Kako se papa Sveti Grgur Veliki 590. riješio ondašnjega Corona virusa

 
 
Mistični veo okružuje Corona virus ili Covid-19 kojemu ne znamo ni podrijetlo i stvarne podatke o širenju ni moguće posljedice. Ono što, međutim, znamo je da se pandemije u povijesti uvijek smatralo kao bič Božji za koji je Crkva kao jedini lijek protiv nje (pandemije) imala pokoru i molitvu. Tako se dogodilo u Rimu 590. kada je je Grgur, iz senatorske obitelji Anicia, bio izabran za papu kao Grgur I. (540. – 604.).
https://images.immediate.co.uk/production/volatile/sites/7/2010/02/BK-DPS2-e99807f.jpg?quality=90&resize=620,413
Italija je bila opustošena bolešću, bijedom, društvenim neredima koji su tada vladali Lombardijom. Između 598. i 590. jedna strašna epidemija kuge, nakon što je opustošila Istok i franačko područje na Zapadu, posijala je smrt i užas na poluotoku i sručila se na Rim. Rimski građani su protumačili ovu epidemiju kao božansku kaznu za (moralnu) pokvarenost u gradu. Prva žrtva kuge u gradu bio je sam papa Pelagije II. koji je umro 5 veljače 590. i bio sahranjen u crkvi sv. Petra.Kler i rimski senat izabrali su za njegovog nasljednika Grgura koji je, nakon što je postao gradski poglavar – praefectus urbis, živio u svojoj monaškoj ćeliji na brdu Celio. Nakon što je posvećen (u papinsku službu) 3. listopada 590. kao novi Papa, odmah se suočio s bičem kuge.
Grgur iz Toursa (538. – 594.) koji je bio suvremeni kroničar događaja priča, u jednom govoru za pamćenje, koji je izgovorio u crkvi Santa Sabina, pozvao je Rimljane da ga slijede skrušeni i pokornički onako kakvi su bili stanovnici Ninive. „Pogledajte se iznutra; evo mača srdžbe Božje koji se razmahao nad čitavim narodom. Iznenadna smrt nas grabi iz svijeta ne dajući nam ni trenutak vremena. U istom tom trenutku, oh koliki su obuzeti zlom koje je u nama a da nisu imali vremena ni pomisliti na kajanje.“ Papa je potaknuo da se uzdigne pogled k Bogu koji dopušta tako strašnu kaznu sa ciljem da ukloni grijehe svoje djece i za ublažavanje srdžbe Božje naredio je „litaniju u sedmeroredu“ tj. procesiju svih rimskih građana podijeljenu u sedam povorki po spolu i dobi. Procesija se kretala pjevajući litanije kroz mnogobrojne crkve Rima prema vatikanskoj Bazilici. To je podrijetlo  tzv. velikih litanija Crkve i zaziva kojim molimo Boga da nas brani od nesreća. Sedam povorki  kretalo se kroz predio starog Rima, bile su bosonoge, išle su laganim korakom a glave su im bile posute pepelom. Dok je mnoštvo prolazilo gradom koji je utonuo u grobnu tišinu kuga je došla do vrhunca svoje snage. Tijekom samo jednog sata osamdeset osoba je palo mrtvo na zemlju. Ali Grgur se nije zaustavljao ni časa da potiče narod da nastavi s molitvom. Naredio je da se ispred povorke nosi slika Sv. Djevice Velike – Santa Maria Maggiore, koju je naslikao evangelist Luka. (Gregorio di Tours. Historiae Francorum, liber X. 1, Opera omnia, a cura J. P. Migne, Pariz, 1849., str. 528.). U Zlatnoj legendi Jacopo da Vrazze, u jednom pregledu događaja, izlaže tradiciju ranih stoljeća kršćanstva, priča da je, kako se sveta slika kretala zrak postajao čist i prozračan i strahota kuge je nestajala kao da nije mogla izdržati Njezinu (Marijinu) prisutnost. Kad su stigli do mosta koji povezuje grad s Hadrijanovim mauzolejem koji se u srednjem vijeku zvao Castellum Crescetii, iznenada se začuo anđeoski zbor koji je pjevao „Kraljice Neba, raduj se, Aleluja, jer koga si bila dostojna nositi Aleluja, uskrsnu kako je rekao, Aleluja.“ Grgur je odgovorio jakim glasom: „Moli za nas, Aleluja!“ Tako je nastala Kraljica neba, antifona kojom u uskrsno vrijeme Crkva pozdravlja Kraljicu neba za Uskrsnuća Spasitelja.
 
Nakon pjesme anđeli su se rasporedili u krug oko slike Madone, a Grgur podižući oči vidje na vrhu Castella anđela koji, nakon što je obrisao mač s kojeg je kapala krv, vrati ga (mač) u korice u znak je kazna – kuga - prestala. „Tunc Gregorius vidi super Castrum Crescentii angelum Domini que Gregorius qod pestisilla cessasset et sic factum est. Unde et Castrum illud castrum Angeli deinceps vocatu est.“ – Grgur je shvatio da je kuga prestala i tako se dogodilo: Da se otada /Castrum Crescetii/ prozvao Castello dell Angelo (Iacopo da Varazze, Legenda aurea, Edizione critica a cura di Giovanni Paolo Maggioni, Sismel-Edizioni del Galluzzo, Firenca, 1998., str. 90.).
 
U Trstu, lučkom gradu, 1849. godine izbila je strašna epidemija kolere koja je vjerojatno došla s Istoka i odnijela preko 60.000 života. Kako nikakve sanitarne mjere nisu zaustavljale epidemiju biskup je naredio procesiju sa slikom Majke Božje kroz cijeli grad do jedne od najljepših baroknih bazilika – Santa Maria Maggiore – gdje se slavila liturgija i zazivala pomoć s Neba. I kolera je prestala. Otada Trst slavi 21. listopada Gospu od zdravlja – Santa Maria della Salute, koja se nalazi u bazilici Santa Maria Magiorre, kao svoju zaštitnicu. https://www.triesteraccontatrieste.it/single-post/2015/08/21/LA-CHIESA-DI-SANTA-MARIA-MAGGIORE
TKO BI SE DANAS U OVOM  NAŠEM SVIJETU OPUSTOŠENOM GRIJEHOM PRIZNAO GRJEŠNIM I POKAJAO? TKO BI MOLIO? PROGRESISTIČKO DRUŠTVO ISKLJUČIVO TRAŽI POMOĆ ZNANOSTI I VAKCINA. NE PREZIRUĆI MEDICINU DODALA BIH DA BOLEST IMA I DRUGE KORIJENE KOJE MEDICINA NE MOŽE IZLIJEČITI.
TKO BI SE USUDIO  POKORNIČKI BOS HODITI S PEPELOM NA GLAVI TRAŽEĆI POMOĆ NEBA A DA  GA, KAO IMOĆANE NA KARNEVALU, CIJELO GREŠNO POBJEŠNJELO SLUŽBENO DRUŠTVO I ONO NEVLADINIH UDRUGA, OD BOGA OTPALIH, NE BI RAZAPELO NA SVE MOGUĆE I NEMOGUĆE NAČINE? (Kornelija Pejčinović)
 

Roberto de Mattei, 19. II. 2020., https://www.corrispondenzaromana.it/san-gregorio-magno-e-il-coronavirus-del-suo-tempo/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)