Get Adobe Flash player

Opterete djecu drugim nastavnim ili izvannastavnim aktivnostima, a onda im je na kraju kriv samo vjeronauk

 
 
Ako ste malo, poštovani čitatelji promatrali i razmatrali navještaj Božje Riječi ovih dana, osobito u usksnom tjednu, mogli ste vidjeti kako uskrsli Isus svojim učenicima daje nalog da idu propovijedati njega, uskrsloga pobjednika nad grijehom i smrću i njegovo evanđelje – Radosnu vijest. On im sasvim jasno poručuje da se ne trebaju bojati nikakvih protivština, nego da hrabro i bez straha svjedoče njegovu ljubav i njegovo Ime, čak i po cijenu života. I doista – u pravom smislu riječi, ako čovjek u sebi nosi snagu Krista uskrsloga i njegovu milosrdnu ljubav, ni po koju cijenu ne smije posustati u navještaju Kristove ljubavi i njegovog milosrđa.
http://www.srednja.hr/Photos/Razno/vjeronauk.jpg
Već dvije tisuće godina Crkva u svojoj povijesti nailazi na velike protivištine kada je u pitanju navještaj Radosne vijesti. Tako je i danas, osobito kod nas u Hrvatskoj, gdje se mnoga nastojanja Crkve oko naviještaja evanđelja polako i suptilno u ime „humanizma i građanskih vrijednosti“ podkopavaju. Takva vrsta podkopavanja osobito je prisutna kada je u pitanju status vjeronauka u školi. I to ne čine samo vjernici, nego iz nekakve naivnosti i neznanja, te nerazumijevanja Crkve čine i oni koji sebe nazivaju vjernicima. Već sam nekoliko puta spomenuo da je čovjek komplementarno biće, da ono u sebi sadrži tijelo, razum i dušu, te da je neophodno na temelju duhovne dimenzije čovjeka već od samih početaka života čovjeka u njega utkati svijest o duhovnoj dimenziji koja je urasla duboko u njega. Dijete na osobit način ima u sebi senziblitet za duhovno, za ono što je transcendentno, dijete je mogli bismo reći „mali filozof“ i upija „kao spužva“ razne stvari koje mu se u životu događaju. Zato je bitno, uz sve druge predmete koji mu daju početno znanje i naobrazbu u njega usađivati i religioznu dimenziju.
 
To i jest smisao vjeronauka u školi – da daje početno znanje i informaciju o vjerskim istinama. E sada, je li vjeronauk u školi indoktrinacija ili ne o tome se može raspravljati uglavnom s onim osobama koji nemaju veze s vjerom, jer onome tko se smatra vjernikom vjera u života Boga daje ponos i samosvijest da je Isusov učenik, da treba praštati, ljubiti, činiti dobro, umrijeti za neke ideale u svojem životu, biti milosrdan prema drugima, rado posjećivati ckrvu i tako živjeti u duhovnoj radosti. Bez te duhovne radosti nema istinske sreće. Ali vrlo je žalosno što jedan dio roditelja koji se nazivaju vjernicima šalju svoju djecu na vjeronauk u školu, dok istovremeno rogobore protiv toga istog vjeronauka. Opterete djecu drugim nastavnim ili izvannastavnim aktivnostima (za koje ne kažem da nisu bitna), a onda im je na kraju kriv samo vjeronauk. Isto tako, bilo bi puno manje licemjerno kada bi ti isti roditelji koji tako rogobore protiv vjeronauka u školi i „popova“ koji im to nameću, umjesto da rogobore jednostavno ne upisuju djecu na vjeronauk, a da ne rade to samo zbog toga što će „selo“ reći.
 
Najbolje je djecu odgajati u vjeri iz uvjerenja, nego ih upisisvati na vjeronauk iz nekih drugih razloga koji nemaju veze sa dubokim uvjerenjem koji bi egzistencijalno zahvaćali čovjeka. Jedan od načina kojim bezbožnici i neprijatelji Crkve žele podkopati vjeronauk u školi jest i teza da su djeca koja idu na vjeronauk etiketirana i podložna segregaciji, što je vrlo suptilna laž. Mislim da je apsurdno što školski sustav u već više od 20 godina nije za djecu koja ne idu na vjeronauk pronašao neki alternativni program u kojem će se ta djeca osjećati korisnim, a ne da bez veze hodaju po hodnicima, i to bez ikakvog cilja i smisla. Prema tome, za to ne treba kriviti niti Crkvu, niti vjeronauk u školi.
 
Kada bi svi – i svećenici, i vjeroučitelji, i roditelji, i školski sustav bili kompaktni u vjerskom odgoju djece, koji je, da usput kažem ponuda i izborni predmet, a ne nešto što nam se nasilno nametalo kao npr. marskizam i socijalističko samoupravljanje – sve bi bilo puno kvalitetnije. No protivnici crkve ne žele se odreći svoje sekularističke hipokrizije kada je u pitanju vjeronauk. Štitit će kao djecu od kako oni kažu „indoktrinacije“ (znači, odgoj za ljubav je indoktrinacija?), dok se s druge strane neće truditi da se vjeronauku kao izbornom predmetu nađe nekakav alternativni sadržaj za djecu koja pripadaju drugom svjetonazoru. No, o tome drugi puta. Ali zato svećenici i vjeroučitelji upravo poput prvih učenika ne trebaju posustati u navještaju evanđelja čak i po pitanju života.
 

Pavle Primorac

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1247 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević