Get Adobe Flash player

"U svakom filmu najbolji je kraj!"

 
 
Nikičina finoća nije bila rezervirana samo za goste. Ona je bila odraz njegova duha i duše, a najsnažnije se iskazivala u njegovom odnosu s bakom, našom Majkicom, koju smo tako nazvali jer joj je sudbina namijenila i više nego nezavidnu, ali jedinstvenu ulogu majke u tri generacije.
Antonija Erceg Šop, i sama darovita umjetnica, bila je brižnom majkom svog sina, mog oca, odgajala njegovog unuka, mene, i, majčinski, do smrti skrbila za svoju veliku ljubav – našeg djedu Nikolu Šopa, kojeg bez nje, dragovoljno u njegovoj sjeni, kako je često znao reći, kao ni svega ponajboljeg što je napisao, ne bi bilo.
http://www.avlija.me/wp-content/uploads/2013/12/100-km-fbih-anverso-nikola-sop-Custom.jpg
Svojem "pravom heroju", kako ju je nazivao uvijek kad bi joj bilo najteže, Nikica se oduživao beskrajnim strpljenjem i taktom. Ako mu se, na primjer, nekad nije sve jelo, a ne bi, dakako, mogao znati što se u kuhinji sprema, Nikica bi ovako razgovarao s bakom: "Majkice, meni danas nešto nije dobro u želudcu. A što ima za ručak?" Ako je bilo ono što je htio, sretno bi rekao: "E, to će mi sigurno pomoći". A ako je bilo štogod drugo, samo bi upitno i gotovo se ispričavajući dodao: "Da li ću ja to danas moći?"
 
Još se dobro sjećam kako sam našu Majkicu, par mjeseci pred djedinu smrt, zatekao u njihovoj sobi gdje u zagrljaju s Nikicom kleči kraj njegova kreveta i u trenutku prepunom ljubavi i ljetne sunčeve svjetlosti koja ih je kroz prozor nestvarno obasjavala, kao dva ostarjela anđela, čujem ga kako joj kaže: "Tonice, oprosti mi, puno sam Te namučio!"
No, to nisu, naravno, bile posljednje djedove riječi. One su usljedile potonje zime, drugi dan nakon Silvestrova, koje je naša mala sveta obitelj, moj otac, baka, djed i ja, provela vedro kao da će usljediti još mnoga, mnoga druga.
Sjedili smo navečer u primaćoj, odmah do Majkičine i Nikičine sobe i gledali televiziju.
"A što Vi tamo radite?" – dobro je do nas dobro raspoložen Nikičin glas iz kreveta.
"Gledamo film, Nikice", odgovorio sam mu.
"U svakom filmu najbolji je kraj!", šeretski je dobacio moj djed – i zaspao.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Na udaru smo sve većeg terora ljevičarskih ekstremista

 
 
Kada se dogodi da vas neTko provocira verbalno ili fizički, sasvim je jasno da ćete na temelju nekog naravnog zakona koji je utkan u vaše biće reagirati i pokušati što god je moguće više efikasnije odgovoriti na tu provokaciju, osobito u onom trenutku kada se vrijeđa ono što volite ili do čega vam je stalo. Bez obzira što je provokacija sastavni dio netrpeljivosti ili prezira prema objektu kome je ona usmjerena, mislim da je važno da se na tu provokaciju nastoji što god je moguće manje odgovarati ili je pokušati ignorirati. Ovo se može primijeniti i u kontekstu provokacije koja se dogodila prije nekoliko dana, a to je „osvanuće“ zastave duginih boja od strane gay aktivističkog podzemlja ispred zgrade Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu. Ali smatram da je ovo što se dogodilo tek jedna vrsta uvertire u ono što nas uskoro čeka po pitanju odnosa kršćanstva i radikalne antikršćanske gay aktivističke bulumente.
http://novinenovosadske.rs/wp-content/uploads/2013/05/tito-dan-mladosti-19-kumrovec.jpg
Svibanj je mjesec u kojem su se pojedinci iz društvenog i političkog života našli na sasvim visokoj razini kolektivnog ludila, a ona se sastoji u trajanju mentalnog a Drugog svjetskog rata u hrvatskom društvu i narodu. Ustaše i partizani. Bleiburg i Jasenovac. Nalazimo se pred sve većim terorom ljevičarskih ekstremista koji potpuno nisko verbalno vrijeđaju, napadaju, etiketiraju i kada bi mogli, gotovo sam uvjeren da bi smaknuli po kratkom postupku svoje neistomišljenike, isto kao i njihovi mentalni ili fizički predci 1945. godine. Međutim, sada nas čeka lipanj. Mjesec u kojem će gay aktivisti na liniji svojih istomišljenika po pitanju političkih stavova koji su pretežno i antihrvatski, ali i antikatolički nastaviti terorizirati naciju sa svojim „pravima.“ Slično kako su razni totalitarni sustavi organizirali svoje marševe i tako pokušali pokazivati svoju nadmoć nad eventulanim neprijateljima, tako ćemo biti svjedoci onoga što se događalo i predhodnih godina.
 
Na ulicama nekih hrvatskih gradova vijorit će se zastave duginih boja, provocirat će ispred zagrebačke katedrale, odašiljat će se poruke kao što su: „Gorjet ćete klerofašisti“ ili „Ubij popove, pasje skotove“ ili „Gay je ok“ i razni drugi govori mržnje i netrpeljivosti prema neistomišljenicima, a osobito prema kršćanima. Međutim, ono što najviše zabrinjava nisu čak ni takvi uzvici, nije čak ni provokacija sa duginom zastavom ispred zgrade HBK, nego što mnogi pojedinci, ali i grupacije ljevičarsko-antikatoličkog usmjerenja odobravaju takav način komunikacije sa Crkvom. Oni će prosipati netrpeljivost prema Crkvi time što će ju prozivati za mržnju, a zapravo se suptilno služe zamjenom teza, jer su oni ti koji šire mržnju prema Crkvi i kršćanima. Demokracija je i svatko ima pravo izreći svoje mišljenje po pitanju raznih društvenih tema, pa tako i po pitanju gay populacije i aktivizma. Moje je demokratsko pravo da se sa kršćanskog stajališta sa gay aktivizmom i ponašanjem ne slažem. Što naravno nije znak da mrzim osobu koja je zahvaćena tom sklonošću. Čak dapače!
 
Zašto bih ja nekoga mrzio ako ga moj Učitelj Isus voli? Međutim, problem je što je gay osoba koja paradira ulicama hrvatskih gradova i izvikuje govor mržnje netolerantna prema meni koji imam drugačije mišljenje i satrla bi me kada bi to mogla. A Bogu hvala imam i iskustva u polemici s njima i znam njihove napade i niske udarce koji su zločesti, podmukli i proizlaze iz ranjene duše i srca, ali svjedoče i to da je takvim ljudima potrebna pomoć da se izliječe od mržnje kojom je prožeta njihova egzistencija. Upravo takvim osobama koje nas mrze, koje izvikuju po ulicama da smo zatucani, da nas treba ubiti, da ćemo gorjeti, da smo klerofašisti treba pokazati ljubav molitvom i strpljivšću i to istom molitvom i obazrivošću kakvu je imao Isus prema grešnicima. To je jedini pravi put. Ne treba se zlom boriti protiv zla, niti mržnjom protiv mržnje, nego ljubavlju se može nadvladati zlo. U tom kontekstu se treba oboružati duhovnim oružjem evanđelja, voditi bitku ljubavi i već sada se pripremati za još naporniji lipanj, iza napornog ideološkog svibnja.
 

Pavle Primorac

Predstavljena knjiga "Nazaretska Djevica – uzor kršćanskoga života"

 
 
U dvorani samostana sv. Frane na Obali u Splitu, u ponedjeljak 18. svibnja je nakon večernje svete mise predstavljena knjiga dr. don Ivana Bodrožića "Nazaretska Djevica uzor kršćanskog života". Knjiga je objavljena u nakladi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Knjigu su nakon pozdravnog slova župnika i gvardijana fra Žarka Lerota predstavili fra Petar Lubina, urednik lista "Marija", prof. dr. sc. Mladen Parlov, profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu i autor.
U knjizi na 150 stranica je sabrano četrdesetak tekstova koje je don Ivan Bodrožić profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu pisao za mjesečnik Mariju – vjerski list za Marijine štovatelje. Radi se o četiri niza od deset međusobno povezanih promišljanja pisanih u protekle četiri godine o nekom od Marijinih blagdana tijekom liturgijske godine.
 
-Pravo je umijeće šest godina za iste čitatelje u istom časopisu pisati o istoj temi,stoga mogu biti korisni svima koji žele bolje upoznati otajstva Marijina života te više častiti Nazaretsku Djevicu prihvaćajući je kao istinski uzor kršćanskoga života.kazao je Lubina. „Ima mnogo načina kako predstaviti lik Majke Isusove, zapisao je Novalis, a knjiga don Borošića satkana je od tisuću slika i boja kroz koje autor motri i prikazuje  Majku Isusovu. te jednu ulogu u djelu spasenja u životu kršćanina i u kršćanskoj  duhovnosti. Iz mjeseca u mjesec on ispunja „Marijine“ stranice svojim  iskričavim mislima koje don Ivan nesebično dijeli s drugima“, kazao je fra Lubina,
 
– U radu don Ivice nema mnogo biblijskih citata, ali je prisutna riječ Božja, kazao je don Parlov, te naglasio kako on tka svoj govor polazeći od Svetoga pisma i na taj način donosi zdravu marijologiju kao granu teologije koja se bazira na tradiciji. Na kraju, autor, zahvalivši se fra Petru Lubinu što mu je omogućio da piše u „Mariji“ svoja mjesečna razmišljanja, je kazao kako, premda je Blažena Djevica Marija vrlo jednostavna žena. pisati o njoj nije  nimalo bilo lako. „Naime, koji nismo na to navikli, najteže je izraziti veličinu obične malene osobe, ljepotu čiste duše, a uzvišenost one ponizne“, kazao je  Bodrošić, te naglasio kako je knjigu posvetio Marijinim štovateljima, a u spomen na pokojnog oca Nikolu.
 

Ivica Luetić

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1053 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević