Get Adobe Flash player

Bliz ljudima, osobito siromašnima

 
 
Povodom 50. obljetnice smrti sluge Božjega fra Ante Antića, u godini koja je odlukom svetog oca Franje posvećena ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, objavljena je knjiga pisama redovnicama sluge Božjega fra Ante Antića, naslovljena Na svetost pozvane, kao doprinos proslavi Godine posvećenog život i hrvatskoj hagiografiji općenito.
Od ukupno 988 pisama fra Ante Antića upućenih redovnicama, neka su pisma upućena pojedinačnim sestrinskim zajednicama, primjerice splitskim sestrama klarisama i sestrama sv. Križa, dok su u većini slučajeva adresati pojedinačne sestre, članice različitih redovničkih zajednica. Sluga Božji pisao ih je u razdoblju od 1947. pa do 1965. Sva pisma koja je sluga Božji fra Ante Antić pisao svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima prožeta su Antićevim duhovnim poticajima i žarkom željom da svi oni kojima su pisma upućena, svatko u svojem pozivu i staležu, budu pravi vjernici koji će svjedočiti za Krista i njegovo evanđelje. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je Sluga Božji svojim ispovijedanjem, duhovnim vodstvom i savjetima putem pisama stvorio jednu jaku duhovnu obitelj, rasprostranjenu i stališki i zemljopisno. Iz pisama možemo iščitati i problematiku teškog položaja Katoličke Crkve u Hrvatskoj, u društvenopolitičkim nesklonim prilikama, a jednako tako i čitavog redovničkog staleža u njoj, posebno redovnica.
 
U apostolatu duhovnog vodstva fra Antu je resila jasnoća, kojom se od prvog pisma, upućena Klarisama u Splitu 7. svibnja 1926. godine, poziva na Krista: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Kao svećenik i redovnik, odgojitelj i ispovjednik, fra Ante je zanesen Božjom ljubavlju po kojoj želi potpuno ispuniti Očevu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga ulogu svoga duhovnog posredništva doživljava u pavlovskom smislu: „Živim, ali ne viša ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).
 
Ante Antić rodio se u Šepurinama na otoku Prviću 16. travnja 1893. godine, u siromašnoj obitelji kao šesto od desetero djece oca Tome i majke Tade. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kraj Šibenika, a 1905. godine odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, studirao je filozofiju u Zaostrogu, a teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj gdje je diplomirao 1918. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku. U svojoj provinciji Presvetog Otkupitelja vršio je službu magistra klerika - u Makarskoj (uz kratke prekide) od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956.
 
Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito dobrotom i čistoćom srca te poniznošću i jednostavnošću. Osobito je bila izražena njegova ljubav prema Kristu, Blaženoj Djevici Mariji, vjernost Crkvi, franjevačkom redu i svojoj provinciji. Slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao je duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljima,profesorima i obiteljima. Odgajajući studente i duhovno vodeći vjernike željne duhovnog napretka, kroz niz godina, askezom i dugotrajnom molitvom i sam se preobražavao. Ispovijedao se svakoga dana pred bilo kojim svećenikom. Jedna od najizraženijih fra Antinih vrlina bila je gledanje Krista u bližnjemu. Tu je vrlinu nastojao usaditi i svojoj duhovnoj djeci držeći da je čovjek Bogu drag upravo toliko koliko nastoji obdržavati njegovu zapovijed ljubavi. Upozoravao je da ćemo biti suđeni po iskazivanju ljubavi prema bližnjemu, osobito po djelima milosrđa. Fra Ante je bio bliz ljudima, osobito siromašnima, i njihovim potrebama. No, nije se zaustavljao na materijalnoj pomoći već je preko zemaljskog želio stići k nebeskom.
 
Bolest je smatrao Božjim pohodom i kušnjom, a pratila ga je od djetinjstva. Preminuo je u Zagrebu na glasu svetosti 4. ožujka 1965. dižući ruke na blagoslov. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji. Primjer Antićeva života svakako je za promišljanje i za trenutke tišine i sabranosti, ali „duhovno profitirati“ od svetosti Antićeva života možemo jedino ako se trudimo nasljedovati njegove kreposti. On je svojim životom dokazao i pokazao kako je svetost i danas moguća.
 

Nives Matijević

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1454 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević