Get Adobe Flash player

"Otvorena" vrata

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Jedan od razloga tomu što je Nikica tako malo govorio bio je zacijelo taj što mu je govor sve teže padao. Glas mu je godinama bivao sve slabiji, njegov položaj u krevetu, uslijed postojanog slabljenja kičme, sve niži. Ruke već odavna nisu bile kadre upravljati perom. Prva je zakazala desna, pa je Nikica naučio pisati lijevom rukom, a kad više ni to nije išlo, počeo je diktirati. Sve što je od sedamdesetih stvorio zapisano je Majkičinom rukom, a tu i tamo nađe se i po koji mojim nevještim rukopisom zapisan redak. No, njegovo oduvijek izuzetno pamćenje, činilo se svakim danom sve bolje, kao da je sva energija njegovog malaksalog tijela preusmjerena u Nikičinu veliku glavu. Njegovo široko tijelo, nalik onom u boksača, sve je dublje tonulo u postelju, i što ga je manje vidjeti bilo, utoliko se većom činila njegova mudra glava na jastuku. Kipar Vukadin, koji ga je upravo u tom položaju upoznao, izradio je jednu sjajnu Nikičinu bistu i svi mi koji smo Nikicu tog doba poznavali, dan danas u njoj vidimo Nikicu, a ne tek Nikičinu glavu.
http://nikolasop.net/Nikola_Sop/Il_mondo_cosmico_files/shapeimage_2.png
Majkica je, dakle, pisala, a ja sam, uglavnom, bio zadužen tek za korekture. Nikičine korekture! Bakine zapise Nikica bi, s povećalom u ruci, samo jednom prelistao i ostavio ih par dana ležati na stolu, a onda me pozvao k sebi, zvoneći u kravlje zvonce obješeno na zidu do kreveta.
„Evo me, Nike, što ti treba?“
„Cipe, uzmi, molim te, one moje spise i olovku, da malo radimo.“
Sjedam za stol, s olovkom i svežnjem listova u ruci, ispisanih velikim, čitkim bakinim rukopisom.
„Nađi sad sedmu stranicu. Tamo ćeš pri vrhu, u trećem retku, naći riječ ‚put’. E, to lijepo prekriži, pa napiši iznad toga ‚cesta’.“
Tako bi prošli cijeli rukopis, nerijetko dug i više desetina stranica, koji je Nikica, nakon samo jednog čitanja, znao napamet – od riječi do riječi i gdje se koja nalazi. 
 
S vremenom, Nikičin glas toliko je oslabio, a govor posustavao da je skoro sve što bi rekao, našim gostima valjalo „prevoditi“.
Nikičino vrsno umijeće konverzacije bivalo je pak sve produhovljenije i filozofskije, budući da je Nikica svoje iskaze sustavno lišavao svega suvišnog i nastavak razgovora poticao zahtjevnim protupitanjima.
Kada bi ga, dakle, upitali što ima novog u svijetu, on bi, aludarijući primjerice na tek večer ranije odslušan program Radia Vatikan, koji nikada nije propuštao, svoj odgovor uvijek nastavljao protupitanjem: „A što Vi mislite o celibatu?“
Potom bi pomno i spuštenih kapaka pratio raspru koja se rasplamsala među okupljenima, a kada bi koji novopridošli posumnjao da je Šop zaspao, on bi, i ne dižući kapke, poticajno dobacio: „Samo Vi pričajte, slušam ja Vas.“
Iako je djedovo tijelo postojano slabilo, njegov duh i duhovitosti nikad nisu gubili na snazi.
 
Jednom prilikom bio nam je u posjeti jedan od najviših hrvatskih crkvenih dostojanstvenika, oštrouman, ali krut. Nikicu kanda je već pomalo zamarao razgovor s njime, jer je i taj na svako Nikičino pitanje odgovarao protupitanjem.
Sačekavši pravi trenutak, Nikica mu je provokativno dobacio: „Nema više kršćana“. No, uglednik se nije dao smesti i uzvratio je ništa manje provokativno: „A što ste onda Vi, Šope?“ Kao da je očekivao ovakav upit, Nikica je spremno i bez trenutka premišljanja odgovorio: „Ja sam onaj prije Krista!“
Jedan drugi uglednik i ništa manje kruti jezikoslovac upitno je jednom prilikom, u pristiglom nam starom društvu, primijetio: „Gospodine profesore, bez zamjerke, ali u nekim Vašim pjesmama ima i srpskih riječi?“
„Tà, ne budite smiješni“, odgovorio mu je šaljivo Nikica. „Nema srpskih riječi! Sve su to oni nama uzeli“.
 
Nekom drugom prilikom, sjećam se, među okupljenim gostima poveo se i razgovor o Nikičinim prijevodima latinskih pjesnika, pa među tima i Marcijalovih epigrama, za koje su neki hrvatski latinisti tvrdili kako ih je Šop loše ili, u najbolju ruku, isuviše slobodno preveo. Nikica je, i ne trudeći se obraniti se od takvih prigovora, jednostavno i sebi svojstvenom duhovitošću zaključio: „Ja nisam prevodio riječi, ja sam prevodio Marcijala, a on, da je danas živ i da piše na hrvatskom jeziku, točno bi tako pisao, kako sam ja preveo“.
 
Kao u svakom društvu, tako se, iako uistinu rijetko, i među našim gostima znalo dogoditi da razgovor „zapne“. Za takve prilike Nikica je bio oboružan brojnim upitima kojima bi zaticao zamukle goste, utoliko više što su ti upiti, s ničim u prethodnom razgovoru u vezi, često zvučali krajnje naivno, i goste svikle na rješavanje što zamršenijih i složenijih problema prisiljavali na jednostavnost. Jedno od takvih pitanja bilo je: „Koja se vrata nikada ne mogu otvoriti“? Ne sjećam se da je ikada itko od prisutnih, pa ni nakon višeminutne rasprave dao točan odgovor, ali se dobro sjećam da bi svaki puta, kada bi ga posustali upitali – Pa, dobro, profesore, koja su to vrata? -, Nikica „šeretski“ odgovorio: „Ona, već otvorena!“
Kada bi ga na kraju razgovor ipak umorio, Nikica ga je okončavao uvijek istim riječima, koje nikoga nisu mogle uvrijediti: „E, do sita se napričasmo.“
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Čovjek Kristoljubitelj svakom bi dobro činio

 
 
Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, kaže Isus u Matejevu evanđelju (25, 40).
 
Peta Božja zapovijed Ne ubij, i gore navedeni sveti tekst zaštita su svakom ljudskom životu. Zato možemo reći, oslonjeni na te svete tekstove: Zlo, učinjeno čovjeku, učinjeno je Isusu Kristu. Kad bi svaki čovjek častio Isusa Krista onom čašću koja mu dolikuje, u svakom bi čovjeku gledao njega pa bi, prije negoli bi išta učinio bilo kojem čovjeku, djelovao pod lupom pitanja: Bih li ja to učinio Isusu Kristu? I, nema dvojbe: čovjek Kristoljubitelj svakom bi dobro činio i nikom ne bi život ugrozio niti mu ga oduzeo.
https://rapturewatcher.files.wordpress.com/2012/08/jesus-christ-is-the-light-of-the-world.jpg
Da se, kojom srećom, tako postupalo, ne bi bilo ni Viktimologije ni Viktimoloških kongresa ni ove knjige. A i jedno i drugo postoje da bi ljudi zlo uvidjeli i od njega se udaljili. Od prapočetaka ljudskog roda postojali su zločini čovjeka nad čovjekom. Puna je Biblija i činjenica i osuda. Isus je želio biti zadnja žrtva ljudske zloće, ali ni to ne bi. Jer, ljudi su i nakon njegove krvave žrtve, za nas podnesene, nastavili zlo činiti. Knjiga koju večeras predstavljamo govori nam o tom, ali ne samo o zlu nad odraslima već i o zlu nad začetima, pod majčinim srcem nastanjenima. Poruka je ove knjige: ljudski se život ne smije ugrozit ni u kojem svom stadiju pa ni u početnom. Zato neka se svatko pred trudnom ženom sjeti svoga boravka pod srcem svoje majke pa će tek tada poštivati svaku trudnu ženu i plod njezine utrobe kako bi želio čuti da su prolaznici poštivali njega i njegovu majku u vrijeme njezine trudnoće.
 
Isus Krist, naš Spasitelj, nije nam došao kao odrastao čovjek ni kao oblikovano dijete nego kroz krvotok svoje majke, Blažene Djevice Marije. Stoga će svatko, tko ljubi Isusa Krista, gledati na trudnu ženu kao na trudnu Djevicu Mariju, a na plod njezine utrobe kao na blagoslovljeni plod Marijine utrobe u vrijeme njezina pohoda Svetoj Elizabeti. I u tom slučaju ne će mu ni pasti na pamet da podigne ruku na ljudski zametak, koji je zaštićen ne samo gore navedenim tekstovima, nego i: Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima (Mt 18,5). Isus, dakle, jer je bio pod srcem svoje Majke, branitelj je i svih začetih, pod majčinim srcem nastanjenih.
 
Osim zločina nad pobačenima učinjeni su nam i ostali zločini, obrađeni i neobrađeni u ovoj knjizi. Ne ću se osvrtati na detalje, nego ću, bacivši malo svjetla, podvući činjenicu: Nije Bleiburg promjena narodne vlasti ni promjena režima, već trijebljenje hrvatskog naroda. Momci su pomoreni da se nema tko oženiti, muževi poubijani da se nema tko vlastitoj ženi vratiti, sretno preživjeli pred sud su izvedeni te su, ili pogubljeni ili zatvoreni, kako bi bilo onemogućeno začeće novih Hrvata. U eksploziji nataliteta!
 
Ne bi to dosta našim istrjebljivačima pa su podignuli svoju zlu ruku na nadbiskupa Stepinca da bi nestalo Crkve kad bude lišena svoje glave. Ni to im ne bi dosta pa su odlučili obračunati s redovništvom, počevši insceniranom eksplozijom blizu Franjevačkog samostana u Zagrebu Vrbanićeva 35. Bogu hvala što to nije otišlo dalje. Jer, čim se Suncokretni zločinac okrenuo od Istoka prema Zapadu, postavljeno mu je pitanje: Što je bilo s dalmatinskim fratrima, u Zagrebu? Odgovorom na nj zakočen je zločin, namijenjen ostalim redovnicima. I propao je njihov pakleni plan, zahvaljujući neočekivanim okolnostima.
 
Usporedo s tim trebalo je uništiti i hrvatsku obrambenu moć, pa su prije 60 godina, montiravši upad bivših hrvatskih vojnika s Božidarom Kavranom, jednima javno sudili, s drugima obračunali bez javnog suđenja, pa na temelju onodobnog tiska ne znamo što je bilo s njima. Osuđene na smrt poubijali su bez sudskog i medicinskog nadzora, protivno slovu sudske presude, a na vremenske kazne osuđene poslali su na izdržavanje kazne, osim dvojice koju su na doživotnu robiju javno osudili i potajno ih pogubili. U istražnom zatvoru! I još nešto, dosad nepoznato, neka se sada (do)zna. Antu su Vrbana, osuđena na smrt vješanjem, pred njegovim bratom Ivanom Vrbanom izmučili režući mu dio po dio tijela, pa je Ante umro u mukama tjelesnim, a njegov brat Ivan cvilio je u mukama duševnim.
 
Je li tako moralo biti? Ne znam, ali je bilo! I, eto, to znam. Ipak Bog, tješitelj svojih vjernika, tješi i nas teško ožalošćene tekstom posljednje biblijske knjige: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo, tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti! Na tome se temelji postojanost i pouzdanje svetih“ (Otk 13,10). Naši su poubijani završili, kako su završili. Ne ću više o njima govoriti nego ću nešto upitati: Komu smo danas slični? Onomu u sredini, onomu s njegove desne ili, ne dao Bog, onomu s njegove lijeve strane!? Neka svatko o tom razmisli! A mi? Moramo sličiti onom srednjem. Jer, tko sliči njemu, taj sliči svome Stvoritelju čija je savršena slika onaj u sredini (Kol 1,15). I na kraju pokazujem dvije knjige: O žrtvama u ratu i miru i svoju U hercegovačkom slučaju, sa željom da svatko, tko ih uzme u ruke, u dubini svoga bića čuje riječi upućene sv. Augustinu prije njegova obraćenja: Uzmi i čitaj.
 

Fra Martin Planinić

Slane suze

 
 
U mom oku, duboko...
Svijetli križ, ponosan i drevan,
ali nagrižen od slanih suza
koje oči isplakati nisu mogle.
Često šutim jer znam kako će me glas izdati.
Hodam i nosim, ponekad me noge izdaju...
http://hpbimg.pittart.com/Cimabue-crocifisso-arezzo.jpg
Kada idem u takve „šetnje“, biram šumu
pa nek oči zaplaču, neka je glas hrapav,
neka se srušim kraj hrapavog hrasta
da udahnem miris zemlje od koje postadoh
i u koju ću se jednom vratiti,
a križ iz moga oka zasvijetlit će na suncu
pored hladnog, rahlog humka.
 

Robert Tomšić

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 08/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1325 gostiju i jedan član online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević