Get Adobe Flash player

"Komunistički hrvatski ban", koji nije želio samostalnu Hrvatsku, ali joj je nehotice pridonio

 
 
Do kraja života Bakarić je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je riječ o racionalnom zaključku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osuđeno na propast.
https://vojnapovijest.vecernji.hr/media/img/f3/02/e91621f7e40741add176.jpeg
Kao što je u zadnjih desetak godina već postalo tradicija, i 120. rođendan Josipa Broza Tita njegovi će štovatelji proslaviti u svibnju u Kumrovcu okupljeni oko Titove rodne kuće uz anakronu ikonografiju propale socijalističke Jugoslavije. Tito, njegovo djelo i zasluge, zločini njegova režima i pikanterije iz života neiscrpna su tema rasprava u Hrvatskoj. Kao što je za svoje vladavine zasjenjivao sve svoje suradnike, slično je i danas. Ne čudi stoga što je tek nedavno objavljena prva monografija posvećena Vladimiru Bakariću, jednom od najbližih Titovih suradnika koji je gotovo 40 godina bio najmoćniji političar u Hrvatskoj. Riječ je o knjizi "Bakarić - Politička biografija" autora povjesničara Dine Mujadževića, koju su objavili Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod i nakladnička kuća Plejada iz Zagreba, a javnosti je promovirana upravo uoči 100. godišnjice Bakarićeva rođenja, koja je bila 8. ožujka.
 
Osim nekoliko članaka u medijima, to je bilo i jedino podsjećanje na političara kojeg su nazivali komunističkim hrvatskim banom, čovjekom koji nije želio samostalnu Hrvatsku, ali joj je neposredno i nehotice pridonio. I dok se s Titovom osobom veže i ono što je u socijalizmu bilo dobro, poput gospodarskog i društvenog napretka, Bakarić je u kolektivnoj memoriji ostao upamćen kao simbol onog negativnog što je karakteriziralo komunističku vladavinu. Pamti ga se kao konzervativnog političara koji, zaslijepljen komunističkom ideologijom i željom za vlašću, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakarića vrlo je pojednostavljena. Bakarić, doduše, nije imao karizmu, kao kronični plućni bolesnik bio je loš govornik i nije težio popularnosti u masama. No, veći dio političke karijere uz Edvarda Kardelja bio je predvodnik reformističke frakcije u jugoslavenskoj partiji koja je omogućila i gospodarsku reformu 1965., pad Aleksandra Rankovića 1966., Hrvatsko proljeće i ustav iz 1974. temeljem kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije stekle samostalnost.
 
Ipak, kod Bakarića je trajno bila ukorijenjena odbojnost prema liberalnoj demokraciji, pa čak i prema zapadnoeuropskim socijalistima poput Willija Brandta, Brune Kreiskog i Olofa Palmea koje je optuživao da se u kriznim momentima uvijek stavljaju na stranu "crne reakcije" i prigovarao im što u zemljama Trećeg svijeta promiču višestranačje. Do kraja života Bakarić je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je riječ o racionalnom zaključku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osuđeno na propast. Bio je svjestan kompleksnosti stanja u kojem su se nalazili Jugoslavija i Hrvatska i zato je bio sklon taktiziranju te možda i pretjeranom oprezu, što je donosilo rezultate, ali ne i popularnost. Za usporedbu, Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo postupili su drukčije i na kraju doživjeli neuspjeh, ali su trajno ostali upamćeni kao pozitivci i žrtve.
 
Kao diplomirani pravnik Bakarić je bio najobrazovaniji član partijskog vrha, jedini je imao doktorsku titulu, imao je široko znanje iz povijesti, ekonomije, prava, sociologije, marksizma, a za razliku od svojih drugova radničkih i seljačkih korijena, potjecao je iz građanske obitelji. To mu je davalo dovoljno samopouzdanja da se u mnogim pitanjima postavlja kao arbitar čiji se stavovi ne dovode u pitanje. Mujadžević spominje primjer iz 1964. kad je Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, tvrdio da je glavni razlog slabosti prve Jugoslavije bilo neriješeno nacionalno pitanje. Bakarića je to naljutilo jer je "o tome govorio hiljadu puta u svom životu", te je mislio "da su te stvari gotove".
 
Prvi čovjek hrvatske politike Bakarić je bio dulje i od Tita, od listopada 1944. kad je došao na čelo hrvatske partije pa do smrti 16. siječnja 1983. Bakarić je umro na dužnosti potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije četiri mjeseca prije nego što je trebao preuzeti dužnost predsjednika. Naslijedio ga je njegov dugogodišnji suparnik Mika Špiljak, još jedan zanimljivi protagonist hrvatskog i jugoslavenskog političkog života koji svoju političku biografiju tek očekuje. Za razliku od Špiljka, koji je obnašao sve najviše funkcije na saveznoj razini, Bakarićeva karijera ipak je prije svega ostala vezana uz Hrvatsku. Komunističku partiju Hrvatske (od 1952. Savez komunista Hrvatske) vodio je do 1969., istodobno je od 1945. do 1953. bio i predsjednik hrvatske vlade, a zatim do 1963. predsjednik Sabora te time i formalno prvi čovjek Hrvatske. Od 1969. bio je član najviših tijela SKJ, a od 1974. i Predsjedništva Jugoslavije.
 
Mujadžević je opširno analizirao Bakarićevo političko djelovanje koristeći u velikoj mjeri arhivsku građu, među kojom su i stenogrami njegovih razgovora. Autor Bakarića smješta u realni kontekst njegova vremena tako da knjiga u velikoj mjeri rekonstruira tadašnji jugoslavenski politički sustav i međunarodne odnose, a objašnjava i određene političke procese unutar Partije, kao i nastanak Hrvatskog proljeća. Jedno od najzanimljivijih pitanja u vezi s Bakarićem je njegov stav prema Hrvatskoj i Jugoslaviji - smatrao je da potrebe Hrvata i drugih naroda za državnošću mogu biti ostvarene jedino u sklopu jugoslavenske federacije koja je time riješila njihovo nacionalno pitanje. Protivio se unitarizmu, ali je naglašavao da pripadnici pojedinih nacija ne smiju zaboraviti da nacionalna prava ostvaruju u jugoslavenskoj zajednici i da elementi jugoslavenske povezanosti moraju opstati. Izražavanje nacionalnih osjećaja trebalo je biti ograničeno i nadzirano prema partijskim smjernicama. Bakarić je jugoslavensku federaciju zamišljao kao živ organizam i govorio da federacija treba federirati, odnosno biti elastična kako bi se omogućile promjene jer ono što je jednom usvojeno ne vrijedi vječno.
 
U svakom slučaju, Bakarić je zanimljiva i kompleksna povijesna ličnost, no u zadnjih dvadesetak godina uglavnom ga se spominjalo po zlu ili po marginalnostima kao što su njegovi partijski nadimci Svileni i Mrtvac ili navodno židovsko podrijetlo. Tvrdilo se da mu je pravo prezime Kupfer (na njemačkom bakar) ili Kupferstein, iako je Bakarićev djed zapravo bio Hercegovac. Prezivao se Galac, ali je preuzeo prezime svoje prve žene koja je pripadala staroj ličkoj obitelji. Njegov sin Stjepan Bakarić službovao je kao sudac u Velikoj Gorici gdje mu se 8. ožujka 1912. rodio najstariji sin Vladimir. Kasnije je Stjepan Bakarić bio predsjednik suda u Ogulinu, te je 1927. osudio na sedam mjeseci zatvora bivšega komunističkog aktivista u Kraljevici Josipa Broza. Čekajući suđenje, Broz je počeo štrajk glađu, no sudac Bakarić posjetio ga je u zatvoru i nagovorio da prestane, obečavši brz početak suđenja, a prema tvrdnjama Titova biografa Vladimira Dedijera, slao mu je juhu iz svoje kuhinje da se oporavi te ga odveo u svoju kućnu knjižnicu i pokazao marksističke knjige koje je imao. To vjerojatno nije točno, ali zgoda je zanimljiva zbog Titova kasnijeg bliskog odnosa sa sinom čovjeka koji ga je osudio na zatvorsku kaznu.
 
Poput oca, i Vladimir Bakarić odabrao je pravničku karijeru, a 1937. je, temeljem položenog rigoroza, postao doktor, te je zatim do 1941. radio kao odvjetnički pripravnik. Kao student najprije je bio simpatizer HSS-a, no nezadovoljan njegovom nedjelotvornošću počeo se približavati komunistima. Postao je 1933. član marksističke skupine, a godinu dana kasnije i član SKOJ-a. Njegove sposobnosti uočio je sekretar SKOJ-a Boris Kidrič koji je ipak upozorio da je Bakarić sklon samostalnom djelovanju bez nadzora članova KPJ. No, kao i mnogo puta kasnije, pokazalo se da je Bakarić osoba kakva Partiji nedostaje. Iste godine kad je izabran za sekretara sveučilišne organizacije SKOJ-a Bakarić je 1935. uhićen i osuđen u Beogradu na šest mjeseci zatvora. Pravi uspon u partijskoj hijerarhiji počeo je Titovim dolaskom na mjesto generalnog sekretara 1939., čime počinje boljševizacija partije i uklanjanje frakcija. Bakarić se priklonio Titovu smjeru, te je 1940. ušao u politbiro CK KPH. Uglavnom se bavio propagandom - 1939. uređivao je Naše novine, a kad je 1940. pokrenut Politički vjesnik, povjeren mu je nadzor novinskih tekstova.
 
Propašću Jugoslavije nakon agresije Sila osovine KPJ pokreće ustanak, no Bakarić boravi u Zagrebu sve do prosinca 1941. kad je imenovan političkim komesarom Glavnog štaba Hrvatske. Zadaća mu je bila nadgledanje provedbe partijskih smjernica u vođenju partizanske borbe, no s obzirom na to da je Glavni štab sve do osnutka ZAVNOH-a u lipnju 1943. bilo najviše političko tijelo na partizanskom području, Bakarićev posao bio je mnogo složeniji i zahtijevao je mnogo opreza. Cilj mu je bio uz Srbe u ustanak uključiti i Hrvate da bi se uklonila predrasuda o Hrvatima kao glavnom osloncu Sila osovine u Jugoslaviji. Međutim, to nije bilo lako. Hrvati su odbijali odlaziti u partizane jer su im pristupali i bivši četnici, a kao osvetu zbog ustaških zločina srpske partizanske jedinice činile su zločine u hrvatskim selima na Baniji. Da bi ustanku osigurao masovnu potporu, Bakarić je suzbijao pretjeranu ideologizaciju i lijeva skretanja, a unatoč žestokom 'kursu' prema četnicima, ipak je bio zadržan oprez prema izbjegličkoj vladi koja je podržavala četnike jer je istodobno uživala potporu saveznika. Protučetnički stav trebao je pridobiti Hrvate, a Bakarić je zauzeo i pomirljiv stav prema domobranima za koje je tražio da ih se tretira kao buduće partizane. Govorio je i da od Hrvata ne treba bezuvjetno tražiti da idu u borbu protiv ustaša, nego protiv okupatora i četnika, nadajući se da će kroz tu borbu shvatiti i ulogu ustaša. U tom duhu, Bakarić je na prvom zasjedanju ZAVNOH-a u lipnju 1943. rekao da je taj skup dokaz kako Hrvati ne podržavaju osovinski poredak i NDH te da vijećnici ZAVNOH-a mogu oprati sramnu ljagu koju je na hrvatski narod bacio Ante Pavelić.
 
Zbog slabih veza s Vrhovnim štabom u Bosni Bakarić je uglavnom bio prepušten sebi, pa je hrvatski partizanski pokret u velikoj mjeri bio neovisan, barem do jeseni 1942. kad zbog jačanja partizana dolazi do kontinuiranog dodira s partizanskim vodstvom. No, kad je tijekom IV. ofenzive na početku 1943. Tito zapovjedio hrvatskim partizanima povlačenje u Bosnu, Bakarić je to odbio, svjestan da bi to značilo propast ustanka u Hrvatskoj te su samo poslane u pomoć dvije brigade. Tito je bio nezadovoljan i kad je u rujnu 1943. ZAVNOH donio odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj s objašnjenjem da samo AVNOJ može ništetnima proglašavati ugovore Italije s Kraljevinom SHS i NDH. Bakarić je pak bio nezadovoljan što je Vrhovni štab koristio sve više hrvatskih jedinica, čime se slabila partizanska vojska u Hrvatskoj, a zbog tog stava Glavni štab Hrvatske u studenom 1943. od Tita je zaradio ukor. U to vrijeme postupno se smanjuje samostalnost hrvatskih partizana, a i Bakarić je otišao iz Hrvatske da bi postao član privremene partizanske vlade, Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije kao zamjenik povjerenika za vanjske poslove Josipa Smodlake. On je uglavnom boravio na Visu i u Italiji, pa je resor vanjskih poslova zapravo vodio Bakarić. Preživio je desant na Drvar u svibnju 1944., dva dana proveo je u napornom bijegu, te se prebacio na Vis. Boravak u Vrhovnom štabu promijenio je Bakarićeve stavove dotad bliske sekretaru CK KPH Andriji Hebrangu, kojem je prigovarano da pretjerano naglašava hrvatsku posebnost unutar KPJ i Jugoslavije. Bakarić je postao eksponent partijskog vrha, te je u listopadu naslijedio Hebranga na čelu hrvatske partije.
 
Na samom kraju rata Bakarić je 14. travnja 1945. u Splitu formirao hrvatsku vladu s kojom u svibnju dolazi u Zagreb i posvećuje se izgradnji nove vlasti te obračunu s pristašama okupatora i ustaša. Prema arhivskim dokumentima, Bakarić se suprotstavljao masovnim likvidacijama kako nova vlast ne bi izgubila potporu među Hrvatima. Međutim, nakon završetka rata Bakarić nije imao nadzor nad vojskom i Oznom, tako da nije uspio spasiti ni svoju ministricu financija Anku Berus kojoj se vojska uselila u kuću i opljačkala dio stvari. Bakarić je nastojao spasiti i zarobljene domobrane za koje je tvrdio da su bili zavedeni, a u svibnju 1946. na sjednici politbiroa CK KPH kazao je da se Hrvati osjećaju zapostavljeno te kako treba učiniti sve da osjete kako je ovo njihova država.
 
Istodobno, Bakarić je aktivno sudjelovao u kampanji protiv Katoličke crkve. Bio je glavni organizator suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu koje je ne samo detaljno pratio, nego je dobivao i sve materijale sa suđenja. I danas su sačuvani u fasciklu na kojem je napisao "Lojzek". Bakarić je poticao i koordinirao prosvjede "prorežimskih" vjernika, a u lipnju 1948. na politbirou najavljuje oštru borbu protiv "popova" na terenu. Zapovjedio je da se uhiti nekoliko svećenika u Istri, da se zatvori "popovska" gimnazija u Zagrebu, ukinu vrtići koje drže "opatice" te da se ometaju procesije i hodočašća. Istodobno, Bakarić je pokušavao održavati dobre odnose s biskupima iz Istre i Dalmacije koje se smatralo pomirljivijima prema režimu, pa je vlada dala potporu za nekoliko sjemeništa i za obnovu senjske katedrale. U kasnijem razdoblju Bakarić je zadržao suzdržanost prema crkvi, ali bio je svjestan da komunistička represija prema vjernicima nema učinka. Dok je 1959. rekao da ne treba dopustiti obnovu svih porušenih crkava, jer će u budućnosti ionako služiti manjini, 1961. je rekao da je za SKJ kontraproduktivno suzbijati nazočnost stanovnika vjerskim obredima i vjeronauku jer su tada crkve punije. Samokritičnost je pokazao i 1953. kad je cinično rekao da je marksistička pedagogija u stvari katolička pedagogija obojana crvenom bojom, a časopis Pionir usporedio s predratnim listom Anđeo čuvar, rekavši da razlike u pedagoškoj razini gotovo i nema, jedino je u Pioniru na naslovnici umjesto anđela pionir, a umjesto Isusa neki 'rukovodioc'.
 
Iako je bio vjerno na partijskoj liniji, Bakarić je već 1947. istupio protiv prisilne kolektivizacije te javno rekao da su zadruge štetne, kao i progoni "kulaka". No, već iduće godine promijenio je retoriku, ali daljnji razvoj događaja dao mu je za pravo jer su zadruge raspuštene. Otkako je 1950. počelo uvođenje samoupravljanja, Bakarić je uz Kardelja glavni promotor te ideologije kojoj je, u skladu s Marxovim učenjem, cilj odumiranje države i prepuštanje državnih i gospodarskih funkcija izravno stanovništvu. To je dovelo do jačanja subjektiviteta republika, što je ozakonjeno ustavom iz 1963., a gospodarska reforma 1965. uvodi i neke elemente tržišnog gospodarstva. Međutim, Bakarić se klonio svakog nacionalizma. Nije se zalagao za suzbijanje identiteta hrvatske nacije, ali jačanje državnosti Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda smatrao je protivnom interesima Hrvata. Vjeran ideji samoupravljanja, smatrao je da se slabljenjem savezne države ne smije jačati ni republika kao nacionalna država, nego ovlasti treba prenijeti na neposredne proizvođače. Upozoravao je da prenaglašavanje nacionalizma izolira Hrvatsku unutar Jugoslavije i jača centraliste, no istodobno je žestoko napadao i njih predbacujući im da su na pozicijama integralnog jugoslavenstva od prije 1941. U prosincu 1965. Bakarić je ustvrdio da je savezni centralizam politički razbijen, ali da će novi izazovi biti republički centralizmi, odnosno nacionalni pokreti u republikama, što se kasnije potvrdilo. Glavno Bakarićevo razočarenje i neuspjeh je što se u članstvu Partije i građanstvu nije pojavio izvorni pokret koji bi slijedio njegove ideje, nego je otvorio vrata mlađoj generaciji političara poput Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar.
 
Hrvatsko proljeće nije želio, ali mu je utro put. Upravo je Bakarić na VI. kongresu SKH 1968. pokrenuo pitanje hrvatskih deviza koje odlaze u beogradske banke, što će biti jedna od glavnih tema u Hrvatskom proljeću, a istupio je i protiv gradnje velikih infrastrukturnih projekata u Srbiji jer je time oštećena Hrvatska. Iduće godine u razgovoru za Vjesnik i RTV Zagreb rekao je da se Hrvatska od 1945. eksploatira, ali da puko prozivanje Beograda i centralista ne može riješiti problem nego samo ojačati nacionaliste i hraniti međunacionalne i međurepubličke nesnošljivosti. Suprotno tome, Savka i Tripalo započeli su samostalniju politiku, s manje opreza i suzdržanosti u zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa što će ih dovesti u sukob s Titom i Bakarićem. Tripalo je hvalio Bakarića da hrvatskom vodstvu čini velike usluge jer na sjednicama "svojim marksističkim zavrzlamama vuče vrh SKJ za nos i nama omogućava prodore". Još potkraj ožujka 1971. Bakarić je u razgovoru za Delo rekao da je u Hrvatskoj riječ o "jednoj maloj renesansi nacionalnog momenta, koji je bio ponešto zapušten jer se vrh SKH previše bavio pitanjima zajedničkim za Jugoslaviju", no sve se više distancira od hrvatskog vodstva i uz Titov blagoslov angažira se na njegovu rušenju. Reformska frakcija bila je prisiljena reaktivirati svoju autoritarnu stranu i pojačati represiju kako bi dokazala centralistima da nema veze s nacionalizmom niti ga namjerava tolerirati.
 
Kao što je inicirao Hrvatsko proljeće, Bakarić je postao predvodnik i ideolog obračuna s njim. Savku i Tripala optužio je da su Hrvatsku doveli u sukob s ostalim dijelovima Jugoslavije, otvorili vrata nacionalizmu i pokušali stvoriti nacionalni pokret koji je u centar stavio pitanje države, a pitanje deviznog režima prenio na ulicu. Bakarić je u izravnim konzultacijama s Titom putem radioveze dogovorio da na čelo SKH umjesto Savke dođe Milka Planinc, a da sekretar CK umjesto Pere Pirkera bude Dušan Dragosavac. Obračun s Hrvatskim proljećem i pacifikacija Hrvatske učvrstili su negativnu sliku o Bakariću među Hrvatima, dok ga je Tito u travnju 1972. zbog zasluga odlikovao Ordenom Velike jugoslavenske zvijezde. Bakarić je u zahvali neskromno rekao kako ne misli da nije zaslužio odlikovanje. Nakon toga zajedno s Kardeljem posvetio se daljnjoj reformi federacije i samoupravljanja te stvaranju koncepcije "udruženog rada", što je rezultiralo ustavom iz 1974. Iste godine Bakarić je postao član Predsjedništva Jugoslavije i više se posvećuje državničkim dužnostima. Upravo je on vodio poteze državnih tijela nakon što je skupina na čelu sa Zvonkom Bušićem 1976. otela američki zrakoplov, jer je Tito u to vrijeme bio bolestan.
 
Pamti ga se kao konzervativnog političara koji, zaslijepljen komunističkom ideologijom i željom za vlašću, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakarića vrlo je pojednostavljena. Bakarić, doduše, nije imao karizmu, kao kronični plućni bolesnik bio je loš govornik i nije težio popularnosti u masama
 
Kad je Tito 4. svibnja 1980. umro, Bakarić zauzima poziciju neformalnog prvog čovjeka Jugoslavije kao jedini preostali Titov najbliži suradnik (Kardelj je umro 1979.) i postaje vrhovni politički autoritet. Govorilo se čak da bi on umjesto Cvijetina Mijatovića iz BiH mogao 1980. preuzeti vođenje Predsjedništva SFRJ, no utvrđeni redoslijed rotacije nije se mijenjao. Bakarić je, doduše, počeo dobivati javne počasti poput počasnoga građanstva i doktorata, no ipak nije imao potrebnu karizmu da bi se nametnuo kao jugoslavenski vođa, niti mu je zdravlje dopuštalo veće angažmane.
Već sredinom 1982. zbog bolesti se povukao iz javnosti, a 16. siječnja 1983. umro je u svom domu u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je uz najviše državne počasti dva dana kasnije na Mirogoju.
Smrt trojice najviših autoriteta socijalističke Jugoslavije simbolički je nagovijestila političku krizu završenu raspadom federacije. To je ujedno bio i poraz Bakarićeve politike, ali do nje je 1991. ionako malo tko držao, dok danas napokon može biti predmet objektivne historiografske analize.
 

Marijan Lipovac, Vjesnik, http://www.arhiva.croatia.ch/kultura/knjizevnost/120321.php

Talijani i četnici - saveznici od početka rata do kapitulacije Italije

 
 
 Nedvojbeno je da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, pod krinkom "jugoslovenstva" nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:
"…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, 'Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine' svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata."
https://www.kurir.rs/data/images/2016/05/11/10/903613_mini-jugoslavija-blasko-gabric_ls.jpg
Važne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima. "Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:
 
'Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom 'narodnog jedinstva i državne cjeline' plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.'"
(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.; istaknuo: Z.P.)
 
Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid 'ugroženosti' Srba, kako bi se ne samo opravdalo sve što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje 'Velike Srbije'. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj 'ugroženosti' što će kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.
 
"Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta 'Srbi na okup'. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su 'Srbi u opasnosti'. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list 'Srpska riječ', a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti 'Nova srpska riječ'. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje 'srpskih srezova' od Banovine Hrvatske.
(Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).
 
Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji."
(Vidi: Ivan Jelić, 'O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj', zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.; istaknuo: Z.P.)
Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe 'zaštitu srpskog naroda' i 'borbu za Otadžbinu'. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju i oni su se kukavički stavljali u službu okupatora bez pokušaja pružanja bilo kakvog otpora.
 
Jedan drugi također značajni jugoslavenski autor o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše: "Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane 'kralja i otadžbinu', u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …"
 
(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.; istaknuo: Z.P.)
O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr. Fikreta Jelić-Butić kaže: "…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj 'u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije' traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu 'San Marco', koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja)." Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobroslav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:
 
"Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata. (U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: 'Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, 'sažaljevali se nad sudbinom Srba', pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema 'svima i svakome' ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.
(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija'.
(Vidi: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.;)
 
(…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje 'ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.' Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: 'Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).'  (Vidi: Rade Petrović, 'Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.', 'Prilozi', Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)
 
…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. (Drago Gizdić, 'Dalmacija 1941', Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da 'u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije'. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina 'velikojugosloveni' Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.
(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke 'u ime Srba Likei)." (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.; istaknuo: Z.P.)
 
Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema vezano za "srpske izbjeglice":
"…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije 'nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana'. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, 'Dalmacija1941', Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre 'znatno preterane' te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo 'oko 800 aktivnih muškaraca'. O tomu kako su "srpske izbjeglice" korištene kao sredstvo za okupaciju, dr. Fikreta Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora dr. Đuru Stanisavljevića:
 
" (…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). 'Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.' (isto, str.49.).
Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku."
(dr. Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.;)
Opisujući situaciju u talijanskoj okupacijskoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (ovdje već citirani) povjesničar navodi: "(…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića."
(dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.;)
 
U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević. Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je postdiplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije gdje je ova tematika obrađena detaljno i studiozno.
(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)
 
Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u "ustaničkoj masi", a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.
Tijekom proljeća i ljeta 1941. godine ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije vojne operacije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako što zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj prevladavaju Srbi) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret 'Srbi na okup', zahtjevi Srba iz Dalmacije - peticije za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji, napadi na hrvatske civile, ubojstva, pljačke, izazivanje nemira itd.). Ustaše također pokušavaju razbiti ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši "poslanici" iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj). Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi služili njihovim ciljevima. Propaganda koju vode prvaci pokreta "Srbi na okup" i četnici svodi se na specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena srpske "izbjeglice" vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i dr. Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima ali i na drugim mjestima u knjizi) i to jasno govori što se ustvari događalo u prvim tjednima i mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije. Srpske "izbjeglice" korištene su od talijanskog okupatora kao sredstvo ekspanzije, budući da su ambicije Talijana bile ne samo održati okupacijsku zonu koja im je "pripala", nego demarkacijsku liniju pomaknuti dalje na sjever.
 
Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima (neovisno o izvoru) pojavljuju uvijek ista imena četničkih kolovođa i velikosrpskih ideologa od kojih mnogi sudjeluju i u "antifašističkom ustanku" u Srbu i okolici ili su u uskoj vezi s "ustanicima", dok istodobno surađuju s Talijanima i četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).
 
Iz navedenih podataka jasno je kako su i u kojoj mjeri destabiliziranju stanja doprinosili četnici i "srpske izbjeglice" i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih "povjesničara") Srbi već u prvim mjesecima rata doživjeli najveći "genocid od ustaša". Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih "letećih odreda" i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane radikalnih srpskih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na ovom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za "genocid", u najmanju je ruku neodgovorno i neozbiljno. Ustaških represalija je bilo, ali to ni u kojem slučaju nije bio glavni uzrok i pokretač ratnih događaja, nego prije posljedica svega onoga što je prethodilo i to je sasvim jasno vidljivo iz dostupne historiografske građe.
 
Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima, ali jednako tako i ako se zanemari razdoblje krvave velikosrpske diktature koja je Hrvate tlačila više od 22 godine – u razdoblju od "ujedinjenja" (1918.) do sloma Kraljevine Jugoslavije i početka novog svjetskog sukoba.
 
U arhivima ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati kako su radikalni srpski nacionalisti i četnici služeći velikosrpskoj ideji sustavno izazivali krizu u Hrvatskoj, stvarali ozračje nemira, straha, mržnje i sukoba, započeli sa zločinima prije 10. travnja 1941. i potom se stavili u službu talijanskog okupatora s jasnim ciljem sprječavanja uspostave NDH i etničkog čišćenja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
 
U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvode Jezdimir Dangić, Radivoje Kerović, Đuro Bižić i drugi). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim kvislinzima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda, pomagali aktivno u istrebljenju Židova i Roma, odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.). Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma pri čemu su pojedine četničke vojvode (njih 18) priznali Pavelićevu vlast (među ostalima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).
Treba također imati u vidu činjenicu kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela rasne zakone (dakle, čitavih 9 mjeseci prije napada Njemačke i kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije).
 
Nikako se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće:
1. Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića (brat Milana Nedića), 1940. godine je svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan po jedan četnički "leteći" odred (njih i danas mnogi Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim "specijalcima") i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine nad Hrvatima prije proglašenja NDH ili u prvim tjednima njezina postojanja, pa čak i paljenje čitavih sela. Zločini u okolici Bjelovara te u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to dok ustaša tamo nije bilo, svjedoče o tomu da su Srbi masovno od početka ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti s ciljem stvaranja svoga etnički čistog teritorija pod okriljem okupatora.
Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije, Tada je – prema podacima što ih je javno iznosio krajem 80-ih i početkom 90-ih dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.
 
2. Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u začetku onemogućiti svaki pokušaj uspostave hrvatske države.
Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo "antifašistički ustanak" ili da su aktivnosti velikosrpskih nacionalista i četnika na području NDH bile samo reakcija na ustaški teror, najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.
 
Mi Drugi svjetski rat ne možemo i nećemo završiti sve dok se ne bude znala prava i konačna istina o svemu što se tada događalo, dok se ne naprave vjerodostojni i činjenično potkrijepljeni popisi žrtava i dok se ne riješimo jednostrane, lažne i konstruirane povijesti.
Jedino istina može donijeti mir, povjerenje među narodima i stvoriti uvjete za normalan život, te prekinuti svjetonazorske i ideološke podjele i ratove koje još uvijek vodimo. https://www.youtube.com/watch?v=D2wJdBsxaRQ  
 

Zlatko Pinter

Kako su partizani i četnici od 1941. ubijali Hrvate i muslimane u BiH

 
 
Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno. Pedeset osam godina kasnije, priča o srebreničkim kostima za kojima se traga, a, kada ih pronađu, onda, umjesto da ih predaju zemlji, čuvaju u depoima, nose ih sa jednog na drugo mjesto, mašu njima, prepucavaju se, možda je i najpotresnija činjenica - ogledalo naše stvarnosti. Da ništa od svega toga što se i mrtvim Srebreničanima ne prestaje događati nije slučajno, svjedoči i priča Nataše Zimonjić-Čengić.
https://i.ytimg.com/vi/HVgJYs68_p0/maxresdefault.jpg
Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan - roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu... Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.
 
Te kosti… Nedavno, ponovno aktualiziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljuna Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.
"U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti... Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu... Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi... Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su utjecaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi... Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: 'Živio kralj Petar!', pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću... A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke... Tek sada shvaćam što je, na primjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima... I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš... Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)... Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom... Bila sam na sjednici kad javiše... Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna... Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva... To, sa zavjerama, usud je moje porodice..."
 
I partizani ubijaju "Sjećam se, bilo je to 1941., u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu... Kao da je jučer bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan... U sobi postavljen sto, na stolu tanjuri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni... Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće... I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Talijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Talijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud... "Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima... "U to vrijeme sam se prvi put susrela sa 'zelenim kadrom', muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima... Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, što se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom... Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju... Pritrčim djetetu, odvučem ga na sigurno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka... Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti... Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola... Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi... Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci... Tako je, i inače, kada si izvan krda..
 
 
Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama..."
Adilovo svjedočenje Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljuna, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio što je bilo: "A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju..." I u Miljevini su naišli na strašne prizore: "Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce... Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana..." Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: "Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli." Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: "Znam da su mnogi uglednici intervenirali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke... Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu...
A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt... Ubijali su ih na licu mjesta...", zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.
Skeleti pored Čehotine Nataša nastavlja: "Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Čehotine... Slagali smo ih kao drva što se slažu... Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća... Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Čehotine, posebno dječji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati... Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije..." Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je "njegova" jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: "Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: 'Odveli ga, Nato, zaklali ga.' Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori... Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina..." Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: "Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: 'Fićo, nemamo vremena za to, i', dodao je tiše, 'nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje...'" Kada nije vrijeme za istinu?
 
Četnik-partizan
 
U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: "...ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne..." Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. "Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu... Što ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. 'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude...'" Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će "tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja". Jer, nastavio je dalje Tito, "neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: "Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših..." Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: "Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici... Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati..." Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.
Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, "za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju". Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. "Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: "Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači..." Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. "Čolaković mi je rekao: 'Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika...' A Tito: 'Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 posto Srba.' Odgovorio sam: 'Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika...'"
 
A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti... Nataša Čengić nastavlja: "Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima..."
Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za talijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla...
 
"Sjećam se i toga... Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić... Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale što uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje."Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: "Nismo ni znali što se točno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi... Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: 'Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944...' Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković... Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili... Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid... Udarala je, udarala, strašno dugo... Svi smo bili u šoku... Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa... A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema... Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka...
 
Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom... Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio... Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvaćaju da šutnjom sami sebi kopaju grob... Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, 'bogami, ne znam'. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: 'Reci, reci jednom, ne možeš više tako...' I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto... Uz Kseniju je pronađen njen češalj... I danas je na Majevici..."
 

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/263/t26302.shtml

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 15/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1738 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević