Pascal je vrlo snažno i jasno svjedočio nakon mističnoga iskustva od 23. studenog 1654.

 
 
Svetkovina Uskrsa koju ćemo u nedjelju slaviti želi nam staviti pred oči jednu vrlo bitnu činjenicu, a to je da mi kršćani vjerujemo u živoga Boga, Boga koji je konkretno vezan uz naše život, uz naša imena uz našu egzistenciju. Da nije tako, ne bismo imali u povijesti Crkve i svjeta tolike genijalne duše koje su u svojem životu računale s Bogom i koje je Bog do kraja prožeo svojom ljubavlju i milosrđem, te su te osobe na kraju postale duhovni i religiozni geniji. Povezati se sa živim Bogom unutar svoje vlastite egzistencije, unutar svojega vlastitoga bitka jest velika stvar i želja je da živimo svoj život intenzivnije i kvalitetnije bez obzira na to koliko on vremenski traje. Na kraju krajeva, zar je bitno koliko ćemo vremenski živjeti? Što je vrijeme prema vječnosti koju ćemo imati kod samoga Boga. Da se Bog konkretno veže uz naša imena i egzistenciju svjedoči nam i francuski fizičar Blaise Pascal koji je živio u XVII. stoljeću. On sasvim konrektno i jasno svjedoči da ne vjeruje u Boga filozofa nego u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Ta tri čovjeka u Sv. Pismu imaju posebno značenje, u židovskoj i kršćanskoj Objavi, te u povijesti spasenja zauzimaju posebno mjesto.
http://www.jesus.ch/sites/default/files/media/1717-Blaise-Pascal-Mathematiker-Physiker-und-Erfinder.jpg
Bog se konkretno vezao uz njihovu egzistenciju. Isto je tako u svojem životu osjetio i Pascal. On to vrlo snažno i jasno svjedoči nakon mističnoga iskustva kojega je doživio 23. studenog 1654. On tu godinu za sebe naziva „godinom milosti“. Nakon toga dana, nakon te večeri u kojoj je on doživio iskustvo živoga Boga, mistično iskustvo Božje blizine, za njega nikada ništa nije isto. Njegov život u odnosu na Boga i njegovu ljubav bio je pokretljiv, dinamičan, turbolentan. I u srcu svih njegovih egzistencijalnih iskustava nalazi se živi Bog, uskrsli Bog koji nam se objavio u Isusu Kristu. To se događa osobama koji traže Boga svim svojim snagama. Ali to je Pascal činio svim dijelovima svojega bića. Jer, ako isključimo razum vjera postaje besmislena i smiješna, upadamo u fideizam. Svedemo li sve na razum, oduzimamo vjeri nadnaravnu dimenziju i padamo u zabludu racionalizma. Pascal je razumio Boga iz svojega konkretnoga iskustva, to je točno. Ali vrlo je bitno naglasiti da ga je na osobit način razumio iz postojanja ovozemaljskoga, iz postojanja stvorenoga svijeta iz postojanosti kozmosa. Ali ono što je bitno jest da se čovjekovo srce u odnosu na Boga i čitava njegova egzistencija preobrazi iz grešnoga života u avanturu prijateljstva s Bogom. To život čini zanimljivim.
 
To životu daje određenu snagu, to život pokreće da nam u životu ne bude dosadno, jer nam Bog uvijek u naš život šalje iznenađanja, brine se za nas svojom božanskom skrbi, svojom ljubavlju i providnošću, te u nama ulijeva iskustvo vjere koja se iz dana u dan nanovo treba umnožavati. Bitno je samo tražiti, tražiti živoga Boga, a taj živi Bog nam se darovau u uskrslom Gospodinu Isusu Kristu. On je oživio život i vjeru apostola do te mjere da su bili spremni za njega predati svoj život. On je oživio život tolikih svetaca, blaženika i mučenika, tolikih velikih duša u povijesti Crkve i kršćanstva. On je oživio i nama učinio zanimljivim život jednoga fizičara, teologa, filozofa, psihologa, jednoga genijalnoga Blaisa Pascala koji je sasvim jasno definirao kakvog Boga traži. Života Boga. Uskrsloga Boga koji nam se objavio u Isusu Kristu. Boga koji nas voli i koji se tijesno veže uz naše živote i naše postojanje. Bez takvoga Boga nema istinske sreće, ljubavi, vjere, ispunjenja bića i naše ovozemaljske, pa i vječne egzistencije. Vjerom u toga živoga Boga u nama raste i razvija se klica vječnosti i Božje ljubavi. Ali nam i svjedoči sasvim jasnu činjenicu da je naš Bog uskrsli Bog.
 

Pavle Primorac