Get Adobe Flash player

Predstavljena knjiga Feldmaršal Svetozar Borojević Danijela Tatića

 
 
Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije priredila je predstavljanje knjige „Feldmaršal Svetozar Borojević - životopis prešućenoga velikana“ koja se održala u ponedjeljak 11. ožujka 2019. u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Knjigu su predstavili Petar Škorić (Hrvatski časnički zbor Split), Ivica Bubić (Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije), Zvonimir Despot (nakladnik), Ivo Uglešić (profesor povijesti) i Danijel Tatić (autor).
https://www.vecernji.hr/media/img/d2/2a/e5d75800997ede0f8b1e.jpeg
Za Svetozara Borojevića možemo reći da je bio tipičan predstavnik austrougarske vojske u svoj njezinoj slavi i sa svim njezinim manama. Vojskovođa staroga kova koji je ostao vjeran caru položenoj zakletvi do te krajnosti da je i sam na koncu dijelio sudbinu Dunavske Monarhije. Pisati o Borojeviću znači pisati priču o krajiškome dječaku, koji je poput mnogih drugih dječaka Vojne krajine stasao na junačkim pričama o predcima koji su slavu izvojevali u borbama s Turcima i časno položili živote za svoju vjeru i cara. Priča je to o dječaku čije je odrastanje proteklo daleko od roditeljskoga doma, o vojniku iskovanomu u vojnim školama stare Monarhije, uzoritu časniku, osobenjaku koji je zbog svojih uvjerenja sve bio spreman žrtvovati i jednomu od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, ali to je ujedno i priča o nepravedno odbačenomu i s vremenom polako zaboravljenomu velikanu, ne samo hrvatske, nego i svjetske vojne povijesti. Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
 
Prema službenim podacima, Svetozar Borojević se rodio u selu Umetić nedaleko Kostajnice, u Drugoj banskoj pukovniji 13. prosinca 1856. od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Oko datuma i mjesta njegova rođenja postoji nekoliko različitih podataka. Osim službenog, navode se i datumi 23. studeni8 i 2. prosinac 1856. Ni mjesto Borojevićeva rođenja ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani, iako je sam Borojević inzistirao na selu Umetić. Prema izjavama njegovih suvremenika, Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika, a živio je s obitelji u kući Nikole Borojevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar. Godine 1859. Adam Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu. Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Köszegu, koju završava 1872. i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875, a 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. pro-maknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja 1904. promaknut u čin generalbojnika. Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Generalbojnik Borojević je 17. srpnja 1907. postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie). Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na istočno bojište u Galiciju, da bi 12. rujna. 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju.
 
Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. Odlikovan je 4. studenoga 1914. Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. kod klanca Dukla držao položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. 1. i 2. armije. Imenovan je generalpukovnikom 1. svibnja 1916. Svojom obrambenom strategijom Svetozar Borojević svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije  od lipnja 1916. U razdoblju 1917-1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Borojević).
 
Uspjesi Borojevića na bojnom polju u Galiciji 1914. i početkom 1915., a osobito nakon uspješnih obrambenih bitaka na Soči, pokrenuli su u Hrvatskoj (i Sloveniji) niz manifestacija u znak priznanja uspješnom vojskovođi. Zagrebačko sveučilište imenovalo ga je 1915. počasnim doktorom znanosti. Grad Zagreb i niz hrvatskih gradova (i slovenskih) proglasilo ga je počasnim građaninom. Družba Braće Hrvatskog Zmaja potaknula je 1917. akciju dobrovoljnog prikupljanja novca za postavljanje spomen-ploče tada već proslavljenom generalu Svetozaru Borojeviću, koju je naručila od Roberta Frangeša. Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te preselio u Petrinju. Svečano otkrivanje, uz nazočnost vojnih i građanskih predstavnika, obavio je veliki meštar Družbe Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowski.
 
U vrijeme sloma i raspada Austro-Ugarske Monarhije Borojević pokušava svojim položajem i sposobnostima pomoći uspostavljanju nove južnoslavenske države – Države Slovenaca, Hrvata i Srba, prije svega u očuvanju njenih vojničkih postrojbi te usporavanju talijanske vojske koja kreće u zaposjedanje područja obećanih Italiji Londonskim ugovorom. Naime, iImperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu. Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917. U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Borojević nije zaustavio? Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
 
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine - u novo-nastalu državu mu je bio zabranjen povratak - zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
 
Teško ćemo naći Francuza koji nikad nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna za Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikoga vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga… ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Ovaj životopis nastao je iz potrebe da se doprinese ispravljanju te velike nepravde.
 

Nives Matijević

Rika gladnih krava i volova parala mi je uši

 
 
Pričao mi je mnoge stvari o nepravilnostima i zlouporabama moga prethodnika i njegovih suradnika. Oni su se ponašali kao da je sve to njihovo. Lukin je s nekim majstorima uveo različite zlouporabe u opisu rada, u stvaranju fiktivnih popisa nepostojećih radnika i sl. – samo da bi izvukli više novaca za sebe. To je bilo ukorijenjeno kao sustav i teško se kontroliralo. Te malverzacije su ponekad odnosile državi na desetke tisuća rubalja u džepove Lukina, rukovoditelja tasejskog transporta Makarova, pa nekog Rodinova i drugih. […] Vrlo brzo sam zapazio i mnoge propuste za koje nije bila kriva priroda, nego ljudi. Tako sam na rijeci Tasej otkrio više od 12.000 kubika zamrznute građe koju je trebalo spasiti da je u proljeće ne odnesu bujice. Oko stotinu konja, koji su bili prijeko potrebni za radove, sad je zimi ostalo gotovo bez ikakve hrane. […]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f8/1932_belomorkanal.png
Uza sve to mučila me Olgina bolest. […] umotao sam svoju nesretnu ženu u debele pokrivače i krenuo s njom u Tasejevo, rajonski centar koji je imao bolnicu. Bio je to strašan put kroz snježnu pustoš, dug 110 kilometara, na minus 35°C. […] Pripremali smo splavi. Čak i one nesretne konje, stotinjak njih, možda ću moći spasiti. Uzalud sam tražio sijeno od kolhoza. Nisu imali ni slame. Nikada neću zaboraviti prizor iz toga kolhoza u ožujku 1951. godine. Promatrao sam kad su za krdo od blizu 150 krava i volova dopremili nešto jadne hrane. Nevjerojatno mršava i iscrpljena stoka, ošamućena od gladi, sa strašnom je rikom poletjela da makar što od hrane dohvati. Ta rika gladnih krava i volova parala mi je uši. Dok sam to slušao, mislio sam kako se to može dogoditi u tako bogatoj zemlji s nepreglednim pašnjacima i sjenokošama. A događalo se, jer bi nečijim nemarom u jesen ostalo mnogo nepokošene trave, nepožnjevene pšenice, raži, ječma i zobi, neizvađenog krumpira, neubranog povrća. […] U to sam vrijeme dobio novoga načelnika u osobi Makarova, šefa tasejske splavarske uprave. To je bila ona pijandura koja je i u našem odjelu ostavila traga. Gdje god bi se pojavio, svakoga je optuživao za nerad, a ljudi su se spašavali nastojeći ga dobro ugostiti i napiti.
 
Bivši šofer, kursist, stalno se uspinjao na neki bolji položaj. Teško onome tko bi posumnjao u njegove sposobnosti. Smatrao je sam sebe najvećim stručnjakom i za splavarenje. Jednom kada je pogrješnim nalogom upropastio veliku količinu građe, ispitivalo se tko je kriv, a zatim se sve zataškalo. Bio je opasan taj Makarov. Jednom je, za okladu, da se vidi koliko ljudsko biće može izdržati u hladnoj rijeci zimi, kao od šale s brodića gurnuo u vodu, između leda, nekog prognanika, Poljaka. Pravim čudom taj je čovjek preživio. […] Tjerao je i mene da pijem, a ja sam se snalazio kako sam znao, dok jednom prilikom netko iz njegove družine nije opazio da je u mojoj čaši voda umjesto votke. Došlo je do strašne scene i, otada, do pravog neprijateljstva među nama. Makarov je samo smišljao kako me uništiti. Jednog dana – jednostavno me skinuo s dužnosti. […]
 
Te, većinom mlade ljude, pripadnike nacionalnih manjina s Kavkaza i iz srednje Azije, ovdje su nazivali 'Crncima'. Svi su oni prošli velike nevolje, najprije u zarobljeništvu, a zatim kroz svakojake zatvore i logore. Najzad su stigli u sibirsko progonstvo. Izmučeni nečovječnim postupcima i teroriziranjem, bili su već u svakom pogledu do krajnosti prestrašeni. Bojali su se i vlastite sjene. Radili su pokorno sve što im se naređivalo, ne tražeći za to nikakvu nagradu. […] Ti su nesretni ljudi jedva, uz krajnji napor, zaradili hranu za goli život, dok je Petar Šniperov, koji je, najčešće pijan, samo prisustvovao dok su brigade radile, zarađivao mjesečno i više od 15.000 rubalja. Od toga novca imali su nešto i drugi rukovoditelji Mušukovke. Votka je tekla. Sve je to bilo gotovo svima poznato, ali se protiv Petra nije ništa poduzimalo. […] A malo im je bilo što su nesretne mladiće eksploatirali (mnogi su oboljeli i umrli!), već su htjeli na njihovim kostima zaslužiti i slavu. Uskoro se naširoko počelo pisati u tisku o nekoj novoj, šniperovskoj metodi rada. Rukovoditelji ovdašnjeg šumskog gospodarstva, pisalo je, pomogli su da se metoda prihvati i usavrši. Objavljena je i čudovišna laž da Šniperov sam dnevno posiječe po 350 kubnih metara šumske građe! […] Neki su novinari 1952. godine napisali i knjigu o Šniperovu kao rekorderu i odličnom radniku koji je za ugled ostalim šumskim radnicima. Rukovodstvo šumskog gospodarstva već se pripremalo Šniperova predložiti i za Staljinovu premiju. Ipak, te su bestidne laži, čini se, i previše daleko otišle. Našao se čovjek koji nije mario što će biti s njim ako raskrinka te makinacije. Tehnički rukovoditelj mušukovskog šumskog pogona Zimčenko, politički prognanik, nekadašnji docent Šumarske akademije u Lenjingradu i šumarski inženjer, napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS i uputio ga u Moskvu. U pismu je detaljno opisao ove neljude i 'stahanovca' Petra Šniperova. CK KPSS se ne bavi takvim sitnicama, već pismo vraća pokrajinskom komitetu partije u Krasnojarsku.
 
U tom se komitetu također ne bave takvim situacijama i upućuju pismo rajonskom komitetu u Tasejevu. Tasejevski rajkom ga, sa svoje strane, prosljeđuje mjesnoj partijskoj organizaciji kako bi ona sama razmotrila optužbe protiv rukovoditelja i članova te iste organizacije. Rezultat nikoga nije iznenadio, pa ni Zimčenka. Odmah je smijenjen s dužnosti i po kazni, iako slaboga zdravlja, upućen u šumu kao fizički radnik da obara stabla. Direktor Šumskog gospodarstva mu je tom prilikom rekao da će ga u šumi držati sve dok 'ne lipše pod jelom kao pogano pseto'. […] Ipak, iako se sve nastavilo kao i prije, 'heroju' Petru i njegovim pomagačima stvari više nisu tako dobro išle od ruke. Radnici su otvoreno izražavali svoje negodovanje. Morali su se umiješati i organi NKVD-a. Sve se nastojalo zataškati, ali Šniperov nije dobio Staljinovu premiju. Iz Mušukovke je premješten u Strelku, na dužnost majstora u skladištu obloga drveta. […]
 
Počele su opet pijanke. U menzi se jelo i bančilo na račun radničkog sljedovanja. Bujni se dobro povezao s oficirima i s načelnikom MVD-a i Tasejeva, Nepogodinom. NKVD, o kome neko vrijeme nisam morao toliko brinuti, opet je bio tu negdje prisutan, kao sjena nad našim životima. […] Znao sam da hrabrost tu ne pomaže. Šutke sam sve trpio, iako sam vidio kako Bujni i njegovi suradnici pljačkaju državu. Jednom je i mene natjerao da ne upišem u knjigu tovar građe koja je nekud netragom nestala zajedno s brodom. […] Direktor Stovski, koji je šutio na sletu, već je otprije sumnjao da Bujni s kompanijom radi protiv interesa trusta. Komisije koje su detaljno ispitivale moju djelatnost, provjeravale su i rad Bujnoga, te pronašli i mnoge gore stvari nego što sam ih ja iznio u govoru na sletu. Zato su me poštedjeli. […]
 
Duboko mi se urezala u sjećanje slika objavljena u 'Pravdi', na kojoj se vidjelo kako Berija drži nadgrobni govor Staljinu. […] Tvrdio mi je [veterinar] da je Berija u početku revolucije u Gruziji radio protiv sovjetske vlasti. Tek kad je ona pobijedila, on se priključio. Bio je pravi podlac, lukav i opasan. Špijuniranjem starih boljševika, uspio se dodvoriti Staljinu. Sada je smatrao da je ličnost bez koje se ne može. […] Uskoro se stvarno pojavio ukaz Vrhovnog sovjeta SSSR-a o amnestiji, ali je ona uglavnom obuhvatila samo osuđenike za kriminalna djela i neke krivice za prijestupe građanskog karaktera; od političkih osuđenika obuhvatila je osuđene do 3 godine zatvora. A takvih je bilo najmanje. Većina oslobođenih kriminalaca nije ni pomišljala da se vrati poštenom radu. Naprotiv, mnogi od njih su već na povratku iz zatvora počeli pljačkati i terorizirati mirno stanovništvo po cijeloj zemlji. Učestala su ubojstva, krađe i nasilje. […]
 
U Karginu ne samo što nije bilo dovoljno dobre šume, nego je bilo problema i s radnom snagom. Bili su tu pretežno bivši kriminalci koji nisu nikad naučili raditi, a nisu ni htjeli. Oslobođeni amnestijom, sada su se i osilili. Od svojih desetara i majstora energično bi zahtijevali da im upisuju radove koje uopće nisu izvršavali. Htjeli su veću plaću bez rada. Zaplašeni od kriminalaca, majstori su davali lažne podatke i tako dolazili u sukob s knjigovodstvom. Neke desetare koji na to nisu pristajali, radnici bi istukli do smrti. Dani kada se primala plaća bili su strašni. Mnogi su se opijali, dolazili u naselje Kargino i terorizirali stanovništvo. Slično se ponavljalo nedjeljom i praznikom. Mirni, pošteni ljudi nisu tih dana smjeli iz svojih kuća. U svojoj obijesti te su se pijavice jednom okomile i na pse po selu. Lovili su ih, klali i jeli. U toj hajci postradao je i moj najbolji pas Balkan. […] U to vrijeme tješilo me jedino što se osjećalo da se odnos prema političkim prognanicima dosta poboljšava. […] Sve te promjene nisu bile slučajne. Došlo je do velikih promjena u cijeloj zemlji. Berija je likvidiran. Neki bliski suradnici Staljina bili su uklonjeni. […] Trebalo je proći 19 godina, preživjeti najteža mučenja, patnje, maltretiranja i poniženja i da onda jedan papir kaže: ne, nije dokazano da je kriv.“
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

U logoru na Jeniseju

 
 
Kad bi netko viknuo da se treba sklanjati jer pada stablo, neki ne bi bili sposobni ni da se izmaknu. U našoj su brigadi na taj način pored ognjišta poginula tri zatočenika. […] Jednom prilikom je našu brigadu zapalo saditi krumpir. To je bio pravi praznik. Bilo je, istina, strogo zabranjeno da se krumpir jede, ali nismo marili za posljedice. Pregladnjeli čovjek je kadar dati i život za jedan jedini zalogaj. Jeli smo krumpir onako nečist, često sa zemljom i začudo nikome se ništa nije dogodilo. Kasnije smo se Kitvojtenko i ja mnogo puta prisjećali tog dana i uspoređivali okus jabuka i sirovog krumpira koji smo tada jeli u Aleksejevki. Sirovi je krumpir bio nenadmašan. […]
https://lh3.googleusercontent.com/-2bDyKiaxgh4/V3LBphI2mUI/AAAAAAABOlc/Sp6Umzn_ZR0/s72-c/salekhardigarka-railway-156.jpg?imgmax=1600
Zahvaljujući tim radionicama [u Jercovu], svi su službenici, slobodni radnici, stražari, a pogotovo organi NKVD-a, dolazili po vrlo povoljnim cijenama do raznovrsnog namještaja, suhomesnate robe, odjeće i obuće, što je u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza bilo nezamislivo. […] Rukovoditelji straže, organi NKVD-a i drugi rukovodeći radnici napravili su sebi i po desetak pari cipela, valjenki [čizmi od valjane tkanine za gaženje snijega], odijela; cijele garniture sobnog i kuhinjskog namještaja. Opskrbljivali su se u izobilju suhomesnatim proizvodima, po vrlo niskoj cijeni. […] Zatočenici su među sobom ironično govorili da žena pukovnika Korobicina, poslije carice Katarine II. koja je bila glasovita zbog svojih 15.000 haljina, dolazi po broju haljina na drugo mjesto svih vremena u Rusiji. […] Za izradu skupocjenog namješta npr. trebalo je pisati kao da je vrijeme i materijal utrošen na neke sitne popravke, tako da se ti proizvodi poslije mogu naplatiti ispod svakog minimuma stvarne vrijednosti. A kad se nešto radilo za rukovoditelje logora, onda se sav utrošak materijala i radnog vremena morao otpisivati na račun tobožnje izrade nekog grubog namještaja za zatočenike. Ljudi su mjesecima radili raznovrstan namještaj, a ja sam morao njihov rad upisivati i prikazivati kao da je utrošen na izradu putova i drugih radova u šumi. […]
 
Kada sam se upoznao sa svim tim kriminalom organiziranim po nalogu onih koji su bili dužni striktno paziti na čuvanje zakonitosti, koji su sudili ljude i za najmanju sitnicu na deset i više godina robije, onih koji su prije osuđivali obične seljake kolhoznike samo zato što su pabirčili klasje žita u polju da bi se nekako prehranili i za to ih slali u ovakve logore, silno sam se zabrinuo ne znajući što (u)činiti. […] Prijavio sam se tehničkom rukovoditelju tih radionica, inženjeru Hausmanu, koji je kao zatočenik odradio svoj petogodišnji rok u ovom logoru i u njemu ostao kao slobodan službenik nakon izdržane kazne i otvoreno ga pitao kada će se završiti ta bestidna pljačka državne imovine i odmah mu rekao da ja više ne mogu dalje u tome sudjelovati. Hausman je bio najprije zaprepašten. Nije mogao vjerovati da mi je tako nešto palo na pamet. Zatim mi se nasmijao u lice. Nije, kaže, bar od mene očekivao da mu postavljam takva naivna pitanja. Najzad, taj čovjek mi je otvoreno rekao da sam, kako vidi, i nakon svega ostao velika naivčina i budala. – Slušaj, Baranovski, i upamti: svi mi vidimo i znamo da postupamo nezakonito. Mi to radimo svjesno, bez ikakve grižnje savjesti, jer to radimo po naredbi naših pretpostavljenih o čijoj volji ovisi i naš život. Treba biti potpuni idiot i luđak, pa istupiti protiv toga. […] U našoj radionici pljačkali smo samo državu. U drugim radionicama pljačkali su i državu i zatočenike. […] Dok su zatočenici hodali poderani i bosi, od materijala koji je dolazio za njih izrađivana su odijela, bunde, čizme i cipele za rukovoditelje logora. Dok su ljudi izgladnjivani i umirali od gladi ili se pretvarali u neizlječive bolesnike od pelagre, dotle je meso za njihovu ishranu prerađivano u kobasice i salame namijenjene isključivo neljudima u čijim smo se rukama nalazili. Ti su paraziti ne samo živjeli na račun zatočenika, njihovog sljedovanja i njihovog rada, već su, osim toga, izmišljali raznovrsne urote i disciplinske prekršaje kako bi nas prikazali što većim i opasnijim prijestupnicima koje treba budno paziti i čuvati, samo da bi sebi i na taj način osigurali položaj i spašavali se od odlaska na frontu. Mnogi su od njih za vrijeme svoga službovanja stekli bogatstvo upravo u vrijeme kada su sovjetski narodi živjeli u strašnoj oskudici i bijedi uslijed ratnog pustošenja. […] Za sva ta svoja nedjela još su dobivali redovita unaprjeđenja u više činove i raznovrsne druge nagrade i odlikovanja. […] ta je praksa ukorijenjena u svim logorima, a i u drugim privrednim i društvenim organizacijama. […]
 
Nakon naredbe da se žene izdvoje u poseban logor i da samostalno rade na sječi šumske građe, žene su došle u težak položaj. Primoravati te većinom mlade, pa i nedorasle djevojke na takve teške poslove bilo je bezdušno. […] Naročito je teških scena bilo među kriminalcima. Njima je u početku bilo dopušteno živjeti zajednički sa ženama, a poslije nekoliko godina došlo je naređenje da se izdvoje. Neki su imali i djecu. […] To su bila najnesretnija stvorenja na svijetu. Bez ikakve krivice, osuđena živjeti u logoru, lišena najelementarnije ljubavi i brige svojih roditelja. Ta su djeca ostajala u logoru sve dok ne bi dorasla za školu, a onda bi ih otpremali u specijalne dječje domove. […]
 
Za načelnika odjela NKVD-a Mehrinškog logorskog punkta bio je određen poručnik iz Jercova koji je za vrijeme rata ne samo rukovodio strijeljanjem, već i sam ubijao ljude osuđene na smrt. Za taj svoj posao bio je nagrađen ordenom i dobio čin majora. Međutim, da bi ga maknuli s očiju onih koji su ga poznavali u okolici Jercova, gdje je obavljao taj krvnički posao, poslali su ga u Mehringu na dužnost načelnika odjela NKVD-a. […]
 
Krasnojarsk! Kad smo čuli tu riječ, svima je srce zamrlo. […] Tek pred večer smjestili su nas, najzad, u prijemne prostorije krasnojarskog zatvora u koje su obično privremeno zatvarali pristigle robijaše. […] Dospio sam u neku veliku ćeliju br. 9, u koju su nagurali gotovo stotinu ljudi tako da se nije moglo spavati. […] Iako su među političkim zatočenicima mnogi bili intelektualci, učenjaci, inženjeri, tehničari i slično, ipak su gotovo svi određeni samo za fizičke poslove. […] Većinu su slali u rudnike ili na sječu i eksploataciju šuma, na teške fizičke radove. […]
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: 'Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi'. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […] Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali 'šuga'. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Subota, 23/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1097 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević