"Otvorena" vrata

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Jedan od razloga tomu što je Nikica tako malo govorio bio je zacijelo taj što mu je govor sve teže padao. Glas mu je godinama bivao sve slabiji, njegov položaj u krevetu, uslijed postojanog slabljenja kičme, sve niži. Ruke već odavna nisu bile kadre upravljati perom. Prva je zakazala desna, pa je Nikica naučio pisati lijevom rukom, a kad više ni to nije išlo, počeo je diktirati. Sve što je od sedamdesetih stvorio zapisano je Majkičinom rukom, a tu i tamo nađe se i po koji mojim nevještim rukopisom zapisan redak. No, njegovo oduvijek izuzetno pamćenje, činilo se svakim danom sve bolje, kao da je sva energija njegovog malaksalog tijela preusmjerena u Nikičinu veliku glavu. Njegovo široko tijelo, nalik onom u boksača, sve je dublje tonulo u postelju, i što ga je manje vidjeti bilo, utoliko se većom činila njegova mudra glava na jastuku. Kipar Vukadin, koji ga je upravo u tom položaju upoznao, izradio je jednu sjajnu Nikičinu bistu i svi mi koji smo Nikicu tog doba poznavali, dan danas u njoj vidimo Nikicu, a ne tek Nikičinu glavu.
http://nikolasop.net/Nikola_Sop/Il_mondo_cosmico_files/shapeimage_2.png
Majkica je, dakle, pisala, a ja sam, uglavnom, bio zadužen tek za korekture. Nikičine korekture! Bakine zapise Nikica bi, s povećalom u ruci, samo jednom prelistao i ostavio ih par dana ležati na stolu, a onda me pozvao k sebi, zvoneći u kravlje zvonce obješeno na zidu do kreveta.
„Evo me, Nike, što ti treba?“
„Cipe, uzmi, molim te, one moje spise i olovku, da malo radimo.“
Sjedam za stol, s olovkom i svežnjem listova u ruci, ispisanih velikim, čitkim bakinim rukopisom.
„Nađi sad sedmu stranicu. Tamo ćeš pri vrhu, u trećem retku, naći riječ ‚put’. E, to lijepo prekriži, pa napiši iznad toga ‚cesta’.“
Tako bi prošli cijeli rukopis, nerijetko dug i više desetina stranica, koji je Nikica, nakon samo jednog čitanja, znao napamet – od riječi do riječi i gdje se koja nalazi. 
 
S vremenom, Nikičin glas toliko je oslabio, a govor posustavao da je skoro sve što bi rekao, našim gostima valjalo „prevoditi“.
Nikičino vrsno umijeće konverzacije bivalo je pak sve produhovljenije i filozofskije, budući da je Nikica svoje iskaze sustavno lišavao svega suvišnog i nastavak razgovora poticao zahtjevnim protupitanjima.
Kada bi ga, dakle, upitali što ima novog u svijetu, on bi, aludarijući primjerice na tek večer ranije odslušan program Radia Vatikan, koji nikada nije propuštao, svoj odgovor uvijek nastavljao protupitanjem: „A što Vi mislite o celibatu?“
Potom bi pomno i spuštenih kapaka pratio raspru koja se rasplamsala među okupljenima, a kada bi koji novopridošli posumnjao da je Šop zaspao, on bi, i ne dižući kapke, poticajno dobacio: „Samo Vi pričajte, slušam ja Vas.“
Iako je djedovo tijelo postojano slabilo, njegov duh i duhovitosti nikad nisu gubili na snazi.
 
Jednom prilikom bio nam je u posjeti jedan od najviših hrvatskih crkvenih dostojanstvenika, oštrouman, ali krut. Nikicu kanda je već pomalo zamarao razgovor s njime, jer je i taj na svako Nikičino pitanje odgovarao protupitanjem.
Sačekavši pravi trenutak, Nikica mu je provokativno dobacio: „Nema više kršćana“. No, uglednik se nije dao smesti i uzvratio je ništa manje provokativno: „A što ste onda Vi, Šope?“ Kao da je očekivao ovakav upit, Nikica je spremno i bez trenutka premišljanja odgovorio: „Ja sam onaj prije Krista!“
Jedan drugi uglednik i ništa manje kruti jezikoslovac upitno je jednom prilikom, u pristiglom nam starom društvu, primijetio: „Gospodine profesore, bez zamjerke, ali u nekim Vašim pjesmama ima i srpskih riječi?“
„Tà, ne budite smiješni“, odgovorio mu je šaljivo Nikica. „Nema srpskih riječi! Sve su to oni nama uzeli“.
 
Nekom drugom prilikom, sjećam se, među okupljenim gostima poveo se i razgovor o Nikičinim prijevodima latinskih pjesnika, pa među tima i Marcijalovih epigrama, za koje su neki hrvatski latinisti tvrdili kako ih je Šop loše ili, u najbolju ruku, isuviše slobodno preveo. Nikica je, i ne trudeći se obraniti se od takvih prigovora, jednostavno i sebi svojstvenom duhovitošću zaključio: „Ja nisam prevodio riječi, ja sam prevodio Marcijala, a on, da je danas živ i da piše na hrvatskom jeziku, točno bi tako pisao, kako sam ja preveo“.
 
Kao u svakom društvu, tako se, iako uistinu rijetko, i među našim gostima znalo dogoditi da razgovor „zapne“. Za takve prilike Nikica je bio oboružan brojnim upitima kojima bi zaticao zamukle goste, utoliko više što su ti upiti, s ničim u prethodnom razgovoru u vezi, često zvučali krajnje naivno, i goste svikle na rješavanje što zamršenijih i složenijih problema prisiljavali na jednostavnost. Jedno od takvih pitanja bilo je: „Koja se vrata nikada ne mogu otvoriti“? Ne sjećam se da je ikada itko od prisutnih, pa ni nakon višeminutne rasprave dao točan odgovor, ali se dobro sjećam da bi svaki puta, kada bi ga posustali upitali – Pa, dobro, profesore, koja su to vrata? -, Nikica „šeretski“ odgovorio: „Ona, već otvorena!“
Kada bi ga na kraju razgovor ipak umorio, Nikica ga je okončavao uvijek istim riječima, koje nikoga nisu mogle uvrijediti: „E, do sita se napričasmo.“
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero