Get Adobe Flash player

Ivan Markešić i odnos isfrustrirane osobe prema Crkvi

 
 
Sarajevski dnevnik „Oslobođenje“ ponovno je objavio uradak Ivana Markešića u kojem napada urednika „Katoličkog tjednika“. Time je prokazao svoju uređivačku politiku i očitovao histerično bacanje intelektualnog kamenja zagrebačkog sociologa. Da se konstatacija iz gornjeg podnaslova odmah može potkrijepiti svjedoči već i naslov u Oslobođenju objavljenoga (rubrika Pogledi, 4. i 5. VII. 2020.) promišljanja: "Istina" o Bosni kleričkog lažova don Josipa Vajdnera.
https://www.vrisak.info/wp-content/uploads/2017/12/Josip-Vajdner-Kako-se-efendija-u-politi%C4%8Dkim-cipelama-brine-za-susjede.jpg
Josip Vajdner
 
S obzirom da se iz istoga iščitava kako je riječ o tekstu kojega autor gradi u prvom redu na platformi ad hominem postavke tj. obezvrjeđivanja osobe, a ne opovrgavanja činjenica, onda i ne iziskuje školski komunikološki pristup pri razotkrivanju i raščlanjivanju istoga. Poglavito što to i nije odveć zahtjevno, jer sociolog Markešić kroz svoj uradak sam očituje primitivnu razinu elementarne kulture i „nepodnošljivu lakoću“ zapetljavanja u vlastite iskaze. Stoga valja podsjetiti na neke naglaske i dati naznake o korijenima ove sage. Također, dnevnik Oslobođenje je objavljivanjem rečenoga uratka s „pljuvajućim“ naslovom – što teško da bi prošlo da je riječ o vjerskom službeniku neke druge Crkve ili vjerske zajednice – ponovno potvrdio mišljenje urednika Vajdnera kako u svjetlu Kanona 831 – § 1. Zakonika kanonskoga prava, nijedan katolik u takvim novinama ne bi trebao pisati.
 
Štoviše, sama sintagma „klerički lažov“ neodoljivo podsjeća na komunistička vremena i razračunavanje s narodnim neprijateljima što danas ulazi u prostor govora mržnje. Slično nešto što se moglo u istim novinama vidjeti u kontekstu degutantnih napada na Katoličku Crkvu i svetu misu za žrtve Bleiburške tragedije u Sarajevu, svibnja 2020.
Drugovi su si u duhu Kozaračkog kola dali oduška pa su samo sada nastavili objavom nebuloznog niza, čovjeka kojemu razvidno još uvijek „prsti trnu“ otkako je, zbog svojih pljuvanja po Katoličkoj Crkvi u BiH, intelektualno „dobio po njima“, još prije pet godina, od istog urednika Katoličkog tjednika.
 
Povijest Šimejeva
 
Odatle se i otada sociolog Markešić svim silama trudi ocrniti i dezavuirati toga don Josipa Vajdnera, nazivajući ga, eto, sada lažovom. Bez, dakako, ijednoga argumenta u stvarnosti što bi to bila laž koju je izrekao glede njegove persone. O kakvoj je vrsti promišljanja riječ svjedoče uvodni paragrafi u kojima, valjda njemu samom shvatljivom logikom, kritizirajući ilustraciju koja je pratila komentar Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića veli: „…za svoju usporedbu koristio je mladu (maloljetnu?) ženu u njezinome najgorem mogućem duševnom stanju – u ludilu i time na posredan način pokazao kakav je njegov stav prema ženama“. Ivanu, nema veze što je imenica Bosna i Hercegovina ženskog roda i što bi tu ženu trebalo čuvati, uvažavati i – prema biblijskoj slici o Adamovu rebru – držati sebi ravnoj, upravo kako čestit muškarac i čini. A ne ju zamotavati u političku luđačku košulju i držati kao u zatvoru – da, novim nepravdama, nikako iziđe „na zelenu granu“. Stoga se, dakle, već u uvodu moglo naslutiti koliko je histeričan tekst zagrebačkoga sociologa čija povijest sukoba s urednikom KT-a seže u 2015. kada je nakon pljuvanja po Crkvi u BiH koju će – kako se tada izrazio – „Papa uznemiriti“, u jednom uvodniku nazvan Šimejem i pozvan na obraćenje.
 
Kako tada, tako ni sada, nije u prvom planu Josip Vajdner ni Ivan Markešić kao osoba, nego to što si netko dadne za pravo obezvrijediti sve žrtve koje su svećenici u BiH podnijeli u mučnome ratu i tegobnom poraću. Poglavito netko tko tu ne živi stalno nego ima rezervnu adresu ili dođe u svoj rodni kraj kao na odmor te ne podnosi svu „žegu dana“ ovdašnjega „sunca“. Slika takvoga tipa izvrsno je ocrtana u Bibliji kroz prikaz izvjesnoga Šimeja, „sina Gerina“. Naime, u jeku borbi za tron ujedinjenoga izraelskoga kraljevstva (oko 1000. pr. Kr.), što opisuju Prva i Druga Samuelova knjiga, nalazimo zgodu kada kralj David mora bježati pred svojim sinom, pretendentom na prijestolje, Abšalomom. Na tom putu pred njega izlazi taj Šimej, proklinje ga, baca kamenje i psuje. „Tada Sarvijin sin Abišaj zapita kralja: ‘Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!’“, piše sveti pisac te navodi kako kralj odgovara: „Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.“
 
U ovoj priči nisu najbitniji Čović i Komšić
 
Taj novovjeki Šimej zatim u svome umovanju određuje da bi zbog vijesti kako će Predsjedništvo BiH biti pokrovitelj božićnih jaslica u Vatikanu, „trebali biti sretni i svi katolici i katolički klerici u BiH“. Očito po toj umotvorini, ako već sami ne prepoznajemo tu sreću, onda bi nam ju visoki predstavnik trebao nametnuti. Jer svaki drugi protuargument Markešiću izgleda „popovski nadureno“. A to je u potpunosti nasuprot dobrome papi Franji koji je „postavljanjem božićnih jaslica na Trg sv. Petra“, eto, „pokazao da više voli ovu zemlju od mnogih katoličkih klerika u BiH, među njima i od gosp. Vajdnera“. No, vjerovati da Papa ima doticaj s poslovima kao što su postavljanje jaslica može samo netko djetinje naivan ili netko dovoljno bezobrazan da na tome gradi svoju argumentaciju.
 
Kao što samo naivni i drski mogu izbor članova Predsjedništva BiH promatrati kao natječaj, a ne legitimno predstavljanje naroda. I u izigravanju toga ne vidjeti nove nepravde. U toj priči nisu u prvom planu likovi Dragana Čovića i Željka Komšića nego to što se kod Hrvata zbog političke podčinjenosti rađaju frustracije. One proizvode averziju prema svemu što ima veze s državom Bosnom i Hercegovinom – od simbola kao što je zastava pa do društvene zbilje poput glazbe i športa. Rezultat toga jest međusobno udaljavanje. I tko to ne razumije, očito mu je mentalni konjunktivitis proizveo potpuno sljepilo. „Katolički klerik“ koji je odrastao s nacionalno i religijski drugačijim prijateljima, i koji svim srcem voli ovu zemlju, a ponosi se svojim hrvatskim rodom, ne smije šutjeti pa i pod cijenu da ga optuže za bavljenje politikom kako to na kraju svoga teksta čini Markešić.
 
Svatko će od nas Bogu dati račun
 
Štoviše, on tome „kleričkome lažovu“ Vajdneru pokušava biti duhovnikom – što je razvidno Ivanovoj nedorečenoj egzistenciji koja se okušala u redovničkim vodama, uz ino, izvor frustracija – te daje instrukcije pa, uz ostalo, veli: „Vi ste po pozivu katolički svećenik. Vaša temeljna zadaća je propovijedati i tumačiti nauk Isusa Nazarećanina. No, Vi i mnogi od Vaših kolega klerika to ne činite.“ Eto, „vrhovni moralni sud“ je presudio… I u tom grmu leži zec: oni koji ne poslušaju savjete toga, kako za sebe kaže, „praktičnog vjernika kršćanina katolika“ i njemu sličnih članova „društva uzajamnog divljenja“, osuđeni su biti označeni kao lažovi i varalice. Sreća, pak, što to ipak nije i sud Isusa koji nije samo Nazarećanin, nego Isusa koji je i Krist! Onoga Isusa koji bi jamačno svojoj Crkvi u BiH mogao predbaciti mnoge nedosljednosti, grijehe, propuste i mane, ali nikada da ga je izdala i da je njezino vodstvo napustilo svoga naroda ni danas, ni u 1990-im ni 2000-im godinama.
 
Vrativši se zaključno na sliku o Šimeju – koja nije isključivo vezana uz Ivana Markešića ali u viđenom kontekstu pogađa bit odnosa isfrustrirane osobe prema Crkvi – valja se prisjetiti kako je dotični biblijski lik, kad su spletkarenja bila razriješena Abšalomovom smrću, „prvi iz svega Josipova doma“ došao pred Davida i pokorno zamolio oprost koji mu je ovaj i dao pokazavši kako je osobno doživio obraćenje (usp. 2 Sam 16,5-14. 19,17-24). To bi i završna poruka bila sociologu koji svojom očitovanom razinom kulture nije zaslužio dobiti više ikakav osvrt, jer se tako nisko Josip Vajdner ne može spuštati: da barem razmisli dok nije kasno – „Jer svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12).
 

Josip Vajdner, Katolički tjednik, 8. VII. 2020., https://poskok.info/kultura-i-kamenje-novovjekog-simeja/

Tko više šteti kršćanstvu: muslimanska Turska ili truli Zapad?

 
 
Zapadnom društvu u cjelini, uključno (a njima možda još i više) i crkvenome kleru, prije svega onome višega stupnja, puno udaljenijeg od običnoga puka i puno sklonijem „zaigranosti“ s političkim i financijskim moćnicima, nužna je žurna i dubinska re-evangelizacija. Ne s ciljem stvaranja nekih novovjekih „vjerskih ratnika“ i kršćanskih fanatika poput onih radikalnog islamističkog kova koji će se „u ime vjere“ klati s „nevjernicima“ i „krivovjercima“, ili pokretati nove „križarske ratove“
https://qph.fs.quoracdn.net/main-qimg-f8806275e1425ac1b38ad7d813cfdbeb
Konačno se i dogodilo ono što su gotovo čitavo jedno stoljeće željno iščekivali građani Istanbula i čitave Turske, a za što je protiv vjere odano procijepljeni zapadni politički establišment, uvjeren u svoju snagu i nadmoć, smatrao kako se nikada ne će dogoditi i da se službena Ankara to ne će usuditi učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa sa Zapadnim svijetom (o čemu je riječ, doznajte malo kasnije u tekstu). Ali mnogi zapadni stratezi niti što razumiju kada je riječ o Turskoj i islamu općenito, a niti ih je previše briga za vjerska pitanja, pa tako i ona kršćanska, koja ne samo da im nisu bitna, već su učinili i sve da se to isto kršćanstvo izbaci iz cjelokupnog javnog prostora i života ljudi. Zato su brojne crkve, u nedostatku vjernika, diljem tog istog zapada pretvorene u akustički idealne prostore za održavanje koncerata klasične glazbe, ali, nerijetko, i one druge – destruktivne, usmjerene na samo sablažnjavanje i crkvenog sakralnog prostora i ono malo preostalih praktičnih vjernika koji mogu samo nijemo i u čudu promatrati potpuni moralni potop društava u kojima žive. Naravno, brojne kršćanske crkve u EU već se godinama administrativnim potezom pera predaju i u ruke lokalnih muslimanskih zajednica – tj. za novac pretvaraju u džamije. Pa kada je to već tako, čemu onda tolika količina ovih dana iskazivanog licemjerja u tom istom Zapadu vezano uz istanbulsku Aju Sofiju? Zapadu, koji je kršćanstvo odavno odbacio kao nešto retrogradno, staromodno, pa čak i uvredljivo za ljudski um – gotovo ga, skupa s vjernicima izjednačujući s psihičkim bolestima odnosno bolesnicima. Čemu onda licemjerje, nakon što  se Turska, kao islamska država, „usudila“ na SVOM TERITORIJU od nekdašnje srednjovjekovne velebne kršćanske bogomolje, istanbulske Aje Sofije opet stvoriti džamiju? Pa zar to isto, potpuno legalno ne rade i na Zapadu? Štoviše, nekako mi se čini, kako  se, usprkos toga, turski vjerski i državni službenici barem prividno trude iskazati veće poštovanje prema unutarnjim kršćanskim relikvijama Aje Sofije (prekrivajući ih velima isključivo u vrijeme muslimanskih obreda), nego što to čine zapadni lokalni i crkveni dužnosnici koji čitave crkve prodaju za novac, a sadržajno oskvrnjuju na razne bogohulne načine. Judina izdaja Isusa Krista prema ovome danas, čini se čak i sitnim grijehom, jer on, ipak, priprost i neobrazovan, u teološkom smislu nije znao ono što sada znaju (ili bi barem trebali znati) visoki crkveni dostojanstvenici kada su u pitanju temeljni postulati kršćanske vjere.
 
Dakle, konačno se dogodilo sljedeće: u petak, 24. srpnja, u istanbulskoj džamiji Aja Sofija održana je u posljednjih 86 godina prva molitva – klanjanje sabah-namaza (jutarnja molitva muslimanskih vjernika). Nazočili su joj brojni vjernici iz čitave Turske ali i iz drugih zemalja, mnogi pristigli upravo u tu svrhu. Mnogi od njih čitavu su noć probdjeli na trgu ispred velebnog zdanja nekadašnje bizantinske pravoslavne crkve, koja je od nedavno (10. srpnja), odlukom nadležnog turskog suda, iz muzeja, što je bila od 30.-ih godina prošloga stoljeća, ponovo prenamijenjena u vjerske svrhe tj. pretvorena u džamiju. To je bila i sve vrijeme od 1453. i osmanlijskog osvajanja Konstantinopola (Carigrada).
 
Sukladno odluci turskog predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana, džamija Aja Sofija bit će otvorena 24 sata dnevno, a u nju će, izvan vremena kada se održavaju vjerski obredi, moći dolaziti posjetitelji tj. turisti iz čitavoga svijeta i to potpuno besplatno, za razliku od vremena kada je bila muzej i kada su za to morali plaćati ulaznice (istanbulska Turistička zajednica i sam grad time će izgubiti znatan dio svojih prihoda ali to ih u ovom slučaju niti malo ne smeta, jer za njih novac nije iznad Boga). Freske s kršćanskim obilježjima bit će prekrivane velima samo u vrijeme vjerskih obreda. A jučerašnjem vjerskom obredu u Aji Sofiji nazočili su brojni visoki uglednici iz turskog državnog, vjerskog i javnog života, između kojih i predsjednik Erdogan, koji je i predvodio dio obreda čitajući tekst iz Kur’ana, što možete pogledati ovdje.
 
I za sam kraj. Jednom je netko, puno pametniji od mene, kazao, kako će preživjeti ona vjera za koju su vjernici spremni dati svoje živote. Nije teško zaključiti što time želim reći, kao niti dati odgovor na pitanje, koja je, onda, sukladno toj tezi danas pobjednička vjera? Zapadnom društvu u cjelini, uključno (a njima možda još i više) i crkvenome kleru, prije svega onome višega stupnja, puno udaljenijeg od običnoga puka i puno sklonijem „zaigranosti“ s političkim i financijskim moćnicima, nužna je žurna i dubinska re-evangelizacija (nova evangelizacija). Ne s ciljem stvaranja nekih novovjekih „vjerskih ratnika“ i kršćanskih fanatika poput onih radikalnog islamističkog kova koji će se „u ime vjere“ klati s „nevjernicima“ i „krivovjercima“, ili pokretati nove „križarske ratove“, već isključivo s ciljem stvaranja kvalitetnih, poštenih, dobrih i dobronamjernih ljudi, kao i političkih sustava i društava okrenutih običnim ljudima a ne odabranim kastama, sa zdravim a ne poremećenim, nakaradnim i protuprirodnim vrijednosnim sustavima.
Idealizam ili ne, prosudite sami. Međutim, sve drugo nas prije ili kasnije vodi u propast. Povijesnih primjera padanja moćnih carstava zbog unutarnje dekadencije je dovoljno. A današnje najveće carstvo – SAD, i velika ideološka i svekolika kriza kroz koju tamošnje društvo prolazi – tomu je i najbolji aktualni primjer.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/razgovori/religija-i-drustvo/z-meter-tko-vise-steti-krscanstvu-muslimanska-turska-ili-truli-zapad/

Talijanski nadbiskup tvrdi da je papa Benedikt XVI. odstupio zbog političkih pritisaka

 
 
Talijanski nadbiskup blizak papi Benediktu XVI. tvrdi da su politički pritisci, među kojima i pritisak tadašnje Obamine administracije imale direktan utjecaj na odluku da papa Benedikt XVI. odstupi sa svoje pozicije 2013. godine. „Nije slučajnost da su određene katoličke skupine u Americi zatražile od predsjednika Trumpa da oformi povjerenstvo koje bi istražilo je li administracija Baracka Obame vršila pritisak na papu Benedikta XVI., kao što je objavljeno putem Wikileaksa.“ Nadbiskup Negri referira se na pismo koje je dio američkih katolika poslao predsjedniku Trumpu sa zahtjevom da nova administracija istraži jeli bivša vlast u suradnji sa drugim političkim faktorima imala utjecaj na odluku o abdikaciji pape Benedikta XVI.
https://s.abcnews.com/images/Politics/GTY_obamas_vatican_sr_140326_16x9_992.jpg
U pismu između ostalog stoji: „Imamo razloga vjerovati da je promjena vlasti u Vatikanu inscenirana od strane Obamine administracije. Vjerujemo da je papa Benedikt XVI. abdicirao pod vrlo neobičnim okolnostima, te je zamjenjen papom čiji je očiti zadatak oformiti duhovnu komponentu radikalne ideologije međunarodne ljevice.“ Tijekom američke predizborne kampanje prije četiri godine otkriveno je da je John Podesta, voditelj kampanje Hillary Clinton, potaknuo stvaranje lažnih katoličkih organizacija sa ciljem promicanja liberalnih ideja i zagovaranja ciljeva Demokratske stranke.Među mnoštvom Podestinih emailova koje je objavio Wikileaks, jedan je sadržavao izvješće organizacije Catholics in Alliance for the Common Good, kriptokatoličke organizacije koju je stvorio Podesta sa ciljem poticanja revolucije unutar same Katoličke crkve.
 

Breitbart, https://tribun.hr/talijanski-nadbiskup-tvrdi-da-papa-benedikt-xvi-odstupio-zbog-politickih-pritisaka/

Anketa

Što je po Vama odluka Stožera civilne zaštite da svi moramo nositi maske na ustima i nosu?

Utorak, 04/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1333 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević