Get Adobe Flash player

Čuveni ruski povjesničar više puta ulazio i izlazio iz gulaga

 
 
Lava Gumiljova, sovjetskoga povjesničara, etnologa i antropologa, iz zatvora spasila je osobna zamolba koju je njegova majka uputila Josifu Staljinu, no Gumiljov je ostatak svog života proveo ulazeći i izlazeći iz gulaga. Unatoč tome, i dalje je uspio izgraditi uglednu karijeru i domisliti se originalnim i pronicljivim idejama o svjetskoj i ruskoj povijesti. Prvoga listopada je obilježeno 105 godina od njegova rođenja.
http://www.nspm.rs/images/stories/1-dobrica/2014-jan/lav%20gumiljov.jpg
Lav Gumiljov
 
1. Lav Gumiljov je bio sin dvaju istaknutih ruskih spisatelja - Nikolaja Gumiljova i Anne Ahmatove. Njegov otac je bio plemić, časnik Prvog svjetskog rata i poznati ruski pjesnik ranog 20. stoljeća. Kada je Lav imao devet godina, 1921. godine, Nikolaj je uhićen zbog navodne umiješanosti u monarhističku zavjeru te je pogubljen od strane vlasti. Kao rezultat toga, prema Lavu i njegovoj majci su se u sovjetskoj Rusiji ophodili sumnjičavo.
 
2. Anna Ahmatova je također bila znamenita pjesnikinja. Imala je oštećen odnos sa svojim sinom o kojem je, kad je bio dijete, često brinula baka. Međutim, kad je Lav završio srednju školu, preselio se u Lenjingrad kako bi živio s majkom i njezinim novim mužem.
 
3. Studirao je povijest na Lenjingradskom sveučilištu. Prema riječima njegovih kolega, bio je povučen i znao je isticati svoje plemenito podrijetlo. 1935. godine je uhićen zbog "terorističkih pogleda" - navodno je rekao da "u Rusiji još uvijek postoje plemići koji sanjaju o bombama". Policija je također pronašla pjesmu Osipa Mandeljštama pod naslovom "Mi živimo ne osjećajući zemlju pod sobom" - prepisanu rukom Lava Gumiljova. Stihovi "Oči, kad se smije, nalikuju na žohare" i "Svaka smrtna kazna za njega je milina" referirale su se na sovjetskog vođu Josifa Staljina. Anna Ahmatova se osobno obratila Staljinu, moleći ga da oslobodi njezine voljene. Zahvaljujući njezinom književnom statusu, oslobodio ih je.
 
4. Međutim, Lav je ponovno uhićen 1938. godine. Optužen je za organiziranje kontrarevolucionarne skupine među mladima. Spominjalo se i ime njegova oca kao neprijatelja sovjetskog režima. Tijekom suđenja je odbacivao sve optuže, a njegova je majka opet pisala Staljinu, no sreća ju je napustila. Njezin je sin osuđen na pet godina u radnom logoru u istočnom Sibiru.
 
5. Nakon što je odslužio svoju kaznu, pridružio se Crvenoj armiji 1944. godine, pretkraj Drugog svjetskog rata. Lav se borio u bitci za Berlin te je dobio nagrade za hrabrost.
 
6. Nakon rata je završio diplomski studij povijesti i u svom se doktoratu fokusirao na drevne Turke. No 1949. godine je ponovno uhićen, pod optužbom da je upleten u antisovjetsku skupinu. Vlasti su javno kritizirale njegovu majku jer nije pisala u skladu s dominantnim sovjetskim kanonima. Ipak, uspjela je izbjeći uhićenje. Gumiljov je rekao da je prvi put uhićen zbog svog oca, a potom zbog svoje majke. Ovog je puta osuđen na još dužu kaznu - 10 godina u radnom logoru. Tijelo ga je izdavalo, imao je 40 godina, i zdravstveni problemi su se nizali jedan za drugim. Nedugo nakon što je bio osuđen, napisao je da se ne nada da će izaći iz gulaga živ, no to se, svim izgledima usprkos, dogodilo. Dio svoje kazne je proveo kao knjižničar. Gumiljev je oslobođen 1956. godine nakon što je sovjetski vođa Nikita Hruščov započeo svoju slavnu kampanju destaljinizacije.
 
7. Tijekom tih je godina njegov odnos s majkom postajao sve lošiji. Lav je bio ljut jer je smatrao da je trebala učiniti više kako bi mu pomogla. Također je mrzio jednu od njezinih najpoznatijih pjesama, Rekvijem, koja se doticala njegovih uhićenja - Lav je tvrdio da su riječi pjesme u većoj mjeri posvećene njezinim osjećajima umjesto njegovoj patnji u zatvoru. Možda je i bio u pravu: "Muž u grobu, sin u zatvoru. Pomolite se za mene", napisala je.
 
8. Nakon izlaska iz logora, Gumiljov je nastavio svoje istraživanje i proučavao povijest stepa i srednjoazijskih nomada. Tijekom svog je vremena osmislio jednu od svojih najpoznatijih ideja - koncept pasioniranosti, koji se ponekad opisuje kao "neodoljivi unutarnji nagon ka ciljanoj aktivnosti, sposobnost za trajni napor u ime cilja". Gumiljov je tvrdio da je svaka etnička skupina u povijesti prošla kroz iste faze od rođenja do vrhunca, prije usporavanja do inertnosti. Kada pasioniranost etnosa dostigne svoj maksimum, stvara žestoke vođe i ostvaruje velika osvajanja.
 
9. Gumiljov se snažno oslanjao na djela teorije euroazijanizma, prema kojoj ruska civilizacija nije istinski europski entitet već euroazijski geopolitički i kulturni fenomen. Gumiljov je Ruse smatrao "super-etnosom" koji je nekako obuhvatio utjecaje Turaka i Mongola. Povjesničar je naglašavao važnost saveza između Rusa i ljudi iz istočnih euroazijskih stepa. Taj je savez pomogao Rusiji da se suprotstavi Europi.
 
10. Njegova su stajališta u SSSR-u dočekana s dosta skepticizma. Situacija se promijenila kasnih osamdesetih godina pod Gorbačovljevom perestrojkom, kada su djela Lava Gumiljova bila naširoko objavljivana. Danas se njegova teorija pasioniranosti često kritizira zbog nedostatka provjerivosti. No Gumiljova i dalje pamte po njegovom neslomljivom duhu.
 

Aleksej Timofejčev, https://hr.rbth.com/povijest/79437-10-cinjenica-o-lavu-gumiljovu

Kako je sovjetski tajni agent postao veleposlanik Kostarike u Italiji, Vatikanu i Jugoslaviji

 
 
Sovjetski superšpijun, Josip Grigulevič, glavni urednik lista "Društvene znanosti u SSSR-u" iz Moskve 1978., sudjelovao je u planiranju ubojstva Lava Trockog i sabotaži opskrbe nacista u Drugom svjetskom ratu, bio je diplomat Kostarike, a zatim akademik i autor tridesetak knjiga. Na sjednici Opće skupštine UN-a 1951. godine bilo je prilično "vruće". Hladni rat je bio u jeku, a tenzije su sve više rasle. Savjetnik izaslanstva Kostarike Teodoro B. Castro održao je govor u kojem je iskritizirao sovjetsko miješanje u unutarnje poslove Srednje Amerike.
https://cdni.rbth.com/rbthmedia/images/2017.10/article/59d8b41885600a7f3a4ec1fa.jpg
Josip Grigulevič
 
Castro je govorio toliko upečatljivo i ozlojeđeno da su ga prozapadni delegati pozdravili ovacijama, a Andrej Višinski, ministar vanjskih poslova SSSR-a, je za njega rekao da je "pas čuvar imperijalizma". Višinski nije mogao ni pretpostaviti da je Castro zapravo bio građanin Sovjetskog Saveza i vrhunski tajni agent. Njegovo pravo ime je bilo Josip Grigulevič. Rođen je 1913. godine u Vilniusu (današnja Litva). Kako je onda dospio u UN u svojstvu izaslanika Kostarike?
 
Mlad i crven
 
Grigulevič je rođen u siromašnoj karaimskoj obitelji (Karaimi su ogranak judaizma) u Poljskoj. Još u mladosti je postao vatreni komunist. Sa 17 je godina stupio u Komunističku partiju Poljske, a zatim je uhićen i zatvoren, da bi početkom 1930-ih pobjegao iz zemlje. Kao ljevičarski aktivist Grigulevič je najprije studirao na Sorboni, a zatim se preselio u Argentinu. Kada je 1936. godine u Španjolskoj počeo građanski rat, gdje su se ljevičarski nastrojeni republikanci borili protiv desničara Francisca Franca, Grigulevič se požurio pridružiti svojim drugovima na bojnom polju. U Španjolskoj su ga Sovjeti vrbovali da radi za njih kao tajni agent.
 
Lov na Trockog, borba protiv nacista
 
Kako je u jednom intervjuu potvrdila Grigulevičeva kćerka Nadežda, njezin je otac nakon Španjolske otišao u Meksiko gdje je planirao ubojstvo Lava Trockog, Staljinovog najljućeg neprijatelja. Po planu su na tome radile dvije samostalne grupe agenata, a Grigulevič je bio u manje uspješnoj grupi. Pokušaj ubojstva poduzet u svibnju 1940. godine bio je neuspješan. Agenti su izrešetali sobu Trockog, ali se 60-godišnji političar sakrio ispod kreveta i ostao neozlijeđen (nakon dva mjeseca Ramón Mercader je uspio ubiti Trockog). Kada je počeo Drugi svjetski rat, Grigulevič se posvetio borbi protiv Hitlerovih pristaša u Latinskoj Americi, uglavnom u Argentini. Argentina službeno nije bila saveznica Njemačke, ali ju je opskrbljivala, a Grigulevič se svim silama trudio spriječiti transport robe. Okupio je veliku skupinu (oko 200 ljudi) i organizirao sabotaže brodova. Ova grupa je opljačkala oko 150 brodova upućenih u Njemačku. Nakon serije eksplozija povezanih s krađama, argentinska vlada je obustavila trgovinu s Reichom.
 
Poliglot
 
Po mišljenju povjesničara Vladimira Čikova, "Grigulevič je bez problema govorio i razmišljao na 10 jezika", počevši od litavskog i poljskog, pa sve do francuskog, španjolskog i portugalskog. Posebno je dobro glumio Latinoamerikance, i zaista je izgledao kao jedan od njih. Uvijek je bio druželjubiv i ulijevao je ljudima povjerenje. Možda je to i bilo presudno u njegovoj nevjerojatnoj diplomatskoj karijeri u Kostariki. Sprijateljio se s bivšim predsjednikom Joséom Figueresom Ferrerom (koji je, naravno, smatrao da je ovaj njegov sunarodnjak). Kada je pomogao Kostarikancima u poslovanju s Italijom, Grigulevič (ili Teodoro B. Castro) imenovan je 1952. godine za veleposlanika u ovoj zemlji, a također u Vatikanu i u Jugoslaviji. Teško da se od jednog tajnog agenta može očekivati da postigne nešto više. Koristeći puno povjerenje kapitalista u cijelom svijetu (čak je i sovjetski veleposlanik u Italiji rekao da je Castro "neprijatelj SSSR-a" i "reakcionar"), ovaj je agent u Moskvu slao podatke od neprocjenjive vrijednosti. Pored toga, vrbovao je oko 200 stranih državljana.
Prekid karijere obavještajca
 
Na veliku žalost sovjetske obavještajne službe, Castro nije dugo ostao u Italiji. Vraćen je u Moskvu 1956. godine, i to po hitnom postupku. Josip Grigulevič, dopisni član Akademije nauka SSSR. Okrugli stol na temu "Suvremena etapa borbe južnoafričkih naroda i međunarodni pokret solidarnosti". Nakon Staljinove smrti 1953. godine i borbe za vlast koja je zatim uslijedila nove vlasti su mnoge agente tretirale kao nepouzdane. Tako je završila Grigulevičeva nesvakidašnja špijunska i diplomatska karijera.
 
Po povratku je za njega započeo novi život. Grigulevič je postao povjesničar i akademik. Napisao je tridesetak knjiga koje se tiču Latinske Amerike, kao i povijesti kršćanstva. Nitko od njegovih novih kolega nije znao za njegovu prošlost, ali su ga svi poštovali kao znanstvenika. Grigulevič je vodio miran život. Umro je 1988. godine, samo par godina prije smrti države kojoj je služio.
 

Oleg Jegorov, https://hr.rbth.com/povijest/79492-tajni-agent-veleposlanik-kostarike

Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od osmanske vlasti

 
 
Ove godine, točnije 2. kolovoza, navršilo se točno 300 godina od oslobođenja Imotskog od turske vlasti. Osmanska vlast na ovim prostorima, odlazak Turaka, formiranje nove granice, povratak franjevaca u Imotski te niz drugih događaja obilježili su zauvijek prostor Imotske krajine te značajno utjecali na njen budući razvoj. Grad Imotski, Franjevački samostan u Imotskom te Konzervatorski odjel u Imotskom pokrenuli su inicijativu da se ova obljetnica dostojno obilježi od 5. do 7. listopada znanstvenim skupom, koji je okupio 25 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
http://imotskenovine.hr/wp-content/uploads/2015/03/42121f00ffc451d0c288e11c1f28cbd4_XL.jpg
"Ovaj znanstveni skup priređen je u zahvalu Gospi od Anđela, zaštitnici grada Imotskog i cijele Imotske krajine, na čiji se blagdan 2. kolovoza, ove godine, obilježila 300. obljetnica oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, vrhunac je svih dosadašnjih nastojanja ovog grada i imotskog kraja koji su se svojstveno trudili prikazati cjelovite relevantne činjenice, poznate i manje poznate, a sve vezane za gospodarsku, kulturnu i duhovnu prošlost Imotske krajine, čija je povijest obilježena trpljenjem ljudi u očuvanju svog vjerskog i nacionalnog identiteta i u borbi za golu egzistenciju. Ta povijest je prošarana kulturom koja ostavlja bez daha, povijest je to, na koju smo ponosni, a ovaj skup nastavak je borbe za nove životne vrijednosti duhovnog i kulturnog života.“, rekao je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split, fra Joško Kodžoman. Posljednji ovakav skup dogodio se u imotskom Franjevačkom samostanu sada već davne 1988. godine, povodom 250. obljetnice osnivanja samostana. U zborniku „Čuvari baštine“ posvećenom tome skupu, tada su na svjetlo dana izašli novi podaci i priče o gradu i Imotskoj krajini, i danas nezaobilazni za sve koji se bave poviješću i baštinom ovih prostora.
 
Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Treće je od konca srpnja 1717. do danas. U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepan od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosače i pripada Hercegovini. U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine počeli su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovačkog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i praćena teškim pustošenjima i razaranjima. Konačno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.
 
Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biče, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. Ističe se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine.
 
U dalekom Požarevcu (jugoistočno od Beograda) 22. srpnja 1718. godine, nakon više od mjesec dana pregovaranja, sklopljen je mir između Mletačke republike i Habsburške monarhije s jedne i Osmanskog carstva s druge strane. Ovim događajem zaključeno je veliko poglavlje u povijesti Hrvatske, a posebno Dalmacije, s obzirom da je time završen posljednji rat koji je Prejasna Republika sv. Marka vodila s Osmanskim carstvom. Da bi pokazao svu raskoš i sjaj Venecije, mletački pregovarač Carlo Ruzzini stigao je na potpisivanje ugovora s tri kočije u koje je bilo upregnuto po šest konja. U pratnji su bili brojni plemići i sluge te postrojbe oklopnika. Predstavnici i vojnici Habsburške imperije pristigli su gotovo ravno s bojišta, a ni osmanska strana nije zaostajala u svojem orijentalnom sjaju i raskoši.
 
Potpisivanje mira, kakve li ironije, pozdravile su brojne topovske salve i tri tisuće plotuna iz pušaka. Osim zaraćenih strana pregovorima je prisustvovao i bivši engleski poslanik na carigradskoj Porti sir Robert Sutton koji je kao tumača (dragomana) dobio Luku Kirika, dubrovačkog konzula u Carigradu preko kojega je Republika sv. Vlaha dobivala prevažne informacije. Strepili su za svoju budućnost u događajima koji su tada oblikovali ovaj dio Europe ili kako kažu u jednom pismu Kiriku „...da od nas ne ostane samo ime da smo jednom bili Dubrovnik“. U prvom članku mirovnog ugovora između Venecije i Osmanlija spominje se Imotski, malena utvrda negdje u krševitom zaleđu Dalmacije koju nitko od prije spomenutih sudionika ovih pregovora nije vidio. Granica koje će se tada uspostaviti oko tvrđave u polukrugu na udaljenosti od jednog sata hoda danas je onaj isti polukrug koji vidimo oko Imotskog na karti Republike Hrvatske.
 
Neprirodno, nasilno i nepovratno tada je razdijeljen jedinstveni prostor stare Imote. Onom drugom dijelu, u današnjoj Hercegovini, Turci daju ime Bekiye-i Imotski – ostatak od Imotskog! U narednim mjesecima potegnut će se ova crta i u prostoru. Počelo se s time već u prosincu 1718. godine kada su se sastali dalmatinski providur i budući dužd Alvise Mocenigo i Mehmed efendija Šaba. Manje od godinu dana prije ovih događaja u Požarevcu, točnije s 1. na 2. kolovoz 1717. godine, iz imotske tvrđave „Topane“ Turci su se, nakon kratke ali žestoke opsade, povukli prema Ljubuškom. Slijedećeg jutra na blagdan Porcijunkule - Gospe od Anđela - na poseban način povezane s franjevačkim redom, legendarni fra Stipan Vrljić slavio je u tvrđavi svečani Te Deum. Gotovo istog časa taj je čovjek, s nemjerljivim zaslugama za povijest ovog kraja, započeo s gradnjom crkvice u tvrđavi, prve koju je grad vidio nakon više od 200 godina osmanske vlasti. Ubrzo će se krenuti i s gradnjom župne crkve sv. Frane i imotskog samostana. A između tvrđave i samostana razvit će se u narednim stoljećima grad Imotski.
 
Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili 'svitnjaci'. Uz gruvanje 'mačkula' i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga.
 

Nives Matijević

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1063 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević