Get Adobe Flash player

Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Hrvatski pjesnik Nikola Šop, rođen 1904. u pitomom bosanskom gradiću Jajcu, a preminuo 1982. u Zagrebu, dio života proveo je i u Beogradu, otkuda, nakon bombardiranja tog grada u 2. Svjetskom ratu, kobno ozljeđen i uskoro potpuno oduzet od pasa naniže, seli u glavni grad Hrvatske.
Šopov u Njemačkoj rođeni unuk, Stjepan Adrian Kostré, prisjeća se prvog susreta sa svojim znamenitim djedom, djetinjstva i mladosti provedene uz pjesnika, profesora Nikolu Šopa, čovjeka koji je znao "nemušti" jezik životinja, "osobno poznavao" brojne velikane povijesti našeg, eruopskog civilizacijskog kruga, i bio živim svjedokom "tajnog života stvari". No, iako "prakršćanin" uvjerenjem i opredjeljenjem, Šop je većinu svog usudom ordeđenog života proveo ponajprije nalik nekom budističkom svećeniku i astralnom putniku među svjetovima u koje može kročiti samo čista duša! 
 
Moje prve uspomene na Nikolu Šopa vode me u veliku, crnu sobu prizemnog stana jedne zagrebačke obiteljske kuće na Šalati, u Mesićevoj ulici broj 23. U zidu, preko puta vrata sobe, dva su velika okna s pomičnim prozorskim rešetkama. Ispred prozora, u malom vrtu k ulici, cvjetaju stari, bijeli i ljubičasti jorgovani i u nebo strše tri suha jablana. Mali vrt je ozaren suncem, ali se ono, kroz gusti jorgovan, tek teško probija u sobu s crnim namještajem, po kojem je i dobila ime – crna soba. U sobi su jedan crni kauč, što se nastavlja na pripojeni mu crni jednokrilni ormarić, tri crne fotelje presvučene, kao i kauč, tamno crvenom tkaninom, velika crna kutna biblioteka sa četverokrilnim staklenim vratima i, na čelu sobe, veliki crni pisaći stol, za kojim sjedi moj djed.
 
Kada me baka uvela u sobu on me je već očekivao. „Tvoj Nikica te čeka“, rekla je baka, a ja sam za trenutak zastao na pragu sobe zagledan u blagi osmijeh na širokom djedovom licu. Nije ustao, samo je raširio ruke i zazvao „Cipe!“, a ja sam mu potrčao u susret, sjeo u toplo, velikom, tamno zelenom dekom pokriveno krilo i bili smo sretni, moj djed i ja. Tek puno kasnije sam shvatio da moj djed nije mogao ustati i da je krilo u kojem sam se tako udobno smjestio bilo već odavno obamrlo. Djed i ja govorili smo njemački i hrvatski. „Die Katze am Fenster“ postala je „mačka na prozoru“, a susjedov „Kater“ – „mačor“. Analogno tome je kokoš u našem dvorištu čuvao njen „kokošor“, no Nikica me nije ispravljao, već je tvrdio kako sam obogatio hrvatski jezik jednom novom riječju.
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Subota, 21/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1301 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević