Get Adobe Flash player

Kako su piloti NDH stvarali sirijsko zrakoplovstvo

 
 
Od danas Geopolitika.News počinje objavljivati novu rubriku pod nazivom „Crtice iz vojne povijesti“, koju uređuje naš Mario Stefanov. Evo prve “crtice”:Jedan trenutak povijesti ratovanja doveo je bivše pilote ratnog zrakoplovstva Nezavisne države Hrvatske, predvođene zračnim asom Matom Dukovcem, u dodir sa strujom zbivanja koja su obilježila cijelu povijest Sirije, sve do današnjih dana. Hrvatski piloti bili su prvi instruktori sirijskih pilota koji su, stjecajem povijesnih okolnosti, potom desetljećima vladali Sirijom od Muhammada Umrana i Salaha Jadida do Hafeza Al-Assada i njegovog sina – današnjeg predsjednika Bashara Al-Assada .
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/5b/Mato_Dukovac-grave.JPG
Putovi im se nakon prvog arapsko-izraelskog rata razilaze i Dukovac odlazi za Kanadu, a prvi piloti sirijskog ratnog zrakoplovstva  preuzimaju uloge koje im je namijenio hiroviti i često bizarni hod povijesti. Svoje pilotske vještine predaju novoj generaciji sirijskih pilota među kojim je i budući sirijski predsjednik Hafez Al-Assad. On pak, sa svojim instruktorima Umranom i Jadidom, bivšim učenicima Mate Dukovca, stvara političko partnerstvo koje će ih kroz međusobnu suradnju i kasnije obračune dovesti do samih vrhova državne vlasti Sirije. Njihovo djelovanje odredit će smijer zbivanja koja u konačnici vode do nasljeđivanja i preuzimanja vlasti u Damasku od strane Hafezova sina Bashara Al-Assada, islamističke pobune protiv njega podržane izvana, i krvavog sirijskoga rata.
Sirija je postala nezavisna država 17. travnja 1946. godine. Njezina vojska bila je u formiranju, a najveći problem predstavljao je nedostatak obučenog kadra, poglavito za potrebe budućeg ratnog zrakoplovstva. Prvi zapovjednik sirijskog zrakoplovstva, pukovnik Abdel Wahad Al Hakim, 1947. godine angažirao je temeljem privatnih ugovora grupu iskusnih stranih  pilota borbenih zrakoplova kako bi obučili prvu skupinu sirijskih pilota. Među njima su bila dva bivša njemačka  pilota s bogatim  ratnim iskustvom, od kojih je jedan – Fritz Strehle, letio i borio se tijekom 2. svjetskog rata na prvom njemačkom mlaznom borbenom zrakoplovu Messerschmitt Me-262.
 
No prava zvijezda među novim instruktorima bio je Mato Dukovac, bivši pilot zrakoplovstva NDH i hrvatski pilot s najviše zračnih pobjeda tijekom 2. svjetskog rata ostvarenih na istočnom bojištu. Leteći na  Messerschmittu  Me-109 Dukovac je srušio 44 sovjetska borbena zrakoplova, a jedna zračna pobjeda mu je ostala nepriznata od strane zapovjedništva. Sve o ratnom putu Mate Dukovca za trajanja drugog svjetskog rata i ostalih pilota NDH sadrži knjiga „100 godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj“ grupe autora: Tomislava Aralice, Roberta Čopeca, Marka Jerasa, Zdenka Kinjerovca i Tomislava Haraminčića izdana 2012. godine. Nakon rata, Mato Dukovac se našao u zarobljeničkom logoru u Italiji, odakle je, preko veza Šefkije Muftića, koji je za vrijeme NDH bio šef redarstva u Tuzli i imao dobre veze u Ministarstvu unutarnjih poslova u Damasku, zajedno s još četiri pilota i zrakoplovna tehničara zrakoplovstva NDH otišao u Siriju, gdje je postao instruktor novoutemeljenog sirijskog zrakoplovstva.
 
U Libanonu, u bazi Estabel, hrvatski i njemački instruktori obučili su 30 sirijskih pilota, uključujući Salaha Jadida i Muhammada Umrana koji će se kasnije naći u vrhovima državne vlasti sirijske države. Za obuku su koristili deset North American T-6 „Texan“ školskih zrakoplova i dva zrakoplova Piper „Cub“ koje su Siriji donirali Amerikanci. Nakon početka arapsko-izraelskog rata 1948. godine, cijela postrojba uključila se u borbena djelovanja. Prva borbena misija Mate Dukovca bila je 14. srpnja 1948. godine, kada je zrakoplovom T-6,  poletjevši iz zračne baze Mezze kod Damaska, izvršio bombardiranje izraelskih položaja u području Tube. Nekoliko dana kasnije ostvario je svoju prvu zračnu pobjedu tijekom izvidničke misije na svome T-6 zrakoplovu. On i njegov pratitelj, irački pilot, uočili su izraelski izvidnički zrakoplov, najvjerojatnije „Fairchild 24“. Nakon što je irački pilot svojim zrakoplovom izvršio napad i promašio, potrošivši svo streljivo, Dukovac je izvršio zaokret i u nekoliko sekundi kratkim rafalom srušio izraelski zrakoplov. Malo prije kraja rata Dukovac raskida ugovor sa sirijskim ratnim zrakoplovstvom i odlazi živjeti u Kanadu.
 
Njegovi učenici ostaju u sirijskom ratnom zrakoplovstvu, kojemu se 1950. godine pridružuje otac sadašnjeg sirijskog predsjednika Hafez Al –Assad. Nakon završetka letačke obuke na školskim Texanima, prebačen je u postojbe naoružane talijanskim borbenim zrakoplovima Fiat G.46 i G.55.
 
U međuvremenu je Sirija od Velike Britanije naručila 12 mlaznih  borbenih zrakoplova Gloster „Meteor“ F.Mk9 ,koji su joj isporučeni krajem 1952. i početkom 1953. godine. Kako  sirijsko zrakoplovstvo nije imalo obučene pilote za taj tip zrakoplova, sirijski piloti poslani  su na obuku u Veliku Britaniju, a neki od njih u Egipat, koji je u svom naoružanju od ranije imao „Meteore“ i obučene posade. Među onima koji su upućeni u Egipat na šestomjesečni tečaj bio je i Hafez Al-Assad. U egipatskoj  zračnoj bazi Bilbeis obučavao ga je nitko drugi do Hosni Mubarak, budući maršal, zapovjednik ratnog zrakoplovstva Egipta i egipatski predsjednik, a tada obični zrakoplovni satnik.
 
Nakon obuke Hafez je uključen u sastav 9. eskadrile naoružane borbenim zrakoplovima Gloster „Meteor“. Tijekom Sueske krize 1956. Godine,  britanska i francuska  obavještajna služba raspolagale su nepotvrđenom informacijom prema kojoj su Rusi u blizini Damaska rasporedili 123 borbena zrakoplova MiG- 15 i  MiG -17,  kojima namjeravaju borbeno djelovati protiv britanskih i francuskih snaga koje su se iskrcale na egipatskoj obali i zajedno s izraelskim snagama zauzele Sueski kanal, kao odgovor na egipatsku nacionalizaciju kanala. U cilju potvrde te informacije britanski i američki izvidnički zrakoplovi upadali su u zračni prostor Sirije, često leteći na vrlo malim visinama. Kako Sirija u to vrijeme nije imala izgrađeni radarski sustav zračnog promatranja koji bi locirao i identificirao neprijateljske zrakoplove, u presretanje uljeza sirijski piloti polijetali su nakon primljenih dojava organiziranog sustava vizulanog otkrivanja ciljeva uz pomoć lokalnih policijskih postaja diljem Sirije, koje su običnim civilnim telefonskim vezama zrakoplovnom stožeru dojavljivale uočavanje nepoznatih zrakoplova.
 
Temeljem jedne takve dojave, u rano jutro, 6. studenog 1956. godine, Hafez Al-Assad je u blizini Latakije  svojim Gloster „Meteorom“ presreo  izvidnički zrakoplov English Electric „Canberra“ PR.Mk.7 iz sastava 13. eskadrile britanskog ratnog zrakoplovstva. Hafez je uspio postaviti svoj zrakoplov u povoljnu poziciju, otvorio vatru, ali je promašio, a britanski zrakoplov je povećavajući brzinu umakao u smijeru svoje baze na Cipru. Nekoliko sati kasnije dva sirijska  zrakoplova „Meteor“, od kojih je jednim upravljao Hafez, upućeni su u presretanje druge „Canberre“, također  uočene u zoni Latakije.
 
Ovoga puta britanski zrakoplov napadnut je s dvije strane, pa je srušen u blizini libanonske granice. Dvoje članova posade uspjelo je iskočiti i preživjeti, a jedan je poginuo u srušenom zrakoplovu. Istoga dana, neposredno prije zalaska sunca, nakon svoje prve ostvarene zračne pobjede Hafez je ponovo upućen u presretanje  CIA-nog  zrakoplova Lockheed U-2, istog onog koji je četiri godine kasnije srušen nad SSSR-om sovjetskim  raketnim projektilom, a njegov pilot Gary Powers je zarobljen. No Hafezov Meteor, za razliku od ruskog projektila,  nije mogao dostići visinu na kojoj je letio U-2 pa je odustao od presretanja. Na povratku u bazu došlo je do zbrke zbog narušenih radio veza, pa je Hafez promašio bazu i svojim Meteorom završio u pustinji i jedva preživio nakon uništenja i požara zrakoplova. Nakon borbenog iskustva tijekom tog rata Hafez Al-Assad je upućen u SSSR na obuku upravljanja borbenim zrakoplovima MiG- 15  i MiG -17, koje je u svoje naoružanje uvodilo sirijsko zrakoplovstvo.
 
Po povratku u Siriju 1958. godine Hafez se neočekivano našao u zrakoplovstvu nove državne tvorevine jer je Sirija,  zajedno sa Egiptom i Jemenom, ušla u federaciju UAR (Ujedinjene Arapske Republike) u kojem je glavnu riječ, dakako, vodio Egipat, kojim je tada vladao feldmaršal Abdel Hakim Amer. Na egipatsko traženje velik broj sirijskih borbenih zrakoplova, uključujući i 20 MiG -17PF presretača opremljenih radarom, zajedno sa svojim posadama prebačeno je u egipatske zračne baze. Hafez je zajedno s učenicima Mate Dukovca, Salahom i Jadidom i Muhammadom Umranom raspoređen u 31. eskadrilu zrakoplovstva UAR.
 
Hafez, Jadid i Umran uskoro su postali politički bliski i sve manje ih je zanimalo zrakoplovstvo, a sve više politika, pa su formirali tajni vojni komitet čiji je cilj bio izdvajanje Sirije iz federacije UAR.  Već u rujnu 1961. godine Sirija je izišla iz federacije UAR, ali nova vlada koja se nakon vojnog udara formirala u Damasku, Hafeza, Jadida, Umrana i sve ostale članove njihove „Baath“ stranke istjerala je iz vojske.
 
Nakon sudjelovanja u novom neuspjelom državnom udaru Hafez je pobjegao u Libanon gdje je uhićen i vraćen u Siriju te zatvoren. Po izlasku  iz zatvora posvetio se, a što bi drugo, planiranju slijedećeg vojnog udara zajedno s Jadidom i Umranom. Pažljivo je formirao obavještajnu mrežu i i stvorio svoju vlastitu oružanu formaciju koja je zauzela zračnu bazu Dmeyr, sjevernoistično od Damaska, i pomogao dolasku na vlast stranke“ Baath“. Na čelnu poziciju u Siriji došao je tada  Dukovčev učenik Salah Jadid i odmah na funkciju zapovjednika zrakoplovstva imenovao svoga suborca iz dana ilegalne borbe za vlast Hafeza AL-Assada. Jadid i Muhammad Umran, koji je također bio u samom vrhu vlasti, uskoro se se međusobno sukobili oko suradnje s SSSR-om, ali nakon još jednog državnog udara 1966. godine Jadid je preuzeo potpuni nadzor nad Sirijom, a Hafeza je zbog iskazane  potpore unaprijedio i imenovao ministom obrane. Dukovčevog učenika, generala Umrana, bivši suborci smjestili  su u zatvor Mezzeh, gdje su ga držali sve do 1967. godine i šestodnevnog rata s Izraelom,  nakon kojeg  je Sirija ostala bez Golanske visoravni.
 
Odmah nakon puštanja iz zatvora  Umran je pobjegao u Libanon, što mu baš i nije puno pomoglo jer je u libanonskom Tripoliju 13. ožujka 1972. godine likvidiran kao pas, nasred ulice, najvjerojatnije  od ruke sirijskih obavještajnih službi, a nije isključena ni mogućnost da su to obavile izraelske službe nakon što su ga iskoristile koliko su mogle.
Iako je Hafez svojim informacijama i djelovanjem uspio spriječiti pokušaj državnog udara CIA-e protiv Jadida krajem 1966. godine, katastrofalni poraz Sirije u šestodnevnom ratu 1967. godine s Izraelom izazvao je konačni razdor između Jadida i Hafeza. U studenome 1970. godine, nakon dugotrajne obavještajne pripreme Hafez Al-Assad uspio je s vlasti državnim udarom srušiti Jadida i uhititi ga. Hafez je kao povod iskoristio Jadidovu odluku da u pomoć  palestinskim frakcijama u Jordanu, koje su zaratile s jordanskim vlastima, pošalje sirijske trupe predvođene oklopnim postrojbama. Hafez je namjerno uskratio potporu sirijskog zrakoplovstava svojim vlastim trupama upućenim u Jordan kako bi pomogao njihovom porazu i kompromitirao  Jadida. Jordanski kralj Hussein je pak, kako bi se obranio od palestinskih formacija i službene sirijske vojske  hladno zatražio i dobio pomoć Izraela čije su snage desetkovale sirijske postrojbe i protjerale ih iz Jordana. Hafez  je nakon preuzimanja vlasti Jadida optužio za bespotrebnu smrt stotina sirijskih vojnika u avanturističkoj akciju u Jordanu i zatvorio ga.
 
Nesretni general Jadid, bivši Dukovčev učenik, u zatvoru je ostao pune 23 godine, sve do 1993. godine kada je umro, a Hafez Al-Assad je nastavio vladati, a poslije njega i njegov sin. Tako su oba Dukovčeva učenika koji su dogurali do generalskih činova i vrhova vlasti u Damasku nesretno skončali u međusobnim obračunima i serijama državnih udara iz koji je kao pobjednik izašao njihov dotadašnji politički i ratni suborac Hafez al-Assad.
 

Mario Stefanov, https://geopolitika.news/uncategorized/crtice-iz-vojne-povijesti-kako-su-piloti-ndh-stvarali-sirijsko-zrakoplovstvo/

Arhitekt i prvi premijer Republike Armenije

 
 
Ovanes Kadžaznuni (Kačaznuni) je arhitekt, aktivist armenskoga nacionalnoga pokreta s početka 20. st., član stranke “Dašnakcutjun”, prvi predsjednik vlade Republike Armenije (1918. - 1919.). Rod Kadžaznunija (prije su se prezivali Izithanjan) potječe iz Erzeruma (arm. Karin), iz svećeničke obitelji. Nakon rusko-turskoga rata obitelj se je preselila u Akhalkalaki (u Gruziji) gdje je i rođen 1. siječnja 1868. god. Ovanes (Ivan) Kadžaznuni. Studirao je u Tifliskoj (Tbiliskoj) realnoj školi, a zatim je 1893. god. završio peterburški Institut građevinskih inženjera (sada - Sanktpeterburško državno arhitektonsko-graditeljsko sveučilište), smjer arhitekture. Tijekom školovanja zanimala ga je ne samo arhitektura nego i literatura. Bavio se je Shakespeareom, držao je predavanja i pisao o njem. U studentskim danima mnogo je risao i sudjelovao na izložbama. Bio je jedan od najboljih studenata u peterburškom Institutu koji je završio s pohvalnicom, a njegovo je ime kao odlikaša bilo urezano na mramornoj počasnoj ploči. Kasnije je izučavao i prevodio u Vanu kurdske rukopise. Nakon završetka Instituta radio je u Bakuu, Batumiju, Tiflisiju (Tbilisiju) i Armaviru gdje je sagradio mnogo javnih i stambenih zgrada.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/15/Ovanes5.jpg
Još je u studentskim danima Ovanes Kadžaznuni maštao o tom da projektira armensku crkvu u monumentalnom stilu. Radi izučavanja crkvene arhitekture i svoje mašte putuje u porušeni srednjovjekovni grad Ani.
Njegova mašta ostvarena je u izgradnji armenske crkve sv. Jude Tadeja i sv. Bartola (sv. Bartolomeja) u Bakuu. Drži se da su apostoli Juda Tadej i Bartol donijeli u Armeniju kršćanstvo, te da su u tim krajevima skončali mučeničkom smrću.
 
Novčana sredstva za izgradnju katedrale oporučio je armenski dobročinitelj Enovk Budagov. Zato su tu katedralu često nazivali - Budagova katedrala. Godine 1898. Ruska arhitekturna kompanija u Peterburgu raspisala je prvi natječaj za najbolji projekt armenske crkve u Bakuu. Nakon nekoliko godina raspisala je i drugi natječaj. Geslo pet predstavljenih radova bilo je: ”Slava Ti, Gospodine!”. Peterburški žiri je dao najbolju ocjenu projektima arhitekta G. Ter-Mikaeljana i V. Petrovskoga. Njihovi su radovi osvojili prvo mjesto na tom natječaju, ali nasljednici Budagova ipak su odabrali Kadžaznunov projekt armenske crkve u Bakuu. Radi stalnoga boravka oko gradnje crkve Kadžaznuni je sagradio za sebe privremenu drvenu kućicu. Godine 1908., ispunjavajući poruke stranke “Dašnаkcutjun”, Kadžaznuni putuje u Carigrad.
 
Godine 1909. Kadžaznunija uhićuju zbog političke djelatnosti i oslobađaju ga polaganjem jamčevine. Godine 1911. iseljava se je i živi u Francuskoj, Belgiji i neko vrijeme u Vanu. U njegovoj odsutnosti izgradnju crkve prati N. Bajev (1875. - 1952.), tadanji glavni arhitekt grada Bakua. Gradnja katedrale završena je 1914. god. Odlikuje se monumentalnošću i “novim stilom armenske gotike”. Uzgred budi rečeno da je katedrala sv. Tadeja i sv. Bartola početkom 1930-ih godina bila srušena. Crkvu su rušili tri godine i na kraju su bili prisiljeni srušiti ju eksplozivom, a na njenom mjestu sagradili su konzervatorij [1].
 
Nakon gradnje crkve u Bakuu Kadžaznuni dugo ništa nije gradio jer je sudjelovao u aktivnostima osvoboditeljskoga pokreta stranke “Dašnakcutjun”. Od 1917. god. je član Armenskoga nacionalnoga vijeća. Armensko nacionalno vijeće, nakon proglašenja Rupublike Armenije (28. svibnja 1918.), imenuje Kadžaznunija pvim premijerom neovisne republike. U ime Republike Armenije, zajedno s Aleksandrom Hаtisovom (Hatisjanom) (1874. - 1945.), potpisuje 4. lipnja 1918. god. Batumski mirovni sporazum s Osmanskim Carstvom.
 
U veljači 1919. god., prema odluci armenskoga parlamenta, putuje u Europu i Ameriku, tražeći pomoć za Armeniju. Dva su njegova sina poginula u ratu s Turcima, a jedan je preminuo u ratnom zarobljeništvu. Vraća se u rujnu 1920. god. u Jerevan gdje postaje zemjenik predsjednika armenskoga parlamenta. Uhićen je 1921. god., ali su ga oslobodili Dašnakci. Od 1921. do 1924. god. živi u iseljeništvu, u Bukureštu. Godine 1925. istupio je iz stranke “Dašnakcutjun”, zamolivši vladu Sovjetske Armenije da mu dopusti povratak u domovinu. Od 1925. god. živi u Jerevanu gdje radi u različitim ustanovama. U Armeniji gradi tvornicu za preradbu pamuka, proizvodnju ulja i sapuna, a također i stambene četvrti za radnike. Predaje školske predmete “Vještinu gradnje“ i “Arhitekturno planiranje“ na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Jerevanu. Dodijeljeno mu je zvanje profesora. Sudjeluje u suautorstvu s G. Ačarjanom, G. Akopjanom i A. Terjanom u pisanju „Rusko-armenskoga građevinskoga rječnika” (1928.) koji je imao 7.560 rječničkih članaka. Autor je nekoliko članaka i memoara. Godine 1931. napušta Sveučilište u Jerevanu. Za vrijeme Staljinove represije 1937. god. uhićen je i zatvoren. Preminuo je 10. siječnja 1938. god. u jerevanskom zatvoru Komiteta unutarnjih poslova.
 
[1] Boris Orlov, Kadžaznunijev potomak, prema sačuvanim crtežima, rekonstruirao je model katedrale sv. Tadeja i Bartola.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Sinjska Alka 1935. bila je krvlju poprskana

 
 
O neredima koji su uslijedili po završetku sinjske Alke (1935.) državna cenzura zapriječila je svako novinsko objavljivanje osim izvještaja  beogradske agencije AVALA. Splitske novine Novo Doba i Jadranski dnevnik morali su prenijeti taj izvještaj bez ikakva komentara:
http://www.ratnakronikasplita.com/slike/1941/context/93.jpg
"Neredi poslije svečanosti u Sinju. BEOGRAD, 20. VIII. Agencija  »Avala« javlja: »U nedjelju 18 ovog mjeseca održane su u Sinju alkarske igre. Na završetku priredbe, kojoj je prisustvovalo oko 5 hiljada duša iz Sinja i okoline uzeo je riječ sa naročito postavljene tribine alkarski vojvoda Grabovac. Čim je Grabovac progovorio, masa svijeta je počela da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila u pravcu tribine. Žandarmi koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira prepriječili su pristup demonstrantima ka tribini, držeći se za ruke. Ali kako je pritisak mase postao neizdrživ, prijetila je opasnost da masa, u kojoj je bilo i djece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da uslijed toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starješine po propisima svoje službe nataknuli noževe na puške i odbili masu za čitavih 20 metara, bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa svog otstojanja sasula je kamenice na žandarme i povrijedila je nekoliko žandarma i građana, te i samog žandarmerijskog oficira.
 
Ova masa nastavila je sa još žešćim demonstracijama u samom gradu, pokušavajući da prodre na glavni trg. U spriječavanju ovog prilaza došlo je u jednoj sporednoj ulici do jačeg sukoba između demonstranata i organa žandarmerije, kojom prilikom su demonstranti kamenjem napali na žandarme i na njih ispalili nekoliko revolverskih hitaca. Jedan žandarm je ovdje teže povrijeđen kamenom u glavu, a drugi u prsa. Žandarmi su odgovorili vatrom iz pušaka, ispalivši pet hitaca, od kojih najprije tri u vazduh, a ostala dva u masu, od kojih je ostao na mjestu mrtav Nikola Šipić, radnik u fabrici boksita iz sela Radošiča, a lakše je ranjeno jedno lice koje je odmah pobjeglo i čiji identitet još nije utvrđen. Poslije ovog događaja masa se iz grada razbjegla i povratila svojim domovima. Red i mir je uspostavljen. U toku noći u gradu su krstarile patrole i nije bilo nikakvog incidenta. Na lice mjesta upućeni su odmah da ispitaju uzrok ovog događaja i ispitaju do koga je krivica izaslanici ministarstva unutrašnjih poslova : Kuzmanić Aleksandar, generalni inspektor unutrašnje uprave, izaslanik komande žandarmerije, komandant primorskog žandarmerijskog puka, žandarmerijski pukovnik Velizar Lazarin i izaslanik kraljevske banske uprave primorske banovine političko upravni sekretar Tecilazić-Ljubomir." 
 
Iz ovog  tendenciozno "friziranog" Avalina izvještaja javnost nije mogla saznati zbog čega je  prisutna "masa" demonstrirala. O pravim razlozima demonstriranja i ostalim tragičnim zbivanjima možemo saznati više iz izvornog znanstvenog članka Nikice Barića koji je na temelju arhivskih izvora obradio  nerede na Alci  1935. (vidi: Časopis za suvremenu povijest br. 3, 2007.)  Navodim kraći odlomak iz Barićeva članka:
 
"Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskognatjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovcai žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr.Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir ired”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakonovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj.Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene“tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice,a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tektada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”.Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. PredstavniciHSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego jestajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”.
 
Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da setako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želispriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavogrežima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju naduda će se ponovno vratiti vrijeme diktature...”
 
Napomena F. B.: Kao četverogodišnje dijete i osobno sam pribivao tim događanjima... Naime, boraveći tog ljeta kod rodbine u Sinju, poveli su i mene da "vidim Alku"... Događaj me toliko potresao da se još  i danas u nejasnoj magli fragmentarno sjećam strahovite strke i galame te nekakve tamne kućne veže u kojoj smo se bili zaklonili...
 

Frano Baras

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Subota, 25/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 861 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević