Get Adobe Flash player

"Ovo je dan što ga učini Gospodin!"

 
 
Nes(p)retna promjena datuma državnih blagdana, koju je 2001. donijela Račanova vlada rezultirala je općom zbrkom od koje se još uvijek nismo oporavili. Čini se da niti jedan datum u kojemu se po "novom" kalendaru obilježavaju ti veliki i slavni događaji uspostave neovisne hrvatske države nije zaživio. Izuzetak je 5. kolovoza, Dan pobjede. Toga dana slavimo veličanstvenu, najveću pobjedu hrvatskoga naroda u hrvatskoj povijesti. Kada znamo u kakvim smo se okolnostima morali braniti od "konačnog rješenja", u kojemu su ideolozi velikosrpske politike Hrvatsku već vidjeli poraženu, raskomadanu i slomljenu, ne možemo u toj pobjedi ne prepoznati veličanstveni Božji zahvat. Jednak onome u kojemu su Izraelci izašli iz egipatskog ropstva ili onaj u kojemu je mladi pastir David pobijedio profesionalnog vojnika, strašnog gorostasa Golijata, pred kojim se i najodvažnijim ratnicima ledila krv u žilama.
https://frlouis.com/wp-content/uploads/2014/03/Triumph-Of-Christianity-Detail.jpg
Ima u tom hrvatskom plebiscitarnom opredjeljenju za Dan pobjede velike simbolike. Hrvati su napokon odlučili slaviti pobjedu. Ovo je posebno važno, jer se u našem narodu, zbog njegove mučeničke povijesti, ukorijenilo prekomjerno obilježavanje pa čak i "slavljenje" naših tragedija, među kojima svakako dominira ona najtragičnija, Bleiburg i Križni put u kojemu je nakon Drugog svjetskog rata izvršen genocid nad hrvatskim narodom.
 
Poruka svih događaja i patnji kroz koje je prolazio Izabrani narod, a o čemu Biblija iscrpno svjedoči, uvijek je pobjeda. Izraelci ne slave sužanjstvo, nego Izlazak iz sužanjstva, događaj koji je u  Novome Zavjetu poprimio eshatološku dimenziju. Pashalna večera u Isusovoj Posljednjoj večeri predokus je vječnoga slavlja u Kraljevstvu Božjem. Kristova muka i smrt na križu ne bi imala nikakva smisla da Krist nije pobijedio smrt, da ga Otac nije "uskrisio od mrtvih i posjeo zdesna Sebi (...) i sve podložio pod noge Njegove..." (Usp. Ef 1,20-22)Stoga niti naša povijesna patnja, od tragedije na Krbavskom polju, do Križnoga puta i stradanja stotina tisuća Hrvata, a o čemu svjedoči više od dvije tisuće masovnih grobnica ispunjenih kostima hrvatskih vojnika i civila, te naposljetku svih žrtava srpske agresije u Domovinskom obrambenom ratu, ne bi imala nikakva smisla da nisu ovjenčana veličanstvenom pobjedom u vojno redarstvenoj operaciji Oluja.
 
Treba jasno istaknuti da ta velika, povijesna pobjeda nije nikakvo diviniziranje naravnih događaja, nego nešto posve sukladno kršćanskom poimanju povijesnih zbivanja. Za razliku od različitih gnostičkih sljedbi, koje sav tvarni svijet smatraju zlim i bježe u neki duhovni svijet u kojemu se ne žele "zaprljati" ovim materijalnim, mi katolici vjerujemo da je tvarni svijet veliki Božji dar, zapravo naš jedini put k Vječnoj domovini. Štoviše, Riječ Božja se utjelovila i posvetila ovu našu materijalnu stvarnost i našu povijesnost. Biblija nam kroz povijest Izabranog naroda svjedoči da je Bog naš pratitelj koji ljudski rod, svaki narod, pa i svakoga čovjeka prati ljubavlju dobroga Oca, koji brine o svakom svom stvorenju, a posebno o čovjeku, stvorenom na sliku Božje besmrtnosti. Zato je Božja nazočnost i ljubav dobila svoj konačni pečat u utjelovljenoj Božjoj Riječi, Isusu Kristu, koji je s nama jednak u svemu osim u grijehu (usp. Heb 4,15)!
 
Svi sakramenti po kojemu nas prati Božja milost, popraćeni su fizičkim znakovima i materijalnim česticama: vodom kod kršenja, kruhom i vinom kod euharistije, uljem kod bolesničkog pomazanja. Ovo treba uvijek iznova posvješćivati kako ne bismo upali u zamke onih koji s prezirom gledaju na Božje stvarateljsko djelo. Naposljetku, mi vjerujemo da je čovjek jedinstvo duha i tijela i da duhom i tijelom uskrišava na život vječni.
 
Stoga se niti mi ne trebamo ustručavati slaviti Dan pobjede, koji uza sve naše žrtve ne bi bio moguć da nam ga Bog nije darovao. Riječima psalmista: "Ovo je dan što ga učini Gospodin" (usp Ps 118, 24).
Podsjetimo, puni naziv tog veličanstvenog događaja, kojega smo i ove godine na dostojanstven način proslavili, glasi: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja! U njemu je sve rečeno: Slavimo pobjedu i zahvaljujemo hrvatskim braniteljima i svima onima koji su svoje živote ugradili u slobodu hrvatskoga naroda i uspostavu hrvatske države.
Ništa u tome nije slučajno i bez veličanstvenog Božjeg nauma. Hrvatska kao međunarodno-pravni subjekt, zasigurno je po Božjem planu pozvana biti sudionikom iznimno važnih događaja koji se, nama naočigled, otvaraju kako na svjetskoj tako i na europskoj, pa i nacionalnoj razini. To je ujedno i poziv nama da ne sustanemo umorni od puta, nego poput Ilije okrjepljeni krenemo na naš Horeb i prepoznamo što je volja Božja i za nas i za naš narod!
 

Marijan Križić, Veritas

Smješten devet kilometara jugoistočno od grada Vana u današnjoj Turskoj

 

 

Samostanski sklop (kompleks) Varagavank (ili Crkva sedam crkava, arm. Jot Jekeheci) smješten je devet kilometara jugoistočno od grada Vana (Turska), nekadanje provincije Vaspurakan. Samostan se sastoji od Gornjega Varagavanka (na visokoj južnoj padini planine Varag) i Donjega Varagavanka (oko zapadnoga podnožja planine Varag). Utemeljili su ga 653. god. pustinjaci, koji su živjeli na planini Varag, nakon otkrića dijela sv. križa (pravoga Isusova križa). Prema predaji sv. Hripsime je skrila sv. križ u nekoj gorskoj pećini. Otkriće je praćeno pojavljivanjem 12 svjetlosnih stupova, a na to mjesto su došli hodočasnici na čelu s katolikosom Nersesom III. (641. - 661./62.) i vojvodom Vardanom Rštunijem. Na tom je mjestu podignuta crkva Surb Nšan (crkva svetoga Božjega znamenja).
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Varag1_1.jpg
Svetomu križu je posvećen blagdan Varaga Surb Khač/Hač (javljanje sv. križa na gori Varag). Armenska apostolska crkva svetkuje taj dan između 25. rujna i 1. listopada. U čast je blagdana Nerses III. sastavio šarakan (šarakan - duhovno srednjovjekovno pjesništvo koje je stvoreno uz pomoć sinteze pjesništva, glazbe i profesionalnoga glazbenoga stvaralaštva). Nakon pripojenja armenske provincije Vaspurakan zbog bizantske najezde 1021. god. kralj Senekerim Arcruni (968./969.-1024. ili 1026./1027.) je premjestio sv. križ iz Varagavanka u Sebastu gdje je njegov sin Atom utemeljio samostan Surb Nšan. Nakon smrti 1025. god. kralja Senekerima njegovo tijelo premješteno je i pokopano u Varagavanku. U Varagan su premjestili i svetinju. Prije najezde sultana Horasana Džalaleddina Mangubertija 1231. god., sv. križ su premjestili u kraljevstvo Kjurikida (sjeverni dio današnje Armenije), gdje je izgrađen samostan Nor Varagavank (‘Novi Varagavank’) koji se nalazi sada blizu sela Varagavan u Tavuškom marzu (županiji) Armenije.
 
Samostanski sklop čini sedam crkava: Surb Astvacin (crkva sv. Bogorodice), Surb Gevorg (sv. Jurja), Surb Khač/Hač (sv. Križa), Surb Nšan (sv. Božjega znamenja) iz 11. st., Surb Ovanes (sv. Ivana) iz 10. st., crkve sv. Siona i sv. Sofija iz 10. st. Prvih pet crkava je sagrađeno sasvim blizu jedna drugoj. Glavna je i najljepša crkva Surb Astvacin (svete Bogorodice) iz 11. st., koja je sagrađena od krupnih obrađenih kamenih ploča i arhitekturom je nalikovala na crkvu svetoga Križa na otoku Aghtamar,
 
Samostan je cvao u 13. st., a nakon tatarskoga osvojenja obnovljen je od 1320-ih - 1350-ih god. U 17. st. Varagavan je pregrađen nakon potresa 1648. godine i k središnjoj crkvi je dograđeno četverostupno predvorje (gavit) s dvjema crkvama sa strane i trijemom galerijom s trima stupovima. Za vrijeme prirora Hrimjana Ajrika (1820.-1907., katolikos Mkrtič I. Vaneci, 1892. - 1907.) je utemeljio školu s europskom naobrazbom, gdje je poučavao poznati armenski književnik Raffi (1835. - 1888.). Godine 1880. uz školu otvara se poljoprivredno učilište. Samostan je dobio zemljište za školsku praksu učilištaraca. U crkvi sv. Križa bio je smješten jedan od najvećih u srednjevjekovnoj Armeniji matenadaran (rukopisna riznica), a također i tiskara s tiskarskim strojem koji je dovezen iz Europe. U matenadaranu početkom 20. st. se je čuvalo oko 400 rukopisa i 1000 tiskanih knjiga. U tiskari su izdavali časopis “Arciv Vaspurakan”. U samostanski sklop su ulazile različite građevine civilne namjene: jednokatne stambene prostorije za redovnike i učenike, školska zgrada, kupalište, sobe za prepisivača, pekara, a također prostorije za varagavansku biskupiju. Postojala je i lončarska radionica. U dvorištu samostana se je nalazio izvor i lijep vrt. Samostan je bio okružen debelom zidom s tornjevima.
 
U samostanu su pokopani kralj Vaspurakana Senekerim Arcruni, njegova supruga, kraljica Hušuš, nekoliko armenskih katolikosa. Samostan Varagavank se je više puta odolijevao naletima, poglavito tijekom pokolja 1896. i 1915. god. Varagavan je porušen u razdoblju od 1915. – 1921. god. i nalazi se sada u ruševinama.


Artur Bagdasarov, HKV

Povezana je s hrvatskim narodom jer su njezin otac Andrija II. i brat Bela IV. bili hrvatski kraljevi

 
 
U izdanju biblioteke 'Ravnokotarski Cvit' objavljena je trideset i šesta knjiga u nizu „Sveta Elizabeta u Splitu na Trsteniku“, autora prof. dr. fra Stipe Nimca. „Poticaja za nastanak ove knjige bilo je svakako više: počevši od činjenice kako je štovanje sv. Elizabete rašireno diljem Hrvatske i Europe, preko njezinih povijesnih (obiteljskih) veza sa Splitom i s Hrvatskom, preko toga da je ona zaštitnica Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a), pa do najnovijih događanja kad je u franjevačkom samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku postavljen odljev kipa sv. Elizabete, umjetničko djelo njemačke kiparice Yrse von Leistner“, navodi urednik knjige prof. dr. fra Stipe Nimac.
https://smn.hr/images/econa-article-images/4016/full/trstenik_korica_19.jpg
Knjiga je podijeljena u nekoliko većih dijelova. U prvomu dijelu prikazani su biografski podatci o sv. Elizabeti Ugarskoj te Pismo Konferencije franjevačke obitelji povodom 800. Obljetnice rođenja  svetice, gdje se vidi njezina aktualnost i poveznica s Franjevačkim redom. Drugi dio posvećen je Yrse von Leistner, njemačkoj umjetnici, autorici 'splitskog' kipa sv. Elizabete. Treći dio donosi određene poveznice sv. Elizabete sa Splitom i splitskim područjem. Četvrti dio pobliže nas upoznaje sa sv. Elizabetom, prikazanu iz više različitih teoloških perspektiva. Peti dio donosi pjesmu sv. Elizabeti našega znamenitog pjesnika Dragutina Domjanića, te Posljednicu (Sekvenciju) sv. Elizabeti iz Zagrebačkoga misala u latinskome izvorniku i hrvatskomu prepjevu, te znanstvenu analizu samoga Zagrebačkoga misala i ove Sekvencije. U šestome dijelu se donosi ista sekvencija u izvornoj skladbi iz Zagrebačkoga misala, kao i u nekoliko novih glazbenih inačica također u hrvatskomu prijevodu (prepjevu). Dodatci na kraju knjige nude program formacije u duhu sv. Elizabete, te teološko gledište i crkvene smjernice o štovanju svetaca, kako bi se u poplavi raznih pobožnosti trebalo gledati i na koji način štovati svetce.
 
Iako je Elizabetin život protkan i obavijen mnogim legendama, ovjekovječenim, ponajprije, štovanjem, divljenjem i maštom, one nam ipak omogućuju prepoznati važne aspekte njezine osobnosti. Za svoga kratkoga, ali duhovno sazrela života Sv. Elizabeta Ugarska nije nikada bila u našim krajevima. Pa ipak povezana je s hrvatskim narodom jer su njezin otac Andrija II. i brat Bela IV. bili hrvatski kraljevi. „Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. pred navalom Tatara pobjegao je 1242. godine u Dalmaciju. Sklonio su u Klišku tvrđavu, gdje su mu umrle dvije malodobne kćeri blizanke, Margareta i Katarina. Budući da su bile kraljevskoga podrijetla trebale su prema običajima onoga vremena biti pokopane u najčasnijoj obližnjoj crkvi. To je u ovom slučaju bila splitska katedrala. Ali, budući da nisu bile krštene, opet prema pravilima onoga vremena, nisu mogli biti pokopane ni u crkvi ni na posvećenom groblju. Stoga je nađeno domišljato rješenje. Dvije male kraljeve kćeri pokopane su u zajednički kameni sarkofag koji je postavljen iznad velikih vrata splitske katedrale. To je bilo u skladu i s tadašnjim učenjem o limbu, predvorju carstva mrtvih, u kojem se nalaze nekrštena djeca do dana drugoga Kristova dolaska i općega uskrsnuća mrtvih. Na Klisu je 1242. godine rođena još jedna kći Bele IV. poznata kao Sveta Margareta Ugarska. Ona se rano zavjetovala na posvećeni život. Postala je dominkanka. Posvetila se isposničkom životu i djelima milosrđa. Preminula je 1270. u dominikanskom samostanu na dunavskom otoku pokraj Budimpešte koji nosi njezino ime: Margaretin otok (mađ. Margit-sziget). Spominjemo te kraljevske likove jer je s njima povezana Sveta Elizabeta Ugarska. Ona je rođena sestra kralja Bele IV. pa prema tome tetka spomenutih kraljevih kćeri.
 
Sv. Elizabeta Ugarska je rođena 1207. godine u Bratislavi i već u četvrtoj godini života poslana u Njemačku da se ondje odgoji za ženu tirinškoga grofa Ludovika IV. S njim se i vjenčala u dobi od trinaest godina (kanonska dob djevojaka za udaju bila je u to vrijeme dvanaest godina). Sa suprugom je rodila troje djece i rano je, u dobi od dvadeset i dvije godine, ostala udovica. Premda bogata i kraljevskoga roda, izabrala je siromaštvo i priključila se Trećem Redu Sv. Franje koji je u to doba bio jedan od novih duhovnih pokreta u Crkvi. Preminula je 1231. godine u Marburgu gdje je dovela franjevce i dala im sagraditi samostan.“ (Fra Domagoj Runje 'Životne veze Sv. Elizabete sa Splitom')
 
Najslavnija žena njemačkoga srednjovjekovlja, prva kanonizirana žena franjevačke duhovnosti i zaštitnica Trećega reda – sve su to atributi svete Elizabete Ugarske koja je kao imućna i udana plemkinja, unatoč kratkom ovozemaljskom životu, ostavila svevremeno i uvijek izazovno svjedočanstvo pomirenja i prožimanja bogatstva i siromaštva, majčinstva i djevičanstva, svjetovnoga i duhovnoga, ljudskoga i božanskoga. Uz svetu Klaru Asišku, sveta je Elizabeta Ugarska jedina žena među franjevačkim svecima koji se nalaze u kalendarima hrvatsko glagoljskih misala, brevijara i zbornika. U brevijarima se nalazi i služba na blagdan svete Elizabete Ugarske, 19. studenoga, čiji je središnji dio sugestivan hagiografski prikaz njezine duhovnosti i svetosti. Zajedno s francuskim kraljem Ljudevitom IX. (25. kolovoza) časti se kao pokroviteljica Trećega reda sv. Franje, danas Franjevačkoga svjetovnog reda. Brončani kip sv. Elizabete Ugarske kojeg je izradila akademska kiparica Yrsa von Leistner (1917. München-2008. Siegburg) je 2008. godine Franjevačkom klerikatu u trajno vlasništvo darovala  Družba sestara milosrdnica Svetog Vinka Paulskoga, Provincija 'Navještenja Gospodinova' u Splitu.
 
Naše je stoljeće ispunjeno obiljem eksperimenata i problema koji se tiču različitih oblika umjetničkog izričaja, te zaloga i naloga same umjetnosti. Kada se, međutim, usred svekolikih aktualnih prijepora o umjetnosti kao takvoj pojavi neko umjetničko djelo koje ostane neprijepornim i koje svoju umjetničku postojanost i snagu u znatnoj većoj mjeri crpi iz nutarnje zalihe same umjetnosti negoli iz aktualnosti govora i razgovora o njoj, onda je i pojava takve sretne okolnosti zasigurno vrijedna svake pozornosti. Umjetničko djelo koje, koje je upravo na taj i takav način u samome sebi cjelovito zaokruženo, susrećemo kod Yrse von Leisner koja je, ponajprije, svoje prepoznatljivi – naslijeđem stečeni te osobno formirani i izraženi – umjetnički talent, potom, svoju osobnu slobodu i neovisnost doista posjedovala u znatnoj mjeri, kako bi, konačno, bila kadra posvema se pouzdati i osloniti isključivo na osobnu nutarnju snagu i na nutarnji razvoj vlastitog likovnog izraza, pa ih dosljedno i vjerno slijediti.
 
Urednik knjige prof. dr. fra Stipe Nimac je istaknuo kako se nada da će kapelica i kip sv. Elizabete Ugarske na Trsteniku postati zavjetno i hodočasničko mjesto Naroda Božjega, osobito članova OFS-a i svakog čovjeka dobre volje, a ova poticajna knjiga pomoć da bolje upoznamo Povijest spasenja i povijesna događanja posredovana Bogom i čovjekom u vremenu i prostoru. 
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Četvrtak, 21/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1227 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević