Get Adobe Flash player

Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.- 1999.)
Kada bi iz ljudske povijesti trebali (kirurški) izdvojiti najzloglasnije zatvore, vjerojatno jedni od najgorih bili bi upravo komunistički zatvori kao i njihove postkomunističke posljedice npr. na okupiranom području RH tijekom Domovinskog rata, ali i rata u BiH. Nekome je komunistički sustav bio pljačkaška priprema udbaške i KOS-logistike; kasnije je nekome bio rat, a nekome privatizacijski brat jer najslasnije su pljačke zaodjevene muljem rata kao i prethodnim popločenjem za bilo koji sukob na ovoj planeti. Dosta je knjiga napisano temu tih zatvora, ali za početak o tim iznimno lošim vremenima dobro je iznijeti izbor citata iz knjiga ljevičara Juliusa Baranovskog (1904.-1999.) i „desničara Mirka Vidovića“ (1940.-2016.). Pravo je čudo da su prvo i drugo izdanje knjige Juliusa Baranovskog „Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957)“ tiskani još 1981. u Zagrebu tijekom komunističke vladavine, a smatram da bi izvadci iz knjige Mirka Vidovića „Sakrivena strana Mjeseca, Pet godina u Titovim tamnicama“ (tiskani prvotno u Knjižnici Hrvatske revije, München – Barcelona, 1978. i prevedene na nekoliko stranih jezika) trebali ući čak u obveznu literaturu moguće (post)kurikularne joka-reforme jer, kao i sustavi, reforme bi nakon neke nevaljale i nikad dorečene prošlosti u tom smislu trebale donositi novost i svježinu u obrazovni i sve sustave svijeta, ali one nažalost donose – ponavljanje i loše naučene lekcije (prošlosti).
https://www.sumari.hr/sumari/foto/15105a.gif
„Poznavao sam i mnoge druge sovjetske ljude, a i komuniste iz drugih zemalja. Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene, koja je potkraj 1932. godine zauvijek nestala sa scene. I Žemščužine, žene Molotova. […] Bio sam, napokon, činilo se, za stalno premješten u Kalinjin. Grad na Volgi, velik za ono vrijeme. […] Sviđao mi se i novi posao: postavljen sam za savjetnika za drvnu industriju i šumarstvo u Oblasnom izvršnom komitetu i dobio odmah dosta zaduženja i odgovornosti za cijeli drvni sektor te oblasti. Željnom da se dalje dokazujem, to mi je dobro došlo. Osjećao sam se, možda prvi put u životu, baš sretan i zadovoljan. Kako sam bio naivan! […] Tu, 1937. godinu u Kalinjinu nikad neću zaboraviti: mnogu su ljudi jednostavno prekonoć nestajali. Radnici bi došli ujutro na posao i vidjeli da njihovog druga nema, da nema nekolicine iz nekog drugog pogona. Začas bi se proširili glasovi da je uhapšen taj i taj, a sekretari partijskih organizacija i neki iz NKVD-a objašnjavali bi, obično u podne na sastanku sazvanom za sve, da su 'uhapšeni narodni izdajnici', da je postignut 'još jedan veliki uspjeh u razračunavanju s neprijateljima sovjetskog društva'. […] Čudio sam se, eto, gotovo im se rugao, što su uhapsili Livšica i predsjednika Gradskog sovjeta, a nije mi poznato da je već uhapšeno mnogo tisuća potpuno nevinih i najodanijih ljudi sovjetskoj vlasti?! Samo jučer, tvrdio je Devjatkin, u toku noći, načelnik uprave III. odjeljenja NKVD-a uhapsio je više od 400 ljudi u susjednom rajonu! […]
 
U to su vrijeme u Kalinjinu bila tri zatvora; gradski glavni zatvor, novoizgrađeni 'politički izolator' i tzv. 'unutrašnji zatvor' koji se nalazio u podrumu zgrade Oblasne uprave NKVD-a. Iako mi je iz raznih priča bilo poznato da su uvjeti u 'unutrašnjem zatvoru' vrlo teški, želio sam baš taj. […] Istražitelji, naime, sada saslušavaju optuženog neprekidno danju i noću, sve dok taj potpuno ne iznemogne. Obično se na kraju čovjek slomi i potpiše sve optužbe protiv sebe i protiv onih za koje istražni organi prikupljaju materijal. Počeli su i tući ljude, zatvarati ih u specijalne ćelije, hraniti slanom ribom, a ne davati im vodu. Ima svega, strašnih stvari. […] U sobama za saslušavanje svuda su postavili rešetke. Zlostavljaju svakoga do mile volje. […] Da bismo to izbjegli stali su me uvjeravati, svi mi treba da odmah, bez ikakvog otpora potpišemo ono što žele istražitelji. Nije dovoljno samo priznati svoju krivicu, već se moraš trsiti da povučeš za sobom što više ljudi koji su još na slobodi, optužujući ih kao svoje suučesnike. Što više ljudi bude pohapšeno, govorili su mi, to će se prije drug Staljin zainteresirati kako je došlo do toga da se odjednom pojavi tako velik broj neprijatelja. Osim toga, kad bude toliko mnogo pohapšenih, neće sve moći postrijeljati. S manjom grupicom lakše se možeš razračunati. […] Bilo mi je teško da ih osuđujem. Ali, nekako sam slutio i osjećao da ne smijem poći njihovim putem makar me to stajalo života. […] da za priznanje koje su potpisali istražitelju, i za optužbe protiv drugih, dobivaju bolju hranu i duhan. Istražitelj im je obećao da će preko reda završiti njihove predmete i sve ugoditi tako da dobiju što blažu kaznu, najviše osam godina prisilnog rada u logorima. Doći će, navodno, i razna skraćenja za vrijeme izdržavanja kazne. To je ipak lijepa perspektiva, nadao se Pavlenko. Nije bilo nikakvog smisla da ga razuvjeravam. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)

 

Đivo Bašić

Iz dnevničkih zapisa komunista Baranowskoga

 
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: ‘Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi’. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […]
http://gulaghistory.org/nps/onlineexhibit/stalin/work-src/images/kolyma_detail.jpg
Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali ‘šuga’. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […] Pričao mi je mnoge stvari o nepravilnostima i zlouporabama moga prethodnika i njegovih suradnika. Oni su se ponašali kao da je sve to njihovo. Lukin je s nekim majstorima uveo različite zlouporabe u opisu rada, u stvaranju fiktivnih popisa nepostojećih radnika i sl. – samo da bi izvukli više novaca za sebe.
 
To je bilo ukorijenjeno kao sustav i teško se kontroliralo. Te malverzacije su ponekad odnosile državi na desetke tisuća rubalja u džepove Lukina, rukovoditelja tasejskog transporta Makarova, pa nekog Rodinova i drugih. […] Vrlo brzo sam zapazio i mnoge propuste za koje nije bila kriva priroda, nego ljudi. Tako sam na rijeci Tasej otkrio više od 12.000 kubika zamrznute građe koju je trebalo spasiti da je u proljeće ne odnesu bujice. Oko stotinu konja, koji su bili prijeko potrebni za radove, sad je zimi ostalo gotovo bez ikakve hrane. […] Uza sve to mučila me Olgina bolest. […] umotao sam svoju nesretnu ženu u debele pokrivače i krenuo s njom u Tasejevo, rajonski centar koji je imao bolnicu. Bio je to strašan put kroz snježnu pustoš, dug 110 kilometara, na minus 35°C. […] Pripremali smo splavi. Čak i one nesretne konje, stotinjak njih, možda ću moći spasiti. Uzalud sam tražio sijeno od kolhoza. Nisu imali ni slame. Nikada neću zaboraviti prizor iz toga kolhoza u ožujku 1951. godine. Promatrao sam kad su za krdo od blizu 150 krava i volova dopremili nešto jadne hrane. Nevjerojatno mršava i iscrpljena stoka, ošamućena od gladi, sa strašnom je rikom poletjela da makar što od hrane dohvati. Ta rika gladnih krava i volova parala mi je uši.
 
Dok sam to slušao, mislio sam kako se to može dogoditi u tako bogatoj zemlji s nepreglednim pašnjacima i sjenokošama. A događalo se, jer bi nečijim nemarom u jesen ostalo mnogo nepokošene trave, nepožnjevene pšenice, raži, ječma i zobi, neizvađenog krumpira, neubranog povrća. […] U to sam vrijeme dobio novoga načelnika u osobi Makarova, šefa tasejske splavarske uprave. To je bila ona pijandura koja je i u našem odjelu ostavila traga. Gdje god bi se pojavio, svakoga je optuživao za nerad, a ljudi su se spašavali nastojeći ga dobro ugostiti i napiti. Bivši šofer, kursist, stalno se uspinjao na neki bolji položaj. Teško onome tko bi posumnjao u njegove sposobnosti. Smatrao je sam sebe najvećim stručnjakom i za splavarenje. Jednom kada je pogrješnim nalogom upropastio veliku količinu građe, ispitivalo se tko je kriv, a zatim se sve zataškalo. Bio je opasan taj Makarov. Jednom je, za okladu, da se vidi koliko ljudsko biće može izdržati u hladnoj rijeci zimi, kao od šale s brodića gurnuo u vodu, između leda, nekog prognanika, Poljaka. Pravim čudom taj je čovjek preživio. […] Tjerao je i mene da pijem, a ja sam se snalazio kako sam znao, dok jednom prilikom netko iz njegove družine nije opazio da je u mojoj čaši voda umjesto votke. Došlo je do strašne scene i, otada, do pravog neprijateljstva među nama. Makarov je samo smišljao kako me uništiti. Jednog dana – jednostavno me skinuo s dužnosti. […] Te, većinom mlade ljude, pripadnike nacionalnih manjina s Kavkaza i iz srednje Azije, ovdje su nazivali ‘Crncima’. Svi su oni prošli velike nevolje, najprije u zarobljeništvu, a zatim kroz svakojake zatvore i logore.
 
Najzad su stigli u sibirsko progonstvo. Izmučeni nečovječnim postupcima i teroriziranjem, bili su već u svakom pogledu do krajnosti prestrašeni. Bojali su se i vlastite sjene. Radili su pokorno sve što im se naređivalo, ne tražeći za to nikakvu nagradu. […] Ti su nesretni ljudi jedva, uz krajnji napor, zaradili hranu za goli život, dok je Petar Šniperov, koji je, najčešće pijan, samo prisustvovao dok su brigade radile, zarađivao mjesečno i više od 15.000 rubalja. Od toga novca imali su nešto i drugi rukovoditelji Mušukovke. Votka je tekla. Sve je to bilo gotovo svima poznato, ali se protiv Petra nije ništa poduzimalo. […] A malo im je bilo što su nesretne mladiće eksploatirali (mnogi su oboljeli i umrli!), već su htjeli na njihovim kostima zaslužiti i slavu. Uskoro se naširoko počelo pisati u tisku o nekoj novoj, šniperovskoj metodi rada. Rukovoditelji ovdašnjeg šumskog gospodarstva, pisalo je, pomogli su da se metoda prihvati i usavrši. Objavljena je i čudovišna laž da Šniperov sam dnevno posiječe po 350 kubnih metara šumske građe! […] Neki su novinari 1952. godine napisali i knjigu o Šniperovu kao rekorderu i odličnom radniku koji je za ugled ostalim šumskim radnicima. Rukovodstvo šumskog gospodarstva već se pripremalo Šniperova predložiti i za Staljinovu premiju. Ipak, te su bestidne laži, čini se, i previše daleko otišle. Našao se čovjek koji nije mario što će biti s njim ako raskrinka te makinacije.
 
Tehnički rukovoditelj mušukovskog šumskog pogona Zimčenko, politički prognanik, nekadašnji docent Šumarske akademije u Lenjingradu i šumarski inženjer, napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS i uputio ga u Moskvu. U pismu je detaljno opisao ove neljude i ‘stahanovca’ Petra Šniperova. CK KPSS se ne bavi takvim sitnicama, već pismo vraća pokrajinskom komitetu partije u Krasnojarsku. U tom se komitetu također ne bave takvim situacijama i upućuju pismo rajonskom komitetu u Tasejevu. Tasejevski rajkom ga, sa svoje strane, prosljeđuje mjesnoj partijskoj organizaciji kako bi ona sama razmotrila optužbe protiv rukovoditelja i članova te iste organizacije. Rezultat nikoga nije iznenadio, pa ni Zimčenka. Odmah je smijenjen s dužnosti i po kazni, iako slaboga zdravlja, upućen u šumu kao fizički radnik da obara stabla. Direktor Šumskog gospodarstva mu je tom prilikom rekao da će ga u šumi držati sve dok ‘ne lipše pod jelom kao pogano pseto’. […]
 
Ipak, iako se sve nastavilo kao i prije, ‘heroju’ Petru i njegovim pomagačima stvari više nisu tako dobro išle od ruke. Radnici su otvoreno izražavali svoje negodovanje. Morali su se umiješati i organi NKVD-a. Sve se nastojalo zataškati, ali Šniperov nije dobio Staljinovu premiju. Iz Mušukovke je premješten u Strelku, na dužnost majstora u skladištu obloga drveta. […] Počele su opet pijanke. U menzi se jelo i bančilo na račun radničkog sljedovanja. Bujni se dobro povezao s oficirima i s načelnikom MVD-a i Tasejeva, Nepogodinom. NKVD, o kome neko vrijeme nisam morao toliko brinuti, opet je bio tu negdje prisutan, kao sjena nad našim životima. […] Znao sam da hrabrost tu ne pomaže. Šutke sam sve trpio, iako sam vidio kako Bujni i njegovi suradnici pljačkaju državu. Jednom je i mene natjerao da ne upišem u knjigu tovar građe koja je nekud netragom nestala zajedno s brodom. […] Direktor Stovski, koji je šutio na sletu, već je otprije sumnjao da Bujni s kompanijom radi protiv interesa trusta. Komisije koje su detaljno ispitivale moju djelatnost, provjeravale su i rad Bujnoga, te pronašli i mnoge gore stvari nego što sam ih ja iznio u govoru na sletu. Zato su me poštedjeli. […] Duboko mi se urezala u sjećanje slika objavljena u ‘Pravdi’, na kojoj se vidjelo kako Berija drži nadgrobni govor Staljinu. […] Tvrdio mi je [veterinar] da je Berija u početku revolucije u Gruziji radio protiv sovjetske vlasti. Tek kad je ona pobijedila, on se priključio. Bio je pravi podlac, lukav i opasan. Špijuniranjem starih boljševika, uspio se dodvoriti Staljinu.
 
Sada je smatrao da je ličnost bez koje se ne može. […] Uskoro se stvarno pojavio ukaz Vrhovnog sovjeta SSSR-a o amnestiji, ali je ona uglavnom obuhvatila samo osuđenike za kriminalna djela i neke krivice za prijestupe građanskog karaktera; od političkih osuđenika obuhvatila je osuđene do 3 godine zatvora. A takvih je bilo najmanje. Većina oslobođenih kriminalaca nije ni pomišljala da se vrati poštenom radu. Naprotiv, mnogi od njih su već na povratku iz zatvora počeli pljačkati i terorizirati mirno stanovništvo po cijeloj zemlji. Učestala su ubojstva, krađe i nasilje. […] U Karginu ne samo što nije bilo dovoljno dobre šume, nego je bilo problema i s radnom snagom. Bili su tu pretežno bivši kriminalci koji nisu nikad naučili raditi, a nisu ni htjeli. Oslobođeni amnestijom, sada su se i osilili. Od svojih desetara i majstora energično bi zahtijevali da im upisuju radove koje uopće nisu izvršavali. Htjeli su veću plaću bez rada. Zaplašeni od kriminalaca, majstori su davali lažne podatke i tako dolazili u sukob s knjigovodstvom. Neke desetare koji na to nisu pristajali, radnici bi istukli do smrti.
 
Dani kada se primala plaća bili su strašni. Mnogi su se opijali, dolazili u naselje Kargino i terorizirali stanovništvo. Slično se ponavljalo nedjeljom i praznikom. Mirni, pošteni ljudi nisu tih dana smjeli iz svojih kuća. U svojoj obijesti te su se pijavice jednom okomile i na pse po selu. Lovili su ih, klali i jeli. U toj hajci postradao je i moj najbolji pas Balkan. […] U to vrijeme tješilo me jedino što se osjećalo da se odnos prema političkim prognanicima dosta poboljšava. […] Sve te promjene nisu bile slučajne. Došlo je do velikih promjena u cijeloj zemlji. Berija je likvidiran. Neki bliski suradnici Staljina bili su uklonjeni. […] Trebalo je proći 19 godina, preživjeti najteža mučenja, patnje, maltretiranja i poniženja i da onda jedan papir kaže: ne, nije dokazano da je kriv.“ (Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 

Đivo Bašić

Od Sasa su ostali nazivi poslova u rudniku

 
 
Premda je vladar bio neprikosnoven, Novo Brdo je uživalo autonomiju, i njime su upravljali vojvoda kao zapovjednik obrane, knez kao administrator i kefalija. Sitnije sporove su sami rješavali, ali je za krupnije stvari bilo potrebno tražiti mišljenje Vijeća koje se sastojalo od 12 purgara (od njemačke riječi “burger”, građanin) i koje je bilo samoupravno tijelo unutarnjeg uređenja grada. Zajedno su sudjelovali u upravnim i sudskim poslovima i dobivali izvjesne prihode, pa čak imali i tržišnu inspekciju. Ostalo je zabilježeno da “vojvoda, knez i purgari slobodno biraju četiri dobra čoveka da nadziru i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Naređanja vlasti građanima je priopćavao putal (od njemačkog “butel), a privatno-pravne isprave pisao inomik. Poznato je da je u gradu bilo i bankara. Premda su Albanci u to doba bili gotovo bez nazočnosti na Kosovu (o čemu svjedoči turski popis nekoliko desetljeća kasnije), posljednji je vojvoda slobodnog Novog Brda bio Lesh Span, predstavnik njihovog vlastelinskog roda iz Drivasta.
https://kosovokosova.files.wordpress.com/2011/08/fortress.jpg
Logično, njegovi su prvi stanovnici bili rudari, ali ne samo Sasi koje je u Kraljevstvo Srba prvi doveo kralj Uroš I. Hrapavi: većinu su činili naši ljudi koji su ovim zanatom već ovladali. Rudari su bili povlašteni u ovom mjestu: imali su prednost pri nabavci namirnica, a u Zakonu o rudnicima (drugom takvom dokumentu u Europi, odmah poslije njemačkog) daje im se pravo da založe baštinu vlasnika rudnika ako im on na vrijeme ne isplati nadnice. Ovo je možda i prvi zakonski član o zaštiti prava radnika na svijetu!
 
Od Sasa su, međutim, ostali nazivi poslova: šafar se zvao nadzornik rudnika, valturci su kupovali istučenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) pa je prodavali, hautmani su nadzornici određenog kopa, plakaoničari ispirači rude, trajbari su radnici na stroju u obliku uspravnog vretena kojom se pomoću upregnutih konja izvlačio veći teret iz jame a koja se zvala rat (od njemačkog rad, što znači točak), furnici su prenosili rudu a foseri su bili obični rudari, po naški “rupnici”. Bili su čuveni u svijetu. Vojvoda od Ferrare upravo je u njemu tražio majstore za rad u svojim kopovima, a kralj Alfonso Aragonski od Sicilije i Napulja molio despota Đurđa da mu pošalje dobre majstore jer su pronašli rude zlata i srebra ali nemaju nikoga tko zna da ih vadi i pročišćava.
Umješni novobrdski rudari sudjelovali su i u opsadi Carigrada, na strani Turaka, kao dio vojske koju je Đurađ Branković morao poslati Osmanovim potomcima, a despotove riječi da “bez naše pomoći nikada ne bi bio osvojen” odzvanjaju kao kletva kroz vijekove.
 
Zanimljivo kako autor V. V. ne objašnjava tko su Sasi. Turci, osobito simpatični Evlija Čelebija u XVII. stoljeću skloni su pretjerivanju u putopisima. Grad Dubrovnik ima unutar zidina malo više od 6.000 stanovnika, dakle Novo Brdo je još daleko manje). Plemenite kovine su se ponajviše izvozile na Siciliju, u Abruzzo, Toskanu, Ankonitansku Marcu, a posebno u Veneciju, i sve to mahom putem vještih dubrovačkih trgovaca karavanskim putovima prema Republici Svetog Vlaha i prema zetskim lukama. Na tim dugim putovanjima spavalo se po svratištima (motelima), stanovima (pansionima) ali i po samostanima i privatnim kućama. Grad su Turci dva puta pokušavali bezuspješno osvojiti, 1412. i petnaest godina kasnije. Konačno se predaje 27. lipnja 1441. godine, kada opsjednuti građani “jedu nepristojne i zabranjene stvari”, pa čak i svoje ruke samo da se ne predaju Osmanlijama, ali već dvije godine kasnije dolazi do oslobođenja.
 
Godine 1455. ponovno pada, poslije neispunjenog obećanja sultana Mehmeda II. Osvajača da će njegove žitelje poštedjeti (među zarobljenicima je bio i Konstantin Mihailović koji je odveden u janjičare, a kasnije pobjegao opet među kršćane i umro u Poljskoj), ovoga puta zauvijek u tamu. (V. V.)

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1469 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević