Get Adobe Flash player

O sv. Antunu Padovanskom

 
 
Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga predstavlja kulturnoj sceni jedinstveni mjuzikl Svetac svega svijeta – o sv. Antunu Padovanskom. U ovome jedinstvenom projektu sudjeluju etablirana imena na području glazbene i dramske umjetnosti, mjuzikl Svetac svega svijeta donosi glazbeno-scensko osvježenje duhovnog karaktera s ciljem širenja univerzalne poruke ljubavi namijenjene svima.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2019/03/web_image/thumb_61890800.jpeg
Kada je riječ o svetom Antunu, popularnom “Svecu svega svijeta”, usudimo se reći kako je riječ o svevremenom svecu koji svojim životom i djelom i danas privlači mnoge generacije. Stoga ne začuđuje pojava jedinstvenog mjuzikla posvećenog upravo životu svetog Antuna. Iako nam se može činiti kako mnogo toga već znamo o njegovu životu, pisac libreta Nino Škrabe svojim specifičnim narativom gledatelje vodi u kontekst i duhovnu situaciju vremena u kojem odrasta mladi Fernando. Ovdje dobivamo odgovore na pitanja o tome tko je bio sv. Antun prije nego što je postao svetac i koji su sve izazovi stavljeni pred njega kao mladića koji je vrlo rano i otvoreno pokazao svoju adoraciju prema Stvoritelju. I tko je Amalia? Nakon bijega od kuće mladi Fernando pridružuje se najprije augustincima, a zatim franjevcima gdje dobiva ime Antun. Zatim odlazi u misije u kojima slijedi niz događanja koja će ostaviti duboki trag na životu mladog Antuna, a upravo razdoblje oluja na moru će utjecati na smjer njegova daljnjeg životnog poziva i djelovanja.
 
Sveti Antun se obraća svima bez iznimke, a tome svjedoči obraćenje dvanaestorice razbojnika u Padovi, susret s gospodarom Verone i mnogi drugi “otpadnici” društva koje se vrlo lako osuđuje i od kojih se još lakše odustaje. Ali ne i sv. Antun! Upravo je ovo poruka njegova životnog djelovanja; svaki čovjek je dragocjen i jedinstven u očima Oca koji nas neprestano zove. U umjetničkom ostvarenju kakav je mjuzikl o svetom Antunu, gdje se ujedinjuje pero dramaturga Nine Škrabe, redateljski talent Roberta Boškovića i glazba Branka Barduna uz izvrsnu glumu mladoga Marka Dumančića u ulozi sv. Antuna,  odvest će Vas na putovanje kroz vrijeme i pružiti sasvim jednu novu perspektivu na život omiljenog sveca i priču koja je toliko narodu znana, ali do sada u kazalištu nije viđena.
 
Ansambl Kolbe je veljači započeo turneju s mjuziklom Svetac svega svijeta. Do sada su gostovali u Svetom Ivanu Zelini, Humcu, Mostaru, Vukovaru i Vinkovcima. Planirana su još gostovanja u Karlovcu, Splitu, Varaždinu, Šibeniku, Visu, Cresu te u Stuttgartu i Reutlingenu u Hrvatskim katoličkim misijama.
 
Izvedbe u Zagrebu bit će u Dvorani svetoga Franje na Svetom Duhu 2., 6., 7. i 25.4. te 14. i 23.5.2019. godine s početkom u 20.00 sati.
Ulaznice se mogu nabaviti u župnom uredu Župe sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu na broj telefona 01 3771-555 ili na broj mobitela 097 777 55 22 (odjel prodaje i rezervacije ulaznica).
Ansambl Kolbe utemeljen je prije sedam godina i specijalizirao se za izvođenje duhovnih mjuzikala, do sada su pripremili i izveli 4 vrlo uspješna mjuzikla, Život za život (dvije režije), Uskrsli i Svetac svega svijeta. Okuplja mlade ljude, amatere s kojima rade profesionalci.
U Zagrebu, 26. ožujka 2019.

 

fra Vladimir Vidović, producent mjuzikla Svetac svega svijeta,

glavni urednik Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga i

duhovnik Ansambla Kolbe

Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

 
 
Treći svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koju je osmislio i pokrenuo glavni i odgovorni urednik časopisa Služba Božja dr. sc. fra Ivan Macut posvećen je fra Anti Crnici, franjevcu i svećeniku, istaknutom i marljivom znanstveniku, crkvenom pravniku i povijesnom piscu. Knjigu je napisao prof. dr. sc. fra Jure Brkan u prigodi pedesete obljetnice smrti ovog velikana uma i pera i pedesete obljetnice proglašenja blaženoga Nikole Tavelića svetim iduće 2020. godine, a u čijem je procesu kanonizacije iznimno važnu i odlučujuću ulogu imao upravo fra Ante Crnica.
https://i1.wp.com/franjevci-st.com/wp-content/uploads/2019/02/Capture-24.png?resize=502%2C437&ssl=1
Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio, uz uvod i zaključak, u osam poglavlja obrađuje podrijetlo, školovanje i mnogostruko plodonosno djelovanje u vjeri i znanosti: predavač kanonskog prava i crkveno-pravni pisac; povjesničar, posebno povjesničar Gospinih svetišta u Hrvatskoj, prefekt studija, profesor i rektor Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, njegove glavne službe unutar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja pa zaslužni graditelj nove crkve Gospe od Zdravlja u Splitu te njegov neizmjerno važan doprinos za proglašenje blaženog Nikole Tavelića svetim. Na koncu i njegovu bibliografiju koja je podijeljena na samostalne knjige na latinskom i hrvatskom jeziku te članke po raznim listovima i revijama, a posebno one što je objavio u Novoj reviji. 
 
Fra Ante Crnica osnovnu je školu završio u rodnom Zatonu, šest razreda franjevačke gimnazije u Sinju (1904.–1909.). U franjevački red stupio je 1909. godine na Visovcu. Filozofiju je studirao u Šibeniku i Zaostrogu (1910.–1912.), teologiju je apsolvirao u Makarskoj (1912.–1915.) i završio u Fribourgu (Švicarska) gdje je upisao i studirao crkveno i civilno pravo. Na istom je sveučilištu došao do najviših akademskih titula: najprije je doktorirao iz teologije 1917. godine, a već sljedeće i iz obaju prava. Kratkotrajno je djelovao kao misionar za hrvatske radnike u Belgiji, a najdulje kao profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1918.–1928., 1934.–1943.) i Zagrebu (1946.–1948.). Jedan je od osnivača tiskare Kačić u Šibeniku i njezin upravitelj (1928.). Više je godina bio suurednik Nove revije, časopisa koji je bio ponos makarske bogoslovije u međuratnom razdoblju. U njemu je Crnica objavio preko stotinu članaka. Pokrenuo je 1937. godine Bogoslovnu Biblioteku u kojoj je do 1945. godine izišlo sedam njegovih knjiga. Od 1958. godine pa do smrti je vodio crkveno-pravni postupak za kanonizaciju blaženog  Nikole Tavelića. Pokrenuo je i gotovo sam uređivao listove Gospa od Zdravlja (1931.–1935.) i Vjesnik bl. Nikole Tavelića (1961.–1968). U radu na kanonizaciji praktički je izgorio ne dočekavši dan završetka svoga životnoga projekta – svečanu kanonizaciju prvoga kanoniziranog sveca Nikole Tavelića 1970. godine.
 
Prisjećajući se fra Ante Crnice u spomenici koju su mu u znak zahvalnosti priredili subraća 1970. godine (K. Križanić, K. Nola, S. Vučemilo, K. Jurišić, J. Radić, J. Šetka, B. Vuco, G. H. Jurišić, I. Vuka), gotovo svi su konsenzusom potvrdili da je bio čovjek neobične energije, točnosti, marljivosti, ustrajnosti, pomalo oštre ali plemenite naravi, neustrašivosti i neslomljivosti. Svima je bio uzor koji je nemoguće bilo pratiti. Iza sebe je ostavio nenadmašne plodove koji su izrastali na četiri životna polja: postavši 1937. godine rektorom Franjevačke visoke Bogoslovije u Makarskoj, fra Ante Crnica je  izradio Statut Franjevačke visoke bogoslovije, reorganizirao nastavu kompletiravši je s 42 predmeta u petogodišnji filozofsko-teološki studij. Na taj je način makarska bogoslovija postala uzorom svim bogoslovijama Crkve u Hrvata. Fra Ante Crnica u punom je smislu riječi bio „čovjek kanonskoga prava“ Katoličke crkve. Jedan je od naših najplodnijih crkveno-pravnih pisaca uopće. U tom je kontekstu dovoljno spomenuti samo neka njegova djela: Kanonsko pravo Katoličke Crkve u dva sveska, Commentarium the-oretico-practicum Codicis iuris canonici također u dva sveska i Priručnik Kanonskog prava u jednom svesku. Njegov je znanstveno-istraživački rad (Historico-iuridica dilucidatio vitae, martyrii et glo-riae B. Nicolai Tavelić, 1958.) i znanje kanonskoga prava (inzistiranje na ekvipolentnoj kanonizaciji), pokazalo se, bilo ključnim da je Crkva u Hrvata 1970. godine dobila prvoga sveca i mučenika sv. Nikolu Tavelića. O Nikoli Taveliću ispisao je tisuće i tisuće stranica u brojnim člancima i monografijama. Osnovao je i gotovo sam uređivao već spomenuti Vjesnik bl. Nikole Tavelića. Poticao je i nagrađivao umjetnike da blaženika slikaju. Tiskao je blaženikove sličice i molitve.
 
Sastavio je u blaženikovu čast Vjenčić molitava i litanije. Urgirao je u Rimu i nagovarao je hrvatski episkopat, uporno i bez predaha, da se od pape izmoli ekvipolentna kanonizacija za našeg blaženika. Skupio je gotovo milijun potpisa od katoličkih vjernika za blaženikovu kanonizaciju, što je gotovo presedan u sveopćoj povijesti Katoličke crkve. O njemu je zanosno propovijedao svećenicima, klericima i Božjem narodu. Sam je sabirao milostinju za troškove kanonizacije i za propagandni materijal. Uspio je proširiti i ostvariti kult bl. Nikole Tavelića u Crkvi u Hrvata tako da je 70-ih godina 20. stoljeća većina naših novosagrađenih crkava bila blagoslovljena ili posvećena sv. Nikoli Taveliću. Fra Ante Crnica cijelim je žićem bio zanosan štovatelj i ustrajan širitelj Marijine slave. Plodovi njegova angažmana jesu značajne mariološke i povijesne studije Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava (1939.) te Marija i Hrvati (1953.) u kojoj je donio popis od čak 235 marijanskih svetišta koliko ih je pronašao u našoj povijesti.
 
Do sada fra Ante Crnica nije ozbiljnije znanstveno istraživan. Zato ova studija predstavlja iznimno vrijedan doprinos znanstvenom proučavanju njegova života i stvaralaštva. Imajući u vidu cjelokupni znanstveni, povijesno-pravni i duhovni doprinos koji je fra Ante za života ostvario, a njegovo životno djelo svakako je uspješan dovršetak kauze proglašenja blaženog Nikole Tavelića svetim, sigurno je da zaslužuje mjesto među umnicima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja te mu se ovim djelom, na neki način, kao redovnička subraća želimo zahvaliti i donekle odužiti, napisao je u predgovoru urednik Biblioteke fra Ivan Macut.
Autor knjige, redoviti prof. dr. sc. Juraj (Jure) Brkan rodio se u selu Bristivica, općina Seget Donji, 23. ožujka 1946. godine, katolički svećenik od 1972., franjevac OFM. Nakon školovanja u Hrvatskoj na Fakultetu kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, doktorirao je 1979. godine iz kanonskog prava. Predavao je kanonsko pravo, najprije od 1976. godine na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, da bi, uz neke manje prekide, od 1999. do umirovljenja 2011. godine predavao kolegije iz kanonskoga prava na KBF-u Sveučilišta u Splitu. Bio je rektor, vicerektor i tajnik Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, te veliki vicekancelar KBF-a Sveučilišta u Splitu i pročelnik Katedre kanonskoga prava na istom fakultetu uz razne crkvene službe.
 
Bio je član Vijeća za vjeru pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije i član Pravne komisije Biskupske konferencije Jugoslavije i kasnije Hrvatske od 1983. do 2017. godine. Bio je i moderator i relator 55. Splitske Sinode i član Zbora Savjetnika te  prefekt studija i generalni vizitator. Za vrijeme službe provincijala potpisao je udruženje bogoslovija na paritetnoj osnovi: one u Splitu i Makarskoj te pridonio uspostavi novoga KBF-a u Splitu. Uz to, Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Hrvatskoj, pribavio je (kupio) tri nova građevinska zemljišta za koja je od državnih i crkvenih vlasti dobio dozvole te kao provincijal donio odluke (dekrete) o gradnji. Za vrijeme nehumanog i nametnutoga Domovinskog rata u Hrvatskoj (1990. – 1995.), porušena su 122 crkvena objekta (crkve, župne kuće i pomoćni gospodarski objekti), kojim upravlja Franjevačka provincije Presvetog  Otkupitelja u Hrvatskoj. Za vrijeme provincijalstva fra Jure Brkana mnogi su od tih objekata obnovljeni, a neki su izgrađeni novi. Posebno se bavi proučavanjem kanonskoga prava i povijesti franjevačkoga školstva u Dalmaciji. Pisac je više knjiga (ovo je deseta samostalna knjiga) i mnoštva članaka. Sada je, crkveni sudac II. stupnja Interdijecezanskog suda u Splitu te predavač na postdiplomskom studiju na KBF-u Split, također je i promicatelj pravde u kauzi sluge Božjega fra Ivana Perana i profesor na Studiju Teologija posvećenoga života.
 

Nives Matijević

Objave s kraja vremena

 
 
Nedavni put pape Franje u Abu Dhabi, 4. i 5. veljače 2019. ima učinak atomske bombe s obzirom da on djeluje kao onaj koji objavljuje istinsku narav Crkve nastale na II. vatikanskom koncilu a koja se više ne skriva.Odavno znamo da je ova crkva davala neporecive znakove apostazije i hereze. Apostazije, to znači nijekanje fundamentalne doktrine nepromjenljive Crkve katoličke koje je opipljivo nakon Koncila. Ali 4. veljače 2019. mogli smo primiti na znanje kako ovaj koji je preuzeo službu i ustoličio se, kako je ovaj koji je predstavljen kao vrhovni poglavara Crkve, nanio najsramniju izdaju: službeno je zanijekao božanstvo Krista, tj. izmakao je ugaoni kamen na kojem je Crkva sagrađena. Drugim riječima, oni su toliko uznapredovali u svojoj novoj crkvi da više ni ne vode računa o tome da je ono što pišu i govore u potpunoj formalnoj kontradickiji s vlastitom doktrinom, s vlastitim katekizmom vlastitih temelja.
http://www.ncregister.com/images/uploads/Pope-Sheikh.png
Najprije se prisjetimo da je papa Franjo otputovao u Abu Dabi da bi sudjelovao 4. veljače na jednom međureligioznom sastanku čiji je moto bio ljudsko bratstvo i koji je organizirao Savjet muslimanskih mudraca. U toj prigodi on je nastupio s govorom pred ovim skupom i objavio deklaraciju koju je potpisao zajedno s Velikim imamom Al-Azhara, Ahmedom Al-Tayybom koja za naslov ima „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život (koegzistenciju) - Document sur la Fraternite humaine pour la paix mondial et la coexistence commune.“To je sve samo ne bezazleno i mora se razmotriti s najvećom ozbiljnošću jer:
- Potpisani dokument, kako je svakomu jasno, obvezuje sve potpisnike; on ima vrijednost ugovora i služi kao dokument na koji će se ubuduće pozivati. Ne može se na toj razini isključiti bilo kakva improvizacija nego što više volja da se zaključkci – ideje- čvrsto potkrijepe.
- Papa se nije uopće skrivao jer je prethodno 31 sječnja službeno objavio video u kojem kaže da je sretan „da potpisuje novu stranicu u povijesti odnosa među religijama“: ta nova stranica nije isto tako nimalo bezazlena.
- Vatikan si sam laska jer je istog dana njegovo službeno saopćenje imalo  naslov „povjesna deklaracija“ koje je bilo potpisano u Abu Dabiju.
- Dan nakon ovog puta monsinjor Ayuso, tajnik Pontifikalnog vijeća za međureligiozni dijalog označava ovaj dokument ljudskog bratstva kao „list na putu“. Ne radi se, dakle o marketinškim superlativima kao što su marke na proizvodima koje služe za loš publicitet nego se radi o dobro promišljenoj namjeri koja je brižljivo odabrana od strane samih sudionika.
 
Ne možemo ovdje raščlaniti ukupnost spornih tema iz tog dana 4 veljače jer bi to bilo predugo ali se možemo zaustaviti na nekoliko jakih deklaracija da bismo ukazali na doktrinalne fenomenalne posljedice koje one povlače za sobom. One su ključne za atmosferu i smisao razgovora. Svjedočim da sam išao do suštine izvora čak do potvrde službenih prijevoda ovih dokumenata na francuski jezik koji su objavljeni u Vatikanskom tisku.
 
1. PAPA FRANJO ODLUČNO NIJEČE PRESVETO TROJSTVO
 
Dokument o ljudskom bratstvu je zajednički potpisan između „Svetog Oca“i visokog muslimanskog dostojanstvenika; stoga, kad se u jednom dokumentu kaže „mi“ onda to označava u najmanju ruku katolike i muslimane. Tvrdi se da katolici i muslimani vjeruju u istoga Boga, jer piše: „Vjerujemo u Boga“... I dalje: „Mi tražiomo po našoj vjeri u zajedničkog Boga“. Međutim katolici tvrde i na tom počiva ugaoni kamen njihove doktrine da je Isus Krist Bog koje je postao čovjekom. Oni tvrde da je Bog jedinstven i da se njegov misterij očituje u Svetom Trojstvu, da je On „jedan Bog u tri osobe“(Otac, Sin i Sveti Duh), ove su tri osobe različite i istovjetne istovremeno, nevidljive s obzirom da se radi o jednom Bogu.Na kraju oni još tvrde da je njihova vjera objavljena, to znači da nije izmišljena od ljudi nego utemeljena u Riječi Boga koju je On sam objavio ljudima po Isusu Kristu u evanđeljima. Ako je objavljena onda ni u kom slučaju ne može biti promijenjena, ona je po definiciji vječna i nije poput vjetrenjače koja se može mijenjati svakog milenija.                                               
 
To tvrdi i papa Franjo kad svake nedjelje moli Vjerovanje.S druge strane muslimani ne priznaju božanstvo Isusa Krista a još manje dogmu o Svetom Trojstvu. Kako onda papa i jedan musliman mogu napisati i potpisati da imaju zajedničku vjeru u Boga? Ta vjera ne može biti zajednička jer za jedne je Isus Krist Bog a za drugog nije!
Jesu li muslimani promijenili  svoju definiciju Boga? Koliko znamo nisu!Dakle promjena se traži od Rima i doista prema Nostra Aetate dopuštena je promjena u raspravi ili se dopušta vjerovati da kršćani, muslimani i židovi dijele istu vjeru u Boga Oca koji bi također bio Jahve za židove i Alah za muslimane.
 
Ali to postavlja po sebi dvostruki problem:
- Radi se o redefiniciji dogme o Svetom Trojstvu, što znači da ova doktrina ne bi bila valjana ako se ne bi rascjepilo tri Osobe Trojstva. Ali onda od monoteista mi postajemo politeisti koji dopuštaju postojanje tri Boga koja mi dijelimo po izboru s drugima prema uvjerenju svakog od njih. To će reći da s muslimanima i židovima častimo zajedno Oca ali da je vjera u Sina pripada nama, i da je on naš „Bog“, isljučivo kršćanski. Ali u tom slučaju koja je vjera objavljena? Bilo bi kao da je Bog šaljivčina koji je ostavio Crkvu u zabludi 19 stoljeća, posebno kad se poznaje temelje dogme utemeljene na Riječi samoga Boga, prekrasne teološke meditacije oko ovog misterija i bezbrojne svece i mučenike koji su umrli za Sveto Trojstvo?
A zatim, što je s uputama Isusa Krista koji je šaljući apostole u misiju širom svijeta zapovjedio „Krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“(Matija 28:19)?Prema tomu tvrditi u jednom pisanom i potpisanom dokumentu da imamo vjeru u zajedničkog Boga za katolike znači redefiniranje dogme o Svetom Trojstvu i suprostavljenje zapovjedima samog onoga na komu počiva naša vjera: jer riječ kršćanin dolazi od Krista.
 
2. PAPA FRANJO OTVORENO NIJEČE BOŽANSTVO ISUSA KRISTA
 
Od početka se shvaća: redefiniranje dogme Svetog Trojstva najprije znači odbaciti a zatim i negirati ono što je temelj naše vjere: božanstvo Isusa Krista a time i vječno spasenje koje se postiže po njemu. Eto dokle su oni došli.Jedna ključna rečenica iz deklaracije je: „Pluralizam i različitost religije, boje, spola i rase i jezika su mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska mudrost je izvor i porijeklo iz kojeg proistječe pravo na slobodu vjerovanja i slobodu bivanja različitim.“ Oni su se usudili napisati; čovjek koji se smatra papom usudio se napisati da je različitost religija božanski izbor. Crkva tog istog pape uči i tvrdi bez ikakve dvojbe DA SAMO VJERA U ISUSA KRISTA SPAŠAVA, I TEMELJI SE NA TOJ ISTOJ TVRDNJI TOG ISTOG ISUSA KRISTA. Od dvije stvari jedna: Ili je papa primio nove božanske objave a onda bi nam morao vjerodostojno to dokazati ili ne daje istu definiciju i ime „Boga“ što je onda njegova vlastita religija.
 
Za katolike BOG IMA JEDNO IME: ISUS KRIST; taj isti Bog ne može naučavati jedno i tomu suprotno; on ne može reći s jedne strane „Ja sam put, istina i život, i nitko ne stiže Ocu nego po Meni.“(Ivan 14:6) ili „Onaj tko povjeruje i bude kršten bit će spašen, onaj koji odbije povjerovati bit će osuđen“(Marko 16:16), i zatim reći da se može spasiti i bez Njega.Jer govoriti o pluralizmu religija koji je volja božja dovodi do toga da se vjeruje da i religije koje niječu božanstvo Isusa Krista mogu dovesti do spasenja i da su sve „blagoslovljene od Boga.“ Ali onda o kojem se Bogu radi jer kako je očigledno ne radi se o Isusu Kristu? Onda je papa Franju pišući i potpisujući to hotimično zanijekao Isusa Krista. On niječe svoju vlastitu doktrinu. On nadilazi apostaziju i herezu da bi stigao do vrhunske izdaje.
 
Jer u dubini, propovjedati jednu takvu doktrinu ide dalje od onog što može zamisliti katolik i ako se razmisli malo više o posljedicama takvih ideja ostaje se zaprepašten. Ako se s razmišljanjem ide do kraja nijekanje božanstva Isusa Krista stavlja se pod znak pitanja njegovo učenje. Više se ne može predstavljati evanđelje kao Riječ Božja jer ovaj nije ili čak više uopće nije Bog. Iskače i jedan drugi element. S takvim načinom razmišljanja evanđelje postaje inspirirani tekst, zacijelo lijep, ali koji se može po volji tumačiti jer više nije urezan u mramoru na nepromjenljiv i vječan način kao kad bi bila istinska Riječ Božja.
 
Tako postupa koncilska pastoralna i nova teologija bez da kaže jasno da to više nije Riječ Božja. Oni ju mijenjaju interpretacijom a često i smislom pišući je nanovo. Samo je jedan  rijetki prelat, kardinal Muller,  povodom ove sramotne uvrede protestirao u jednom manifestu objavljenom 9 veljače u kojem podsjeća na doktrinu Crkve počev od članaka katekizma koncilske katoličke crkve koji je na snazi (koji bi morao obvezivati papu Franju!):„Istina je da je Bog pravi čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Marije Djevice. Riječ je tijelom postala, Sin Božji je jedini Otkupitelj svijeta (679) i jedini posrednik između Boga i ljudi (864). Prema tomu prvo poglavlje svetog Ivana predstavlja onog koji niječe njegovo božanstvo kao antikrista (1Iv 2,22) jer je Isus Krist, Sin Boga za svu vječnost jedini i istobitni s Bogom svojim Ocem (663).“
 
3. EKUMENIZAM RIMA SE SASTOJI U NAPREDOVANJU PREMA UNIVERZALNOJ MASONSKOJ RELIGIJI I U ODVRAĆANJU OD DOKTRINE SPASENJA
 
Mnogi promatrači se varaju vjerujući da je masonski cilj ujedinjenje religija u neku vrstu univerzalne religije. To nije tako. Nitko nema namjeru spojiti katolike, protestante, muslimane i židove u jedno što je i potpuno iluzorno. Čak bi i jedinstvo katolika i protestanata bilo vrlo teško provesti u djelo.Cilj je dovesti religije da priznaju transcendentalnu univerzalnost i superiornost masonske religije ljudskih prava kojima u osnovi stoji: sloboda, jednakost i bratstvo. Da ova dva visoka dostojanstvenika, jedan musliman drugi katolik potpisuju deklaraciju o ljudskom bratstvu priznanje je po sebi njih dvojice, oni angažiraju svoje uzajamne grupe ove famozne masonske superiorne religije. Ovo bratstvo ovdje ne počiva na vjeri Isusa Krista nego na jednoj drugoj ideologiji, na ideologiji ljudskih prava. U ovoj deklaraciji kao i govoru pape Franje, osim bratstva uzdiže se sveprisutni pojam slobode i prava (dakle jednakosti); mi smo ovdje u prisutnosti dokumenta i govora tipično masonske inspiracije.
Papa Franjo ide tako daleko da tvrdi da nema alternative: Ili ćemo zajednički graditi budućnosti ili budućnosti neče biti.“
 
Cilj ove univerzalne rligije je dakle sjediniti u jedno religije njihovim transcendentalnim masonskim vrijednostima koje će ih učiniti superiornim svemu uključujući i njih same.Tako su katolici, protestanti ili muslimani pozvani da se pridruže ateistima, poganima, budistima i ostalim deistima koji su već sjedinjeni u religiji ljudskih prava. Ovdje dodajmo da volja pape da napreduje u ovom projektu nije nova. Ona je započela otvaranjem Crkve svijetu Ivana XXIII i završava u apostaziji Franje.  Treba li napomenuti da ni u jednom momentu u Abu Dabiju ovaj nije izgovorio ime Isusa Krista? Osim možda na misi i još ....
 
Trebamo li napomenuti da se katolička vjera temelji na Kristu?  Dakle radi se o dvosturkoj izdaji putem stramputica kojom idu ove ideje, govori i učenje koncilskih papa:
1. Jedna je u dijelu obratiti katolike na religiju ljudskih prava razdvajajući ju od one vjere u Krista i dajući joj prednost u rješavanju ljudskih problema dok s druge strane odsutnost Boga čini da čovjek u životu, društvu i duhu rađa nerede i nesreće.
2. (Druga izdaja) treba učiniti da katolici na jedan subtilan i progresivan način koji postaje sve vidljiviji prihvate „univerzalnog Boga“ kojeg dijele druge religije a koja /religija/  nije po Isusu Kristu.
Ovaj univerzalni „Bog“ je ustvari imitacija pravog Boga koja se može posvuda vidjeti pod različitim imenima (Alah, Buda, Jahve u židovskoj verziji ....) i taj /bog/ nije ništa drugo nego izazivač, protivnik, deklarirani neprijatelj jedine prave religije one Isusa Krista. Oni koji priznaju univerzalnog „Boga“ klanjaju se a da i ne znaju pred Luciferom umjesto pred Kristom. To je strašno i štete koje nastaju u duhu su neprocjenjljive. Neka je sramota i beščašće na onima koji rade sa zvjeri na ovoj dijaboličkoj dezorijentaciji o kojoj je Lucija govorila u Fatimi.
 
ZAKLJUČAK
 
Svakako da ova apostazija nije nova. Ona je počela uglavnom od II vat. koncilu. Ali je put koji se ukazivao na višim nivoima Crkve postao tako suprotan prvotnoj misiji da je to postalo zabrinjavajuće.
Svakako da se ova nova doktrina vjerske slobode konstituirala napredujući i ona također nije nova. Ali svaki put se penje na više; ovdje je stigla do javne negacije Kristovog božanstva i to je zaprepaščujuće.Svakako da vezanost papa za masonske dogme slobode, jednakosti i bratstva je započela također na Koncilu. Ali su oni postali do te točki superiorni doktrini Crkve da više nemaju ni pojma o tome da bi se na nju morali osvrtati.
 
Svakako da je masonska vjera ljudskih prava raširena u cijelom svijetu. Ali moramo shvatiti da je ona univerzalna religija onda kada druge religije dopuste njezinu nadmoć nad njima samima.A bilo je vrijeme da koncilski Rim skine masku: da prizna jasno da je promijenio definiciju „Boga“ kojega priznaje i da to nije više Isus Krist univerzalni Spasitelja, umjesto da se prekriva  riječima i dedukcijom. Neka prihvati čin svoje apostazije koja se ostvaruje kao nova doktrina koja odgovara Iluminaciji luciferijanske svijesti koja je prorečena u Garabandalu.
 
Što ona čeka da se oglasi službenom? Možda sazivanje novog koncila?  Može se smatrati da je ova deklaracija u Abu Dabiju bila test veličine i naravi podčinjavanja biskupa i kardinala masonskoj doktrini Vatikana i njenoj očiglednoj apostaziji. S obzirom na nedolične reakcije oni neče imati skrupula za posljednju etapu: za put u Maroko krajem ožujka.Mislim da je Crkva zrela; da če je moći ugurati u novu crkvu, konačno se nadam na vidljiv način sazivanjem koncila, ako to već nije predviđeno. Cilj apostolata pape Franje je sramotan: uvesti katolike u sudjelovanje u grijehu svijeta. Jer grijeh svijeta je ne-vjerovati u Isusa Krista (Ivan 16:9); ili tvrditi da su sve religije koje ne priznaju Isusa Krista „mudra volja božja“, to znači nijekanje božanstva Boga koji je postao čovjekom i tako stvarno sudjelovati u grijehu svijeta. Pred nama je izbor. Napustiti ove ljude. Odbiti ovu njihovu doktrinu. I drhtati pred izvjesnošću osvetničke vatre s Neba koja će očistiti sve izdajnike koji zazivaju gnjev Božji na svoje glave. Jer ne može se nekažnjeno rugati Bogu, Isusu Kristu.
 

Louis d Alencourt, https://legrandreveil.wordpress.com/

(s franc. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1064 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević