Get Adobe Flash player

»Doktor« za »Anđeoskoga Doktora«

 
 
Zna li se koliko je značenje sv. Tome Akvinskoga za ljudsku i kršćansku misao u cjelini, samim tim jasno je kolika je za svaki narod važnost recepcije njegovih djela na materinskom jeziku. Hrvati se dakako podugo bave sv. Tomom Akvinskim, ali pravi zamah prijevoda bilježi se tek potkraj 20. st., čemu je osobit doprinos dao dominikanac svećenik Augustin Pavlović.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2018/09/00430476w.jpg
Rođen je u Dolu na otoku Hvaru 30. studenoga 1916., kršten imenom Šimun. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, od 1927. do 1930. građansku školu u Starom Gradu, zatim je prešao na Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a nakon dvije godine došao je u Dubrovnik, gdje je maturirao i 1936. stupio u Red propovjednika, primivši redovničko ime Augustin. Razboljevši se od tuberkuloze, bio je upućen 1938. na oporavak u Olomouc (Češka), gdje je 1942. bio zaređen za svećenika. Tamo je do 1950. predavao više filozofskih i teoloških predmeta, nastavivši studij teologije i filozofije na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Nakon što su komunisti zavladali Čehoslovačkom neko je vrijeme bio zatočen u logorima Broumov i Kralyk. Zauzimanjem Međunarodnoga Crvenoga križa bio je oslobođen 1951., kad je prvo došao u Beč, zatim u Rim, gdje je pohađao posebnu školu za učitelja novaka i studenata. Ondje je kraće vrijeme bio član Leoninske komisije za izdavanje Tominih djela. Potkraj 1951. otišao je u Torino, gdje je na Generalnom studiju talijanskih dominikanaca do 1955. predavao filozofske i teološke kolegije. Vrativši se u Hrvatsku, do 1967. bio je učitelj novaka i studenata u Dubrovniku. Došavši u Zagreb, bio je, uz ostalo, tajnik provincijala i urednik »Vjesnika Provincije« do 1979. te profesor dogmatike na Katehetskom institutu pri KBF-u do 1988. Rado je vodio hodočašća u Lurd, promicao štovanje bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske. Unatoč visokoj dobi, od 1981. do 1996. djelovao je kao voditelj područnoga Caritasa. Godine 1995. dobio je europsku nagradu za promicanje ljudskih prava, a 1998. od svojega reda naslov učitelja svete teologije. Umro je u Zagrebu 21. travnja 2004.
 
Dominikanac Augustin Pavlović bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora« (sv. Tomu Akvinskoga), a hrvatsku znanost i kulturu najviše je zadužio prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela.
Pisati je započeo u dominikanskom sjemenišnom listu »Plantae virentes« 1931. i u bogoslovskom »Akvincu« 1936., zatim u »Gospinoj krunici«. Od 1941. do 1952. nema objavljenih radova, a nakon toga nalazimo ih u časopisima »Tabor« (Torino) i »Sapienza« (Rim) te emigrantskom »Osoba i Duh«, gdje je pisao kritičke studije o marksizmu i teoriji države pod pseudonimom Pavao Augustinović, a od 1966. ponovno se javio u domovinskim glasilima »Vjesniku Đakovačke biskupije«, »Vjesniku Hrvatske dominikanske provincije«, »Glasu Koncila«, »Blaženom Augustinu Kažotiću«, časopisima »Croatica Christiana Periodica«, »Bogoslovskoj smotri«, »Obnovljenom životu«, »Filozofskim istraživanjima«, »Synthesis philosophica« i drugdje te u raznim zbornicima. Zapažene su studije o dominikanskoj duhovnosti, liturgiji, odnosu Aristotela i Tome Akvinskoga prema ženi, dijalogu katolika s pravoslavnima i muslimanima te o raznim pitanjima iz crkvene i svjetovne povijesti, primjerice o granicama Hrvatske u svjetlu Karlovačkoga i Požarevačkoga mira. Posebice je kulturološki zanimljiv tekst o doktorskoj diplomi dominikanca Luke Polovinića (Bračanina), promovirana 1564. u Zadru, a najstarija je očuvana u Hrvatskoj. Propovijedi je objavio u korčulanskom listu »Homilije«. Sastavio je i ciklostilom umnožio »Dogmatiku za upotrebu slušača Katehetskoga instituta pri KBF-u« u više izdanja te druga skripta.
 
U stručnoj javnosti poznat je kao prevoditelj, uz ostalo, djela sv. Augustina, sv. Alberta Velikoga, sv. Katarine Sijenske, Savonarole, Frane Petrića, Gjure Baglivija, Yvesa Congara, sv. Ivana Pavla II. Iako nije postigao stupanj doktora znanosti, bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora«, hrvatsku kulturu najviše zaduživši prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela, među kojima se ističu »Stožeri kršćanske vjere« 1981., »Razgovor s pravoslavnima i muslimanima« 1992., »Suma protiv pogana I. i II.« 1993. i 1995. (usporedno hrvatsko-latinsko izdanje), »Opuscula philosophica I. i II.« 1995. – 1996. te »Pariške rasprave Tome Akvinskoga: Raspravljena i kvodlibetalna pitanja« 2001., pridodavši prijevodima povijesno-filološke uvode i komentare. Svaki prijevod potaknuo je više kritičkih prikaza u hrvatskom tisku, ali za sve skupno može vrijediti ocjena dana u povodu izdanja »Opuscula«: »Za prijevod se može svakako reći da je vrlo dobar, blizak izvorniku i ujedno lako razumljiv, što je, a to je svakom prevoditelju dobro poznato, vrlo teško, nekad i nemoguće postići«, zaključno ocijenivši to izdanje kao »značajan kulturni događaj te uzor i primjer kako bi trebalo izdavati klasične, srednjovjekovne i renesansne filozofske tekstove« (M. Girardi-Karšulin). Neki su mu prijevodi ostali u rukopisu.
Bio je prava enciklopediju znanja, zaljubljenik u prirodu, jednostavan i skroman. U povodu 80. obljetnice njegova rođenja tiskan je 1996. dvojezični njemačko-hrvatski zbornik »Dijalog. Na putu do istine i vjere«.
 

Vladimir Lončarević, https://www.glas-koncila.hr/dominikanac-prevoditelj-augustin-pavlovic-doktor-za-andeoskoga-doktora/

Makarski muzej utemeljio teolog i prirodoznanstvenik dr. fra Jure Radić

 
 
U drevnom Franjevačkom samostanu u Makarskoj (16. st.), nakon temeljite obnove prostora i njegova opremanja, te restauriranja svakog primjerka desetljećima prikupljanih mekušaca koje je dobrano nagrizao zub vremena, Malokološki muzej ponovno je otvoren za posjetitelje.
https://makarska-info.hr/phpthumb/phpThumb.php?w=960&h=637&zc=1&aoe=1&src=/clients/1/contents/185_normal_5h3snfeuz.jpg
Obnova Malakološkog muzeja i njegovog postava koji je nedavno dobio novo ruho krenula je od samostana, odnosno gvardijana fra Ante Čove, odnedavno gvardijana svetišta Gospe Sinjske, koji je u projekt uključio sve koje je mogao uključiti; od Ministarstva regionalnih fondova, Ministarstva kulture, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Makarske, TZ Grada Makarske, Makarske razvojne agencije koja je pripremila dokumentaciju. Fra Ante Čovo je pokrenuo još neke projekte tako da se taj samostan dovede u što bolje stanje i da što više koristi od njega imaju građani Makarske i turisti.
 
„Realizacijom predmetnog projekta, Grad Makarska, ali i Splitsko-dalmatinska županija dobivaju jedinstveni sadržaj koji je već prepoznat u cijelome svijetu. Ova činjenica otvara mogućnost kreiranja jedinstvene kulturne marke grada. Otvaraju se nove mogućnosti za razvoj specijaliziranih oblika turističke ponude temeljene na kulturnoj i prirodnoj baštini na način da se razvijaju i kreiraju novi paket aranžmani, nove mogućnosti prezentacije, edukacije i interpretacije najvrjednije baštine našega grada – Franjevačkog samostana u Makarskoj. Realizacijom projekta postiže se turizam zasnovan na kulturnim sadržajima, odnosno otvara se alternativa svim posjetiteljima u predsezoni i posezoni, pa čak i u zimskom periodu“, kazao je gradonačelnik Makarske Jure Brkan.
Malakološki muzej utemeljio je teolog i prirodoznanstvenik dr. fra Jure Radić. Uz svesrdnu pomoć svog subrata bibličara mr. fra Franje Careva i još nekoliko franjevaca sustavno je sakupljao školjke iz hrvatskog priobalja, te je uspostavio suradnju i razmjenu s brojnim svjetskim muzejima, institutima i pojedincima. Uz podršku grada Makarske muzej je otvoren za javnost 1963. godine u prostorijama franjevačkog samostana. U stalnom izložbenom postavu je oko 3 000 primjeraka ljuštura razvrstanih prema geografskoj rasprostranjenosti te paleontološka zbirka fosilnih avertebrata (beskralježnjaka) u kojoj su fosili većim dijelom s područja Dalmacije, a manjim dijelom iz inozemstva. Starost fosila kreće se od trijasa do novijih razdoblja. Glavninu muzejskog fundusa čini zbirka ljuštura morskih mekušaca Jadranskog i svjetskih mora koja sadržava ljušture vrsta. Posjetitelji makarskog Malakološkog muzeja mogu se upoznati i s pričom o školjkama kao prehrambenoj namirnici te sredstvu trgovinske razmjene.
 
„Otkad pratimo prisutnost čovjeka na Zemlji mnoge vrste morskih mekušaca i njihovih školjaka su služile čovjeku za raznovrsnu upotrebu. Priobalnim stanovnicima mnogih mora bile su važan izvor prehrane. O tome svjedoče prapovijesne iskopine kuhinjskih otpadaka iz Danske, Francuske i Sjeverne Amerike. Poznate su razne vrste kao delikatesa: puževi, školjkaši i glavonožci. Od puževa kod nas se koriste vrste lupara i volaka, a u svijetu je cijenjeno meso morskog uha. Među školjkašima su na cijeni kamenica, dagnja, vongola, jakovljeva lepeza,  šljanak. Vrste koje su danas zakonom zaštićene te se ne smiju izlovljavati su periska i prstac. Među posebne delicije mekušaca spadaju glavonošci: lignja, sipa, hobotnica i druge. Inače nemaju vanjsku školjku, nego unutarnji rudiment – ostatak nekadašnje školjke. Prije nekoliko desetljeća su primorski stanovnici govorili „jestivo je sve iz mora“. Danas moramo dobro paziti zbog raznih polutanata odakle što jedemo. Posebno se to odnosi na školjkaše. U zadnje vrijeme trgovina školjaka je preplavila i naše priobalje. Brojnim kupcima se strane vrste prodaju kao 'suvenir Hrvatske'. Među kolekcionarima školjaka neke vrste imaju visoku cijenu, posebno one rijetke. Inače trgovanje životinjskim i biljnim vrstama je regulirano međunarodnim konvencijama i zakonima“, kaže muzejska savjetnica, školska sestra franjevka dr. sc. Marija Edita Šolić.
 
Malakološki muzej dio je Instituta 'Planina i more', koji proučava floru i faunu Biokova i Jadranskog mora. Osim školjaka, Institut posjeduje i zbirku 'Herbar Biokovskog područja', indeksiran u svjetskoj bazi herbarija 'Indeks Herbariorum' kao MAKAR. Zbirka u malom odražava cvjetno lice ovoga područja kroz svih dvanaest mjeseci. Stvara ugođaj oku i dah miomirisa i aroma. U sklopu Instituta 'Planina i more' prati se fenologija i ekološki čimbenici nekih vrsta, posebno rijetkih i endemičnih biljnih taksona. Uz odgojnu i obrazovnu poruku, zbirka je poticaj kako voljeti i čuvati biljne vrste svog područja, te kako bez puno materijalnih sredstava uzgajati autohtone biljke, što je i jeftinije nego strane, koje skupo plaćamo, a njihovo održavanje iziskuje puno truda .
radic
Kako smo već spomenuli, Muzej je nastao zaslugama fra Jure Radića, odnosno njegovim sistematskim i samoprijegornim radom, uz podršku i suradnju brojnih ljudi, znanstvenika, muzejskih djelatnika, kolekcionara, i njegovog dobrog kolege i prijatelja fra Franje Careva, a pod najčešće spominjanim geslom „Od naroda – narodu – za narod“.
 
Dr. fra Jure Radić rođen je 28. studenog 1920. godine u Baškoj Vodi pored Makarske. Poslije pučke škole u rodnom mjestu maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju 1940. godine. Zaređen je za svećenika 1943. godine u Makarskoj. Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1957. godine. Bio je kratko župnikom u nekoliko župa, a najveći je dio života proveo na Visovcu, Makarskoj i Zagrebu kao odgojitelj i profesor sjemeništaraca i bogoslova. Bio je gvardijan i rektor Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Svjetski je priznati stručnjak iz područja malakologije, botanike i ekologije. Utemeljitelj je Malakološkog muzeja, Instituta 'Planina i more' i Biokovskog botaničkog vrta Kotišina u Makarskoj. Pokretač je znanstvenih skupova i znanstvenog zbornika 'Acta Biokovica' o prirodi Biokova. Surađivao je u mnogim prirodoslovnim znanstvenim časopisima i edicijama gdje je dao znatan broj znanstvenih radova. Autor, urednik, izdavač i prevoditelj je mnogih stručnih i znanstvenih radova iz liturgijske i teološke problematike. Bio je suradnik na brojnim knjigama, a autor je knjiga Liturgijska obnova kod Hrvata, Zagreb, 1957. (c),75., Moj Misal, I-III (razmatranja), Rijeka; 1957 – 58, 988., Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966, 224., Blago mora, Makarska, 1970, 116., Bilje Biokova, Makarska, 1977, 237., Lice mora, Makarska, 1991, 94. Preminuo je iznenada 25. srpnja 1990. godine u Splitu, a pokopan je na Gradskom groblju u Makarskoj.
 

Nives Matijević

Izvješće s planeta Mamona

 
 
E. Michael Jones je američki pisac, izdavač magazina Culture Wars – Rat kultura. Jones je pisac koji se bavi katoličkom crkvom, katolički je tradicionalist. Piše kritički o  II. vatikanskom koncilu i njegovom utjecaju na čitavu zapadnu civilizaciju, ali i o brojnim drugim kulturnim temama. Israel Shamir je istaknuti pisac i publicist. On je židovski obraćenik na kršćanstvo koji se nije mogao obratiti na katoličanstvo, jer nakon II vatikanskog koncila Katolička Crkva više ne slijedi Kristovo: Idite do na kraj svijeta i krstite sve u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Katolička crkva odbija obraćenje Židova. Stoga se Israel Shamir obratio u Jerusalemu na pravoslavlje., op. K. P.
http://www.kreuz-net.at/uploads/pics/Missale-Romanum_550px.gif
U rujnu, 2008. Mike Jones, izdavač Culture Wars i Israel Shamir su se pojavili zajedno u Londonu  u Good Cop – Bad Cop. Ovdje su dijelovi osobnog izvještaja E. Michaela Jonesa o događaju. Ovaj izvještaj nas vraća u vrijeme moga prvog putovanja vlakom u London. Kao i uvijek imam osjećaj strepnje u vrijeme nastupa koji se bliži. Nije da se bojim ili da sam nervozan kad moram govoriti ili da se posebno pribojavam Židova. Ono čega se pribojavam su katolici. Mislim se hoću li dobiti udarac u leđa od katolika koji je već primio uznemiravajuće pozive. Hoće li katolik koji me je pozvao da govorim stajati iza svog obećanja kada se dogodi neizbježni napad od onih koji su policajci misli. Ovaj put je situacija otežana činjenicom da nisam jedini govornik. Upitno je bilo i da li sam ja najkontraverzniji govornik. Ja sam dijelio svoje vrijeme sa strašnim Israelom Shamirom.
 
Israel Shamir je rođen u Novosibirsku, u SSSR-u 1947. godine. Godine 1968. obratio se na cionizam i emigrirao u Izrael gdje se pridružio izraelskim oružanim snagama – IDF – i borio se u ratu  1973. Bio je na položajima na Sinaju u vrijeme najstrašnijih okršaja čiji smisao nije mogao dokučiti. Shamir je taj rat uzeo kao ključni simbol onoga što znači biti Židov. Biti Židov ne pridonosi razumijevanju smisla što Židovi hoće za sebe od ostalog čovječanstva. Samo bivanje u elitnim trupama ne pomaže vam razumijevanju glavnog štaba (Israel Shamir: Cabbala of Power, p.12). Kad se radi o razumijevanju principa jedinstva među Židovima suočavamo se s obrnutim problemom od onog kod katolika. Katolicima je princip jedinstva Krist a ne praktično jedinstvo. Židovi nasuprot ovome nemaju princip jedinstva, kaže Shamir. Oni su kao skakavci iz knjige Poslovica „nemaju kralja ali napadaju u formacijama i pustoše cijelu zemlju kao po planu.“    
 
1975. po završetku studija prava na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu Shamir se seli u London gdje radi za BBC. Od 1977. Do 1979. Radi za radio u Japanu. U to vrijeme, deset godina nakon što je napustio Rusiju Shamir postaje razočaran cionizmom zbog načina na koji Izrael diskriminira ne – Židove. Od 1989. Do 1993. vraća se u Rusiju radi kao moskovski dopisnik Haaretza. 1993. Vraća se u Izrael, nastanjuje se u Jafi gdje živi i danas.U neko vrijeme u prvoj dekadi 21. stoljeća Shamir postaje prisutan na internetu a u isto vrijeme postaje kršćanin. Veza između ova dva događaja nije slučajna i Shamir ih sam povezuje: Nakon što ga je pokrstio palestinski nadbiskup Theodosius Attala Hanna „pomogao mi je da riješim problem identiteta.“
 
Ako je ikada postojao sporni znak irenejskog doba međureligijskog dijaloga nakon II vatikanskog koncila onda je to Israel Shamir. Shamirovo obraćenje na kršćanstvo bio je znak da se onaj potlačeni vratio upravo u trenutku da spasi Crkvu od apostazije po židovskom pitanju. Shamir, židovski obraćenik ne vidi Židove kao „stariju braću“ nego onako kako ih vidi sv. Pavao a to znači kao „neprijatelje čovječanstva.“ Prihvaćajući krštenje Shamir se pridružio dugom nizu „Židova po rođenju koji su odbacili judaistički kult smrti i prihvatili živog Krista.“ Za Shamira „nit“ koja razdvaja dobro od zla u velikoj borbi ovog vremena je „odnos prema palestinskoj patnji i tko god to ne vidi slijedi antikrista a tko god tu nepravdu /prema Palestincima/ osuđuje nalazi se na putu ka Kristu.“
Kao i sv. Pavle i Shamir postaje gojimima apostol zadnjeg vremena koji prebacuje svima onima koji se ne obaziru na opomene Evanđelja i opominje kršćane da ih  masonsko bratstvo s njihovim neprijateljima vodi u mentalnu i moralnu propast. „Ne radi se“ kako kaže Shamir „o besmislenom dijalogu nego o prikrivenom kulturnom ratu.“ „Radi se o tome da se Židovi oslobode židovstva koje je neprijatelj čovječanstva.“
 
Kao Nicholas Donin i Joseph Phefferkorn prije njega, Shamir je Lazar koji se iz carstva smrti povratio u život. Uz to je bio i preporođen i oslobođen od judaističke kulture smrti. Shamir se digao iz sfere koju su svi smatrali mrtvom idejom, naime, da Židovi moraju prihvatiti Krista kao Spasitela. Shamiru „je udijeljena milost i preporodio se u Njegovoj slavi.“ On se povratio u život da nam kaže svima „da se svaki dan zahvljuje Kristu koji ga je spasio od judaističke paranoje mrziti i biti omražen i prenio ga u svijet ljubiti i biti ljubljen“ i „da je svaki Židov koji je pristupio Kristu na način da je odbacio judaističke ideje podržavajući ljubav za narode, je nositelj Spasenja“ (Cabbala, p.310). Kao Nicholas Donin i Joseph Phefferkorn prije njega, Shamir se nije vratio iz mrtvih da postane sljedbenik Eugena Fishera u USCC. Shamir se vratio iz mrtvih s vatrenim elanom da oslobodi Židove vezanosti za judaizam.
 
Da bi to mogao Shamir mora najprije objasniti:  Što znači biti Židov? Židov mora najprije razumjeti sam sebe a onda rat koji se protiv njega vodi. Jedino trajna odlučnost sjedinjena s najvećim stupnjem samopoštovanja može osloboditi Židova od židovstva. Tako se židovsko pitanje može rješavati samo individualno. Svaki ga Židov mora razriješiti u vlastitoj osobi otkrivajući prisutnog Boga u svijetu, a ta prisutnost, jest Krist. Kao i Pfefferkorn Shamir se mora boriti protiv uljudnog rasizma ljevice koja smatra Židove neodvojivim od njihove rasne sudbine. Kao Pfefferkorn kojeg humanistička elita, uključujući i Erazmus, smatra pokrštenim Židovom, Shamira opisuju kao etničkog Židova koji sam sebe definira kao kršćanina. Liberalni švedski novinari po Shamirovom uvjerenju imaju velike sličnosti s Adolfom Hitlerom jer misle, nepriznavajaući krštenje,  „jednom Židov zauvijek Židov“. Shamir sebe nedvojbeno određuje jedino kršćaninom. Židovi surađuju u ovoj vrsti rasizma jer ih on održava. Umjesto da razlikuju što je rasizam, koji je loš, od antijudaičkih principa koji su obvezno kršćanski, Židovi opisuju antijudaizam koji je uobličen u kršćanstvu, kao rasizam. Židovi. drukčije rečeno, manipuliraju pojmom antisemitizma u svoju korist. Antijudaička misao se nalazi u temelju kršćanstva i komunizma, navodim samo dvije od najvažnijih ideologija. Židovi nastoje predstaviti antijudaiam kao rasizam. Međutim, antijudaička misao postoji već stotinama godina a Židovi uporno ustrajavaju na pojmu antisemitizam koji je ustvari rasna teorija novoga datuma, nastala u 19 stoljeću.
 
Za antisemite Židov ima urođena nepromjenljiva svojstva dok antijudaička misao analizira judaizam i bori se protiv njega. Umjesto da dopuste promišljanje o tome kako ima nečega nenormalnog u bivanju Židovom zbog židovskog odbacivanja LOGOSA, Židovi reagiraju na antagonistički način protiv svakoga  s kim dolaze u kontakt. Zbog toga Židovi zapadaju u staromodni rasizam kao način obrane svojih loših stavova ponašajući se prema onom: Mrze nas zbog toga što jesmo a ne zbog onoga  što činimo. To je postala mantra predsjednika Busha, mantra koja opravdava i skriva od Židova suštinu njihovog negativnog identiteta zbog kojeg su izazivali antagonizam svake zajednice s kojom su kroz povijest živjeli. Nikada nije postojao Paradisus Judeorum – Židovski Raj koji se nije završio katastrofom Židova i nikada nije bilo katastrofe koja se nije racionalizirala u još jednom dugom nizu antisemitizma, koji je prema apologetima, odlučan ignorirati toksički učinak židovskog ponašanja prema domorodačkoj populaciji i neizbježnoj reakciji koja biva izazvana protiv njih. Shamir navodi kako Židovi s veseljem opisuju „kukasti nos“ kao „jasni znak židovskog nastojanja da skrenu polemiku o antijudaizmu i cionizmu u rasističku. Rasizam je najjednostavniji način skretanja pažnje s uzroka problema. Otuda i veselje Židova da otkrivaju rasizam tamo gdje ga nema. Shamir ističe da je antisemitizam nedavna teorija 19 st. koja tvrdi da su Židovi takvi kakvi jesu, da imaju određene prirodne rasne odlike koje ih čine urođenim neprijateljem nordijske rase na način na koji je vuk neprijatelj zecu. To nikada nije bio stav Crkve koja je uvijek držala da je problem odnosa između Židova i kršćana po prirodi religijski i razrješava se obraćenjem.
 
Ako je ikada i postojala mržnja na Židove zbog onoga što jesu Shamir tvrdi da je ta pojava potpuno nestala. Postoje ljudi koji se ne slažu sa židovskom politikom ali nisu protiv Židova po sebi. Činjenica da Židovi uporno zamračuju problem znači da ga jedino kršćani mogu ispravno definirati i to je ono što je Crkva odbacila prije 40 godina. Stvaranje jasnih razdjelnica vodilo bi u smjeru rješenja problema a upravo je to ono što Židovi žele izbjeći, jer bi to značilo kraj hegemoniji koju prakticiraju u svakoj raspravi.
 
Da je Mel Gibson kojom srećom razumio ovu razliku koju je uočio Shamir odbacio bi sve optužbe da je antisemit odgovarajući onim na što svaki kršćanin ima pravo tvrdeći: Ja sam antijudaista upravo kao i Krist. Shamirovo obraćenje je skandal i izazov vatikanskom postkoncilskom međureligijskom dijalogu. Shamir se obratio na kršćanstvo u vrijeme kad je Katolička crkva pozivala na moratorij obraćenja Židova. Jedan od najmučnijih događaja u njegovom životu, a koji se tiče njegovog obraćenja, dogodio se 2002 godine kada su biskupi Sjedinjenih država objavili svoj dokument „Razmišljanja o Zavjetu“ u kojemu se ustvari govori o tome da Židovi zapravo nisu ni trebali prihvatiti Krista da bi bili spašeni. Shamir opisuje ova Razmišljanja.... kao čin okrutnosti prema Židovima koji se opasno približuje poricanju Krista i apostaziji Crkve koju će vjernici doživjeti u posljednjim vremenima. Tako Shamir.
 
Katolička Crkva je nakon II vatikanskog koncila prihvatila neprihvatljivi zahtjev Židova i složila se sa stanjem koje je u svoje vrijeme odbacio sv. Pavle. Složila se zapravo s idejom o dva Zavjeta kao da Stari Zavjet nije isti kao Novi Zavjet. Tako su došli do ideje o dva izabrana naroda Izraela u tijelu i Crkvi. Pravoslavna crkva još uvijek nije zahvaćena ovom herezom. Jedino Pravoslavna crkva može ponuditi spasenje Židovima koji žele pobjeći od svoje supremacijske vjere. A sada kad tisuće Židova pokušava pristupiti Kristu Pravoslavna crkva u Jeruzalemu ne trudi se dovoljno da ih privede Kristu. Shamir učenje o dva Zavjeta pogrešno pripisuje vatikanskom dokumentu Nostra Aetate koji potvrđuje stav da je Crkva novi Izrael. On drži da mišljenje da je židovski savez još uvijek važeći „potkopava temelj Kristove Žrtve. Budući da je Krist otvorio savez svima Kristova crkva postaje istinski Izrael. Židovi koji su odbacili Krista ne pripadaju više pravom Izraelu niti se više božanska Objava odnosi na njih. Crkva bi morala privlačiti i krstiti Židove tako da im ne daje povlašten status, inače će Crkva koja je najmoćnija obrana protiv nastupajuće židovske ofanzive biti podjarmljena.“ Za razliku od katolika hipnotiziranih tvrdnjama lidera koje su podmetnuli Židovi, kao na primjer Richard Joh Neuhaus, Shamir je bio dovoljno osjetljiv da spozna da je invazija na Irak 2003, kojoj je prethodila baražna vatra protiv Katoličke crkve usmjerena na to da drži glavnog protivnika Bushove administracije izvan akcije. Shamir vidi paralele između onog što je Rod Dreher pisao u National Review i onog što je Alfred Rosenberg pisao u Völkische Beobachter i Der Stürmer.
 
Kad god sile mraka pripremaju novi napad na čovječanstvo koriste obilato artiljeriju da zaustave potencijalne sile otpora, počevši od glavnog njihovog neprijatelja, Crkve... To je bila praksa Trećeg Reicha prije početka rata koja je otpočela kampanjom protiv svećenika odanih seksu da bi prisilili Crkvu na šutnju. Ovaj sadašnji napad na Crkvu je napad Četvrtog Reicha jer je Crkva bila protiv rata u Iraku i to je bio napad na Crkvu koja je čvrsto stajala u obrani Palestinaca, koja je zasigurno protiv prijetećeg napada na Iran. Tako se prisiljava Crkvu na defanzivu. Isti ljudi koji u Sjedinjenim Državama kontroliraju medije (Židovi) zazivaju rat protiv Irana i isti su oni koji stoje iza kampanje protiv Crkve.
 
Židovsko – američko carstvo vidi u Crkvi svog glavnog neprijatelja jer je neožidovstvo američkog carstva „crkva tame“ koja se bori protiv Crkve. Ne možemo ostati indiferentni prema djelovanju Crkve jer ona ima potencijale da promijeni Sjedinjene Države, da iz promijeni od neožidovske države grabežljivaca, kakve su Sjedinjene Države danas, u kršćansku državu koja ljubi mir. Biskupi Sjedinjenih Američkih Država otišlu su predaleko u prilagođavanju svom neprijatelju no otkrili su da to vodi u propast. Idući put će biti mudriji, ako idućeg puta uopće bude bilo. Druga riječ za istog neprijatelja je „majstori dijaloga“. Taj naslov „Masters of dicours“ nosi naslov druga Shamirova knjiga. Majstori dijaloga pokušavaju stvoriti pseudožidovski univerzum na planetarnoj razini. Oni hoće razoriti Iran da osakate Ruse za tu zemlju i kazne Rusiju jer nije zaboravila Boga. Zbog suštinski teoloških osnova svoje političke kritike Shamir je prekinuo sve veze sa svojim prirodnim saveznicima. On ne može raspravljati o politici s katolicima jer se mnogi identificiraju s režimom koji ih tlači. Ne može raspravljati teološki s ljevicom je ljevici Bog ne treba. U časopisu Counterpuch na jednom mjestu piše „Jednostavno se ne može lijepo govoriti o Crkvi koja se nalazi bez obrane od napada svojih neprijatelja, najviše zbog toga, što su predvodnici Crkve uvjerili sami sebe da u eri međureligijskog dijaloga više nemaju neprijatelja. Neprijatelji čovječanstva, o kojima u Poslanici Solunjanima govor sv. Pavao, su se poželjnim razmišljanjem na čudesan način pretvorili u „stariju braću“. To postaje vidljivo u svakom novom napadu na Crkvu koji vode Židovi. Najnoviji primjer za to se dogodio u listopadu 2008 kada je Sinod biskupa pozvao rabina da se po prvi put u povijesti obrati ovom časnom zboru. Rabin je iskoristio ovu povijesnu priliku za napad na biskupe jer su se nedovoljno iskazali u obrani Izraela. Konferenciju za tisak koju su mu pripremili biskupi rabin je spremno iskoristio za napad na uspomenu na Pia XII. Od tada ova vrsta dijaloga postaje žalosno uobičajena, toliko uobičajena da se počinje razmišljati o tome što su biskupi uopće mislili kada su uputili poziv rabinu. Zar nisu obratili pažnju na proslavu 40-e obljetnice Nostra Aetate prije nekoliko godina koju je prigodu iskoristio glavni rabin Izraela Yona Metzger da Katoličkoj Crkvi baci pred noge odgovornost za holokaust zbog „2000 godina antisemitizma“. Shamir je čovjek svog vremena upravo kao Židov koji se oslobodio od okova judaizma. Zbog toga on može imenovati zlo našeg vremena bez oklijevanja i zaobilaženja i to u vrijeme, kada Crkva koja bi trebala biti neprijatelj židovskih pretenzija i subverzija, šuti nemoćna i vezanih ruku i nogu lancima skovanim lažnim premisama u nekom drugom vremenu. Ova paraliza uma i volje na strani Crkve dovela je do strašnih posljedica za čovječanstvo. O tome Shamir: „Kada je Crkva podjarmljena Židovi likuju a kad Židovi likuju čovječanstvo pati.“ Ono što je bila istina za Europu pod komunizmom sada je istina za Ameriku pod hegemonijom neokonzervativaca – Židova. Shamir nastavlja: Židovski univerzum je dobar za Židove. On je prokletstvo za sve ostale. U istočnoj Europi vrijeme židovske dominacije su iskusili obični ljudi... Židovi su izgubili svoje  vodeće pozicije u komunističkoj crkvi 1934. I život običnih Rusa se poboljšao. Poslije 1991. Judeomamoniti su nametnuli Rusiji svoju paradigmu i život običnih Rusa je degradiran dok je nova elita bila u usponu. U Poljskoj, Čehoslovačkoj, Madžarskoj, godine židovske dominacije (1945.-1956.) bile su najgore i najstrašnije. U Njemačkoj vladavina Židova 1920-ih vezana je uz hiperinflaciju i nezaposlenost Nijemaca uz istovremeno povećavanje židovskog bogatstva i utjecaja.
 
U Sjedinjenim Državama židovski utjecaj postojano raste od 1968. a život običnog naroda postaje sve gori. Povoljno vrijeme za Židove nije povoljno za ostalo čovječanstvo. Što je blagoslov za Židove prokletstvo je za ostale. Režimi koji su dobri Židovima rijetko kad su dobri za bilo koga drugog. Shamir je prorok. Njegovo proroštvo je političke naravi i glasi da rat ljevice i desnice pripada prošlosti. „Borba ljevice i desnice je potrošena s obzirom na novu dihotomiju u kojoj američki židovsko carstvo stoji nasuprot ostatku svijeta. Ovdje se radi o suštinskoj teološkoj borbi Crkve protiv sotonine sinagoge. Sekularne kategorije koje su dominirale u Europi poslije Francuske revolucije više nisu važeće. Boriti se u sadašnjem ratu oružjem prosvjetiteljstva izgleda kao obaranje aviona Fa-16 puškom kremenjačom. Kao posljedice ostatka prosvjetiteljske mržnje na religiju, države poput Engleske, Njemačke, a sada i Francuske, postale su nevjerojatne političke močvare zatvorene u nevažnim prepirkama oko rase i seksualnosti koje su nesposobne reći NE američkom imperijalizmu zbog uvriježene prijetnje ucjenom koju Židovi nad njima provode.
 
„Nijemci nisu samo isplatili milijarde dolara najvećim židovskim organizacijama – novac koji je iskorišten za manipuliranje javnog mnijenja protiv njih, da bi mogli izvući još više novaca – nego su opskrbili Izrael dvjema Delfin podmornicama osposobljenim za nošenje nuklearnog oružja. Njima Židovi mogu sada ciljati njemačke gradove, ucjenjivati ih i izvući još više novaca. Ovaj problem nije politički nego teološki, tvrdi Shamir. Nijemci su prihvatili svoj „status drugorazrednosti“ kao „djeca nižeg boga“ kada su „uzdigli Auschwitz iznad Golgote kao središta ljudske povijesti.“ Kako su jezuiti pisali u časopisu Civilta cattolica na stotu obljetnicu obilježavanja Francuske revolucije 1890, da će se svakom državom  koja okrene leđa Bogu zavladati Židovi. Svrstavajući se u Kaifu a protiv Krista Njemci su dopustili da upadnu u krake proždrljive hobotnice judaizma i nastave prilagođavati svoje živote zastarjelim kategorijama ljevice i desnice nastavit će nestajati u tom zagrljaju oslabljeni seksualnom slobodom i nestajanjem svih društvenih vrijednosti, kompleksom krivnje, vezujući se za Amerikance, ne shvaćajući tko to svojom petom gnječi obične Amerikance.
 
Države bez jake teološke utemeljenosti završit će kao SSSR u povjesnom otpadu. Borba protiv antisemitizma je teološki pojam koji zahtijeva prihvaćanje nove religije. Za Shamira postati kršćanin znači odbaciti tekuću konvencionalnu naraciju koja na Holokaust gleda kao na antikršćanstvo. Nasuprot tomu, što više države poput Njemačke budu apsorbirane  u židovsko američko carstvo to će više degradirati kršćanstvo i umjesto njega uzdići će se Holokaust poput idola na njegovo mjesto. Perma Shamiru pravi smisao Holokausta je židovska superiornost. Tko god vjeruje ili prihvaća židovsku superiornost poriče Krista jer nas je Krist učinio jednakim. Francuski filmski redatelj, Židov, Claude Lanzman, autor filma Shoah kaže: „Ako vjerujete u Holokaust ne možete vjerovati u Krista“. Mi možemo parafrazirati Lanzmana i reći: Vjera  u posebno povjesno značenje smrti Židova je znak apostazije... Mi vjerujemo da je Krist za nas trpio i uskrsnuo. Vjernici Holokausta vjeruju da je židovski narod trpio da bi se vratio u Izrael i stvorio židovsku državu. U ovom rivalstvu pobjeđuju Židovi. Za razliku od proskribiranog i kažnjivog nijekanja Holokausta ako zaniječete Raspetog Krista i Uskrsnuće ništa vam se neće dogoditi. Vaša karijera neće biti ugrožena.
 
Vjera u židovsku superiornost prema Shamiru je službena vjera Pax Americana. Slično Americi i Sovjetski Savez je propao jer nije bio teološki utemeljen na odgovarajući način. Fatalna greška odjekuje u neožidovskom američkom carstvu. Židovska paradigma zamijenila je apostolsko kršćanstvo i sad Amerika trpi „pod udarom Novog Svjetskog Poretka s očiglednim propadanjem srednje klase, ogromnim sigurnosnim aparatom, s ogromnim rastućim  razlikama i općim osiromašenjem duha. Ovo nije prvi put da se judaička paradigma uzdigla u svijetu ali kao i njene prethodnice neizbježno će završiti propašću, jer takvom tipu društva nedostaje široka  društvena potpora. Ovaj put pripadnici su odlučili osigurati preživljavanje globalnim projektom. To je logika i pritisak koji stoji iza njihove nerazumne i očajne ekspanzije. Sada kad rat ljevice i desnice pripada prošlosti jedino je pravo pitanje kako se uhvatiti u koštac sa židovskom supremacijom i Pax Americana koja je njezina praktična implementacija. Drugi je način definiranja pitanja: Hoće li društvo stajati na Stijeni kako ga je utemeljio Krist ili će obožavati židovsku državu? Oni koji prihvaćaju prvo rješenje nužno moraj prihvatiti i teološki slijed od kojeg je najvažnije ono jedino rješenje sadašnje svjetske krize, a to je obraćenje Židova.To je korak koji je Shamir poduzeo i na koji požuruje i ostatak svijeta bilo direktno pozivajući Židove da se obrate ili indirektno, pozivajući ostatak svijeta da moli za njihovo obraćenje. „Molimo za nevjerne Židove da im naš Gospodin skine kožicu s njihovih srdaca pa da i oni mogu upoznati svjetlost Istine koja je naš Gospodin Isus Krist i da budu izbavljeni iz svoje tame.“
 
A što se tiče nas ostalih, katolika, Amerikanaca, ne-Židova: “Palestici nemaju šanse dok mi ne oslobodimo naše duše od židovske kontrole. Sadašnje porobljavanje Zapada počelo je jednim malim korakom: 1960-tih su zapadne crkve uklonile iz svoje liturgije molitvu za nevjerne Židove, molitvu Oremus et pro perfidis Judaeis.“ Shamir piše: „Vjerujem Lenni Brenneru kada tvrdi da mladi Židovi masovno napuštaju judaizam i cionizam.“ Shamir piše o onome što može biti glavni znak našeg vremena. „sve više i više Izraelaca dolazi pameti.“ Glavna opasnost za ovaj pokret k obraćenju Židova dolazi od ekstremnih američkih cionista koji su pripravni za borbu koju vode iz svojih fotelja žrtvovati i posljednjeg Izraelca. Shamir je duša u našem vremenu, poput Josepha Pfefferkorna, Židova, koji se jednog dana probudio i shvatio da biti Židov znači raditi za carstvo Zla. Onda kao i danas bilo je kršćana koju su mržili i pomisao o židovskom obraćenju i osjećali se puno ugodnije s rasnim objašnjenjim koja su odvajala Židove od kršćanskog društva. Kölnski dominikanci nisu bili od te vrste. Važno pitanje za kršćane naših dana je, jesu li tako oštroumni kao Shamir u uočavanju znakova vremena? U tom pogledu priča o obraćenju se posebno tiče američkih katolika koji spavaju dok se pali svjetlo. Oni su drogirani lošom politikom, lošom teologijom, a uzrok tomu je želja da se ne uznemiravaju, da se umire tlačitelji.
 

E. Michael Jones

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1142 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević