Get Adobe Flash player

Svi u Antikristovu školu. Samo jedan kardinal odmetnik

 
 
Dok se razmahala polemika o Amazoni koja ustvari ima svoj epicentar u njemačkoj Crkvi prošla je nezapažena najnovija umotvorina pape Franje. Njezin naslov je „Obnoviti globalni ugovor o obrazovanju“ i otvorena je svim „javnim osobama“ koje „djeluju na svjetskom nivou“ u školstvu, bez obzira kojoj vjeroispovijesti pripadaju. Vijest je objavljena 12. rujna a skup je sazvan za 14. svibnja 2020 u Vatikanu.
https://cruxnow.com/wp-content/uploads/2015/11/de2c5591ebd04ab481e6e8d9f4af4373.jpg
Ne iznenađuje to što jedan papa kao Jorge Mario Bergoglio, koji pripada Družbi Isusovoj, koja se stoljećima bavi obrazovanjem ljudi klase koja vlada, ima srce tako osjetljivo za oblikovanje novih generacija. Ali ono što iznenađuje je da je  u ovom obrazovnom planu  potpuna odsutna bilo kakva kršćanska usmjerenost.U video poruci kojom papa Franjo objavljuje inicijativu nema ni traga od Boga, od Isusa, ni od Crkve. Udarna formula je „novi humanizam“, opremljen „zajedničkim domom“, „univerzalnom solidarnošću“, „bratstvom“, „težnjom k istom cilju“, i „“prihvaćanjem“... A vjeroispovijesti? I one su sjedinjene i neutralizirane u neodređenom „dijalogu“. Da bi „pripravio teren razlika“ papa objavljuje dokument o „ljudskom bratstvu“ koji je on potpisao 4. veljače 2019. s Velikim Imamom Al – Azhara, dokument u kojem su „pluralizam i različitost religija“ u skladu s „mudrom božanskom voljom kojom je Bog stvorio ljudska stvorenja“.
 
Novost ove Franjine inicijative sastoji se u činjenici da po prvi puta jedan papa postaje onaj koji poziva na ugovor o potpuno sekulariziranom svjetskom obrazovanju. „Novi humanizam“ bez Krista nije novina nego je misao koja je vodeća misao Zapada proteklih vjekova. Od Velikog inkvizitora Fjodora Dostojevskog, od Evanđelja  Lava Tolstoja, od Antikrista Vladimira Solovjeva, do „novog humanizma“ upravo Edgara Monina, francuskog filozofa, kojega je Franjo primio u privatnu audijenciju 27. lipnja, odmah nakon sastanku u Rimu, zbog „bliskosti“ njegove misli s mišlju sadašnjeg pape. Mnogi su oblici kojima je jedinstvena i neponovljiva osobnost Krista zamijenjena neodređenom ljubavlju za čovječanstvo.
„Unutar ovog projekta, tumači Lisella Sicrosati u „La Nuova Bussola Quotidiana“, od 16 rujna, čak je i Bog dobro prihvaćen, jer samo sjedi među uzvanicima ovog novog solidarnog čovječanstva i nema namjeru  biti  Zaručnik koji poziva na svadbu i odlučuje izbaciti one koji nemaju svadbeno ruho“.
 
Godine 2005. bijaše veliki teolog i kardinal imenom Giacomo Biffi (1928. – 2015.) koji snažno skreće pozornost „na veliku krizu koja je napala kršćanstvo zadnjih desetljeća dvadesetog stoljeća“. Radi se o uklanjanju suštine u ime univerzalnog bratstva. Biffi u jednom poglavlju svoje knjige uzima priču o Antikristu koju je 1900 napisao ruski teolog i filozof Solovjev i primjenjuje je na današnju Crkvu.
Slijedi nekoliko sjajnih i vrlo aktualnih dijelova.
 
GIACOMO BIFFI: DOĆI ĆE DANI I VEĆ SU DOŠLI...
 
Antikrist, kaže Solovjev (...) je čak vjerovao u Boga. (...) „Odavao je najveću umjerenost, nesebičnost i aktivnu dobrotvornost“... (...) Knjiga koja mu je pribavila slavu i sveopća priznanja nosila je naslov:“Otvoreni put prema miru i univerzalnom blagostanju.“(...)
Istina je da su se neki ljudi od vjere pitali zašto nikada, ni jednom, nije zazvao ime Krista. A drugi su odgovarali:“Od trenutka kad je sadržaj knjige prožet kršćanskim duhom, aktivnom ljubavlju i univerzalnim dobrotvornošću, što hoćete više?“ (...)
Gdje se Solovljev pokazuje posebno originalan i iznenađujući, i zaslužuje najdublje razmišljanje, je pridavanje Antikristu svojstava poput pacifista, ekologa i ekumenista. (...)
Ovaj opis Antikrista kod Solovljeva (...) usmjeren je prije svega na „novo kršćanstvo“ kojemu  je u tim godinama bio glastnik Lav Tolstoj. (...)
U svom „Evanđelju“ Tolstoj svodi svo kršćanstvo na pet pravila ponašanja koje on izvodi iz Govora na Gori:
1. Ne samo da ne smiješ ubiti nego se ne smiješ ni naljutiti na svog brata.
2. Ne smiješ udovoljavati senzualnosti, čak do tog stupnja da ne smiješ poželjeti ni svoju vlastitu ženu.
3. Nikad se ne smiješ vezati zakletvom.
4. Ne samo da se ne smiješ suprotstaviti zlu, nego moraš primijeniti do kraja i u svakom slučaju princip ne-nasilja.
5. Ljubi, pomaži i služi svom neprijatelju.
Ove upute, po Tolstoju, dolaze od Krista, ali da bi bile valjane ne trebaju stvarno postojanje živog Sina Božjeg.(...)
Zacijelo Solovljev ne poistovjećuje velikog pisca s likom Antikrista ali je intuicijom shvatio s izvanrednom jasnoćom da će upravo tolstojizam postati tokom dvadesetog stoljeća nositelj suštinskog pražnjenja evanđeoske poruke pod vidom uzdizanja etike i ljubavi za čovječanstvo koja  predstavlja kršćanske „vrijednosti“. (...)
Doći će dani, kaže Solovljev, i već su došli, mi kažemo, kad će se u kršćanstvu težiti k rastvaranju spasonosnog čina, koji ne može drukčije biti prihvaćen nego u teškom, hrabrom, konkretnom činu vjere, a koji se sad rastvara u nizu „vrijednosti“koje se lako prodaju na svjetskim tržištima.
Moramo se čuvati ove opasnosti koju su nam objavili najveći ruski filozofi. Čak ako nam se tolstojevsko kršćanstvo čini beskrajno prihvatljivije u salonima, u društvenim i političkim skupinama, u televizijskim prijenosima, ne možemo i ne smijemo odustati od kršćanstva Isusa Krista, kršćanstva koje u svom središtu ima skandal križa i potresnu stvarnost Gospodinovog Uskrsnuća.
Isus Krist, Sin božji, raspet i uskrsnuo, jedini spasitelj čovjeka, neprenosiv je u niz dobrih projekata i dobrih inspiracija, prihvatljivih vladajućem svjetskom mentalitetu. Isus Krist je „stijena“, kako je On sam za sebe rekao. Na toj „stijeni“ se gradi (pouzdajući se) ili se opija (suprotstavljajući mu se): Tko padne na ovu stijenu smrskat će se, a u slučaju da ona padne na nekoga, smrvit će ga.
Ovaj nauk Solovljev bio je proročki, a u vremenu je to nauk koji nisu čuli. Mi ga želimo oživiti u nadi da će se kršćanstvo konačno osjetiti potaknuto da skrene pažnju na nj.
 

Sandro Magister, http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it/2019/09/19/tutti-a-scuola-dell%e2%80%99anticristo-ma-un-cardinale-si-ribella/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pječinović)

Prvu gimnaziju u Beogradu osnovali su isusovci 1613.

 
 
Sv. Ignacije Lojolski, rodom Bask iz Španjolske je sigurno čuo za Beograd, jer mu je u obrani tog grada od Turaka poginuo nećak. (vjerojatno se misli na 1521. godinu kada su Turci oteli Beograd Mađarima?) Dubrovčanin o. Bartol Sfondrati, koji je još za života sv. Ignacija stupio u Družbu Isusovu, našao se osamdesetih godina XVI. stoljeća  na području Srbije. Početkom XVII. stoljeća boravio je u Beogradu jezikoslovac o. Bartol Kašić. Godine 1613. skupina isusovaca osniva prvu gimnaziju u Beogradu. (DAKLE PRVA BEOGRADSKA GIMNAZIJA NIJE ONA IZ 1839. GODINE!)
https://www.011info.com/uploads/Magazin/2018/08/19/316/900x600_Foto-Zupa-svetog-Petra.jpg
Superior zajednice dobiva 1718. godine sliku Marije Pomoćnice iz Passaua u Bavarskoj, koja je kasnije nazvana Bogorodica Beogradska. Ona se i danas veoma poštuje, a posebno svakog 19. u mjesecu, kao i na njezin dan 19. listopada. Ta slika je, kao i isusovci u tim nemirnim vremenima, dijelila sudbinu naroda . Godine 1735. tri isusovca umiru kao žrtve kuge, služeći zaraženim bolesnicima. Godine 1739. dva isusovca ginu u borbama kod Grocke. Isusovci poslije toga napuštaju Beograd zajedno sa slikom Bogorodice Beogradske. Austrijanci te godine prepuštaju Beograd Turcima, te nažalost uništavaju svoje barokne građevine. Turci će gradom vladati do 1867. godine. Prvi isusovac kao narodni misionar javlja se u Beogradu tek 1922. godine, 1929. isusovac o. Zore useljava se u kupljenu kuću, da bi se 1. I. 1931. formirala župska zajednica, a u prosincu 1933. bila blagoslovljena nova crkva sv. Petra. Bogorodica Beogradska vratila se iz progonstva u Tekijama 19. rujna 1934., što je posebno svečano proslavljeno 6. i 7. listopada. Od tada je Bogorodica Beogradska zajedno s isusovcima trajno prisutna u središtu Starog grada.
 

Teo Trostmann

»Doktor« za »Anđeoskoga Doktora«

 
 
Zna li se koliko je značenje sv. Tome Akvinskoga za ljudsku i kršćansku misao u cjelini, samim tim jasno je kolika je za svaki narod važnost recepcije njegovih djela na materinskom jeziku. Hrvati se dakako podugo bave sv. Tomom Akvinskim, ali pravi zamah prijevoda bilježi se tek potkraj 20. st., čemu je osobit doprinos dao dominikanac svećenik Augustin Pavlović.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2018/09/00430476w.jpg
Rođen je u Dolu na otoku Hvaru 30. studenoga 1916., kršten imenom Šimun. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, od 1927. do 1930. građansku školu u Starom Gradu, zatim je prešao na Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a nakon dvije godine došao je u Dubrovnik, gdje je maturirao i 1936. stupio u Red propovjednika, primivši redovničko ime Augustin. Razboljevši se od tuberkuloze, bio je upućen 1938. na oporavak u Olomouc (Češka), gdje je 1942. bio zaređen za svećenika. Tamo je do 1950. predavao više filozofskih i teoloških predmeta, nastavivši studij teologije i filozofije na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Nakon što su komunisti zavladali Čehoslovačkom neko je vrijeme bio zatočen u logorima Broumov i Kralyk. Zauzimanjem Međunarodnoga Crvenoga križa bio je oslobođen 1951., kad je prvo došao u Beč, zatim u Rim, gdje je pohađao posebnu školu za učitelja novaka i studenata. Ondje je kraće vrijeme bio član Leoninske komisije za izdavanje Tominih djela. Potkraj 1951. otišao je u Torino, gdje je na Generalnom studiju talijanskih dominikanaca do 1955. predavao filozofske i teološke kolegije. Vrativši se u Hrvatsku, do 1967. bio je učitelj novaka i studenata u Dubrovniku. Došavši u Zagreb, bio je, uz ostalo, tajnik provincijala i urednik »Vjesnika Provincije« do 1979. te profesor dogmatike na Katehetskom institutu pri KBF-u do 1988. Rado je vodio hodočašća u Lurd, promicao štovanje bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske. Unatoč visokoj dobi, od 1981. do 1996. djelovao je kao voditelj područnoga Caritasa. Godine 1995. dobio je europsku nagradu za promicanje ljudskih prava, a 1998. od svojega reda naslov učitelja svete teologije. Umro je u Zagrebu 21. travnja 2004.
 
Dominikanac Augustin Pavlović bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora« (sv. Tomu Akvinskoga), a hrvatsku znanost i kulturu najviše je zadužio prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela.
Pisati je započeo u dominikanskom sjemenišnom listu »Plantae virentes« 1931. i u bogoslovskom »Akvincu« 1936., zatim u »Gospinoj krunici«. Od 1941. do 1952. nema objavljenih radova, a nakon toga nalazimo ih u časopisima »Tabor« (Torino) i »Sapienza« (Rim) te emigrantskom »Osoba i Duh«, gdje je pisao kritičke studije o marksizmu i teoriji države pod pseudonimom Pavao Augustinović, a od 1966. ponovno se javio u domovinskim glasilima »Vjesniku Đakovačke biskupije«, »Vjesniku Hrvatske dominikanske provincije«, »Glasu Koncila«, »Blaženom Augustinu Kažotiću«, časopisima »Croatica Christiana Periodica«, »Bogoslovskoj smotri«, »Obnovljenom životu«, »Filozofskim istraživanjima«, »Synthesis philosophica« i drugdje te u raznim zbornicima. Zapažene su studije o dominikanskoj duhovnosti, liturgiji, odnosu Aristotela i Tome Akvinskoga prema ženi, dijalogu katolika s pravoslavnima i muslimanima te o raznim pitanjima iz crkvene i svjetovne povijesti, primjerice o granicama Hrvatske u svjetlu Karlovačkoga i Požarevačkoga mira. Posebice je kulturološki zanimljiv tekst o doktorskoj diplomi dominikanca Luke Polovinića (Bračanina), promovirana 1564. u Zadru, a najstarija je očuvana u Hrvatskoj. Propovijedi je objavio u korčulanskom listu »Homilije«. Sastavio je i ciklostilom umnožio »Dogmatiku za upotrebu slušača Katehetskoga instituta pri KBF-u« u više izdanja te druga skripta.
 
U stručnoj javnosti poznat je kao prevoditelj, uz ostalo, djela sv. Augustina, sv. Alberta Velikoga, sv. Katarine Sijenske, Savonarole, Frane Petrića, Gjure Baglivija, Yvesa Congara, sv. Ivana Pavla II. Iako nije postigao stupanj doktora znanosti, bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora«, hrvatsku kulturu najviše zaduživši prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela, među kojima se ističu »Stožeri kršćanske vjere« 1981., »Razgovor s pravoslavnima i muslimanima« 1992., »Suma protiv pogana I. i II.« 1993. i 1995. (usporedno hrvatsko-latinsko izdanje), »Opuscula philosophica I. i II.« 1995. – 1996. te »Pariške rasprave Tome Akvinskoga: Raspravljena i kvodlibetalna pitanja« 2001., pridodavši prijevodima povijesno-filološke uvode i komentare. Svaki prijevod potaknuo je više kritičkih prikaza u hrvatskom tisku, ali za sve skupno može vrijediti ocjena dana u povodu izdanja »Opuscula«: »Za prijevod se može svakako reći da je vrlo dobar, blizak izvorniku i ujedno lako razumljiv, što je, a to je svakom prevoditelju dobro poznato, vrlo teško, nekad i nemoguće postići«, zaključno ocijenivši to izdanje kao »značajan kulturni događaj te uzor i primjer kako bi trebalo izdavati klasične, srednjovjekovne i renesansne filozofske tekstove« (M. Girardi-Karšulin). Neki su mu prijevodi ostali u rukopisu.
Bio je prava enciklopediju znanja, zaljubljenik u prirodu, jednostavan i skroman. U povodu 80. obljetnice njegova rođenja tiskan je 1996. dvojezični njemačko-hrvatski zbornik »Dijalog. Na putu do istine i vjere«.
 

Vladimir Lončarević, https://www.glas-koncila.hr/dominikanac-prevoditelj-augustin-pavlovic-doktor-za-andeoskoga-doktora/

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Četvrtak, 21/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1377 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević