Get Adobe Flash player

Dragi moj tata

 
 
uskoro dolazi Uskrs,
ti si premješten na Goli otok.
Mama, baka, deda i mali Petar, stalno pričaju poslije večernje krunice, kako si nepravedno odveden u zatvor.
Neka naši susjedi iskajavaju zbog grijeha nepravedne prijave.
Tvoj članak u Novoj Hrvatskoj o nikom ne govori loše, tako nama kaže deda. U poduzeću Cesta, svi te vole.
Dragi tata, ti si priznat čovjek u mjestu, to smatra i naš župnik.
Neka ti Crkva bude Velebit, Križ neka ti bude Begovo Razdolje, a Hrvatska kao Modruško polje.
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/portal/krvavi_uskrs_sd.jpg
Znamo da tamo ne možeš imati ni krunicu, a mi znamo da večernju krunicu moliš na prste.
Mi ćemo ispeći Veliki kolač, odlomićemo veliki komad za tebe.
Jedno jaje ćemo najljepše ukrasiti, i staviti u naš ormar u dnevnom boravku.
Kada dođeš to će te čekati.
Isus je bio mučen, pa uskrsnuo, naša molitva će tebi tata donijeti Uskrsnuće.
Znam da ti je teško klesati kamen po jakoj buri, ali to je tvoj Križ.
Dragi tata budi dobar prema neprijateljima, ti zato imaš snage.
Mi se svaku večer molimo Bogu, da izdržiš uzničke dane.
Tvoja Marija, koju ti od milja zoveš Maša.
Sretan Uskrs!
 

Ivica Jurjević, čestitka nastala na prispodobi iz poslijeratne hrvatske povijesti

Sotonska je inverzija nazivanje komunizma humanim sustavom

 
 
Kao vjernik, završeni diplomirani teolog, kršćani i svećenik više preferiram o nekim društvenim temama promišljati iz evanđeoske, vjerničke i metafzičke perspektive. Ne zbog toga što mislim da bih bio loš politički ili društveni analitičar, nego iz razloga što smatram da mi analitika sa teološkog i vjerničkog aspekta bolje ide. Zato sam odlučio o fenomenu ideologija progovoriti upravo iz te kategorije i perspektive.  Naime, sve negativne ideologije koje su kroz povijest uzdizale čovjeka, koje su ga apsolutizirale i stavljale na razinu božanskoga pokazale su svoju jezivu ćud s time što su požnjele mnoštvo žrtava i eliminirale likvidacijom, zatvorima i koncentracijskim logorima sve nepoćudne elemente koji se nisu slagali sa tim određenim ideologijama.
http://images.sodahead.com/profiles/0/0/2/3/2/8/2/5/1/qarr-40684852006.jpeghttp://beforeitsnews.com/mediadrop/uploads/2013/49/0fa6e52b92d17a069b60d7f788cf7fbe2b84a5e4.jpg
Komunizam u tom kontekstu ima svoje posebno mjesto. Već je sama Crkva krajem XIX. stoljeća to predvidjela, a početkom XX. stoljeća Nebo je kroz poruke Majke Božje na razne načine pozvalo na molitvu i pokoru. To se dogodilo osobito u Fatimi 1917. godine kada je Gospa pozvala Crkvu da posveti Rusiju, znači izričito Rusiju njezinom Bezgrješnom Srcu. Razlog zbog kojega bi to bila Rusija jest što je u njoj kolijevka komunizma. Upravo je Rusija bila ta koja je proširila komunizam po cijelome svijetu, komunizam je svagdje proširio veliku zabludu marksisičkog ateizma koji ima svoj korijen u dijaboličnome, a marksistički ateizam kroz svoje poklonike diljem svijeta požnjeo je više od 100.000.000 žrtava. Najgora je činjenica što i danas u svijetu postoje tendencije da se ne samo te žrtve relativiziraju, a toje također prisutno osobito kod nas u Hrvatskoj, nego da se komunizam prikaže kao nešto humano, kao nešto što je imalo na početku humani oblik, a onda se poslije navodno „izvitoperilo“.
 
Ma nemojte molim vas! Usudio bih se reći da su najveći fanatici u povijesti čovječanstva upravo komunisti. Njegovanje kulta ličnosti vođi, klanjanje simbolima te užasne ideologije, ubijanje u ime te iste ideologije, umanjivanje odgovornosti zločina, nazivanje komunizma humanim sustavom. Sve to izokretanje činjenica, čitava ta cjelokupna dijabolična, sotonska inverzija vrijednosti dovodi svaku normalnu i razumnu osobu to toga da se zgrozi i sablazni. Osobe mentalnog komunističkog impulsa koje žive u demokratskim društvima i danas bi ubijali kada bi mogli u ime tog odvratnog komunističkog sustava, i danas bi očitovali svoje niže strasti. No, oni se danas budući da je to nemoguće učiniti više ograničavaju na to da svoje neistomišljenike koji se s njime ne slažu u pitanju raznih povijesnih činjenica jednostavno nazovu – fašistima, reakcionarnim elementima, itd.
 
Tako da su im dana u Hrvatskoj za sve zlo u svijetu i u njihovim životima krivi pojedinci, udruge, skupine, dijelovi klera, pa i dio HDZ-a. Dobro je da još novu hrvatsku predsjednicu nisu prozvali fašistom. No, odlučili su joj borbeno, u maniri borbenih napjeva i primitivne šumske svijesti poručiti kako nije dobro došla u Brezovici i Jasenovcu. Kao da će oni odlučivati o tome i uzrupirati si pravo da određuju tko će tamo dolaziti, a tko ne će. Jer predsjednica na tim obilježavanjima neće govoriti kako su „kape partizanke lijepe kape“ i kako „nose tu poruku ljubavi i mira“. Ona će kao obrazovana političarka demokršćanske orijentacije progovoriti o antifašizmu kao univerzalnoj vrijednosti. No, kako i na koji način se danas treba boriti protiv komunizma? Polemikom, svakako! Činjenicama i snagom argumenata, apsolutno! Ali najbolji način borbe protiv te opskurne i odurne ideologije jest za kršćane i – molitva! Jer samo snaga molitve može pobijediti duhovno dijabolično i moralno zlo koje okužuje čovjekovu dušu. Snaga Božja munjevito razara sve zablude, pa čak i pogubnu zabludu marksističkog ateizma koja se očituje u komunizmu i koja je mnoge sunovratila u propast – onu duhovnu, ali i fizičku.
 

Pavle Primorac

Mladić bdije kraj mrtva pijetla

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/wp-content/uploads/Nikola_Sop_-_Krevet1.jpg
On leži kraj moje stare peći,
paučinom posut sav.
O, kako se prelijeva još pri svijeći
rep njegov, od mnogih zora plav.
 
Kroz pritvoren prozor, dah jedan, tajno,
dune kroz moj opustjeli dom.
Pa s pijetla mog stresa perje sjajno.
Jesen je i u repu njegovom.
 
Kruna mu pala na jedno uho.
Ko kralj je bijede i bola pun.
I u ranu zoru i u doba gluho,
ukočen i pust njegov je kljun.
 
Krila mu mrtva, i nikad više
neće ih on razapeti.
Ni strest ih mokar od rose i kiše.
Ni zoru mi na njima donijeti.
 
Svake noći, ko prognanik,
kad moram za sto svoj sjesti,
u njegovu grlu naslutim krik
neobjavljene mi jedne vijesti.
 
U strepnji čekam na pritajen zov.
Jeze soba mi je puna.
Al' kao zaostale kapi niz krov,
kaplje muk s njegovog kljuna.
 
Ne znam kada je i kako nestao naš pijetao, ali dobro pamtim da je Nike s njim vodio duge razgovore, tijekom kojih bi ga „kokošor“ često sumnjičavo i upitno pogledavao. Nikica je razgovarao i s vrapcima, koji su se nadvikivali u jorgovanu i s golubovima koji bi pri tom zamišljeno šetali gore dolje po prozorskom limu, a nerijetko bi se koji od njih odvažio i uletio u sobu, te sletio na veliki crni stol ne bi li ga bolje čuo. Djedov glas bio je vrlo ugodan, taman i dubok kao i soba u kojoj je sjedio, ali vrlo tih i pomalo hrapav, pa je ponekad uistinu trebalo prići bliže kako bi ga se bolje razumjelo. Bilo, kako bilo, znatiželjni  krilati gost redovito je bivao ponuđen slasnim mrvicama kruha i keksa s Nikičinog tanjura.
 
Kako se u našoj ulici, pa i u mojoj školi ubrzo pročulo da moj djed zna „nemušti“ jezik životinja, jednom je, na molbu našeg učitelja, Nikici u posjet stigao čitav moj razred. Učitelj je na Nikičin stol položio jedan bijeli karton od cipela u kojem je, na slamnatoj posteljici, ležao u razredu nađen ranjeni golub. Uzbuđeno smo slušali o njegovim putešestvijama i bili vrlo ponosni i sretni kada smo na kraju saznali i koliko nam je golub zahvalan za to što se tako dobro brinemo za njega i da će o našoj dobroti pričati svim pticama, kad im se uskoro ponovno pridruži, jer mu je već puno, puno bolje.
http://zupa-matulji.com/images/ozivi_mrtva.jpg
I naš učitelj, koji je isprva bio malo sumnjičav glede Nikičinog znanja „nemuštog“ jezika, otišao je zadivljen iako još uvijek pomalo zbunjen, ali najkasnije od idućeg dana, kada se naš golub s prozorskog okna zdrav vinuo u nebo, istinitost mojih tvrdnji više nije dovodio u pitanje. Tako su prolazili svi koji su slušali Nikicu, a onim drugima uglavnom se crno pisalo.
 
„Žel baj pešter?“, upitao bi me Nikica, na našem „tajnom ruskom“ jeziku, kada bih se vratio iz škole. U prijevodu to je značilo: „Da li je bio poštar?“ Taj jezik izmislili su Nikica i Majkica, moja baka, još u vrijeme dok je on mogao hodati, kako bi se i na javnim mjestima mogli jedno drugom povjeravati bez straha da će ih netko razumijeti. Tako sam i ja, od najmanjih nogu, usporedo s hrvatskim učio i „tajnoruski“. Nikica i Majkica su umirali od smijeha, kad bi ih ljudi začuđeno promatrali pokušavajući odgonetnuti kojim to jezikom govore, a Nikici je posebno zadovoljstvo pričinjavalo zbunjivati njime naše najuglednije goste. „Ačvarić rađon“, rekao bi mi Nike, a ja bih ustao i na čuđenje sviju okupljenih upalio radio. „Kojim Vi to jezikom s njime razgovarate, profesore?“, pitali bi naši posjetitelji, a Nikica bi, glasom koji nije dopuštao dodatnih upita, kratko odgovorio: „Tajnim!“.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 901 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević