Get Adobe Flash player

Nagrada 'Fontane di Roma' dodijeljena Kuzmi Kovačiću

 
 
Kiparu Kuzmi Kovačiću u četvrtak 13. srpnja 2017. u Rimu je uručena ugledna međunarodna rimska nagrada 35. Premio Internazionale „FONTANE DI ROMA“, koju dodjeljuje Accademia La Sponda iz Rima, priopćeno je iz Muzeja Ivana Meštrovića. Nagrada se odnosi na zapaženu nedavno održanu Kovačićevu izložbu u Rimu pod nazivom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“, priređenu u Muzejima San Salvatore in Lauro – Muzeju Umberta Mastroiannija u Rimu i održanu pod pokroviteljstvom Papinskoga vijeća za kulturu i supokrovoteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Izložbu su organizirali Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i Muzeji Ivana Meštrovića. U obrazloženju žirija ove nagrade stoji:
http://www.culturenet.hr/UserDocsImages/dijana/vlcsnap-2017-04-03-kuzma%20kovacic.jpg
Međunarodna akademija „La sponda“ dodjeljuje 35. međunarodnu nagradu „Fontane di Roma“ akademskom kiparu Kuzmi Kovačiću uz sljedeće obrazloženje: „Umjetnik međunarodnoga značaja, čiji je život posvećen umjetnosti, znameniti promotor umjetničkih i kulturnih inicijativa, prenosi u svoj umjetnički izričaj temeljne trenutke svoga srca; njegova djela, stvorena s jakom duhovnom vjerskom, harmonijom, sa strašću kršćanina, što ga inspirira u njegovim ostvarenjima, odašilju poruku mira u znaku umjetnosti, kulture, solidarnosti. Velike emocije pobudili su njegovi kipovi posvećeni papi Ivanu Pavlu II i kardinalu Stepincu. Cjelokupno umjetničko djelovanje majstora Kovačića zaslužuje veliki prostor u najboljem i najpomnijem međunarodnom razmatranju i vrjednovanju.“

Ovu nagradu, čija je motivacija „veličanje djelovanja onih koji rade s vrhunskom odgovornošću, prestižem i profesionalnošću kako bi, također i na humanom planu, približili osobnost kulture, rada, kazališta i filma, umjetnosti te sporta u prijateljskoj atmosferi, za razgovor u društvenoj i uljudbenoj otvorenosti“, primili su do sada brojni poznati umjetnici, pisci, političari, kulturni i javni djelatnici. Spomenimo samo neka imena: kipari Giacomo Manzù, Umberto Mastroianni, kardinal Paul Poupard, političar Giulio Andreotti, glumice i glumci Giulietta Masina, Claudia Cardinale, Alberto Sordi, Anthony Quinn...
Priznanje kiparu Kuzmi Kovačiću još je jedna potvrda vrijednosti suvremene hrvatske umjetnosti u svijetu, posebno hrvatskog kiparstva, koje svoju vrijednost potvrđuje kroz stoljeća, evo, sve do naših dana.
 

Ivica Luetić

Bio je osnivač unitarnoga Glasnika jugoslavenskih franjevaca

 
 
Fra Jeronim Vladić (Ustirama kod Prozora, 1848. – Šćit, 25. VI. 1923.) uređuje list Glasnik jugoslavenskih franjevaca koji je u Sarajevu pokrenut 1887. Fra Jeronom ga uređuje sve do 1894. godine. Otkud u to vrijeme – reći će (pravo)vjerni hrvatski nacionalni čistunci – taj naziv? Pa zar Jugoslavija nije nastala 1918? Zar u to vrijeme nije bilo drugoga imena kojim bi fra Jeronim nazvao svoje hrvatsko i katoličko franjevačko glasilo? Zapravo, odakle u to vrijeme ideja jugoslavenstva u Katoličkoj Crkvi uopće, a kod bosanskih franjevaca, posebno?
http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/images/stories/fra_jeronim_vladic.jpg
A da je ta u gore navedenom smislu „osloboditeljska ideja“ postojala i da je uistinu bila opasna za ondašnju austro-ugarsku vlast svjedoči svojim iskazom i sâm fra Jeronim Vladić, a što Vlado Vladić donosi u svojoj knjizi posvećenoj fra Jeronimu Vladiću pod naslovom „Cjelov mira. Probrana misao“. Zagreb, Vlastita naklada, 2011., str. 322.

„Kada smo 1886. osnovali svoj list, imali smo pred očima barem franjevačku Jugoslaviju i nadajuć se, da će se tako brzo ostvariti želje biskupa Strosmayera i Mihajla Obrenovića, za čim su oba težila svim silama. Imali smo pred očima i Bosnu i Hercegovinu i Slavoniju i Hrvatsku i Dalmaciju i Slovensku i Vojvodinu i Albaniju, čiji su se klerici počeli odgajati u Bosni, a bijaše ih i iz stare Srbije – Janjeva: Palić, Mitrović, Kolić, Gečović, Glasnović i t. d. I prvi broj iziđe pod nazivom „Glasnik Jugoslavenskih Franjevaca“. Što vidivši bos. vlada, pozva na odgovornost i mene koji u predloženom vladi programu okrstih list nazivom: Gl. Bosansko-Hercegovačkih Franjevaca. Dok smo se tude pravdali civilni adaltus zovne vladina cenzora i referenta za novine Gezu Szyrmaya i pita ga: kako je mogao propustiti list s onim nazivom? Ovaj mu odgovori da je u programu označen taj naziv. na što sam i ja dvaput upozorio  civilnog adaltusa i premda je držao u ruci prvi broj Glasnika i ne htjede da u nj pogleda, nego je jednako osto kod pisma o. Provincijala. Kad je čuo Szyrmayevu izjavu, prevrne prvi list i vidi da je ondje razmaknutim slovima napisano: Glasnik Jugoslavenskih Franjevaca; ali pri tom da se tako ne smije zvati – ko da će Jugoslavija umah progutati sve Nijemce i Madžare – nego kako je označio o. Provincijal. I ne bi druge, nego se sili pokoriti. Ali sam kroz cijelu godinu 1887. kopo posvuda, da prodrem s nazivom: Jugoslavenski, dok u mjesecu prosincu ne dobijem pismene dozvole, da se može unaprijed tek izdavati pod nazivom Jugoslavenski, koji je pod tim nazivom izlazio sve do godine 1895. Kad je iza mene uredništvo preuzeo pok. o. Ignacije Strukić, koji mu te godine promijeni naziv u Franjevački Glasnik, a kašnje u „Serafinski Perivoj“ dok se ne obrati u „Naša Miso“ koja uze posve drugi smjer. (Fr. Jeronim Vladić, Anketa Naše misli, NM, XXXIII./1919/3-4(45).)
 
Fra Jeronim Vladić bio hrvatski i bosanskohercegovački pisac. Osnove pismenosti naučio je kod župnika u Triešćanima, latinsku školu i novicijat završio u Fojnici, Gučoj Gori, Bugojnu, Carigradu i Livnu. Filozofsko-teološki studij okončao u Đakovu i Rimu. Pisao pjesme i prikupljao narodne pripovijetke, kao veliki ljubitelj narodnog blaga. On je jedan od predvodnika frajevaca iz ramskoga kraja koji je bio i ostao zadojen jugoslavenstvom. Njegovi nasljednici i dandanas slijede ga slijepo.
 

Vid Hinković

Službenica Božja Klara Žižić bit će proglašena blaženicom

 
 
Nakon što je prošle godine, 30. svibnja 2016. u Šibeniku zaključen istražni Biskupijski postupak o službenici Božjoj Klari Žižić, utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne (Šibenskih franjevki) i predan 16. lipnja iste godine na Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu, Kongregacija na čelu s prefektom kardinalom Angelom Amatom izdala je 30. lipnja 2017. 'Dekret valjanosti' kojim je pozitivno ocijenjen istražni Biskupijski postupak obavljen od biskupskog ordinarijata u Šibeniku, o životu, krjepostima, glasu svetosti i znakovima (čudesima) službenice Božje Klare Žižić, utemeljiteljice Družbe sestara franjevki od Bezgrješne.
http://sibenskiportal.rtl.hr/wp-content/uploads/2015/02/klara-zizic.jpg
Vijest je s osobitom radošću primljena u Družbi sestara franjevki od Bezgrješne, kao i od šibenskog biskupa Tomislava Rogića i biskupa u miru Ante Ivasa koji je predsjedao otvaranjem i zaključivanjem Biskupijskog postupka o službenici Božjoj Klari Žižić. „Odlikovala se svojim potpunim predanjem Bogu pokazujući to brojnim djelima milosrđa. Franjevačkom malenošću bila je bliska svakom čovjeku. Njezini suvremenici usporedili su je sa svijećom koja neprestano sjaji a njezina svetost prepoznata je od ljudi još za njezina života, kao i u vrijeme i nakon njezine smrti“, rekao je biskup Ivas i istaknuo kako je postupak proglašenja Klare Žižić blaženom, važan događaj za njezinu Družbu, Šibensku biskupiju, ali i cijelu Crkvu.
 
Šibenik je kolijevka najstarije ženske redovničke zajednice nastale na hrvatskom tlu od hrvatske utemeljiteljice Prominke, majke Klare Žižić. Svoj početak ova franjevačka redovnička zajednica bilježi 1673., dolaskom Mare s. Klare Žižić iz Promine u šibenski Varoš, kako nam to opisuje Knjiga od uspomene, stara kronika Sestara franjevki, pisana bosančicom i štokavskom ikavicom. (Kritičko izdanje Knjige od uspomene objavljeno je u Šibeniku, 2005.). Stoga, da bi se pisalo o Sestrama franjevkama nužno je najprije doznati nešto o njihovoj utemeljiteljici majci Klari Žižić.
 
Službenica Božja majka Klara Žižić, krsnim imenom Mara, rođena 1626. u Promini, utemeljiteljica je samostanskih trećoredica sv. Franje, najstarije izvorne hrvatske redovničke zajednice, koja svoj početak bilježi u Šibeniku 1673., i od tada u neprekinutom višestoljetnom kontinuitetu traje do danas, pod nazivom Družba sestara franjevki od Bezgrješne ili Šibenske franjevke. Vrijeme u kojem je živjela obilježeno je strahotama osmanlijskih osvajanja i pustošenja, sveopćom bijedom naroda, moralno-duhovnom, vjerskom i materijalnom.
 
Velik dio svoga života provela je u rodnoj Promini, župi koja obuhvaća više sela u Dalmatinskj zagori, između Knina i Drniša. U teškim okolnostima osmanlijske vlasti, kada je bilo vrlo teško sačuvati vjeru u narodu, Mara Žižić posvećuje svoj život Bogu zavjetom djevičanstva i posvećuje se pouci u vjeri i brizi za narod u bliskoj suradnji s franjevcima provincije Bosne Srebrene. Takav oblik suradnje s Bogu posvećenim ženama franjevci su u vrijeme Turaka prakticirali u mnogim mjestima zbog njihova nedovoljnog broja na širokim područjima koja su bila pod njihovom pastoralnom skrbi, gdje im je   pristup bio često nemoguć i ograničen. Uloga Mare, kasnije s. Klare, osobito je bila značajna u Promini kroz dugo razdoblje (24 godine), od 1648. do 1672., potpune odsutnosti franjevaca s tog područja. Ona je ostala u Promini pod cijenu vlastita života s ostatkom naroda, koji nije u organiziranom pokretu u kojem su sudjelovali i franjevci s Visovca, prešao na područje uz more koje je bilo pod vlašću Mletačke Republike.
 
Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turskog Carstva i Mletačke Republike 1669. i utvrđivanja granica krajem 1671., Mara Žižić dolazi 1673. u Šibenik koji je bio pod vlašću Venecije i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu. Ona dolazi u Šibenik 'na poziv stanovnika ovoga grada', kako stoji u jednom dokumentu, što znači da je njezino djelovanje, briga i skrb za narod bilo poznato i poželjno i u Šibeniku. U Šibeniku je odabrala mjesto među najugroženijima, nezaštićenima, izvan gradskih zidina, u blizini lazareta za gubavce i ostale kužne bolesnike, nedaleko od crkve sv. Martina i župne crkve Gospe van Grada.
 
Primanjem redovničkog odijela zajedno sa s. Serafinom Burmaz, uz odobrenje tadanjeg šibenskog biskupa Ivana Dominika Callegarija, 17. studenoga 1679., započinje redovnički život po Pravilu Trećeg samostanskog reda sv. Franje potvrđenu od pape Leona X. Iz tog Pravila s izrazitim naglaskom njeguje zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Kao osobiti izraz pokorničkog života prvih sestara pisani izvori o njoj i njenim sestrama ističu poniznost i uboštvo s prošnjom, redovito povezano s djelima ljubavi. Sva primljena dobra dijelila je s potrebnima. U svom hospiciju iskazivala je gostoljubivost i pružala smještaj siromašnim putnicima i njihovim životinjama koji su iz unutrašnjosti, s turskog područja, dolazili u grad, krijepila je svojom pomoći bolesne i umiruće, često oboljele od kuge i gubavce. 
 
Bezuvjetnim opredjeljenjem za Krista i Crkvu, stalno hranjena sakramentalnim životom i osobitim štovanjem Blažene Djevice, djelovala je evangelizacijski i bila je svjetlo svima koji su je susretali. Stoga je u prilici njezine smrti zapisano da ju žaljaše vas grad i Varoš, budući 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom. Na drugom mjestu u istim izvornim spisima, o njoj i o s. Serafini piše kako se one učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili. Tako se majka Klara opsluživanjem Pravila, crkvenih i Božjih zapovijedi, i nadasve djelima ljubavi, odlikovala svetim, čak najsvetijim životom (sanctisime vixit), kako je zapisano prigodom njezine smrti. Završivši sveto svoj zemaljski život, 21. rujna 1706., tijelo joj je pokopano u vlastitoj grobnici, u franjevačkoj crkvi sv. Lovre. U vjerničkom puku, osobito među njenim sestrama, do danas je ostao glas o svetoj utemeljiteljici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne.
 
Majka Klara Žižić bit će proglašena blaženom a onda u nekoj budućnosti i sveticom, nakon čega bi Šibenik mogao dobiti još jednog sveca. Naime, upravo iz toga grada dolazi prvi hrvatski svetac, franjevac i mučenik sv. Nikola Tavelić koji je živio od 1340. do 1391. godine.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će biti sljedeći gost Ace Stankovića u protuhrvatskoj emisiji "Nedjeljom u 2"?

Petak, 28/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1096 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević