Get Adobe Flash player

Rusi se čude da ih Srbija izdaje...

 
 
Apokalipsa u globalnom kaosu 15. 11. 2017.
https://www.youtube.com/watch?v=PWkqarQWMZ0&sns=fb
https://i.ytimg.com/vi/fIzLbWd7IYk/maxresdefault.jpg
Češka smatra da stvaranje anacionalne europske (jugoslavenske) armije nema budućnost, ali svjetska vlast ima cilj koji ne će napustiti, sve do uništenja nacije i državnog suvereniteta:
https://sputniknews.com/europe/201711151059118341-eu-army-bleak-future/
 
Eno masonske Srbije kao buduće članice NATO-a! Rusi se čude da ih Srbija izdaje, a Srbija naprosto slijedi instrukcije masonskog Londona, koji je Srbiju i stvorio četničkom i onakvom kakva ona odista jest: u skladu s mojim očekivanjima.
http://www.pravdareport.com/world/europe/14-11-2017/139177-serbia_nato-0/
 
Iznova na rubu svjetskog rata: Saudijska Arabija, Kuvajt itd. okidači su za sukob s Iranom:
http://www.informationclearinghouse.info/48176.htm
 
Šef izraelske obavještajne službe ponovio je da je ISIS korisno oružje Izraela (Velikog!):
https://friendsofsyria.wordpress.com/2017/11/12/israeli-intel-chiefwe-need-isis-its-a-useful-tool-against-iran-hezbollah-syria/
 
"Treba nam vojni Schengen u Europi”, zavapio je prije nekoliko mjeseci zapovjednik američkih snaga u Europi general Ben Hodges.
http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-ulazi-u-vojni-schengen-nato-naredio-morh-u-da-hitno-izmjeri-sve-ceste-tunele-i-mostove/6736761/
 
Lažni svetac crkvene masonerije - javno razotkriven: Josemaría Escrivá (Opus Dei) - masonski igrač koji je sudjelovao u izradi krivovjernih točaka Drugog vatikanskog koncila npr. Gaudium et Spes br.12. (Escrivá je dopustao svojim članovima da budu članovi komunističke partije u vrijeme kad ih je Katolička Crkva direktno ekskomunicirala)...
https://www.youtube.com/watch?v=hUa0gPboR7M&app=desktop
 

Mr. sc. Emil Čić

Partizani i komunisti su po dolasku na vlast uhitili patrijarha Germogena i smaknuli ga

 
 
Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. [Crkva(εκκλησία) ili prijevod s grčkog ‘skupština’ ili zajednica vjernika] Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)
http://2.bp.blogspot.com/--cP0vfQftnE/UAGDpyh3YkI/AAAAAAAAB4o/ZXcY7HKKiJY/s1600/Hrvatski+episkop+Teofil+Zivkovic.jpg
Patrijarh Germogen
 
Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretljane pokrštavaju bizantski misionari.(2)
 
Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkvea nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18. st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.(3)
 
U razdoblju od 1400. godine do 1557. uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”.(4) To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno, to su pravoslavci koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik i ćirilićno pismo.(5) U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju.(6) Moramo nadodati da još prije kraja 14 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je nekanonska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijaceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.(7)
 
Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira (8), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove Crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(9)
 
U tijeku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv tursko islamske države Osmansko Carstvo (kraj 17 st.), austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš stiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica, koje su imali prije pada u tursko robstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.(10) Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje multi-etničkoj vojsci Austrijskog Carstva (Österreich) ili Habsburške Monarhije. Nažalost, grof Pikolomini, austrijski vojskovođa, umire od kuge, i tada Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi – bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.(11) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grčko-istočnu) Crkvu za „narod iz Ilirika”.(12) Odlučio je da će poglavar ove Crkve postati  dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černojević.
 
U Beču je 3. ožujka 1707. godine održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara pravoslavaca u Austrijskom Carstvu ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu određeni Srijemski Karlovci.(13) Osim pravoslavna (grčko-istočna), ova Crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne Crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje Crkveni poglavar. U Austrijskom Carstvu i nakon Nagodbe iz 1867. u Austro-Ugarskoj, postojale su tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (Grčko-istočna).
 
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, Karlovačka arhiepiskopijaimaredni broj 7 na popisu autokefalnih (pravoslavnih) Crkava a SPC NE POSTOJI! (14)
Druga Pravoslavna (Grčko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.
 
Treća Grčko-istočna crkva ima sjedište u Černivcima (Galicija).
U stara vremena korišteni su nazivi Crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austrijskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
 
U Austrijskom Carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci stječu „ius civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojim crkveno-narodnim skupštinama svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno uređuju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (15) Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., i 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujak 1887.(16) Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)
 
Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18) Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj Crkvi. Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(19) To je po Crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.). To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.(20). U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija. Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(21)
 
U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(22). Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(23).
 
U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu. U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(24). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.
 
SPC daje suglasnost za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve
 
Tada je, kako potvrđuje Miloš Oberknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.(25) Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji. Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.(26)
 
Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha.(27) Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (1942) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.(28) Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrijedi.
 
Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(29), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(30)
U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (31).
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(32), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina. Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom. Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve.(33)
 
Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. svj. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinske fronte, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
 
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica. Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
 
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
 
Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:
 
Svećenici:
1.      Sv. Patrijarh Germogen Maksimov
2.      Sarajevski episkop Spiridon Mifka
3.      Protojerej Evgenij Jaržemskij
4.      Protojerej Aleksandar Volkovskij
5.      Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
6.      Protojerej Serafim Kupčevskij
7.      Protojerej Anatolij Paradiev
8.      Protojerej Cvetin Čović
9.      Protojerej Risto Babunović
10.  iguman Miron Federer
11.  jerej Joco Cvijanović
12.  jerej Vasilij Jurčenko
13.  jerej Pavel Kozarski
14.  jerej Dmitrij Mrihin
15.   jerej Sevastijan Perić
16.  jeromonah Amvrosij Veselinović
17.  jeromonah Rafail Stanivuković
18.  jeromonah Vlasmin Pavlovskij
19.  jeromonah Venjamin Radosavljić
20.  jeromonah Mihail Milogradskij
21.  jeromonah Dimitrij
22.  jeromonah Ivan Mračkovski
23.  jeromonah Evgenij Pogorečkij
24.  jeromonah Petar Popov
25.  jeromonah Bogdan Popović
26.  jeromonah Nikolaj Semčenko
27.  jeromonah Petar Stefanović
28.  jeromonah Sergij Selivanovskij
29.  jeromonah Ljubomir Svrtilić
30.  jeromonah Emilijan Šimatović
31.  arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.
 
Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.
 
To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera. Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji Crkva pod ovim imenom.(34) Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska, koja je dana 25. lipnja 1991. godine proglasila državnu nezavisnost. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.
 
Većina pravoslavnih stanovnika su Hrvati… njih oko 137 tisuća
Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata po prvi se put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo pravoslavcima i to u doba kad HPC još ne djeluje.(35) Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom. Prema popisu stanovništva iz 2011. nešto manje od 53 000 hrvatskih državljana izjasnilo je da im je materinski jezik srpski i na temelju toga možemo zaključiti da su većina ostalih pravoslavaca s hrvatskim kao materinskim jezikom u stvari Hrvati pravoslavci  – njih oko 137 000. S tog gledišta, HPC je prema broju vjernika čak druga vjerska zajednica u RH (prva je KC). Također, nisu niti svi Hrvati srpskog podrjetla pripadnici SPC, ima ih koji bi se radije pridružili HPC.
 
Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravo-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.(36)
Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava  nezavisna, i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava – odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.(37) Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj. Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.
 
IZVORI:
 
1., 2., 3., 4. - Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.
5. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F
http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]
6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
8. http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov
9.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F
10. Štedimlija, S. M., Pravoslavni kalendar za godinu 1944, Zagreb 1943, str. 45-60.
11.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F
12.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg
13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba
14. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.
15. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.
16. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.
17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw
18. http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3
19. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)
20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/
21.  Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.
22.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17
23.  Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.
24.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
25.  Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251
26.  Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html
      Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа
27.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
28. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)
29. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.
30.  Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40
31.  Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198
32.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88
33.  Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.     
34. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm
35. http://www.dzs.hr/
36. http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr
37.  http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/
 

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, https://croative.net/evo-kratka-povjest-hrvatske-pravoslavne-crkve/

Postoje tri temeljna obrasca odnosa između religijske zajednice, odnosno Crkve i države

 
 
Potaknuti brojnim otvorenim socijalnim pitanjima i problemima u našem društvu, Franjevački institut za kulturu mira, zajedno s Caritasom Nadbiskupije Split te nekoliko drugih udruga kršćanske provenijencije, ove godine od 5. do 19. studenog prvi put pokreće manifestaciju Dani socijalne zauzetosti. Poseban naglasak dao se ulozi Crkve i njenom socijalnom nauku koji je bila os oko koje se vrte sva događanja. Cilj je promovirati socijalni nauk Crkve kao alat kojim se može poslužiti u rješavanju konkretnih društvenih problema. 
http://franjevacki-institut.hr/sadrzaj/aktivnosti/mala/2014-11-13-10-31-8177-.jpg
U Europskoj uniji postoje tri temeljna obrasca odnosa između religijske zajednice, odnosno Crkve i države: model državne Crkve, koji se susreće u Engleskoj, Danskoj i Finskoj, model takozvane 'stroge' odvojenosti, koji je na snazi u Francuskoj, Nizozemskoj i Irskoj te model 'odvojenost-suradništvo' koji se oblikovao u Njemačkoj, Belgiji, Austriji, Španjolskoj i Italiji. Upravo na ovom zadnjem modelu nadahnjivala se i Hrvatska u procesu uspostave nove, neovisne države. Pravni okvir djelovanja i suradnje Katoličke crkve i države osigurao je Crkvi i pravnu zaštitu i potrebna sredstva za izvršavanje njezina poslanja na dobrobit čovjeka i društva.
 
Govoriti o primjerima ostvarivanja socijalnog pastorala i brige za siromašne, među ostalim, znači i ukazati na one strukture Crkve koje djeluju u tome pogledu, pored onoga što čine toliki vjernici na osobnoj razini i na razini župa, te u povezanosti u manje i često neformalnije skupine. U tome smislu ističu se Hrvatski Caritas, kao i Caritasna razinama pojedinih biskupija. Te ustanove djeluju i organizacijski i koordinativno prepoznatljivo po svojim akcijama i pothvatima preko kojih su poznate i u široj javnosti, ali preko kojih nastoje povezivati karitativno djelovanje na razini cijele zemlje, počevši od župne do nacionalne razine. Caritas je u pojedinim biskupijama razvio bogatu aktivnost, iako je danas u određenom smislu situacija bitno drugačija nego za vrijeme Domovinskog rata, kada je djelovanje Caritasa i na nacionalnoj, ali i na biskupijskoj razini bilo puno obuhvatnije i zamijetnije. No, na razini većine biskupija Caritas kao organizirana struktura Crkve i danas je prepoznatljiv po mnogim svojim pothvatima i akcijama. Tu se može istaknuti osnutak i djelovanje pučkih kuhinja u nekim gradovima, briga za žrtve nasilja u obitelji, za nezbrinutu djecu, za stare i nemoćne preko djelovanja domova za takve osobe, materijalna pomoć siromašnima, savjetodavna pomoć, organiziranje različitih tečajeva, stipendiranje siromašnih studenata i dr. K tomu, ne smije se zaboraviti djelovanje Komisije Iustitia et pax i Centra za promicanje socijalnog naukaCrkve Hrvatske biskupske konferencije. Te dvije ustanove osobito su važne na nacionalnoj razini zbog ukazivanja na važna društvena pitanja i na doprinos kršćanskoga vrijednosnog sustava u odnosu na bitna područja za život i djelovanje ljudi u našem društvu. Valja istaknuti da i brojne druge ustanove djeluju na sličan način u našoj crkvenoj i društvenoj javnosti. U tome pogledu treba prepoznati i djelovanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i njegove Katedre za socijalni nauk Crkve a s njime i djelovanje katoličkih bogoslovnih fakulteta u Splitu, Rijeci i Đakovu i brojnih drugih ustanova koje vlastitim teološko-znanstvenim doprinosom čine puno u promicanju socijalne osjetljivosti kršćana u društvu.
 
Dani socijalne zauzetosti zamišljeni su kao festival kojim će se kroz čitav niz događanja vjerničkoj i široj javnosti približiti široka socijalna tematika u kojoj Crkva ima važnu ulogu. Cilj je predstaviti i učiniti vidljivim aktivnosti različitih udruga i pojedinaca koji se bave socijalnom problematikom i na tom polju već ostvaruju značajne rezultate. Na taj način ostvarit će se umrežavanje svih onih koji djeluju na ovom području te time omogućiti i njihova suradnja i osnaživanje već postojećih, kao i mogućnost pokretanja novih inicijativa.
 
Organizatori Dana socijalne zauzetosti poseban značaj pridaju inicijativnom skupu za osnivanje 'Hrvatskog saveza za nedjelju', koji će se 15. studenog održati u splitskom Franjevačkom klerikatu na Trsteniku uz sudjelovanje predstavnika većine sindikalnih središnjica te predstavnika Austrijskog saveza za nedjelju i Austrijske katoličke socijalne akademije te predstavnika sindikata iz Austrije. Tom prigodom će se prikazati i dokumentarni film redatelja Borisa Orešića „Sedmi dan“. Na manifestaciji će se osim okruglog stola o Demografiji, radu i obitelji predstaviti dvije brošure koje je objavio Franjevački institut za kulturu mira „Kockanje - prepoznavanje i liječenje“ i „Zamke i opasnosti u čudesnom svijetu medija“. Uz razna predavanja s temom nasilja u obitelji i Dana otvorenih vrata najavljen je i humanitarni koncert duhovne glazbe koji će se održati u Velikoj dvorani na Gripama pod nazivom „Najmanjima od najmanjih“. S prikupljenim novcem od tog koncerta donirat će se deset siromašnih obitelji koje imaju djecu s teškoćama u razvoju. Na programu su drama i monodrama, projekcija animiranih filmova Joška Marušića, te razne tribine.
 
Dani socijalne zauzetosti se zatvaraju 19. studenog  kada će se po prvi put obilježiti Svjetski dan siromašnih koji je proglasio papa Franjo. „Svjetskim danom siromašnih želi se izraziti dimenzija osobnosti da ne govorimo isključivo o siromaštvu kao problemu, nego o siromasima, i da na te ljude gledamo kao na ravnopravne, a ne manje vrijedne. Silno je važno izgraditi tu svijest i Crkva radi na tome, a mi ćemo na Danima socijalne zauzetosti promovirati tu svijest”, rekao je potpredsjednik Franjevačkog instituta za kulturu mira fra Bože Vuleta. Dani socijalne zauzetosti bi se u budućnosti trebali održavati svake godine jer se njima želi uspostaviti bolja povezanost sa sličnim inicijativama u hrvatskom društvu koje nisu kršćanske nadahnutosti i ne dolaze iz kršćanskog kruga, ali dolaze iz ljudske potrebe da se pomogne ljudima.
 

Nives Matijević

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 782 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević