Get Adobe Flash player

Izložba o radovima na oltaru i antependiju Sv. Križa iz crkve u Kaštel Štafiliću

 
 
U Europskoj godini kulturne baštine, u Muzeju grada Kaštela, u utorak 13. studenoga postavljena je izložba i održano predavanje, u kojem su predstavljeni dovršeni cjeloviti konzervatorsko- restauratorski radovi na oltaru i antependiju Sv. Križa iz crkve Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću.
https://www.kastela.hr/Portals/0/EasyGalleryImages/1/909/HRZ-Oltar-sv.Kri%C5%BEa-iz-K-(1).JPG?w=880
Konzervatorsko-restauratorski radovi na oltaru Sv. Križa započeli su 2000. godine, a Muzej grada Kaštela bio je nositelj ovog programa do 2007. godine. Od 2007. Do kraja 2017. godine konzervatorsko-restauratorske radove na oltaru i antependiju, financirane u cijelosti sredstvima Ministarstva kulture RH, nastavili su i dovršili djelatnici splitskog restauratorskog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda. Crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću primjer je spoja tradicijskih elemenata i baroknih stilskih oblika. Svoj današnji oblik dobila je 1765. godine, a protomajstor je bio Ignacije Macanović Raguseo iz Trogira. Kapela sa sakristijom dozidana je deset godina kasnije.
 
Iz crkava u Dalmaciji uklonjen je velik broj drvenih oltara u vremenu u kojem su preferirani oni mramorni. Ova je velika promjena proizašla iz poboljšane gospodarske situacije nakon prestanka opasnosti od napada osmanlijskih postrojbi u 18. stoljeću. Drvene oltare koji nisu zamijenjeni novima, danas nalazimo uglavnom višestruko preslikane, a ponekad i fragmentirano očuvane,  izmijenjenih izvornih gabarita. Drveni oltari iz župne crkve u Kaštel Štafiliću poput oltara Sv. Križa iz 17. st. velik su konzervatorsko-restauratorski izazov, ali i zalog za čuvanje baštinicima drvorezbarenih, polikromiranih i pozlaćenih oltara. Oltar je u kultu i štuje se, osobito u korizmeno vrijeme, a u sklopu njega je pripadajuća mu oltarna pala Uzvišenje Svetog Križa s tri Marije. Slika na platnu, rad nepoznatog majstora, najstarija je oltarna pala u župnoj crkvi i datirana je u 18. stoljeće.
 
Oltar Sv. Križa je arhitektonskog tipa. Složeni koncept i izrada oltara s pet pripadajućih skulptura, izvorno bogate dekoracije zlatom i srebrom na polimentu, govore o njegovoj važnosti u toj župi. Pripadajući drveni antependij (predoltarnik) zajedno s oltarnom menzom ulazi u prostor crkvenog broda. Nakon provedenih radova na demontiranom drvenom antependiju, prezentirani izvorni oslik u središnjem polju je figuralna slika Zaručnici Marija i Josip u hramu u tehnici tempere na dasci, rad Matea Ottonija (prema atribuciji Radoslava Tomića).
 
Na njemu je prikazana Bogorodica i sv. Josip u interijeru s kamenom balustradom i dvobojnim kamenim podom u perspektivnom skraćenju. Predoltarnik potječe iz starije crkve posvećene 1671. godine te je nakon toga slijedila oprema njezine unutrašnjosti. Prema dokumentima u crkvi su uz glavni oltar bila i četiri bočna oltara s drvenim antependijima. Sadašnja crkva gradila se između 1753. i 1765. godine, kada je srušena stara u kojoj je u to vrijeme bilo sedam drvenih oltara. Danas se predoltarnik nalazi na oltaru sv. Križa, ali to nije njegovo izvorno mjesto. Od drvenoga, rezbarenog, bojanog i skulpturama anđela dopunjenog retabla s palom Uzvišenje Svetog Križa predoltarnik se razlikuje vremenom nastanka, ikonografijom i stilom. Otonijev antependij mora da je pripadao starom oltaru sv. Josipa koji je bio izrađen od drva pa je naknadno postavljen na oltar sv. Križa, jer je novi oltar sv. Josipa mramorni i na njemu je stari Otonijev antependij izgubio funkciju. Da bi se uskladio s novom cjelinom, temeljito je preslikan i tek se tijekom restauracije utvrdilo postojanje figuralnog prikaza što ga je izradio Mate Otoni Napoli. Vjerojatno je Otoni bio za staru crkvu izradio cijeli oltarni ansambl, kako je to znao u susjednim Poljicima. U onom času kada se Kaštel Štafilić odlučio podići novu, reprezentativniju crkvu, sudbina Otonijeva rada bila je zapečaćena: njegova neupitna rustična crta i naglašeno dekorativni karakter bili su zastarjeli i nisu se uklapali u novi crkveni interijer koji uključuje mramorne oltare i štuko dekoraciju Giuseppea Monteventija. Jedan njegov dio, oslikani predoltarnik, premješten je na drugi oltar i radikalno preslikan, dok su pala i retabl uklonjeni.
 
Tijekom izvedenih radova na drvenom, rezbarenom, polikromiranom, pozlaćenom i posrebrenom oltaru izvršena je fumigacija, uklonjeni su višestruki preslici, aplicirani novoizrađeni drvorezbareni nedostajući dijelovi, te je provedena strukturna konsolidacija i izvedena parcijalna rekonstrukcija izvornog oslika. Dovršetkom cjelovitih konzervatorsko-restauratorskih radova na oltaru, antependiju i oltarnoj menzi Sv. Križa, baroknoj crkvi u Kaštel Štafiliću vraćen je oltar koji svjedoči o važnosti liturgijskih artefakata koji se prenose iz ranijih crkava u kasnije izgrađene, te se čuvaju za buduće generacije.
 

Nives Matijević

Ivan Lazarev i njegov rod

 
 
Armenski rod Lazarevih (rus. Lazarev, izg. Lazárjev, arm. Jegizarjan) potječe od poduzetnika Emanuela (Manuka) Lazarjanca koji je došao iz Armenije u Isfahan (Iran) 1605. god. i njegova sina Lazara (Eleazara). Njegov potomak Lazar Nazarovič (1700. - 1782.), barun Svetoga Rimskoga Carstva, još je 1720-ih godina počeo voditi zajedno s D. Zemskim trgovinu u Rusiji. Godine 1735. god. je utemeljio tvornicu svile u Frjanovu, blizu Moskve. Godine 1747. preseljava se s obitelji u Rusiju. Katerina II. Velika (vladala od 1762. - 1796.) je proizvela Lazareva 1774. god. u nasljedno plemstvo. Imao je nekoliko sinova.
https://www.hkv.hr/images/raxo_thumbs/amp/tb-h200-fit-int-294bf94c87438661ebedf669e2a32a39.jpg
Njegov sin, grof Ivan (arm. (H)ovanes) Lazarev (1735. - 1801.) bio je jedan od najbogatijih ljudi katarinskoga carskoga razdoblja, te dvorski draguljar od 1764. god. Posjedovao je nekoliko tvornica u Permskoj guberniji, bio je vlasnik dvorca Ropšin i imanja Frjanovo u Moskovskoj oblasti. Ivan Lazarev je začetnik gradnje ulice Nevskoga u Sankt-Peterburgu Armenske crkve sv. Katarine (1771.-1780.).
 
Oporučio je dio svoje imovine za gradnju učilišta za siromašnu armensku djecu, buduće Lazarevsko veleučilište istočnih jezika gdje je sada smješteno veleposlanstvo Republike Armenije u Rusiji.
 
Lazarev je zajedno s braćom utemelitelj armenske crkve Svetoga Križa (arm. Surb Hač, 1779. - 1781.) u Moskvi. Crkvu su srušili 1930. god., a umjesto nje sagradili su školu. Godine 1780. imenovan je savjetnikom u Državnoj banci. Za vrijeme rusko-turskoga rata 1787. - 1791. god. Lazarev je bio politički savjetnik zapovjednika ruske vojske general-feldmaršala, kneza Grigorija Potemkina (1739. - 1791.). Sudionik je istočne ruske politike. Ivan Lazarev je podupirao preseljavanje u Rusiju desetaka tusuća Armenaca. U zadnjim je godinama svojega života pomagao mnogim armenskim udrugama i samostanima na jugu Rusije. Preminuo je 20. listopada (prema drugim podatcima - 21. listopada) 1801. godine. Jedini sin iz braka s Katarinom Mirzahanovom (1750. - 1819.), imenom Artemije (arm. Arutjun) (1768. - 1791.), bio je premijer-bojnik, pobočnik u kneza G. Potemkina i preminuo je 12. siječnja 1791. godine.
 

Artur Bagdasarov

Hrvati u BiH, jedini su ostatak katolika te nekada hrvatske i katoličke zemlje

 
 
Poniženje koje je doživio hrvatski narod u BiH na općim izborima u BiH teško je usporediti bilo s čim. Oko 220 tisuća BiH muslimana svojim su glasovima Hrvatima nametnuli "hrvatskog" člana predsjedništva, čovjeka koji svakom svojoj riječju i svakim svojim djelom jasno ističe da ne trpi ni Hrvatsku  ni Hrvate, te koji bi pod krinkom tzv. građanske BiH zatro bilo kakvo obilježje hrvatskog identiteta. Sve to potvrđuje da je u pravu banjolučki biskup Franjo Komarica kada upozorava da je "katolicima ovog dijela naše zemlje, a i šire skrojena sudbina potpunog iskorjenjivanja pristankom nekih današnjih međunarodnih centara moći".
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bf/Katarina_Kosaca_Picture_Kraljeva_Sutjeska.jpg
Katarina Kosača-Kotromanović
 
Daytonski sporazum već sam po sebi velika je nepravda kojom su srpski agresori kažnjeni s polovicom etnički očišćenog teritorija BiH, a Hrvati koji su prvi pružili otpor toj agresiji, i spasili oko pola milijuna BiH muslimana od genocida, "nagrađeni su s federacijom BiH, u kojoj su stalno izloženi majorizaciji, kako bi se ispunio plan projekt Islamske deklaracije Alije Izetbegovića. Koliko god Daytonski sporazum bio nepravedan prema Hrvatima, sve ono što se u BiH događalo nakon potpisivanja toga sporazuma, a uz potporu raznoraznih "visokih predstavnika", bilo je dodatno sustavno urušavanje tog sporazuma, ali isključivo na štetu Hrvata.
 
Prosječno upućenom vjerniku poznatiji je veličanstveni izlaza Izraelaca iz egipatskog ropstva, kao i sva simbolika koja je uz to vezana. Ipak, za povijest spasenja još važniji je dogođaj u vrijeme babilonskog kralja Nabukodonosora koji je 586. godine prije Krista razorio Jeruzalem i prognao Židove u babilonsko sužanjstvo. Činilo se da je Izabranom narodu došao kraj, da će se ugasiti i posljednji plamičak vjere i obećanja koje je Bog dao Abrahamu, Izaku i Jakovu. Međutim, upravo u toj strašnoj nevolji, na "obalama rijeka babilonskih", Bog je Judinom plemenu - jedinom izraelskom plemenu koji je očuvao tu vjeru, slao proroke koji su ga ohrabrivali i otvarali posve novu dimenziju obećanja danih Abrahamu i potomstvu njegovu. Prorok Izaija navješćuje: "Evo začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel" ('S nama Bog') (Iz 7,14). Isus svoje javno djelovanje počinje u sinagogi čitanjem svitka proroka Izaije: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!". Izaijin opis Isusove muke (usp. 53. poglavlje) naviješta muku, smrt, ali i pobjedu Mesije.
 
Nakon 50 godina babilonskog sužanjstva perzijski kralj Kir dopustio je Židovima povratak u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama. Povratak nije bio ni lagan ni jednostavan. U više valova, koji su trajali 150 godina, Židovi su se vratili u Jeruzalem, te nakon više pokušaja ponovno izgradili Hram na Sionu. Cijelo to vrijeme proroci su hrabrili narod, polako otkrivajući novu dimenziju Hrama i Novog, Vječnog Jeruzalema. Ovaj biblijski poučak vrijedi za sve ljude i sve narode koji trpe nepravdu i poniženje. Tek kada ostanemo bez ljudskih oslonaca, kada vjerujemo i nadamo se protiv svake nade, tek tada pobjeđujemo. Osnovni uvjet za tu pobjedu je oslonac na Boga i pročišćenje od grijeha. Taj Ostatak ostataka Izabranog naroda, bio je sjeme i kolijevka u kojoj se pojavio Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Budućnost ne pripada ni brojnima ni moćnima, nego onima koji se uzdaju u Gospodina.
 
Hrvati u BiH, koji su jedini ostatak katolika te nekada hrvatske i katoličke zemlje, iz koje je pred turskim osvajačima pobjegla posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić. Pet dana prije svoje smrti, 20. listopada 1578., uz svjedoke napisala je oporuku kojom je imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva. Hrvati katolici u BiH preživjeli su sva 400 godišnja osmanlijska zlodjela. Preživjeli su i obje Jugoslavije. Preživjeli su i najnoviju agresiju i progon, u kojoj su branili tu zemlju, a na kraju su nepravedno optuženi za sva zla u njoj. Danas je mnogi napuštaju, danas su mnogi rezignirani, gube nadu. Vidjelo se to i po relativno slabom izlasku na izbore, slabijem u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.
 
Hrvatskom narodu u BiH je potrebno ohrabrenje. Ono isto koje su Židovima pružali proroci u vrijeme babilonskog sužanjstva. Ma kako god se to činilo, povijest ne kroje moćnici, nego jedino Bog. Zato treba ostati u toj zemlji Katarine Kotromanić, treba čuvati svoja ognjišta, treba se otvoriti životu i brojnijem potomstvu. Ne mogu zlo i mržnja biti jače od ljubavi. Ljubav uvijek na kraju pobjeđuje. To nam je posvjedočio i naš Spasitelj na križu.
 

Marijan Križić, Veritas

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1187 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević