Get Adobe Flash player

Predstavljena knjiga 'Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.' akademika Stjepana Krasića

 
 
Ove godine obilježava se 370. obljetnica oslobođenja hrvatskog povijesnog i kraljevskog grada Klisa od turskih osvajača, koji su ga pod svojom upravom držali punih 110 godina, a u spomen na oslobođenje Klisa i okolnih krajeva od osmanske vlasti, Općina Klis će nizom prigodnih aktivnosti obilježiti obljetnicu, koja je, kako ističu, i veliki simbol početka oslobađanja hrvatskih krajeva u tom vremenu.
http://www.solin-live.com/wp-content/uploads/2018/03/29542141_2062808340638575_3541258766718599168_n.jpg
Tom je prigodom u petak, 23. ožujka 2018. u Domu kulture u Klisu predstavljena knjiga „Kandijski rat i oslobođenje Klisa od Turaka godine 1648.” u kojoj akademik Stjepana Krasić na temelju dokumenta iz Vatikanskog arhiva analizira važnost oslobađanja Kliške tvrđave od Otomanskih osvajača. Riječ je o izvješću iz prve ruke jednog od sudionika bitke nastalom samo tri dana nakon osvajanja Klisa, tvrđave koja je do tada smatrana neosvojivom, popraćen crtežom s rasporedom vojnih postrojbi koje su sudjelovale u toj bitci, što je prvorazredan dokument za historiografiju koja se, baveći se dalmatinskim dijelom Kandijskog rata, oslanjala na samo nekoliko izvora uglavnom napisanih u Mletcima.
 
Novootkriveni dokument koji nosi naslov „Pobjeda koju je izvojevala presretna vojska prevedre Mletačke republike i pothvatu oslobođenja neosvojive kliške tvrđave“ potpisan je samo inicijalima G.F.D. Dr. Radoslav Bužančić, jedan od recenzenata Krasićeve knjige mišljenja je da se pod tim inicijalima krije Gregorio Francesco Detrico (1623. - 1680.) koji je kao zapovjednik Dalmatinskih četa sudjelovao u osvajanju Klisa.
 
Akademik Krasić je ukratko iznio okolnosti u kojima je nastala knjiga kao i društveno-političku analizu događanja tih godina 17. stoljeća, naglasivši kako je iznenađen što se hrvatski povjesničari do sada gotovo uopće nisi bavili Kandijskim ratom u kojem su Mlečani 1648. godine oslobodili Klišku tvrđavu što je, kako procjenjuje, imalo velike pozitivne posljedice za hrvatsku povijest jer je tim počeo progon turskih osvajača iz naših krajeva.
 
Rani novi vijek jugoistočne Europe obilježen je ratovima Osmanskog Carstva, Mletačke Republike, Habsburške Monarhije i Svete lige. Pored navedenih, tu se pojavljuju i druge države koje su periferno uključene u ove sukobe. Osmanske težnje za pokoravanjem cijele Europe datiraju još u 13. stoljeće, a nakon pada Carigrada 1453. godine i ustaljenja na Balkanskom poluotoku te težnje postaju po prvi put u osmanskoj povijesti ostvarive. Na drugoj strani, Mletačka Republika je držala Dalmaciju i ostvarivala zavidne rezultate u vidu trgovine Sredozemljem.
 
Dolaskom Osmanlija, njihov će prosperitet biti doveden u pitanje te će im se suprotstaviti kako bi očuvali prevlast Republike kao glavne i jedine trgovačke sile od sjevernog Jadrana do Levanta. Osmanska ekspanzija u 16. i 17. stoljeću pokazuje znakove velike moći i prijetnju cjelokupnoj kršćanskoj Europi pa tako i Mletačkoj Republici, što je uzrok prvih pomorskih ratova i početnih odmjeravanja snaga u svrhu pripreme na razmjerno velike vojne pohode. Najveći ratovi između ove dvije sile su oni koji su se vodili zbog Cipra, Krete i Peloponeza, a svodili su se uglavnom na pomorske bitke ogromnih razmjera. Ratovi su se vodili i na kopnu, u Dalmaciji, Hercegovini, Boki Kotorskoj, Albaniji, Tesaliji... Bitke su imale nadasve promjenjiv tijek i uglavnom su bile žestoke, a opsadno stanje i borba do iznemoglosti sasvim učestala pojava. Čest je bio i razdor između vojnih trupa, koje su uglavnom nastajali zbog sukobljenih mišljenja i neodlučnosti koju akciju treba kada primijeniti te su ponekad upravo ovakve stvari odlučivale bitke i davale neprijatelju prednost koju će biti teško sustići.
 
U samom početku kandijskog rata (1645. – 1669.) vođenog između Venecije i Turske za Kandiju (Kretu) i u našim krajevima vođene su velike priprave za oslobođenje hrvatskih teritorija iz otomanskih ruku. Kako je Kandija igrala, svojim položajem, veliku ulogu u osiguranju plovidbe Sredozemljem, tako je i prostor između Cetine, Krke, Zrmanje i Udbine u prvom redu imao gospodarsko, a onda, svakako, vojno-strateško značenje za Veneciju. Slabo napučena zemlja pod turskom vlašću je bila loše obrađivana, bez dovoljnog broja podložnika, raje, pa su klišku zemlju obrađivali Poljičani, Žrnovčani, težaci iz Splita i Kaštela. Turski su nadničari, sudeći po dokumentima, bili manje izrabljivani od begova i aga, nego od mletačkog plemstva u Splitu ili od biskupa. Stoga su, bez obzira na protivljenje mletačkog plemstva i Crkve, ipak obrađivali turska imanja. Uoči kandijskog rata mletačka je vojska u Dalmaciji imala samo 1070 plaćenika pješaka i 329 konjanika (prema izvješću generalnog providura Grimanija), a glavnu snagu imala je u domaćem puku, odnosno u 8.000 naoružanih hrvatskih ljudi, uvijek spremnih za obranu. Međutim, za dugotrajne opsade, narodni rat, odnosno veće operacije Venecija nije imala snažnu vojsku. Stoga je Leonardo Foscolo, mletački general, odlučio ratovati uz pomoć lokalnog pučanstva, Hrvata, pod mletačkom i pod turskom vlašću. Znao je, naime, ako ih pridobije na svoju stranu da ce dobiti vojnike uvijek spremne i vične ratovanju: primorci su se stalno morali braniti, a zagorci su desetljećima ustanici, uskoci i hajduci.
 
Poraz iz 1537. godine Hrvati nisu zaboravili, odnosno uskočki zavjet da će se vratiti u Klis. te su u više navrata pokušavali to i ostvariti čekajući svoju konačnu priliku. Kandijski rat počeo je u Dalmaciji 1646. godine (te godine i Foscolo postaje zapovjednikom), a prvi veliki pothvat pokušava Tekeli-paša neuspjelom opsadom Šibenika (1647.) kada je izgubio 3.000 vojnika. U prvim bitkama i jedna i druga strana su promjenjive ratne sreće. Turci osvajaju Zadvarje, ali gube Zemunik i njegovo područje (Suhovare, Islam); Mlečani ne uspijevaju osvojiti Skradin, ali uspijevaju uzeti Novigrad i Obrovac, Vranu te napokon Skradin iz drugog pokušaja. U isto vrijeme, ratujući uz domaće primorsko pučanstvo, pregovaraju s Vlasima (Morlacima) oko njihova udjela u ratu znajući da bez njih ne mogu osvojiti najsnažnija turska uporišta u Dalmaciji: Klis i Knin.
 
Sudbinu većine hrvatskih gradova u to vrijeme dijelila je i tvrđava Klis, smještena na izuzetno nezahvalnoj lokaciji u potpunosti okružena turskim i mletačkim teritorijem. Bez obzira na tu, zemljopisno gledano tešku poziciju, Klis je dugo odolijevao turskim napadima, što oružjem, što pokušajima da se izdajom pojedinaca slomi otpor branitelja utvrde. Klisom je zapovijedao Petar Kružić, hrabar ratnik sa gotovo dvadesetogodišnjim iskustvom obrane grada, kojega je na dužnost kapetana postavio hrvatski ban Petar Berislavić. Kroz tih dvadesetak godina Kružić je zajedno sa svojim vojnicima vodio teške borbe braneći Klis i njegove žitelje. Gubio je tvrđavu pa je opet vraćao, trudio se na razne načine dopremiti osnovne potrebe za preživljavanje, a da pritom nije imao gotovo nikakve pomoći ni od bivšeg kralja Ludovika II. niti od aktualnog Ferdinanda I. Habsburškog. Jedine osobe koje su Kružiću i gradu pružale materijalnu i vojnu potporu kroz to vrijeme bili su papa Klement VII. i njegov nasljednik na Papinskoj stolici Pavao III. Uz takvu, praktički jedinu pomoć, grad se uspješno branio sve do ljeta 1536. kada pod utvrdu dolaze bosanski i hercegovački sandžaci, te započinju opsadu.
 
Opsada Klisa trajala je od 31. kolovoza 1536., pa sve do tog kobnog 12. ožujka 1537., kada je grad u potpunosti pao pod tursku vlast. Idućih više od sto godina Klis je uglavnom bio pod Osmanlijama, iako su ga Hrvati u nekoliko navrata s više ili manje uspjeha ponovno vraćali. Konačno oslobođenje od Turaka grad je dočekao tek krajem prve polovice XVII. stoljeća, točnije 1648. godine.
 
Za vrijeme ratova, kuga i glad su izbijale i češće nego inače, što je za posljedicu imalo još veći gubitak ljudstva. Kada se sve navedeno uzme u obzir, zajedno s činjenicom da je ovaj sukob trajao dva stoljeća, ne možemo ne složiti se kako je zapravo mletačko-osmanski sukob bio jedan od najvećih sukoba u povijesti, kako Mletačke Republike, tako i Osmanskog Carstva. Kroz dvjesto godina ratovanja, enorman broj ljudi poginuo je pod zastavama ove dvije sile, a početak 18. stoljeća donosi nadu u oporavak ratom zahvaćenih zemalja. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, kojim je okončan zadnji rat između Mlečana i Osmanlija u 17. stoljeću, okončan je i Veliki turski rat za oslobođenje koji se vodio od 1662. godine između Osmanskog Carstva i Svete lige. Osmanlije su njime potisnuti iz središnje Europe, gube posjede u Ugarskoj, Slavoniji, Transilvaniji i Dalmaciji i znatno su oslabljeni; dok Mletačka Republika dobiva znatan dio Dalmacije i Peloponez te se priprema obnoviti nekadašnji sjaj. Stotinjak godina kasnije Mletačke republike više ne će biti.
 

Nives Matijević

U Zagrebu obilježeno sto godina od nastanka Čehoslovačke

 
 
U Češkom domu u Zagrebu u srijedu 28. ožujka u organizaciji Hrvatsko-češkog društva i Češke besede Zagreb održano je predavanje na temu Kako je 1918. nastala Čehoslovačka koje je održao predsjednik Hrvatsko-češkog društva, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac. Time je započet ciklus predavanja o najvažnijim događajima u češkoj povijesti 20. stoljeća kojim će do kraja 2018. ove dvije udruge obilježiti stotu godišnjicu češke neovisnosti, odnosno sto godina od osnutka zajedničke češko-slovačke države. Taj će se jubilej u listopadu svečano slaviti i u Češkoj i u Slovačkoj, kao i u drugim zemljama Europe i svijeta, posebno ondje gdje žive brojne češke i slovačke manjinske zajednice.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/Cehoslovacka_teritorijalne_promjene.jpg
U svom je predavanju Lipovac dao kratak pregled državnopravne povijesti Čeha i Slovaka, istaknuvši razlike među njima, pri čemu je Češka kao kraljevina imala sačuvanu državnost u sastavu Svetog Rimskog Carstva i kasnije Habsburške monarhije, dok je Slovačka bila dio Ugarske bez elemenata državnosti. Te su razlike sprečavale stapanje dvaju sličnih naroda u jednu naciju, iako u 19. stoljeću nastaje ideja o zajedništvu Čeha i Slovaka, koja će svoj konkretan izraz dobiti 1918. stvaranjem Čehoslovačke. Lipovac je istaknuo da su češki političari krajem 19. i početkom 20. stoljeća budućnost češkog naroda vidjeli unutar Austro-Ugarske, ali uz osiguranje što je moguće veće autonomije. Taj je stav zastupao i Tomáš Masaryk, zastupnik u Carevinskom vijeću i sveučilišni profesor, koji međutim stav mijenja nakon izbijanja Prvog svjetskog rata kad shvaća da Česi svoju sudbinu trebaju potražiti u samostalnoj državi, u zajednici sa Slovacima, odlazi u inozemstvo i počinje lobirati kod zemalja Antante da podrže rušenje Austro-Ugarske.
 
Antanta to međutim nije podržavala, jer je nakon rata u slučaju svoje pobjede namjeravala zadržati Monarhiju na okupu, a tek neke dijelove pripojiti svojim saveznicama Italiji i Srbiji, u oba slučaja riječ je bila o hrvatskim i slovenskim krajevima. »Masaryk je rat gledao kao sukob dvaju načela, demokratskog koju je zastupala Antanta i teokratskog koji su zastupale Centralne sile. Samostalnost za Čehe i Slovake tražio je na temelju prava naroda na samoodređenje. Masaryku nije bilo svejedno kakva će biti nova čehoslovačka država te je odmah definirao da će ona i u vanjskoj i u unutarnjoj politici počivati na demokratskim vrijednostima oslanjati se na zapad. Time će se njegovi stavovi uvelike poklopiti s načelima koja je u siječnju 1918. proklamirao američki predsjednik Woodrow Wilson u svojih 14 točaka kojima je otvorio put u samostalnost malim europskim narodima«, kazao je Lipovac.
 
Masaryk je u emigraciji osnovao Čehoslovačko narodno vijeće i surađivao s Jugoslavenskim odborom te je predlagao da se buduća češko-slovačka i južnoslavenska država spoje koridorom kroz današnje Gradišće. Pod utjecajem Oktobarske revolucije 1917. promijenio se stav Antante prema opstanku Austro-Ugarske pa Masaryk napokon dobiva i političku potporu za svoj plan stvaranja češko-slovačke države. Tome su pridonijele i češke dobrovoljačke legije u Rusiji koje su se nakon Oktobarske revolucije sukobile s boljševičkim snagama. Masaryk je u proljeće 1918. doputovao u SAD gdje je dobio potporu čeških, slovačkih i rusinskih iseljeničkih organizacija, što je utjecalo i na promjenu američke politike koja je sve do jeseni 1918. branila opstanak Austro-Ugarske tražeći za njene narode tek autonomiju.
 
Nakon što je 28. listopada austro-ugarska vlada kao uvjet za sklapanje mira prihvatila američki zahtjev za priznanjem samostalnosti Čeha i Slovaka te južnih Slavena, u Pragu je 28. listopada proglašena nova država Čehoslovačka koja je 14. studenog proglašena republikom, a Masaryk njenim prvim predsjednikom. U domovinu se Masaryk vratio krajem 1918., dok su trajale završne borbe za oslobođenje Slovačke od mađarske vlasti. Borba za Slovačku nastavila se i u prvoj polovici 1919., nakon što je u Mađarskoj proglašena sovjetska republika. Kratkotrajan rat Česi su vodili i s Poljacima za područje Těšína, a oružano su slomili i otpor brojne njemačke zajednice koja je proglasila svoje autonomne pokrajine kao dio Austrije. Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. i 1920. Čehoslovačkoj su definirane granice te je ona uz Češku i Slovačku obuhvatila i treću slavensku zemlju, Potkarpatsku Rus nastanjenu Rusinima. Budući da su Nijemci činili gotovo četvrtinu stanvništva, dok je Čeha bilo 51 posto, kako bi se osigurala prevlast Čeha i Slovaka, proglašeni su jednim narodom, što je Slovake spasilo od statusa manjine, ali im je ipak onemogućavalo punu nacionalnu afirmaciju.
 
»Masarykov ideal bila je Švicarska i on je smatrao da će svi narodi prihvatiti Čehoslovačku i razviti nadnacionalni čehoslovački identitet koji neće ugušiti partikularne identitete, već ih okupiti oko lojalnosti zajedničkoj državi i vrijednostima slobode i demokracije na kojima ona počiva«, pojasnio je Lipovac. Za razliku od industrijski razvijene Češke, Slovačka i Potkarpatska Rus bile zaostale poljoprivredne zemlje, ali su u zajednici s Češkom doživjele gospodarski i društveni razvoj. »Čehoslovačka je bila jedna od sedam zemalja svijeta gdje su žene imale pravo glasa i jedna od prvih 20 zemalja svijeta koje su imale svoj ustav. Zahvaljujući Masaryku, kao i dugogodišnjem šefu diplomacije Edvardu Benešu Čehoslovačka je imala čvrst međunarodni položaj, savezničke odnose s Francuskom, Velikom Britanijom i SAD-om, a u sklopu Male antante i s Jugoslavijom i Rumunjskom, no jačanje nacističke Njemačke i fašističke Italije i kriza versajskog poretka uspostavljenog nakon 1918. nisu mogle mimoići ni Čehoslovačku koja je na kraju u ožujku 1939. podlegla kao prva žrtva Hitlerovog ekspanzionizma«, zaključio je u svom predavanju o nastanku Čehoslovačke Marijan Lipovac. (m.l.)

Veliki doprinos popunjavanju bijelih mrlja hrvatske historiografije

 
 
U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u utorak 13. ožujka javnosti je predstavljen Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja, priređivača akademika Franje Šanjeka i dr. sc. Branke Grbavac, objavljen u izdanju Školske knjige.
https://shop.skolskaknjiga.hr/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/0/6/061767.jpg
Riječ je o priručniku u kojem je na gotovo 900 stranica sustavno prikazan razvoj kulture, znanosti i umjetnosti na hrvatskim prostorima u srednjem vijeku. U Leksikonu se obrađuju ponajprije osobe, događaji i pojmovi koji se u literaturi o hrvatskome srednjem vijeku često spominju, ali se posebno ne obrađuju, ili pak autori, tekstovi i pojave koji služe kao izvor građe ili kao kronološka ili kulturna usmjerenost. Autori tekstova su eminentni stručnjaci i poznavatelji kulturne baštine hrvatskoga srednjovjekovlja, a Leksikon je tematski podijeljen u tri cjeline (abecedni pojmovnik s preko 700 pojmova, osoba i događaja, Opći pojmovi i zemljopisna imena i Kronologija) kojim se dobiva uvid u tisuću godina povijesti koja se zbivala na prostorima koje Hrvati danas baštine i koje su kao narod oplemenili pisanom kulturom. Leksikon je obogaćen nizom ilustracija u boji i u njemu je sažeto prikazano bogatstvo nacionalne kulturne baštine u europskom i svjetskom kontekstu.
 
Kako je u uvodnom govoru istaknuo predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić, Leksikon pokazuje da su Hrvati u srednjem vijeku bili sukreatori znanstvene, kulturne i društvene povijesti Europe, a ne samo njeni posrednici. U ime Školske knjige kao izdavača dr. sc. Ante Žužul za Leksikon je kazao da se radi o važnoj knjizi za hrvatski identitet, dok je akademik August Kovačec podsjetio na bogatu hrvatsku kulturu tijekom srednjeg vijeka koja je bila trojezična i tropismena.
 
Recenzent Leksikona doc. dr. sc. Tomislav Galović kazao je da knjiga ima jako autorsko obilježje. „Ova kniga doprinos je popunjavanju bijelih mrlja hrvatske historiografije i usporediva je sa sličnim izdanjima europske historiografije“, rekao je Galović. Akademik Franjo Šanjek iznio je niz primjera istaknutih Hrvata koji su dali doprinos europskoj kulturi srednjeg vijeka, kao i povezivanju Europe sa srednjim i dalekim istokom, poput Hermana Dalmatina, dok je dr.sc. Branka Grbavac kazala da se u Leksikonu mnoge teme obrađuju po prvi put. „Hrvatski srednji vijek nije bio mračno doba jer Hrvati su u to vrijeme ostvarili iznimne rezultate na kulturnim, intelektualnim i znanstvenim razinama“, rekla je Branka Grbavac.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Podržavate li braniteljski prosvjed u Vukovaru 13. listopada 2018.

Utorak, 25/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 978 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević