Get Adobe Flash player

Bog je posve uronio u ovaj pali, grješni svijet i zajedno s čovjekom podijelio njegovu sudbinu

 
 
"Ne ćemo birati između većeg i manjeg zla. Zlo je zlo!" - bila je rezolutna poruka nekih birača čvrstog katoličkog opredjeljenja tijekom posljednjih predsjedničkih izbora, No, je li takav stav uistinu katolički ili je, zapravo, u mnogo čemu suprotan katoličkom gledanju na život, na svijet i na Božji plan spasenja?
https://achristianpilgrim.files.wordpress.com/2018/07/perumpamaan-gandum-dan-ilalang-mat-13-24-43.jpg
Bog nije pogriješio, niti se pokajao zbog svijeta kojeg je stvorio. To, uostalom, potvrđuje nekoliko puta ponavljana rečenica: "I vidje Bog da je dobro", koju čitamo na prvim stranicama Svetoga pisma, nakon svakog poglavlja Božjega stvaranja. To posebno vrijedi za stvaranje čovjeka, koji je zapravo kruna i smisao cjelokupnog Božjeg stvaranja. Nakon grijeha prvih ljudi nije se Bog odrekao tog svijeta niti čovjeka, niti ga je prepustio propasti, nego se baš zauzeo za njega te zametnuo neprijateljstvo između "zmije" i "žene" i njezina roda, koji će zmiji satrti glavu. (Usp. Post 3, 15). Sveti pisac ovih proročanskih riječi nije mogao ni naslutiti da će Bog "u punini vremena" poslati svojega Sina kako bi spasio i otkupio svijet.
 
Bog je dakle posve uronio u ovaj pali, grješni svijet i zajedno s čovjekom podijelio njegovu sudbinu. Uostalom Krist, utjelovljena riječ Božja, nije na svijet došao radi pravednika nego radi grješnika. Birajući svoje učenike nije birao bezgrješne, jer takvih nema. Kod izbora svojih učenika nije se, dakle, držao načela s početka ovoga teksta da ne želi birati manje zlo, jer "zlo je zlo", nego je stvari postavio na drugi način. Samo je Bog dobar, odgovara Isus jednom predstojniku na njegov upit što mu je činiti da baštini život vječni (Usp. Lk 18, 18-19) . Svi mi ljudi razapeti smo na trapezu dobra i zla. Bog često dopušta zlo i grijeh u nama i oko nas kako bi nas potaknuo na obraćenje.
Birajući svoje učenike Isus nije birao između većeg i manjeg zla nego je u svemu i svima tražio dobro. U evanđelju čitamo da su se Isusovi učenici borili za prva mjesta (sinovi Zebedejevi), da su svi ostali učenici bili zavidni zbog toga. Da je Petar bio hvalisavac, koji je tvrdio da će za Isusom "i u vatru i u smrt", a potom ga je idućega jutra tri puta zatajio. Da su se svi učenici razbježali i ostavili Isusa u noći i danu njegove mučeničke smrti na križu, a potom se skrivali u dvojbi što im je dalje činiti. Da Toma nije htio povjerovati u Kristovo uskrsnuće... Sve njih Isus je birao, ne zbog manjega zla, nego većega dobra koje je u njima. Uostalom, Isus je izabrao i pozvao i Judu Iškariotskog, ne zato da bi ga ovaj izdao, nego zato što je i Juda imao dar i poslanje biti njegov učenik. Bog, dakle nikoga ne odbacuje nego u svima traži i potiče dobro.
 
Za ovo promišljanje iznimno je važna ova Isusova prispodoba, pa ju je vrijedno u cijelosti pročitati: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu."(Matej 13, 24-30).
 
Kroz ovu prispodobu Isus nam jednostavnim riječima naznačuje povijesnu dramu o neprijateljstvu između sotone i "žene i njezina poroda". Borba između dobra i zla zbiva se u svakom čovjeku. Samo Gospodar žetve ima pravo po okončanju žetve razdijeliti pšenicu od kukolja. Mi kršćani nemamo pravo postavljati se iznad Boga, a pogotovo ne samodopadno se odvajati od ovoga svijeta koji u sebi ima i dobra i zla. Upravo zbog zla i prokletstva koje je začeto grijehom pozvani smo uključiti se u borbi za pravedni svijet, a ne manihejski se distancirati od njegove materijalne i "zle naravi". Također nije u duhu katoličanstva bježati u izolirane zajednice čvrstih istomišljenika kako bismo se zaštitili od "pokvarenoga svijeta", jer i u takvim izoliranim zajednicama sotoni je dopušteno ljude "rešetati kao pšenicu." Pa evo, naposljetku spustimo se na ovu našu grješnu, ali i patničku, svjedočku i mučeničku zemlju Hrvatsku. Hrvati su, poput Izabranog naroda, u svojoj povijesti prošli kalvariju mučeničkih svjedočanstava, ali i svih onih grijeha koji izviru iz ljudskoga srca, pa i gorkih izdaja. U toj metafizičkoj borbi između dobra i zla, nipošto se ne smijemo izolirati u nerealni svijet bez grijeha, te umjesto otkrivanja i distanciranja od manjeg ili većeg zla, koji se često pretvara u traženje truna u oku svoga brata - tražiti, boriti se i birati veće dobro.
 

Marijan Križić, Veritas

U Siriji nije riječ o građanskom ratu nego o ratu protiv Sirije

 
 
Intervju sa sirijskim nadbiskupom mons. Battahom Youhannom Jihadom. Planiramo sinodu koja će za cilj imati obnovu zemlje. Pripremamo jednu damašćansku sinodu. To je nešto novo, a poticaj je došao s pravoslavne strane. Članovi Družbe Isusove daju veliki doprinos u organizaciji sinode koja ima za cilj obnovu zemlje i to ne samo na materijalnom planu nego na planu života i svijesti ljudi.
https://www.algheroeco.com/content/uploads/2014/04/Jano-Battah-300x289.jpg
Na susretu mediteranskih zemalja, koji se održao od 19. do 23. veljače 2020. u talijanskom gradu Bariju, sudjelovao je i siro-katolički nadbiskup iz glavnog grada Sirije Damaska, mons. Battah Youhann Jihad. Za Katoličku tiskovnu agenciju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine govorio je o svojoj patrijarhalnoj antiohijskoj Crkvi u Siriji, ujedinjenoj s Katoličkom Crkvom od 1783. godine. Mons. Battah rođen je u Damasku 1956. godine, a u ljeto 2019. godine Sinoda sirokatoličkih biskupa izabrala ga je za damašćanskog nadbiskupa. Svoj teološki studij završio je u Libanonu, a u Rimu je doktorirao crkveno pravo. Prema nekim statističkim podacima, u Siriji živi oko 26.000 siro-katolika. Antiohijski sirski patrijarh ima svoje sjedište u libanonskom glavnom gradu Beirutu iako najveći broj siro-katolika, njih oko 42.000, živi u Iraku. Razgovor je vođen 20. veljače.
 
• Velika većina na ovim prostorima malo zna o Siriji i Damasku iako već godinama gledamo slike strašnih ratnih razaranja koje i ovdje mnoge podsjećaju na teške ratne godine. Kršćanima je dobro poznat Damask kao mjesto obraćenja sv. Pavla apostola.
- Naša Crkva zove se također „sv. Pavao na pravom putu“ jer je apostolnaroda ovdje doživio svoje obraćenje. Blizu mjesta obraćenja u Damasku nalazi se i crkva sv. Ananije. Tu je pod zemljom i mjesto gdje je Pavao kršten u Ananijinoj kući. Siriju nazivaju vratima Istoka, a ima vrlo dugu povijest i bogatu arhitekturu. To je zemlja koja nema zaduženja. Studenti na našim fakultetima studiraju besplatno, a lijekovi su skoro besplatni i dobro smo živjeli do početka ratnih događanja odnosno onih dana koje su nazvali arapskim proljećem. Prema mom mišljenju, u Siriji nije riječ o građanskom ratu nego o ratu protiv Sirije jer to je rat protiv svih, ne samo protiv kršćana, nego i protiv umjerenih muslimana koji su u Siriji većina. Amerikanci sve znaju i kontroliraju sve. Srećom, državni vrh u Siriji oslobodio je skoro cijelu Siriju osim jednog dijela. Upravo jučer, 19. veljače otvorena je zračna luka u Alepu i tako je, nakon 7 godina, uspostavljena zračna linija s Damaskom. Alep je drugi po redu grad u Siriji i to je najstariji naseljeni grad na svijetu. To je također veliki industrijski grad i svi smo sretni da se vraća mir u našu zemlju. U Siriji sada vlada gospodarska kriza, a vrijednost dolara raste u odnosu na naš novac. Tijekom rata poginuo je veliki broj mladića pa je sada, prema nekim statističkim podacima, odnos između djevojaka i mladića trinaest prema jedan. Ima i onih mladića koji su pobjegli iz Sirije kako ne bi morali ići u vojsku i na ratište, a među njima je veliki broj kršćanskih mladića.
 
• I kod nas žive ljudi različitih religija. Kakav je suživot kršćana s ljudima drugih religija u Siriji?
- Suživot kršćana u Siriji je nevjerojatan. Kada je papa Ivan Pavao II. došao u apostolski pohod Damasku u svibnju 2001. godine, svi su ga radosno primili: katolici, pravoslavni i muslimani. Papa je tom prigodom ušao u veliku džamiju u Damasku u kojoj se nalazi grob sv. Ivana Krstitelja. Mi razmišljamo na način da religija pripada Bogu, a domovina svima. Ovo načelo bi i vama moglo biti od pomoći.
 
• Na ovom susretu biskupa mediteranskih zemalja sudjeluje i mons. Antiba Nicolas iz Melkitske grkokatoličke crkve iz Damaska. Postoje li u Siriji i druge kršćanske Crkve?
- U Siriji ima deset različitih Crkava. U Damasku je i sjedište Melkitske grkokatoličke crkve Antiohijskoga patrijarhata koji predstavlja mons. Nicolas na ovom susretu. Tu je također sjedište patrijarhata Sirske pravoslavne antiohijske crkve. Tu su i armenski katolici i pravoslavci, maroniti, protestanti i drugi. U jednom dijelu Damaska mogu se pronaći sve ove crkve kao i džamije. Mi u tom lijepom mozaiku živimo u miru.
 
• Vide li kršćani svoju budućnost u Siriji ili odlaze iz svoje domovine?
- Na žalost, sve ove godine emigracija je vrlo brojna. Polovina moje biskupije emigrirala je u Europu, Australiju i Kanadu. Na žalost, ovdje mladići u ranoj dobi moraju služiti vojsku i to nekoliko godina pa su mnogi pobjegli kako ne bi morali ići u vojsku odnosno na ratište. I ja sam dvije i pol godine proveo u vojsci. To je sve zbog rata.
 
• Kakva je suradnja među vama kršćanima?
- Suradnja je vrlo dobra. Mi u Damasku susrećemo se s drugim kršćanima, a pripremamo jednu damašćansku sinodu. To je nešto novo, a poticaj je došao s pravoslavne strane. Članovi Družbe Isusove daju veliki doprinos u organizaciji sinode koja ima za cilj obnovu zemlje i to ne samo na materijalnom planu nego na planu života i svijesti ljudi. Nakon sve ove tragedije i puno patnje i tuge nestali su toliki životi.
 
• Jesu li svi biskupi i svećenici koji tamo djeluju Sirijci?
- Mi smo u velikoj većini Sirijci. Ipak, ima pojedinih koji su iz Libije kao i redovnika franjevaca i isusovaca koji dolaze iz raznih zemalja.
 
• Jeste li proživjeli ratna stradanja?
- Prije ove službe bio sam biskup u Libanonu. Prošla su tek dva mjeseca otkako su me vratili u Siriju i ovdje imenovali nadbiskupom. Radio sam u crkvenom sudu pa sam dva puta mjesečno dolazio u Siriju, u Damask. U Libanonu sam, u svojoj biskupiji, udomio brojne izbjeglice iz Sirije.
 
• Vidio sam da s razgovarate s patrijarhom iz Egipta na meni nepoznatom jeziku.
- Mi u Siriji govorimo i arapski jezik koji ima puno sličnosti s jezikom koji se govori u Egiptu. Na kraju želim reći da i ja molim za Bosnu i Hercegovinu da kod vas i kod nas zavlada mir i da ne bude više rata. Zahvaljujem, Ivo, na ovom razgovoru!
 
Ivo Tomašević, Katolička Tiskovna Agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/intervju-sa-sirijskim-nadbiskupom-planiramo-sinodu-koja-ce-za-cilj-imati-obnovu-zemlje/

Izložba crteža Gabriela Jurkića u Kninu

 
 
U suradnji Kninskoga muzeja i Franjevačkog muzeja i galerije Gorica-Livno u Kninu je u utorak, 25. veljače 2020. otvorena izložba crteža Gabriela Jurkića 'Umjetnik – Crta – Posvećenje'. Na izložbi je  izloženo 80 crteža jednog od najistaknutijih predstavnika simbolizma i secesije u bosanskohercegovačkom kao i hrvatskom slikarstvu.
Slikovni rezultat za knin - Umjetnik – Crta – Posvećenje
Organizatori su na 46. obljetnicu smrti velikoga bosanskohercegovačkog slikara podsjetili javnost na Jurkićev izniman umjetnički doprinos. Franjevački muzej i galerija Gorica-Livno povremenim izložbama nastoji omogućiti da bogata slikareva baština živi i dalje.
 
Autorica izložbe Željka Markov je istaknula kako je Jurkić bio izrazito produhovljen i posvećeni umjetnik i kroz tu prizmu treba sagledati sav njegov opus. Naime, u svakodnevnoj potrazi za harmonijom Jurkić je svojim djelima odavao počast postojanju i to je bila njegova svakodnevna molitva. Izložba Umjetnik – Crta – Posvećenje predstavlja crtačku dionicu Jurkićeva stvaralaštva iz fundusa FMGG-Livno koja je zapravo bila podloga cijelog Jurkićevog šezdesetogodišnjeg stvaralaštva.
 
Gabriel Jurkić jedan od najistaknutijih predstavnika simbolizma i secesije u bosanskohercegovačkom kao i hrvatskom slikarstvu svoju blisku povezanost s franjevcima iskazao je kada je u znak zahvalnosti, zbog uzajamne pažnje, ljubavi i brige, franjevcima ostavio dio svoje umjetničke ostavštine. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić kako je jednom zgodom rekao, umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostat sačuvan na Gorici. To je ujedno bila prva velika donacija Franjevačkome samostanu na Gorici. Godine 1995. franjevci su otvorili Memorijalnu galeriju Gabriela Jurkića te tako opravdali Jurkićevo povjerenje. Gabriel Jurkić samostanu Gorica nije u ostavštinu ostavio samo bogat opus umjetničkih slika, svojih fotografija, dokumenata, bilješki nego i stotine crteža, studija i krokija među kojima su pojedini bili idejne skice i pripreme za njegova završna djela. Crtaći opus Gabriela Jurkića poput sakralnog predstavlja važnu dionicu njegova umjetničkog rada. Iako u sakralnome opusu nije postigao umjetničke domete kao u svom pejzažnom opusu, vjerski motivi su itekako prožeti kroz sve Jurkićevo stvaralaštvo koje je bilo nadahnuto vjerom. Jurkić je veliki doprinos dao i u izdavačkoj djelatnosti svojim ilustracijama objavljenim u mnogim knjigama i katoličkim publikacijama.
 
Životni rad Gabriela Jurkića posvećen je Bogu i umjetnosti i njegova djela odišu i prenose poeziju slavljenja lijepoga i čudesnoga. Zbirka Gabriel Jurkić u FMGG-Livno tijekom godina se raznim donacijama uvećala pa danas obuhvaća preko dvjesto djela i 6000 crteža.
 
Gabriel Jurkić bio je izgrađe­ni praktični katolik, franjevački trećoredac, sjajni i neumorni interpretator divnog bosanskog pejzaža postao je jedan od najproduktivnijih bosansko-hercegovačkih slikara dvadesetog stoljeća. U životu ga je uvijek zanosio lik sv. Franje Asiškog.  Rodio se 24. ožujka 1886. u Livnu. Brat mu je blizanac Mirko, knji­ževnik. Njihovi su se preci nazivali Kostović. Doselili su u Livno iz Hr­vatskog primorja.  Učio je slikarstvo kod profesora Cikoša i Crnčića u Zagrebu (1906 -1907). Bio je među prvim učenicima novoosnovane Privremene škole za umjetnost i umjetnički obrt u Zagre­bu (1907/08). Nakon uspješno polo­ženog prijamnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, odmah je, na temelju svojih radova, primljen u četvrto godište općeg smjera sli­karskog odjela. Akademiju je završio 1909, a potom je do 1911. u specijal­noj školi Kazimira Pochwalskog. Od 1911. do 1956. živi i radi u Sarajevu sa suprugom Štefom, književnicom izrazito katoličke orijentacije. Gabriel se teško uklapao u poslijeratnu stvarnost, stoga nije bio podoban tadašnjim čelnicima u Sarajevu pa su mu oduzeli atelje. Odlučio se pre­seliti u Livno. Općinske vlasti u Liv­nu nisu pokazale interes za njegov i Štefin smještaj. Franjevački samostan na Gorici u Livnu otvorio im je svo­ja vrata, ustupio im prostor za atelje, sobu za stanovanje i pružio im svu po­trebnu opskrbu. Tako su se od 1956. do smrti Štefe 1971. i Gabriela 1974. udomili u samostanu. Štefa je presta­la s pisanjem 1947, a i Gabriel se tada povlači iz slikarske javnosti, mno­go radi, ali ne priređuje samostalne izložbe. I brat mu je Mirko nestao s književne scene nakon Drugog svjet­skog rata. Nisu odgovarali tadašnjoj političkoj eliti koja se borila za ostva­renje ateističkog društva.
Izložba će biti otvorena do 26. ožujka 2020.
 

Nives Matijević

Anketa

Čega se više bojite?

Nedjelja, 05/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1104 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević