Svi Sveti

 
 
Dok se nalazimo u tjednu pred svetkovinu Svih Svetih u kojoj slavimo konačni cilj naše vjere – raj, nebo, spas duše, samoga Boga, onu stvarnost koju ćemo postići ako budemo vjerni Božjim zakonima i milosrđu – ne mogu zaboraviti jednu osobu. Riječ je o osobi jednoga starca kojega sam za vrijeme studija teologije obilazio, a koji je živio u trošnom stanu u zagrebačkoj Medulićevoj ulici. Imao je jednu nogu, bio je ugrožen i psihički, i fizički, a i duhovno, sve u svemu – može se reći da je živio u jednoj sveopćoj potrebi. Bio je i bolestan i siromah, prolazio je teške kušnje samoće. Kada sam otišao kod sestara Majke Terezije pun entjuzijazma i sa željom da im pomognem u radu sa siromasima, one su upravo mene i mojega kolegu poslali u Medulićevu ulicu tome starcu. Dobro se sjećam. Zvao se Željko. Nije imao nekih dodirnih točaka sa vjerom, dugo se nije ispovijedao, niti prakticirao vjerski život, ali to sestrama nije smetalo da sa ljubavlju, bez ikakve razlike pristupe svakom čovjeku bez obzira na njihov svjetonazor.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSy7yhkYKqkXxpx0Pi7InFevz1p7pMNAR-P5_tb-ukluQ6wHuU8
One su u svakom čovjeku gledale Krista.  Kada smo mu došli u posjetu prvi puta, bila je kasna jesen; mislim da je to bilo nedgje 1997. godine. U vrlo kratko vrijeme uspjeli smo urediti da se tijekom zime smjesti u hospicij kod sestara, dok mu se ne uredi stan, kako bi nakon toga mogao nastaviti miran život, kada dođe proljeće. Vrlo često smo ga moj kolega i ja posjećivali. Pričao nam je puno o životu, o svojoj prošlosti. Radio je kao mladić u cirkusu, živio je u tom kontekstu vrlo grešnim životom, pričao nam je i određene pojedinosti, kao da se htio ispovijediti za taj svoj grešni život. No, ni to nije bio problem. Pronašli smo mu ispovjednika, pa je primio nakon toliko dugo godina i Tijelo Kristovo. Na kraju, odmah u rano proljeće, jednonogi Željko je umro. Gangrena mu je zahvatila i drugu nogu koju su mu amputirali i više nije mogao izdržati – preminuo je pomiren s Bogom i umro je dostojno – okružen ljubavlju onih koji su mu htjeli dobro. Prije svega sestara koje su mu pomogle, a onda i svih nas koji smo ga zavoljeli pomažući mu i slušajući njegove životne priče. U Željku sam zapravo prepoznao ono otajstvo koje svatko od nas mora slaviti dok se spominje svetkovine Svih Svetih. A to je da moramo duboko u svojem biću sagledati svoj život, i to nikako drugačije nego u svjetlu Božje egzistencije.
 
Kada saznamo i otkrijemo da smo bolesni, da se naš život bliži kraju, da je vrijeme spremati se sa ovoga svijeta – u tom trenutku se nebo u nama proslavlja. Proslavlja se na poseban način kada u sebi prihvatimo odluku da ćemo gledati Isusa u onom trenutku kada prijeđemo sa ovoga svijeta i u nama se pojavi radost, radost neba, radost raja, radost Uskrsa. Svi mi čeznemo za ovim svijetom, želimo što god je moguće živjeti duže svoj ovozemaljski život, svatko od nas ima klicu života u sebi – to je živa istina. Ali, ako je ovaj svijet dolina suza, ako je ovaj život patnja i muka, i nesreća, zašto čeznemo živjeti ovim životom? Zašto se ne znamo radovati onom životu, životu milosti, životu ljubavi, životu sa Isusom i njegovom dobrotom? Zašto ne ne znamo dobro i kvalitetno pripremiti za onaj život kada jednoga dana budemo gledali Isusa licem u lice? Evo, to je ono što bi nam trebalo biti na pameti. Jer, imajmo na umu da smrt nije kraj. Smrt je jedan novi početak, početak ljubavi, mira, dobrote i zajedništava ljubavi sa Isusom. Smrt je samo prijelaz. „Vjernima se smrću život mijenja, a ne oduzima“, kaže nam molitva predslovlja za pokojne u sv. misi za pokojne. Bog nam ne želi oduzeti život. Želi ga samo preobraziti u nešto novo, u veliki dar. To je učinio sa milionima duša, a to je učinio na osobit način i sa pokojnim Željkom. Vjerujem da se taj starac u tom kontekstu rodio za nebo i vidio taj novi život.
 

Pavle Primorac