Get Adobe Flash player

Isuse primi dušu moju!

 
 
Isus je završio svoj ovozemaljski životni put, ostavivši nama svoju žrtvu kao zalog za budućnost. Njegovo izmučeno tijelo završilo je u krilu majke, majke koja je donijela život i koja tužno ispraća svog sina k Ocu njegovom.
Koliko je sinova u povijesti hrvatskoga naroda završilo svoj ovozemaljski život daleko od svojih majki i koliko je majki izgubilo svoje sinove bez mogućnosti da se sa njim oproste? Samo u Domovinskom ratu kolike su majke umrle ne dočekavši ni da saznaju gdje su njihovi sinovi skončali i gdje su im kosti počivaju ? Koliko ih još ima koje neumorno traže svoje sinove da bi im barem svijeću mogle na grobu zapaliti?
Podsjetila bih na našeg istarskog blaženika Miroslava Bulešića koji je umirući za " Boga i vjeru"prerezanog grkljana od komunističke zločinačke ruke zavapio: Isuse primi dušu moju!”
https://catholicharboroffaithandmorals.com/Short_Stations13.jpg
Tadašnje vlasti nisu dopustile da ga se pokopa u Svetvinčentu, bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, već je uz stroge mjere po sakrivećki pokopan u Lanišću. Njegova majka nije mogla ispratiti sinovljevo tijelo na posljednji počinak.
”Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život”, ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl. Miroslava Bulešića.
Tek su se od 2003. godine, njegovi posmrtni ostaci, koji su bili preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, mogli obilježiti i imenovati, gdje se i danas štuju. Tako je, mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve, žrtvovaši se za Boga i vjeru završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu: “Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”. Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
 
Iz Križnog puta Bl. Miroslava Bulešića, Moja osveta je oprost:
"Dragi moj narode! Upoznao sam tvoju dušu, osjetio sam tvoje poteškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile su i moje.
U savjesti mogu vam reći da sam svima činio dobro a nikome zlo. A ti, narode moj, obrati se Bogu i vrši njegove zapovjedi.
Ovo je zadnja moja preporuka; budite pravi kršćani, Bogu služite i bit će vam dobro, na ovom svijetu i na drugom.
 
13. POSTAJA
 
ISUSA SKIDAJU S KRIŽA
 
Biblijski tekst
„Budući da je bila Priprava, i da tjelesa ne ostanu na križu u subotu, jer bijaše onaj veliki dan, ona subota, zamoliše Židovi Pilata da se raspetima prebiju goljeni i da se skinu. Tad vojnici dođoše i prebiše goljeni obojici raspetih s Isusom. Kad dođoše do Isusa i vidješe da je mrtav, njemu ne prebiše goljeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok, da odmah poteče krv i voda.“
(Iv 19, 31-34)
-Klanjamo se Tebi, Isuse, i blagoslivljamo Tebe!
-Jer si po svom svetom križu svijet otkupio!
Isusa skidaju s križa u krilo Marijino, u krilo majčino, u krilo Gospino, Pieta, Oplakivanje! Svi su veliki umjetnici svijeta pokušali izreći i okušali se izraziti taj dirljivi prizor svojim najvećim darovima i talentima, svom snagom svojih vjerničkih doživljaja. Kao da je Isus konačno, htio pokazati cijelom čovječanstvu u čije je krilo i zagrljaj htio pohraniti sav svoj životni put, sve svoje djelo, cijelo svoje spasenje - u krilo i zagrljaj Marijine majčinske i vjerničke brige. Njoj je s križa povjerio Ivana i cijelu svoju Crkvu i cijeli svijet. On je vjerovao da će njegova Majka biti najbolja djeliteljica svih milosti koje je On donio od Oca, zahvaljujući njezinoj i Josipovoj vjeri i ostvario među nama prolazeći svijetom čineći dobro!
Gospe naša!
Sretni smo što te naš narod hrvatski od početka svoje kršćanske povijesti prepoznao majkom svojom i posrednicom Kristova otkupljenja i spasenja. Pod tvojom smo obranom prevalili duge i mučne godine stradanja i dobili bitke u mnogim sjenama i prijetnjama smrtnim. Ti si bila majka naših obitelji, našeg kršćanskog bračnog, obiteljskog i narodnog zajedništva. Svoju smo djecu pod tvojom zaštitom
rađali, tebi ih zavjetovali i s tobom podizali i odgajali...
Gospe, prijeti nam smrt i izumiranje obitelji i roda. Stavljamo stoga u tvoje krilo Sve naše obitelji, našu djecu i mlade, djedove i bake.., sve zaljubljene, zaručene, bračne drugove, trudnice, rodilje i roditelje. Obdari nas i blagoslovi životom svoga Sina Isusa koga u krilu svome za nas nosiš. Amen.
U tvom društvu uz križ stati,
S tobom jade jadovati
Želja mi je jedina.
Rane drage Majko sveta,
Spasa za me razapeta
Tisni usred srca mog.
 

Lili Benčik

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

 
 
Posljednji čin zemaljske ljubavi i nježnosti: Isus moli učenika Ivana za brigu oko njegove majke, i moli svoju majku da brine za Ivana kao svoga sina. Njih obadvoje ostaju uz Njega do posljednjeg daha.
Dirljiva i tužna slika koja još uvijek, usprkos svemu neizbježno svjedoči: Prava ljubav ne ostavlja nas nikada same ni u najtežoj boli. Isus predaje svoj život riječima: "Svršeno je." "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." (usp. Iv 19,30; Lk 23,45)
Ljubav i povezanost čine predanost mogućom.
Hrvatski narod u Istri povijesno je vezan uz Katoličku crkvu. Svećenstvo je jedino ostalo uz narod i sačuvalo hrvatski identitet Istre. Javno su iskazivali svoju ljubav prema Bogu, vjeru gradnjom sakralnih objekata pa i križnih puteva.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/af/Fr_Pfettisheim_Chemin_de_croix_station_XII_full.jpg
Impozantna Kalvarija, s postajama križnoga puta i osmerokutnom kapelicom, nalazi se na brežuljku iznad Pazina. Ne zna se sa sigurnošću kada je Kalvarija sagrađena. Spominju se godine 1764., kada je završena barokna rekonstrukcija pazinske župne crkve Sv. Nikole, pa 1837. i 1860. Te 1860. godine sagrađena je u historicističkom slogu kapelica prema projektu arhitekta Giuseppea Antonija Ciprijanija. Iz izvješća o vizitaciji porečkog biskupa Francesca Polesinija, od 3. lipnja 1780. godine, saznajemo o postojanju brda Kalvarija. Treba podsjetiti da je do 1788. godine pazinska župa bila u sastavu porečke biskupije.
Brdo Kalvarija nalazi se sjevernije od Pićna gdje su pronađeni dijelovi histarske gradine. Na brdu Kalvarija smještena je romanička crkvica Sv. Mihovila iz 13. st. Budući da je izgrađena na vrhu brda, njen prirodni belvedere nudi neometen pogled na okolna područja. Ovaj lijepi pogled je 1999. godine obogaćen kamenom skulpturom Obitelj, talijanskog kipara Nane Zavagnoa, koji je sudjelovao u Mediteranskom kiparskom simpoziju na Dubrovi kod Labina.
 
Kalvarija na brežuljku kod Boljuna sagrađena je 1914. godine po uzoru na slične u središnjoj Istri. Riječ je o tri kamena križa. Na blagdan Sv. Josipa 2016. godine porečki i pulski biskup dr. Dražen Kutleša predvodio je pobožnost križnog puta i blagoslovio obnovljenu Kalvariju. Obnovu Kalvarije u drevnom Boljunu, koja je trajala godinu dana, posebno su željno iščekivali Nevenka i Radovan Križman koji su financirali radove. Nešto dalje od središta Tinjana, uz romaničku crkvicu Sv. Križa iz kraja 13. st., nalazi se kalvarija sagrađena 1894. godine.
Supetarsku Kalvariju (1880.), koja je nakon dovršetka sanacije 2009. godine jedna od najljepših u središnjoj Istri, blagoslovio je pater Krištofor, pavlin iz Varšave, na blagdan Cvjetnice prije početka tradicionalne procesije. Podsjetimo da je Kalvarija u Gračišću podignuta oko 1856., u Kringi 1876., u Pazu 1885., a ona u Bermu 1901. godine.
 
12. POSTAJA
 
ISUS UMIRE NA KRIŽU
 
Biblijski tekst
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Kao voda razlih se, sve mi se kosti razliše, srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi. U prah smrti bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinački okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojati mogu, a oni me gledaju i zure na me.“
(Ps 21, 2. 15-18)
-Klanjamo se Tebi, Isuse, i blagoslivljamo Tebe!
-Jer si po svom svetom Križu svijet otkupio!
Isus se rastaje od svojih najdražih i najvjernijih: od svoje majke, od učenika Ivana, odmale skupine dobrih žena. Umire na križu. Bila je to strašna smrt. Kad je  izdahnuo njegovi  su malobrojni prijatelji pod križem osjetili strahoviti osamljenost. Grozotu pustoši. Kao da su ponavljali tvoje riječi, Oče, zašto si nas ostavio! Ali, u tom teškom času ohrabrila ih je  vjera u Oca, vjera s kojom je  izdahnuo.
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!
U tami Golgote već se nazire trak uskrsnoga jutra.
I u našim je obiteljima mnogo osamljenosti i umiranja. Često kao da umiru ljubavi, umire vjera, umiru i mnoga nadanja...Umiru, pogibaju, stradaju česte najdraži, najbliži...
Suočujemo se s teškim grešnim licem smrti. U kuću se uvuče praznina, suze i bol sve do očaja. Oče, zašto si me ostavio čuje se zdvojni vapaj mnogih obitelji, supruga, roditelja,
djece... Gospodine, molimo te podari u tim teškim trenucima, svim obiteljima bistrinu očiju i barem tračak svjetla vjere u Oca koji nikad nikome ne zatvara, vrata. U tim teškim časovima, utješi ih Gospodine vjerom da si ti svojom smrću m križu svima otvorio prolaz za vječno zajedništvo života. Podaj im snage da podnesu bol zemaljskog rastanka nadom ponovnog susreta u životu vječnome ne Nebesima. Amen.
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
Dokle diso budem ja.
Rane drage Majko sveta,
Spasa za me razapeta
Tisni usred srca mog.
 

Lili Benčik

U Hrvatskoj je premalo povjesničara i znanstvenika koji bi mogli odgovoriti na srpske laži i ludosti

 
 
''Hrvati su zajedno s prvim narodima primili Kristovu nauku. Ova povijesna istina o ranom i trajnom kršćanstvu Hrvata, koji su živjeli pored Armenaca, poznatih među prvim kršćanima, vrijedi i za romanske Hrvate svih etnogeza, koji su na tlu današnje Hrvatske postali kršćani već u Isusovom stoljeću. Zar nam to ne  potvrđuju Pavlovi učenici, napose Tit, o kojem piše u Novom zavjetu da je podučavao Kristovu nauku u Dalmaciji. O ranom kršćanstvu na hrvatskom tlu, govore brojna imena prvih mučenika za vjeru na današnjem hrvatskom tlu u rimsko doba.
https://www.thedubrovniktimes.com/media/k2/items/cache/2dec9fe37af744b96713127ccb9fd177_XL.jpg
Dodatnu znanstvenu istinu o genezi Hrvata na današnjem tlu potvrđuje genetsko ispitivanje, kojim se utvrđuje da na tlu Hrvatske  živi isti narod najmanje sedam tisuća godina prije Krista. To govori da su starosjeditelji u današnjoj Hrvatskoj i doseljenici, napose oni iz susjedstva Armenije dionici najstarijeg kršćanstva. Ova istina nas upućuje na potrebu čišćenja hrvatske povijesti, dosljedno i kršćanstva od stoljeća sedmog, na uloge Ivana Ravenjanina, na svetu braću Ćirila i Metoda... Za spomenute i druge pojmove u hrvatskoj povijesti trebamo dobiti znanstvena tumačenja, a ne kao se tko sjeti. Ova pripomena  se odnosi napose na grčku braću Ćirila i Metoda, kojima se pripisuju razne, čak i nadnaravne uloge, koje im prizma istine ne priznaje.''
 
Studij o Kršćanstvu Hrvata, napisao je mr. sc. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, u Basel-u, 3. srpnja 2015. Ovaj esej je poslan papi Franji i drugima na znanje o kršćanstvu Hrvata, a dostupan je na portalu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
''Krađa/otimačina hrvatske književne i kulturne baštine'' bila je tema moga osvrta o objavljenim djelima najznačajnijh  hrvatskih pisaca iz 16. i 17. stoljeća u Dubrovniku, koje su  srpske (ne)kulturne elite objavile pod zajedničkim nazivnikom ''Deset vekova srpske književnosti''. Osvrt je objavljen 12. - 15. svibnja 2020.) i može se pročitati na državotvornim portalima u Hrvatskoj i BiH. Na istu ovu temu (o krađi, otimačini i prisvajanju hrvatske dubrovačke kulturne baštine), napisano je, prije i poslije moga osvrta, nekoliko povijesno vrijednih eseja i članaka također objavljenih na portalima i u publikacijama u RH i BiH.    
 
Da bismo pojasnili razloge mentalnog stanja srpskih političkih čelnika i poglavara Srpske pravoslavne crkve, napisao sam studij: ''Mržnja je najširi oblik gorčine u čovjeku''. Evo što kaže i Biblija o mržnj: Mržnja je grijeh srca, a svaka grešna misao ili čin u Božjim očima je čin ubojstva. (1. Iv: 2, 9) Ovaj osvrt također je objavljen (22.- 29. svibnja 2020.)  na  domoljubnim portalima u Hrvatskoj i BiH.
Nema u Hrvatskoj tolikog broja povjesničara i znanstvenika koji bi mogli odgovoriti na srpske laži i ludosti. No, postoji samo jedna mogućnost, da se  hrvatski narod oslobodi velikosrpstva i svetosrboslavlja, treba proglasiti Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj: Terorističkom organizacijom. Jer su je vodili i vode himbeni popovi:  Momčilo Đujić, poznat kao ''pop vatra'' bio je organizator i  vođa srpski četnika za vrijeme NDH; pop  Rajko Jević, ''vaspitač''  u bogosloviji u manastiru Krka, bio je 1990. jedan od glavnih inspiratora srpsko-četničke pobune u Hrvatskoj, čak je 24. prosinca 1990. izvjesio četničku zastavu na crkvu  sv. Sporodona; parfirije Perić, poglavar srpske (fašističke) vjerske sekte u Hrvatskoj;  episkop Jovan Ćulibrk, poglavar pakračko-slavonske četničke vjerske sekte; patrijarh Irinej - četnik Miroslav Gavrilović, davao je blagoslov srpskim tenkovima koju su išli rušiti i paliti Vukovar. Nisu ništa bolji bili ni njihovi predčasnici:  patrijarh Pavle,  patrijarh German, petrijarh Varnava i svih 45 njih koji su bili ustoličeni za srpske (duhovne?) lidere u Srbiji i susjednim državama.  
 
Potrebno je naglasiti, da u Hrvatskoj već imamo Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je registrirana u Francuskoj, jer su sve vlade u RH odbile molbe za registraciju, jer bi priznavanje HPC-a ''ugrozilo Srbe'' u Hrvarskoj, stajalište je Irineja, Vučića, Pupovca i njihovih ortaka. SPC i mediji u Hvatskoj i ''regionu'' snažno se protive  kanonizaciji mučenika srbo-komunističkog režima blaženig kardinala Alojzija Stepinca, te umjesto sveca u medijima proglašen je  ''zločincem''.  Mediji pišu samo o grešnicima i skandalima, ali to je normalno, jer drvo kad pada, stvara više buke od šume koja raste. (papa Franjo)
 
Izbori za saborske  zastupnike održat će se 5. srpnja 2020. u Republici Hrvatskoj, a jedna od glavnih tema trebala bi biti:  izgon Srpske crkve iz Hrvatske, kao što su to već učinili Makedonija i Crna Gora. Ali, kakvo političko (ne)raspoloženje vlada u državi, u kojoj  je za vrijeme vladavine Plenković-Pupovaca, registrirano 54 nove  stranke. Dakle, RH ima 168 stranaka (frakcija) i teško će biti održavotvoriti državni suverenitet s takvim i tolikim kadrovima,  gdje svi čelnici hoće biti - predsjednici vlade. Bog će dati i tome kraj.    
 
Dubrovnik i pravoslavlje
 
Pravoslavna crkva na Boninovu. Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u Zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nju imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".
 
U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi. Da li ovo znaju posrbljeni Židovi u Hrvatskoj?
 
U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nju prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata". Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali Republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".
 
I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.
 
Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.
Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za obavljanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su pokapali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zahtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak. Rusija ne miruje ni danas.
 
Pravoslavno groblje na Boninovu
 
Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".
 
Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.
 
Oznaka Srpske pravoslavne crkvene općine Dubrovnik
 
Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31.000 stanovnika, od čega 110 (0,35 %) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6564 stanovnika, od kojih 108 (1,64 %) pravoslavnih. Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1634 katolika i 333 pravoslavca. Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0,89 %) pravoslavaca. Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71.225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1,16 %) pravoslavac. Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991.
Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca. Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4765 (6,67 %). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2095. Pravoslavaca u Gradu ima 1481, a u cijeloj županiji 2509. Ništa od ovih činjenica ne može ohladiti usijane glave srpskih političara, vjerskih poglavara, ''istoričara'' i (ne)znanstvenika, da Dubrovnik nije srpska kasaba.   
 

Rudi Tomić, Toronto, Svetog Trojstva, 2020.

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Ponedjeljak, 28/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1507 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević