Get Adobe Flash player

Biskup Košić najavio da će sljedeća pastoralna godina, za njegovu biskupiju, biti posvećena blaženom Alojziju Stepincu

 
 
»Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca« je naslov knjige od autora mons. dr. Jurja Batelje, a od nakladnika Glasa Koncila, godine 2006. Svojevremeno sam počeo intezivno razmišljati kako animirati u sadašnjem trenutku, bilo koga iz klera u Hrvatskoj, da se reaktivira oblik apostolata putem Euharistijskih kongresa po biskupijama pa sve do Nacionalnog euharistijskog kongresa. Sjetih se da sam onomad pročitao od, gore istog autora, u Glasniku postulature blaženog Alojzija Stepinca (isti urednik, mons…) o posebnom obliku apostolata našeg, sada blaženika, upravo kroz Euharistijske kongrese. Ali, kucajući na prava vrata, nije mi promaklo upitati vrlo cijenjenog Nacionalnog ravnatelja papinskih misijskih djela u RH don Antuna Štefana da mi pošalje nešto iz Zagreba, opširnije, o gore navedenom. I ništa manje nego, posla on meni, knjigu pod gornjim naslovom debljine 448 stranica.
https://knjizara.glas-koncila.hr/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/3/4/348_batelja_euharistijska_evangelizacija_nadbiskupa_alojzija_stepinca.jpg
Ima tu i lijepih slika sa Euharistijskih kongresa kojima je nazočio ondašnji nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. I ništa manje nego je, nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac od 1934. do 1940. godine nazočio ili predvodio na 20 rečenih kongresa i to 18 u svojoj nadbiskupiji a dvije izvan nadbiskupije, u Cetingradu 1939. i u Starom Gradu 1940. Čitam u tisku kako požeška biskupija slavi 20. godišnjicu osnutka i to upravo kroz treći svoj Euharistijski kongres. A što je k tome još ljepše dodano jest kontinuitet rasta u vjeri koja se revitalizira kroz EK u tom lijepom požeškom kraju odnos-no gradu Požegi gdje je prije 80 godina održan EK u nazočnosti nadbiskupa  Alojzija Stepinca.
 
 
Iako je bila kiša na dan kongresa nije spriječilo mnoštvo vjernika uzveličati slavlje Euharistijskog Krista na prelijepom gradskom trgu 24. rujna 2017.
 
 
U jednoj od svojih propovijedi ondašnji nadbiskup je rekao da su EK lijek protiv osrednjosti i malodušja, kao i od duhovne pustoši koja zahvaća, osobito Europu. Što je danas kod nas u Hrvatskoj kao i u Europi? Posebno u Europi po kojoj se zatvaraju crkve ili čak ruše odnosno prenamjenjuju. U jednoj katoličkoj crkvi u Engleskoj, točnije crkvi sv. Andrije održala se modna revija pod znakovljem slobodnih zidara ili popularnije masona. Sliči na vampirski ples. U Hrvatskoj dominira razdor na svim poljima. Supstancijaa hrvatskog bića se rastače kroz demografski suicid, nemoral svake vrste kroz politiku, gospodarstvo, kulturu, obrazovanje, migraciju i emigraciju. Sad je, što ono se kaže, pravi trenutak da se pokrene ono što je nadbiskup Alojzije Stepinac činio od 1934. do 1940. godine razvivši Euharistijsku evangelizaciju. Ona bi bila nastavljena da nisu uslijedile ratne godine, jer masovnost okupljanja i putovanja su bila ugrožena ratnim zbivanjima. Moj slobodan zaključak je: preko nadbiskupa  Alojzija Stepinca, tj. njegovim apostolatom, hrvatski narod je spašen od potpune propasti; upravo preko Euharistijskih kongresa. Evo što je propovijedao 1940. U Starom Gradu:
 
„Ako dakle hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, onda nam nema druge nego ustrajati vjerno uz Krista. To je jedini zalog sigurnom uspjehu. Sve drugo mogu biti lijepe fraze, iza kojih će brzo slijediti krvavo i gorko razočaranje. Zato vam ne treba nikakvog drugog dokaza, nego uprijeti prstom na sisteme i zemlje koje su htjele izbrisati iz ljudskih duša Krista i njegov sveti zakon. Kakva gorka razočaranja! Razočaranja usprkos hvastavim službenim izvještajima, kad znamo da nitko ne smije, napose u komunističkom raju, da pisne i kaže što misli, ako mu je draga na ramenu glava. A nije li već to gorko ropstvo i teška kazna za čovjeka da ne smije ni misliti više svojom glavom? Zato ponavljamo! Ako hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, ostanimo vjerni Kristu i zakonu njegovu. Krist je jedini izvor pravog ljudskog života, i nitko drugi“.
 
Sisački biskup mons. Vlado Košić, za biskupijskog hodočašća u Mariji Bistrici (19. kolovoza 2017.), je najavio da će sljedeća pastoralna godina 2017./18., za njegovu biskupiju, biti posvećena blaženom Alojziju Stepincu povodom 120 godina njegova rođenja i 20 godina proglašenja blaženim, baš u Mariji Bistrici. A poseban naglasak je stavio na događaj u Petrinji, tj. podsjećanjem na održani Euharistijski kongres u tom gradu 1938. ovim riječima: „Poznata je njegova ljubav prema Euharistiji i euharistijski kongresi koje je organizirao kao nadbiskup diljem tada velike Zagrebačke nadbiskupije. Tako je npr. 1938. predvodio euharistijski kongres u Petrinji, koji je ostao zabilježen po brojnosti puka koji je sudjelovao što se urezalo u pamćenje i bilo poticaj za ustrajnost u vjeri i osobito u slavlju Euharistije“. A, usput, prilažem jedan, doista, duhovit isječak iz propovijedi nadbiskupa Stepinca na tom kongresu u Petrinji, zapravo sam početak propovijedi koji glasi:
 
„Predragi vjernici!
Neki gospodin htio je vidjeti jednu protestantsku crkvu u nekom gradu. Dadne napojnicu vrataru da mu otvori, i uđe unutra. Vratar opazi da je skinuo šešir te mu reče: 'Gospodine, ostavite mirno šešir na glavi, nema nikoga unutra!' Rekao je istinu, iako žalosnu! Kako smo sretni mi katolici kad ulazeći u svoje hramove možemo zavapiti s patrijarhom Jakobom: 'Zaista je Gospod na ovom mjestu!'(Post 27, 16). Kod ovoga se može zaključiti da će sisačka biskupija, ako to već i nije objavljeno, organizirati svoj Euharistijski kongres. Tada bi to bio trostruki jubilej, tj. ako se održi EK u Petrinji 2018. Čestitam Siščanima! Naravno, potičem i svoga biskupa mons. Slobodana Štambuka da predvodi svoj biskupijski EK u jubilarnoj godini blaženoga Alojzija Stepinca, tj. slično sisačkoj biskupiji, a posebno podsjećanjem na EK održan u Starom Gradu 1940. na kojem je izrekao dragocjenu propovijed vjernicima, sada njegove dijeceze, a  isječak iz te propovijedi sam citirao ovdje. I vraćam se na taj citat, tj. komentirajući kako se i danas naši političari hvastaju, posebno u vrijeme izbora, u vrijednosti koje njihova stranka zastupa; vrijednosti koje se poklapaju s konzervativnim odnosno tradicionalnim vrijednostima naroda ispred kojeg žele stati preko institucija vlasti pa nabrajaju sve moguće slobode i prava a posebno vjerske slobode kao i prava Crkve u tom narodu.
 
Ali kad je u pitanju iti jedan život čovjeka u utrobi žene, tj. još nerođenog onda se preskače nauk Crkve i prava te djece koja se mogu ubijati bez njihove zaštite bilo kojim zakonom, tj. po nekom neprirodnom ali u parlamentu donesenom zakonu koji dopušta ubijanje nerođene djece. Samo zbog ovog zla ili grijeha koji vapi u nebo za osvetom, u našem narodu treba svake godine svaka biskupija održavati EK dok god se nerođena djeca zakonom ne zaštite, tj. njihovo pravo na rođenje (život). A da ne spominjemo gaženje po vrijednostima Domovinskoga rata iz kojeg s izišli kao pobjednici uz pomoć nebeske Majke; sjetimo se krunica oko vrata naših vojnika u tom ratu i molitava po trgovima upravo Gospine krunice!
 
Svakako bi netko mogao osjetiti bilo vjernika odnosno svog naroda pa bi mogao pozvati na Nacionalni Euharistijski Kongres (NEK). Ako to nije moguće onda... pa, pa možda neki i ne trebaju skidati šešir ni u katoličkom hramu (crkvi)! I još o zakonima kod nas a posebno o onom iz 1978. po kojem je dopušteno ubijati nerođenu djecu, to nije sigurno po Kristovu zakonu ljubavi prema životu, a podržavaju taj zakon i neki nazovi katolički zastupnici u našem parlamentu (Saboru). Što bi na to rekao naš blaženi Alojzije Stepinac!? Ne znamo, ali bi sigurno pokrenuo Euharistijske kongrese.
 

Nikola Bašić, Vis

Dnevna molitva svetog brata Klausa, XV. stoljeće

 
 
Sveti, jaki, besmrtni Bože, Tebi hvalospjev, poklon, i slava!
Tvojom snagom odričem se nepovjerenja i prigovaranja Tebi.
U Tvoje ime odričem se Sotone, svih njegovih djela,
njegove oholosti i njegove zamamljivosti.
Vjerujem u Tebe, Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2013/09/0sveti%20nikolaus_von_flue_2.jpg
Sv. Nikola iz Flüe
 
Abba, Oče,
u Tvoje ruke stavljam svoj život: svu svoju krivnju i tjeskobu,
svoju prošlost, svoju sadašnjost, današnji dan,
sve koji su mi blizu, sve za koje snosim odgovornost...
Crkvu i cijeli svijet. Darujem ti svoju budućnost, a već sada i
svoju smrt. U svemu neka se vrši ne moja, nego Tvoja volja.
 
Gospodine lsuse Kriste, prihvaćam Tvoju živu
prisutnost u meni. Ti si moj Gospodar, moj Otkupitelj, moj
Brat i moj Bog. Više ne živim ja, nego Ti Kriste, živiš u meni.
Daruj mi pozorno i poslušno srce. Daruj mi ponizno, čisto,
odvažno i mudro srce, srce koje ljubi. Učini srce moje po
Tvorne srcu, i unatoć mnogim mojim grijesima i slabostima,
vodi me do one svetosti što si je odvijeka za mene
predvidio. Posvećujem sebe, svoju obitelj, svoje prijatelje i
ljude koje volim tvojoj predragocijenoj Krvi, Tvojim
presvetim ranama, Tvome probodenom Srcu.
 
Duše Sveti, Ti dušo moje duše, sasvim se povjeravam
Tvome vodstvu. Obnovi i produbi u meni milost Božjeg
posinjenja i misionarskog poslanja koju sam primio po svetim sakramentima (krštenja, potvrde, ženidbe, svetog reda) i razvij u meni sve darove i plodove Duha Svetoga koji su mi potrebni da mogu s lsusom vršiti Očeva djela u Crkvi i u svijetu.
Sveta Marijo, Majko Božja,
Ti Majko svih vjernika i Kraljice mira,
posvećujem sebe i sve ljude Tvome neokaljanom Srcu.
 
Sveti anđele čuvaru,
sveti arkanđeli Gabrijele, Mihaele i Rafaele,
vi nebeske čete i svi sveci, vi zaštitnici mojega života i
moje duše, izbavite me od svakoga zla i vodite me na putu svetoga Evanđelja, da se istrošim za spasenje svoje braće.
 
Milostivi i dobrostivi Bože,
daj da svaki kucaj moga srca
i svaki moj dah bude poklon, hvalospjev,
zahvala i znak ljubavi prema Tebi. Amen.
 
Gospodine moj i Bože moj,
uzmi sve od mene - što me rastavlja od Tebe.
Gospodine moj i Bože moj,
sve mi podaj - što me požuruje k Tebi.
 Gospodine moj i Bože moj,
uzmi me meni - i daj me sasvim u posjed Tebi. 
 

 

Dnevna molitva svetog brata Klausa, XV. stoljeće

 
 
Sveti Nikola iz Flüe
pokornik, zaštitnik Švicarske(1417. - 1487.)
Spomendan 25. rujna
 
Sveti Nikola se rodio god. 1417. na planini Flüe kod Sachselna, u kantonu Obwalden. Otac mu Heinrich von Flüe bijaše veoma cijenjen zemljoradnik, pa čak i član kantonske uprave. Publicist Karl Farber duhovito piše o našem svecu Bruderu Klausu: »Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad bi čuli da je Klaus odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet – nepismen čovjek.« Sveti Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. 

Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o »Božjim prijateljima«, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu. Sveti Nikola je oženio Doroteju Wyss, »ženu čista lica«, što znači isto što i lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Klaus je najmanje dvanaest puta bio pozvan pod oružje. Farber duhovito piše da »Švicarci tada još nisu bili miroljubivo-neutralni ljudi kao danas«. 

Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe. Hrabrost je baštinio od svoga plemena, od kojega će kasnije ratoborni Julije II. sastaviti svoju švicarsku gardu. A znamo da Švicarci i danas obavljaju svoju vojnu službu u Vatikanu. Kao vojnik Klaus se uvijek trudio oko mira. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu. Čim mu je to bilo moguće, nastojao se riješiti vojnih obveza. Sveti Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je, dakle, u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. 

Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima. U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje – a njoj nije bilo lako dati taj pristanak – 17. listopada 1467. pošao u Elzas, u želji da se ondje pridruži »Božjim prijateljima«. No, tamo nije ni dospio. Potaknut nutarnjim prosvjetljenjem vratio se s puta u domovinu, ali ne u svoju kuću. Najprije se bio nastanio na Klisterli-Alpama u Melchtalu, a zatim je kao boravište izabrao Ranft. Dakako da nije stanovao u mjestu, već u jednoj nedalekoj provaliji pod brdom Flüe. Svečevi sunarodnjaci sagradili su mu godine 1468. na tom mjestu, a nedaleko od njegove pustinjačke ćelije, kapelicu. 

On iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat pa je zbog toga kasnije dobio častan naslov »otac domovine«. Znamo od starih vremena da je takav naslov davan samo najodličnijim sinovima jednoga naroda. U životu našega junaka nailazimo na tri neobičnosti. Dvije smo već spomenuli, a spomenut ćemo i treću. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona. A najveća je neobičnost u njegovu životu da je kroz 19 i pol godina – a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta – živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću. 

I ta je činjenica povijesno sigurno dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen kako od crkvene tako i od građanske vlasti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako: »Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,što mi je zapreka prema Tebi! - Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!« 

Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona što izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon ukopa očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromonstera sastavio Nikolin Život i Časoslov. 

Svi su, naime, bili uvjereni da će doći do skore kanonizacije. Heinrich Wülflin iz Berna, po nalogu kantonske vlade u Obwaldenu, sastavio je svečev životopis u kojem, kako nam piše, iznosi samo »činjenice što ih prisegom potvrdiše svjedoci koji su sveca vidjeli i čuli«. Do svečeve kanonizacije zbog raznih političkih a i crkvenih problema nije ipak tako brzo došlo. Njegovo je štovanje doduše od raznih papa za kanton Obwalden, zatim za cijelu Švicarsku i biskupiju Konstance, u kojoj se nalazi Sachseln i svečev grob, bilo odobreno. Kanonizacija je uslijedila tek u naše dane, nakon II. svjetskog rata, kako na početku rekosmo. Taj svečani događaj dao je konačan pečat i novi zamah štovanju svetog brata Klausa, koje bijaše živo i neprekinuto kroz sva stoljeća. Oprostimo se od njega sada kao što se pobožni hodočasnici obično opraštaju od njegove šumske kapele: »Bog vam dao dobro, blaženo jutro, vama, dragi prijatelji, i tebi, dragi narode!«
 

Ivan Jaklin

Održan međunarodni znanstveni simpozij o masonima

 
 
U povodu obilježavanja 100 godina postojanja Vojske Bezgrješne u dvorani sv. Franje samostana franjevaca konventualaca u Zagrebu, 16. i 17. rujna 2017. godine održan je Međunarodni znanstveni simpozij „Vojska Bezgrješne i masonerija“. Simpozij su organizirali Međunarodna središnjica Vojske Bezgrješne, Hrvatski nacionalni centar Vojske Bezgrješne, Hrvatski areopag – Centar za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Hrvatski mariološki institut i Nadbiskupijski pastoralni institut.
http://www.ktabkbih.net/files/image/Foto_Vijesti/2017/18/simpozij/01.jpg
Izlaganja o različitim temama poticala su vrlo zanimljive rasprave u kojima je sudjelovalo oko 30 uglednih stručnjaka raznih profila, od teologa i komunikologa do povjesničara i geopolitičkog stratega iz Hrvatske, Italije, Slovenije i Rumunjske. Na simpoziju je na temelju višedimenzionalnih istraživanja i promišljanja potvrđena važnost lika i poruke Maksimilijana Kolbea za današnje vrijeme i njegove mnogobrojne izazove. Prigodno su iz tiska izišle dvije knjige o Maksimilijanu Kolbeu (autori Živko Kustić i Raffaelle di Muro), a najavljeno je skoro predstavljanje hrvatskoga prijevoda spisa Maksimilijana Kolbea.
 
Uvodeći u simpozij, provincijalni ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i glavni inicijator skupa dr. sc. fra Josip Blažević je naglasio, kako je „stogodišnjica postojanja Vojske Bezgrješne, nastale kao reakcija na masonske manifestacije u Rimu 1917. godine, a koja danas obilježava svojih 300 godina postojanja, bile su nam poticaj da ove dvije stvarnosti sagledamo s vremenske distance od stotinu godina. Jesu li stavovi slobodnog zidarstva nepomirljivi s Katoličkom Crkvom? Je li cilj slobodnih zidara uništiti Katoličku Crkvu i zavladati svijetom? Jesu li oni zaista toliko moćni da to i postignu? To su samo polazišna pitanja koja nas žele pripraviti za bolje razumijevanje pokreta Vojske Bezješne i obljetnice koju slavimo“.
 
Podsjetio je, da unatoč činjenici da se slobodne zidare svrstava u tajne organizacije, obilna literatura s kojom o njima raspolažemo, otkriva da je malo toga što je u njima tajno. Naime, „postoje tri osnovna izvora informacija o masoneriji ili slobodnim zidarima: literatura koju su iznjedrile slobodnozidarske lože i njihovi članovi. Na hrvatskom jeziku je vodeće ime g. Branko Šömen, vodeći masonski teoretičar, koji je u svojoj sveobuhvatnoj trilogiji iznio povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. Potom literatura bivših sljedbenika otklanja veo tajni i na vidjelo iznosi ono što prešućuju masonski autori. Tako je Verbum knjižara iz Splita izdala ispovijest Maurice Caillet ‘Bio sam mason. Iz tame lože do svjetla vjere’ masona ginekologa koji je dosegao 18. stupanj u masoneriji i potom postao katolikom. Dojmljivo je i svjedočanstvo masona Emila Zole koji pred kraj života pristupa Katoličkoj Crkvi. Treći izvor je dragocjena literatura uglednih stručnjaka među kojima, složit ćete se, neosporno prvo mjesto u Hrvatskoj pripada g. Ivanu Mužiću, koji je sudionik ovoga skupa“.
 
Fra Blažević je upozorio da „ovaj Simpozij nije posvećen slobodnom zidarstvu ili masoneriji, nego Vojsci Bezgrješne. K tomu, u našem govoru i sudovima na ovom Simpoziju treba radikalno razlikovati stav o masoneriji od stava o masonima. Masonerija je ideologija, filozofsko-religiozni svjetonazor, s kojim se možemo slagati ili ne slagati, dok su masoni naša braća, za koju je Isus Krist prolio svoju krv, stoga je sv. Maksimilijan Kolbe ustanovio Vojsku Bezgrješne s ciljem da moli za obraćenje masona. Kolbeova dramatična smrt u Auschwitzu snažna je poruka koja nam otkriva ljudsko dostojanstvo, našu vrijednost, da 'Bog nije poštedio ni svoga Sina Jedinorođenca, nego ga je za sve nas predao. Masoni su naša braća. Zato o njima govorimo obzirno i s ljubavlju. Moguće je i da sutra netko iz njihovih redova postane član Vojske Bezgrješne što je, smatram, ipak manje važno, makar je baš to žarko priželjkivao sv. Maksimilijan Kolbe. Najvažnije je da i masoni postignu vječno spasenje, a s tom svrhom je osnovana i Vojska Bezgrješne“.
 
„Gledajući na 100 godina Vojske Bezgrješne pred nama je stoljeće života od začeća do sazrijevanja, od snova do djelovanja, od nesigurnog hoda do pokreta, od ideje do poslanja, molitve, žrtve i svjedočenja. Stvarnost kada riječ postaje realnost, idejni projekt građevina, prisutnost u Crkvi i svijetu koja nije od čovjeka. Otac Maksimilijan je osvjedočen da je „Vojska Bezgrješne“ zamisao Bezgrješne. On pak se smatrao samo ‘sredstvom’ u njezinim rukama, rekao je nacionalni duhovni asistent Vojske Bezgrješne fra Zdravko Tuba, OFMConv.
 
Militia Immaculatae M.I. – Vojska Bezgrješneje katolička marijanska udruga koju je utemeljio poljski franjevac, sv. Maksimilijan Kolbe uoči blagdana svete Margarete Marije Alacoque, 16. listopada 1917. godine. Bijaše to osobito teško vrijeme za Crkvu. U Rusiji su se, zahvaljujući uspjelu državnome udaru, 7. studenoga 1917. boljševici, na čelu s Lenjinom, domogli vlasti. Ako je, s jedne strane, boljševička revolucija u sebi sadržala velik potencijal dobra, s druge je svoj bezbožni i revolucionarni materijalizam ubrzo pretvorila u otvoreni rat protiv vjere i Crkve. Razvikana demokracija proletarijata dovela je, između ostaloga, do nasilna gušenja svih oblika protivljenja te vršenja okrutnih pokolja i stravičnih zločina protiv čovječanstva.
 
U Italiji je pomutnja između politike i vjere, čak i od strane brojnih pripadnika Crkve, vječno nerazriješena 'Questione Romana' (vojna okupacija papinske države od strane talijanskoga kraljevstva g. 1870.), zabluda kako totalitarnu politiku Habsburškoga Carstva, protivnu nacionalnim slobodama, podupire Crkva – navela brojne intelektualce, razne političke stranke te sve masonske lože na neprijateljski stav prema Katoličkoj Crkvi.
 
"Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda"
 
Upravo je te iste godine, 1917., masonerija slavila dvjestotu obljetnicu Velike lože Engleske, nastalu iz ujedinjenja četiriju disidentskih loža koje su djelovale u različitim dijelovima Londona. Ta je činjenica za masoneriju bila od osobite važnosti jer je Velika loža Engleske u međuvremenu postala Velika svjetska matična loža. U Rimu je 17. veljače, na dan smrti Giordana Bruna, organizirana velika masonska manifestacija. Masonska je povorka, na putu prema Brunovu spomeniku, prolazila ulicama talijanskoga glavnog grada te se dugo zaustavila na Trgu svetoga Petra, mašući pod papinim prozorom „crnom zastavom sa slikom svetoga Mihaela Arkanđela pod Luciferovim nogama“. Transparenti su veličali Sotonu dok je jedan od natpisa glasio: „Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.“
 
Fra Maksimilijana Kolbea, studenta teologije na Međunarodnome kolegiju franjevaca konventualaca u Rimu, duboko je pogodila bezbožna odvažnost masona te osjeća kako treba poduzeti nešto u obranu Crkve. Razmišlja o marijanskoj udruzi čiji će cilj biti obraćenje grješnika, osobito masona, kao i posvećenje svih kršćana. Glavni je cilj bio oprijeti se toliku širenju bezbožnosti, pokretima neprijateljski nastrojenima prema Crkvi koji su bivali sve glasniji. Unatoč tome što je rat prolazio svoju najtežu fazu, nakon povlačenja iz Caporetta, činilo se kako neprijateljstvo nije usmjereno toliko protiv političkih neprijatelja, koliko protiv vjere, otvorenim i javnim protuvjerskim demonstracijama. Stoga će sredstva marijanskoga apostolata biti upis u svetu Vojsku s nakanom vojevanja pod stijegom Bezgrešne, noseći čudotvornu medaljicu kao znak raspoznavanja te svakodnevno moleći kratki zaziv kojim se traži Gospina zaštita za sve nas a posebno moli za obraćenje masona koji su najgori i najnesmiljeniji neprijatelji Crkve. U očekivanju njezina daljnjega širenja odabrano je ime Vojska Bezgrješne.
 
Katolička se Crkva protivi masonstvu gotovo od samoga rođenja modernoga slobodnog zidarstva godine 1717. Počevši od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica su papa izričito osudili slobodno zidarstvo, odnosno masonska načela. Te su osude poprimile oblik konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica. Brojna su očitovanja uslijedila kao reakcija na protucrkvene djelatnosti loža Velikoga Orijenta Europe i Latinske Amerike. Ostala su se, pak, bavila željom masonstva za odvajanjem Crkve od države. Međutim, protivljenje Crkve masonstvu usredotočilo se prvenstveno na vjerski naturalizam i indiferentizam Lože, kao i nemoralnost masonskih zakletava. Dvanaest je različitih papa zajedno izdalo dvadeset i tri zasebne osude slobodnoga zidarstva u razdoblju od 245 godina, od vladavine Klementa XII. (1738.) pa sve do pape Ivana Pavla II. (1983.). Prema pisanju mnogih papa u apostolskim pismima i dokumentima Kongregacije za nauk vjere, doktrina masonerije je nepomirljiva s Katoličkom Crkvom, „radi naturalizima, indiferentizma, negiranja objave".
 
Govoreći o zakonodavstvu Katoličke Crkve koji je na snazi, a odnosi se i na odnos prema masonima, prof. dr. Jure Brkan (umirovljeni profesor KBF-a Split) uputio je na Zakonik kanonskoga prava iz 1983., kan. 1374. koji govori jednako i općenito o društvima koja rovare protiv Crkve, ne imenujući poimence nijedno takvo društvo. U tom kanonu je određeno da se onoga katolika koji se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve kazni pravednom kaznom, a onoga koji promiče ili vodi takvo društvo kazni zabranom bogoslužja, te istaknuo da kao i spomenuti kanon, ni Drugi vatikanski sabor ne spominje poimence sekte nego općenito kaže društvo. Nadalje je podsjetio kako je Kongregacija za nauk vjere samo dan prije stupanja na snagu Zakonika iz 1983., intervenirala posebnim očitovanjem „Quaesitum est“ u kojemu je spomenula očitovanje od 17. veljače 1981. godine te je izričito rekla da je nauk masonskih društava nepomirljiv s naukom Katoličke Crkve, te da oni katolici koji bi bili upisani u masonska društva teško griješe. Tomu je dodao i komentar u vatikanskome glasilu „L'Osservatore Romano“ od 23. veljače 1985. te istaknuo kako od tada do pape Franje nema nikakav službeni dokument Svete Stolice o masonima. Sam papa Franjo od svoga izbora je tri puta govorio o masoneriji, no što je u hrvatskim medijima prešućeno. „Govorio je o masonskim lobijima u zrakoplovu kad se vraćao iz Brazila, kao i na obljetnici Don Bosca, a posebno je to spomenuo pri promjenama u vodstvu Malteških vitezova“. No, to nisu dokumenti. Nemojmo se zavaravati: masonerija je danas življa neko ikad, rekao je dr. Brkan te predavanje zaključio riječima pape Lava XIII. „Biti katolik i mason je apsurd“ (Lettera al Popolo Italiano 'Custodi', 8. prosinca 1892.). 
 

Nives Matijević

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1130 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević