Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Hrvatski pjesnik Nikola Šop, rođen 1904. u pitomom bosanskom gradiću Jajcu, a preminuo 1982. u Zagrebu, dio života proveo je i u Beogradu, otkuda, nakon bombardiranja tog grada u 2. Svjetskom ratu, kobno ozljeđen i uskoro potpuno oduzet od pasa naniže, seli u glavni grad Hrvatske.
Šopov u Njemačkoj rođeni unuk, Stjepan Adrian Kostré, prisjeća se prvog susreta sa svojim znamenitim djedom, djetinjstva i mladosti provedene uz pjesnika, profesora Nikolu Šopa, čovjeka koji je znao "nemušti" jezik životinja, "osobno poznavao" brojne velikane povijesti našeg, eruopskog civilizacijskog kruga, i bio živim svjedokom "tajnog života stvari". No, iako "prakršćanin" uvjerenjem i opredjeljenjem, Šop je većinu svog usudom ordeđenog života proveo ponajprije nalik nekom budističkom svećeniku i astralnom putniku među svjetovima u koje može kročiti samo čista duša! 
 
Moje prve uspomene na Nikolu Šopa vode me u veliku, crnu sobu prizemnog stana jedne zagrebačke obiteljske kuće na Šalati, u Mesićevoj ulici broj 23. U zidu, preko puta vrata sobe, dva su velika okna s pomičnim prozorskim rešetkama. Ispred prozora, u malom vrtu k ulici, cvjetaju stari, bijeli i ljubičasti jorgovani i u nebo strše tri suha jablana. Mali vrt je ozaren suncem, ali se ono, kroz gusti jorgovan, tek teško probija u sobu s crnim namještajem, po kojem je i dobila ime – crna soba. U sobi su jedan crni kauč, što se nastavlja na pripojeni mu crni jednokrilni ormarić, tri crne fotelje presvučene, kao i kauč, tamno crvenom tkaninom, velika crna kutna biblioteka sa četverokrilnim staklenim vratima i, na čelu sobe, veliki crni pisaći stol, za kojim sjedi moj djed.
 
Kada me baka uvela u sobu on me je već očekivao. „Tvoj Nikica te čeka“, rekla je baka, a ja sam za trenutak zastao na pragu sobe zagledan u blagi osmijeh na širokom djedovom licu. Nije ustao, samo je raširio ruke i zazvao „Cipe!“, a ja sam mu potrčao u susret, sjeo u toplo, velikom, tamno zelenom dekom pokriveno krilo i bili smo sretni, moj djed i ja. Tek puno kasnije sam shvatio da moj djed nije mogao ustati i da je krilo u kojem sam se tako udobno smjestio bilo već odavno obamrlo. Djed i ja govorili smo njemački i hrvatski. „Die Katze am Fenster“ postala je „mačka na prozoru“, a susjedov „Kater“ – „mačor“. Analogno tome je kokoš u našem dvorištu čuvao njen „kokošor“, no Nikica me nije ispravljao, već je tvrdio kako sam obogatio hrvatski jezik jednom novom riječju.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero