Get Adobe Flash player

Knjiga 'Punina radosti' Majke Elvire

 
 
Rita Agnese Petrozzi rođena je u Sori, Italiji, 1937. godine. S devetnaest godina ulazi u samostan sestara milosrdnica sv. Giovanne Antide Thouret, gdje postaje sestra Elvira. U srpnju 1983. godine, na poticaj Duha Svetoga, useljava u ruševnu kuću u malom gradiću Saluzzu, na samom sjeveru Italije. Njena je želja samo jedna – pomoći mladima u nevolji, ponajviše onima posrnulim u drogu i druge ovisnosti. U tišini, skriveno i skromno, nastaje tako zajednica Cenacolo. Zajednica se danas sastoji od šezdesetak bratovština raspršenih po cijelom svijetu u kojima tisuće mladih i njihovih obitelji grade novi život. Sama sestra Elvira kaže kako nikad nije pomišljala da će zajednica toliko narasti. Njezina karizma, neposrednost i motivirajuća poruka ogledaju se i u ovoj knjizi 'Punina radosti' koja sabire odabrane tekstove u kojima progovara o duhovnom životu, odnosu s Bogom i bližnjima, svakodnevnom življenju i pozivu na ljubav, spajajući najdublje životne teme i konkretan život.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2018/04/Punina-radosti.jpg
Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja, odnosno tematske cjeline, naslovljene prema četiri stupa Zajednice Cenacolo – molitva, vjera, providnost i ljubav. U svakom od njih nalaze se kratka promišljanja utemeljena na riječima majke Elvire mladima i njihovim obiteljima u raznim zgodama. Pošto su u Zajednici Cenacolo svakodnevni život i Riječ Božja čvrsto isprepleteni, tako i na početku svakog razmatranja stoji jedan odlomak iz Svetog pisma. Kroz kratka nadahnuta promišljanja, Majka Elvira želi u svima potaknuti spremnost za prihvaćanje predivnih Božjih obećanja koja se ponekad čine 'nemogućima' ali koja su itekako stvarna i jedina ispunjaju ljudsko srce.
 
Molitva. U Zajednici Cenacolo molitva znači gledati na svoj život zajedno s Bogom, utemeljiti se u Bogu, steći stabilnost i znati uspješno reagirati na izazove života. Sestra Elvira kaže „Iz vlastitog iskustva znam da mi je molitva pomogla u najtežim trenucima života. „ Stoga, veli ona, usudila sam se mladima, koji su me gledali bez sjaja u očima, ponuditi molitvu kao sredstvo oporavka.“
 
Vjera. Živjeti od vjere znači uvijek imati povjerenje u Gospodina, pa i onda kad je teško. Vjera se snaži molitvom, jer se tada u istini sagledava vlastita savjest koja se pritom čisti od maski i prijetvornosti.  Vjera je prava kad rađa plodovima ljubavi, solidarnosti i velikodušnosti.
 
Providnost. Prepuštanje providnosti put je oslobađanju od raznih tjeskoba. Predanje providnosti dolazi također kroz molitvu i vjeru. Postupno otkrivamo da Bog želi boraviti s nama, da misli na naše potrebe, da je upravo poput oca kojemu je sasvim prirodno da brine o svojoj djeci.
 
Ljubav. Danas želimo sve i odmah, pa i u ljubavi. Međutim, stvari često ne funkcioniraju, izazovi su brojni. Kako stvoriti dugotrajan i skladan odnos? Kako na pravi način voljeti? Sestra Elvira predlaže logiku darivanja: darovati sebe drugome, uvijek i u cijelosti. Međutim, to nije lako. Elvira je učitelja pronašla u Isusu Kristu: „Onaj tko susretne Isusa, najbogatija je osoba na svijetu jer stječe iskustvo istinske ljubavi.“
 
U svjetlu stranica ove knjige, proistekle iz srca osobe koja se nije bojala zakoračiti na margine društva kako bi pomogla potrebnima, svatko može otkriti tko je taj Bog kojem je povjerovala, kako dopustiti Bogu da nas ljubi, kako promijeniti svoj život, prihvatiti sebe i svoje bližnje te zaživjeti puninu radosti.
Božja riječ, euharistija i lica braće: eto, to su tri načina Božje prisutnosti na zemlji. (Majka Elvira)
 

Nives Matijević

Neka visoki kler do konca godine sazove Nacionalni Euharistijski Kongres

 
 
Neka mi netko precizno odgovori: je li Krist pričestio Judu na svojoj posljednjoj večeri u Jeruzalemu? Po Ivanovu evanđelju ne nalazim siguran odgovor. Naime, Šimun Petar je namignuo Ivanu da upita Isusa koji će ga učenik izdati, a Isus reče Ivanu: „To je onaj komu ja dadnem zalogaj kad ga umočim… i umoči zalogaj i dade ga Judi Šimuna Iskariotskoga“ (evan. Ivan). Je li to posvećeni kruh (pričest), odnosno kakav je to zalogaj? Apostol Ivan niti ne spominje onu pretvorbu kruha i vina odnosno one riječi: „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo ili uzmite i pijte, ovo je moja krv…“ A kod drugih evanđelista naslutiti je da je Juda ipak blagovao posvećeni kruh, a je li pio posvećeno vino izričito ne spominju. Stoji zapisano da su svi iz kaleža pili, ali nije prepoznatljivo je li tu Juda bio nazočan kad se pilo iz kaleža. No, nije teško zaključiti kako je izdajica blagovao te večeri s apostolima te ga je Isus požurivao da ide učiniti ono što je naumio, ali nije mu zapovjedio na način protjerivanja iz sale za blagovanje, nego onako, gotovo uljudno: idi, sinko što čekaš kad si već naumio to za 30 srebrenjaka: „Što misliš činiti, čini brzo!“ (evan. Ivan)
https://thebiblestudy.co.uk/wp-content/uploads/2016/03/judas.jpg
Iz ovoga bi mogli, u naše vrijeme, kod blagovanja pri svetoj Euharistiji i sami postupati poput Krista, tj. nikoga ne protjerivati iz crkve (hrama). Isus je one večeri apostolima oprao i noge. To je učinio i Judi, a mi bismo naše Jude istjerali iz crkve. E ne može! Pa, biskupi i svećenici koji nisu za istjerivanje iz crkve onih koji su javno izdali Krista, kao u slučaju Instanbulske konvencije su u pravu. Ja bih radije vidio ili doživio osudu od strane Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta one koji su izdali Hrvatsku ratifikacijom te demonske tvorbe. To je novo „zlatno tele“ kome su se poklonila 110 zastupnika u Saboru. Među njima je i „Mojsijev brat Aron“ takozvani vitez Jeruzalemskog groba. Ali ljudi moji, pa taj omjer izglasavanja ili ratifikacija: 110 za naprema 30 protiv je zapravo čista slika omjera onih koji artikuliraju svoje kršćanstvo odnosno vjeru u Hrvatskoj; iako i od tih 30 protiv nisu svi deklarativno kršćani, pa je omjer još manji.
 
Ne ne će proći ni referendum, ako ga bude, oko dokidanja Instanbulske konvencije u Hrvatskoj. Tako ni za abortus. Neka visoki kler Katoličke Crkve u Hrvatskoj ima ovu sliku pred očima, tj. ovaj omjer kod izglasavanja Instanbulske konvencije! No, ne zaboravimo što je Isus rekao za izdajicu Judu Iskariotskoga: „Ali evo ruke moga izdajnika; sa mnom je na stolu. Jest, Sin Čovječji odlazi kako je određeno, ali jao onomu čovjeku koji ga izdaje“ (evan. Luka). Dakle, jao našim izdajicama! Kad se je Mojsije vratio sa Sinaja i vidio svoj narod okupljen oko zlatnog teleta udario je pločama Božjih zapovijedi o zlatno tele i zna se kakva je kazna mnoge progutala, zbrisani su sa lica zemlje. Nisu li odlasci iz Hrvatske brisanje sa lica Lijepe Naše. A što li će nam se još događati!?
 
Zato, ponovno pozivam visoki kler (Kaptol) da stane na čelo povorke raznih pobožnosti u Crkvi u Hrvata, da ih već ne nabrajam, ali svakako spominjem da se već do kraja ove godine dogodi Nacionalni Euharistijski Kongres (NEK). To će biti najjači udarac na Instanbulsku konvenciju. Ako to nismo u stanju napraviti, neka netko preuzme odgovornost, opet sa vrha klera kod nas, da poput Mojsija nađe načina kako odvratiti srdžbu Božju i velike kazne za ovaj narod i da možemo jednom na okupu reći: Ovo je naš Bog, Isus Krist, mi smo narod paše njegove!
 

Nikola Bašić, Vis

Biblioteka 'Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja'

 
 
Glavni i odgovorni urednik časopisa Služba Božja dr. fra Ivan Macut u suradnji s upravom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja osmislio je i pokrenuo novu biblioteku unutar Službe Božje pod nazivom Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. O svrsi ove biblioteke glavni urednik piše:
https://smn.hr/images/galerije/korice-2-page-00.jpg
„Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja uz vrijedni pastoralni rad bili su itekako angažirani u znanstvenom i intelektualnom radu. Kroz stoljetnu povijest Provincije među njezinim članovima bilo je istaknutih teologa, filozofa, povjesničara, jezikoslovaca, književnika i onih koji su se bavili drugim područjima znanosti. Svi su oni, u povijesnom razdoblju u kojem su živjeli, nastojali pisanom riječju odgojiti nove generacije ne samo novih svećenika-franjevaca, nego i ostalih vjernika te na taj način pridonijeti kulturnom i znanstveno razvoju naše domovine. Nažalost, brojni su s vremenom utonuli u zaborav i to ne samo šire znanstvene i kulturne javnosti, nego i one crkvene i franjevačke. 
 
Biblioteka koju pokrećemo ima za cilj ponajprije otkriti te istaknute i vrijedne intelektualne radnike Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja kroz njezinu povijest, obraditi ih te njihov život, misao i djela iznijeti pred oči naše kulturne i znanstvene javnosti. Pojedini, koji će ući u ovu biblioteku, do sada nisu bili na znanstven i sustavan način obrađivani ili je to bilo učinjeno površno i djelomično. Poneki su, nadalje, već ranije vrlo dobro obrađeni. Ipak, to nas ne priječi da i njih uključimo u ovu biblioteku, ponovno pročitamo njihova djela te ih na sustavan i znanstven način obradimo. Posao je to koji zahtijeva puno strpljenja i truda, ali smo uvjereni kako će ne samo crkvena, nego i naša društvena i akademska zajednica na taj način biti obogaćena životima i znanstvenim doprinosima ovih svijetlih likova našega naroda“.
 
Prva knjiga koja je u sklopu ove biblioteke izašla nosi naslov „Petar Grabić. Nova revija – vjeri i nauci“. Knjiga sadrži ukupno 344 stranice i sastavljena je od dva dijela. U prvom su dijelu na sustavan način prikazani život i djelo fra Petra Grabića, dok je u drugom dijelu donesen cjelokupan bibliografski popis časopisa koji je upravo Grabić pokrenuo i bio mu dugogodišnji glavni urednik pod naslovom „Nova revija. Vjeri i nauci". Knjigu su recenzirali prof. dr. Marko Trogrlić te doc. dr. Marijo Volarević. Uz knjigu je završen i projekt digitaliziranja cjelokupnog časopisa Nova revija i kao takav snimljen na DVD te je od sada uz detaljan bibliografski popis u knjizi uvelike olakšan posao svakom zainteresiranom istraživaču hrvatske teološke misli prve polovice 20. stoljeća.
 
Fra Petar Grabićrodio se u Širitovcima 28. 11. 1882., a umro u Splitu 29. 3. 1963. svoju je izobrazbu završio u provincijskim učilištima (gimnaziju u Sinju, filozofiju i bogoslovlje u Šibeniku i Makarskoj), a zatim na franjevačkom učilištu Antonianum u Rimu, gdje je na papinskom institutu Sapienza stekao doktorat 'in sacra theologia'. U provinciji je obnašao razne dužnosti: kao profesor predavao je dogmatiku i filozofi ju u Zaostrogu i Makarskoj od 1905. do 1925; bio je prefekt studija od 1919. do1925. i odgojitelj 14 godina. U upravi Provincije proveo je 36 godina (bio je tajnik Provincije, provincijal u šest mandata - ukupno 16 godina - i kustos 12 godina). Za njegove je uprave Provincija dosegla najviše vrhunce. Osim toga, bio je generalni pohoditelj za Provinciju Bosnu Srebrenu (u dva navrata), za Hercegovačku provinciju, Provinciju sv. Jeronima (u dva navrata) za Provinciju Presvetoga Spasitelja u Slovačkoj i za Provinciju svete Marije Anđeoske u Poljskoj. U poratnim je godinama (1947.-1951.) bio politički sužanj komunističkog režima u Staroj Gradiški.
 
Grabić je nesumnjivo bio velik mislilac i plodan pisac. Bio je suradnik brojnih hrvatskih i inozemnih kako crkvenih, tako i svjetovnih glasila u kojima je objavljivao svoje radove pretežito dogmatsko-apologetskog karaktera. Također je bio utemeljitelj i dugogodišnji urednik provincijske 'Nove revije' i suurednik 'Riječi Božje'. Osim objavljenih radova mnogo ih je ostalo u rukopisu i ta se ostavština čuva u samostanskim arhivima u Makarskoj, Splitu i Zagrebu.
 
On nije pisao da istakne svoju učenost, nego da, kao čovjek okrenut praksi, izloži životne principe te da čovjeka privede Bogu. Radovi su mu poticajni, dogmatika skoro uvijek spojena s apologetikom. U više se navrata pozabavio aktualnim temama koje su nametala razna moderna i modernistička učenja te ih na zasadama skolastičke filozofije pobijao. Naime, studirajući u Rimu Grabić je upoznao tendencije moderne filozofije i raznih modernističkih pokreta, posebice modernizma – struje liberalnih katolika, koji su se zanosili idejom pomirenja Katoličke crkve s nekatoličkim svijetom, prilagođavajući katoličko učenje modernim strujama u filozofiji, teologiji i u kritičkom proučavanju povijesti. U njima su Kristovi namjesnici Lav X. i Pio X. vidjeli skup svih zala te pozivali „natrag Tomi; natrag skolastici“. Vrativši se u Provinciju predano je radio da pokaže pravi smisao skolastičke filozofije, značenje i moć tradicionalnog učenja protiv modernih zabluda. U polemikama koje teže rivalstvu i isključivosti Grabić smatra „da su se filozofija i teologija u Srednjem vijeku, i kod prvaka skolastike sv. Tome i Duns Skota, uzajamno pomagale.“  Protiv voluntarizma njemačkog filozofa Kanta, koji je volji oduzeo ono što je čini specifično ljudskom, tj. razumnost, Grabić na tragu skolatističke nauke (nil volitum nisi praecognitum; ignoti nulla cupido) energično zagovara tu razumnost, ističući da volja s razumom tvori jedinstvo. Filozofski nazor, posebice francuskog modernista Loisyjea, da čovjek ne može upoznati stalne istine Grabić osporava upravo pomoću naravne filozofije.
 
U raspravi Velika cijena znanstvenih zabluda, koje oštro kritizira, konstatira kako je hrvatska inteligencija „zadahnuta idejama, koje se kose sa rezultatima prave znanosti i sa zahtjevima zdrave filozofije i kršćanske religije”. I na području psihologije on se oslanja na stoljetnu baštinu, ističući kako prava znanost štiti interese kršćanske filozofije, dok ih samo njezina zloporaba hoće uništiti. U nekritičkim težnjama oko jedinstva Crkve snažno brani instituciju papinstva, smatrajući ga osnovom kršćanstva, crkvenosti i istinitosti (Ubi Petrus, ibi Ecclesia; Ubi Petrus, ibi veritas; Ubi Petrus, ibi christianitas). Prema njegovu mišljenju, neshvaćeno papinstvo (glede primata i nezabludivosti) i pretjerani nacionalizam istočnih Crkava ozbiljna su zapreka ekumenizmu.
 
Isto se tako na tragu misli franjevca Duns Scota istaknuo svojim učenjem i dokazivanjem dogme o Marijinu bezgrješnom začeću: Marijino božansko majčinstvo izvor je svih povlastica Blažene Djevice. Kao njezin veliki štovatelj u Zagrebu je zamislio i osnovao samostan i crkvu Majke Božje Lurdske, a nakon ustanovljenja svetkovine Krista Kralja zalagao se da se ustanovi i „Festum Mariae Reginae“ te da se nakon defi nicije Bezgrješnog Začeća defi nira i dogma Primata Kristova i Marijina sveopćeg posredništva.
Pored svega toga, neki smatraju da je njegov najveći doprinos, u upravi Provincije u koju je ušao kao definitor 1913. i ostao sve do 1949. Kroz tih 36 godina stekao je brojna poznanstva s važnim crkvenim i svjetovnim osobama te bio u prilici sudjelovati u događajima i odlukama važnima ne samo za Provinciju, nego i za Crkvu uopće. 'Moćni Grabić' je u predratnom crkvenom i političkom životu igrao značajnu ulogu i njega su se pribojavali ne samo njegovi podložnici redovnici, nego pomalo i crkvene pa i državne ondašnje vlasti, jer je svatko morao voditi računa o njegovu mišljenju.
 
O veličini njegovih zasluga za Provinciju svjedoče brojna djela čiji smo danas baštinici i uživaoci: između ostalog zaslužan je, kao što je spomenuto, za gradnju samostana i crkve Gospe Lurdske u Zagrebu, gdje je bio prvim gvardijanom od 1931. do 1937; zatim za gradnju crkve i dogradnju samostana u Makarskoj, za gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje nove crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Golem je i njegov doprinos na kulturno-prosvjetnom planu: izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju, a franjevačka bogoslovija je dobila pred državom priznanje i pripadajući status. I inače posebna i trajna mu je briga bila oko unaprjeđenja provincijskih škola te izobrazbe profesora.
 
Godine 1927. osnovao je tiskaru „Kačić“. Na Generalnim kapitulima zdušno se zalagao za slavenske provincije i bio je pokretač slavenskih franjevačkih kongresa; zdušno je pomagao i provincijsku koloniju u Rimu, koja je u Skotističkoj komisiji radila na kritičkom objavljivanju djela blaženog Ivana Duns Scota te u marijansko-mariološkom pokretu koji je prerastao u Papinsku Marijansku akademiju.
Ukratko, toliko je sebe i svojih osobina unio u život i djelovanje zajednice, da se u jednom razdoblju ona zvala Grabićeva Provincija. Ukratko, „Petar Grabić spada u red onih odličnika, kojima je vječni promisao zabilježio, da prolazeći ovozemnom stazom užižu žižak života u raznim trajnim djelima i spomenicima, te tako preko njih da i njihov duh i uspomena živi i dalje djelujući kroz vjekove na slavu Svevišnjega.“ Biblioteka Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u skoroj budućnosti očekuje izdavanje i novih djela čime će broj knjiga s vremenom rasti.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1759 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević