Get Adobe Flash player

Zašto je spomendan sv. Dominika prestao biti 5. kolovoza?

 
 
Dominikanci (lat. Ordo praedicatorum: Red propovjednika, akronim OP; hrvatski bijeli fratri, prodikatori), katolički red koji je na početku XIII. stoljeća u južnoj Francuskoj utemeljio sv. Dominik; stvarno je ime reda braća propovjednici (franc. frères prêcheurs). Glavna im je zadaća bila propovijedanje sa ciljem suzbijanja heretičkih učenja, kojih je u doba osnutka reda bilo mnogo, i promicanja istina katoličke vjere. Red je 1216. potvrdio papa Honorije III. 
https://anunslife.org/sites/www.anunslife.org/files/styles/blog_large_image/public/saint%20dominic%202.JPG?itok=eFlGhjBU
Red se brzo širio Europom, najprije u gradovima i sveučilišnim središtima; za potrebe propovijedanja svaki je samostan imao svoju školu s magistrom koji je podučavao mladež »slobodnim umijećima«. Samostane su obično podizali, poput franjevaca, pri ulazu u grad. Kontemplacijom i studijem pripremaju se za dinamičniji život propovijedanja, skrbi za siromašne, bolesne, utamničene, posvećivanja izobrazbi mladih, znanosti i umjetnostima. Od 1233. bili su službeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori.
 
Godine 1234. papa Grgur IX. proglašava ga svecem i spomendan mu daje 5. Kolovoza (tj. dan prije datuma svečeve biološke smrti). Poslije je papa Kalikst III. postavio u taj dan svečanost Preobraženja Isusova na uspomenu pobjede Janoša Hunyadija i sv. Ivana Kapistrana nad Turcima pod Beogradom 1457. (i naši hrvatski velikaši su u tim borbama sudjelovali, poput braće Talovaca, Frankopana, i dr.). Papa Klement VII. proglasi dan Gospe od snijega svečanošću za cijelu Crkvu; tako je svetkovina sv. Dominika prebačena za 4. kolovoza. Nastanak i dominikanskoga reda u hrvatskim krajevima vezan je uz djelovanja Pavla iz Ugarske (Paulus de Hungaria, tj. iz Ugarskoga kraljevstva) Pavla Dalmatinca, bliskoga suradnika sv Dominika. Sveti Dominik je žarko želio osobno kristijanizirati Kumane koji su u svojim prodorima ugrožavali široki prostor od Ukrajine do Mađarske i Srednje Europe.
 
Dominikanski su samostani u srednjem vijeku rašireni po cijelom hrvatskom prostoru: Dubrovnik (1225.), Nin (1228.), Čazma (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Dubica (1235.), Zagreb (prije 1241.), Virovitica (prije 1242.), Zadar (1244.), Split (prije 1245.), Bihać (1266.), Kotor (1266.), Požega (prije 1303.), Šibenik (1346.), Senj i Kvarnerski otoci (prije 1380.), Gruž (1437.), Bol na Braču (1462.) itd. U XIII. i XIV. st. uključeni su u jedinstvenu Ugarsku provinciju, s posebnim vikarima za područje uz Jadransko more (Dalmacija) i Slavoniju (ostali hrvatski krajevi). Godine 1380. osnovana je Dalmatinska provincija, iz koje je 1486. nastala Dubrovačka kongregacija sa samostanima i redovničkim kućama na području Dubrovačke Republike. Između 1508. i 1587. samostani u Bihaću, Jastrebarskom, Bosiljevu i Modrušu tvorili su manju Hrvatsku dominikansku kongregaciju. Nakon Napoleonskih ratova samostani Dalmatinske provincije i Dubrovačke kongregacije udružili su se u jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1963. promijenila ime u Hrvatsku dominikansku provinciju. Dominikanski Generalni studij u Zadru, koji je djelovao od 1397. do 1807., prvo je hrvatsko sveučilište (otkriće Toma Vereša).
 
U hrvatskoj su kulturi i duhovnosti znameniti: A. Kažotić, zagrebački biskup, reformator katedralne škole i prvi hrvatski blaženik; Pavao Dalmatinac, pisac prvoga priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije; I. Stojković, pisac sustavnih rasprava o općim crkvenim saborima i o Crkvi; Klement Ranjina, propovjednik katoličke restauracije; Serafin Crijević Cerva, dubrovački povjesničar i biograf; Anđeo Marija Miškov, propovjednik i vjerski pisac; Vinko Draganja, prvi splitski akademski slikar; Jordan Kuničić, moralist i glazbenik; Vinko Kuničić, muzikolog i skladatelj; Hijacint Franjo Eterović, filozof i enciklopedist; Rajmund Kupareo, književnik i estetik; Tomo Vereš, filozof; Stjepan Krasić, povjesničar, akademik. Iako isusovački đak dominikanskome redu je pripadao i Juraj Križanić.
 
Na kraju XX. stoljeća dominikanci su razdijeljeni na 51 provinciju sa 6600 svećenika, braće suradnika i klerika. Redu pripada i 150 ženskih redovničkih kongregacija s 38.000 sestara, 250 samostana s 4400 klauzurnih sestara i 70 laičkih bratstava s više od 70.000 članova. Hrvatska dominikanska provincija danas ima 11 samostana i kuća s 80 redovnika. Od XIII. stoljeća na hrvatskim prostorima javljaju se klauzurne dominikanke i dominikanske samostanske trećoredice. Potonje su 1905. okupljene u Kongregaciju sv. Anđela čuvara, sa središnjom kućom u Korčuli, s oko 120 redovnica. Najpoznatija hrvatska i crnogorska dominikanka je Ozana Kotorka, prva hrvatska blaženica.
 
Od dominikanskih  knjižnica najvažnija je ona u Bologni, a u hrvatskom etničkom prostoru bogate su knjižnice imali samostani sv. Nikole u Kotoru, Splitu, Zadru, Bolu na Braču, sv. Križa na Čiovu, u Zagrebu, Rijeci, Korčuli itd. Najbogatija je ona u Dubrovniku, za koju je potkraj XV. stoljeća izgrađena posebna prostorija s dva reda pultova. Sačuvala je velik broj dragocjenih rukopisa iz srednjega vijeka i inkunabula. Pri urešavanju groba sv Dominika značajnu je ulogu imao Nikola (Matov)iz Barija talijanski kipar hrvatskih korijena kojega su zvali i Nikola Dalmatinac, Nikola Slaven, Nikola iz Dubrovnika. Godine 1469. on gradi nadgrobni spomenik u piramidalnom obliku sa lijepim kipovima; otada ga Talijani zovu Niccola dell! Arca (Nikolom od kovčega). Djelo dovršava jednim anđelom Michelangello i učenik mu Lombardi.
 

Teo Trostmann

U knjizi Tajna vjere fra Celestin Tomić uvodi nas u misterij euharistije

 
 
Valjaš, slugo dobri i vjerni!
U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!’
(Mt 25, 21)
 
Otkrivenje ili Apokalipsa, zadnja knjiga Svetoga pisma uvijek je zaokupljala posebnu pozornost ne samo crkvene nego i šire javnosti. Zbog svojega izričaja, punog proročkih tajanstvenih vizija, nerijetko je bila "žrtva" samoproglašenih tumača Svetoga pisma. Ovo ne vrijedi samo za one kršćane koji su otpali od jedinstva s Katoličkom crkvom, nego i za mnoge katolike. Posebno novoobraćenike, koji su u zanosu svoje vjere povjerovali da su pronašli ključ za sve tajne Svetoga pisma, posebice za ovo najzagonetnije - knjigu Otkrivenja.
Već zasićen i poprilično imun na takva tumačenja, posegnuo sam za knjigom Otkrivenje fra Celestina Tomića. Moj izbor nije bio slučajan. Već se sam upoznao s njegovim djelima i osigurao se s podosta njegovih knjiga koje je izdao Veritas. Taj naš vrsni bibličar na tako temeljit i uravnotežen način izložio je sva tumačenja i značenja poruka koje je zapisao sv. Ivan Apostol tijekom svojega zatočeništva na otoku Patmosu.
http://www.veritas.hr/arhiv/ver2006/ver11_06/11v06a15.jpg
Fra Celestin Tomić
 
Tu knjigu htio sam pokloniti i drugima. Kako je u međuvremenu bila rasprodana, povodom 5. obljetnice smrti fra Celestina Tomića predložio sam Uredničkom vijeću Veritasa da se ponovno tiska. To je i učinjeno. Danas ovu knjigu, kao i druge njegove knjige možemo nabaviti u Veritasu. Nisu skupe, jer najčešće sve ono što je uistinu vrijedno – nije skupo. Posebno me je obradovala vijest koju je u svom prošlom broju objavio Veritas, glasnik sv. Antuna Padovanskog da su njegova braća u redovništvu i svećeništvu na Provincijskom kapitulu u svibnju prošle godine pokrenuli postupak za proglašenjem blaženim fra Celestina Tomića. Njegova brojna djela u kojima nas na ozbiljan i temeljit način upoznaje sa Svetim Pismom, posebno su vrijedna danas kada kao gljive poslije kiše niču razni "proroci" i tumači Božje riječi. Njihove poruke posebno su opasne jer u svojemu samodopadnom neznanju  kao u pravilu napadaju na crkveno učiteljstvo, na Petra-Stijenu i na Katoličku Crkvu.
 
Sveto pismo nastajalo je u dugom povijesnom razdoblju, u različitim vremenima i različitim kulturama. Stoga je vrlo opasno kada se nađu nadobudni i priučeni "vizionari" kojima je sve jasno i koji počinju docirati svima drugima, koji su, eto, takvi glupani i ne razumiju ono što je je njima tako "prosvijetljenima" sinulo u glavu. Posebno je opasno kada se pritom sukobe s Crkvom i počnu je podučavati i ispravljati njezine "zablude". I u jednom i u drugom slučaju od fra Celestina Tomića možemo učiti. On je bio veliki poznavatelj Biblije i u svojemu tumačenju nudio je široki pregled što su u tome rekli najugledniji bibličari i povjesničari. Mnoga pitanja ostala su otvorena, i na neke nije mogao ponuditi konačni odgovor. Ono što ga je krasilo i što krasi sve velike i skromne ljude - uvijek se podvrgavao učenju Katoličke Crkve.

Posebno je sklizak teren kada čitamo događaje iz Staroga zavjeta. Neki su, posebice iz današnjeg kuta, zastrašujući. Čovjek se u nekim trenutcima mora zastati i preispitati. Suočen sa strahotom herema, po kojemu je Izraelcima bilo naloženo da u osvojenim gradovima moraju pobiti sve što je živo, upitao sam kako to razumjeti tadašnjeg župnika Žarka Relotu. Ne upuštajući se u iscrpnu i iscrpljujuću raspravu fra Žarko me uputio da čitam fra Celestina Tomića. Uistinu nitko nije tu delikatnu temu tako temeljito i argumentirano objasnio kao taj skromni samozatajni i - prejudicirat ću - sveti fratar u svojoj knjizi U zemlji obećanja.
 
U knjizi Začeci židovstva otkrio sam jednu iznimno važnu stvar. Bog se poslužio Babilonskim sužanjstvom, tom golemom tragedijom Izabranog naroda, koji su muci svojega progonstva iznjedrili velike proroke, poput Jeremije, Izaije, Malahije, Ezre, Nehemije... Proroci slute i navješćuju da iščekivani Mesija ne će biti tek zemaljski vladar Izraela, nego otkupitelj i spasitelj svijeta, te nam umjesto zemaljskog, navijestiti Nebeski Jeruzalem! Jedna od temeljnih istina i znak raspoznavanja između Katoličke crkve i onih koji su se od nje odvojili je čvrsta vjera u stvarnu nazočnost Krista pod prilikama kruha i vina. U svojoj knjizi Tajna vjere fra Celestin Tomić uvodi nas u misterij euharistije; stvarnu nazočnost Krista pod prilikama kruha i vina. "Tvrd je to govor" - kako u Isusovo vrijeme, tako i danas. Zato treba ustrajati na toj temeljnoj istini katoličke vjere, jer neprijatelj uvijek napada na ono što je najvrjednije!
Odluka Provincijskog kapitula da se pokrene postupak beatifikacije fra Celestina Tomića dobra je prilika da obratimo pozornost na djela tog veliko i skromnog fratra i dugogodišnjeg suradnika časopisa Veritas, kao i poticaj da se objave njegovi rukopisi koji još nisu ugledali svjetlo javnosti.
 
Marijan Križić, Veritas

Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio

 
  
Tomo Vereš (Subotica, 1930. - Zagreb, 2002,), dominikanac, filozof, prevoditelj, profesor na FF-u Družbe Isusove, i naravno doktor teologije, knjižničar (knjižnicu "Hijacint Bošković" doveo do regionalnog spomenika kulture). Zaredio se u Dubrovniku, svećenički red primio u Francuskoj 1949. Od 1975. do 1985. pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji predsjedava Tajništvom za one koji ne vjeruju. U svom radu se posebice posvetio proučavanju i prevođenju srednjovjekovnih filozofsv. Alberta Velikogsv. Tome Akvinskog i Jacquesa Maritaina; poznavatelj je i radova Karla Marxa. Zamjetan je njegov prinos uspostavi dijaloga s marksistima, te pitanjima važnim za položaj bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, kao primjerice u djelu: „Bunjevačko pitanje danas“ (1997.).
http://www.zkvh.org.rs/images/stories/licnosti/tomo%20veres.jpg
Tomo Vereš
 
Pisao je na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i francuskom. Došao je do otkrića da je dominikanski samostan u Zadru najstarije hrvatsko sveučilište. U knjizi "Razmišljanje jednog kršćanina" (Društvo sv Jeronima, Zagreb, 2000.) pretisak je članka "Prošlost i budućnost enciklike "Rerum novarum" objavljene prvotno u Maruliću br. 5 iz 1991. godine. Vereš ističe da je marksistička kritika prema enciklici pape Lava (Lea) XIII. iz 1891. godine mogla biti oštra i radi nepoznavanja te enciklike u javnosti, naime zadnje izdanje je bilo na hrvatskom jeziku 1942. godine, a i to je bilo slabo dostupno. Tako je Istranin i mason Ive Mihovilović, urednik zagrebačkoga jugokarađorđevićevski orijentiranog lista "Novosti", te otac jugotitoističkoga vanjskopolitičkoga novinarstva u svojoj knjizi "Vatikan i fašizam" iz 1950. iznio besmislenu optužbu da je papina enciklika i danas osnova klerofašizma u svijetu.(?!)
 
Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio niti nakon nakon enciklike pape Ivana XXXIII. "Mater et Magistra" (1961.) koju su komunisti javno hvalili, bez obzira što se Ivan XXIII oslanja i poziva na encikliku Lava XIII. (vidjeti npr. I. Mihovilović "Vatikan od Pia XII. do Pavla VI., Sedma sila, Beograd, 1963.). Vjekoslav Mikecin ističe da je poruka "Rerum novarum" cinična i izrazito priklonjena vladajućim klasama. Sociolog Ivica Maštruko (koji je ostvario karijeru i u slobodnoj Republici Hrvatskoj, op., T.T,) "proročki" nagovijestio je potpuno izumiranje katoličke socijalne doktrine u razvijenoj fazi samoupravljanja.(negdanja participacija radništva na nižoj razini odlučivanja u SFRJ, op., T.T.). Vereš navodi da je najkomičniji slučaj Srđana Vrcana koji je iskrivio ne samo sadržaj već i naslov enciklike u svojoj površnosti nazivajući ju "De Rerum novarum" (valjda pokušaj ablativa ili je u pitanju "oblativ i obliti(v)"?, op., T.T.). Zanimljivi su prethodnici socijalnog nauka crkve o novim stvarima (kapitalizmu) od kojih navodim samo Lamennaisa, Baadera i Kettelera. Lamennais u "Poštivanju nedjelje" iz 1823. piše: "moderna politika, sva obuzeta materijalnim interesima... ne vidi u siromahu ništa drugo nego puki stroj za rad iz kojega treba izvući najveću moguću korist... ona određuje njegovu korisnost prema tome koliko proizvodi, kao što korist od bogataša ocjenjuje prema tome koliko troši, jer bogatstvo države, tj. porez, raste razmjerno tome koliko se proizvodi i troši. Dopustite da se ove misli šire, dopustite da se združe sa najnižim strastima što se kriju u ljudskom srcu,sa škrtošću i gramzivošću,pa ćete uskoro vidjeti do kojih strašnih ispada može narasti prezir čovjeka prema čovjeku. Dobit ćete robove industrije koji će biti prisiljeni da se zatvore u radionice za komad kruha, koji će živjeti i umirati a da možda nikada ne će čuti o Bogu, niti će poznavati ikakvu dužnost, a često ni bilo kakvu obiteljsku vezu, koji ne će imati drugih želja osim onih životinje, ni bilo kakva straha osim od dželata".
 
Da, to stanje i jest dovelo do zala fašizma i komunizma, ali tehnologija nam je omogućila osim svjetskih ratova i strašnih oružja također i dosadanjoj povijesti nepoznato blagostanje. Ali to je posebna tema, kao i ekonomija današnjice, demografija ako izraz nevjere u život, te stanje čovječanstva izvan tzv. Zapada.
Franz von Baader je 1834. u poslanici "O proleterima" napisao: "da se nezadovoljstvo radnika ne može riješiti osnivanjem dobrotvornih ustanova, nego da je država kao graditeljica zajedničkoga dobra po svojoj naravi dužna štititi njihova elementarna ljudska prava." Baader vidi proletarijat kao svjetskopolitički fenomen i ističe dužnost Crkve da im pomogne, osobito kroz đakonat.
Biskup Mainza Ketteler u propovijedi iz 1848. veli da kapitalizam nije ništa drugo nego ateizam na ekonomski način, tj. razvlašćivanje Boga a ovlašćivanje čovjeka kao apsolutna gospodara svijeta. U enciklici Rerum novarum papa Lav XIII. jasno ističe da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i da nitko ne smije nekažnjeno vrijeđati dostojanstvo čovjeka, te da je mali broj moćnika  nametnuo gotovo ropski jaram neizmjernom broju proletera. Ta činjenica nameće Crkvi obvezu da se hitno i djelotvorno pomogne masama koje žive u bijedi.
 
Zanimljiva je dalekovidnost Lava XIII. koji je razumski predvidio nemogućnost posvemašnje kolektivizacije i nacionalizacije, tj. ukidanja privatnoga vlasništva, jer bi se time postigla samo opća siromaština. Papa tvrdi: "da bi to bilo ne samo nepravedno, nego bi se time također pobrkao i poremetio svaki red,te bi iz toga nastalo kruto i odvratno ropstvo građana. Otvoren bi bio put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi, nestalo bi osobnog poticaja za poduzetništvo i marljivost te bi tako nužno presušili i izvori bogatstva." Tu je Lav XIII. bio dalekovidan, ali bi bogatstvo trebalo imati okosnicu između dvije Isusove poredbe, one o bogatašu koji će teže u kraljevstvo nego deva kroz "Iglene uši" (naziv uskoga prolaza kroz jeruzalemske zidine), te druge o talentima koje je gospodar povjerio slugama. Moje mišljenje jest da država treba kontrolirati promet, rudna bogatstva, strateške grane poljoprivrede i industrije, te jasno upravu, pravosuđe, policiju, vojsku i dostupnost školovanja i zdravstvene zaštite državljanima.
 
O enciklici ću navesti još naših "zvjezdoznanaca". Ive Mihovilović u članku "Papa i radnička klasa" (NIN, Beograd, br. 1604.) piše da je "doktrina Leona XIII. izgledala čak revolucionarna, heretična, dok danas djeluje arhaično i demagoški naivno". (kako danas djeluju Karlo Marx i Ive Mihovilović?, op., T.T.) Inoslav Bešker, "Godina socijalnog nauka Crkve", Vjesnik, 3. siječnja 1991. tvrdi da je enciklika RN Lava XIII. "dvije godine po osnutku Druge internacionale (komunističke međunarodne organizacije, op., T.T.) bila gotovo iznuđen odgovor Crkve na izazov socijalizma. Vereš odgovara da je sa pisanjem RN započeto 1887. (dvije godine prije Druge internacionale), te da joj nije meta socijalizam već položaj nemoćnih radnika. (tko je tada uopće mogao zamisliti komunističku revoluciju u Belle epoque, a još najmanje u seljačkoj Rusiji, op., T.T.)
 
I unutar Crkve je bilo čudnih struja, npr. Dobri pastir kao udruga katoličkih svećenika u BiH vrlo neobično bliska socijalističkim vlastima. Vitomir Jeličić 1950. u Dobrom pastiru (1-2) naziva encikliku Lava XIII. u epohalnom; dapače nastoji ju uskladiti sa jugosocijalizmom. Jeličić u enciklici ne vidi kritiku socijalizma (tj. ne želi vidjeti, op., T.T.), samo ukazuje na otklon od kapitalizma. Vereš mu zamjera što ne spominje nepravde u kolektivizaciji na selu i u gradu; mnogi privatni vlasnici su postali proleteri a vrhuška partije se "buržoazificirala". Zamjerka ne stoji, pa tko bi se to usudio napisati! Posebna tema za izučavatelje novije povijesti je odnos Crkve i socijalističke države u kojemu su svećenici od lojalnosti sustavu kruga (udruge) oko Dobrog pastira (Vitomir Jeličić, Karlo Karin) preko (većinska struja koje su glavni predstavnici biskup Đuro Kokša i mudri kardinal Franjo Šeper) ekvilibristike (hodanje po tankoj niti) onih koji bi se nezamjerali vlastima i pomirili papinstvo i ateističko carstvo do ljudi poput Vereša i Vladimira Horvata koji se nisu bojali ni zatvora ni dijaloga sa braćom mar(k)sovcima.
 
Poruga Vereša prema fratru Marku Oršoliću koji piše članak "Kršćanin u službi revolucije", Zagreb, 1976., napada encikliku Lava XIII. Oršolić kritizira kasnije i Stepinca i hrvatsku politiku, ostaje dosljedan sebi do kraja. Pomoćni mariborski biskup Vekoslav Grmič 1977. godine ideal brige za radnike ne vidi u Crkvi već u Marxu. (i Tomislav Horvat je na tom tragu, bliže repu nego glavi.) Isti Vekoslav (zekoslav) u "Molitvi za Jasenovac", Duga, Beograd, 19. 5. 1984. kaže "da ne bi bilo bitno pitanje da li je čovek vernik ili ateista, već... kako i koliko se zalaže za socijalizam".
Vjekoslav Bajsić 1982. pronalazi vjernike samoupravljače i socijaliste, po njemu bi katolički nauk značio podržavanje kolonijalne svijesti.(?!)
Špiro Marasović ne vidi načina da se građani unutar "sistema" organiziraju na temelju ne socijalističkosamoupravnog  svjetonazora.
Luka Vincetić (hvaljeni "crveni" pop) poetski objavljuje u časopisu "Oko" Vjerujem u Oktobar 1917. (komunistička revolucija, op., T.T.), u Jugoslaviju 1943. (titoizam) u svijet 1977. puta 7 i pravovjerju mome nema ni kraja ni konca. Oko očito navodi na grijeh.
Pentekostalac Peter Kuzmič 1981. žali što u Crkvi (katoličkoj) nema samoupravljanja.
Josip Sabol konačno 1989. u članku "Samoupravni socijalizam u svjetlu katoličkoga društvenoga nauka" (Glas Koncila, br. 28.) izjavljuje da je car gol, tj. da je samoupravni sustav nebuloza i da je u suprotnosti s naukom Crkve.
 

Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1288 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević