Get Adobe Flash player

Mate Granić je bio za Daytonski sporazum

 
 
Hrvatski povjesničar, pisac, geolog, diplomat, političar Zdravko Sančević rodio se u Crkveni kod Teslića, BiH, 20. 1. 1931. Obitelj je starinom iz današnje zapadne Bosne, udomaćena u Hrvatskoj Dubici. Otac je bio istaknuti industrijalac, HSS-ovac, trgovac drvetom i blizak prijatelj Jurja Šuteja, koji je i preporučio dr. Franji Tuđmanu Zdravka Sančevića; jer u to doba su i Hrvati nepartijskoga podrijetla mogli biti u visokoj politici. U Venezueli, gdje se obitelj sklonila u poraću je dr. Sančević završio Naftno-geološki fakultet, ali i sudjelovao u kulturnom i političkom životu hrvatskoga iseljeništva, u radu časopisa, te proučavao hrvatsku povijest, osobito Hrvate u Amerikama.
https://antikvarijat-bono.com/wp-content/uploads/2017/05/17014982841582372061426181899_32.jpg
Sančevićeva knjiga Dopune hrvatske povijesti (Tkanica, Zagreb, 2015.) odiše geopolitičkim konceptom svojstvenim Ivi Pilaru i don Mihovilu Pavlinoviću. Proučavanje zemljopisnih karata dovelo je autora do spoznaje da se u novije doba iz svijesti ljudi nastoji izbrisati pojam turska Hrvatska i uvodi zapadna Bosna, te da su Hrvatska i BiH od kartografa uvijek doživljavane kao jedan geopolitički prostor, istovjetan s Ilirikom.
 
Autor uvodi i hidrografiju, osobito ističući prirodne prepreke Drine i Vrbasa, te naplavne Save, daleko moćnijih od Neretve i Cetine.
Dinaridi su zasebna cjelina i u odnosu na Alpe i na Balkan (ukoliko taj pojam ima ikakvo opravdanje smatrao bih ga bizantskim i turskim svijetom, nikako poluotokom, jer to nije T.T.). Srbija u Srednjem vijeku jest moravsko-sandžački prostor koji se širi u 14. stoljeću na Vardar, a u 13. stoljeću doseže Neretvu i osvaja Crnu Goru. Žao mi je da autor to nije makar ovlaš analizirao, jer taj srbijanski bazen nema dobru komunikaciju sa današnjim crnogorskim primorjem; Srbiji je daleko pametnije usmjeriti se na luku Rijeka, ili Dunavom na Crno more, ili na Solun. Dubrovačka luka je mogla služiti u starini samo ako se južna Srbija povezivala preko istočne BiH tzv. dubrovačkim drumom.
 
S Hrvatskom i BiH se poklapa i vladavina domaćih vladara Trpimirovića, Šubića, Tvrtka, i Ilirik i cetinska kulturna grupa, i turske i austrougarske upravne jedinice. Svakako i u toj geopolitici Istra, pa i Dubrovnik su rubni prostori, a Slavonija je „otvorena“ prema Mađarskoj. Hrvatska nažalost nije stasala u jaku ekonomiju i nema moćnu demografiju kojom bi usisala u sebe BiH, a dr. Sančević kao i većina naših pravaša vjeruje u legitimitet, u povijest i srodnost Hrvata i Bošnjaka (pa i bosansko-turski rječnik Zvorničanina Muhameda Hevaije Uskufije je pisan ikavicom početkom 17. stoljeća; vidi i radove Alija Nametka). Spominje imena svojih velikih učitelja dr. Sančević (D. Mandić, K. Draganović, Stj. Krizin Sakač…) i ljude oko Hrvatske revije; jednostavno mi je mučnina koliko blistavi umovi, zdravi i pošteni ljudi su iselili ili ubijeni, a prečesto mediokriteti i pripuzi su nam krojili stvarnost. Međutim, i u domovini je bilo sjajnih ljudi poput Z. Kulundžića koji je svojim studijama zadužio našu kulturu; autor ističe samo „Tragediju hrvatske historiografije“ u kojoj napada „falsifikatore, negatore, birokrate, anemičare“.
 
Sančević ističe Nadu Klaić i njezin sukob s Dominikom Mandićem koji joj je lijepo očitao lekciju; ona je bila zaslužan i vrijedan radnik, ali nažalost sklona senzacionalizmu i otkrivanju tople vode, tj. “rušenju“ tvrdih povijesnih vjetrenjača. Kod nje puno puta otišlo je niz vodu zdravo dijete (povijesna istina) sa mutnom plodnom vodom, tj. falsifikatom, ili loše prepisanim starim dokumentom.
 
Davno prije Domovinskoga rata pišući o Smailu Baliću (nema godine (pretpostavljam prije 1970., T.T.) Z. S. navodi razne nazive za „naše“ muslimane koje Balić rabi „hrvatski Muslimani, bosanskohercegovački Muslimani, Bošnjaci“ – zapravo je formiranje moderne nacije kod Hrvata, a osobito kod Bošnajka i Crnogoraca dosta kasnilo. Pitanja identiteta nisu još uvijek jednodušna, posebice u Crnoj Gori! Dr. Sančević se kao hrvatski patriot razvio ne samo u poliglota i polihistora, već i u čovjeka koji briljantno piše kritike, osobito koje se tiču književnosti. On zapaža znalački i hrabri nastup Tomislava Ladana protiv unifikacije jezika i nametanja srbohrvatskoga (1969.).
 
Dr. Mihailo Stevanović bio je tako drzak da kategorički odbija i samo postojanje zapadne varijante jednoga srpskohrvatskoga jezika.
Sančević je vrlo kritičan prema crkvenoj politici u odnosu na komuniste, dijelom s pravom. Ipak nadbiskup Agostino Casaroli je omogućio kakav takav život Crkve u sovjetskim režimima (kao pod Turcima!) i dijalog, a srbofil i jugofil Eugène Tisserant je ipak javno pohvalio držanje Stepinca. Mislim da je i pasivno držanje Crkve 1971. kada su liberalni komunisti (Savkini tehnokrati) povjerovali u pomoć Zapada bilo vrlo pametno. Ne ulazi se u bitke koje su unaprijed izgubljene, osim ako se time štiti veće dobro.
 
Eugène Tisserant, francuski kadinal (kojega Klasić naravno hvali) nije dopustio da se Ilirski zavod u Rimu preimenuje u hrvatski, čak je zadržao ilirsko ime na ispovjedaonici bazilike sv Petra (ilirski jezik ne možemo više niti rekonstruirati, zadnji govornici su nestali prije više od 15 stoljeća, T.T.). Osobito je vrijedno svjedočenje d. Sančevića o ratnim zbivanjima u BiH čemu je neposrednim svjedokom. Po njemu osobito je podmukla i antihrvatska bila engleska politika, ali jugofila i srbofila nije falilo ni među Francuzima i drugima (F. Mitterand, B. B. Ghali, C. Bildt, J. Stoltenberg, P. Carrington, R. Owen). Za R. Holbrookea navodi da je svaki put dolazio sa „drugom“ pričom. Nakon pasivnosti Alije Izetbegovića i srbijanskoga opkoljavanja Sarajeva i zauzimanja Podrinja veliki broj izbjeglica iz zapadne i istočne Bosne je destabilizirao odnose Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Autor je nastojao povezati Bošnjake i Hrvate boreći se protiv ekstremista (za hrvatske ekstremiste tvrdi da su imali englesku pomoć!), te da nipošto nije želio prihvatiti sporazum na kojem je inzistirao Holbrooke po kojem Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH (tvrdi da je Mate Granić privolio dr. Tuđmana na potpis toga dokumenta, T.T.). Nije stvar u teritoriju, neki narod može sa 33 % biti naseljen na šumskom brdskom terenu vrlo široko poput Srba, dočim Bošnjaci više žive u gradovima i nizinama, stvar je u Posavini naseljenoj Hrvatima, stvar je u bošnjačkim gradovima u Podrinju i Srednjoj Bosni gdje su Hrvati i Bošnjaci izmiješani, te Mostaru i Stocu.
 

Teo Trostmann

Lujo Vojnović nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima

 
 
Vrlo je dragocjena knjiga Benkovčanina slavista Mirka Žeželja Gospar Ivo – Biografija Ive Vojnovića, (Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977.) gdje se dojmljivo i temeljito dokumentirano riše psihološki, politički i umjetnički portret književnika Iva Vojnovića i njegova okruženja. Obitelj Vojnović potječe od katunskih knezova istočne Hercegovine koji se spuštaju u Boku (Herceg Novi) i nastupaju kao kapetani u rusku službu gdje stječu plemićki naslov, sa kojim se rado kasnije kočopere i nazivaju sebe i grofovima. Đorđe Vasiljev Vojnović radi za Austrijance i Ruse, pregovarajući o prepuštanju Boke Austriji; nastupa i kao pregovarač antinapoleonskih snaga s Dubrovačkom republikom.
https://www.srcelubenice.com/media/catalog/product/cache/1/image/500x500/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/m/_/m__3.jpg
Austrija im potvrđuje plemićki naslov, ali i nastupa relativno oprezno s rusofilskom obitelju. Đorđe se u katoličkoj crkvi u Anconi vjenčava s katoličkom Albankom Kasandrom Angeli Radovani. Sin Jovan ženi Katarinu Gojković, koja se nakon Jovanove smrti udaje za Alessandra de Pellegrinija. Katarinina djeca su Kosto (otac Iva i Luja Vojnović, te Kate, Nike i Gjene) i Đorđe. Đorđe je dogurao do predsjednika Dalmatinskoga sabora, iako se osjećao Srbinom bio je za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Kosto je kao uvjereni katolik uz prijatelja don Mihovila Pavlinovića, neformalnog vođu hrvatskoga preporoda u Dalmaciji evoluirao do političkoga Hrvata, ali naravno vrlo umjerenog i strossmayerovske struje. Strossmayer je kolikogod politički anakron i vanjskopolitički štetan, te bez talenta za političku trgovinu ipak u Dalmaciji preko don Pavlinovića (polupravaša) puno dobra učinio.
 
Političko shvaćanje Koste Vojnovića najbolje se očituje u pismu Strossmayeru na Ivandan 24. VI. 1871.: "...lasno Vam je da uz ovaj  list dođe tiskana u Narodnom listu zahvalnica mojim Biračima, kojim se odričem zastupništva za vanjske kotare Boke Kotorske... Kod nas, kako kod Vas kod onog razreda inteligencije - izuzevši svećenstvo - koji vlada politikom, zabačena je već ona prva čest Vašeg gesla "Sve za vjeru i domovinu!" - na kojoj jedino može se utemeljiti trajni i pravi napredak domovine naše... dapače da je tureno na stranu kao stari prijatelj koji je p(a)o u nevolju, s kojim se stidiš i razgovarati se, i koji više nije dostojan da pređe prag tvojih vratah. (kao i danas, op., T.T.) Prazni je izgovor što se kaže, da valja mimoići vjerozakonska pitanja za ljubav narodne sloge, da ne bi postanuo razdor među  Katolike i Pravoslavne. I djeca već vidu da borba nije među Kršćane i Rišćane, nego među kršćanluka i poganluka u ženidbi, u nauku, u političkom, u društvenom životu..."
 
Spominje razdor u stranci kad je većina pristala k vladinom prijedlogu o školstvu (liberalnom, T.T.), rascijep u vjerozakonskoj stavci, te potresi politički u Francuskoj. (misli na komunu, op., T.T.) "Ja sam od mnenja da u današnjem sustavu našeg sabora ne može se stvoriti narodno - kršćanska stranka, da pače da ne bi bilo shodno ni stvoriti je, nego joj samo za sada na drugom polju krčiti put. Ali savjest od druge strane ne dopušta mi više da vojujem pod jednim barjakom iz kojeg prve riječi Vašeg zlatnog gesla su izbrisane, niti da budem solidaran politike koja ne počiva na kršćanskom temelju.
Osven toga Preuzvišeni Gospodine, Vi znate dobro da ako sam po rodu Srb, po politici sam Hrvat, a po vjeri Katolik. Dični kotari koje imao sam čast zastupati dišu Srpstvom (posebno oko Herceg Novog i danas, op., T.T.) i Pravoslavstvom, koja su slivena u jedan pojam. Koliko se nijesam htjeo iznevjeriti svojoj savjesti, toliko ni nametnuti se mojim biračima. Odstup je bio jedini pošteni izlazak iz ovog škripca, te sam ga izabrao. Bivši narodna stranka jur u većini, a imajući valjanih zastupnikah novih i starih, - mogo sam se časno potegnuti u obiteljnu luku, natrag s devetgodišnje borbe...
I tako domaći i zanatni posli činili su mi nepodnosnim zastupnički teret. (eh,bi li se netko od sabornika danas ovako oprostio od masne sinekure? T.T.)
Nu za "vjeru i za domovinu" bio bi ih sliedio žrtvovati, ali za nevjeru nipošto..."
Ne znam oćemo li se još susresti na političkom polju: želimo li u Zagrebu, oli niđe drugođe. Skromnome obiteljnome životu oteo sam se jedino ponudom svoga učitelja i prijatelja Pulića (don Đuro, dubrovački erudit, vrlo zaslužan u borbi za hrvatstvo) nazad devet godinah... Ne pitam u Boga nego da mi podijeli milost kako ću u ljubavi prema svojoj Crkvi, svome Vrhovnom Pastiru i svojoj Domovini uzgojiti svoju djecu, tako da ova nad očevom pločom uzmogne urezati ova jedina dva slova "fidem servavit". (ulomak iz Pavlove poslanice Timoteju - dobar boj sam bio, utrku završio i "fidem servavi", tj. vjeru sačuvao, T.T.) Ali će mi kao jedino nadanje svog političkog vojevanja ostanuti Vaše dragocjeno prijateljstvo, koje ufam da će me slijediti i daleko od praha političke borbe.
Ovom nadom ljubim vam u ruke moleći Vaš pastirski blagoslov.
Dubokim počitanjem ostajem V. K. Preponizni sluga i prijatelj
 
Naravno Vojnovići nikada nisu bili preponizni, raskol sa Srbima u Dalmaciji je vezan uz 1876. godinu, a Neodvisna stranka i narodnjaci nastaju tek 1880. Kosto je imao odvjetničku kancelariju sa lijepim prihodima (6.000 forinti mj.) i namjesto da pričeka pobjedu Narodne stranke u Dalmaciji on je prihvatio posao na sveučilištu (2.000 for. mj.) dočekavši i Khuena Hedervaryja i prerano umirovljenje. Khuen je bio mason, kao i većina političara toga vremena kao i književni kritičar Milan Marjanović koji je pomogao formiranju Hrvatsko-srpske koalicije .
 
Po savjetu liječnika, pašenoga dr. Neumayera (muž ženine sestre, u ovom slučaju tetke Iva Vojnovića Nicol - Nike Serragli Neumayer, T.T.), a na poziv o. Petra Dumičića (benediktinac) mati je nekoliko ljetnih mjeseci 1872. godine s djecom provela na Lokrumu, koji je poslije pogibije cara Maksimilijana u Meksiku (1867.) bio u rukama benediktinaca (kao Contea di Lacroma). Kate je tad imala 16 godina, Ivo 15, Lujo 8, a Gjene 6. Na otočiću je boravio i ruski diplomat Aleksandar Jonin, nisu ga vidjeli, ali su slušali njegove svađe sa ženom. Mistički brod od hridi usred pučine, egzotični nasadi, divlje araukarije, aromatično bilje, rijetki oblici, boje, mirisi, papige i druge ptice i životinje; nasuprot - bedemi njihova Grada. Pravo boravište nimfa. Vrlar je svaku večer polijevao šetunije i vijojle pred vratima benediktinskoga samostana pretvorena u pustinjačke carske ćelije, sa romanskim klaustrom u bijelim leandrama. (sada mi je jasno zašto je Kaznačić u posmrtnom epigramu Luja Serraglija nazvao bijelim oleandrom (T.T.) K moru su vodile kamene stepenice. U sanjivim podnevima i noćnim tišinama mirio je posvuda lovor. Lujo je vjerovao da se tu zametnula Trilogija, ali je očitije da je to bila scenarija za Imperatrix. (M. Žeželj, "Gospar Ivo", str. 28.).
 
Žena Kostova i majka Ivova Marija kćer je Luja Serraglija, Talijana s dubrovačkom adresom i konavoskom majkom Marijom Salatić. I Lujo (Luigi) i njegov sin Abele osjećali su se Talijanima, Luigi je bio počasni konzul Italije. Luigijeva žena (baka Iva i Luja) Kristina (odmilja Križe) Gjivović je iz ugledne dubrovačke obitelji. Lujo Vojnović diplomat i povjesničar politički će se osjećati Srbinom, služio je na crnogorskom dvoru, preživio i Pavelića i Tita i umrijeti u Zagrebu u dubokoj starosti nakon što je nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima i imao nekoliko političkih afera kao spretan mutikaša. Ivo se osjećao Hrvatom, ali njegovi zanosi prema kosovskom ciklusu i nezdrav romanski sentiment gdje je kao cenzor zabranio Crvenu Hrvatsku zbog nekorektnosti prema austrougarskim trenutnim saveznicima Talijanima, čine ga političkim čudnovatim kljunašom. Nekada djetinjast, dobroćudan i afektivan, nekada pun grofovske poze i nesposoban racionalno upravljati novcem, proustovski gospodin Ivo je dobra tema za psihoanalizu. Na kraju je nešto i propatio kao politički protivnik austrijanštine.
 
Dodajmo i komičan slučaj nakon premijere Ekvinocija u Beogradu 18. XII. 1903. godine: "kada je upravnik Narodnoga pozorišta (kazališta, T.T.) čestitao Ivu na uspjehu." Muzika dobra, bura dobra! Murat (Marko, slikar, T.T.) se mučio za dijalekat i akcenat. Pismo je pisano prilično nečitkom ćirilicom pa ga je Lujo dešifrirao Ivu i dodao "Altroche geroglifici! Scrittura babilonese addirittura! (a kamoli hijeroglifi! Čak i babilonsko pismo!) Što sam mogo dečifrat, dečifro sam ti! Del resto i senso e chiaro (u ostalom smisao je jasan)". Kad je u Beogradu obnovljen 1940. predstavu su posjetili i Lujo sa kćerkom koji je napisao: "akcenat je za 90 % pogrešan, a i igra, s meštrom Ivom u čizmama (koje se nikada u Dubrovniku nisu vidjele) i Jelom u crnim čipkama kao da je kneginja, s pukom u crnogorsko-hercegovačko-dalmatinskoj... nošnji sa crvenim kapicama na glavi - pravi "brđanski" Ekvinocijo"...
 

Teo Trostmann

Slavko Vatroslav Cihlar bio je socijalan, human, hrvatski

 
 
Vrlo vrijedna povjesničarka Mira Kolar dala je pregled života i rada Slavka Vatroslava Cihlara (1896. - 1986) iz obitelji poznatije po književniku Milutinu Cihlaru Nehajevom. Doslovno ću citirati njezin rad, uz tek pokoji komentar.
https://www.antikvarijat-vremeplov.hr/image/cache/catalog/products_2020/IMG_E3271-800x800.jpg
Prilike u Primorju i osobito njegovo propadanje, a svakako i utjecaj Frana Supila, učinile su od Vatroslava velikog oporbenjaka i on u tim počecima pripada revolucionarnoj omladini jugoslavenskog usmjerenja, te je u tom duhu objavio više članaka u Vihoru, ali i drugdje. (Cihlar ima 18 godina 1914. godine, T.T.) Nas ne zanima u ovom članku Cihlar kao pomorski časnik, poliglot,kulturnjak - više ćemo pratiti ideje koje su bile u igri u vrijeme opasnosti od tzv. amputacije Hrvatske.
Napominjem da interesi Velike Britanije, pa i Francuske tražili su stvaranje Jugoslavije kao prepreke Rusima (bili oni komunisti ili ne) i Nijemcima da izbiju na Sredozemlje ili se povežu prometno i ekonomski sa Turskom. Stvari nisu morale završiti onako kako jesu,povijest zna biti i veliki rulet!
 
Imajući u sebi oporbenjački duh svog djeda Martina Polica (1858.- 1903.), pisca Parlamentarne povijesti Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, I. i II., (Zagreb, 1899., 1900.) i Vatroslav Cihlar upušta se u opasni posao. U listopadu 1928., dakle u vrijeme kada je u Hrvatskoj zavladala predrevolucionarna atmosfera nakon što je kralj imenovao vojnog komandanta Vojina Marinkovića za velikog župana Zagrebačke oblasti (iako je bilo pravilo da taj položaj zauzima upravni činovnik s dugotrajnim stazom), Cihlar piše brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, te ju izdaje o vlastitom trošku. Međutim, prvo izdanje odmah je razgrabljeno, pa Cihlar objavljuje drugo, a onda i treće izdanje
 
Cihlar je objavio ove karte podjela Hrvatske i Bosne i Hercegovine:
1. Londonska linija iz 1915. po kojoj bi se Srbija protegnula na Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu, Dalmaciju i Srijem. Linija bi išla od Vukovara na Dunavu, pa povijesnom granicom Hrvatske do Knina, a onda ravnom crtom do rta Punta Planka južno od Šibenika. Dio Dalmacije sjeverozapadno od linije Knin - Punta Planka, zajedno sa Zadrom i Šibenikom, imao je pripasti Italiji, a dio jugoistočno od te linije sve do Kotora Srbiji, dok bi sam Kotor pripao Crnoj Gori. Ono što je bilo sjeverozapadno od te linije, zajedno s Međimurjem, bio je nedefiniran teritorij amputirane Hrvatske, dakako bez Rijeke.
2. Linija pukovnika Simovića i Antonijevića iz 1918. Cihlar je u popratnom tekstu ove karte naveo da su slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. porasle pretenzije Srbije na hrvatski teritorij u odnosu na 1915. Sada je linija išla od Barcsa - Virovitice do Knina, te je, dakle, čitava Slavonija imala pripasti Srbiji. Tu su liniju iscrtali pukovnici Simović i Antonijević u sobi Narodnog vijeća u hrvatskoj Sabornici na Markovu trgu crvenom olovkom početkom studenog 1918., kada je Simović došao u Zagreb kao vojni delegat Beograda. 
3. Linija Nikole Pašića, najvjerojatnije iz 1922. Nikola Pašić je ostavio Hrvatima samo sisačko, zagrebačko, varaždinsko i međimursko područje, povukavši liniju od Ludbrega na jug do Kostajnice i onda zapadno od Karlovca, kako bi Srbija imala u svom posjedu i željezničku prugu Zemun - Ljubljana, izuzev četiri kilometra koji su se mogli lagano izgraditi. Izrađujući ovaj projekt, Pašić je znao da Hrvatska, skučena na teritorij zagrebačke oblasti, neće moći samostalno egzistirati, te je smatrao da će se tako prvo Hrvati desno od linije utopiti u Velikoj Srbiji, a onda i svi ostali.
4. Linija dr. Ivana Lorkovića i Stojana Protića nastala između 1921. i 1922. godine. Cihlar je donio i jednu kartu s linijama koje su zacrtali dr. Ivan Lorković i Stojan Protić pri razmatranju o mogućnosti revizije ustava iz 1921., koji je zemlju podijelio na 33 oblasti. Dr. Ivan Lorković tražio je da hrvatska granica ide linijom Ilok - Šid - Gunja, te Savom do Davora, a onda Vrbasom preko Banjaluke i Jajca sve do Hercegovine, s time da bi u Hrvatskoj bili i Mostar i Nikšić. Protić je pak povukao liniju od Virovitice do Bihaća pa na Makarsku. 
5. Službena linija amputacije g. 1928. Nakon atentata u Narodnoj skupštini iskrsla je već prilično zaboravljena ideja amputacije. Iskorišteno je jedno predavanje predsjednika Srpske akademije nauka Ljube Stojanovića iz 1926., te je 7. srpnja povučena linija amputacije od Virovitice na Novsku, pa na Bosanski Novi, te rijekom Unom prema Kninu i Šibeniku, i to tako da željeznica Virovitica - Barcz ostaje Srbiji. Cihlar ističe da se ne zna je li ta ideja oživljena prije ili poslije 20. lipnja 1928., ali da je linija presnimljena s jedne geografske karte u ministarskoj sobi Beogradske skupštine.
6. Engleska linija Roberta Birkhilla iz 1922. Kada je postalo jasno da nema mira na prostorima bivše Austro-Ugarske Monarhije, ugledni publicist Robert Birkhill se je 1922. godine u knjizi Seeds of War: A political Study of Austria, Hungary, Czeshoslovakia, Roumania and Yugoslavia založio za stvaranje jedne nove države pod imenom Sjedinjene Države Srednje Europe u koju bi ušla Hrvatska s Bosnom bez Tuzlanske oblasti i Hercegovinom, Dalmacijom i Slavonijom, ali i Mađarska s cijelom Baranjom, Bačkom i Banatom, Erdelj, Slovačka s Rutenijom, Češka s Moravskom i dijelom Šlezije te Austrija. Slovencima je ostavio mogućnost plebiscita.
7. Engleska linija lorda Rothermeera. Vlasnik velikoga tiskarskog koncerna Rothermeer založio se uoči sklapanja Trianonskog ugovora 1920. za reviziju Pariškoga mirovnog ugovora tražeći da Hrvatska obuhvati hrvatske povijesne zemlje, zajedno sa zapadnom polovicom Bosne i Bokom kotorskom, ali i da se stvori jaka i velika Mađarska koja bi zahvatila sve gradišćanske Hrvate te čitavu Vojvodinu. 
 
Cihlar se je sklonio u Weimarsku Njemačku, u kojoj Hitler teži za vlašću, ali ju još nema. U Berlinu 1930. u Berliner Tagblattu Cihlar objavljuje seriju članaka pod nazivom Das Inferno der Belgrader Diktatur, poistovjećujući tu diktaturu s onom Austro-Ugarske Monarhije. Sve to moralo je utjecati i na Vatroslavova brata Milutina Cihlara Nehajeva. On 1931. piše Rakoviću s prikazom ubojstva Eugena Kvaternika, koju priređuje za tisak Blaž Jurišić 1932. godine. " Međutim, uspon nacizma u Njemačkoj tjera Cihlara dalje, i on se 1937. sklanja u Švicarsku, gdje objavljuje anonimno niz antifašističkih članaka u Baseler Nachrichtenu, a onda se nakon pobjede Mačekove Hrvatske seljačke stranke na izborima 1938. vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, misleći da će se zemlja preporoditi parlamentarnim putem, a Hrvati u okviru Banovine Hrvatske. Nastanjuje se u Zagrebu i tu piše predgovor protunacističkoj knjizi H. Rauschninga Moji povjerljivi razgovori (Zagreb, 1940.).
 
Cihlar (u ratu) poput Krleže čeka, nesklon, poput ovog pisca Antibarbarusa, da se upozna s grozotama komunista na djelu. 
Raznolika djelatnost Vatroslava Cihlara od 1947. do 1968. Poslije 1945. djelovao je kao prevoditelj u Nakladnom zavodu Binoza. Čini se da je došlo do zbijanja redova onih hrvatskih intelektualaca koji su preživjeli apokalipsu Drugoga svjetskog rata. Dr. Slavko Ježić, objavljivač sabranih djela Vjenceslava Novaka između 1931. i 1933. godine, također živi od prevođenja, te su oba prevodila djelo Jeana Cristophe Romaina Rolanda. Svako je takvo pero za Senj dragocjeno, jer Senjanin Pavao Tijan, koji je još 1930. objavio Nekoliko bilježaka o životu i radu Vjenceslava Novaka u Hrvatskoj prosvjeti 1930. živi u emigraciji, a Senj, osiromašen i oštećen na prosvjetnom i crkvenom polju, ne može više biti Atena Hrvatskog primorja i Like. Čini se da je i Ježiću i Vatroslavu Cihlaru pomogao dr. Antun Barac, koji se s njima poznavao i surađivao od mladosti, a koji je osim toga smatrao vrijednim za čitav hrvatski opus zasluge malih ustrajnih pisaca. No zagrebačka sredina ne odgovara više Vatroslavu Cihlaru. On se 1947. vraća na Kvarner te se stalno nastanjuje u Rijeci. Kroz dvadeset godina boravka u ovom gradu Vatroslav Cihlar bio je godinu dana upravitelj Narodnog muzeja (1948.), a 1961. potaknuo je osnivanje Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. Ljudi na vlasti trpjeli su ga, ali ga nisu voljeli, što pokazuje česta izmjena radnog mjesta. Premještaju ga obično tamo gdje je dobro dolazilo njegovo veliko radno i prevodilačku iskustvo i gdje je bilo mnogo posla. Od 1949. do 1957. djeluje u Narodnom, odnosno Pionirskom kazalištu u Rijeci, što mu je omogućilo prikupljanje građe za povijest Riječkoga narodnog kazališta, a 1964. je uredio Kazališnu spomenicu o Ivanu Zajcu. Godine 1958. kao službenik "Pomorskog brodarstva" i urednik Pomorstva prikupio je i građu za privredni razvoj Rijeke. Pomorsko mu je školovanje, po mom mišljenju, omogućilo da među prvima spozna vrijednost naših luka, kako onih morskih tako i onih riječnih, pa je još 1927. uredio s Nikolom Buzančićem brošuru Brod na Savi. Njegova rukopisna ostavština i građa koju je skupio odlično je poslužila mnogima. Radojica F. Barbalić upotrijebio je njegovu građu i radove da napiše vrlo kvalitetne radove.
 
Prema nepotpunim podatcima najboljeg biografa Vatroslava Slavka Cihlara, Branka Krmpotića, Vatroslav Cihlar objavio je od 1917. do 1967. oko 117 radova, razasutih u brojnim listovima i časopisima, često pisanih i pod pseudonimom Martin Šumić (Polić). Bio je od 1963. član Društva književnika Hrvatske, a od 1964. i suradnik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, te je njegova građa poslužila i u pisanju znanstvenih priloga u Jadranskom zborniku već od prvog sveska 1956. Vatroslav Slavko Cihlar kritizirao je među prvim hrvatskim, ali i jugoslavenskim publicistima i političarima, njemački nacizam i talijanski fašizam, ali se je isto tako prvi usudio napasti srpsku diktaturu i reći istinu o namjerama velikosrba, koji su išli za nestankom Hrvatske i Hrvata. Iako životom vrlo kontroverzna ličnost, Vatroslav Slavko Cihlar učinio je i na publicističkom i na političkom planu vrlo mnogo. Rekao je istinu onima koji za istinu nisu htjeli čuti, a pišući prvi o talijanskom i njemačkom fašizmu i beogradskoj diktaturi, on ih je na neki način i poistovjetio, uspoređujući njihove postupke. Iako je, uvjetno rečeno, u određenoj fazi života bio komunist, njegov je komunizam (bolje reći socijalist, op., T.T.) bio krležijanski, odnosno cesarečki, a to znači daje bio socijalan, human, hrvatski. 
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je naredio uhićenje predsjednika Uprave JANAF-a?

Ponedjeljak, 28/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1593 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević