Get Adobe Flash player

Gay ideologija postaje sve radikalnija

 
 
Čini se se u modernom svjetu u kojem živimo liberalističko-totalitarna svijest sve više uzima maha i baca svoje nehumano izopćenje prema svima koji dignu svoj glas protiv njegove radikalne i nehumane ideologije. U tom kontekstu, u kontekstu te liberalističke svijesti čini se da je gay ideologija nekako najradikalnija. Sotonizirati neku osobu samo zbog toga što ima svoje mišljenje u vezi određenih moralnih pitanja jest duboko antihumano i zauzima mjesto jedne vrste neoprimitivizma. Domeniko Dolce i Stefano Gabbana, modni kreatori, koji su i inače osobe gay orijentacije izrekli su svoje osobno i jasno mišljenje o tome kako su protiv umjetne oplodnje i kako gay parovi ne mogu biti roditelji. Njihov sasvim jasan stav jest da dijete ne može biti proizvedeno, nego jednostavno mora biti plod ljubavi muškarca i žene, oca i majke, te njihovo mišljenje protiv umjetne oplodnje probudio je bijes gay ideologa Eltona Johna.
http://www.novusordowatch.org/_Media/elton-john_med-2.jpeg
Elton John
 
Taj nedemokratski i ljutiti glazbenik nije samo izrekao uvredljive misli protiv njhovoga razmišljanja koje je, kako kaže taj gay ideolog „izvan vremena“, nego je uvrijedio i njiehovu modnu kreaciju, koja je po njegovoj sirovoj i primitivnoj ocijeni također „izvan vremena“. Izgleda da je Elton John u gay krugovima i lobijima, kao i na planetarnoj razini toliko moćan da si daje za pravo da vrijeđa kada i koga stigne, osobito one koji se s njime u bilo čemu ne slažu. I to je ono što je vrlo opasno. Neka osoba koja u određenim krugovima ima veliku moć i čija riječ puno znači, svojim stavom o nekoj drugoj osobi koja drugačije misli od nje može izazvati eruptivnu mržnju određene populacije ili lobija protiv te osobe, osobito ako ona digne glas protiv njezine totalirstičke svijesti. U tom kontekstu Domeniko Dolce i Stefano Gabbana izgleda da se nisu dobro proveli. Ne bih se niti malo čudio da radikalni i totalirstički gay lobi sada pozove cjelokupnu planetarnu populaciju da bojkotira modne kreacije ovoga dvojca koji inače vrlo kvalitetno i dobro radi. Inače, prema mentalnom sklopu totalitarnog Eltona Johna i njemu sličnih čovjek nije vrijedan prema kvaliteti onoga što čini i kako stvara, nego prema načinu razmišljanja, shvaćanja svijeta, i da budemo jasniji prema tome koliko se slaže sa njegovom totalitarnom sviješću ili ne. I to je ono što je vrlo strašno i što se događa na planetarnoj razini.
 
Radikalna gay populacija i aktivisti se čitavo vrijeme žali i jadikuje kako je progonjena, kako se širi homofobija, pravi od sebe žrtvu što je vrhunac viktimizacije, a zapravo su oni koji su u dubini duše ranjeni i progone one koji izreknu bilo koju misao koja se razlikuje od njihove. Oni ne priznaju drugačije mišljenje od njihovog. Svi oni koji na bilo koji način izreknu neki stav koji se u bilo čemu se slaže sa njihovim, oni ga progone, nazivaju ga homofobom, rasistom, fašistom, i što ja znam što sve ne. Zašto bih ja, ako se ne slažem sa homoseksualnim načinom života i kao katolik ga smatram neprihvatljivim, a time ne odbacujem osobu, nego je ljubim Kristovom ljubavlju i prihvaćam je kao osobu, bio homofob i fašist?
 
Samo zbog toga što to kaže Elton John, guru gay ideologije i progonitelj svojih neistomišljenika? Mislim da je dobro da se u određenim krugovima čak i gay populacije nalaze ljudi koji se dižu protiv radikalne gay ideologije. Pa su i ti ljudi progonjeni od totalitarnih gay aktivista tipa Eltona Johna. Mislim da je u ovom cjelokupnom kontekstu bitno ne odustati i ne ispričavati se radikalnim, totalitarnim gay aktivistima i ne treba ustuknuti prema njihovim izljevima mržnje protiv svojih neistomišljenika. Jer, ako pred njima ustuknemo, time im dajemo za pravo da i dalje svojim stavovima moralno „zagađuju“ društvo, kako je to jednom prigodom rekao don Anđelko Kaćunko. U najveštaju istine treba biti hrabar i ne ustuknuti pred njihovim gay terorom, pa čak i po cijenu da dovedemo u pitanje vlastitu egzistenciju. Zar tako nije činio Krist? Prihvaćao je čovjeka, a odbacivao grijeh!
 

Pavle Primorac

Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Hrvatski pjesnik Nikola Šop, rođen 1904. u pitomom bosanskom gradiću Jajcu, a preminuo 1982. u Zagrebu, dio života proveo je i u Beogradu, otkuda, nakon bombardiranja tog grada u 2. Svjetskom ratu, kobno ozljeđen i uskoro potpuno oduzet od pasa naniže, seli u glavni grad Hrvatske.
Šopov u Njemačkoj rođeni unuk, Stjepan Adrian Kostré, prisjeća se prvog susreta sa svojim znamenitim djedom, djetinjstva i mladosti provedene uz pjesnika, profesora Nikolu Šopa, čovjeka koji je znao "nemušti" jezik životinja, "osobno poznavao" brojne velikane povijesti našeg, eruopskog civilizacijskog kruga, i bio živim svjedokom "tajnog života stvari". No, iako "prakršćanin" uvjerenjem i opredjeljenjem, Šop je većinu svog usudom ordeđenog života proveo ponajprije nalik nekom budističkom svećeniku i astralnom putniku među svjetovima u koje može kročiti samo čista duša! 
 
Moje prve uspomene na Nikolu Šopa vode me u veliku, crnu sobu prizemnog stana jedne zagrebačke obiteljske kuće na Šalati, u Mesićevoj ulici broj 23. U zidu, preko puta vrata sobe, dva su velika okna s pomičnim prozorskim rešetkama. Ispred prozora, u malom vrtu k ulici, cvjetaju stari, bijeli i ljubičasti jorgovani i u nebo strše tri suha jablana. Mali vrt je ozaren suncem, ali se ono, kroz gusti jorgovan, tek teško probija u sobu s crnim namještajem, po kojem je i dobila ime – crna soba. U sobi su jedan crni kauč, što se nastavlja na pripojeni mu crni jednokrilni ormarić, tri crne fotelje presvučene, kao i kauč, tamno crvenom tkaninom, velika crna kutna biblioteka sa četverokrilnim staklenim vratima i, na čelu sobe, veliki crni pisaći stol, za kojim sjedi moj djed.
 
Kada me baka uvela u sobu on me je već očekivao. „Tvoj Nikica te čeka“, rekla je baka, a ja sam za trenutak zastao na pragu sobe zagledan u blagi osmijeh na širokom djedovom licu. Nije ustao, samo je raširio ruke i zazvao „Cipe!“, a ja sam mu potrčao u susret, sjeo u toplo, velikom, tamno zelenom dekom pokriveno krilo i bili smo sretni, moj djed i ja. Tek puno kasnije sam shvatio da moj djed nije mogao ustati i da je krilo u kojem sam se tako udobno smjestio bilo već odavno obamrlo. Djed i ja govorili smo njemački i hrvatski. „Die Katze am Fenster“ postala je „mačka na prozoru“, a susjedov „Kater“ – „mačor“. Analogno tome je kokoš u našem dvorištu čuvao njen „kokošor“, no Nikica me nije ispravljao, već je tvrdio kako sam obogatio hrvatski jezik jednom novom riječju.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Prihvaćaju li ljudi više Severinu ili Duha Svetoga?

 
 
Stvaralaštvo, publicistika i putopisne meditacije u do sada 34 objavljena djela hrvatskoga književnika, teatrologa i ekumenskog hodočasnika Bogdana Maleševića predstavljeni su 9. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Večernjim uprizorenjem snimke zagrebačke izvedbe teodrame „Mala Terezija“ u svečanom foyeru osječkog HNK v.d. intendanta Miroslav Čabraja najavio je održavanje „Večeri teodrame“ kroz upoznavanje sa autorom Bogdanom Maleševićem i njegovim specifičnim poimanjem europske teatrologije utemeljene na kršćanskoj duhovnosti i osobnim proživljenim mističnim iskustvima vjere.
Podsjećajući na izvedbu „Navještenje“ (Marijino) Paula Claudela (premijerna izvedba sredinom lipnja 2014.) na HNK-ovim kazališnim daskama, Čabraja je otkrio kako se osobno sa teodramom susreo tijekom svoga školovanja u Katoličkoj gimnaziji u Pazinu te da francuski dramatičar Claudel uvelike utječe i na dramsko pismo „Mala Terezija“, objavljeno u trilogiji Sabrane drame. Ulomke iz „Male Terezije“ čitali su prvak Drame Aleksandar Bogdanović i glumica Matea Grabić, približavajući kroz dijalog duhovne odrednice kršćanstvom nadahnutog teatra, odnosno ostvarenje Maleševićeve ideje Theodrama croatica u pokretanju istoimenoga kazališta 2001. godine. Čulo se kako književnikov diskurs ima filozofsko-teološko polazište u iskustvu obraćenja, uranjanja u duhovni misterij i stvaralačko življenje Božje stvarnosti bez kompromisa, a publika je uz Čabrajino moderiranje razgovora s eruditivnim autorom istaknula potrebu postavljanja teodrama na kazališne repertoare, dok je mr. Bogdan Malešević potvrdio kako u Francuskoj, kamo ovih dana putuje predstavljati „Malu Tereziju“ prevedenu na francuski jezik, dva kazališta njeguju teodramu, no u posvemašnjoj moralnoj devalvaciji egizistiraju u svojevrsnim duhovnim katakombama.
 
A takvo nekršćansko ozračje nesklono afirmaciji kršćanskih kulturno-umjetničkih vrjednota kroz duhovne, religiozne autore, prisutno je u javnom životu i u Hrvatskoj, pojasnio je Malešević podsjećajući kako ga je Mani Gotovac 1993. zamolila da za ITD napiše teodramu, no „Mala Terezija“ nikada nije oživjela na kazališnim daskama, ali jest Severina. „Temeljno je pitanje prihvaćaju li ljudi (i zašto) više Severinu ili Duha Svetoga?
Je li sada gospodar kazališne umjetnosti Krist Kralj? Nije, ali sotona će biti istjeran iz teatra. Dramaturg sam, ali 30 godina nisam bio u kazalištu“, kazao je Malešević odgovorajući na Čabrajin upit o aktualnosti postavljanja teodrame u bilo kojem kazalištu u Hrvatskoj. Tijekom „Večeri teodrame“ autor je govorio i o duhovnim vrelima za autobiografsku prozu „Povijest duše jednog književnika apostola“, autentičnom svjedočenju vlastite religioznosti u mnoštvu djela, ekumenskom djelovanju i časopisu „Zlatno pero“.
 

Nevenka Špoljarić

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Nedjelja, 25/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1490 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević