Get Adobe Flash player

Sin Mate Beovića i Elisabethe Kenny

 
 
Matthew Beovich (1. travnja 1896. -  24. listopada 1981.) bio je australski katolički svećenik i peti nadbiskup Adelaidea. Rođen je u Carltonu, predgrađu Melbournea, australskoj pokrajini Victoriji. Bio je drugo od četvero djece Mate Beovića, prodavača voća rođenoga u Hrvatskoj (na otoku Braču?, op. T.T.) i majke Elisabethe Kenny rođene u mjestu Bendigo, pokrajina Victorija i duboko pobožne žene. (Kenny je često irsko prezime, mislim da ih u Škotskoj nema, op. T.T.).
Započeo je školovanjeSt George's School, Carlton odakle se prebacuje 1909. u  St. Joseph's Christian Brothers' College, North Melbourne, gdje se školovao do 1912. godine. U školi je drugovao i s Arthurom Calwellom, s kojim je ostao prijatelj cijeloga života. Od 1912. do 1917. Beovich je radio na pošti, usput učeći i polažući školu. U kolovozu 1917., Beovich ide iz Melbournea u Rim gdje studira teologiju. Iduće četiri godine studira na Urbaniani (Pontifikalni Urbani Kolegij Propagande) dobivajući nagrade iz Fizike, Povijesti Crkve i sakramentalne teologije. Njegov doktorat brani katolički sakrament ispovjedi, temelj njegova života postaje "Romanita", duboka odanost Papi, ljubav rema Crkvi i Kristu.
 
Od 6. 8. 1922. Beovich je đakon, a 22. prosinca iste godine svećenik u Bazilici sv. Ivana Lateranskoga. Nakon obilaska Europe vraća se Melbourne listopada 1923. U Australiji Beovich isprva služi kao pomoćnik svećenika u župi North Fitzroy. U svibnju 1924. on je postavljen za ravnatelja Vjerske poduke nadbiskupije melbournske, i sljedeće desetljeće nadbiskup Melbourna Daniel Mannix postupno prepušta sva dijecezanska obrazovna pitanja Beovichu.
 
Godine 1932. se ustanovljava Ured za katoličku naobrazbu (Catholic Education Office) s Mannixom kao ravnateljem i Beovichom kao zamjenikom. U iduće četiri godine Beovich preuzima ulogu ravnatelja. Godine 1940. Beovich je glavna osoba za Katoličku naobrazbu u državi Viktoriji (Victorian Catholic education); on je u Vijeću za javno obrazovanje (Council of Public Education) i autor novog katekizma za školsku djecu. Mannix je 1940. kazao u Adelaideu svećenicima da je Beovich napravio revoluciju u melbournskom katoličkom školstvu.
Godine 1925. Mannix je postavio Beovicha an čelo Australian Catholic Truth Society, ali 1933. Beovich napušta taj položaj zbog obveza u katoličkom školstvu i predstavljanja "Katoličkog sata" (The Catholic Hour) tjednoga radio programa na Melbourne radio postaji 3AW.
 
Biskupovanje
 
Dana 13. prosinca 1939. Beovich je primio telefonski poziv australskoga apostolskoga delegata koji ga je izvijestio da je od pape Pija XII. imenovan nadbiskupom Adelaidea namjesto pokojnoga Andrewa Killiana. Imenovanje nije prošlo bez teškoća jer se zrakoplov koji je nosio papino imenovanje Beovicha za nadbiskupa srušio na indonezijskom  otoku Javi. Matthew Beovich je posvećen za nadbiskupa  Adelaide u katedrali St. Francis Xavier 7. travnja 1940., i to kao prvi biskup rođen na tlu Australije. Ceremoniju je prenosio radio, hrvatski narod se masovno okupio i radostan klicao.
 
On je zaslužan za otvaranje rodilišta u  Calvary Hospitalu, kao i premijer Thomas Playford, pokretanje Anzac Dayrequiem mise za vojnike povratnike iz Drugoga svjetskoga rata, ustanovljavanje susreta organizacije Svetoga imena (Isusova). Dogovorio je sa apostolskim delegatom Australije i biskupom iz Port Auguste Thomasom McCabe  osnivanje sjemeništa u Adelaideu. U srpnju 1940. izborio se za zakonsko  pravo na 40 minuta vjerske poduke tjedno za katolike u državnim školama. U svibnju 1971. Beovich napušta položaj nadbiskupa. Smiren, tih, ozbiljan samo jednom je reagirao žučljivo kada su saveznici bombardirali Rim, proglašen po međunarodnom pravu otvorenim gradom i zato pravno izuzet od bombardiranja. Plemenit i plah, odmjeren i strog ostao je u lijepom pamćenju naraštajima po svom smislu za humor.
 
U ožujku 1962. dobio je Orden zasluga Republike Italije za pomoć talijanskim migrantima. Iako mu je bilo pomalo smiješno što neki vjeruju da Crkvu nije u prošlosti vodila providnost, a da je vodi sada (II. VATIKANSKI KONCIL) podržao je svim srcem reforme. Ohrabrio je razvoj Senata svećenika, župnih pastoralnih vijeća, misu na jeziku puka. Sav tjeskoban zbog negativne reakcije na papinu encikliku Humanae Vitae (1968.), nije imao razumijevanja za drugačije stavove o tom pitanju. Čovjek duboke pobožnosti, Beovich je isticao potrebu za vjerom, milosrđem, nadom, poniznošću i prepuštanjem Božjoj volji; to je sve što je dovoljno kršćaninu; ništa više ne treba ni svecu.
 

Teo Trostmann

Krpano – šarano jaje

 
 
bojanica – jednobojno jaje
broća – jednobojno jaje
broćkano – jednobojno jaje
ćuška – drveno jaje
farbano – jednobojno
lugano – jednobojno
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQcX7Td3bjQ5Pq4ydEydbZ4zv8fzv5_4iuLJvSy8xiUNqVPP7xfLg
krpano – šarano jaje
ovarzito – jednobojno jaje
pisanica – šareno jaje
šarenak– šareno jaje
tucak – drveno jaje
vezeno – šareno jaje
 

Martin Jakšić

Posljednji hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve

 
 
U zatočeništvu na otoku Madeiri, 1. travnja 1922. preminuo je blaženi hrvatski kralj, Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo Karlo IV. Habsburško-Lotarinški. Njegova vladavina trajala je svega dvije godine u kojoj su najznamenitije odluke vezane uz sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, nastojanjima za postizanje mira i organizirana socijalna pomoć potrebitima. Kralj Karlo IV. posljednji je hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve.
http://www.ivanmerz.hr/images/stories/baja-6-bl._karlo.jpg
Blaženi Karlo Austrijski, hrvatsko-ugarski kralj (Karlo IV.) i austrijski car (Karlo I.) od 1916., rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu (Persenbeug-Gottsdorf, kotar Melk, Donja Austrija), kao Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josephe von Sachsen, sinovac (pranećak) cara Franje Josipa I. Odgojen je u katoličkom duhu, u kojem je djelovao čitavog svojeg kratkog života. U njemu se rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo, a sve je važne odluke donosio uz pomoć molitve. Oženio se 21. listopada 1911. princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma, s kojom je za deset godina sretnog i uzornog braka imao osmero djece. I na smrtnoj postelji Karlo je Ziti govorio: „Beskrajno te volim!“ Zbog ubojstva prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u sarajevskom atentatu, 28. lipnja 1914, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-Ugarske monarhije. Nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za hrvatsko-ugarskog kralja. I ovu zadaću Karlo je prihvatio kao put u nasljedovanju Krista, s ljubavlju za sve narode u svojem carstvu i brigom za njihovo dobro. Podržavao je trijalizam i nastojao da trojedina Kraljevina Hrvatska zajedno s Rijekom postane uz Austriju i Mađarsku treći, ravnopravni entitet u njegovoj carevini. Za Prvog svjetskog rata pokušavao je kao mirotvorac s državama Antante sklopiti separatni mir i preobraziti dualističku monarhiju u federativnu državu, „kao savez slobodnih naroda, saveznu državu, u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“. Ž
 
Podupirao je papu Benedikta XV. u njegovim mirovnim nastojanjima. Iako u krajnje teškim vremenima, borio se za uvođenje socijalne i zdravstvene skrbi i zakonodavstva, nadahnutog kršćanskim socijalnim naukom.
Nakon kapitulacije austrougarskih postrojbi morao se 11. studenog 1918. odreći prijestolja u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Emigrirao je u Švicarsku. Pri drugom pokušaju (1921.) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Mađarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na portugalski otok Madeiru. Živio je s obitelji u siromaštvu, u kući prožetoj vlagom. Teško se razbolio 8. ožujka 1922. (bronhitis, upala pluća, srčani udari), a bolest je prihvatio kao žrtvu za mir i blagostanje svojih naroda. Podnosio je svoju patnju bez žalopojki i oprostio svima koji su ga povrijedili. Preminuo je 1. travnja 1922, u Funchalu (Madeira), s pogledom uperenim prema Presvetom Sakramentu.
 
Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: „Uvijek i u svim stvarima se zalažem što jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način“. Karlovo tijelo počiva u marijanskom svetištu Naše Gospe od Gore na Madeiri. Nakon njegove smrti osnovana je „Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima“, a 1963. postala je i crkveno priznata molitvena zajednica. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. Tada je rekao: „Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi“. Blaženi Karlo Austrijski zaštitnik je Madeire, bračnih drugova, boraca za mir i brojnih obitelji. Njegova supruga, službenica Božja Zita (1892.-1989.) nadživjela ga je 67 godina. Karlov najstariji sin Otto von Habsburg (1912.-2011.), godinama zastupnik u Europskom parlamentu, bio je iskreni i postojani prijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Nedjelja, 21/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1910 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević