Get Adobe Flash player

Sveti misionar u zemlji bengalskih tigrova

 
 
Otac Ante Gabrić – sveti misionar u zemlji bengalskih tigrova. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao. Svima koji imaju oka da zamijete velike stvari. Tko je taj Božji čovjek?
http://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2014/10/Otac-Ante-Gabri%C4%87.jpg
Otac Ante Gabrić, isusovac i misionar, oduševljen za Boga, zahvaćen i ponesen njegovom ljubavlju dosljedno je u život provodio evanđelje ljubeći Boga u bližnjima s kojima je dijelio sudbinu u najsiromašnijem području svijeta, u Indiji, blizu Kalkute, na rubu bengalske prašume, okružen močvarama rijeke Gangesa. U kraju gdje je izrastao Ramakrišna, Vivekanda, Tagore, i Majka Terezija. Najčešće u blatu do koljena, po beskrajnim rižištima, ili u kakovu čamčiću po ćudljivom Gangesu, po tropskoj žegi, uz avanture sa zmijama od kojih se krv ledi… Ljubavlju nošen išao je od sela do sela, ali i podižući nova naselja na mjestima gdje bi prethodno iskrčio džunglu, i gradio škole, ambulante, bolnice, radionice i kapele. Zanosno je propovijedao o Isusu Kristu, usađujući kršćanstvo – ali uz to, i kao potvrdu toga – nudio je i donosio tom jednostavnom narodu kulturne i gospodarske vrijednosti.
 
Taj je čovjek najozbiljnije htio obratiti čitavu Indiju, a uspio je “tek” nekoliko tisuća. Htio je prokrčiti džungle i donijeti Radost do svakog sela, a stigao je “tek” do njih nekoliko desetaka. Htio je sagraditi bezbroj škola, bolnica, crkava, kapelica…, a uspio je “tek” izbrojiv broj. No ono najveće Gabrićevo ne da se staviti na vagu mjerljivosti. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao. Svima koji imaju oka da zamijete velike stvari. Tko je taj Božji čovjek?
 
Rođen je 18. veljače 1915. godine u Metkoviću, a u jedanaestoj godini odlazi u travničku gimnaziju, gdje su na njega izuzetan dojam ostavila dva misionara koji su prije odlaska u Indiju svratili u Travnik. Bila je to za travničke đake prvorazredna atrakcija. Bradati misionari, opaljeni suncem, iz tamo nekih egzotičnih krajeva… stoje sad tu pred njima u svojim čarobno bijelim talarima. Ante ih je gledao raširenih očiju, upijajući svaku njihovu riječ i svaku gestu. Zamišljajući kako mora da je do ludila uzbudljivo biti toliko hrabar i velikodušan, krčiti džungle i gaziti močvare; po suncu i kiši, gladan i neispavan…
 
Govoriti dalekim narodima o Kristu i pri tome možda izgubiti život. Bilo je to ono što je odgovaralo njegovoj duši. “To želim!”, nečujno je tutnjilo njime. Misionar je upitao: “Pa, hoće li onda netko s nama u Indiju?”, pritom mu je pogled slučajno pao na Antu. “Hoćeš li ti?” upitao ga je. U tom se trenutku iz dna Antina srca i duše otelo ono “HOĆU!” koje će odjekivati kroza sav njegov budući život. U svemu, baš u svemu, bit će prisutno to njegovo prvo “Da”. Ante odlučuje postati svećenik i stupa u isusovački red sa željom da postane misionar u Indiji. Novicijat završava u Zagrebu, nakon čega odlazi u Italiju na studij filozofije, te konačno 20. listopada 1938. brodom “Victorija” odlazi u daleku Indiju. Prve godine provodi u mjestu Hazaribaghu i Bošontiju učeći jezik i običaje Bengalaca. Teologiju završava na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaju i Ranchiju, da bi konačno prispio u Bošonti gdje će provesti idućih šesnaest godina.
 
Bošonti (1947.-1962.)
 
To je vrijeme rascvata misijskog žara koji je godinama bujao u njemu. Posjećivat će sela, susretati pogane, muslimane, protestante – i žarko im svjedočiti za Krista. Pripravljat će katekumene i krštavati ih; posjećivati siromahe i bolesne; graditi crkve, kapelice, škole i bolnice. Organizirat će podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova, mostova. I, naravno, uvijek će naći vremena za članke i pisma koja šalje prijateljima širom svijeta. Ante se potpuno predao poslu koristeći se svojom karizmatičkom snalažljivošću i sposobnošću sklapanja prijateljstava. Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrikulturni odjel. Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova, sada podignute zgrade s modernim strojevima nad kojima su se mladi Bengalci podučavani za drvodjelce, bravare, tokare, mehaničare i elektrotehničare. Uskoro (1954. god.) je sagrađena i bolnica.
 
A što je ona značila za to područje, najbolje govori podatak da se samo prve godine u njoj liječilo 25 000 bolesnika. Trebalo je riješiti i problem pitke vode, budući da su postojeći ribnjaci i kanali bili trajni izvor zaraze. Da doskoči tome, o. Gabrić organizira po selima kopanje dubokih arteških bunara odakle se dobivala sigurna voda za piće. Osim toga, tu su i stalni poslovi oko popravaka putova, nasipa i mostova. Po raštrkanim selima gradi skromne kapelice koje, često, ujedno služe i kao škole. Neumorno, požrtvovno i s ljubavlju pohodi svoje župljane donoseći im Radosnu vijest, ne samo o životu u vječnosti nego čineći im život lakšim i radosnijim već sada. U lipnju 1963 piše: “Nakon sedamnaest godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica … Što ćemo, ljudi smo sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati.” Trebalo je koračati dalje, put je vodio u Moropai.
 
Moropai (1963.-1971.)
 
Ante Gabrić je bio prava osoba za crkvenu zajednicu u Morapaiju gdje se život, nakon 89 godina od ustanovljenja postaje, nekako uljuljao. Ponestalo je onog ‘svadbenog’ vina prijeko potrebnog za radosno svjedočenje kršćanstva. Antinim dolaskom putovi, nasipi, rukavi, kolibe i kapele, zasjat će opet dražešću probuđeni njegovom dušom. Budući da je tu već kao mladomisnik proveo godinu dana, stara su se poznanstva ubrzo obnovila, svakidašnjica se uzbibala. Ante je plijenio pažnju i budio idealizam. Kako je zatekao gotovo srušenu crkvicu Srca Isusova, poduprtu kolcima i neuporabljivu za kišno vrijeme, dao se odmah na gradnju nove. Naravno, opet moli i prosi na sve strane. Ali kao i uvijek, snagom upornosti, dostojanstva i uvjerljivosti koju ima samo siromah koji prosi za siromahe. Već 10. listopada 1963. iduće godine slavljena je posveta nove crkve. Darovima iz Njemačke podiže novu kuću za udovice, gradi samostan časnim sestrama svete Ane, popravlja djevojačku i dječačku školu. I ovdje popravlja putove, prokopava kanale, otvara zdence s čistom vodom, po selima gradi kapelice… Područje na kom je radio nastanjeno je s 400 000 ljudi, uglavnom hinduista i muslimana, među njima i oko 4 000 katolika razasutih u 20 sela. Kad su prilike to zahtijevale, Ante je preuzimao skrb za svakoga bez obzira na njegovu pripadnost. Tako godine 1969. nalazimo podatak da mu je na brizi 16 000 potrebnika. Kad se u jesen 1970. cio kraj se našao poplavljen, a uz to i poharan ciklonskom olujom, o. Gabrić se brine da pomoć stigne do oko 22 000 djece u 155 seoskih škola, ali i do 10 000 osiromašenih obitelji. Iduće godine kad je nagrnulo više od devet milijuna izbjeglica s druge strane Gangesa, koje je prognala fanatična pakistanska vojska, organizira tkz. Food-for-work projects, kroz koje stanovnici svojim radom, popravkom nasipa i putova, zarađuju osnovne namirnice za život. Početkom 1972 godine o. Gabrić odlazi iz Moropaija, ponovno u Bošonti.
 
Bošonti (1972.-1974.)
 
Nakon što je stigao u Bošonti i zatekao škole u materijalnom kolapsu, dao se na posao alarmirajući svoju pouzdanu “pozadinu”. Piše mnogim prijateljima diljem svijeta obraćajući im se za pomoć. Odaziv ni ovoga puta nije izostao pa je Bošonti ubrzo opet stao na noge. Misionareva se svakidašnjica nastavlja: putovi, nasipi, kolibe, mostovi, bunari, prehrana djece… bile su njegove trajne brige. Premda je brojkama neprikladno ocrtavati misijski rad, ipak i kroz njih je vidljiv misijski žar. Rast katolika u Bošontiju: 1873. god. = nema katolika; 1930. god. = 360; 1931. god. = 541; 1933. god. = 986; 1945. god. = 1437.; 1946. god. = 1515.; 1949. god. = 1808; 1952. god. = 2000; 1988. god. = 4600.
 
Ohrabrujući su podatak mnoga duhovna zvanja iz župe Bošonti. Njih 35 pošlo je u redovničke zajednice ili u dijecezanske svećenike. Ako bismo htjeli nabrojiti pothvate i gradnje u misiji, onda to ovako izgleda: misijska postaja s kućom za misionare, škola za katehiste, rižina zadruga, škola za novokrštenike, djevojačka škola i samostan časnih sestara Sv. Križa, crkva sv.Terezije, crkva u Gosabi, gostinjac za putnike, stanovi za učitelje i službenike, kuća za beskućnike, mnoge kapelice po selima koje služe i kao škole, bolnica, dvije pučke škole, dvije srednje škole, visoka škola za djevojke, tehnička škola za dječake. Početkom 1975. Ante se oprašta od Bošontija da bi započeo rad u Maria Polliju.
 
Maria Polli (1975.-1988.)
 
Stigli smo do zadnje postaje Antina puta gdje je sasvim do izražaja došao njegov misionarski poziv. Prepoznaje se sličnost sa sv. Pavlom ili sv. Franjom Ksaverskim: selo za selom prima kršćanstvo, briga oko katekumena i krštenja postaje dio svakidašnjice. Od kalkutskog nadbiskupa 4. veljače 1974. dobiva dopuštenje za kupnju četiri hektara zemljišta u Kumrokhaliju (Kumrokhali znači selo tikava, a Ante će ga prekrstiti u Maria Polli, tj. u Marijino selo). Istodobno Majka Terezija javlja mu da će u novu postaju poslati nekoliko svojih sestara. Ante se odmah daje na posao. Počinje gradnju samostana, sirotišta i poliklinike. Tih su ga dana mogli često vidjeti po kalkutskim skladištima i otpadima kako prosi stare tračnice, limove… i ostali građevinski materijal. Godinu dana poslije, točnije, 20. siječnja 1975, župa Bošonti dijeli se na dvije. Novopridošla sela i nekoliko onih koja su otprije pripadala Bošontiju tvore novu župu prozvanu – Maria Polli. Župnik je, naravno, o. Ante Gabrić.
 
Budući da je red da župnik stanuje u župi, Ante nije oklijevao. To što još nije imao župnoga stana, nije ga smetalo. Bila je tu nekakva stara daščara, u kojoj se, prije nego ju je zauzeo, morao obračunati, ni manje ni više, nego s jedanaest zmija. A one koje su se zavukle u pukotine, po već ustaljenoj praksi prepušta Anđelima čuvarima. Zađimo na čas u taj svijet čitajući njegove riječi: “Sve je tu kao u Betlehemu. Sve valja zidati. Nema tu još ni kuće ni crkvice. No oduševljenja ima kao u – raju. Iz svih novih sela ljudi su nas već čekali s vijencima, bubnjevima, cimbalima. Privremeni šator je naša katedrala. Uz nju je daščara – moj župni stan. Nadbiskup se malo prepao: ‘Kako ćete izdržati u toj kolibi?’ A ja njemu rekoh: ‘Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.'” Potkraj 1975. Ante uspijeva dovršiti župni stan i podići novu crkvu. A početkom god. 1977. javlja da je u više škole poslao tridesetak štićenika, a za ostale otvara večernju školu. Tu su uz nešto opće naobrazbe bili podučavani za tkalački i krojački zanat. Dosjetio se nabaviti i razna glazbala, tako da su se raspjevani Bengalci mogli usavršavati, ali i zabavljati. Nešto poslije počela je poduka i za stolare, a zatim je proradila i ciglana. Pokrenuo je i “kooperativno društvo” – blagajnu solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Za beskućnike koje su osiromašili poplava ili ciklon organizira gradnju koliba, pa i čitavih sela. Župa se čudesno razvijala, svake se godine uvećavala za nekoliko novih sela i dosegla broj od 45 sela. Od milijun i pol ljudi, koliko stanovništva obuhvaća, oko 4000 njih primilo je katoličanstvo. Duhovna su zvanja bujala, kao i svagdje gdje je djelovao o. Gabrić.
 
Ipak, Maria Pollji prednjači u tom pogledu. Godine 1977. bilježi da je iz župe u samostan već otišlo 40 djevojaka, a u sjemenište osam dječaka. Oko Uskrsa 1985. od 50 konviktoraca, njih 40 odlučuje se za svećeničko zvanje. Kad ga pitaju kako to da njegova mala župa ima toliko duhovnih zvanja, odgovara: “Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, osobito obavljanje Prvih petaka i posveta obitelji Srcu Isusovu.” Početkom 1984. ostvaruje zajedno sa Majkom Terezijom suradnju sa tvornicom cipela Bata, te otvara prvi pogon u Maria Polliju, a zatim i u Đišu Polliju.
 
Đišu Polli 
 
Kažimo nešto i o tom, tako simpatično prozvanom selu (Đišu Polli znači: Isusovo Selo), koje već zbog svojeg imena budi slutnju da bi mu Ante mogao biti krsnim kumom. Ako još znamo da je smješteno 30 km istočno od Maria Pollija, dublje prema džunglama, sasvim je lako zaključiti da je to idealno mjesto za misionara Gabrića. Nemirna narav gonjena vrelinom ljubavi prekoračivala je krhko zdravlje i breme godina. Ljubav je nezaustavno htjela buditi ljubav u novim i novim dušama. U selu Boro Tuškhaliju godine 1982. kupuje oko četiri hektara zemljišta. Polovicu zemljišta namjenjuje za novu postaju, crkvu i samostan, a druga je polovica podijeljena najsiromašnijima, onima kojima je prije nekoliko godina nabujali Ganges sve uništio. Kao svoje svratište Ante je zauzeo jednu ruševnu kuću u kojoj 20 godina nitko nije stanovao. Kažemo “zauzeo”, jer prije toga morao se obračunati s desetak kobri. (“Još ih je nekoliko u pukotinama zidova. Na njih paze Anđeli čuvari…”).
 
Primijetimo da je i ovaj početak gotovo isti kao i onaj u Maria Polliju. Ante dolazi, zmije uzmiču. To je jednostavno stoga što u tim prostorima i ne može živjeti netko drugi nego – ili zmije ili Ante! A da mu u san ne bi došle one zaostale zmije, preporučuje se svojim prijateljima u molitve: “Recite nekoliko ‘Amen’ za oca Antu da bi mogao sanjati, ne o zmijama, nego o novim selima, sanjati o dušama koje čekaju na Isusa. I da zaboravi kako mu se približava 70 godina.” Uskoro uređuje i privremenu kapelicu, otvara malu tkalačku školu za mladiće i šivaću za djevojke. U objema školama poučavaju mladići koji su te zanate izučili u Maria Polliju. Državne su vlasti vrlo zadovoljne, te mu obećavaju pomoć za proširenje škola i otvaranje postolarskog odjela. Bila je planirana i gradnja velike crkve Srca Isusova. Bilo je planirano i da Đišu Polli uskoro postane samostalna župa… I još mnogo, mnogo planova nosio je Ante u svojem srcu. Napokon, njegov je plan bio da čitav svijet uzljubi Isusa, i tek onda bi se smirio. No to je posao za one kojima je Ante pokazao put k Bogu – za sve one koji ostaju za Antom, gdje god bili. Misijski je zadatak svih: ostvariti težnju svega stvorenog da Bog bude sve u svemu.
 
Iscrpljen o. Ante Gabrić je umro 20. listopada 1988. i sahranjen po vlastitoj želji pod palmama nadomak bengalske džungle u Maria Polliju uz kapelu koju je gradio – ispunili su mu i posljednju želju i grob mu stavili onu grudu hrvatske zemlje koju je sa sobom ponio iz domovine i bočicu mora Jadrana. Čeka tako nagradu od Boga u zemlji od koje je i načinjen. Premda je od Ante daleko svako teoretiziranje o biti misija, ipak iz jednog razgovara s njim bilježimo: “Što znači biti misionar? Znači: dati Isusa drugima, dati život za druge. Isus je najveći misionar. Draga je Gospa također misionarka, jer je nama dala Isusa.” Kratko i do kraja jasno. Mudrost je to rođena na kakvu blatnjavu nasipu, na ćudljivom Gangesu ili noću uz titraj vječnoga svjetla kakve seoske kapelice. Donijeti Isusa svima – bilo je sve što je htio, za to je živio i time učinio najviše što je mogao.

U napasti smo, pišući o misionaru i njegovim djelima, nabrajati akcije, sazidane zgrade, crkve, škole, bolnice, brojke krštenih… i podastrijeti fotografije da bi se to moglo vidjeti. No, kako stvarno izreći koliko je vrijedno ono što je učinjeno iz nesebičnosti, u skrovitosti, ono gdje su darivani dugi sati nekom djetetu ili bolesniku. Ante, recimo, smatra velikim misijskim pothvatom ispuniti želju za narančom bolesne djevojčice Magdalene i šalje čovjeka sedam milja po nju. “Oboljela je od tifusa…. Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: ‘Ekti ćhjoto lebu! – Jednu malu naranču!’ I oborila je oči, jer se bojala, da je previše tražila. Malo poslije otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim osmijehom, kao da su se molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe… ‘Malu naranču’. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli već se spuštao sumrak; kad se on vratio – s narančom u ruci”.
Čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!
 
Molitva ocu Anti Gabriću:
Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.
 
Izvor: www.ffdi.unizg.hr; https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/otac-ante-gabric-sveti-misionar-u-zemlji-bengalskih-tigrova/

Izvršno tijelo provedbe istanbulske pedofilije je ljubljena predsjednica Trilaterale i naivnih Hrvata

 
 
Apokalipsa u globalnom kaosu 15. 4. 2018. Lice i naličje svjetskog rata, epizoda br: 49; https://www.youtube.com/watch?v=IMN6MPb-bRk&sns=fb
https://justillon.de/wp-content/uploads/2018/03/Kirschen.jpg
Europski sud potvrdio, na vlastitu sramotu, da je Njemačka okupirana država, koja o svom suverenitetu mora pregovarati s okupacijskim silama [Europe]: https://justillon.de/2018/04/eugh-uebertraegt-deutschland-wieder-den-besatzungsmaechten/
 
Izvršno tijelo provedbe istanbulske pedofilije je ljubljena predsjednica Trilaterale i naivnih Hrvata;
https://www.braniteljski-portal.com/pozivam-na-ubrzanje-procesa-ratifikacije-istanbulske-onvencije-evo-sto-je-jos-predsjednica-grabar-kitarovic-napisala-i-misli-o-istanbulskoj-konvenciji-foto
 
Besramne sluge paklenih sila propagiraju laž, a izriču je preko srbijanske političarke, koja je hrvatska ministrica; "Republika Hrvatska najoštrije osuđuje i smatra neprihvatljivim korištenje nedopuštenog kemijskog oružja u Siriji kao što je potvrdio Zajednički istražni mehanizam OPCW-a i UN-a, koje predstavlja najgrublje kršenje međunarodnog prava, uključujući Konvencije o kemijskom oružju."
http://hr.n1info.com/a294740/Vijesti/MVEP-se-oglasio-oko-zracnih-napada-u-Siriji.html
 

Emil Čić

Najbolje sredstvo da održite stalnost u sebi samom jest da nemate ambicija

 
 
Mudre misli Jean-Baptiste Henrija Lacordairea (Recey-sur-Ourceu, 12. svibnja 1802. – 2. studenog 1861.), francuski katolički književnik i propovjednik.Često nazivan i Henri-Dominique Lacordaire. Bio je francuski crkveni, propovjednik, novinar, teolog i politički aktivist.Ponovno je uspostavio dominikanski red u Francuskoj nakon revolucije. Lacordaire je bio poznat kao najveći govornik propovjednika XIX. stoljeća.
http://www.abc-citations.com/wp-content/uploads/2015/01/henri-lacordaire.jpg
Jean-Baptiste Henri Lacordaire
 
Sin liječnika francuske mornarice Henri Lacordaire rođen je 12. svibnja 1802. u Recey-sur-Ourceuu departmanu Côte-d'Oru istočnoj Francuskoj (sjeverno od Dijona) i majke Anne Dugied, kćeri odvjetnika u Saboru Bourgogna, koji je bio mlad u ranoj dobi, kada je njezin suprug umro 1806. Henri je imao tri brata, od kojih je jedan bio entomolog Jean Théodore Lacordaire. Iako je bio katolik, njegova je vjera prestala tijekom studija na Dijon Lycéeu. On je nastavio studirati pravo. Ugledao se u oratoriju u Društvu studija u Dijonu, političkom i književnom krugu gradske kraljevske mladeži. Tu je otkrio ultramontane teorije Bonalda, Maistrea i Félicité de Lamennaisa. Pod njihovim utjecajem polako je izgubio entuzijazam za enciklopediste i Jean-Jacquesa Rousseaua, iako je zadržao vezanost za klasični liberalizam i revolucionarne ideale iz 1789.
 
Godine 1822. napustio je Pariz kako bi završio svoju pravnu obuku. Iako je bio zakonski previše mlad, da bi se mogao braniti, dopustio mu je da to učini, a on je uspješno raspravljao o nekolicini u Court of Assizes, privlačeći interes velikog liberalnog odvjetnika Berryera. Međutim, bilo mu je dosadno i osjećao se izoliranim u Parizu, a 1824. ponovno je prihvatio katolicizam i uskoro odlučio postati svećenik.
Zahvaljujući potpori Monseigneur de Quélena, pariškog nadbiskupa, koji mu je dodijelio stipendiju, počeo je studirati na seminaru Saint-Sulpiceu Issyu1824. godine na poticaj svoje majke i prijatelja. Godine 1826. nastavio je ovo obrazovanje u Parizu. Kasnije je napisao: "Oni koji se sjećaju da su me promatrali na seminaru znaju da su ih nekoliko puta imali napasti da me zazivaju." Njegovo iskustvo u sjemeništu nadahnulo je Sainte-Beuveovroman Volupté.
 
U Saint-Sulpiceu se susreo s kardinalom Rohanom Chabotom, kasnijim nadbiskupom Besancona, koji ga je savjetovao da se pridruži Družbi Isusovoj. Ipak, nakon dugih oklijevanja njegovih nadređenih, 22. rujna 1827. uspio je biti zaređen za svećenika pariške nadbiskupije. Imenovan je na skromnu dužnost kapelana samostanskog reda.
 
"Najbolje sredstvo da održite stalnost u sebi samom jest da nemate ambicija; kad nemamo ambicije naše želje su skromne, ne tražimo dobrobiti doli u Bogu, u učenju i u nekim dušama koje volite."
Stalnost uvjerenja, 22. ožujka 1853.
 
"Ono što je najslađe na svijetu jest biti zaboravljen od ljudi, kako onih koji nas vole, tako i od onih koje mi volimo. Ostalo nam donosi više nevolje nego radosti."
Zaborav svijeta, 6. srpnja 1852.
 
"Ima jedna velika sila u životu zajednice, i to viša nego život korisnosti i duhovnosti. Izolacija nas ograničava na nas same; a mi sami smo malenost, bilo u odnosu na misao, bilo u odnosu na vrlinu. Ako nas je više u nekom redu tad pomažemo, razjašnjavamo, održavamo, izgrađujemo i uvišestručujemo svoje biće, i najmanji uzima pouzdanu veličajnost u blizini onoga koji ga nadmašuje."
Zajednički život, 3. studenoga 1852.
 
"Čovjek ne voli rad. On voli samo aktivnost koja laska oholosti i vara dosadu."
predavanje u Notre Damme, Pariz (1835.)
 
"Nitko nema pravo podučavati ako nije siguran u ono što naučava."
predavanje u Notre Damme, Pariz (1835.)
 
"Čovjek je stalno izložen neznanju zbog slaboće svoje inteligencije"
predavanje u  Notre Damme, Pariz (1835.)
 
"Ja Vas volim, ta riječ je često varljiva u ustima čovjeka. Ta riječ je prečesto izdajnička, brzo zaboravljena, ali ipak je izrečena. Ona ispunja svojom bezmjernošću jedan dan naše egzistencije, i dok pada na zemlju već je poput uvehlog cvijeta, mi joj tad darujemo neki dio u našem sjećanju, jedan grobak sladak i posvećen".
predavanje u Toulouseu (1854.)
 
"Vidimo da jedna strastna ljubav zamire poput utihlog vjetra; onaj koji sve vrijeme ludo voli ne zna odakle je došla ravnodušnost koja mu ledi srce."
Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
Tisuće životnih okolnosti određuje čovjeku družbenica njegova života. Rođenje, sreća, slučaj njemu su zakon u trenutku kada bi trebalo zapovjedati samo srce, i žrtva okrunjena (možda slučajno isto zvuči i tonzura, op. T.T.) gorkim ružama se primiče oltaru obećavajući sve i darujući zaista malo. Koja šteta da je ljubav izočna."
                         Sveta Marija Magdalena (1859.)
 
"Čovjek će napustiti svog oca i majku, i priljubit se uz suprugu."
                        Sveta Marija Magdalena (1859.) 
 
"Svako čisto srce posjeduje simpatiju, i posljedično svako čisto srce vuče k njoj".
                        Sveta Marija Magdalena (1859.) 
 
"Jedna lažna skrušenost nije no veo koji pokriva gordost."
                    predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Jednakomjernost (recipročnost) je zakon ljubavi; zakon između dvaju jednakih bića."
                    predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Poniznost je dobrovoljno prihvaćanje mjesta koje nam je naznačeno u hijerarhiji bivanja, posjedovanje sebe samoga sa skladnom mjerom u onom što želimo, i koja nas spušta (ego?, T.T.) prema onom što ne želimo."  
                    predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
Bez obitelji čovjek može biti građanin neke Republike sposoban da obrani svoje tijelo od svakog nasilja, ali bez pripadnosti je razbijen u nemoći da živi najsvetije i najslađe emocije svoje prirode, on čami bez otvaranja srca i utjehe".
                    Rasprava o pravu i potrebi za posjedom (1858.)
 
"Bez domovine čovjek je izgubljena točka u slučaju vremena i prostora." (sjetiti se ex premijera Z.M., op. T.T.)
                    Rasprava o pravu i potrebi za posjedom (1858.)
 
"Obitelj je srce svakom čovjeku;ona vodi ljubav kroz sve oblike koje je primio od Boga, i sve što nam ostaje da nas zadovolji izvan nje jest jedan ukus vrlo rijedak i gorak"
                   Rasprava o pravu i potrebi za posjedom (1858.)
 
"Žalosti i muke, toga nam najmanje fali na svijetu".
                    Pismo časnom ocu L***, 15. kolovoza 1839.
 
"Dođe jedno vrijeme u celibatu kada mi ne možemo više živjeti za nas same, i treba nam kakav drugi život da se veže uz naš; divni obiteljski krov nam dokazuje ovu potrebu kada sva osobna uživanja su upoznata i onemoćala".
                        Rasprava o pravu i potrebi za posjedom (1858.)
 
"Svakodnevno se učim prednosti (toga, op. T.T.) što nismo nad sutrašnjicom"
                       Rasprava o pravu i potrebi za posjedom (1858.)
 
"Srce je grom; nitko ne zna gdje će pasti, nego znamo tek kada se to dogodi"
 Izabrane misli i razmatranja (1897.)                  
 
"Prijateljstvo je procjena koja dolazi od srca; srce je to koje sudi zbivanja, koje procijenjuje odanosti, koje zna što treba poštovati od ljudskih uvjerenja, čak i kad ih ne dijeli."
                         pismo Antunu Lacordaireu, 12. prosinca 1826.
 
"Istina je prvo božje ime, pravda je drugo"
                        Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Pogreška nije do jedan list otpao od stabla istine odnesen vjetrom."
                           Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Sreća je prirodna baština predodređena za sva razumna bića."
                  predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.)
 
"Egoizam uvlači u samoću da bi pobjegao od zavisnosti."
                 predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.)
 
"Nijedno biće ne može učiniti odjedanput sve dobro; što zaradi na jednoj gubi na drugoj strani; samo Bog u stodobno obuhvaća u djelu svoje dobrote sva vremena i sva mjesta."
                Zaborav svijeta, 6. srpnja 1852.
 
"Ono što čine svećenici loši ili osrednji jest da su ušli u svećeništvo sa drugom mišlju nego da žrtvuju sebe u misteriju otkupljenja, sve drugo se može popraviti ili usavršiti osim izvornog grijeha."
                          Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Uvijek je utješno ne govoriti odveć loše kada vaš blagorijek može biti drugima dobročinstvo."
                          Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Poniznost steže u sebi ljubav i poštovanje prvenstva prema onima koje Providnost čini nama nadređenim, ljubav i poštovanje jednakosti prema onima koje je Providnost učinila nama jednjakima, ljubav i poštovanje ne samo prema onima koje je Providnost učinila nama podređenima već i prema nama samima na potpun način".
                         predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.)
 
Ako bi  prvenstvo bilo naš cilj i naš poziv, i da samo jedno bivanje postoji, još ne bi bilo prvo, jer da bi bilo prvo mora biti posljednje."
                          predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Živjeti, to je djelovati; djelovati to je stvarati; stvarati to je vući iz sebe nešto jednako sebi."
                          predavanje u  Notre Damme, Pariz (1848.)
 
"Trebalo bi oprostiti jednom zaljubljeniku kako i Bog nama oprašta naše nevjernosti koje počinimo. I unatoč tome on se razapeo za nas! Tko je taj među među nama koji vjeruje da nas toliko voli da bi se dao razapeti za svoga prijatelja?"
                                Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Prostota ljudi ne teži nego za prvenstvom rođenjem, srećom, genijem, slavom, moćju; racionalist sposoban da prezre sve to stavlja svoje prijestolje još više, i gleda bez čuđenja dan u kojem se jedinim logičkim zaključkom izjednačuje Bog sa potpunošću".
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Oholost smućuje sva bića, počevši od sebe; poniznost smiruje sva bića, počevši od sebe: ona je osnovna vrlina, kao što je oholost nasuprotno načelo."
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Poniznost je snaga, ona nadilazi našu prirodu sklonu padu u egoizam prvenstva; ona se opire zlu i upotpunjuje dobro, jer zlo je lažni odnos a dobro istinski osjećaj i čin života."
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Ništa nije lijepše nego umrijeti kada si spoznao sve što možeš shvatiti ovdje dolje, ali ova misao ne smije dolaziti iz zamračena uma; trebalo bi da dolazi od strane duha prosvijetljena i vedrog kao istočno sunce."
                                      Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Budite uvijek blagi i neznatni; sve se popravlja sa ove dvije vrline; ništa se ne popravlja sa njihovom odsutnošću."
                                      Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Patnju je to teže pobijediti što je njen uzrok manje stvarniji".
                                      Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Melankolija je velika kraljica duša koje živo osjećaju; ona udara bez da oni znaju kako ni zašto, u tajni čas, neočekivana".
                                      Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Čovjek se osjeća nesretnim jer ga je nevolja gurnula u prekrasni dvorac, u kojem mu  okruženom  svim uživanjima i povlasticama ne manjka ništa osim što je okružen gomilom nametljivaca i svađalaca koji mu zaprječuju da spozna sebe."
                                   predavanje u Notre Damme, Pariz (1835.)
 
"Poniznost je oblik ljubavi, strast da se bude istinski velik, što se želi učiniti malenim za sebedarje."
                                   predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Oholost nije drugo već oblik egoizma, strast koja niječe i skuplja se u sebe i želi potlačiti sve ostale."
                                   predavanje u Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Istinski odgoj, odgoj sržan i vječan jest odgoj za vrlinu i zaslužnost. Rođenje, sreća, genij nisu ništa nasuprot Bogu."
                                   predavanje u  Notre Damme, Pariz (1844.)
 
"Sve što mogu učiniti ljudi kad podučavaju jest da budu pouzdani; ne mogu li izvršiti vjerno svoju poduku, tako reći prijemčivost jednostavnu i čistu, srcem i duhom, svojom riječju; jer im riječ nije nepogrješiva, ostaje im uvijek vidjeti ne varaju li se, ukoliko nas ne žele varati."
                                    predavanje u Notre Damme, Pariz (1835.)
 
"Ništa se ne stječe brzo ovdje dolje, samo se često naplati u zrelim godinama."
                                   Pismo mladom čovjeku, 15. prosinca 1847.
 
"Ishod savjesnog rada je uvijek čisti dobitak"
                                  Pismo mladom čovjeku, 15. prosinca 1847.
 
"Jedinstvo je oblik dobra, ništa nije lijepo kao ono što je jedno, ili drukčije rečeno, ono što je harmonično. Jedinstvo nije lijepo samo po sebi, tim više što ono samo nije bitak i istina, ali je njihov neophodni oblik, uvjet bez kojeg nema smisla bivanja, istine, ljepote i posljedično života, razuma, ljubavi."
                                       Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Stvorite strast u jednoj duši i rječitost će poteći u valovima; rječitost je zvuk koji odaje ostrašćenu dušu. Također u vrijeme opće uznemirenosti kad su ljudi pokretani velikim interesima, govornici se rađaju u gomili (koliko prije Mussolinija i Hitlera! op. T.T.), i tkogod je volio nešto silovito u svom životu bio je neizbježno govorljiv, makar jednom.
                                       Izabrane misli i razmatranja (1897.)
 
"Biti inteligentan znači spoznati to što jest. Dakle, to što jest je istina; apsolutna istina, jedinstvena, to je Bog."
                                        Prijatelj religije (1848.)
 
"To nije pravda koje je bez milosrđa, to je ljubav."
                                      predavanje u  Notre Damme, Pariz (1851.)
 
"Ne može se vladati ljudima kada se ne vlada nad njihovim srcima."
                               Život svetog Dominika (1840.)
 
"Mladost je lijep i dobar trenutak života. Dijete nema dovoljno senzibilnosti ni spoznaje stvari, ništa duboko.
U zrelim godinama znamo previše i puno nam se toga ne sviđa više;srce biva manje gibljivo a više oprezno, ne daje i ne prima toliko. Ali između dvadesete i tridesete godine, koja polet! I koja punoća! Tako je živo voljeno i tako živo ljubi!"
                                        pismo mladim ljudima (1837.)
 
"Pisati jest djelovati; pisati zablude sa tvrdoglavom upornošću znači počiniti sramni zločin."
                                        pismo mladim ljudima (1837.)
 
"Egoizam zasniva vlastitu sreću na nevolji sviju."
                               predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Dobročinstvo je besplatna ljubav."
                               predavanje u Notre Damme, Pariz (1851.)
 
"Da bi voljeli, u određenoj mjeri trebamo duboku vjeru, ne trebamo samo razum."
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Voljeti znači više željeti smrt negoli da povrijedimo u dubini srca onoga koga volimo."
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Prijateljstvo kada je pravo nije osjetljivo na prevrtljivost fortune"
                                 Sveta Marija Magdalena (1859.)
 
"Izuzetak nije nikada uništio pravilo" (ipak francuska mana, op. T.T.)
 
"Pravo je egoističko lice pravde,dužnost je plemenito lice odanosti."
                                 predavanje u  Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Svaka kaplja naše krvi je kupljena od zemlje za cijenu vrline."
                                 predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Sva bića, koja god bila ne znaju djelovati i živjeti nego za njega."
                                 predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Posvetiti se znači darovati drugima da bi bio svoj"
                                predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.) 
 
"Puno afektacije nije nego prerušeni egoizam;on dokazuje privlačnost, on napušta."
                                 predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.)
 
"Istina je predmet inteligencije, dobro je predmet volje"
                 predavanje u Notre Damme, Pariz (1848.)
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1765 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević