Get Adobe Flash player

U samostanskoj crkvi u Makarskoj upriličen blagoslov novih postaja Križnog puta

 
 
U samostanskoj crkvi u Makarskoj u ponedjeljak, 9. travnja 2019., upriličen je blagoslov novih postaja Križnog puta, autora Duje Botterija. Franjevački samostan tom je prigodom izdao katalog uz popratni molitveni tekst „Tebe ću nasljedovati, Gospodine!“ koji je napisao fra Ante Čovo, gvardijan samostana.
http://misija.slobodnadalmacija.hr/Portals/2/Images/1_duje6.jpg
Kršćanstvo se kao povijesna stvarnost od svojih početaka na osnovu osobe Isusa iz Nazareta i njegova nauka kao i na osnovu tradicije prve kršćanske zajednice, susretalo sa vječnim temama Života-Patnje-Smrti i davalo kroz povijest razne odgovore koji su se u Katekizmu Katoličke Crkve konačno iskristalizirali. No službene stavove o svim životno vjerskim temama oduvijek je pratio i živi vjerski osjećaj jednostavnog vjernika koji nije toliko težio za razumijevanjem vjerskih istina već prije svega na doživljavanjem u svakidašnjici Isusa i Njegove blizine. Upravo iz te želje da se u svakidašnjici osjeti Isusova prisutnost od početaka kršćanstva paralelno sa službenim bogoslužjem i naukom Crkve razvila se i osobna, narodna pobožnost. Tu pobožnost karakterizira duboka osjećajnost i naglasak na osobnom odnosu prema „izvoru i dovršitelju vjere naše“ (sv. Pavle). Jedna od takvih narodnih pobožnosti uz marijansku krunicu svakako je Križni put koji je od konca 16. stoljeća, a posebno u naše vrijeme postao jedna posebna vjerska književna vrsta. Kao što u književnosti postoje romani, putopisi, pjesme itd. tako se u vjerskoj književnosti razvio Križni put.
 
Povijesno gledajući, pobožnost križnoga puta nastaje u Jeruzalemu u 14. stoljeću i povezana je se hodočašćima i franjevcima koji su je širili. Franjevci koji su kao „čuvari Svete zemlje“ dakako u vjerskom smislu vodili pastoralnu skrb za hodočasnike vodeći hodočasnike po mjestima Isusova života, a posebno po ulici u Jeruzalemu kojom je prema predaji prošao Isus prije razapinjanja na Goloti nastojali su čim vjerodostojnije prikazati zadnji dan Isusova tjelesnog života i sa molitvama i dramatskim tekstovima potaknuti hodočasnike da osobno dožive sve te Isusove strašne trenutke. Hodočasnici su iz Jeruzalema pomoću franjevaca ubrzo pronijeli pobožnost cijelom Zapadnom Europom. Sama pobožnost imala je nekoliko razvojnih faza, u početku je bilo samo 7 postaja prema molitvi časoslova, ali i prema 7 postajnih bazilika u Rimu. Početkom 17. stoljeća broj se proširuje, a 14 postaja utvrdio je prije svega franjevac Leonard v. Maurizio, a njegov tekst križnoga puta sa 14 postaja do danas najpoznatija je pobožnost na kršćanskom Zapadu sve do danas. U 18. stoljeću pobožnost sa slikarskim, kiparskim prikazima postala je standard gotovo u svim katoličkim crkvama.
 
Pobožnost križnoga puta je vježba ulaska u istinu i zbilju. Ova pobožnost nije virtualna. Ona je zbiljski dodir pojedinca sa Isusovim životom. Dvije stvarnosti se stapaju u jednu. Isusovo podnošenje muke kroz pobožnost križnoga puta postaje i snaga i izvor smisla i utjeha. Pojedincu i zajednici, maloj grupi i cijelome narodu. Umjetnički izričaj križnoga puta Duje Botterija služi pobožnosti. Ovdje se umjetnost ne izdiže iznad zbilje. Nije dostatna samoj sebi. Stavlja se u službu ljudskom duhu koji pobožnošću traga za smislom i utjehom. To što likovi nisu oštri i što boje govore samo strpljivom pogledu mišljeno je kao pomoć pobožnosti. Ona se treba probiti do zbilje u kojoj će vlastiti život doći u svjetlo Isusa patnika. Ove radove nije dovoljno promatrati i nije dostatno analizirati ih. Njihova se dubina otkriva tek onom tko ih susretne u molitvi.“ (fra Ante Vučković u predgovoru kataloga)
 
„Umjetnik, bilo slikar bilo kipar, kad oblikuje Spasiteljevu Muku, dramu Križnoga puta, suosjeća sa Isusom Bogočovjekom i ta stvaralačka empatija očituje se koliko u prizorima Muke toliko i u jeziku svake umjetnosti. U likovnoj umjetnosti to se naglašeno i najpotpunije događa zbog posebnoga razloga – tvoriva, tjelesnosti kiparske, odnosno slikarske tvari, kojom se najbolje izražava Utjelovljenska tajna, tajna Bogočovjeka. Kipar Duje Botteri tu je istinu, tu tajnu izrazio u svojim slikama – četrnaest postaja Križnoga puta – u drevnoj slikarskoj tehnici (tvorivu) pčelinjega voska pomiješanog s pigmentima – enkaustici , tehnici pomalo zaboravljenoj i napuštenoj u suvremenom slikarstvu. No, slikar Duje Botteri nije tu tehniku i postupak izabrao zbog mjere neobičnosti ili zanimljivosti, nego zato, vjerujem što je ta slikarska tvar puna svjetlosti, otajne svjetlosti darovana pčelama, Gospinim pratiteljicama na čuvanje, da svjedoče čudesnost Božjega stvorenja. Tom mističnom svjetlošću obojenoga voska naslikao je dirljive prizore „Krista osuđuju na smrt“, „Isus susreće jeruzalemske žene“, „Kalvarija“, „Isusa polažu u grob“ gotovo elfajumskom ljepotom minucioznih, plemenitih namaza boje i poteza kista, sve do zahtjevnoga Kristova lika („Isusa svlače“, „Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ“ i druge), figure zaodjenute simboličnim crvenilom što se pretvara u čistu slikarsku riječ. Vrhunac pak postiže u mističnoj svjetlosti Kristova lica i auri koja kruni njegov lik, svjetlosti što naviješta veličanstveni Uskrs. Prijelaz iz Muke i smrti u Uskrsnuće, taj neopisiv spasenjski događaj, može se naslikati samo u likovnome jeziku i pripadajućem mu tvorivu – jedinstvu duhovnoga i tvarnoga. Do te je spoznaje i njenoga obilatog ploda autora ovoga Križnoga puta vodilo nadahnuće Odozgor te iskreno poštivanje davnih i bližih predšasnika, tako da je uspio povezati vremena koja dijele naše od „onih dana“ i približiti nas Ljubavi Božjoj.“ (Kuzma Kovačić u pogovoru kataloga)
 
Duje Botteri (Split 1985.) završio je Umjetničku akademiju u Splitu, smjer kiparstvo, i nakon završene akademije zaputio se u franjevački samostan. Nakon deset godina provedenih u tišini samostana skida franjevački habit i vraća se u svijet. Živi i djeluje u Splitu. Umjetničkim radom u tišini ateljea posvećuje se traženju svjetla oblikujući umjetnički izričaj radom u različitim slikarskim i kiparskim tehnikama.
 

Nives Matijević

Put do Križa

 
 
Koliko puta tihi put do Križa 
Koliko puta hod spuštene glave
Duplo zvono, podignute glave,
Duboki uzdah i posljednji zbogom.
http://www.prilisce.hr/images/stories/2013/uskrs/01-001.jpg
Još jedan ode, a nas je sve manje,
Tužna povorka sve manja i tiša,
Sve starija tijela pogrbljena idu,
I u redu mirnom spokoj svoj čekaju.

Umorni koraci na crkvenom pragu,
Drhtave ruke vodicom svetom
Križaju izborana napaćena lica,
U klupe trošne i riječ Božju čuti.

Dvije, tri riječi, oproštajna pjesma,
Suza u oku, u dnu crkve jecaj,
Tamjana miris, svećenika oprost,
Na počinak vječni i još jedan ode.

Nad rakom crnom pomole se tiho
Božju riječ i još jednom čuju,
U smiraj sveti tužni skup se rasu
Pitajuć se sjetno ko na redu sad je.

I Mrak padne, opustjeli puti
Napušten pas nasred puta osta,
U groblje gleda i žalosno tuli,
Zar  on sam u životu još osta.
 

Mladen Tabulov Truta

Biskup Mate Uzinić: Baština dvojako obvezuje

 
 
U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u petak 12. travnja predstavljen je zbornik radova Obnova crkve sv. Vlaha u Dubrovniku sa znanstvenoga skupa o obnovi najpoznatije dubrovačke crkve koji je održan u travnju 2016. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U zborniku su objavljeni radovi 11 autora različitih struka koji su obradili različite vidove obnove crkve sv. Vlaha koja je u etapama trajala sve od Domovinskoga rata pa do ponovnoga blagoslova crkve 2016. Obrađene su teme iz arheologije, statike, sanacije ratne štete, konzervatorskoga pristupa, restauratorska pitanja i briga oko umjetnina crkve sv. Vlaha, koja je jedan od simbola Dubrovnika i jedan od najvažnijih spomenika hrvatske barokne arhitekture. Urednici zbornika su prof. dr. sc. Emilio Marin, Katarina Horvat-Levaj  i Ivanka Jemo, a izdavači Dubrovačka biskupija, Hrvatsko katoličko sveučilište i izdavačka kuća ArTresor iz Zagreba.
https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/Portals/2/Images/2019/01/29/WEB/353712.jpg
Predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt podsjetio je na važnost Dubrovnika, koji je poslije hrvatskih narodnih vladara i kraljeva u Bosni preko svoje republike čuvao ideju hrvatske slobode sve do 1806. „Dubrovnik je bio lučonoša hrvatske slobode, a Hrvatska je zemlja eminentne kulture koja nas je stvorila i koja čuva naš identitet. Mi smo mali narod velikih mogućnosti“, poručio je akademik Neidhardt.
 
Dubrovački biskup mons Mate Uzinić kazao je da baština dvojako obvezuje – tako da je čuvamo, njegujemo i održavamo te takvu predamo idućem naraštaju, dok joj je druga uloga nje učiti. Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić rekao je da je model obnove crkve svetoga Vlaha u Dubrovniku dobar primjer kako treba postupati u sličnim situacijama.
 
Zbornik su predstavili akademik Radoslav Tomić, prof. dr. sc. Zlatko Karač s Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Ivanka Jemo iz Zavoda za obnovu Dubrovnika i dr. sc. Katarina Horvat Levaj s Instituta za povijest umjetnosti.
Akademik Tomić istaknuo je da je crkva sv. Vlaha iznimno važna za cijeli hrvatski narod jer se na Dubrovniku i njegovim postignućima gradila hrvatska nacija i država, istaknuvši da je zbornik počast gradu bez kojega bi hrvatska povijest bila drukčija. „Crkva svetog Vlaha bila je znak državnoga identiteta i ustroja Dubrovačke Republike“, rekao je akademik Tomić. Zlatko Karač je podsjetio da je u obnovi crkve posebno važnu ulogu u stručnom smislu odigrao inženjer Egon Lokošek, a za obnovu je kazao da je Hrvatsku stavila u sam vrh europskih zemalja svojom osmišljenom i organiziranom zaštitom baštine u ratnim i poslijeratnim godinama.
Katarina Horvat Levaj smatra da se malo koji grad može poput Dubrovnika pohvaliti da je obnovio i crkve i zidine i sve javne upravne građevine. Na to su utjecala dva tragična događaja - potres 1979. i agresija na Hrvatsku 1991. Unatoč tome zahvaljujući predanom radu svih dubrovačkih institucija, na obnovi su sudjelovali vrhunski stručnjaci te se svi slažu da je crkva svetog Vlaha vrhunski obnovljena.
„Premda je obnova trajala preko 23 godine, a izmijenile se brojne institucije i nebrojeni stručnjaci, svi se slažu da na toj obnovi nema sjene“, ocijenila je Horvat Levaj.
 
Ivanka Jemo je podsjetila da je od 1993. do 2014. pratila obnovu od sanacije do sustavne obnove na razne načine kroz dokumentaciju, nadzor ili organizaciju raznih poslova na obnovi. Crkva je relativno malo bila oštećena u potresu 1979. i kao takva nije ušla u program sanacije sustavne obnove, dok je u napadima na Dubrovnik 1991.-1992. granatirana s pet izravnih pogodaka i zadobila više stotina oštećenja od gelera te je ušla u obnovu. Vidljivo su bila oštećena kamena pročelja, vijenci, kanali i zidna ploha. Zbog prodora vlage kroz mikro-pukotine došlo je do hrđanja željeznih spojki koji su vezivali kamen s kamenom, te je došlo i do izbacivanja dijelova vijenaca izvan i unutar crkve. Zbog toga su se morale staviti zaštitne skele pa se odmah pristupilo parcijalnoj obnovi pojedinih dijelova pročelja.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1029 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević