzistencijalnim problemima i životnim uvjetima Srba u Baranji iz pera većine klasno i socijalno osviještenih novinara Novosti.

Takva politika najviše šteti upravo građanima pripadnicima manjina u njihovom okruženju i zemlji u kojoj žive. „Biti žrtvom“, s jedne strane, ne dopušta svestrani profesionalni i osobni razvoj pojedinaca u takvim manjinskim zajednicama. S druge strane, što je i štetnije, jest negativan javni i medijski publicitet o pripadnicima manjinskih naroda. Sve to je problematično jer služi kratkoročnim i partikularnim interesima političkoga vodstva, ali je i pogubno jer se političke i upravljačke pozicije manjinskih vođa održavaju na moralnim, a ne političkim argumentima. To je logično budući da moralni argumenti i narativ žrtve uvelike oslobađaju političke odgovornosti.

I još jedna opaska na kraju. Samostalna srpska demokratska stranka po političkom je habitusu stranka socijaldemokratskih programskih načela. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini je demokršćansko konzervativna stranka. No, ni jedna ne uviđa da samo relativno otvorena, ekonomski sigurna i politički integrirana zajednica ima šansu za opstanak. To im, vjerojatno, i nije važno pa ostaje staviti znak jednakosti između dva svjetonazora i viknuti: „Etnobiznismeni dviju zemalja, ujedinite se!
 

Vladan Čutura, http://www.liberal.hr/clanak.php?id=767

S lijeve strane Dunava nalaze se hrvatske katastarske općine

 
 
Pitanja granica otvorena su od raspada SFRJ, ali nitko se nije ozbiljno potrudio riješiti ih. Objava arbitražne presude o hrvatsko-slovenskom sporu aktualizirala je granična pitanja i s drugim državama te je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u ponedjeljak objavilo pregled statusa uređenja granica RH s BiH, Crnom Gorom i Srbijom.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/7e/Croatia_Serbia_border_Backa_Baranja.svg/270px-Croatia_Serbia_border_Backa_Baranja.svg.png
Pomoćnik srbijanskog ministra vanjskih poslova Goran Aleksić prošlog tjedna izjavio da ade na Dunavu pripadaju Srbiji i da je Beograd spreman granični spor s Hrvatskom riješiti bilateralno, a, ako je potrebno, na arbitraži ili međunarodnom sudu. Glede granice Hrvatske i Srbije ministarstvo navodi kako je stajalište Hrvatske da najprije treba pokušati spor riješiti neposrednim pregovorima, a tek ako se pokaže da to ne može donijeti rezultate, dvije države mogu dogovoriti da rješenje potraže pred relevantnim međunarodnim sudskim tijelom.
 
Pregovori o granici odvijaju se kroz rad Međudržavne diplomatske komisije koja je održala ukupno devet sjednica, a zadnja je bila održana u rujnu 2011., kada su pregovori prekinuti na neodređeno vrijeme, podsjeća MVEP. U odnosu na razgraničenje, stajalište Republike Hrvatske temelji se na međunarodnom pravu, kako je utvrđeno i u mišljenju Arbitražne komisije za bivšu Jugoslaviju iz 1991. (Badinterova komisija)da su granice bivših republika SFRJ danom osamostaljenja novih država postale međudržavne granice zaštićene međunarodnim pravom. Bivša međurepublička granica (danas međudržavna granica) između Hrvatske i Srbije, kako u Srijemu tako i na području rijeke a), bila je i jest precizno utvrđena i proteže se rubnim granicama katastarskih općina koje su ujedno bile i vanjske granice administrativno-teritorijalnih jedinica svake republike.
 
O tome je za naš list već u nekoliko navrata govorio i Osječanin Želimir Buzuk, mag.ing. geodezije, koji je tu granicu dobro upoznao tijekom aerofotogrametrijskog snimanja za potrebe izrade osnovne državne karte. Graničnu je liniju, kaže, utvrdio prema karti JNA (u izdanju Vojnogeografskog instituta Beograd iz 1967.), i preglednoj karti podjele Srbije (Geokarta Beograd iz 1978.), koje su granicu između Hrvatske i tadašnje SAP Vojvodine, odnosno Srbije, utvrdili na način kako je to ucrtano u katastarskim planovima koji se čuvaju u Belom Manastiru. Prema tim podacima, s lijeve strane Dunava nalaze se dijelovi katastarske općine Draž Karapanđa i Kenđija, dijelovi k.o. Zmajevac Kalandoš i Šmaguć, potom Adica, Kazuk, Zmajevačka kučka, Kopačko Poluostrvo koje se nalazi u neposrednom dodiru s gradom Apatinom te Varošviz, Zverinjak i Srebrnica. Na svim je kartama bivše SFRJ to teritorij Hrvatske.
 
Buzuk napominje da je granica pitanje struke. Uvjeren je da bi se s bilo kojim kolegom inženjerom iz Srbije vrlo brzo dogovorio gdje je granica. O srbijanskoj inicijativi da bi granica trebala prolaziti sredinom Dunava, kaže da je očito kako je riječ o ideji političara, a ne inženjera. Sredina Dunava prema kojem vodostaju? Jer nije ista sredina kad je nizak vodostaj ili kad je poplava. Također, svaka rijeka na sjevernoj hemisferi svoje lijeve obale nasipa, a desne dere, kaže Buzuk.
 
Problemi s BiH
 
Početkom srpnja parlament BiH najavio je da će ponovno otvoriti pitanje gradnje Pelješkog mosta kojim Hrvatska planira povezati svoj teritorij, ali i problem razgraničenja na moru. Problemi oko gradnje Pelješkog mosta nastaju iz činjenice da Hrvatska i BiH do sada nisu riješile pitanje razgraničenja. Međudržavna granica proteže se u duljini od približno tisuću kilometara, pri čemu je sporno oko pet posto granične crte, a jedan dio odnosi se upravo na morsku granicu, odnosno razgraničenje kod Neumskog zaljeva. Između Hrvatske i Bosne i Hercegovine ostalo je otvoreno pitanje je li granica na svim mjestima pravilno utvrđena, no bez obzira na to nema poteškoća u njegovoj primjeni, navodi MVEP.
 
Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina potpisale su 1999. Ugovor o državnoj granici koji države stranke tog ugovora nisu ratificirale, no koji se od dana potpisa privremeno primjenjuje. To je bio prvi ugovor o granici između država nastalih po raspadu bivše Jugoslavije. Taj ugovor se temelji na pravilima međunarodnoga prava i određuje postojeću granicu u skladu s bivšim međurepubličkim razgraničenjem, što je pravilo koje Hrvatska i BiH zagovaraju kao najvažniju odrednicu razgraničenja među državama nastalima na prostoru bivše SFRJ.
 
Granica s Crnom Gorom nije otvoreno političko pitanje
 
Između Hrvatske i Crne Gore u ovom trenutku primjenjuje se privremeni režim razgraničenja kako je to, na privremenim osnovama, uređeno Protokolom uz južnu granicu iz 2002. godine. Granica na kopnu je u tom protokolu uređena na način da slijedi bivšu republičku granicu koja je postojala između dviju republika i koju su stručnjaci već ranije bili zajednički utvrdili, tako da stvarno otvoreno pitanje jest razgraničenje na moru između dviju država. Kad je riječ o konačnom utvrđivanju granice, Hrvatska i Crna Gora još nisu usuglasile način kako će do njega doći, podsjeća se u priopćenju ministarstva. Crnogorski ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović u ožujku je u razgovoru za Hinu rekao da razgraničenje na Prevlaci nije otvoreno političko pitanje. Razgraničenje na Prevlaci za nas nije otvoreno pitanje u političkom smislu, naglasio je Darmanović, i dodao da imamo Protokol o privremenom režimu iz 2002. koji se bez većih problema provodi u praksi.
 

Vuk Tešija, Glas Slavonije

Anketa

Tko će biti sljedeći gost Ace Stankovića u protuhrvatskoj emisiji "Nedjeljom u 2"?

Petak, 28/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1121 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević