Get Adobe Flash player

Posljednji hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve

 
 
U zatočeništvu na otoku Madeiri, 1. travnja 1922. preminuo je blaženi hrvatski kralj, Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo Karlo IV. Habsburško-Lotarinški. Njegova vladavina trajala je svega dvije godine u kojoj su najznamenitije odluke vezane uz sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, nastojanjima za postizanje mira i organizirana socijalna pomoć potrebitima. Kralj Karlo IV. posljednji je hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu i jedini hrvatski kralj blaženik Katoličke Crkve.
http://www.ivanmerz.hr/images/stories/baja-6-bl._karlo.jpg
Blaženi Karlo Austrijski, hrvatsko-ugarski kralj (Karlo IV.) i austrijski car (Karlo I.) od 1916., rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu (Persenbeug-Gottsdorf, kotar Melk, Donja Austrija), kao Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josephe von Sachsen, sinovac (pranećak) cara Franje Josipa I. Odgojen je u katoličkom duhu, u kojem je djelovao čitavog svojeg kratkog života. U njemu se rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo, a sve je važne odluke donosio uz pomoć molitve. Oženio se 21. listopada 1911. princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma, s kojom je za deset godina sretnog i uzornog braka imao osmero djece. I na smrtnoj postelji Karlo je Ziti govorio: „Beskrajno te volim!“ Zbog ubojstva prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u sarajevskom atentatu, 28. lipnja 1914, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-Ugarske monarhije. Nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za hrvatsko-ugarskog kralja. I ovu zadaću Karlo je prihvatio kao put u nasljedovanju Krista, s ljubavlju za sve narode u svojem carstvu i brigom za njihovo dobro. Podržavao je trijalizam i nastojao da trojedina Kraljevina Hrvatska zajedno s Rijekom postane uz Austriju i Mađarsku treći, ravnopravni entitet u njegovoj carevini. Za Prvog svjetskog rata pokušavao je kao mirotvorac s državama Antante sklopiti separatni mir i preobraziti dualističku monarhiju u federativnu državu, „kao savez slobodnih naroda, saveznu državu, u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“. Ž
 
Podupirao je papu Benedikta XV. u njegovim mirovnim nastojanjima. Iako u krajnje teškim vremenima, borio se za uvođenje socijalne i zdravstvene skrbi i zakonodavstva, nadahnutog kršćanskim socijalnim naukom.
Nakon kapitulacije austrougarskih postrojbi morao se 11. studenog 1918. odreći prijestolja u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Emigrirao je u Švicarsku. Pri drugom pokušaju (1921.) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Mađarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na portugalski otok Madeiru. Živio je s obitelji u siromaštvu, u kući prožetoj vlagom. Teško se razbolio 8. ožujka 1922. (bronhitis, upala pluća, srčani udari), a bolest je prihvatio kao žrtvu za mir i blagostanje svojih naroda. Podnosio je svoju patnju bez žalopojki i oprostio svima koji su ga povrijedili. Preminuo je 1. travnja 1922, u Funchalu (Madeira), s pogledom uperenim prema Presvetom Sakramentu.
 
Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: „Uvijek i u svim stvarima se zalažem što jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način“. Karlovo tijelo počiva u marijanskom svetištu Naše Gospe od Gore na Madeiri. Nakon njegove smrti osnovana je „Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima“, a 1963. postala je i crkveno priznata molitvena zajednica. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. Tada je rekao: „Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi“. Blaženi Karlo Austrijski zaštitnik je Madeire, bračnih drugova, boraca za mir i brojnih obitelji. Njegova supruga, službenica Božja Zita (1892.-1989.) nadživjela ga je 67 godina. Karlov najstariji sin Otto von Habsburg (1912.-2011.), godinama zastupnik u Europskom parlamentu, bio je iskreni i postojani prijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda.
 

Nives Matijević

Kolijevka kršćanstva nestala je u Maloj Aziji, je li na redu Europa?

 
 
Kada čujemo da je netko zabranio održavanje svete mise, odmah nam na pamet dolaze ekstremni  totalitarni režimi i njihovi krvavi tragovi, kakve smo imali prilike vidjeti u nacističkim logorima, Staljinovim gulazima, Titovim logorima i stratištima ili Pol Potovim "poljima smrti" u komunističkoj Kambodži. Ali da odluku o zabrani euharistijskog slavlja donese upravitelj jedne katoličke biskupije, ovo se doista nije moglo zamisliti ni u najvećoj noćnoj mori. A upravo to se dogodilo.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/1a/StJohnsAshfield_StainedGlass_GoodShepherd_Face.jpg
Monsignor Engelbert Guggenberger, upravitelj koruške biskupije Gurk Klagenfurt poslao je pismo  hrvatskim biskupima u kojemu ih obavještava da neće izdati dozvolu za održavanje mise na Loibaškom polju pored Bleiburga pod bijednim izgovorom da bi "izdavanje daljnje dozvole za održavanje mise na Bleiburgu bila osnova da se Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe". Mons. Guggenberger pri tome nije naveo niti jedan argument u prilog svojoj tvrdnji osim općenite izjave da  je "analiza prošlogodišnjeg događaja pokazala da je ta manifestacija politički instrumentalizirana i time šteti ugledu Katoličke crkve". Naravno da je ovo potpuna izmišljotina, pri kojoj su pojedinačni ekscesi, potpuno nebitni u odnosu da desetke tisuća ljudi koji su pobožno sudjelovali na komemoraciji za hrvatske žrtve stravičnih jugokomunističkih zločina.
 
Uzaludna su sve akademske titule na prestižnim sveučilištima i uzaludna su sva napredovanja u crkvenoj hijerarhiji, za svećenika koji ne živi od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta nego, prema vlastitom priznanju, živi od svake riječi koja izlazi iz tzv. mainstream medija i njihovih manipulacija. To uostalom sam mons. Guggenberger priznaje: 'Da nismo to učinili predbacili nam da ne držimo distancu od fašizma'.
 
Naravno da u euharistijskom slavlju u kojemu hrvatski vjernici iskazuju svoju ljubav i mole za stotine tisuća svojih sunarodnjaka, najčešće rodbine, koji su umlaćeni ili živi zazidani u rudarskim onima i jamama, nema nikakve natruhe fašizma. Tim ljudima, među kojima je bilo mnoštvo golobradih mladića, žena, trudnica, djece, čak šest stotina svećenika, koji su pobijeni bez ikakvoga suda, kojima nije omogućen dostojanstven pokop i obilježeni grob, sada jedan upravitelj biskupije u Austriji zabranjuje najsvetiji čin kojim se Katolička crkva spominje Kristove muke i uskrsnuća, a koji je zapravo anticipacije vječne gozbe u zagrljaju s Trojednim Bogom.
 
Božje milosrđe je neizmjerno, ali jao onima koji ustraju u zlu. Oni će umjesto milosrđa, kojega nisu htjeli, zadobiti Božju pravdu. O tome sv. Pavao u poslanici Hebreima jasno govori: "Ta, poznajemo onoga koji je rekao: 'Osveta je moja, ja ću vratiti'! (...) Strašno je upasti u ruke Boga živoga." (Usp. Heb 10,30-31). Bog je gospodar povijesti. Po utjelovljenju Božje Riječi, muci i smrti na križu, te slavnom uskrsnuću Krist je već pobijedio svijet i otkupio čovječanstvo i svakoga čovjeka koji u njega uzvjeruje. Na tom neponovljivom i slavnom putu spasenja, Bog neprekidno čisti svoj vinograd, a svaki trs koje ne donosi rod bit će iščupan i bačen u peć. Kada se pojavio Ivan Krstitelj, taj čudak u odjeći od devine dlake, koji se hranio skakavcima i divljim medom, koji je došao da navijesti dolazak Božjeg izabranika, mnogi su, a posebice farizeji i pismoznanci, prepoznali znakove vremena te su došli poslušati Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj ih je primio, ali i do srži razobličio njihovo licemjerje i strah od propasti. Rekao im je: »Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plodove dostojne obraćenja... Već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca”. (Lk. 3,7-9).
 
Ono što su lukavi farizeji shvatili, čini se da to nisu shvatili u biskupiji Gurk Klagenfurt. Vidjet ćemo hoće li shvatili biskupi Austrijske biskupske konferencije, koji sada pregovaraju s HBK, ili će i na korijen njihova stabla biti položena sjekira. Preteške riječi?! Nipošto. To je zakonitost po kojoj Krist uređuje svoj vinograd. O tome ustalom svjedoči i posljednja knjiga Novoga Zavjeta – Otkrivenje u kojoj Isus upozorava crkve u Maloj Aziji na njihove grijehe i propuste. Crkvi u Efezu poručuje: "...ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svijećnjak s njegova položaja". (Usp. Otkr 2,5). Kao što znamo, u narednim stoljećima Crkva u Maloj Aziji, ta kolijevka kršćanstva, nestala je u burnim i krvavim stoljećima koji su slijedili. Sve je izglednije da će se to dogoditi i s Crkvom u Europi. Barem u njezinom velikom dijelu. Možemo pretpostaviti što bi danas Isus rekao crkvi u Koruškoj.
 

Marijan Križić, Veritas

Snimljen film Dobri pastir posvećen hrabrom svećeniku fra Flavijanu Šolcu

 
 
U produkciji Udruge ''Dr. Ante Starčević'' iz Tovarnika, nakon dugodišnjeg rada, završen je dokumentarni film „Dobri pastir“, redatelja Srđana Segarića, koji je posvećen pokojnom iločkom svećeniku fra Flavijanu Šolcu. Film prati kronologiju njegovog života kao i teško vrijeme komunističkog vremena i Domovinskog rata, u kojima je branio katoličku vjeru, kao i ljudsko dostojanstvo svake osobe.
https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2019/03/fra-Flavijan-%C5%A0olc-2-735x400.jpg
Scenarij filma se temelji na intimnoj verziji Falvijanovog života kroz autentične iskaze svjedoka toga vremena koji svjedoče o njemu. Vizualno se film bazira na arhivskoj građi: fotografija, slika, dokumenta i filmskih zapisa iz tih vremena. Film arhivskim snimkama pokriva i lokacije u kojima je ovaj hrabri čovjek boravio i djelovao ( Virovitica, Zagreb, Vukovar-Borovo naselje, Ilok, Rijeka).
 
Rođen je u Virovitici 31. srpnja 1933. godine. Kao mladić stupio je u franjevački red, te je zaređen 29. 6. 1952. godine u Zagrebu. 1962. godine dolazi u Borovo Naselje s teškim zadatkom, da organizira vjerski život, uglavnom radnika tvornice  Borovo. Uporno i uz mnoge poteškoće uspijeva kupiti zemljište i gradi crkvu Gospe Fatimske u Borovu naselju. U Ilok dolazi 1984. godine za župnika i gvardijana, gdje aktivno djeluje do 17. listopada 1991. godine, kada je nakon srpske agresije bio prisiljen napustiti župu i samostan. Smjestio se u Rijeci, gdje pastoralno djeluje među prognanim vjernicima na prostoru Primorja i Istre. Sve godine progonstva bio je oslonac i tješitelj prognanika iločkog i vukovarskog kraja, te je u istima podržavao vjeru u povratak na rodnu grudu. U Ilok se vraća u proljeće 1998. godine, gdje djeluje kao vjeroučitelj, vodi duhovnu skrb u Domu starih i nemoćnih. U Varaždinskoj je bolnici, nakon duge i teške bolesti, 16. studenoga 2017. umro dugogodišnnji iločki svećenik i franjevac Flavijan Šolc. Film će se predstaviti gradovima i mjestima u kojima je djelovo pokojni svećenik fra Flavijan Šolc, a nakon toga i širom Hrvatske.
 

Antun Ivanković, producent

Anketa

Znate li da je A. Plenković, zajedno s M. Pupovcem, omogućio Dejanu Joviću da sigurno ulazi u Europski parlament?

Srijeda, 22/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1110 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević