Get Adobe Flash player

Obilježena 73. obljetnica smrti fra Bernardina Sokola

 
 
U povodu 73. obljetnice smrti dr. fra Bernardina Sokola, hrvatskog glazbenika i mučenika, u četvrtak 28. rujna u Župnoj crkvi Sv. Jurja m. u Kaštel Sućurcu služena je Sveta Misa zadušnica, koju je predvodio fra Šimun Škibola uz sućuračkog župnika don Ivana Delića, pri čemu je nazočne ukratko upoznao s likom, djelom i mučeništvom fra Bernardina Sokola.
Prije sv. Mise, u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu, kod spomen biste fra Bernardina Sokola don Ivan Delić izmolio je liturgijsku molitvu, nakon čega je dopredsjednik Društva za očuvanje kulturne baštine Kaštela “Bijaći” Milivoj Bratinčević održao kratko izlaganje o sućuračkom glazbeniku i mučeniku. Nakon izmoljenog odriješenja, brojni štovatelji lika i djela fra Bernardina Sokola su pred njegovom brončanom spomen bistom položili vijence i zapalili svijeće, dok je župni zbor župe sv. Jurja m. otpjevao nekoliko pjesama u čast svog sumještanina.
 
U sklopu programa “Sjećanje na fra Bernardina Sokola u riječi i glazbi”, koji je po svršetku sv. Mise održan u župnoj crkvi, nazočnima se obratio fra Bernardin Škunca, koji je u izlaganju govorio o velikom obilježavanju 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola, koje će se dogodine u svibnju održati pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, u organizaciji Društva za očuvanje kulturne baštine Kaštela Bijaći, Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru i ostalih suorganizatora.
 
- Sljedeće godine, 2018., navršava se 130. obljetnica od rođenja dr. fra Bernardina Sokola (1888.-1944.), časnog i revnog franjevca, veoma cijenjenog i plodnog crkvenoga glazbenika i nevinog hrvatskog mučenika, rođenog u Kaštel Sućurcu 20. svibnja 1888., ubijenog od komunističkih partizana  utapanjem u more s kamenom o vratu između otočića Badije kod Korčule  i Orebića, dana 28 rujna 1944. Ova komemorativna večer, njemu posvećena, izraz je našeg dužnog poštovanja, ali i ponosa, jer fra Bernardin pred nama stoji kao sve sjajniji lik neprolaznog značenja. − istaknuo je fra Bernardin Škunca u uvodu.
 
- U ovom času dolazi mi u svijest slika zločinaca i slika pravednika u općoj i našoj hrvatskoj povijesti. Zločinci se pokazuju kao mračne pojave čovječanstva, kao otpad čovječjeg i kršćanskog moralnog ponašanja, i što povijest odmiče, njihov tamni lik postaje sve tamniji, jer oni postaju ono što jesu: ljudske nakaze i suradnici Zloga. Pravednici pak – pa i usprkos nametnute šutnje od zločinaca – rastu u svojem sjaju, i što povijest odmiče, njihova svjetlost biva sve jača, te oni postaju svjetionici pravednosti, bez kojih bi čovječanstvo tonulo u sve dublji mrak, u padanje od Istine i Dobrote.     
 
- Sve do sretnog dana uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, o fra Bernardinu je u hrvatskoj javnosti morala vladati stroga šutnja, kao, uostalom, o svim neizbrojivim zlima koja su počinili komunistički vlastodršci. Nažalost, podmukli krugovi nadležnih službi za stradale i poginule u našoj dragoj RH, i sada, da, i sada, u godini 2017., još uvijek ne daju dopuštenje da se časno otkopaju posmrtni ostaci fra B. Sokola, usprkos brojnih pokušaja da se to dopuštenje dobije. – rekao je fra Bernardin Škunca u izlaganju.
 
- O čestitosti i nevinosti  fra Bernardina Sokola, dovoljno je navesti riječi fra Berarda Barčića, nedavno preminuloga franjevca u 106. godini života, uzornog i svetog fratra, koji je s fra Bernardinom Sokolom proveo na Badiji pet godina, od 1938.-1944. Spomenuti fra Berard je svjedok komunističkih zala, što je zapisao u knjizi „Ratna sjećanja jednog franjevca“ (Zadar 2004.), u kojoj o fra Bernardinu kaže: „Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij, zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali“ (str. 80), i na kraju dodaje: „Nečista savjest za stravično ubojstvo padre Bernardina Sokola, čestitoga  fratra i glazbenoga velikana, i dalje se prekriva komunističkim lažima i floskulama“ (str. 81.).
 
- Naravno, takav sjaj jednog pravednika nije mogao ostati sakriven. Istina ima svoj neumoljivi hod i probija se usprkos svih lažnih snaga zločinaca. Našavši se u slobodi RH, odmah se pomišljalo na očitovanje fra Bernardina, tog velikog franjevca našoj javnosti. Tako se već početnih devedesetih godina počelo izvoditi Sokolova glazbena djela, od kojih Missa iubilaris u Splitu (1991.) i u Varaždinu (1992.), misa Gaudens gaudebo u Hvaru (1993.), a u širim krugovima i njegovi glazbeni moteti, napose jedanaest Angelusa. Godine 1994., u listopadu, o fra Bernardinu je održan komemorativni i stručni skup u Kaštel Sućurcu.  Od početka devedesetih svake godine u Kaštel Sućurcu obavlja se svečana komemoraciju kod brončanog poprsja fra Bernardina. Godine 2010. muzikologinja Marija Riman objavila je veliku monografiju pod naslovom „Glazbenik fra Bernardin Sokol“. Pored cjelovite obrade Sokolove glazbene ostavštine, u monografiji se može čitati da je, osim u Hrvatskoj, glazbeno djelo fra Bernardina Sokola imalo odjeka i izvan Hrvatske, primjerice u Sloveniji, Slovačkoj, Belgiji.
 
- U želji da se osvijetli lik čovjeka i franjevca, glazbenika i mučenika komunističkog režima - fra Bernardina, u sve širem krugu njegovih prijatelja i poštovatelja rodila se želja da se prigoda 130. obljetnice od njegova rođenja iskoristi kao povod da se osvijetli njegov život i valorizira njegov glazbeni opus na nacionalnoj razini. Već je zamišljen, dobrim djelom finaliziran i stavljen u rad program proslave. S radošću ističemo da se Dani održavaju pod pokroviteljstvom predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović, što je ona izrazila sjajnim riječima podrške našoj namjeri.
 
- U sklopu radnog i slavljeničkog okvirnog programa „Dana fra Bernardina Sokola, franjevca,  glazbenika i hrvatskog mučenika o 130. obljetnici rođenja (1888. – 2018.)“ dogodine će u svibnju u Kaštel Sućurcu biti održan znanstveni skup i koncert Sokolovih skladbi, dok će u franjevačkoj crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu u izvedbi ansambla Opere HNK-a u Splitu biti izvedena Missa iubilaris fra B. Sokola i izabrani moteti (iz Angelusa, i drugi). U franjevačkoj crkvi na Poljudu u Splitu bit će svečano euharistijsko slavlje/misa uz sudjelovanje svih kaštelanskih župnih zborova, dok će po završetku liturgijskog slavlja – u znaku pučkog sudjelovanja – nastupiti pučki sastavi s prigodnim repertoarom iz pučke i klapske glazbene baštine.
 
- Dok šutnja u nadležnim tijelima RH još traje, sve širi krug ljudi ustrajno želi dovesti fra B. Sokola na svjetlo Sunca, svjetlo Istine. Društvo „Bijaći“ iz Kaštela, u dobroj suradnji s Provincijom sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, Provincijom kojoj je pripadao fra B. Sokol – zaslužuje najveću pohvalu u razbijanju nametnutih tamnih oblaka nad osobom fra B. Sokola, franjevca, glazbenika i hrvatskog mučenika. I ova večerašnja komemoracija to potvrđuje, a namjeravani Dani u čast fra B. Sokola, u svibnju slijedeće godine, zacijelo će to snažno pojačati. Što neka Bog dade! – riječi su kojima je fra Bernardin Škunca završio nadahnuto i emotivno izlaganje.
 
Nakon fra Bernardina Škunce, kratko izlaganje o “glazbenom orisu fra Bernardina Sokola” održao je fra Stipica Grgat, dok su cijeli program upotpunili: sućurački pjesnik Miroslav Luketin Sarajčev kazivanjem pjesme “Smrt mučenika fra Bernardina Sokola” i Špiro Boban, operni pjevač HNK izvedbom fra Bernardinovih “Angelusa” i izvedbom skladbe “Svetom Anti” fra Ive Perana.
 

Renata Dobrić

Gospe od Otkupljenja ili Otkupiteljica robova

 
 
Suvremenom je čovjeku, naviknutom na stalno traženje i zahtijevanje poštivanja pravde i njegove slobode, čak i onda kada to nedvojbeno ide na štetu slobode drugoga, vjerojatno prilično nerazumljivo i nedovoljno rječito značenje blagdana koji ima naziv Gospa od Otkupljenja ili Otkupiteljica robova, a koji se u Katoličkoj Crkvi slavi 24. rujna. Sloboda se, naime, obično doživljava kao jedna od najvrjednijih datosti modernoga društva, a njezino se eventualno umanjenje ili pokušaj uništavanja čini jednim od najvećih prekršaja današnjice.
http://www.zupajastrebarsko.hr/slike/svetac/bozic_5.jpg
Sam blagdan svoje izvorište ima u davnim vremenima, odnosno neizravno je vezan uz sv. Petra Nolasca, koji je 1218. godine u Barceloni utemeljio red mercedarijevaca, a koji je taj naziv dobio prema punom latinskom imenu – Ordo Beatae Mariae de Mercede, odnosno Red Blažene Djevice Marije od Milosrđa. Mercedarijevci su se od osnutka posvetili otkupljivanju robova i vraćanju njihova dostojanstva, najprije onima koji su pali u ruke Saracenima – Arapima koji su narode Sredozemlja nastojali osvojiti mačem i ognjem i provoditi nasilnu islamizaciju, a kasnije i drugih.
 
Uz tri poznata zavjeta koja obično polažu redovnici – zavjet čistoće, poslušnosti i siromaštva, mercedarijevci su polagali i četvrti, a koji je glasio da će, ukoliko je potrebno, dati i svoj život da bi spasili ili otkupili roba. Sva su svoja nastojanja polagali u zagovor Otkupiteljice robova, a prema dostupnim podatcima kroz svoje su djelovanje tijekom stoljeća na takav način otkupili 70.000 robova. Red je odobrio papa Grgur IX. 1235. god. Oni i danas djeluju u 17 zemalja, ima ih oko 1500, podijeljeni su u 12 provincija i uglavnom djeluju u misijama, a dodani zavjet im je, s iščezavanjem robova, malo modificiran i glasi da su dužni umrijeti za drugoga koji je u opasnosti da odbaci svoju vjeru.
 
Na temelju tolike požrtvovnosti mercedarijevaca i njihova neustrašiva nastojanja pred Saracenima da oslobode i otkupe svoju katoličku braću, kao i pred velikom opasnošću islamizacije Španjolske, a kao izravnija molba i stavljanje pod zaštitu Blaženoj Djevici Mariji, ti su redovnici uveli 1615. god. blagdan Otkupiteljice robova. Njega je pak najprije papa Inocent XI. proširio na cijelu Španjolsku, a kasnije papa Inocent XII. 1696. god. i na cijelu Crkvu. S reformom kalendara 1969. god. taj je blagdan ipak spušten na razinu biskupija, no njegovo je svetkovanje općeg značenja.
 
Jedan je od najvećih naravnih darova, što ih je Bog dao čovjeku, sloboda. O tome je čovječanstvo uvijek bilo duboko uvjereno. Sve socijalne revolucije imale su uvijek kao cilj slobodu, samo što su je i same nemilosrdno gazile, počinivši pri tom u nebo vapijuće zločine. Najveći je neprijatelj slobode čovjek sam jer tko je začetnik ropstva, diktatura svih boja i ideologija, ako ne čovjek? Pa kako onda protumačiti tu proturječnost: da čovjek, boreći se s jedne strane za slobodu, s druge je strane sam ruši i gazi? Tumačimo je čovjekovom sebičnošću, a pogotovo ako se ona pretvori u sustav. Sebičnost je najveći čovjekov neprijatelj jer je najveći neprijatelj njegove slobode. Otkupitelj čovjeka - kako to lijepo izlaže i Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici 'Redemptor hominis'- došavši na zemlju da otkupi ljudski rod, kao prvu stvar vratio mu je slobodu. Riječ je o vrlo snažnome dokumentu koji je i nakon četiri desetljeća očuvao nepromijenjenom svoju proročku dimenziju. 
 
U Isusu Kristu otkupitelju čovjek susreće ljubav koja ljubi svakog čovjeka. Ta je istina uvjet za čovjekovu transcendenciju. Bez nje on ne može dostići transcendenciju. Bez nje on ne može dostići ostvarenje do kojeg se dolazi po ljubavi. Kontemplacija ove temeljne istine ima za Ivana Pavla II osobito duboko egzistencijalno-praktično značenje. Naime istina je normativni princip moralnosti te zahtjeva pokoravanje kao jedini prikladan odgovor na njezino spoznavanje. Tako sloboda u ovom kontekstu predstavlja samoostvarenje čovjeka u istini. Ivan Pavao II ovakvom perspektivom nuka postmodernog čovjeka da napusti 'ropski život', koji mu je nametnula racionalistička kultura zatvorivši ga u njegov razum i proizvode, te se prepusti nadi koju mu otvara Isus Krist.
 
Unatoč svim ograničenjima, Crkva naviješta tu istinu koja ne proizlazi od ljudi, nego od Boga. Crkva ne može ostati neosjetljiva na sve ono što služi istinskome dobru čovjeka, a ni ravnodušna na ono što mu prijeti, budući da je njegova sudbina vezana uz Krista. Crkva ne može napustiti čovjeka koji danas, kako se čini, sve više živi u strahu, jer se osjeća u opasnosti od onoga što proizvodi, odnosno od rezultata rada svojih ruku, te još više od rada svojega uma, težnji i svoje volje – istaknuto je u enciklici. Papa Ivan Pavao II govori o problemu zagađivanja, o ratovima, atomskome oružju, o nepravdama, gladi, i nedostatku poštovanja života nerođenih. Pita se čini li ono što se naziva napretkom, život na zemlji čovječnijim, a čovjeka boljim, odnosno duhovno zrelijim, svjesnijim dostojanstva svoje čovječnosti, odgovornijim, otvorenijim za druge, a posebice za potrebite i slabije, te raspoloživijim za pružanje pomoći svima.
 
Stanje suvremenoga čovjeka čini se dalekim od objektivnih potreba moralnoga reda, kao i od potreba pravednosti, a još više od društvene ljubavi – napisao je papa Ivan Pavao II. Čovjek je sve više rob stvari, rob gospodarskih sustava, rob proizvodnje, rob svojih vlastitih proizvoda. Civilizacija isključivo materijalističkoga izgleda osuđuje čovjeka na takvo robovanje. Crkva naviješta istinu koja čini slobodnima, naviješta Evanđelje ljubavi u Kristu Spasitelju koji kaže: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. Zbog toga enciklika završava toplim i poniznim pozivom na molitvu. Nadam se – napisao je Ivan Pavao II. – da ćemo zahvaljujući toj molitvi moći primiti Duha Svetoga koji silazi na nas, i na taj način postati Kristovi svjedoci sve do krajnjih granica zemlje, poput onih koji su na Pedesetnicu izišli iz Dvorane posljednje večere u Jeruzalemu.
 

Nives Matijević

Sotona i njegovi pali anđeli-demoni opsjedaju ljude i čine ih sotonskim oružjem u unakazivanju Božjeg djela

 
 
U Vukovar sam hodočastila 1999., 2000., 2001., 2002., 2003. dok nisam na duže vrijeme otišla iz domovine. U ono vrijeme je još svježiji bio trag razaranja, prazniji grad i jos svježija bol koja  ipak ponavljanjem godinama postaje nekako drukčija, ali ne onako udarna kao prvih dana.Svemogući Stvoritelj neba i zemlje je stvorio sve lijepo i savršeno i čovjeka na svoju sliku i priliku. Kada se izgled Vukovara i križevi na memorijalnom groblju usporede sa božanskom slikom stvaranja onda se vidi da to nije djelo Božje nego djelo palog andjela, Lucifera, sotone i njegovih palih andjela, demona koji opsjedaju ljude i čine ih sotonskim oružjem u unakazivanju djela božanskog stvaranja. Bog je stvorio čovjeka da ima život u izobilju, sotona razara život i ljubav s kojom je Bog stvarao svijet.
https://i.pinimg.com/736x/4e/77/c6/4e77c6b8821537fae291bb8f1b5b26a4--enrique-viii-tudor-history.jpg
Henrik VIII.
 
Većina vjernika sumnjaju u ono o čemu svjedoči Biblija. Nakon doba racionalizma, Voltairea, Rousseaua, Montesquiea smatraju da su biblijske priče o stvaranju svijeta mitovi, izmišljotine i opijum za narod, a one su ipak istinite i one su jedino što u ovom trenutku može protumačiti strahote preko 120 ratova, prema knjizi Williama Engdahla Stoljeće rata, koje je britanski imperij vodio u prošlom stoljeću.
 
Biblijska priča kaže da je božanski stvoritelj najprije stvorio duhovna bića, andjele koji prenose njegove misli i zapovijedi, a tek onda je stvorio materijalni svijet, zemlju, i učinio je prikladnom za obitavanje. Od svih andjela najljepši je bio Lucifer. On je bio toliko lijep i pametan da je umislio da je kao Bog. Oko njega su se okupili anđeli kojima se svidjelo promijeniti nebesku harmoniju i izokrenuti nebesku hijerarhiju. Lucifer, oličenje oholosti, narcisoidnosti, sebičnosti i razmetljivosti izvanredno se može prepoznati u kratkom iskazu: Ne ću služiti. Lucifer koji nije htio služiti u ostvarenju Božjeg plana zametnuo je borbu sa svojim andjeoskim pristašama protiv svetog Mihaela i anđela koji su htjeli služiti Bogu u ostvarenju njegovog plana. U zametnutoj odsudnoj bitci pobijedio je sv. Mihael, a Lucifer, sotona i njegovi andjeli – demoni su bačeni na zemlju gdje im je ostavljen prostor za njihovo vladanje. Dakle, zemlja je područje vlasti sotone i njegovih demona koji ljude na svaki mogući način odvode od služenja Bogu u stvaranju sklada, ljubavi i ljepote. Bog nije zemlju na koju je prognao Lucifera i njegove anđele predvidio za boravak čovjeka. Čovjeka je stvorio na svoju sliku priliku u raju kao besmrtno biće kojemu nije bila dosudjena patnja, nego sreća. U rajski vrt uvlači se sotona u obliku zmije i potiče znatiželju u Adamovoj ženi Evi. Prijetvorno  joj postavlja pitanje je li im Bog svu tu ljepotu i rajske plodove dao na uživanje. Na to Eva odgovara da smiju uzimati i jesti sve samo ne s onog tamo drva u središtu raja – drva života - jer da im je to jedino Bog zabranio. I onda sotona nastupa s istim predloškom s kojim je zametnuo andjeosku bitku na nebu – izazivajući i potičući oholost.
 
Počelo je u rajskom vrtu
 
Sotona izaziva Evu tvrdnjom da im je sigurno zabranio jesti plodove tog stabla jer ako bi ih kušali da bi postali kao Bog, stekli bi spoznaju dobra i zla i moć. Budete li jeli s tog stabla bit će te kao Bog.I Eva nasjedne sotoni, ubere jabuku s drveta spoznanja, zagrize i pruži Adamu i pojevši ostatak Adam shvati da je gol. Čuvši da Bog ide vrtom sakri se. I pozva ga Gospodin: Adame, gdje si? A on odgovori: Evo me, sakrio sam se, jer sam gol. Na to ga Bog upita: Kako znaš da si gol, da nisi jeo s onog drveta plodove koje sam ti zabranio? Na to će Adam tipično ljudski, odbacujući odgovornost sa sebe i optužujući Evu i samog Boga, odgovori: Nisam ja, nego ona žena koju si mi ti dao, ona mi je dala. I u tom trenutku Bog čovjeka i njegovu ženu koji su htjeli postati kao Bog, baci na zemlju da u znoju lica svoga zaslužuju kruh svoj, a Evu da u muci i bolovima rađa djecu. Otada počinje drama ljudske oholosti kojom se sotona na svakom koraku služi da čovjeka udalji od Boga. Danas ljudi ne vjeruju u Boga za razliku od sotone. Sotona vjeruje u Boga, ali ga mrzi i čini sve da uništi njegove sljedbenike i njegovo djelo.
 
Nedavno je Nobelova nagrada za fiziku dodijeljena dvojici fizičara, jednom talijanskom i jednom Britancu za otkrivanje božanske čestice za kojom se u CERN-u tragalo desetljećima. Otkrivena je odavno struktura atoma do najsitnijih čestica, medjutim u objašnjenju postanka svijeta nedostajala je čestica koja energiju pretvara u materiju, odnosno energetskoj čestici daje materiju. O interpretacijama tog otkrića upravo te čestice se vrlo malo pričalo jer ona ruši sve materijalističke teorije jednako kao i darvinističke. Čestica koja je otkrivena se naziva božanskom česticom jer je ona ta koja od energije stvara istodobno materiju i dokazuje da se stvaranje, kako to prikazuje i Biblija ii teorija prvog praska događa se u jednom trenutku. Materija i energija prvog praska nastale su istovremeno. I to je istina božanska i znanstvena.
 
E pa, kakve to ima veze s tragedijom Vukovara, Srbima, genocidom itd.?  Ima. Kada se stanje na zemlji koja je carstvo Kneza zemaljskog, Lucifera, sotone, toliko pokvarilo, da je prijetilo da uništi čovjeka i zemlju, Bog posla svoga sina Isusa Krista da bude pomirilište i ispravi zlo stanje zemlje. Za razliku od sotone koji ne će služiti, koji je oholost, sebičnost, bezobzirnost, zločin, koji je oličen i u prvorođenom sinu Evinu Kainu koji ubija brata Abela i prolijeva nevinu krv. Isus Krist, ponizna i krotka srca, nije došao da bude služen, nego da služi, poslušan do smrti, smrti na križu na koju se predao iz ljubavi za čovjeka.
 
Do dolaska Krista demoni su vladali svijetom
 
Isus propovijeda ljubav i žrtvu do smrti na križu.U poganskom svijetu prije Kristovog dolaska demoni su vladali svijetom. U poganskim kraljevstvima prinosile su se ljudske žrtve demonima tobožnjim bogovima da ih se udobrostivi. Demoni, minotauri i bliskoistočna božanstva, te ona božanstva Asteka, Inka i Maja bila su nezasitna u uzimanju krvavih ljudskih žrtava. U antici su postojala proročišta iz kojih su progovarali demoni i proricali budućnost.
 
U trenutku Kristovog dolaska i proročište u Delfima i sva druga su zašutila. I drama koja se dogodila na Golgoti i Kristovim razapinjanjem na križu oslobodila je čovjeka služenja demonima. Oslobodila je one koji u Krista vjeruju. Međutim oni koji ne vjeruju oni i dalje robuju sotoni, vjeruju u idole, kumire. “Idoli njihovi su srebro i zlato, djelo ljudskih ruku” kaže psalmista.Svaka riječ evanđelja je istinita i prema njoj se odvija ljudska povijest. U Otkrivenju sv. Ivana apostola se nalazi ključ objašnjenja događaja na Bliskom istoku i svega što se zbiva u ovom trenutku.
 
Ja sam u dva navrata osvrnula se na tekst – poetsku metaforu velikog talijanskog pravnika, ekonomiste i vjernika Hijacinta Auritija: Riječ je sotonina. U tom tekstu se nalazi ključ za tumačenje onoga sto se zbiva otpadom od Kristove vjere. Dakle, Krist nam se darovao za život ovdje na zemlji i za život vječni i obećao da će biti s nama do svršetka svijeta – u euharistiji.
 
Mnogi ne vjeruju da se tijekom mise činom pretvorbe uprisutnjuje Krist u euharistiji. Tako je i u 17. ili 18. stoljeću posumnjao i svećenik koji je služio misu u Ludbregu. Dok je vršio pretvorbu posumnjao je i hostija se pretvorila u krv. Užasnut dogadjajem tu je krv stavio u jednu bočicu i zazidao u zid. Cijeloga života nikomu o tome nije pričao. Umirući  ispripovijedio je dogadjaj svećeniku i otkrio gdje je zazidao bočicu s krvlju. Ta je bočica izvađena, krv data na analizu i utvrdjeno da se radi o ljudskoj krvi. Otada se hodočasti u Ludbreg Krvi Isusovoj. Nedavno se dogodilo u Buenos Airesu da je neki vjernik nakon mise u blizini crkve pronašao bačenu hostiju koja krvari. Odnio ju je župniku, ovaj ju je proslijedio na medicinsku analizu jer je hostija pulsirala kao krvavi mišić. Na koncu je taj pulsirajući komad krvavog mesa poslan u New York gdje su najpoznatiji medicinski stručnjaci utvrdili da se radi o komadiću tkiva ljudskog srca i pitali su otkud živi komadić mesa koji pulsira.
 
Henrik VIII. razvratnik
 
No vratimo se u Veliku Britaniju i osvrnimo se na njene ratove. Britanski kralj Henrik VIII. je htio imati sina, no kao za inat su mu žene rađale kćeri. Svoje žene je ubijao i dalje se ženio u nadi da će dobiti sina. Od Pape, jer u to vrijeme je Engleska bila katolička, tražio je da se nakon ubojstva žene ponovno crkveno vjenča, sto je Papa odbio. Henrik VIII. je raskinuo veze sa Svetom Stolicom, proglasio se vjerskim poglavarom, ubio svog najboljeg prijatelja iz mladosti, Becketta, biskupa koji mu se nije htio pokoriti i koji je ostao vjeran Papi.
 
Raskinuvši veze s Rimom i sa Svetim Rimskim Carstvom započeo  je konfiskaciju katoličke crkvene imovine, proganjanje i ubijanje svećenika, monaha i vjernika. Godine 1673. engleski parlament donosi zakonski akt kojim se čin pretvorbe i euharistija stavljaju izvan zakona u Engleskoj. Kao što je Hrvatski sabor prije nekih sto pedeset godina stavio Hrvatsku pod zaštitu sv. Josipa, 1673. se Velika Britanija poklonila sotoni i stavila u njegovu službu. Sotona je obećavao Kristu koga je kušao u pustinji, da će mu dati sva kraljevstva svijeta ako mu se pokloni i prostre pred njim. Prostrti se pred nekim znači obožavati ga. Krist je ponudu odbio i  odgovorio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Međutim, Velika Britanija se prostrla pred sotonom zabranivši Krista i euharistiju i postala tako prema sotoninom obećanju vlasnik cijeloga planeta = Commonwealtha. Odbacivši euharistiju i Krista Britanija je postala anglikanska protestantska.
 
Novac – sotonski pronalazak
 
Dok je u Svetom Rimskom Carstvu kojem je pripadala Europa zlato bilo u uporabi kao platežno sredstvo i posjednik zlatnog novca bio njegov vlasnik, nakon stavljanja euharistije izvan zakona Britanija osniva prvu nacionalnu banku, Bank of England, 1694., i počinje tiskati prvi papirnati novac – sotonski pronalazak, u kojem je vlasnik papira dužnik a ne vlasnik. Tiskanjem bezvrijednog papira, davši mu vrijednost, angloameričko protestantsko društvo je stavilo u dužničko – sotonsko ropstvo cijelo čovječanstvo. U XVIII. stoljeću britanska masonerija koja je izvršila Francusku revoluciju – sotonsko djelo nasilja protiv Božjeg reda čiji je završni čin EU – počela je rušiti jednu po jednu katoličku monarhiju tražeći svrstavanje kontinenta na protestantsku, antikatoličku stranu.
 
Zašto je katolička Italija uvijek na strani četnika i Srba?
 
Talijanski mason 33. stupnja Giuseppe Mazzini, bio je u dugogodišnjem izgnanstvu u Engleskoj, bio je jedan od najmoćnijih ljudi onoga doba, bliski suradnik Alberta Pikea, prvosvećenika svjetske masonerije, Bavarskih iluminata, sklopio je sa srpskom dinastijom Karađorđevića antikatolički savez nakon kojega Srbija postaje ogorčeni protivnik Hrvata i katolika. Izgleda neobjašnjivo zašto je Italija, koju mi držimo za katoličku zemlju, uvijek na strani četnika i Srba. Pa zato što je Giuseppe Mazzini u Velikoj Britaniji stvorio sotonski plan ujedinjenja Italije u postnapoleonskoj masonskoj režiji kojoj je bio cilj uništenja Katoličke Crkve i Vatikana. Taj čin ujedinjenja Italije je plaćen pokoljem stotina tisuća katolika, s 2500 koncentracijskih logora u kojima su umirali katolici: svećenici, intelektualci, obični ljudi i seljaci koji se nisu htjeli odreći Isusa Krista i Euharistije. Ujedinjena Italija je kao i Jugoslavija britansko masonsko kopile nastalo na krvi katolika. Onih 120 ratova o kojim u Stoljeću rata piše Engdahl, uključujući I. i II. svjetski rat je ostvarenje plana Mazzini – Pike, koji provodi u djelo britansko-američki imperij (SAD kao britanska kolonija i cionističko leglo. To je pogansko carstvo koje neprekidno ratovima prinosi žrtvu nevine krvi toliko potrebne sotoni koji im zauzvrat daje moć i bogatstvo.) I Vukovar je u tom smislu nevina krv žrtvovana sotoni.
 
U ovom trenutku na Bliskom istoku se vrši pokolj, razapinjanje na križ, mrcvarenje i sakaćenje katolika i kršćana. /Prinošenje danka u nevinoj krvi sotoni/. U Iraku, Siriji, Libanonu, Palestini gdje se nalaze sveta mjesta i gdje kršćani i katolici žive preko 2000 godina ubijeno ih je preko 500.000 i o tome svi mediji šute. Uništenje rajskih semiramidinih vrtova u Iraku, uništenje crkava – miljokaza uspomene na Kristov boravak na zemlji, govori o djelu Antikrista.
 
Srpsko crno plemstvo
 
Dinastija Karađorđevića pripada crnom plemstvu koje vlada svijetom i vratila se u Bijeli dvor na Dedinje. O tome naši političari kao da nemaju pojma, ili tomu ne znaju značenja. Dinastija Karađorđevića je u krvnom srodstvu s britanskom kraljicom. Lord Peter Carrington koji je bio jedan od krivaca u krvavom razaranju Vukovara je obiteljski prijatelj srpskog kralja; jednako kao i lord Owen mrzitelj Hrvata katolika. U tom općem kolopletu moći zamislite kako je Hrvatska pobijedila? Sa žrtvom i krunicom kojoj se moderni čovjek podsmijava.
 
Godina 2014. je jubilarna godina – 100-a godišnjica od početka Prvoga svjetskog rata, a sve rasprave koje sam slušala i okrugli stolovi su iskazali toliko neznanje i površnost da nije čudo da ulazimo u Treći svjetski rat, u bitku kod Armagedona u kojoj antikrist mora biti poražen, a da o tome uglednici ništa ne znaju. Biblijski Armagedon nalazi se na području Sirije, Iraka, Palestine. Sve što se tamo sad događa sve pripada posljednjem vremenu prije drugog Kristovog Dolaska koji će značiti pobjedu nad antikristom, kraj vremena i novo nebo i novu zemlju. Pa Crna ruka, čijim pucnjem počinje Prvi svjetski rat nije srpski nego britanski okidač koji ubija Franza Ferdinanda koji dolazi u Bosnu da u korist Hrvata riješi hrvatsko pitanje.
 
U Versaillleu za stolom sa šestarima i trokutima...
 
Zamislite, povjesničare paraliziranog uma pred činjenicama: Teroristi ubijaju prijestolonasljednika i njegovu trudnu ženu. Kao jedina pravna država Austrougarska daje Srbiji ultimatum da izruči teroriste. Ubojstvo prijestolonasljednika je prvi pravi politički teroristički čin u povijesti. Austrija nije najavila opći rat protiv terorizma kao G. W. Bush Jr., nego je dala ultimatum da se izruče ubojice. I zamislite, cijela Europa ustaje protiv Austrije, a na strani Srbije, kreće u opće klanje koje traje četiri godine i ruši četiri carstva: Rusko, Austrougarsko, Njemačko i Otomansko, da bi pravi začetnici Britanci onemogućili puštanje u promet transarabijske željeznice koja je trebala biti puštena u rad koji tjedan poslije ubojstva i ta bi željeznica bila austrijsko njemački pristup Bliskom istoku. Klanje je zaštitilo britansku interesnu sferu i omogućila ubojicama – i gospodi iz sjene da sjednu u Versaillleu za stol sa šestarima i trokutima dijeliti carstva u neposrednoj blizini mjesta gdje se održavalo zasjedanje masona  Velikog orijenta Francuske.
 
Tako smo blizu Kristovog drugog dolaska. Možemo sažalijevati i moliti za Srbe da ih Gospodin oslobodi od zla da budu britansko oruđe u službi Antikrista, koljači i razarači koji uništavaju božansko djelo božanskog stvaranja. Krist propovijeda ljubav i spas svake ljudske duše je neizmjerni dobitak. Sotona mrzi Boga, mrzi ljepotu, sklad, vjernost, ljubav. Obožava prolijevanje nevine krvi, ružnoću, kažnjavanje, silovanje, ubijanje, sve što je obrnuto od 10 Božjih zapovijedi.
 
A kako ćete poznati službenika antikrista? Po oholosti – po onome kako je Lucifer rekao Bogu – Ne ću služiti/Hoću biti služen/.Svaki političar koji je ohol, samouvjeren, drzak, bezobrazan i pohlepan, koji služi zlatu i srebru koji su idoli, koji hoće biti Bog, je poganin i u službi antikrista. Onaj kandidat koji je ponizan pred Bogom i narodom, koji želi služiti, koji ljubi i spreman se žrtvovati poput naših branitelja zaslužuje biti sluga naroda a ne vladar, onaj koji upravlja i služi, a ne onaj koji vlada. Bog je stvorio i Srbe i među njima je bilo nekada pobožnih, međutim nakon Drugoga svjeskog rata najveći broj njih nije uopće kršten jer su se očevi bojali da ne izgube privilegije.
 
Isus reče: Vrhovni zakon je ljubav. Ljubite Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, a jedni druge kao sami sebe. Ljubite jedni druge kao što sam Ja ljubio vas. I ne proklinjite progonitelje svoje, nego ih blagoslivljajte, jer ste na blagoslov pozvani.Na križu Krist moli oproštenje od oca za svoje mučitelje: Oče, oprosti im, ne znaju što čine. Kada bi znali, ne bi to činili!
 

Kornelija Pejčinović

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1145 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević