Get Adobe Flash player

Proteže se preko sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, zapadnog Tadžikistana, te južnih dijelova Turkmenistanai Uzbekistana

 
 
Treba obratiti pažnju da se grad Herat nalazi u Khorasanu, odatle slijedi Tanais pa dalje do Krakova i Jadrana, znači Anti su dali ime tim slavenskim etnosima koji su zatim se izmiješali sa različitim starosjediteljima i osvajačima
http://2.bp.blogspot.com/-PY2ezORabQk/UPIP1Ca3KwI/AAAAAAAAHCM/qoxSyXnLSQA/s1600/horasan,+khorasan31.jpg
Približne granice regije Horasan (južno od Horezma i Transoksijane)
Veliki Khorasan (perz.خراسانبزرگ; Horāsān-e Bozorg) je naziv za povijesnuregijuodnosno važno kulturološko žarište koje se proteže preko sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, zapadnog Tadžikistana, te južnih dijelova Turkmenistana i Uzbekistana.
 
Ime „Khorasan” dolazi od perzijske riječi Horāsān (hor: „Sunce” + āsān: „srodan” ili „sličan”), dok je najbliži prijevod „zemlja izlazećeg Sunca” (slično etimologiji Japana). Khorasan se ponekad poistovjećivao i s Horezmom (perz.خاورزمین ; Hāvar-zamīn - „Istočna zemlja”).
 
Khorasan u svom užem smislu obuhvaća područja oko gradova Nišapura i Tusa u Iranu, Balh ai Herata u Afganistanu, Merva u Turkmenistanu, te Samarkanda i Buhare u Uzbekistanu. Međutim, zbog kulturološkog utjecaja i povijesnih okolnosti, regija je dobila i svoje prošireno značenje pa joj se ponekad pridružuju i Transoksijana odnosno Sogdijana na sjeveru, kaspijsko priobalje na zapadu, Sistan na jugu, te Hindukuš na istoku.
 
Naširi smisao regija je dobila početkom 2. tisućljeća kada su muslimanski geografi pisali o njenim istočnim granicama u Indiji odnosno dolini rijeke Ind (današnji Pakistan), no prema izvorima od 14. do 16. stoljeća iste granice bile su određene gradovima Kandaharom, Gaznijem i Kabulom (današnji Afganistan).
Tijekom srednjeg vijeka Khorasan i perzijska Mezopotamija bili su dva najvažnija žarišta Velikog Irana, dok su među ostalim značajnijim gradovima bili Gorgan i Damagan koji se nalaze između dviju regija. Brojne dinastije koje su vladale Iranom poput Gaznavida, Seldžuka i Timurida dijelili su svoja carstva na mezopotamsku i horasansku regiju.
 
U današnje vrijeme pridjev „veliki” koristi se za razlučenje šire povijesne regije Khorasan od njenog iranskog dijela pod kojim se podrazumijeva bivša pokrajina (do 2004.) odnosno današnja geografska regija Horasan koja danas približno obuhvaća polovicu područja Velikog Khorasana. Također, Veliki Horasan danas se može definirati i manjim povijesnim regijama čija područja obuhvaća, a to su: Arahozija, Baktrija, Horezm, Sistan, Sogdijana i Transoksijana.
 
Khorasan se kao politički entitet po prvi pojavio tijekom vladavine Sasanida u 3. stoljeću, no njegove su se granice značajno mijenjale u idućih 1600 godina. Kao sasanidska pokrajina, Khorasan se sastojao od najmanje 13 gradova, a to su: Nišapur, Herat, Merv, Farjab, Talokan, Balh, Buhara, Badgiz, Abivard, Gardžistan, Tus, Sarahs i Gorgan.
Najšire granice regija je dobila u vrijeme vladavine kalifa koji su podijelili područje jugozapadne Azije na tri zone: Horasan, Arapski Irak, te Perzijski Irak. Tijekom vladavine omejidskih i abasidskih kalifa Horasan je bio podijeljen na četiri dijela prema pripadajućim najvećim gradovima Heratu, Marvu, Balhu i Nišapuru.
U srednjem vijeku, Khorasan je okvirno podrazumijevao sve iranske teritorije koji leže istočno i sjeveroistočno od pustinje Dašt-e Kavir („Velike slane pustinje”), dok su se njegove krajnje istočne i sjeverne granice mijenjale ovisno o političkim previranjima i upadima raznih osvajačkih plemena.
 
Najvažniji događaj u povijesni pokrajine jest masovna seoba iranskih naroda iz središnje Azije prema jugu u drugoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. s obzirom da ta etnička porodica i dan danas čini većinu stanovništva pokrajine odnosno šire regije. Navedeni događaji opisani su u zoroastrijskoj zbirci Aveste odnosno legendama iz Firdusijeve Šahname”, a brojni povjesničari smatraju da je na širem području Khorasana živio i sam Zarathuštra. U starom vijeku u regiji je bio rasprostranjen avestički jezik, a njen teritorij približno se podudara s drevnom Partijom, satrapijom ahemenidskog i sasanidskog Perzijskog Carstva.
 
Regija Khorasan je od najranije povijesti bila poprištem brojnih oružanih okršaja. Još u starom vijeku vođene su žestoke borbe između iranskih dinastija Medijaca, Ahemenida, Parta i Sasanida protiv skitskih odnosno kasnije i turkijskih plemena, dok je u srednjem vijeku predstavljao i „vrata” prema jugozapadnoj Aziji brojnim ratničkim nomadima iz središnje Azije kao što su bili Seldžuci i Mongoli. Drevni geografi dijelili su Veliki Iran na osam regija među kojima je Horasan bio teritorijalno najveći. Dvostoljetnu arapsku dominaciju u Khorasanu prekida iranska dinastija Tahirida, a nakon njih vladaju iranski Safaridi i Samanidi.
 
Usponom Gaznavida krajem 10. stoljeća započinje razdoblje turijsko-iranskih dinastija među koje se ubrajaju Seldžuci i Horezmijci. Tijekom 13. i 14. stoljeća regijom haraju agresivne mongolske horde Džingis-kana i Timura koje su opustošile brojne iranske gradove, a ponovno nacionalno ujedinjenje nastupa 1500. godine usponom Safavida. Iduća četiri stoljeća Khorasan će prvo obilježiti ratovi između iranskih dinastija Safavida i Afšarida protiv Uzbeka, a zatim i obračuni imperijalnih sila Irana, Ruskog i Britanskog Carstva, te lokalnih afganskih dinastija koji su rezultirali podjelom regije.
 
Khorasan je bio od velikog kulturološkog značaja među ostalim regijama Velikog Irana. Unutar njegovih granica kao i Transoksijane u vrijeme vladavine Tahirida, Samanida i Gaznavida rađala se nova književnost na perzijskom koji je postupno potisnuo partski jezik. U Horasanu su živjeli i neki od najvažnijih pjesnika poput Rudakija, Šahida Balhija, Abu al-Abasa Marvazija, Abu Hafiza Sogdija, te vjerojatno najvažnijih: Rumija (sufijski pjesnik) odnosno Firdusija (autor „Šahname”, iranskog nacionalnog epa).
 
Regija je bila iranskom kulturološkom prijestolnicom do razarajuće mongolske invazije u 13. stoljeću, a igrao je važnu ulogu i u iranskoj znanosti. Avicena, Farabi, Biruni, Omar Hajam, Hvarizmi, Albumasar, Alfragan, Abu Vafa, Nasir al-Din al-Tusi, Šaraf al-Din al-Tusi i brojni drugi iranski znanstvenici dali su veliki doprinos matematici, astronomiji, medicini, fizici, geografiji, geologiji i u ostalim znanstvenim područjima. Khorasanski učenjaci doprinijeli su i islamskoj teologiji, pravu i filozofiji, a među njima se ističu Abu Hanifa, Imam Buhari, Imam Muslim, Abu Davud, Tirmidi, Nasai, Gazali, Džuvajni, Abu Mansur Maturidi, Fahrudin Razi, Zamahšari, itd.
 
Khorasan je prvotno bio drevnim iranskim narodima koji su u 2. tisućljeću pr. Kr. naselili regiju seobama iz arheološke kulture Andronovo (središnja Azija) u Baktrija-Margijanu na jugu. Brojni iranski teritoriji (Airjanem Vedža; „Iranska zemlja”) spomenuti u drevnoj Avesti pripadaju području Horasana.
Perzijanci su bili prva poznata i danas očuvana etnička skupina u regiji (uključujući ostale iranske narode), no njihov udjel u ukupnom stanovništvu smanjivao se doseljavanjem stranih osvajača poput Arapa sa zapada u 7. stoljeću odnosno turkijskih plemena i Mongola sa istoka u prvoj polovici 2. tisućljeća.
Današnje stanovništvo Khorasana je miješanog karaktera: većina su Perzijanci (uključujući Tadžike i Lure), a ostatak čine Uzbeci, Turkmeni, Hazari, Paštunci, Beludži, Kurdi, Arapi, itd. (t.t.)

Grigor Zohrap - književnik, pravnik, član osmanskoga parlamenta

 
 
Grigor Zohrap je armenski književnik, pravnik i političar koji se je rodio u carigradskoj četvrti Beşiktaş 26. lipnja 1861. god. Osnovnu naobrazbu stekao je u mjesnom makrujanskom liceju. Nastavio je naobrazbu u liceju Targmančac, a zatim u galatasarayskoj visokoj školi te u školi "Hugog". Godine 1884. u Edirneu (Jedren) je diplomirao pravo. Bavio se je odvjetništvom i istodobno predavao kazneno pravo na Sveučilištu u Carigradu. Uređivao je nekoliko časopisa na armenskom jeziku u kojima je objavljivao i svoja djela. Godine 1888. Zohrap se je oženio Klarom Jazyndžjan s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.
http://gir.am/media/uploads/tc6sofbd9w0xgzl8.jpg
U doba masovnih pokolja Armenaca od 1894. - 1896. god. bavio se je samo odvjetništvom. Tih je godina branio na otomanskim sudovima armenske političke optuženike i mnogima je od njih spasio život. Kao odvjetnik jednoga bugarskoga revolucionara optužio je otomanske vlasti za zločine protiv kršćanskoga građanstva na Balkanu. Godine 1906. mu je po nalogu ministra pravosuđa bilo zabranjeno sudjelovati u sudskim procesima. Zohrap je bio prisiljen napustiti Carigrad i otputovati u Pariz. Nakon mladoturskoga prevrata 1908. god. Zohrap se vraća u Carigrad gdje je biran za zastupnika armenskoga Nacionalnoga vijeća u osmanskom parlamentu (1908. -1915.). U parlamentu se je oštro borio protiv napada na pripadnike manjinskih zajednica u zemlji, a poglavito je osuđivao pokolje Armenaca u Adani, u travnju 1909. god. Tražio je od mladoturskih vlasti da se ograde od politike bivšega osmanskoga sultana Abdula Hamida II. (1876. - 1909.). U razdoblju od 1912. - 1914. vodio je pregovore s veleposlanstvima velikih država glede armenskoga pitanja, i izražavao nadu u pomoć od strane Rusije. Objavio je 1913. god. u Parizu (pod pseudonimom Marsel Lear) na francuskom jeziku rad "Armensko pitanje u svjetlu dokumenata".
 
24. travnja 1915. god. u Carigradu su tijekom jedne noći uhićeni, mučeni, a zatim i ubijeni najugledniji armenski intelektualci. Zohrap je činio sve da oslobodi pojedine zatvorenike, ali njega je čekala ista sudbina. Uhićen je 20. svibnja 1915. god. i zajedno s drugim uhićenicima progonan u Diyarbakir gdje mu se je trebalo suditi pred vojnim sudom. Ubijen je na tom putu 19. srpnja 1915. god.
 
Djela

 

Grigor Zohrap je ostavio iza sebe bogatu književni opus. On je autor romana, novela, pripovjedaka, publicističkih članaka, putnih zapisa i dr. U publicistici Zohrap je prikazivao teško stanje armenskoga naroda. Godine 1883. objavio je roman "Nestali naraštaj" koji opisuje život carigradske mladeži. Razvijao je tradicije realizma u armenskoj književnosti. Njegov je dar osobito izražen u novelama u kojima prikazuje društvena proturječja života, opisuje brige i patnje običnih ljudi: "Prezime arhimandrita" (1887.), "Ženski liječnik" (1888.), "Nerses" (1888.), "Bura" (1889.), "Oprosti Gospodine" (1890.), "Dug otca" (1892.) i dr. U noveli "Dug otca" istražuje ljudsku tragediju uzrokovanu društvenom nejednakošću.

 

U novelama "Udovica" (1901.), "Postal" (1901.) i "Magdalina" (1902.) glavne su junakinje napuštene siromašne žene koje su se našle u teškim životnim prilikama. U njegovu stvaralaštvu također se susreću romantičarski i satirični elementi. Zohrap je portretirao književnike i javne djelatnike, a pisao je i oglede o Europi ("Stranice iz dnevnika putnika", 1909. - 1913.). Njegovo zadnje djelo "Pisma s bojnoga polja" (1914.) usmjereno je protiv njemačkoga imperijalizma. Zohrapova su djela prevedena na gotovo tridesetak jezika.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Ljubav prema domovini uvijkek je prožeta patnjom i mučenjem

 
 
Bijah samo jedno zrno
                                                                                       U Božjoj žitnici,
                                                                                       Tek jedan kamičak
                                                                                       U Katedrali hrvatske slobode.
 
Povijest je učiteljica života. Kamen temeljac svake države. Tko zaboravi svoju prošlost nije vrijedan ni svoje budućnosti. Mi Hrvati, zaboravljamo svoju prošlost, ne samo onu davnu nego i najnoviju. Zaboravljamo, koliko ljudskih života je utkano u našu slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Zaboravljamo naše branitelje! Mrtvima dižemo spomenike a žive pokopavamo. Kako je teško danas živjeti sa stigmom da si branio svoju domovinu. Njihovi životi su na vjetrometini i oni su samo brojka, koja opterećuje proračun, njihove obitelji su pod nadzorom, njihova djeca umjesto privilegija jer su njihovi očevi stvorili Hrvatsku, progonjena su a njihove supruge ismijavane. Ismijava se i domovina, naša katolička vjera i sve što je sveto. I sve to je fikcija, kultura, umjetnost, zabava. Njima ništa nije sveto.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/0/0b/Vjenceslav_%C4%8Ci%C5%BEek.jpg
Ništa se nije promijenilo iako je komunizam pao. Ostala je njegova strahovlada. Komunistički društveni sustav je izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit, na negaciju Boga jer su Boga vidjeli u sebi. Toliko su ti, temelji njihove komunističke doktrine čvrsto postavljeni, da u stvarnosti, oni još uvijek postoje i provode svoje ideje i doktrine u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Je li država Hrvatska nezavisna? Sve češće se pitaju građani. Pitaju se i vjernici kojih je preko 80 % u Hrvatskoj, jesmo li katolička država? Ako smo katolička država kako se dozvoljava vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje svih katoličkih vrijednosti? Prije se zabranjivalo ići u Crkvu a sad se iz Crkve ismijavaju i tumače vjeru, na svoj ateistički, bezbožni način, uništavajući nam tako vrijednosti, koje smo krvlju mnogih Hrvata ratom izborili a eto u miru ih gubimo. I sve to, čine nevladine udruge financirane hrvatskim novcem.
 
Komunizam nije umro, on živi i vlada i plaši ljude prijeteći za svaku slobodu govora, za ljubav prema domovini, Bogu i svome narodu. Ima novaca ali nema za naše branitelje a ono što se za njih i odvoji, svakodnevno se javno iznosi i branitelje se optužuje, kako su teret države. Nisu teret države neprofitne udruge, milijunski iznosi odobreni iz proračuna za njihovo ismijavanje i omalovažavanje Hrvatske u domovini i svijetu. Oni koji ne vjeruju u Boga komentiraju katoličku vjeru, crkvene poglavare i hrvatske domoljube koji se usude voljeti svoju domovinu. Nisu teret ni manjine a napose nije problem manjim okupatorske države, za koju se izdvajaju iz proračuna veliki financijski iznosi, kao da nije dovoljno, da su ravnopravni sa Hrvatima, jer uživaju u svim bogom danim darovima našoj prelijepoj Hrvatskoj, nego moraju imati veća prava od Hrvata, i razvijati svoju kulturu a hrvatsku smatrati fikcijom i sa njome se ismijavati.
 
Koliko je Hrvata poput Vjenceslav Čižeka, koji je godine i godine svoga života, proveo u komunističkim zatvorima, koji su bili kako je rekao: „...logori, stočna farma i škola  kriminala istodobno, u raljama zloduha“. Bio je antikomunist kroz cijeli svoj život a živo u komunističkoj državi. Desetljećima je rugalački navještao sramno raspadnuće strahovlade jer je komunistički društveni sustav doživljavao, kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Htio je probuditi savjest i drugima, jer nije mogao vjerovati u budućnost društva, koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radi i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Kao i mnogi Hrvati, patio je u duši jer je teže u duši čovjeku biti slobodan bez domovine, nego biti u domovini bez slobode. Ljubav prema domovini doista nema granica i zato, samo zato jer su oni, koji su je voljeli i za nju život dali, utkani u slobodu Hrvatske i zbog njih će Hrvatska vječno živjeti, pa makar i u boli i tuzi, pogibajući se od njenih mrzitelja, jer prava ljubav, nikada ne umire i njeno svjetlo uvijek svijetli, pa će tako biti i sa našom Hrvatskom. Vjenceslav Čižek je rekao: „Nema časnije zgode ni prilike nego kad pred pojedincem stane čitava država sa svojim nasilničkim aparatom, kad vas želi poniziti, uništiti, a vi stojite smireno i samouvjereno. To je doista čast. (Borba za istinu). To znači voljeti bezuvjetno, srcem i svom svojom Dušom. Uvijek je takove ljubavi bilo i biti će je i zato će naša Hrvatska temeljena na ljubavi vječno trajati.
 

Slavica Vučko

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Nedjelja, 18/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1014 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević