Get Adobe Flash player

Rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u

 
 
Kosta Novaković (Čačak, 3. VI. 1881., 1886. ili 1889. – Moskva, 19. IV. 1939.) bio je srpski socijalistički političar, novinar i profesor, "jedno od najkrupnijih imena srpske ljevice 20. stoljeća". Bio je istaknuti član Srpske socijaldemokratske partije i jedan od osnivača i rukovoditelja Komunističke partije Jugoslavije. Bio je urednik listova Budućnost, Radničke novine, Radnik i Borba. Kao srpski vojnik je tijekom balkanskih ratova prešao Albaniju. Njegov najznačajniji spis je „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima“, zbog kojeg je bio osuđen na robiju. Iz Kraljevine Jugoslavije je emigrirao u SSSR. Zajedno sa drugim rukovoditeljima KPJ strijeljan je tijekom staljinističkih čistki.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bc/Kosta_Novakovic.JPG
U Čačku je išao u gimnaziju. Još kao gimnazijalac prišao je radničkom pokretu u Srbiji. Nakon završene srednje škole, prešao je u Beograd na studije. Prema jednom izvoru, Novaković je u Beogradu studirao pravo. Prema drugom izvoru, u Beogradu je završio Filozofski fakultet. A prema trećem, završio je Fakultet prirodnih znanosti u Beogradu 1913. godine.
 
Godine 1906. ili 1907. stupio je u Srpsku socijaldemokratsku partiju, koja je djelovala kao oporbena stranka u Kraljevini Srbiji, zastupajući interese radničke klase i oštro se suprotstavljajući planovima velikosrpske buržoazije za osvajanjem Albanaca i Makedonaca. Zajedno sa Tucovićem, Lapčevićem i Dragovićem, postaje jedan od njenih prvaka. Bio je sekretar Radničke komore Srbije i jedan od urednika listova "Budućnost", "Radničke novine", "Radnik" i "Borba". Među vojnicima je širio socijalističku propagandu, a u dopisima iz Albanije Radničkim novinama i Borbi, raskrinkavao je "imperijalističku velikosrpsku politiku".
 
Kada se 1919. godine vratio u domovinu, sudjelovao je u Kongresu ujedinjenja u Beogradu, kada je Srpska socijaldemokratska partija kolektivno pristupila novoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista). Tada je izabran u najuže partijsko rukovodstvo, za člana Izvršnog odbora Centralnog partijskog Vijeća. Na Drugom kongresu, nazvanom — Vukovarski kongres (1920.), bio je u najužem rukovodstvu revolucionarne »ljevice« koja je pobijedila unutarpartijski reformizam i centrumaše oko Dragiše Lapčevića i Živka Topalovića. Novaković je bio partijski predstavnik u Makedoniji. Na prvim poslijeratnim izborima u Kraljevini SHS 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, za izbornu jedinicu Skoplje. Novaković je bio veoma aktivan član, sudionik na svim kongresima i konferencijama KPJ, do uhićenja.
Tek oslobođen, na Vidovdanskom procesu je kao novinar pratio optužene drugove. Jugoslavenske komuniste zastupao je i na kongresima Komunističke Internacionale, kao delegat na Četvrtom (1922.) i Šestom kongresu. Nakon zabrane Komunističke partije Jugoslavije, jedan je od osnivača legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije 1923. godine (preko koje je KPJ djelovao) i član njezinog rukovodstva. Neumorno piše i uređuje više sindikalnih listova, sudjeluje kao delegat na ilegalnim konferencijama KPJ. Bio je jedan od vodećih predstavnika lijeve frakcije KPJ, protiveći se Markovićevoj redukciji nacionalnog pitanja na čisto konstitucionalno pitanje. Godine 1924. objavio je veoma utjecajan spis „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima!“, kojim osuđuje ugnjetavačku politiku velikosrpske buržoazije i nedvosmisleno brani pravo naroda Makedonije na samoopredijeljenje. Zbog ove brošure Novaković je već u rujnu iste godine osuđen na šest mjeseci zatvora. Na presudu je uložio žalbu višem sudu u kojoj između ostalog stoji:
 
„Ja Vas zamišljam u sudnici ozbiljne, dostojanstvene, sa punim uvjerenjem da se brinete o zadovoljenju pravde. Da ostavimo na stranu što u mom slučaju imate posla s jednim zakonom, koji nema u svijetu sebi ravna i koji mnogi vaši kolege pravnici smatraju za pravnu nakazu i reakcionarno čudovište... Pretpostavimo da Vi uzimate i taj zakon — kao i svaki drugi zakon — za važeći. Pred Vama će biti i moja brošura u kojoj sam ja iznio suštu istinu o Makedoniji... Ja znam Vi ćete mi reći da su stvari koje sam ja napisao i rekao na pretresu o Makedoniji i životu stanovništva Makedonije, da su te stvari strašne i teške i da se ne smiju reći — pa ako su i istinite — jer se time štete viši interesi... Ja sam iskusio da su se zbog tih vaših ’viših interesa’ stotine hiljada srpskih majki zavile u crno baš zbog Makedonije, a još nekoliko puta po sto hiljada makedonskih, bugarskih i grčkih majki — i to sve bez ikakve koristi po narode Balkana. Vidim da će se zbog tih vaših ’viših interesa’ stvoriti još dosta novih kosturnica balkanskih naroda. Zato i ja - i svi koji misle kao ja — moram govoriti i dalje istinu o Makedoniji i gledati da štogod doprinesem da se probudi svijest kod svih balkanskih naroda, te da spriječe buduće kosturnice zbog Makedonije, da spriječe u zlom radu one koji te kosturnice pripremaju, da se udruže u bratski savez. Eto, zato mi se čini da mojoj istini prijeti opasnost od Vaše pravde.Viši sudovi su potvrdili presudu prvostupanjskog suda i Novaković je izdržao zatvorsku kaznu. Godine 1926. je ponovno uhićen i osuđen zbog komunističke propagande na pet godina robije.
 
Emigracija u SSSR-u
 
Godine 1927. beogradska partijska organizacija je organizirala njegov bijeg iz bolnice i prebacila ga u inozemstvo, nakon čega je emigrirao u Sovjetski Savez. Iste godine postaje član Komunističke partije (boljševika). Bio je predstavnik KPJ pri Balkanskom zemaljskom sekretarijat u Izvršnom komitetu Komunističke internacionale 1928. godine. U emigraciji objavljuje tekstove za međunarodni list Balkanska federacija, koji je na francuskom izlazio u Beču.
 
Novaković je radio u Izvršnom komitetu Međunarodne organizacije pomoći revolucionarima. Uslijed toga je često boravio u Njemačkoj na partijskom radu. Godine 1928. član je Komunističke partije Njemačke. Pomagao je Mustafi Golubiću tijekom njegovog boravka u Berlinuoko 1930. godine. Novaković je poznavao šefa "Crvene pomoći", koja je Golubiću odobrila pomoć od 10 DM tjedno. Novaković je bio poznat kao žestok i nepokoran temperament.
 
CK KPJ je 1931. ili 1932. godine isključio iz Partije Kostu Novakovića, zbog frakcijske djelatnosti. On je optužen da je navodno unosio svoje frakcijske poglede među studente kao „ultraljevičar". Kosta Novaković je počeo padati u nemilost kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za frakcionaštvo. Iako je imao završen fakultet, radio je u Moskvi kao pomoćni tiskarski radnik, pod imenom Petar Petrovič Dragačevac, i živio u komunalnom stanu. Prema opisu Rodoljuba Čolakovića, živio je u sirotinjskoj sobici, "u tijesnoj prostoriji od desetak četvornih metara", sa željeznom posteljom prekrivenom vojničkom dekom, jednim polurazvaljenim ormarom, stolićem i dvije stolice bez naslona, ali besprijekornog reda.
Godine 1933., u Moskvi je Kostu Novakovića sreo Rodoljub Čolaković, koji opisuje strašnu promjenu koju mu se dogodila: Bio je to Kosta Novaković, jedan od poznatih rukovoditelja naše Partije, koga sam prvi put vidio 1919. godine u Sarajevu, kamo su često navraćali istaknuti ljudi našeg revolucionarnog pokreta i održavali zborove ili konferencije. Ali kakva razlika između tadašnjeg Koste i ovog čovjeka koji je stajao između Rade i mene u sumornoj listopadskoj moskovskoj večeri, pod škiljavom svjetlošću ulične rasvjete. Tada je bio mlad, vitak, naočit; na izrazito bijelom licu opušteni crni brkovi, visoko čelo i bujna, još sasvim crna i nemirno zabačena kosa. Išao je lako, uspravan, s nečim prkosnim u hodu i držanju. Sarajevski proleteri voljeli su da ga slušaju i pamtili njegove duhovite riječi i jetke primjedbe na račun vlastodržaca. A sad je to bio sasvim oronuo čovjek, iako nije imao još ni pedeset godina, poguren, tiha glasa, nesigurna hoda. Srce mi se steglo od žalosti; Kostu sam poštovao i volio, čak sam, kad su ga 1926. godine, osudili na robiju, napisao pjesmu i posvetio je njemu. Što se s njim dogodilo? Što ga je tako srušilo? [...] Lice potamnilo, kosa prorijeđena i prosijeda, bore na čelu, oko očiju i usta. Ostavljao je utisak čovjeka koga podgriza neka opaka boljka ... Dugo sam razgovarao s Kostom te noći u njegovom sobičku. Sada je on govorio, a ja sam slušao priču čovjeka koji je doživio politički i lični brodolom. Ne sjećam se više njenih pojedinosti — mnoge stvari nisam ni razumijevao — ali ostao je živ utisak o slomljenom čovjeku i duboko osjećanje nepravde koja mu je učinjena. Počinjao bi polagano, tihim glasom, kao da predaje, o nastanku frakcija, ali bi brzo, čim bi počeo da govori o Simi Markoviću ili nekom drugom desničaru, padao u vatru, sipao psovke i osobne uvrjede, napadao sve od ’pigmeja u Partiji’ do najodgovornijih funkcionara Kominterne.
 
Godine 1937. Novaković je ponovno saslušavan pred komisijom Kominterne i otpušten s posla. U jeku velike čistke, Ivan Gržetić, partijski predstavnik u Kominterni, 17. svibnja 1937. godine piše generalnom sekretaru CK KPJ Josipu Čižinskom u Pariz, o isključenju neposlušnih jugoslavenskih komunista i otpuštanju Novakovića ("Dragačevca"):„Već sam ti ranije pisao i poručivao da je onaj inženjer isključen iz partije, ali na tom se nisu nažalost kola zaustavila. Nedavno su isključeni Gregori Lich, a danas Krešić. Svi se kod Bradonje držali očajno slabo, a osobito ovaj posljednji. [...] Svi su oni skinuti s posla, a za sada drugoga dobili nisu. Osim toga, mali Napoleon nije poželjan ovdje i traži se da u najkraćem roku ode odavde. Isto tako je i Dragačevac, ostao bez posla. Stara ga Jelica više nizašto neće da drži. I on je stajao pred Bradonjom, ali je sve ostalo pri starom, sa novim skoro ranijim karakteristikama. I on se rđavo držao. Sam mi je i on na vratu — a ja takvim ništa pomoći ne mogu. Ali to je još cvijeće. Po ovome možete da sudite kako mi je...“
 
Kosta Novaković je uhićen 19. srpnja 1938. u staljinističkim čistkama, pod optužbom za "frakcionaštvo". Nakon uhićenja, Novaković i drugi vodeći komunisti su u Proleteru označeni kao "elementi koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u tijeku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".
Nakon višemjesečnog procesa, Kosta Novaković je strijeljan 19. travnja 1939. godine u Rusiji, zajedno sa drugim istaknutim rukovoditeljima KPJ (Sima Marković, Simo Miljuš i Akif Šeremet). Njihova tijela su posle strijeljanja kremirana, a posmrtni ostaci položeni u zajedničku grobnicu. Kosta Novaković je rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u.
 

Teo Trostmann

Broz NKVD-u: »S Kuburićem (Simom Miljušem) nikada nisam zajedno radio, a o njemu sam imao loše utiske«

 
 
Simo Miljuš rođen je 1894. godine u Lušci PalankiBosna. Veoma rano se uključio u revolucionarni pokret. Politički je bio aktivan još u sarajevskoj gimnaziji. Bio je član tajne omladinske revolucionarne organizacije „Mlada Bosna“. Kao sedmoškolac odlazi u Srbiju gdje prilazi komitama. Zajedno sa drugim mladobosancima, u Prvom balkanskom ratu borio se u četi Voje Tankosića. Kao osamnaestogodišnjak 1912. pridružio se srpskoj vojsci i sa majorom Vojislavom Tankosićem sudjelovao u oslobađanju južne Srbije i Makedonije od Turaka.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/0/03/Simo_Milju%C5%A1.jpg
U Drugom balkanskom ratu 1913. godine dezertirao je iz Makedonije. Bolestan i rezigniran bregalničkim iskustvom ubrzo se vraća u Sarajevo. Kao član Mlade Bosne, nakon Principova atentata 1914. je uhićen i interniran u Aradu1916. godine je mobiliziran ali je ubrzo pritvoren zbog antiratne kampanje. Uhićen je kod carske i kraljevske Regimente broj 79 u Otočcu. Slom Austrougarske dočekao je u garnizonskom zatvoru u Zagrebu, očekujući osudu. Odmah po izlasku iz zatvora se pridružuje socijaldemokratima te se angažira u revolucionarnom krilu što se profiliralo u hrvatski komunistički pokret. Uređivao je časopis Borbu, zajedno s Kamilom Horvatinom.
 
„Najveći je zločin prema budućnosti čovječanstva, koga je sudbina vezana sa sudbinom proletarijata, da proletarijat nema svoje organizacijske forme, onaj aparat koji će strahovite patnje koje prijete proletarijatu i osta­lom čovječanstvu olakšati...«, napisao je Simo Miljuš, kojega je Josip Broz u ožujku 1939. proglasio „štetočinom i izdajnikom“ i isključio iz Partije, a čim je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je strijeljan zajedno sa nekolicinom osnivača KPJ 19. travnja 1939. godine.
 
„Proleter“, službeni list KPJ od svibnja 1939, donosi popis isključenih jugoslavenskih komunista na kojem su Simo Miljuš i njegova žena Zora. Mnogi od popisanih su u trenutku objave već bili mrtvi, a nekima je isključenje bilo smrtna presuda: „Kao elementi koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u tijeku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju, isključeni su iz redova partije: Milan Gorkić, Flajšer, S. Marković, S[imo] Miljuš, [Antun] Mavrak, Krešić [Đuro Cviić], Andrej [Stjepan Cvijić], Petrovski [Kamilo Horvatin], Senjko [Vladimir Ćopić], Martinović, Švarcman [Vilim Horvaj], Švarc [Gojko Samardžić], Dragačevac [Kosta Novaković], Berger [Akif Šeremet], Liht [Radomir Vujović], Graberica [Jovanka Horvatin], Drenovski [Janko Jovanović], Grgur V[ujović] i Z[ora] Miljuš.“Miljuš je uhićen 19. srpnja 1938. godine u Moskvi. Josip Broz se 23. rujna 1938. u pisanoj izjavi organima NKVD-a potpuno ograđuje od uhićenog Miljuša: „S Kuburićem (Simom Miljušem) nikada nisam zajedno radio, a o njemu sam imao loše utiske“. (Josip Broz, https://sh.wikipedia.org/wiki/Wikiquote)
 

Teo Trostmann

Strijeljan nakon što ga je Tito u ožujku 1939. isključio iz Partije i proglasio štetočinom koja je "varala Kominternu"

 
 
Akif Šeremet (Kladanj, 1895. - Moskva, 19. IV. 1939.) bio je bosanskohercegovački komunistički aktivist, poznat kao "crveni komunist". Rođen je 1899. u Kladnju. Član KPJ je bio od njenog osnivanja 1919. godine. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu 1919. godine (Odsjek za pedagogiju). Od 1920.-1921. godine bio je član rukovodstva SKOJ-a na Zagrebačkom sveučilištu. Kratko vrijeme je predavao po gimnazijama u Srbiji (Prahovo, Čačak), a potom 1924. godine dobiva mjesto profesora u gimnaziji u Banjoj Luci. Družio se sa Veselinom Maslešom. Predavao je povijest i zemljopis. Zbog iznošenja komunističkih stavova stekao je nadimak "crveni profesor". 
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/thumb/b/bf/Akif_%C5%A0eremet.jpg/220px-Akif_%C5%A0eremet.jpg
Zbog svojih političkih uvjerenja bio je stalno proganjan od jugoslavenskih vlasti, premještan iz mjesta u mjesto. Tijekom 1928. godine bio je jedan od glavnih organizatora rada KP u Gospiću. Svojim učenicima je držao nadahnuta predavanja o buni Matije Gupca, o križarskim ratovima, o razvitku mlade buržoazije koja ide da otkriva nove zemlje i da ih pljačka i bogati se.
 
Ubrzo, vlasti Kraljevine SHS su ga internirale u Livno. Godine 1930. uspio je pobjeći u Beč. U Beču je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS). Krajem 1931. je pozvan u Moskvu, optužen za "trockizam", isključen iz KPJ, a sovjetske vlasti su ga protjerale u Kazahstan, pa u Dnjipropjetrovsk i Alma Atu. Godine 1935. mu je odobren povratak u Moskvu, i stavljen je na raspolaganje Kominterni. Jedno vrijeme je boravio u Parizu, gdje se tada nalazilo sjedište KPJ. Dana 19. srpnja 1938. godine za vrijeme tzv. Velike čistke je uhićen u Moskvi. Nakon što ga je Tito u ožujku 1939. isključio iz Partije i proglasio štetočinom koja je "varala Kominternu", strijeljan je zajedno s drugim istaknutim jugoslavenskim komunistima, kao što su Kosta Novaković, dr. Sima Marković i Simo Miljuš 19. travnja 1939. godine. Oni su poslije strijeljanja kremirani u krematoriju Donskog groblja u Moskvi, gdje su njihovi posmrtni ostaci sahranjeni u kolektivnu grobnicu.
 
Kada se njegova žena Nafija vratila iz SSSR-a, potpuno se promijenila. "Psuje Rusiju, psuje Staljina!", zabilježili su tada njezini poznanici. Nakon smrti najvećeg diktatora i još većeg ubojice stotinu milijuna ljudi Staljina, na inicijativu žene Nafije, Akif Šeremet rehabilitiran je 26. prosinca 1963. godine prema odluci Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR. Po njemu je nazvana Osnovna škola "Akif Šeremet" u Kladnju.
 

Teo Trostmann

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Petak, 13/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1385 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević