Get Adobe Flash player

Tamo gdje je stao Franjo Kuharić, nastavio je Josip Bozanić

 
 
U jeku neopisivog stanja ponosa i svekolike radosti hrvatskoga puka koji su potaknuli naši sjajni, srebrni nogometaši na netom završenom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, kao grom iz vedra neba, stigla nam je „izvanredna vijest“ iz svih ljevičarskih medija da će zagrebački nadbiskup Josip Bozanić biti žurno umirovljen i da će na slavnu stolicu zagrebačkih nadbiskupa papa Franjo imenovati porečko-puljskog biskupa dr. Dražena Kutlešu.
Slikovni rezultat za stepinac kuharić bozanić
Bila bi ta vijest smiješna, da nije opasna manipulacija od strane Crkvi u Hrvata uvijek jednih te istih, nasklonih ljudi, koji žele stvoriti razdor i pomutnju među vjernicima. Da, radi se upravo o ljudima koji su svoje nečasne radnje protiv Crkve u Hrvata činili još u vrijeme bivše višenacionalne države. Bili su čak i dopisnici iz Vatikana i iz Italije za TANJUG, a i danas nakon 28 godina slobodne i neovisne Hrvatske, po istom obrascu, čine isto, napadaju Crkvu u Hrvata, uredno radeći za HINU. Jedan od tih širitelja dezinformacija u svojoj drskosti i ismijavanju svega što je vezano uz Opću Crkvu, čak je i izmislio ime za sadašnjeg poglavara Opće Crkve, Kristova namjesnika na zemlji, nazivajući ga pomalo „težačkim imenom“ papa Frane! Dakle, nezamislivo. Kao da bi se, ne daj Bože, neki drznik usudio umjesto lijepog hrvatskog imena Inoslav, govoriti Drugoslav! Dakle, poglavar mjesne crkvene pokrajine, prema stoljetnim crkvenim propisima, imenovan na tu časnu dužnost od strane Rimskog Prvosvećenika, obnaša istu do navršenih 75 godina života. Spriječiti ga u tome može samo bolest, smrt ili kakva druga situacija kojom bi svojim djelovanjem odstupao od nauka jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
 
Kardinal Josip Bozanić, rođen 1949. godine, i ima sada 69 navršenih godina života. To znači da je pred njim još barem 6 godina vođenja Zagrebačke nadbiskupije. Dao mu Bog krepko zdravlje, da u zdravlju tijela i duha vodi povjerenu mu Zagrebačku nadbiskupiju. No, obzirom da je on i kardinal Svete Rimske Crkve, i mogući kardinal izbornik u budućim konklavama, on je i više od zagrebačkog nadbiskupa, on je naš hrvatski kardinal! I mi vjernici, članovi Crkve u Hrvata ne smijemo šutjeti, na ovakve bezobrazluke upućene na adresu našeg kardinala. Sigurno, uloga kardinala Bozanića nije lagana. Njegovi sjajni prethodnici, obilježili su XX. stoljeće Crkve u Hrvata i svekolikog naroda Hrvata, koji je u tom krvavom stoljeću bio izvrgnut strahotama bezbožnih ideologija fašizma, nacizma, te napose najdugotrajnijeg, komunizma. Svi su ti bezbožni sustavi na sve moguće načine pokušavali satrti Hrvatski narod, ubiti Boga u njemu, ali nisu uspjeli.
 
Narod Hrvata vodili su nakon ubojstva Stipice Radića u Beogradu 1928., uglavnom mlitavci i beskičmenjaci. Jedini koji je mogao u ta zlokobna vremena 1939. godine kroz Banovinu Hrvatsku jednom zauvijek riješiti tzv. „Hrvatsko pitanje“ bio je dr. Vladko Maček, ali očito nije shvatio da to zaista može učiniti. Godine 1941. bilo je prekasno, i Hrvati u svojoj razjedinjenosti, služeći interesima dvaju suprotstavljenih ideologija krenuli su u dva smjera koja su završila u krvavoj 1945. kada su komunistički pobjednici pobili one koji su rat izgubili. Slijedilo je potom i 45 godina okupacije, teritorijalno osakaćene Hrvatske.
 
Narod dakle skoro 80 godina nije imao nikakvo političko vodstvo koje bi promicalo hrvatske nacionalne interese. Ali, kroz cijelo to vrijeme imali smo Zagrebačke nadbiskupe, koji su bili istinski narodni vođe, čuvari naših stoljetnih vrijednosti i naših prava. U vrijeme utemeljenja prve Jugoslavije bio je to dr. Antun Bauer, potom od 1937. mladi nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, dok ga  komunistički diktator Josip Broz, zvani Tito, 1946. kao zločinca na kratkotrajnom montiranom procesu nije nevina osudio i uputio u Lepoglavsku kaznionicu na 16 godina zatvora. Crkva u Hrvata ipak je preživjela i ta zlokobna vremena komunističke strahovlade, a vjerni narod Hrvata još za njegova života u zatvoru i internaciji u Krašiću smatrao je svojeg kardinala Alojzija Stepinca svetcem.
 
S II. Vatikanskim koncilom pojavljuje se u Crkvi u Hrvata, novi crkveni knez, dr. Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup, kardinal, koji 1968. odlazi u Rim i postaje jednim od najbližih suradnika pape Pavla VI. Kardinal Šeper je bio jedan od utemeljitelja prvih katoličkih novina u komunističkoj Jugoslaviji, „Glasa Koncila“, koji počinje izlaziti u Zagrebu 1964. godine kao polumjesečnik. Utemeljio je kardinal Šeper i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“. Bilo je to vrijeme kada se u Zagrebu tiska znamenita „Zagrebačka biblija“, što je bila velika pobjeda Crkve u Hrvata. „Kršćanska sadašnjost“ objavljuje i Bibliju za narode koji žive iza „željezne zavjese“ sovjetskoga komunizma, na njihovim jezicima.
 
Odlaskom kardinala Šepera u Rim na mjesto pročelnika Kongregacije za nauk vjere (naslijedio ga je na tom časnom mjestu 1981. njemački kardinal dr. Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI.), Crkvu u Hrvata i časnu stolicu zagrebačkih nadbiskupa preuzima dr. Franjo Kuharić. Kardinala dr. Franju Kuharića, smijemo ubrojiti u red najznačajnijih ljudi Crkve u Hrvata i hrvatskog Naroda u njegovoj sveukupnoj povijesti.
 
Na stolicu zagrebačkih nadbiskupa došao je jedan, stasom sitni, samozatajni župnik iz Samobora, koji je 1964. godine postao najprije pomoćnim biskupom zagrebačkim, a bio je i aktivni sudionik II. Vatikanskog koncila. Svi smo se pomalo pitali pa tko nam to dolazi za prvog čovjeka Crkve u Hrvata nakon tri vrlo značajna nadbiskupa, njegova prethodnika, Bauera, Stepinca i Šepera? Ubrzo je Franjo Kuharić postao pravim i jedinim predstavnikom i vođom Naroda, Narod ga je prepoznao, zavolio, i Narod mu je povjerovao. On je postao lučonošom u vremenima „crvenoga mraka“. On nas je poučio ono o nama kao Narodu hrvatskom, što kroz školski obrazovni sustav nismo smjeli dobiti niti znati o sebi. Da smo Narod stari, Narod kršteni, Narod kulturni, i Narod neizbrisivi iz povijesti ljudske civilizacije.
 
U biskupskoj je Konferenciji potaknuo i započeo jedan veliki poduhvat, a to je bila velebna proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ u vremenu od 1976. do 1984. godine. Biskupska Konferencija obuhvaćala je prostor tadašnje višenacionalne države, ali ona je ipak u najvećem dijelu ipak bila hrvatska, premda se tada tako nije smjela zvati. Franjo Kuharić imao je uza sebe odlučne hrvatske muževe i odlične nadbiskupe i biskupe, Franića u Splitu, Oblaka u Zadru, Arnerića u Šibeniku, Pavlišića u Rijeci, Ćirila Kosa u Đakovu i druge koje ovdje nisam naveo, ali svi su oni bili „jedno srce i jedna duša“. Prvi među jednakima bio je svakako Franjo Kuharić. Poput biblijskog proroka nadbiskup Franjo je u pravom trenutku prepoznao bilo svojega Naroda, kao da nam je kriknuo: „Ako ćemo mi šutjeti, kamenje će umjesto nas progovoriti!“.
 
I, prvi je otvorio naše stare narodne škrinje, zaboravljene škrinje, škrinje prepune KAMENJA. Kamenja kneza Višeslava, Trpimira, kralja Tomislava, Petra Krešimira, Zvonimira, mučenika Krbave i Like, Gvozdanskog, Sigeta, Zrinjskih i Frankopana, junaka i žrtava minulih vjekova sve do križnih putova prošloga stoljeća i do kardinala Stepinca. To sveto kamenje su naše stare narodne „plemićke povelje“. Dokazi su to naše narodne opstojnosti i neuništivosti. Ipak smo mi prvi Narod među svim slavenskim narodima koji je prigrlio Isusov KRIŽ, nosio ga, padao pod njim, pa se ponovno pridizao s Kristovim križem, čvrsto, s obje ruke, svih ovih skoro četrnaest vjekova.
 
Vjernosti kojoj smo se predali tamo u stoljeću sedmom, i koju NIKADA nismo iznevjerili možemo zahvaliti što i danas postojimo kao Narod hrvatski. Među tim „svetim kamenjem“ nalazio se Pralik Gospe iz Biskupije kod Knina. Prema tom izvorniku, u srebru i zlatu, koje je sakupljano nekoliko godina, u akciji "Glasa Koncila", izradili smo Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, za početak Veleslavlja na Gospinu Otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine. Na kraju toga slavlja naš nadbiskup dr. Franjo Kuharić izrekao je znamenitu Molitvu Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. I tako je s Gospina Otoka krenuo nezaustavljiv hod "Crkve hodočasnice" kako ju je nazvao Franjo Kuharić, najznačajnijim postajama naše vjerske i narodne povijesti.
 
Poput biblijskog patrijarha Mojsija, uzeo je Franjo Kuharić pastirski štap u ruke, i na čelu svojega vjernoga puka krenuo putem SLOBODE i ISTINE. U molitvi, pokori i u zahvalnosti. Bili smo zajedno 1978. godine u Biskupiji kod Knina, molili i plakali s prorokom Jeremijom, njegovu Petu tužaljku. A onda je došla 1979. godina. Naš prvi susret s "Papom iz daleke zemlje" u Rimu. Branimirova godina. 15.000 Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta, od Australije do Skandinavije, od Amerike do Afrike i Azije. I ona prva Misa na hrvatskom jeziku u Crkvi svih crkava u Rimu. Kuharić na čelu svoga vjernoga stada. Papa ga grli i pozdravlja. I Papina riječ nama: "Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja". Pralik Gospe Velikog hrvatskog zavjeta bio je s nama u Rimu, i Papa nam ga je blagoslovio.
 
Bio je taj naš Pralik Gospe s nama i na domovinskom slavlju u Ninu, ujesen iste godine u nazočnosti sada već 300.000 hodočasnika. Nin je bio vrhunac, jer sva slavlja nakon njega bila su tek normalan hod osviještenog vjerničkog puka. Po uzoru na Višeslavov križ iz one „škrinje svetoga kamenja“ izradili smo Zavjetni križ. Franjo Kuharić i njegov vjerni puk u Ninu je visoko podigao u zrak taj Zavjetni križ i izrekao „novu molitvu“: Ispovijest vjere Hrvata katolika. U Ninu smo obećali zajedno s našim biskupima da ćemo ovu molitvu moliti svaku večer u 21 sat, a da će biskupi u to vrijeme blagoslivljati svoj vjernički puk. Nin nam je zacrtao program:
 
"Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, a nedjeljom slavi svetu Misu." I, tako smo hodočastili redom sve do velebnog Nacionalnog euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici 1984. godine, ovaj puta s kardinalom Franjom Kuharićem. Kardinalom ga je imenovao sveti Papa Ivan Pavao II., godinu dana ranije. Franjo Kuharić je želio da kao vjernički puk budemo što jače povezani, pa mu kao velika zasluga pripada realizacija da je „Glas Koncila“ baš od te 1984. godine postao tjednikom (do toga vremena bio je polumjesečnik, te su mnoge informacije bivale zakašnjelim).
 
Taj nam je tjednik bio jedino dozvoljeno glasilo redovitoga informativnoga tipa Crkve u Hrvata u vremenima komunističke višenacionalne države. Velika mu je zasluga i čast osnivanje Hrvatskoga katoličkog radija i Radija Marija. Osnivanje novih biskupija u Varaždinu, Požegi, Gospiću. Posebna mu zasluga pripada u pripremama dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II. u ranjenu Hrvatsku 1994., godinu dana prije Bljeska i Oluje, te 1998. godine, kada je Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženikom - mučenikom svete Crkve. 
 
I, tako bih mogao još puno toga nabrajati o tom našem dobrom i svetom nadbiskupu, kardinalu dr. Franji Kuhariću. Naravno, on je bio i „državni neprijatelj broj 1“ komunističkim vlastima. Osim nekoliko pokušaja njegove fizičke likvidacije, neprestani su bili napadi na njega. Pljuvalo se po njemu i vrijeđalo ga u svim režimskim medijima, sazivale su se posebne „partijske sjednice“ na najvišem republičkom nivou kako bi ga se omrazilo u Narodu ili pak pokušalo „ukrotiti“. Ali, on je ostao vjeran Bogu i Narodu i čvrst kao kremen-kamen. Poput onog kamena iz prije spomenute „škrinje svetog hrvatskog kamenja“.
 
Demokratske promjene koje je dašak demokracije unio u naše živote i mogućnost stvaranja Hrvatske države zatekle su našeg kardinala spremnog za taj od Naroda stoljećima žuđeni događaj. Na čelu Naroda našla su se dva velikana istoga imena - Franjo. Jedan, vizionar, vođa, domoljub, vojskovođa i stvoritelj pobjedničke Hrvatske vojske, drugi, sveti biskup, istinski vođa povjerenog mu vjerničkog Naroda, domoljub, moralna vertikala. Nezaboravni prvi Dan Državnosti - 30. svibnja 1990. godine. Sveta misa Za Domovinu u Katedrali, prije prve sjednice Hrvatskoga državnog sabora, s kardinalom Kuharićem, saborskim zastupnicima i vjerničkim pukom, a onda na prepunom Jelačićevu trgu Franjo Tuđman u kolijevku koja simbolizira tek rođenu, mladu Hrvatsku državu, stavlja tri znamena blagostanja: kruh, pero i zlatni dukat, koje potom blagoslivlje naš kardinal Franjo Kuharić. Bio je toga dana četvrtak, tri dana prije blagdana Duhova.
 
Hrvatski Domovinski rat proveo je Franjo Kuharić u skrušenoj molitvi za Domovinu i Narod! Obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, pokapao ubijene, brisao krv s ranjenih duša i otirao suze s naših obraza. Bogu se molio s pukom svojim u našim razorenim crkvama i svetištima i nikada nije posumnjao u bezgraničnu Božju ljubav. Pozivao nas je na mir i oproštenje. Kada je navršio 75 godina života, kardinal Franjo Kuharić je dekretom pape Ivana Pavla II. umirovljen, te je svoj pastirski štap predao u ruke svojem nasljedniku na stolici zagrebačkih nadbiskupa, Josipu Bozaniću. Miran, tih, povučen, knjiški čovjek, tako ga opisuju njegovi nastavnici iz sjemeništa. Druželjubiv, spreman na razgovor, ali drugima ne voli nametati svoje mišljenje, tako ga opisuju njegovi prijatelji iz djetinjstva. Nakon studija Bozanić je služio vojni rok u Peći na   Kosovu.
 
Nakon što se vratio sa služenja vojnog roka zaređen je za svećenika Krčke biskupije, 29. lipnja 1975. godine u Krku. Godine 1975. godine u Vrbniku je odslužio mladu Misu. Potom je obavljao dužnost kapelana u  Malom Lošinju, a u Velom Lošinju je bio zamjenik župnika. Nadređeni Bozanića hvale i prezadovoljni su njegovim radom. Dobar glas čuje se sve do Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u  Rimu. Ujesen 1979. Bozanić je pozvan i u Rimu je ostao gotovo sedam godina u Hrvatskom papinskom zavodu. Polazio je studij dogmatike na Gregorijani i studij crkvenog prava na Lateranskom sveučilištu.
 
Čelni ljudi Zavoda željeli su ga uključiti u rad kongregacije za kler (papinsko ministarstvo za svećenstvo). No, Bozanić se želio vratiti natrag u Hrvatsku. Nakon povratka 1986. godine na  Krk bio je župni vikar. No, vrlo brzo imenovan je na mnogo višu dužnost - za kancelara Biskupskog ordinarijata na  Krku. Već iduće godine postao je i  generalnim vikarom Krčke biskupije te sudskim vikarom. Uz to nalazio je vremena predavati u Rijeci predmet "De sacramentis il genere". Tri godine nakon povratka u domovinu Bozaniću je stigla nagrada za sav dotad uloženi trud. Dana 10. lipnja  1989. zaređen je za biskupa. Glavni zareditelj mu je bio kardinal dr. Franjo Kuharić, a suzareditelji msgr. Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski i metropolit te msgr. Karmelo Zazinović, biskup krčki. Sa svojih tek navršenih 40 godina života postao je jedan od najmlađih biskupa u  Europi. Kao krčki biskup zalagao se za ukidanje mostarine za prelazak Krčkog mosta, kako bi stanovnici otoka bili ravnopravni s ostalim građanima Hrvatske.
 
List „Glas Koncila“ proglasio ga je biskupom za 21. stoljeće. Iako potječe iz male biskupije Bozanić je dobio veliko povjerenje crkvenih vlasti. Naime, kao predstavnik Crkve imenovan je u povjerenstvo koje je trebalo sastaviti međudržavne ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ubrzo nakon početka razgovora s državnim predstavnicima Bozanić dolazi na čelo tog povjerenstva. U razgovorima nema povišenih tonova, razmimoilaženja i čarki. Govoreći o nacrtima tih ugovora, Bozanić će jednom reći da su oni: ostvarenje slobodne Crkve u slobodnoj državi.
 
Godine 1994. kardinal Kuharić stječe uvjete za mirovinu i svoj mandat stavlja na raspolaganje Svetom Ocu, a on ga u nadbiskupskoj fotelji ostavlja još tri godine. No, kurija sve to vrijeme traži njegovog nasljednika. Bozanić je ubrzo postao jedan od najozbiljnijih kandidata, ali on sam i nije planirao sjediti na Kaptolu. No, 5. srpnja 1997. godine papa Ivan Pavao II. je na veliko iznenađenje pročitao upravo njegovo ime kao novog zagrebačkog nadbiskupa.
 
Papin blagoslov za novoga zagrebačkog nadbiskupa zatekao ga je na mjestu predsjednika Nadzornog odbora Vijeća hrvatskog Caritasa, člana Hrvatske biskupske konferencije i predsjednika Odbora za obilježavanje Nove 2000. godine. Sudjelovao je i u sastavljanju ugovora između Hrvatske i Vatikana, a kao nadbiskupu ostalo mu je sređivanje pravne regulative oko spornog četvrtog ugovora, kojim se regulira ekonomski položaj Crkve i dva osjetljiva problema: status crkvene imovine i crkveni porez.
 
U listopadu 2003. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je kardinalom. Za svoje biskupsko geslo ima Da život imaju (Ut vitam habeant). Papa Franjo imenovao ga početkom studenog 2016. članom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. I, tako kardinal Josip Bozanić vodi zagrebačku nadbiskupiju već 21 godinu. Na neki način i on je „Stepinac naših dana“, jer on je crkveni knez glavnoga grada Hrvatske države i on je naš narodni kardinal Crkve u Hrvata. Valja nam se zato žestoko suprotstaviti objedama i lažima svih neprijatelja naroda Hrvata i njegove Crkve. Osobito nam valja ustrajati na nazivu naše Crkve, koja se zove jedino Crkva u Hrvata, a ne Crkva u Hrvatskoj, kako nam taj naziv žele nametnuti naši neprijatelji.
 
Tim neprijateljima ne smetaju nazivi vjerskih zajednica koje djeluju u Republici Hrvatskoj: Makedonska pravoslavna crkva ili Srpska pravoslavna crkva. Hrvatsku pravoslavnu crkvu strukture izvršne vlasti u Hrvatskoj već godinama ne žele niti službeno priznati, premda ta stara hrvatska vjerska zajednica prema zadnjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2011. godine broji skoro 17.000 Hrvata, koji se izjašnjavaju članovima Hrvatske pravoslavne crkve.
 
Pred nama su veliki i značajni dani koje mi kao Hrvati i vjernici s radošću obilježavamo i svečano slavimo. Ove godine stvorena je od strane vladajućih struktura u Hrvatskoj jedna velika gužva i zbrka. Tako u nedjelju 5. kolovoza slavimo Dan pobjede, Dan Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u Kninu, s Misom za Domovinu. Sve to „mora biti gotovo“ do najkasnije 13 sati, jer vlast brzo odlazi u Sinj na Sinjsku alku, istoga toga dana poslijepodne. A, i tu se valja pojaviti! Još samo da su mogli u taj dan „ugurati“ i svetkovinu Velike Gospe, nitko od njih sretniji. Možda bi neki „umni domoljub“ predložio da se sve to pomakne za dva dana prije, tj. u petak 3. kolovoza, da saborski zastupnici i oni koji su još sada na vlasti, ipak „ne izgube vikend“.
 
I zato nas ne treba iznenaditi brutalni napad i traženje smjene „predesnog“ zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Znaju drugovi da se bliži Velika Gospa i da će taj njima mrski Bozanić, svojim pomalo slabašnim glasom ipak zagrmjeti s oltara na Mariji Bistrici pred desetcima tisuća ljudi vjernoga hrvatskoga hodočasničkog puka, u ovim danima slave i ponosa. To očekujemo od njega. Da vikne: DOSTA!
 
Ne želimo više živjeti u laži! Mi Hrvati smo narod ISTINE. Mi smo narod koji se Bogu neprekidno 14 stoljeća moli, a njegovu Majku, svojom Majkom naziva, Kraljicom Hrvata. A tamo u Zagrebu gradu, na brijegu Kaptolu, iza glavnoga oltara gdje Euharistijski Krist trajno boravi među nama pod prilikama kruha, nalazi je jedan grob. Grob na kojem zadnjih 58 godina nije uvenuo cvijet, niti se ugasila svijeća. I nije prestala molitva. Tu je to Hrvatsko srce. Ne ono fizičko srce svetog kardinala Stepinca, koje su komunisti izvadili iz njegova mrtvog tijela i spalili. To Stepinčevo srce je Crkva u Hrvata, koja živi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i u Srijemu i u Boki Kotorskoj i u prekomorskim zemljama gdje živi hrvatski narod, rasut zlim povijesnim prilikama diljem kugle zemaljske. Sveti kardinal Stepinac je simbol naše izdržljivosti i naše bezuvjetne vjernosti Bogu, Gospi i Rimskom Prvosvećeniku. Svako vrijeme Crkve u Hrvata ima svojeg Stepinca. Ima ga i danas.
Dok je tog srca, bit' će i Hrvatske!
 

Ivan Jaklin, Varaždin, povjerenik HKV-a za Hrvatski sjever i glasnogovornik Udruge MACELJ 1945.

Crnogorsko i srpsko nastojanje preotimanja hrvatskoga zavoda

 
 
O proslavi petstogodišnjice utemeljenja (1453.-1953.) upravitelj Zavoda mons. dr. Juraj Magjerec (Molve 1885. – Rim 1957.) dao nam je u svojoj knjizi (str. 49. – 69.) vrlo zanimljiv historijat diplomatskih problema oko djelovanja Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, koji jako dobro odavaju odnose regionalnih sila, ali i sasvim nepotrebnu pakost i sitne računice nama susjednih država koje su željele hrvatskome narodu rascjepkanost pa i nestanak i ometale svakojako njegov probitak. U toj protuhrvatskoj lomači davali su goriva i neki „naši“ ljudi poput Simeona Pieroticha (Šime Pjerotić), opskurnog lika koji je pod pseudonimom Argus gradeći se prijatelj pravašima i Josipu Franku razjarivao Srbe (obrenovićevski režim lojalan Austriji!), da bi ubrzo pokazao pravo lice u talijanskim časopisima u Trstu radeći protiv Hrvatskoga zavoda sv Jeronima. Prije negoli prijeđem na fakta napominjem da je izvjesni slovenski srbofil i književni balvan, beogradski parazit Josip Plut nepravedno optužio A. G. Matoša da je Matoš taj Argus, čime je zamalo doveo do linčovanja našega arbitera elegantiae.
https://podravske-sirine.com.hr/wp-content/uploads/2017/08/Magjerec-naslov.jpg
Juraj Magjerec
 
Dokumenti sami govore za sebe, ali napominjem da je mađarsko držanje išlo za što slabijom pozicijom Hrvatske, ali i monarhije, držanje naših otpadnika Luja Vojnovića (živio u Zagrebu i primao mirovinu za vrijeme NDH, osjećao se Srbinom) i Šime Pjerotića je jako ružno i izdajničko, talijanske manjine u primorskim krajevima i vladajuće većine u Parlamentu talijanskome čisto kolonijalno i iritirajuće; Austrijancima je trebalo savezništvo s (dobrim dijelom masonskom) Italijom, pa su svoj početni čvrsti stav premekšali i okrenuli „pilu naopako“, a vladajući  koalicionaši (hrvatski sa Srbima) su se pasivizirali da ne povrijede uvrijede osjećajčiće ondašnjih političkih vođa hrvatskih Srba. Naravno, Talijani su u Prvome svjetskom ratu okrenuli kabanicu, te su svi napori Austrijanaca ispali tragikomično.
 
O ulozi ministra Sonina i liberalno masonskoga tiska što se tiče ulaska Italije u Prvi svjetski rat dao bi se napisati lijepi rad. Već pri razgovoru o budućem imenu Zavoda moralo se radi Austro Mađara odustati od hrvatske nacije i rabiti riječ narod. Austrougarski veleposlanik kod Svete Stolice grof Revertera tražio je da se Zavod nazove svetojeronimskim umjesto hrvatskim. Revertera polazi i dalje; traži da se ne uzima u obzir kod imenovanja zavodskog rektora mišljenje zagrebačkoga, zadarskoga i sarajevskoga nadbiskupa,te da nije uopće bitno da ravnatelj zavoda bude Hrvat. Traži još i to da u Upravnom vijeću Zavoda bude jedan član austrougarskog poslanstva pri Vatikanu. Crnogorsko djelovanje je složeno i pod utjecajem ruskog poslanika Vlasova; tadanji vladari Crne Gore su se osjećali Srbima (kralj Nikola Petrović) i željeli su u svojoj megalomaniji ako ne vlast nad Srbijom, tada bar minimalno proširenje na istočnu Hercegovinu i istočnu Bosnu; iracionalnost te politike ogledat će se u Skadarskoj krizi uoči Prvoga svjetskoga rata kada će šestina crnogorske vojske izginuti, da bi se ubrzo pod zajedničkim pritiskom Austro-Ugarske i Velike Britanije povukli iz teškom krvlju osvojenoga albanskoga grada Skadra. Dinastija Petrović je za „nagradu“ nakon Prvoga svjetskog rata izgubila prijestolje; Crna Gora je pripojena savezničkoj Srbiji.
 
U Baru je katolika bilo vrlo malo, većina je prešla na islam u XVII. XVIII. stoljeću; dok se u Kotoru i Dubrovniku značajan broj inteligenata (gimnazijskih profesora, propalog plemstva, sitnih trgovaca) osjećao Srbima ili bar jugoslavenski orijentiranima – što dugujemo kako masonskoj komponenti, tako i Hrvatskom narodnom preporodu kojemu se čak i ljevičar Krleža čudi i ruga; dok se svak bori za svoje naši grade jugoslavenske kule u pijesku. A slijep bi vidio nakon 1878. u Bosni, te nakon krize jednog čisto hrvatskog i katoličkog zavoda da tu nema bratstva, već da se nasrće na hrvatski narod i njegove svetinje! Slijedi skraćen i prilagođen tekst dr. Magjerca.
 
Čim je 1. kolovoza 1901. objavljen breve pape Lea XIII. „Slavorum gentem“ započela je hajka tršćanskih novina i osnovan je u Rimu Odbor dalmatinskih Talijana pod vodstvom conte Alacevicha, da se spriječi djelovanje Hrvatskog zavoda, tj. školovanje u Rimu naše odabrane svećeničke inteligencije. 29. kolovoza Alacevich i ekipa uz potporu talijanskog sudstva na silu upadaju u Zavod i zauzimaju ga. Zakoniti vladatelj u ime Vatikana dr. Josip Pazman zaludu prosvjeduje, događaju se velike demonstracije Hrvata u domovini što je zabrinulo Beč i Peštu. Austro Ugarska prosvjeduje, ali akcijom ugarskoga ministra predsjednika Szella dr. Pazman je opozvan od strane nadbiskupa Posilovića. Dr. Pazman je svečano dočekan u Splitu, iz njegove kočije su, ispregnuti konji i temperamentni Splićani su ga vukli kola svojim mišićima! Prva uprava Zavodom talijanske Vlade trajala je od 31. 8. do 4. 10. 1901. Uprava imovine povjerena je Coronini Kronbergu, predstavniku austrougarske monarhije.
 
Talijanski tisak počinje shvaćati o čemu se radi, te da iza tzv. Dalmatinskog komiteta stoje Italo Srbi koji se vole sakrivati iza dalmatinskog imena. Uplitanje Crne Gore 1901. kada njena delegacija boravi 4 mjeseca u Rimu, pravno je bilo lako osporiti jer već 1656. Sveta Rota (papinski prizivni sud) određuje da pod ilirske krajeve spadaju Hrvatska, Istra, Bosna, Hercegovina, Slavonija, ali ne i slovenski krajevi i Bar. Vatikan izbjegava diplomatski sukob sa Crnom Gorom, radi statusa katolika u Barskoj biskupiji. Naravno, hrvatski biskupi su u svojoj naivnost htjeli omogućiti subraći iz Bara studije u Rimu, kao i hodočasnicima okrjepu. To je bila mučna situacija za barskoga biskupa Šimuna Milinovića, koji je smatrao dužnošću podržati crnogorskoga vladara, ali i od Vatikana tražio da suspendira konkordat.
 
Sada se Austro Ugarska našla u muci, pogotovo su mađarski krugovi shvatili da su čineći štetu Hrvatima dali pravoslavnoj Crnoj Gori, time i Rusima i Srbima pravo da utječu na Hrvate preko katoličke ustanove! Sada se formira i Slavenski komitet sa već spomenutom bitangom Pjerotićem, te Ivanom Vitićem (kanonik sv. Jeronima, Vitići imaju dva roda sinjski i šibenski, umro 1931.) i Jeronimom  Đivanovićem (je li u rodu dubrovačkom svećeniku eruditu don Niku Đivanoviću?). Lošom politikom Austro Ugarske koja podilazi Talijanima ugrožava se eksteritorijalni status Zavoda, te promjenom imena stoljetni Zavod bi spadao pod Zakon o kongregacijama, odnosno pod milost talijanskoj Vladi da ga odobri. Papa je Leo XIII. već spomenuti Zavod bio pokrenuo uz suglasnost bratovštine sv. Jeronima i njenog pokrovitelja Austro-Ugarske, ne ulazeći u pitanje utrnule bolnice i gostinjca; Pavao VI. je stvarni utemeljitelj Zavoda  - Collegium Chroaticum ad S. Hieronymum godine 1790.!
 
Crnogorska misija je svim silama radila da se postigne ista prava i za Srbe u Zavodu sv. Jeronima, te da se doda uz pro chrotia gente et pro serbica gente, ili barem pro slavis Meridionalibus (za južne Slavene) 1902. Nastaju u Hrvatskoj demonstracije, sarajevski nadbiskup Josip Stadler dolazi u Rim, te predlaže papi formulaciju „Zavod sv Jeronima za hrvatski narod i za Srbe katolike Barske nadbiskupije“. Da izbjegne dalje komplikacije papa vraća Zavodu staro ime ilirsko! Nakon Coroninija Kronberga upravitelj Zavoda u ime Austro Ugarske je Otto Czernin de Hudenitz (uprava austrougarska od 4. 10. 1901. do 3. 2. 1907.). Upravitelj Crkve sv. Jeronima nakon odlaska dr. Pazmana bio je Slavonac mons. Andrija Friš, preminuo 1906.
 
O svetojeronimskoj krizi i Karlu Horvatu, upravitelju namjesto Friša, kasnije predavaču povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pisala je kvalitetno Mateja Rožanković iz Zadra 2012. godine. Postoji i kvalitetan rad o Svetojeronimskoj krizi Zorana Grijaka, posebno je zanimljivo što se bavi i Lujom Vojnovićem, kojemu je otac Kosto bio bliski suradnik hrvatskoga preporoditelja don Pavlinovića i Strossmayera; dočim je Lujo odigrao vrlo nečasnu ulogu u Svetojeronimskoj krizi kao crnogorski poslanik u Vatikanu, kasnije je radio za Petra Karađorđevića, poznatog po šovinizmu i ratobornoj politici. Za hrvatski narod i Zavod sv. Jeronima velike su zasluge talijanskoga svećenika kardinala Pietra Fiumasonija Biondija, ali o tom drugom prigodom!
 

Teo Trostmann

Vrijeme kada su položeni povijesni temelji za sotonino carstvo Britaniju

 
 
Specijalni rat u pozadini političko-vjerskih kretanja: povijest kao svjedok sadašnjeg stanja! https://www.youtube.com/watch?v=XcLYQg8k2wk&feature=share
Slikovni rezultat za Sülejman Çelebi
Sultan Selim II.
 
Popratno objašnjenje: Židovi su, nakon progonstva iz Europe, postali najvažnjji čimbenik turskih ratova protiv Europe. Za vrijeme kojega vladara pogiba Nikola Šubić Zrinski? Za vrijeme Sülejmana Çelebija, koji umire pod Sigetom. Naime, "po prvi put židovski su državnici mogli utjecati na tijekove svjetske politike. Za sjajnih režima Sülejmana Çelebija (1520.-1566.) i Selima II. (1566.-1574.), kada je Osmanlijsko Carstvo postalo najmoćnijom državom u Europi i Aziji, Turska je vanjska politika bila NERAZDVOJNO POVEZANA S DJELOVANJEM ŽIDOVSKIH DRŽAVNIKA", ["Povijest židova", W. Keller, str. 292.], koji su savjetovali turske careve. Tako su Hrvati zaustavljali židovsku politiku prema Europi, koja se provodila sredstvima islamskih invazija. U XXI. stoljeću židovi nam šalju valove islamskih emigranata, umjesto turskih armija. Kada su se spojili prognani židovi i otpadnici od katoličke vjere Englezi? Dva sotonina naroda spojila se se preko Turske krajem XVI. stoljeća kada je židov maran Salamon Aben Jaiš pozvan u Tursku službu. "Bio je u bliskom prijateljstvu s Williamom Cecilom, lordom Burleighom... te se ENERGIČNO ZALAGAO ZA STVARANJE SAVEZA obiju država protiv Španjolske. Njegovi poslanici vodili su u Engleskoj pregovore s kraljicom Elizabetom. Sultan ga je za njegove zasluge proglasio vojvodom…" [isto, str. 295.]. Tako su položeni povijesni temelji za sotonino carstvo Britaniju, dva svjetska rata, podrivanje monarhija u Europi i osnivanje Izraela, NATO-a itd.
 

Emil Čić

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1408 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević