Get Adobe Flash player

Molitveni hod sa Stepincem

 
 
Kao što nas zadivljuje kojim su putem i na koji su se način vrhunski alpinisti uzverali do najviših i najljepših vrhunaca, isto tako zadivljeni smo životima svetaca, koji su se uspeli uskom i strmom stazom na najviše vrhunce, u kojima dotiču neizmjernu Božju ljepotu, dobrotu i svemoć. Njihovi životi trajno su nadahnuće za sve naraštaje. Oni su poput sv. Thomasa Morea - "ljudi za sva vremena". Njihova je poruka još jača ako su njihovo svjedočanstvo, njihovo mučeništvo, izravno urodili plodovima od kojih mi i danas živimo. Upravo jedan takav je blaženi Alojzije Stepinac, kojega nam je Bog darovao u ratnom vihoru "ludila i divljaštva". Stepinac se rađa jednom u tisuću godina - nadahnuto je rekao jedan svećenik u Molitvenom hodu sa Stepincem, koji je započeo 20. veljače, a u kojemu će tijekom naredne godine relikvijar s moćima blaženoga Kardinala proći kroz sve župe Zagrebačke nadbiskupije.
http://stfranciswindsor.com/wp-content/uploads/2013/11/Stepinac3-a.jpg
Riječ je o molitvenoj inicijativi, koja je posve na tragu opetovanih poziva kardinala Bozanića na duhovnu obnovu, kao temelj i pretpostavka svake obnove u Hrvatskoj. Hrvatska je u posvemašnjoj krizi, koja nas je zahvatila jer smo se udaljili od Boga. To je svevremenska istina, o kojoj nam svjedoče stranice Svetoga pisma, a jednako tako možemo je iščitati iz povijesti i sadašnjosti hrvatskoga, ili bilo kojega drugog naroda.
 
U svim onim iskušenjima koje je prošao hrvatski narod tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, kardinal Stepinac svjedočio je svoju nepokolebljivu vjeru o Bogu. Kao čovjek iz Isusove prispodobe, koji je svoju kuću sagradio na stijeni, Stepinac je imao hrabrosti, u vrijeme kada su nacisti bili na vrhuncu svoje moći, 25. listopada 1942., u zagrebačkoj katedrali javno poručiti: "Svaki narod, i svaka rasa… ima pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš, koji jesi na nebesima!'"
 
Tito je Stepica dao zatočiti već 17. svibnja, u jeku masovnih bleiburških pokolja. A onda kada je pomislio da ga je 'smekšao', 'velikodušno' mu je ponudio da odvoji Crkvu u Hrvatskoj od Petrove stolice. Stepinac se nije dao ni zastrašiti ni potkupiti, jer što je Crkva bez Petra – Stijene? Glatko odbija ovu prijeteću ponudu i svjesno prihvaća mučeništvo: montirani sudski proces, javna klevetanja i poniženja, tamnicu, smrt.
 
Silnike onoga vremena, kako nacifašizma, tako i komunizma, koliko god moćni i okrutni bili, poput suhoga lišća, pomeo je vjetar povijesti. Ostala su svjedočanstva i plodovi onih koju su svoju kuću izgradili na Stijeni. Danas, također, različiti moćnici, od najviših pa do onih najnižih, bore se za svoj komadić moći, vlasti i slave, i to neovisno o kojoj je razini riječ. Uspostavljen je kodeks novih istina, ustoličenih na načelima "diktature relativizma". Svima oni koji se drznu dovesti u pitanje te novoproglašene dogme prijeti etiketiranje, izopćenje iz javnog života, pa i posve konkretne sankcije. Tolerancija i uvažavanje različitosti, kojom se takvi uznose, čini se da vrijede samo za njihove istomišljenike.
 
Možda bismo se mogli zapitati: kakva je poveznica između onih teških vremena i ovih zbrkanih vremena, u čiji smo labirint upali i iz kojega ne vidimo izlaza. Naša srca i naše misli još uvijek su okrenute starim vremenima "crno-bijelog svijeta", još uvijek čeznemo za starim loncima i starim lancima. Poput Izraelaca, koji su podno Sinaja zatražili od Arona da im salije zlatno tele. To možda toga trenutka nije izgledalo tako kobno, ali naredni događaji poprimili su zastrašujući tijek. Narod se počeo klanjati starom božanstvu: "'Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te je izveo iz zemlje egipatske'. Vidjevši to Aron, sagradi pred njima žrtvenik, a onda najavi: 'Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!'" (Izl 31; 4,5). S jedne strane, još uvijek snažno smo vezani za stare matrice, koje tako vješto prikrivamo i sebi o drugima.
 
Treba nam čvrstoća i jasnoća vjere jednoga Stepinca, da nas izliječi od naših zastranjenja i samoobmana. Kardinal Bozanić u svojoj homiliji na prvoj postaji Molitvenog hod sa Stepincem pojasnio je značenje i važnost relikvija: "Čašćenje relikvija dio je predaje Crkve… Susret i molitva u nazočnosti relikvija blaženog Alojzija vođeni su evanđeoskim svjetlom, a to znači da ih vidimo u povezanosti s vjerom u uskrsnuće". Kardinal Bozanić ističe: "Upravo povijest zemnih ostataka blaženog Alojzija govori kako se nastojalo odstraniti njegovo tijelo, umanjiti i uništiti njegovo značenje i prisutnost, pa čak i poniziti. Najbolje to govori odluka puna morbidnosti i metaforičkog naboja da se njegovo srce spali". Ali Bog i krivim crtama vozi pravo. Mogli bismo reći da je Kardinalovo srce bila žrtva paljenica, koja se prinijela za blagoslov čitava hrvatskog naroda, u kojoj se ljubavi blaženi Alojzije nije dao ni od koga natkriliti!
 

Marijan Križić, Veritas

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Utorak, 19/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1383 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević