Get Adobe Flash player

Kad sam stigao u Njandomski centralni logor 4. travnja 1938., u njemu je bilo oko 7000 [o]suđenika

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.-1999.)
Nade su nam porasle kad smo na komadu otkinutih novina u koji je bila umotana hrana pročitali odluku Prezidija Vrhovnog sovjeta o nagradama slobodnih graditelja kanala Volga-Moskva i o oslobađanju, prije roka, 157.000 zatvorenika. Mnogi od njih bili su, pisalo je, nagrađeni za požrtvovan rad na izgradnji kanala. Ta nam je odluka podgrijavala nade. Nažalost, nakon te amnestije neki su ljudi ponovno došli u zatvor i pripovijedali da je riječ o velikoj obmani, namijenjenoj u prvom redu – inozemstvu. […] Moja neočekivana izjava o štrajku glađu i zahtjev za žalbu zbunili su istražitelje. Gotovo su pobjesnjeli udarajući me šakama i nogama: – Nećeš ti nikada vidjeti tužitelja… […] Svi smo bili već osuđeni i svaki je od nas dobio deset godina, iako su se optužbe razlikovale. […] Bilo je veoma hladno, pa se sa svih prozora dizala bijela magla smrznutog ljudskog daha, jer su gotovo sva stakla bila razbijena. Taj dim ljudskog isparavanja iz ćelija bio nam je jasan znak da je i ovaj zatvor nabijen zatvorenicima. […] Prostorija je bila oko osam metara široka i dvadeset dugačka, a u njoj se našlo oko 360 ljudi. Svuda naokolo uz zidove bili su drveni ležaji pretrpani zatočenicima, a u blizini vrata dvije kible za nuždu. […]
http://cdn.jornalgrandebahia.com.br/2015/11/Prisioneiros-esmagam-pedras-no-gulag-do-Mar-B%C3%A1ltico-Canal-em-1932.jpg
Pa, to je još gore od istražnog zatvora! Ljudi su padali u nesvijest zbog nedostatka zraka, ali se nitko nije na to ni osvrtao. Ubrzo sam uvidio da je ovdje i hrana mnogo gora. Dnevno smo dobivali pola kilograma polusirovog kruha. Ujutro samo šalicu crne kave s dva komadića šećera [sladora]. U podne ništa. Uvečer čorbu [juhu] od napola trulog kupusa i nešto pirea od smrznutog krumpira ili ječmene kaše. […] Na radove u industriji, u udaljenim oblastima zemlje, upućivali su samo one koji su po čl. 58 osuđeni na kaznu do tri godine, a s njima i kriminalce. Sve druge čekaju teški fizički radovi u udaljenim sjevernim oblastima. […] Zbog tobožnje sabotaže po čl. 58 točka 7, bili su osuđeni na smrt strijeljanjem. Poslije dva i pol mjeseca provedenih u ćeliji smrti – kazna im je zamijenjena s 25 godina robije. Bili su sretni što im je poklonjen život. […] Ali, neki novi kuhar nije se pridržavao toga pravila. Koristio se svakom prilikom podvaliti osuđenicima. Jednom daje samo gustinu, drugome samo vodu. […] A kad mu je jedan naš drug pokazao svoju porciju s mutnom vodom i zamolio ga za malo dodatka, kuhar je čovjeku grubo dobacio: – Dat će tebi dodatak javni tužilac! […] Sav izvan sebe od srdžbe, izlio je porciju na glavu kuhara i počeo ga šakama udarati. U tome su mu pomogli još neki osuđenici i u gužvi koja je nastala prevrnuli kazan i polomili posuđe. Straža je brzo intervenirala. Inicijatoru ove tučnjave navukli su luđačku košulju, presavili ga povezujući mu noge i ruke zajedno i pretukli ga tako da više nije ni sličio živom biću. […]
 
Našu su pozornost već od početka privukla dva studenta, osuđena na po deset godina kao 'jesenjinci'. Prema njihovim riječima, bili su osuđeni zato što su držali zabranjene knjige Jesenjina i prijepise njegovih pjesama. […] Jedan od staraca koje smo zatekli u sobi, Stjepan Ivanovič Rogatov, imao je 68 godina. […] Gotovo cijeli svoj vijek, kao komunist, proveo je po zatvorima. Još prije revolucije bio je hapšen i osuđivan. Borio se u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, te u građanskom ratu. Godine 1921. nije se složio s uvođenjem NEP-a. […] Radio je kao profesor ekonomskih znanosti u Lenjingradu. […] Za vrijeme carizma proveo je četiri godine na robiji i u progonstvu. A sada već više od sedam godina leži po raznim sovjetskim zatvorima samo zato što se nekome čini da je on protiv sovjetske vlasti, samo zato što je 1921. bio protiv NEP-a. Kad je već bez ikakvih stvarnih krivica izdržao prvih sedam godina, 1937. su ga ponovno uhapsili i optužili kao socijalno opasnog. […] Stjepan Ivanovič Rogatov mi je opširno govorio o mučenjima u zatvorima i poniženjima kojima je bio izvrgnut. Za vrijeme moga prebivanja u Katarininom zatvoru u Vologdi, bio sam s njim nerazdvojan. Ostavio sam ga tamo u vrlo teškom, gotovo beznadnom stanju. Siguran sam da nije više dugo živio. […]
 
Njandomski centralni logor nalazio se na periferiji grada […] Kad smo stigli u taj centar, 4. travnja 1938. godine, u njemu je bilo oko 7000 [o]suđenika. Učinilo mi se u početku da se nalazim na nekom međunarodnom sajmu. Bilo je tu ljudi iz svih sovjetskih republika […] – pravi Babilon. Bilo je ljudi i iz drugih zemalja […] Osim muškaraca, bilo je tu i žena i djece. Ovdje sam se prvi put sreo s praksom da su politički osuđenici izmiješani s kriminalcima. A tih je bilo svih kategorija, od sitnih džepara do ubojica i razbojnika. […] Dok je po vanjskom izgledu logor podsjećao na neki sajam, po svojoj suštini to je bilo poprište strave, meteža, straha, bezakonja i despotizma. Ljudi su bili bez ležaja. […] U početku smo se svi nekako smjestili po ležajima. Ali, kad su došli kriminalci, oni su istisnuli političke osuđenike, neke jednostavno izbacili na zemlju. Kriminalci su ovdje bili pravi gospodari iako ih je bilo samo četrdesetak. […] te su stvari jednostavno bili oduzeli političkim zatvorenicima. Tko bi se bunio, bio bi pretučen. Kriminalci su svima naočigled tukli nevine ljude i pljačkali od logorskih zatočenika sve što im se svidjelo. Činili su to usred bijela dana i u prisustvu logorske administracije i stražara koji su to, smijući se, mirno promatrali. Logorska uprava je kriminalcima nadjenula i poseban naziv – 'bitoviki', ljudi koji su izrasli iz života, proizvod određenih socijalnih uvjeta. Nas, političke zatočenike, nazivali su 'kontriki', kontraši, kontrarevolucionari. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

"Kamionima smo odvezli iz Zagreba 70 djevojaka iz Djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Bile su između 16 i 20 godina"

 
 
Uz Međunarodni dan žrtava holokausta nad židovskim narodom, uz najoštriju osudu svih zločinačkih ideologija koje su prouzročile i dovele do takvih strašnih stradanja nedužnih ljudi, pa i cijelih naroda i osudu svih pojedinaca koji su osobno sudjelovali u takvim strašnim zločinima, pa i osudu malobrojnih zavedenih zločinaca iz našega naroda koji su u tome holokaustu nad Židovima ili drugima sudjelovali, te žaljenje za svim nedužnim žrtvama koje su se objektivno dogodile, ne smijemo nikada zaboraviti na holokaust i genocid nad hrvatskim narodom, kao i sve zločinačke laži, klevete i mitove proistekle iz tih laži od strane velikosrpske i jugoslavenske komunističke zločinačke ideologije.
https://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2015/06/SAM_1229.jpg
Navest ću samo jedan od mnogobrojnih takvih strašnih primjera, koji to dokazuju, a objavljen je u Glasu Koncila broj 48 od 28. studenoga 2010. u rubrici "Osvrti", pod naslovom "Jecajući, privijale su se jedna uz drugu", od autora Janka Bogovića: "Dopustite mi, s malim zakašnjenjem, da povodom feljtona o partizanskim zločinima nad trudnicama i djecom, objavljenog u brojevima od 35 do 43/2010, podsjetim hrvatsku javnost na poslijeratni masakr mladih učenica u Zagrebu. Prikazao ga je Krešimir Babić, temeljem susreta s jednim partizanskim borcem, koji mu je ispričao cijeli događaj.
Uvjeren sam da će potresti svakoga tko ima imalo osjećaja za pravdu.
Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat za mehaničara u Školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima.
Završetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Ulica kneza Borne blizu hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani.
Godine 1952, s lažnom putovnicom, emigrirao je u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života.
 
Nekoliko dana nakon što su partizani preuzeli vojnu garažu, stupio je u razgovor s naoružanim stražarom. Taj je izgledao blijed i umoran. Činilo mu se kao da ga muči neki nemir. Evo, što mu je ispričao:
'Nisam spavao već nekoliko noći', reče. Oprezno se ogledavši, stražar nastavi tihim i potištenim glasom: 'Gledaj, na primjer, prekjučerašnju noć. Kamionima smo odvezli iz Zagreba 70 djevojaka iz Djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Bile su između 16 i 20 godina.
Bile su odvezene i strijeljane kod prvoga zavoja iza Velike Gorice, uz cestu prema Kravarskom. Bolni vrisak tih mladih djevojaka još mi uvijek odjekuje u ušima: - U čemu je naša krivnja? Zašto smo optužene? Zašto nas želite ubiti?
Neću nikada moći zaboraviti kako su se te jadne djevojke, drhteći i jecajući od straha, pred svojim ubojicama, privijale jedna uz drugu.'
Jedino što se Krešimir usudio pitati partizanskog stražara bilo je odakle je.
Ovaj mu je odgovorio da je iz Đakova, te da se zove Mate.
Preradovićeva ulica nalazi se jedva 5 minuta hoda od trga koji nosi ime vrhovnog zapovjednika partizanskih odreda, odgovornog za ovaj, kao i druge masovne zločine počinjene nad hrvatskim narodom tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata.
Sigurno da povijest nikada nije samo crna i bijela, već je nijansirana.
No, postoje stanovite moralne vrijednosti koje jedan narod i njegovo demokratski izabrano vodstvo ne može i ne smije prekoračiti, ako ne želi ukaljati svoju čast i ime. Bez toga nema budućnosti.
Hrvati, kojih je u Narodnooslobodilačkoj vojsci za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bilo u postotnom pogledu najviše, borili su se za slobodu i demokratsku državu. Ne za komunističku i velikosrpsku. Neki od njih bili su izmanipulirani od tadašnje staljinističke Komunističke partije Jugoslavije i bili zadojeni dogmatskim marksizmom.
 
Ne treba ni najmanje sumnjati da je cilj sadašnjih manipulacija i provokacija s antifašizmom/fašizmom u Hrvatskoj izazivanje podjela u društvu prema uzrečici "divide et impera" (podijeli pa vladaj). Svakako nije teško dokučiti u čijem je to interesu."
 

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.- 1999.)
Kada bi iz ljudske povijesti trebali (kirurški) izdvojiti najzloglasnije zatvore, vjerojatno jedni od najgorih bili bi upravo komunistički zatvori kao i njihove postkomunističke posljedice npr. na okupiranom području RH tijekom Domovinskog rata, ali i rata u BiH. Nekome je komunistički sustav bio pljačkaška priprema udbaške i KOS-logistike; kasnije je nekome bio rat, a nekome privatizacijski brat jer najslasnije su pljačke zaodjevene muljem rata kao i prethodnim popločenjem za bilo koji sukob na ovoj planeti. Dosta je knjiga napisano temu tih zatvora, ali za početak o tim iznimno lošim vremenima dobro je iznijeti izbor citata iz knjiga ljevičara Juliusa Baranovskog (1904.-1999.) i „desničara Mirka Vidovića“ (1940.-2016.). Pravo je čudo da su prvo i drugo izdanje knjige Juliusa Baranovskog „Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957)“ tiskani još 1981. u Zagrebu tijekom komunističke vladavine, a smatram da bi izvadci iz knjige Mirka Vidovića „Sakrivena strana Mjeseca, Pet godina u Titovim tamnicama“ (tiskani prvotno u Knjižnici Hrvatske revije, München – Barcelona, 1978. i prevedene na nekoliko stranih jezika) trebali ući čak u obveznu literaturu moguće (post)kurikularne joka-reforme jer, kao i sustavi, reforme bi nakon neke nevaljale i nikad dorečene prošlosti u tom smislu trebale donositi novost i svježinu u obrazovni i sve sustave svijeta, ali one nažalost donose – ponavljanje i loše naučene lekcije (prošlosti).
https://www.sumari.hr/sumari/foto/15105a.gif
„Poznavao sam i mnoge druge sovjetske ljude, a i komuniste iz drugih zemalja. Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene, koja je potkraj 1932. godine zauvijek nestala sa scene. I Žemščužine, žene Molotova. […] Bio sam, napokon, činilo se, za stalno premješten u Kalinjin. Grad na Volgi, velik za ono vrijeme. […] Sviđao mi se i novi posao: postavljen sam za savjetnika za drvnu industriju i šumarstvo u Oblasnom izvršnom komitetu i dobio odmah dosta zaduženja i odgovornosti za cijeli drvni sektor te oblasti. Željnom da se dalje dokazujem, to mi je dobro došlo. Osjećao sam se, možda prvi put u životu, baš sretan i zadovoljan. Kako sam bio naivan! […] Tu, 1937. godinu u Kalinjinu nikad neću zaboraviti: mnogu su ljudi jednostavno prekonoć nestajali. Radnici bi došli ujutro na posao i vidjeli da njihovog druga nema, da nema nekolicine iz nekog drugog pogona. Začas bi se proširili glasovi da je uhapšen taj i taj, a sekretari partijskih organizacija i neki iz NKVD-a objašnjavali bi, obično u podne na sastanku sazvanom za sve, da su 'uhapšeni narodni izdajnici', da je postignut 'još jedan veliki uspjeh u razračunavanju s neprijateljima sovjetskog društva'. […] Čudio sam se, eto, gotovo im se rugao, što su uhapsili Livšica i predsjednika Gradskog sovjeta, a nije mi poznato da je već uhapšeno mnogo tisuća potpuno nevinih i najodanijih ljudi sovjetskoj vlasti?! Samo jučer, tvrdio je Devjatkin, u toku noći, načelnik uprave III. odjeljenja NKVD-a uhapsio je više od 400 ljudi u susjednom rajonu! […]
 
U to su vrijeme u Kalinjinu bila tri zatvora; gradski glavni zatvor, novoizgrađeni 'politički izolator' i tzv. 'unutrašnji zatvor' koji se nalazio u podrumu zgrade Oblasne uprave NKVD-a. Iako mi je iz raznih priča bilo poznato da su uvjeti u 'unutrašnjem zatvoru' vrlo teški, želio sam baš taj. […] Istražitelji, naime, sada saslušavaju optuženog neprekidno danju i noću, sve dok taj potpuno ne iznemogne. Obično se na kraju čovjek slomi i potpiše sve optužbe protiv sebe i protiv onih za koje istražni organi prikupljaju materijal. Počeli su i tući ljude, zatvarati ih u specijalne ćelije, hraniti slanom ribom, a ne davati im vodu. Ima svega, strašnih stvari. […] U sobama za saslušavanje svuda su postavili rešetke. Zlostavljaju svakoga do mile volje. […] Da bismo to izbjegli stali su me uvjeravati, svi mi treba da odmah, bez ikakvog otpora potpišemo ono što žele istražitelji. Nije dovoljno samo priznati svoju krivicu, već se moraš trsiti da povučeš za sobom što više ljudi koji su još na slobodi, optužujući ih kao svoje suučesnike. Što više ljudi bude pohapšeno, govorili su mi, to će se prije drug Staljin zainteresirati kako je došlo do toga da se odjednom pojavi tako velik broj neprijatelja. Osim toga, kad bude toliko mnogo pohapšenih, neće sve moći postrijeljati. S manjom grupicom lakše se možeš razračunati. […] Bilo mi je teško da ih osuđujem. Ali, nekako sam slutio i osjećao da ne smijem poći njihovim putem makar me to stajalo života. […] da za priznanje koje su potpisali istražitelju, i za optužbe protiv drugih, dobivaju bolju hranu i duhan. Istražitelj im je obećao da će preko reda završiti njihove predmete i sve ugoditi tako da dobiju što blažu kaznu, najviše osam godina prisilnog rada u logorima. Doći će, navodno, i razna skraćenja za vrijeme izdržavanja kazne. To je ipak lijepa perspektiva, nadao se Pavlenko. Nije bilo nikakvog smisla da ga razuvjeravam. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)

 

Đivo Bašić

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Subota, 23/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1218 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević