Get Adobe Flash player

Godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo

 
 
Početkom XX. stoljeća Otomansko Carstvo još je uvijek bilo velika država koja se pružala na tri kontinenta - europskom, sjeverno-afričkom i azijskom. No, ona je istovremeno bila gospodarski zaostala feudalna država, u kojoj je neograničeno vladao sultan s najužim krugom moćnih činovnika. Ipak su početkom dvadesetog stoljeća ideje prosvjetiteljstva, a prije svega liberalne ideje, počele prodirati među mlade, obrazovane ljude koji su smatrali da je modernizacija države nužna kako bi se ona otrgla diktatu gospodarskih razvijenih zemalja zapadne Europe što su stavljale Tursku u polukolonijalni status.
https://lh3.googleusercontent.com/proxy/lVHQcmnETANZD0_-wwq6u4o1sNzRN68Klj83eQDv6D0bXB8Jo2-ev6tZhVoo69UrT1ijyBdBolzimEQ0T5vj3mKr_qFFyx3ELs3yoQ
Opirući se inozemnom miješanju u unutarnje poslove Turske, godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo. Progresivni službenik Ahmed Riza-bej, jedan od osnivača pokreta, došao je u Pariz 1889. na obilježavanje stogodišnjice Francuske buržoaske revolucije, te je tu promijenjen naziv društva u Jedinstvo i napredak. Krajem iste godine u listu Meshveret, koji je započeo izlaziti u Parizu, objavljen je program grupe u kojem je centralno mjesto bio zahtjev za reformama. Tog su se programa pridržavale brojne tajne ćelije mladoturaka, sastavljene često od pripadnika slavenskih naroda, koje su djelovale na širokom prostoru Osmanskog Carstva: u Bugarskoj (Ruščuk, Šumen, Plovdiv, Sofija, Vidin, Kazanlk), Albaniji (Skadar i Tirana), Rumunjskoj (Konstanca i Medžidija), Makedoniji (Resen, na Prespanskom jezeru).
 
Pod utjecajem ruske revolucije 1905. godine i u Turskoj raste revolucionarno raspoloženje ne samo u vojnim garnizonama na rubu Carstva, već i među civilnim stanovništvom. Centar tih zbivanja je Solun, najeuropskiji među osmanskim gradovima, s najbrojnijom građanskom klasom te najvećom koncentracijom Židova. U tom su gradu mladoturci prije revolucije najbolje mogli djelovati prikrivajući svoje postojanje i organizaciju radeći, uglavnom, unutar masonskih loža ovog grada. U Solun se iz Damaska preselio Mustafa Kemal, kasnije nazvan Atatürk, koji je takođe rpripadao dvjema ložama, talijanskoj Macedonia resorta, francuskoj loži Veritas, te je iz tog grada krenula liberalna revolucija vojnog krila mladoturaka isticanjem zahtjeva za povrat ustava. Prevrat vojnog krila mladoturaka koji je pobunom zaprijetio svrgavanju sultana Abdul-Hamida primorao ga je na kapitulaciju 23. srpnja 1908., te je on pristao na sazivanje parlamenta i obnavljanje ustavnosti.
 
Revolucija, iako bez nasilja i krvi, zastrašila je Austro-Ugarsku, koja je pod okupacijom držala Bosnu i Hercegovinu od Berlinskog kongresa 1878. godine. Ona se plašila da će mladoturci zatražiti njezinu restituciju, pa je na brzinu poduzela jednu tajnu diplomatsku akciju i jednu javnu. Ministar vanjskih poslova Alois Aerenthal, tajno se dogovarajući s bugarskim knezom Ferdinandom I., uspio ga je nagovoriti da proglasi ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom, čime Austro-Ugarska ne bi bila prva zemlja koja je prekršila odredbe Berlinskog ugovora. Ferdinand I. je proglasio ujedinjenje 22. rujna 1908., a samo nekoliko dana nakon toga, točnije 6. listopada 1908. Austro-Ugarska je anketirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je, u biti, aneksija bila posljedica mladoturske revolucije. Nova vlada mladoturaka prosvjedovala je zbog aneksije, ali nije dobila podršku velikih sila, a sama je bila još nekonsolidirana. U toj situaciji nije joj preostalo drugo nego potpisati takozvani Austro-turski sporazum 26. veljače 1909., kojim je priznala aneksiju, dok se pod vidom otkupa vakufskih zemalja odrekla suverenosti nad Bosnom i Hercegovinom, za što je od Austro-Ugarske dobila kao odštetu 2,5 milijuna funti sterlinga.
 
 
Rusija, saveznica Francuske i zaštitnica Srbije, bila je iznenađena ovim činom. Njemačka je vlada od nje zatražila 14. ožujka 1909. da prizna aneksiju, a 21. ožujka 1909. zaprijetila ultimatumom ukoliko odgovor Rusije bude negativan. Ultimatum je sadržao prijetnju da će Austro-Ugarska, uz podršku Njemačke, napasti Srbiju. Time je samo došlo do još jedne u nizu bosanskih kriza, sada 1908.-1909. godine, a ta je kriza samo jedna od etapa na putu k Prvom svjetskom ratu do kojeg će uskoro i doći. Mladoturski režim primoran svršenim činom pristati na diktirane uvjete odlučio je početi raditi na zbližavanju i gospodarskom povezivanju sa susjednim zemljama. U Solunu, gradu europskih veza, utemeljena je komisija za organiziranje putovanja s ciljem gospodarskog povezivanja, te je tako upriličen najprije posjet Austro-Ugarskoj i balkanskim zemljama. Ima naznaka da je posjet upravo planiran u Beču ili Berlinu, jer je Austro-Ugarska nastojala u prvoj godišnjici od aneksije pokazati da su odnosi između dviju zemalja korektni, odnosno da je aneksija svršeni čin. Sukladno ovom interesu u posjet Austro-Ugarskoj otišli su predstavnici filogermanskog krila mladoturskog režima.
 
Posjet je zaista zamišljen kao politički, a u prilog tome govori službeni odnos na koji su mladoturci nailazili u gradovima Monarhije koje su posjećivali, te je tako bilo i u Rijeci. Oni su u Rijeku stigli iz Trsta brodom austrijskog Lloyda 10. studenog 1909. Na riječkoj rivi dočekali su ih najviši predstavnici grada – guverner Aleksandar Nako, viceguverner Stefan Wickenburg te gradonačelnik Rijeke Antonio Vio, dok se brojno građanstvo slilo na ulice da, što je moguće bliže, promotri egzotične goste iz daleke zemlje. No, osim posjeta najuspješnijim riječkim poduzećima, gostima su priređeni spektakularni izleti, svečane večere i soirei, te je posjet u cjelini prošao u atmosferi prijateljstva i dobrosusjedstva.
 
Brojni riječki listovi nisu imali pristupa izletnicima, te su mogli pisati samo o vanjskoj strani posjeta. Tako je, na primjer, Novi list upozoravao da je upriličeni posjet (10. i 12. listopada) znak jačanja germanizma na Balkanu, te da slavenskim narodima predstoje još teži dani u borbi za svoju neovisnost. Naglasio je, osim toga, da je među prispjelim "Turcima" mnogo onih koji govore istim jezikom kao riječko stanovništvo, odnosno da su oni Slaveni, a ne Turci. U Turskoj je posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj bio primljen na različite načine. Opće je bilo uvjerenje da je posjet iskoristila austro-ugarska diplomacija kako bi na godišnjicu mladoturske revolucije stanje odnosa između dviju zemalja prikazala normalnim, ali se šuškalo da su "izletnici" od austrijske vlade primili i novac, odnosno da su podmićivani. Očito je da su, nakon povratka s "izleta", "izletnici" postali zagriženi germanofili, a to su demonstrirali pišući knjige i objavljujući tekstove ističući Austro-Ugarsku kao uzornu zemlju.
 
Početkom 1910. godine naklonost mladoturskog režima prema Centralnim silama postala je sve vidljivija, a posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj uzvraćen je posjetom austrijske flote Turskoj u prvoj polovici 1910. godine. U posjet Solunu otišla je zatim delegacija od sedamdeset pet izletnika iz Mađarske (27. travnja – 10. svibnja 1910.). Većinu u mađarskoj delegaciji činili su Židovi, koji su sa Židovima iz Soluna naglašavali svoje jedinstvo, što je izazvalo reakciju u vojnom krilu mladoturaka, osobito kada su počeli pregovori s Francuskom oko nabavke nekoliko ratnih brodova za Tursku od Austro-Ugarske, umjesto već započetih pregovora o nabavci. Tek tada su o ulozi masonerije u revoluciji mladoturaka započeli pisati i riječki listovi. Najprije je La Voce del popolo o tome pisao 1911. godine, dok je o neformalnom aspektu politike vrha mladoturskog režima te uloge Židova i masonerije riječki katolički list Il Risveglio pisao u više navrata tijekom 1912. godine.
La voce del popolo (11. listopada 1911.) ne navodi izvor za svoje informacije, ali ističe da je talijanski Veliki Orijent u Solunu imao dvije lože – Macedonia risorta i Labor et lux, francuski Veliki Orijent ložu Veritas, španjolsku ložu Perseveranza, a grčki Filippos, te naglašava da je iz tih loža ujedinjenjem nasto Veliki Orijent Turske.
Il Risveglioje svoje članke objavio na temelju napisa iz budimpeštanskog masonskog glasila Kelet, iz njemačkog masonskog glasila Herold te talijanskog masonskog glasila L'Accacia.
IlRisveglio nije bio samo antimasonski već i antisemitski orijentirano glasilo, te je u isticanju uloge masonstva u mladoturskoj revoluciji inzistirao na tome da su lože "operativne centrale" židovstva, koje ih je stvorilo i koristi ih u lukrativne svrhe i za borbu protiv kršćanstva.
Il Risveglio je, koristeći se člancima iz Keleta ("I Giovani Turchi e la loggia Sirius", 15. siječnja 1912.), upozorio da je u Rijeci utemeljen komitet za doček mladoturaka na čijem je čelu bio Arturo Steinecker, meštar (venerabile) riječke lože Sirius. Nadalje tvrdi da su članovi delegacije bili podijeljeni u četiri grupe, te da je četvrta grupa, bez znanja ostale tri, bila sastavljena isključivo od masona, odnosno od onih koji su bili na čelu udruženja Jedinstvo i napredak koje je ostvarilo revoluciju. Il Risveglio je insinuirao da je između riječke lože Sirius predstavnika masonskog dijela turske delegacije bilo tajnih razgovora. U istom članku se također govori da je ogromna većina masonskog članstva sastavljana od Židova.
 
Ovaj je tekst, izgleda, u Rijeci podigao veliku prašinu. Članovi lokalne lože Sirius nisu znali odakle je Il Risveglio dobio te podatke (4. ožujka 1912. ).
Il Risveglio se zatim usmjerio protiv hrvatskog masonerstva ("Storia della massoneria croata", 15. srpnja 1912.) te je, oslanjajući se na podatke iz 18. stoljeća (Drašković, Erdödy), implicite sugerirao da je putem hrvatske masonerije dolazio utjecaj kojeg su Nijemci imali u Hrvatskoj, budući da su to bile njihove lože.
Ohrabren reakcijama koje je napisima o masoneriji mislio da je pobudio, Il Risveglio u članku Come fu fondata la massoneria turca (Il Risveglio, 4. novembre 1912.) naglašava osobnu vezu između talijanskog i turskog masonerstva, pa piše da je odmah nakon revolucije, 1. travnja 1909., u Istambulu održan sastanak turske masonerije s ciljem da se izabere novi Veliki savjet (reda Sv. Ivan od Škotske), nakon što je bio zabranjen prije revolucije, tj. 1907. godine. Tom su sastanku prisustvovali predstavnici četrdeset pet nacionalnih masonskih loža.
Nisu samo listovi isticali organizacijsku vezu mladoturaka i masonerje Velikog Orijenta, bila ona francuska, talijanska ili turska, već se o tome do danas pišu znanstvene publikacije i to, kako je to već karakteristično kada se piše o masonerstvu, na način da se njezin utjecan hiperbolizira ili minorizira.
Spomenut ćemo samo neke: Hainogu, M. Sükrü, Preparation for a revolution: the Young Turcs, 1902-1908. New York, 2001. Seemayr Stephen, Young Turcs, Los Angeles, 1981. Haniogu, M. Sükrü, The Young Turcs in opposition, 1995.
 
Od autora koji pišu na našem jeziku najbolju interpretaciju odnosa između režima mladoturaka i Austro-Ugarske napisao je Đorđe Mikić, Austro-Ugarska i mladoturci 1908.-1912., Banja Luka, 1983., koristeći se ne samo arhivskom građom već i brojnom literaturom na ruskom jeziku. Kako se bliži stogodišnjica mladoturske revolucije, vjerojatno će tek biti priopćena najnovija istraživanja. Osim toga, kako je današnji politički sistem u Turskoj na mnogim međunarodnim znanstvenim tribinama hvaljen kao najadekvatniji sustav za jednu islamsku zemlju, jubilej stogodišnjice će vjerojatno naglasiti i ovu činjenicu. Zanimljivo je da je Alka Nesroff Mažuranić, unuka Ivana Mažuranića, sa svojim mužem Hristom Nestorovim, svršenim studentom američkog koledža u Istanbulu i bugarskim diplomatom u Istanbulu, u tom gradu boravila 1905.-1908. godine, te je u vrijeme izvođenja mladoturske revolucije vodila dnevnik, koji se danas čuva u Rijeci u spomeničkoj zbirci Brlić, Mažuranić, Ružić u vili Ružić. Ti će zapisi, ukoliko spomenutoj Zbirci budu dodijeljena sredstva, naredne godine biti objavljeni kao doprinos Rijeke istraživanjima stogodišnjice maldoturske revolucije i aneksije Bosne i Hercegovine, događaja koji su ovaj grad dovele u položaj povlaštene točke promatranja ne samo odnosa dviju velikih imperija, već i njihovih slavenskih naroda u borbi za vlastitu emancipaciju.
 

Ljubinka Toševa Karpowicz, http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=60&C=26

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće sve su držali Grci, Armenci, Židovi, Levantinci

 
 
Muslimanska elita okrenula se upravi, prekidajući dugu tradiciju provincijskih lobija u službi Porte – bosanskog u 16., albanskog u 17. i grčkog u 18. stoljeću. Premda je 1886. broj muslimanske i nemuslimanske muške populacije Carigrada izjednačen, muslimani drže čak 95,4 % vladinih ureda; 11,4 % muslimana u gradu radilo je na neki način za vladu. Muslimanska je birokracija nosila reformu tanzimata pri čemu su ih plašili kako vanjski pritisak tako i unutarnje snaženje nemuslimanskih manjina s kojima poslije Grčkog ustanka nisu bili voljni dijeliti ulogu u upravi. Četvrtina muslimanske gradske populacije bila je angažirana u trgovini i industriji – odnosno 39 % od svih uključenih u ova gradska zanimanja – dok su manjine držale ostalih 61 %.
https://idsb.tmgrup.com.tr/2014/03/28/HaberDetay/1396042169830.jpg
Gotovo svi Bugari ili njih 81,4 % angažirani su u trgovini i industriji. Među gradskim Armencima postotak je iznosio 43 %, Grcima 36,8 % i Židovima 31 %. Postotak manjina među studentskom populacijom iznosio je visokih 52 %, pri čemu su najzastupljeniji Grci i Armenci. Manjine su nastavile držati najprofitabilnije gospodarske pozicije. Godine 1912. među 40 privatnih bankara u Carigradu nije bilo muslimana. Među vlasnicima banaka po 12 je Grka i Armenaca, osam Židova i pet Levantinaca. Od 34 burzovnih mešetara 18 je Grka, šest Židova i pet Armenaca. Među velikim uvoznicima tekstila 1906. godine 28 je Armenaca, šest muslimana, tri Grka i jedan Židov. Od 28 velikih kuća koje su 1910. uvozile rusku robu, pet su ruskih, osam muslimanskih, sedam grčkih, šest armenskih i dvije židovske; u istočnim provincijama gotovo su svi veliki trgovci Armenci.
 
Grci i Armenci ovladali su trgovinom prijestolnice i podijelili trgovačke sektore. U grčkim se rukama našla sva roba od neposredne životne važnosti: pekarstvo, obućarstvo, drvodjelstvo i zidarstvo. Armenci posjeduju tekstilni biznis i distribuciju građevinske opreme i metala. Financije su također u grčko-armenskim rukama. Malena ukrasna roba ostavljena je Židovima. Prema procjenama, 1878. u gradu je živjelo 230.000 Grka. Odsječena od vlastite nacionalne zajednice grčka je manjina nakon revolucije izgubila svoje političke pozicije u upravi i okrenula se ekonomskim ciljevima.
 

T. T., https://hrcak.srce.hr/file/95515

Vinko Brajević – za očuvanje hrvatske urbane baštine

 
 
Otvori li tko zbornik »Hrvatski katolički pokret« (2002.), naći će među kratkim životopisima istaknutijih članova Pokreta i životopis novinara, publicista i političara Vinka Brajevića. Rođen je 6. lipnja 1888. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a filozofsko-teološki studij polazio je u Zadru od 1906. do 1910., kada je zaređen. Do ređenja bio je aktivan u domagojskim katoličkim organizacijama, uz ostalo i pod vodstvom svojega sjemenišnoga odgojitelja, vjeroučitelja, pisca i urednika »Dana« dr. Ante Alfirevića. Bio je župnik u neretvanskoj župi Bagalović, zatim kapelan u župi sv. Petra Split – Lučac, a najdulje, od 1912. do 1921., u župi Seget kod Trogira te naposljetku do početka srpnja 1922. u župi Kaštel-Kambelovac. Tada je službu samovoljno napustio te se zaposlio u uredništvu dnevnika »Novo doba«. Zbog toga je kao svećenik bio suspendiran, a 1924. umirovljen. Nije međutim apostazirao niti prešao u tzv. žuti pokret (kasnije Hrvatska starokatolička crkva), pa je u posljednjem, »svetojeronimskom« razdoblju života opet svećenički živio.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2018/10/00431432w.jpg
Mnogostruko kulturno i publicistički zauzet, Brajević je važan doprinos posebice dao kao zagovornik očuvanja izvornosti hrvatske urbane baštine.
Uz redovite svećeničke dužnosti, zanimao se za povijesnoumjetnička pitanja. Tako je za župnikovanja u Segetu kod Trogira radio na sređivanju kataloga Kaptolske biblioteke u Trogiru. Potkraj Prvoga svjetskoga rata uključuje se u politički život pa je nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije izabran za potpredsjednika Narodnoga vijeća u Trogiru, a sudjelovao je i u pripremama izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. U Trogiru je među osnivačima Narodne ženske zadruge te Jugoslavenske matice i njezin predsjednik. Nakon umirovljenja posvetio se novinstvu. Već prije bio je član uredništva »Novoga doba«, a njegov je glavni urednik od 1927. do 1941. List je bio blizak unitarističkim krugovima, prividno izvanstranački usmjeren. Brajević je naime bio pristaša Demokratske stranke Ljube Davidovića, ali se nakon atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928. stranački distancirao. Nakon talijanske okupacije Splita uhićen je u srpnju 1941. i interniran u Italiji u Rampinu, na Liparskim otocima i Corropoliju. Padom fašističke Italije i dolaskom vlasti NDH u Split »Novo doba« obnavlja izlaženje sve do ulaska partizana u Split, no Brajević u tom kratkom razdoblju više nije bio urednik. Naime, nakon oslobađanja iz logora 1944. boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.
 
Novinske priloge o socijalnim, političkim i kulturnim pitanjima objavljivao je u »Luči«, »Novinama«, »Novom dobu«, »Narodnom listu«, »Pučkoj prosvjeti«, »Zadrugaru«, »Srpskom književnom glasniku«, »Politici« i »L’Osservatore romano«. Potpisivao se i šiframa Bra., br. te inicijalima. Pisao je o raznim likovnoumjetničkim i političkim temama, uz veći broj prikaza knjiga, likovnih izložaba, dramskih i glazbenih kritika, biografskih članaka i nekrologa. Oštar polemičar, s Ivom Tartagliom sporio se o političkim pitanjima i njegovu masonstvu, a s arhitektom Nikolom Dobrovićem i konzervatorom Kostom Strajnićem o arhitekturi i čuvanju spomenika u Dalmaciji. Polemika sa Strajnićem, kojega su nazivali i »advokat Le Corbusiera«, kulturološki je zanimljiva i aktualna jer problematizira odnos prema baštini arhitekture i urbanizma. Brajević je naime reagirao na Strajnićevu knjigu »Dubrovnik bez maske« (1930.) u povodu rasprave o Dobrovićevim projektima u Dubrovniku. Suprotstavio se interpolaciji projekta hotela »Kursalona« na Pilama u Dubrovniku, koji je »zgrada u najmodernijem smislu u kome je glavna karakteristika ravna četvorina i koja bi imala da bude uglavnom izrađena u betonu«. »Takva jedna zgrada mogla bi vrlo dobro stajati na kojem bilo svjetskom kupalištu, s time da bi jednako dobro odgovarala venecijanskom Lidu, na obali Afrike ili negdje u Južnoj Americi… i nema nikakova posla s karakterom starog Dubrovnika.«
 
»Ukazuje se da je Brajević definirao neke od konzervatorskih smjernica kojih se danas bezuvjetno pridržavamo u struci. Usprkos žestokoj i naizgled nepomirljivoj suprotstavljenosti argumenata, zaključak s povijesne distance jest da su obojica, i Brajević i Strajnić, podjednako u pravu i da bi prednost jednim ili drugim argumentima trebalo davati od slučaja do slučaja uzimajući u obzir specifične okolnosti« (D. Vokić). Tekstovi obojice tiskani su 1931. u brošuri »Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture«, s predgovorom don Frane Bulića. Kao brošure tiskani su i njegovi novinski napisi »O vojničkim potporama« (1917.) i »Dr. Janez Krek: Evangelist ujedinjenja i oslobođenja našega« (1919.), koja je posvećena slovenskomu katoličkomu velikanu koji je početkom 20. stoljeća uvelike utjecao na intelektualnu, posebice socijalno-političku formaciju mlade hrvatske katoličke inteligencije. Umro je 3. veljače 1967. u Rimu, a pokopan je na groblju Campo Verano u grobnici Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima, kojemu je posvetio svoje posljednje tiskano djelo »Istituto di S. Girolamo degli Illirici (1453-1953)« (1953.).
 

Vladimir Lončarević, Glas Koncila, 3. X. 2018., https://www.glas-koncila.hr/covjek-koji-se-protivio-dalmatinskomu-betonu-vinko-brajevic-za-ocuvanje-hrvatske-urbane-bastine/

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 28/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1203 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević