Get Adobe Flash player

Torpediranje parobroda Dubrovnik 1916. godine i odlikovani hrvatski pomorac Niko Baule

 
 
„Dana 9. svibnja [1916.] ujutro nalazio se trgovačko-putnički parobrod 'Dubrovnik' na putu za Gruž. [Pre]vozio je i ovaj put, kao uvijek, putnike i raznu trgovinu [trgovačku robu]. Budući je obično vrijeme njegova dolaska bilo znatno prošlo, prolazio sat za satom, a o njemu nikakva glasa, stoga je to zakašnjenje zadalo osobite zabrinutosti da mu se nije dogodila koja nezgoda. Kad oko 1 sat popodne stiže crna vijest da ga je na putu između rta 'Gomena' kraj Pelješca i rta 'Sv. Gjurgja' [Sv. Đurđa, Sv. Jurja, Sućurja] na Hvaru torpedirala jedna neprijateljska podmornica koja je bila sasvim neopaženo skrivena za grebenima. To se dogodilo u 10 i po' sati ujutro. 'Dubrovnik' je pogođen dva puta, hitro jedan za drugim. Kako je jedan torpedo zgodio u [pogodio] sredinu parobroda, zbila se eksplozija, te je sredina odletjela uvis. Prednji i zadnji dio začas je potonuo. To se sve dogodilo za niti po' minuta.
https://www.njuskalo.hr/image-w920x690/razglednice-fotografije/salonski-parobrod-dubrovnik-dubrovacka-parobrodska-plovidba-dopisni-slika-77506694.jpg
Na parobrodu se nalazilo 38 osoba, i to 19 putnika i 19 osoba ekipaža [posade broda] (službujućeg pomorskog osoblja). Netom je javljeno o katastrofi, dojurio je u pomoć i ratni brod 'Huszar' koji je našao na površini jednog mladića, pri zadnjim trenucima snage, te mu spasio život. Prevezao ga je na Korčulu. Bio je kao izvan svijesti, u ognjici [vrućici], ranjen na obrazu. Kasnije nakon razabranja [pribranosti] pripovijedao je da ništa ne zna kako se katastrofa dogodila. Jedino zna da je bio bačen uvis, te da je pao u more. Prvi zapovjednik 'Dubrovnika' je kap. Frano Krunajević, rodom iz Kučišća na Pelješcu, a drugi je zapovjednik kap. Antun Blazić iz Voloske; I. strojar Antun Sušteršić [Šušteršić] iz Gruža, a II. strojar Amadio de Bin iz Trsta.
 
'Dubrovnik' je bio jedan od najboljih i najsolidnijih parobroda 'Dubrovačke parobrodarske plovidbe'. Izgrađen je prije 23 godine u Engleskoj [u Troonu 1892. godine]. Vrijedio je preko 200.000 kruna. Ova grozna nesreća veoma je težak udarac po grad Dubrovnik. Izazvala je koliko sveopću žalost nad žrtvama i na silnom štetom, toliko i opravdani još jači gnjev i srdžbu protiv barbarskog neprijateljskog postupka koji eto ne bira ni sredstva, ni načina, samo da bilo kako iskali svoj dušmanski bijes. Ovaj upravo nečovječni čin, bez da se prije dalo ikakva znaka da se parobrod zaustavi da se po dužnosti spasu osobe, drži se da je izveden od talijanske podmornice [francuske podmornice 'Archimede']. To mora svatko žigirati, tim više što parobrod nije [pre]vozio niti ratni kontraband, niti strjeljivo, niti oružje, već trgovinu [trgovačku robu] za pučanstvo i putnike“. (Torpediranje parobroda „Dubrovnik“, Ilustrovani list, god. III, br. 24, (10. VI. 1916.), Dubrovnik, 1916, str. 557).
 
„Niko Baule, rodom iz Dubrovnika, nalazio se početkom [I. svjetskog] rata u službi prvog časnika na parobrodu 'Dubrovnik', koji je [kupljen 1913. godine i] pripadao društvu 'Naprijed', u ruskoj luci Horli u blizini Odesse. Unatoč strogoj straži ruskih ratnih brodova, uspjelo je našim vrlim pomorcima pobjeći iz luke, te nakon petdnevnog lutanja po Crnom moru, doploviti u Carigrad. Budući vojni obvezanik [obveznik] stupio je Baule 1. rujna 1914. u službu na njemačkom ratnom brodu 'Goeben'. Sudjelovao je u svim smjelim poduhvatima ovog ponosnog broda, te ga je za hrabrost pred neprijateljem odlikovao njemački car željeznim križem, a naš [austrijski] kralj srebrnom kolajnom za hrabrost I. (raz)reda. Poslije osamnaest mjeseci službe na 'Goebenu' premješten je sada [1916.] u našu mornaricu u Puli, gdje će polagati ispit za oficira u pričuvi“. (Odlikovani Hrvati pomorci, Ilustrovani list, god. III, br. 16, (15. IV. 1916.), Dubrovnik, 1916, str. 363).
 

[Priredio i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

Protestantski pisac i hrvatski filozof i znanstvenik

 
 
Antun Dalmatin

 

Antun Dalmatin (Anton Dalmatin) (?, početkom 16. st. - Ljubljanasvibanj 1579.), hrvatski je protestantski pisac. Rodom ili podrijetlom iz sjeverne Dalmacije ili zapadnije iz primorja prema Senju ili Rijeci. Kao svećenik, vjerojatno glagoljaš, djelovao u Istri, odakle je izgnan zbog pristajanja uz protestantizam. Sklonio se u Ljubljanu gdje je uz pomoć Grgura VlahovićaJurja Juričića i Matije Živčića prevodio na hrvatski Novi zavjet i ispravljao prijevode Stjepana Konzula Istranina. Početkom 1561. prešao u službu grofa Ivana Ungnada te radio u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu kraj Tübingena. Budući je tiskara prestala s radom, seli se 1564. u Regensburg, a zatim u Ljubljanu.
https://www.istrapedia.hr/files/images/term_1487700628_1.jpg
Uz Konzula najaktivniji hrvatski pisac uraškoga kruga. Bio je prevoditelj sa slovenskoganjemačkoglatinskog i talijanskog jezika, urednik i korektor vjerskih knjiga tiskanih na glagoljicićirilici (bosančici) i latinici, namijenjenih širenju reformacijskih ideja u hrvatskim zemljama (Tabla za dici, 1561; Katekismus, 1561. i 1564.; Prvi del Novoga Testamenta, 1562. i 1563.; Drugi del Novoga Testamenta, 1563; Postila, 1562. i 1563.).
 
Herman Dalmatin
 
Herman Dalmatin (oko 1110. godine, u Istri, tada dijelu Koruške ili Carinthije - oko 1160.) - hrvatski filozof i znanstvenik, te pionir europskog latinskog aristotelizma iz 12. stoljeća Herman Dalmatin je pionir europskog latinskog aristotelizma 12. stoljeća. Potpisivao se kao Hermannus Secundus. Kao Herman Dalmatin se spominje u pismu Petra Časnog u kojem piše, da je povjerio prevođenje Kurana, Hermanu Dalmatinu. Školovan je u nekom benediktinskom samostanu u Istri, gdje je učio gramatikuretoriku i logiku (trivijum). Kvadrivijum studira u Chartesu. Studira i u Parizu, te nakon toga putuje s engleskim prijateljem u bliskoistočne zemlje, da bi naučio arapski i bio u mogućnosti istraživati arapske spise. Proučavaju astrologiju. Prevodi, po narudžbi zbirku legendi, jedan dijalog, te na kraju i sam Kuran.
https://www.hrt.hr/media/tt_news/herman_dalmatin.jpg
Herman zauzima neoplatonističko-kršćanski stav. Njegov filozofsko-znanstveni interes je usavršavanje višeg, kvadrivijskog sustava znanja i mudrosti; prevesti i razumjeti temeljna djela starogrčke i arapske matematike, astronomije i astrologije, što on i njegovi suvremenici percipiraju kao „novu“ znanost koja dolazi od Arapa; priopćiti nove spoznaje jednim temeljnim i sustavnim djelom. Prevodi šestu knjigu astronomskog djela arapskog znanstvenika iz 9. stoljećaSahl ibn Bishra, čiji je sadržaj predviđanje globalnih događaja, pa je to Hermanovo djelo poznato kao Prognostica. U vlastitom Hermanovom uvodu iznosi prosudbe o sustavu svemirskih sila i njihovih utjecaja na svekolika zbivanja (Suncu pripada središnje mjesto, postoje zli i dobri planeti itd.). Potom prevodi Veliki uvod u astronomiju, Abu Ma'shara iz 10. stoljeća i Euklidove Elemente.
 
Herman temeljnije dijeli znanost od one kvadrivijske. Sva znanost višeg svijeta dijeli se na znanost nebeskih gibanja (matematika) i na znanost učinaka gibanja (fizika, tj. prirodna spekulacija). Dakle, on dijeli teorijsku znanost na matematiku (ili astronomiju) i fiziku (ili astrologiju). (v.h.)

Armenci su u Bizantu zauzimali znatno mjesto u sastavu vladajuće klase

 
 
Sudbina armenskoga naroda oblikovala se je u prošlosti tako da je znatan dio morao živjeti izvan granica svojega narodnoga teritorija. Početak armenskoga raseljavanja seže u doba vladavine Tigrana II. Velikoga (95. - 66. pr. Kr.) kad su prva armenska naselja počela nicati u Mezopotamiji, Siriji, Ciliciji i drugim krajevima. Valja podsjetiti da su u 4. st. desetci tisuća Armenaca, pretežno obrtnika i trgovaca, bili prisilno preseljeni u Mezopotamiju i Iran po naredbi šaha Šapura II. (309. - 379.). Nakon podjele Armenije 387. god. pojačano je iseljavanje Armenaca u Istočno Rimsko Carstvo i sasanidski Iran. Armenski nahari (kneževski rodovi) imali su mogućnost iseljavanja na zapad, pod pokroviteljstvom kršćanskih careva. Ishod tih iseljavanja je taj da su se u različitim bizantskim područjima pojavili armenski doseljenici. Iseljavanje Armenaca intenzivirano je u doba arapskih osvajanja (7. - 9. st.), turkijsko-seldžučkih najezda (11. st.), provale Mongola (13. st.), Timurovih horda (14. st.) i nomadskih turkmenskih plemena (15. st.), razgraničenja Osmanskoga Carstva i sefevidskoga Irana (16. - 17.), masovno iseljavanje Armenaca u Iran u doba šaha Abasa na samom početku 17. st. i uz nezapamćen genocid nad Armencima u Osmanskom Carstvu 1894. - 1895. i 1915. - 1923. god. i ratnih sukoba 1988. - 1992. god. Naravno, proces iseljavanja bio je povezan i s društveno-gospodarskim stanjem u tadanjim armenskim zemljama.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/17/Armbizant1.jpg
Nakon razdiobe 387. god. u sastavu Bizantskoga Carstva našlo se je područje Velike Armenije, a još ranije, od 1. st., i Male Armenije. Od 6. st. Armenci su imali znantnu ulogu u bizantskoj vojsci jer su Bizantu dali nekoliko vojskovođa. Nesres (478 - 573.) je bio bizantski vojskovođa armenskoga podrijetla koji je u doba Justinijana I. pokorio Italiju 552. god. i tako ubrzao kraj Ostrogotskomu Kraljevstvu (489. - 555.).
 
Znatan dio Armenaca se je preselio u istočne bizantske teme (vojno-upravni okrug Bizantskoga Carstva), primjerice u Haldiju, Koloniju, Sebastu, osobito u Armenikon. Armenikon se je prostirao od Kapadocijske Kayserije do Crnoga mora, a dobio je vlastito ime prema imenima Armenaca koji su živjeli tamo i u susjedstvu. Bizantski carevi su odobravali preseljavanje Armenaca u Bizant i stvaranje armenskih naseobina. Primjerice, bizantski car Tiberije II. Konstantin (578. - 582.) godine 578. preselio je 10.000 Armenaca na Cipar; nakon druge razdiobe Armenije 591. god. bizantski car Mauricije (582. - 602.) poslao je armenske odrede na Balkan, u Trakiju za njezino osvajanje i daljnju vojnu kolonizaciju. Bizantski car Konstantin V. Kopronim (718. - 775.) preselio je u Trakiju veliki broj armenskih pavlićana, a kasnije isto je učinio i potomak poznatoga armenskoga roda car Ivan I. Cimisk (969. - 976.) radi obrane od bugarskih najezda.
 
Armenci su u Bizantu zauzimali znatno mjesto u sastavu vladajuće klase. Mnogi su bizantski carevi imali armensko podrijetlo. Pojedini armenski i bizantski povjesničari smatraju da je prvi bizantski car armenskoga podeijetla bio Mauricije (582. - 602.) iz maloazijskoga područja Kapadocije. Među njima su bili također: Heraklije I. (610. - 641.), Filipik Bardan (711. - 713.), Artavazd (742. - 743.), Leon V. Armenac (813. - 820.), Bazilije I. Makedonac (867. - 886.), Roman I. Lakapen (920. - 944.) i Ivan I. Cimisk (969. - 976.). Najznatnija bizantska dinastija armenskoga podrijetla bila je makedonska dinastija (armenska dinastija) (867. - 1056.) koju je predvodio njezin osnivač Bazilije I. Makedonac.
 
Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, da prema Hrvatskoj enciklopediji: "Bizantsko je Carstvo u to doba ostvarilo znatan utjecaj nad južnoslavenskim narodima: velika akcija pokrštavanja, pokrenuta iz Bizanta za Bazilijeve vladavine, i među Hrvatima je, čini se, imala uspjeha, o čemu svjedoči glagoljica kao pismo i pučki jezik u liturgiji” (Bazilije I.). Bazilije I. Makedonac je došao na vlast, sudjelovavši u nekoliko političkih ubojstava. Zanimljivo je da je još u doba njegove vladavine postojala predaja (legenda) da njegovi predci svoje podrijetlo vode od armenskoga cara Trdata III. Velikoga (287. - 330.) iz aršakidske dinastije.
 
Među poznatim bizantskim Armencima su bili: velik znanstvenik Leon Matematičar (oko 790. - 870.), carigradski patrijarh Ivan VII. Gramatik (arm. Hovanes Kerakan) (kraj 8. st. - oko 863.), napola je Armenac bio carigradski patrijarh Focije I. (oko 820. - 896.). Jedan je od najprosvjećenijih intelektualaca toga doba, velikodostojnik Barda (preminuo - 866.), koji je obnovio rad poznate Magnaurske škole u Carigradu, isto tako je bio podrijetlom Armenac.
 
U doba makedonske ili armenske dinastije, ponajprije u 10. st., armenske postrojbe su imale važnu ulogu u bizantskoj vojsci. U bizantskom radu "Strategika" (10. st.) car Nikefor II. Foka (963. - 969.) preporučivao da se formira vojska iz istočnih tema od Romeja (Bizantinaca) i Armenaca, ističući posebnu važnost armenskih postrojba za obranu istočnih granica Bizantskoga Carstva. Posebno su isticale bizantske vojskovođe armenskoga podrijatla Ivan Kurkuas (arm. Hovhannes Gurgen) (900. - nakon 946.) i Ivan (Hovhannes) Cimisk (nadimak je dobio zbog svojega niskoga rasta), budući bizantski car. Godine 920. - 942. bizantska vojska na čelu s Gurgenom postigla je znatan uspjeh na istoku. Godine 931. i 934. osvojio je Melitenu i znatan dio tadanje Armenije. U daljnjim pohodima osvojio je u sjevernoj Mezopotamiji gradove Martiropolis, Amidu, Nusaybin, Daru, a zatim je opsadom primorao Edessu na predaju. Zbog znatnih ratnih uspjeha nazvan je "drugi Belizar" (oko 505. - 565.), u čast jednoga od najvećih bizantskih generala.
 
Armenskoga podrijetla bio je također bizantski uzurpator vlasti, vojskovođa Mezezije (622. - 662.) koji je 668. god. na Siciliji podigao neuspjeli ustanak s ciljem da osvoji vlast i postae car. Ustanak je bio ugušen u travnju 669. god., a Mezeziju i nekolicini zapovjednika odrubili su glave i poslali ih u Carigrad. Bizantski vojskovođa Mleh, 973. god. probio je obrambenu liniju Arapa i provalio u Mezopotamiju, ali pod Amidom njegova je vojska pretrpjela poraz i mnogi su vojnici zajedno s njim pali u zarobljeništvo. Bizantski car Ivan Cimisk krenuo je 974. god. u pohod protiv Arapa kad je 975. god. od Fatimida preoteo Siriju i dio Palestine.
 
Pristaše Armenske apostolske crkve živjele su u Bizantu odvojeno. Oni su čuvali osobitosti svoje vjeroispovijesti, jezik, pismenost, kuturne tradicije što je izazivalo katkada odbojnost od strane grčkoga stanovništva Bizanta. S vremenom mnogi Armenci u Bizantu su prihvatili kalcedonsku vjeroispovijest, stupili u brakove s mjesnim pukom i postupno su grecizirani. Armenci, koji su bili preseljeni u Bizant, ponajprije predstavnici aristokracije, odlikovali su se visokom kulturom i dobrim poznavanjem nekoliko jezika. Bizantska aristokracija armenskoga podrijetla imala je u vlasništvu prostrana područja. Bizantskih aristokratskih familija u 10. - 12. st. bilo je približno 300, 10 - 15 % njih činili su bizantsko-armensko plemstvo. U 11. st. u svezi sa seldžučkim osvajanjem Armenije u Bizant su došli novi valovi armenskih migranata.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1368 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević