Get Adobe Flash player

A naš agnostik ide i u crkve. Zašto?

 
 
Nerijetko polemiziram s nekim poznanicima, koji mi se pravdaju da imaju valjani razlog više ne ići nedjeljom u crkvu, a inače im je rijetkost i do tada bila. A razlog im je da ne mogu podnijeti one, ateiste i komuniste, koji su se pojavili devedesetih godina na nedjeljnim misama a pogotovo one iz vlasti koji dolaze samo na najveće blagdane. Tema se znala proširi-ti i na prisegu bivšeg predsjednika Ive Josipovića koji je „licemjerno“ stavio ruku na Bibliju i na kraju izgovorio: Tako mi Bog pomogao! A da ne izmišljam toplu vodu, evo što sam napisao a nije mi objavljeno, upravo povodom predsjedničke prisege spomenuto predsjednika:
„Koliko se liječnika (doktora medicine) doista drži svoje prisege, a paralelno s time i odredbe članka 21. našeg Ustava da „svako ljudsko biće ima pravo na život“? Koliko je vjerodostojna njihova prisega a koliko je katolištvo žene majke odnosno trudnice koja ide na ginekološki stol da prisegnuti liječnik obavi abortus-pobačaj? Što ovdje treba dokinuti ili promjeniti; samu prisegu ili Ustav odnosno brisati sa popisa knjige kršetnih po župskim uredima onih za koje se ima svjedočanstvo da su namjerno obavili pobačaj? Zašto ovo pitam? Zar netko može osporiti da je kod nas ogromna većina deklariranih katolika koji se ne pridržavaju ne samo Ustava nego i same Biblije.
 
Ako se i može (a može se) mjenjati odredbe Ustava, ali Bibliju ni za jedno slovo se ne može mjenjati. E pa baš na tu Bibliju i deklarirani agnostik je pozvan staviti svoju ruku; kao što isti ima pravo“ stavit“i svoje oči, svoj pogled na križ ako prolazi kraj njega ili na velebnu katedralu, našu prvostolnicu u Zagrebu, na zvijezde, nebo, more i da sve ne nabrajam. A zapravo, smije li agnostik uopće čitati Bibliju, svirati duhovne preludije, oratorije ili duhovne skladbe, ulaziti u sakralne objekte,muzeje, ili je agnostiku da zaobilazi sva djela inspirirana Biblijom odnosno kršćanstvom,kao i drugim knjigama i baštinama drugih vjeroispovijesti? Trojica mladića, sunarodnjaka i prijatelja proroka Daniela, ubačena je u užarenu peć u dvoru kralja Nabukodonosora, jer se nisu htjeli pokloniti zlatnom kipu kojeg je postavio kralj. U toj peći su ispjevali takvu pjesmu na kakvu ljepotu i doživljaj je i sam kralj ganut, kao i na samu činjenicu da ih vatra ni malo nije ugrozila, kako ni samu odjeću na njima ili njihovu kosu, da je gotovo zaprijetio svima, u svom kraljevstvu, da će biti raskomadan  tko pogrdi Boga ovih mladića. A mladići, kao i prorok Daniel su bili sudionici izraelskog ropstva u Babilonu.
 
Ima li sličnosti i u našem vremenu kada zapravo nitko nije privilegiran ni na Bibliju ni na Boga Svešinjega, Stvoritelja, bilo staviti ruku na Bibliju ili je otvoriti pa čitati a da time se ne klanja nekakvom „Protokolu“ inauguracije? Budimo sretni da netko hoće baš u nekakvom protokolu pozvati se na Onoga koga baš i ne poznaje tko je On, poput kralja Nabukodonosora koji prijeti podanicima da ne pokrđuju  ime Boga trojice mladića, iako ni sam nije priznavatelj njihova Boga Jahve (u istoj Bibliji stoji da je neko vrijeme poput zvjeri živio daleko od dvora u prirodi i vratio se kao obraćenik) a da i ne spominjemo današnje mnogobrojne pogrditelje Imena Božjega, psovači, a deklariraju se katolicima“.
 
Da, ako pomislimo samo na ovaj prizor iz Biblije, tj. trojice mladića u peći, zar nije nekakav razlog dopustiti predsjedniku agnostiku da stavi ruku na tu Bibliju, kako što je Nabukodonosor „stavio“ svoje oči na one mladiće u peći pa je bio inspiriran reći što je već rekao? No, naš agnostik nije se  u svom predsjednikovanju baš dao na ono zašto je prisegao i pritom držao ruke na Bibliji. Ali, sigurno je kako mu taj čin nije na odmet, tj. kad-tad mu može pomoći kroz život da dođe do novih spoznaja te potisne sadašnji agnosticizam. Već se jednom pohvalio kako je uživao u crkvenom obredu, čini mi se, u Ludbregu; gdje se lijepo sviralo i pjevalo. Zar ga nismo vidjeli u zagrebačkoj katedrali? Nije se nigdje potužio kako mu je tu bilo dosadno i da rado više ne će dolaziti. Tako isto bilo koji građanin svojim dolaskom u crkvu, a pogotovo za većeg blagdana, ne će pričati okolo kako je zalutao i da je nešto bez veze doživio. Hodati pod suncem nije ničiji privilegij. Zar svi ne hodamo, i vjernici i nevjernici pod jednim suncem? Zar ne postoje bolnice za sve građane, škole, dućani, ulice, more, kiše, vjetrovi…? Tako i crkve su otvorene za sve i nitko ne stoji na ulazu da bi propustio ove a ne one? Zar Krist nije ulazio u kuće grješnika, čak i na njihove gozbe i gozbio se s njima? A kud i kamo, vjerujem, je Kristu draže da netko i od „vrlih“ grješnika ili agnostika ulazi u njegovu kuću (crkvu). Ne znam kako se toliki (kršćani) osjećaju kad u njihovu crkvu uniđe netko koji je to učinio prije 30 ili više godina, ali iskreno se i veoma radujem kad ja to primjetim. Jednako mi je žao onih koji se opravdavaju svojim nedolaskom nedjeljom u crkvu, zbog razloga kojeg navode. A takvih je „more“ (čak previše)! Nadam se kako ću biti više puta radostan kad od ovih, neke, primjetim da je izbrisan onaj razlog pa su opet tu, u crkvi.
 

Nikola Bašić, Vis

Anno Domini 1573.

 
 
Proždirem danas taj licemjerni crveni grah
jedem ja njega, još gladnije on mene jede
a što ću već sutra jesti, nije me više strah
žuči je dovoljno za toliko ogladnjele bijede.
http://zupajastrebarsko.hr/slike/svetac/sveti_josip_radnik-zupna_crkva_u_sisku_galdovo.jpg
U zavjetrini negdje daleko od nas i graha
vlastela ražnjeve veže, toroču dame i sluge,
što sutra će biti, što jesti i piti, nema straha
znaju predobro oni kako oguliti druge.
 
Pajcek se peče, pivce rijekom teče, halabuka;
plesat će se, cmakat, cure će cvrčat' k'o laste.
Ne smijem misliti na dijete koje gladno čeka
učiti čekati mora, dok vučja glad mu naraste,
 
dok okupi sav čopor podivljalih od bijede,
dok očnjaci mu snažni za živo meso budu,
i ne bude jela kojim bližnji svoj se jede
dok zločince preda Božjem pravednome sudu.
 

Mate Sušac, 27. IV. 2015.

Raspored u sobi

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Kratko nakon mog dolaska u Zagreb, Nikičina ga je bolest konačno prikovala uz krevet koji više nije napustio do smrti, skoro punih dvadeset godina. U međuvremenu smo bili prinuđeni preseliti u Voćarsku ulicu broj 90. Još uvijek na Šalati i opet u prizemnom stanu nečije tuđe obiteljske kuće. I pred tom se, ispred prozora, prostirao mali, uski vrt ka ulici. No, pristup u nj bio nam je zabranjen, a bio je toliko zapušten, i svo raslinje u njemu usahlo i svelo, da Nikici ništa nije oduzimalo pogled. Nikičin krevet nalazio se tik do prozora i ja bih svaki put kada bih se privio k njemu, da ga zagrlim, poljubim ili bolje čujem njegov sve tiši i nerazgovjetniji glas, vidio ono što je vidio i on. Donju trećinu prozorskog okna ispunjalo je zelenilo divlje trave što je nesmetano rasla na livadi preko puta ceste. Gornje dvije trećine – nebo!
http://www.suvag.hr/~mpansini/nikolasop1.JPG
Sama soba bila je pak puna života. Puna stvari. Starinski namještaj je bio od crvenkastog mahagonija. Lijevo Majkičin i desno Nikičin krevet, odvojeni s dva noćna ormarića i malim pisaćim stolićem na kojem su se gomilali raznorazni književni časopisi, s obvezatnim Glasom Koncila na vrhu. S lijeve strane stolića, do Majkičina kreveta, tanka smeđa stolica s visokim, vitkim drvenim naslonom. Bilo je to ujedno Majkičino radno mjesto, na kojem bi sjedila dok bi joj Nikica u pero diktirao sve što je bilo vrijedno papira. Preko puta Nikičinog kreveta bila je Majkičina trokrilna psiha. U sredini jedno veliko, ovalno i sa obje strane po jedno duguljasto, pravokutno ogledalo, u kojima se moglo ogledati u punoj visini. Ispred psihe, odnosno pod ladicom između njena dva ormarića, stajao je debeli, okrugli četveronožac, na kojem bi naša prelijepa Majkica sjedila kad se „za svoju dušu“ uređivala pred neki važan izlazak ili posjet. Ispred svakog kreveta, po jedna „moderna“ fotelja na rasklapanje, od crvenog i smeđeg skaja. Između tih nalazio se nevelik okrugli, crni stol, s otvorenom policom prepunom novina, uvijek pokriven smeđim, plišanim stolnjakom zlaćane boje koji je Majkica skrojila po mjeri. Kraj svake od fotelja, po jedan niski smeđi stolić s četiri debele noge izrezbarene u oblik lavljih šapa, na kojima bi gostima bilo ponuđeno piće, kava, pepeljara i ponešto za „prezalogajiti“. Kad je društvo bilo veće, ti su stolići postajali stolice, a u toj stvarima prenatrpanoj sobi znalo se ponekad smjestiti i više od deset posjetitelja. Majkičin krevet pružao je dužinom mjesta za bar četiri draga gosta.

 

Tek napola uspravljen u svom krevetu, onoliko koliko mu je to tijelo, uz Majkičinu ili moju pomoć, dopuštalo, Nikica ih je sve promatrao preko najelegantnije moguće varijante jednog bolničkog, uskog krevetnog stolića na kotačićima, što ga je moj otac kupio u Njemačkoj, a na kojem je stajalo sve što je volio i dnevno trebao. Mali, ovalni pladanj s džezvom turske kave i fildžanom. Čaša svježe vode. Crna pepeljara, drveni čibuk, cigarete i šibice. Po koja olovka i pero. Jedan mali, tanki, tamno-crveni etui s češljem i ogledalcem. Njegove naočari, koje skoro nikada nije koristio i jedno veliko, ručno povećalo, bez kojeg ništa nije čitao. Crni, tranzistorski radio. Kutija aspirina i folija C-vitamina.
 
Na tom stoliću bilo je uvijek i nešto sitnog novca, uglavnom za Glas Koncila, mali tanjurić s keksima, a kad su to prilike dopuštale, i po koji komad bijelim, šećernim prahom posutog crvenog ratluka. No, najviše mjesta zauzimala su u sobi dva visoka dvokrilna ormara od mahagonija, naslonjena na lijevi zid sobe, u kojima je Majkica čuvala odjeću, posteljinu i ručnike i među plahtama skrivala ono malo vrijednosti koje smo posjedovali. U desnom ormaru bila su i Nikičina odijela, koje više nikada nije obukao, a o kojima je, ozbiljnim glasom, zamuklim gostima pričao sljedeću priču.
 
„Jedne noći, taman sam bio tvrdo zaspao, probudi me neki cvilež i škripa u sobi. Komešanje u mom ormaru. U blijedoj mjesečini, jezovito se otvaraju njegova vrata i moja odijela iz ormara izlaze – iz mode.“ Nikica je govorio vrlo malo. Priču je, uglavnom, prepuštao gostima, no, kako je redovito putem tiska i radija pratio sve što se događalo „u vanjskom svijetu“ i tako nerijetko bio upućeniji u aktualna zbivanja nego naši dragi posjetitelji, poglavito književnici, umjetnici i znanstvenici, zabavljeni uglavnom vlastitim radom, njihovo je prvo pitanje koje bi mu po dolasku uputili, kao po dogovoru glasilo: „Profesore, što ima novog u svijetu“? Na takvom tituliranju inzistirao je sám Nikica, koji bi, kad bi ga netko oslovio kao pjesnika, napola u šali, skoro grubo odvraćao: „Tà, nemojte me, molim Vas, vrijeđati. Ja sam profesor, a pjesnik je čovjek bez zanimanja“! Odgovor na prethodni upit uvijek je bio duhovit. „Pa, Vi bi, barem, morali znati da na ovom svijetu već odavna nema ništa novog“ ili: „Pitajte me sutra, ono što znam već je danas ostarilo“.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Srijeda, 13/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1158 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević