Get Adobe Flash player

Turizam, ljepote prirode, mir, tišina, odmor…

 
 
Harry De Windt je, dakle, djelo Kroz divlju Europu napisao negdje na sredini svog životnog i spisateljskog puta (umro je 1933. u Bournemouthu), u doba kada je bio na vrhuncu popularnosti, što njegov izvještaj o Dubrovniku čini utjecajnijim nego što se to na prvi pogled može učiniti. Na putovanje opisano u ovoj knjizi De Windt je krenuo kao izvjestitelj londonskog liberalnog dnevnika The Westminster Gazette, koji je sa svojim književnim prilozima, komentarima, polemikama i ilustracijama bio jedan od najpropulzivnijih engleskih listova svoga vremena, a izlazio je od 1893. do 1928., kada se ujedinio s dnevnikom Daily News and Leader.
https://bioscopic.files.wordpress.com/2008/02/dewindt.jpg
De Windtovo putovanje „divljom Europom“ započelo je u Trstu, odakle se parobrodom Panonia spustio do Kotora, da bi zatim obišao Crnu Goru, Dubrovnik, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku i europske dijelove tadašnjeg Ruskog Carstva, od Odese i Rostova na Donu do gradova u Zakavkazju, te Kijeva i Varšave. U prvom dijelu putovanja, zaključno s posjetom Rumunjskoj, društvo mu je pravio „Mr. Mackenzie“, pametni i duhoviti Škot iz Aberdeena,  inače predstavnik filmske tvrtke Urban Bioscope Company. Riječ je, zapravo o snimatelju Johnu Mackenzieu, koji je tada radio za filmsku kuću Charlesa Urbana. Iako povremeno spominje svog suputnika, De Windt ne govori puno o njegovim snimateljskim aktivnostima, pa nas tako uskraćuje i za svjedočanstvo o „pokretnim slikama“ koje je „Mr. Mackenzie“ snimio u Dubrovniku, a koje su najvjerojatnije bile uvrštene u njegovu 216 metara dugačku reportažu Herzegovina, Bosnia and Dalmatia.
 
Iz raznih izvora, zna se, naime, za sedam dokumentarnih filmova što ih je John Mackenzie snimio na ovom putovanju, no niti jedan od njih nije se, na žalost, sačuvao. Naš putopisac je, pak, uz sebe uvijek imao svoj Kodak, pa su uz jednu promotivnu fotografiju panorame Dubrovnika, u knjizi objavljene i dvije gradske vedute što ih je sam fotografirao. De Windtov doživljaj Dubrovnika umnogome je određen oprekom u odnosu na unaprijed stvorenu predodžbu što se uklapala u ondašnje zapadnjačke obrasce percepcije jugoistočne Europe. Dalmaciju je zamišljao kao poludivlju zemlju s razbojnicima, bijednom hranom i lošim prijevozom, a Dubrovnik kao siromašni istočnjački grad, lišen ikakve važnosti, kako u prošlosti, tako i u suvremenosti. Ironizirao je pri tome i sebe i svoje sunarodnjake, koji zacijelo misle isto, iako je, kaže, Dubrovnik bio važno trgovačko i civilizacijsko središte u doba dok je London bio još mali, nepoznati grad. Taj pasus, kao „pikantnu frazu“ iz „tek izašlog djela“, u jednoj fusnoti drugog toma svoje knjige Pad Dubrovnika (1908.), spominje i Lujo Vojnović, vjerojatno prvi Dubrovčanin koji je pročitao De Windtov putopis o Balkanu i europskoj Rusiji.
 
Iz navedenih De Windtovih „zamišljaja“ teško je zaključiti je li riječ o njegovoj nepripremljenosti za putovanje u Dubrovnik ili nužnom stavu još jednog engleskog Columbusa koji je na svom putu, poput brojnih angloameričkih putopisaca prije i poslije njega, trebao „otkriti“ istočnu obalu Jadrana. De Windt je duhom istraživač iz vijeka u kojemu se rodio, no stil njegova pisanja ležerni je, žurnalistički stil 20. stoljeća, pa otuda ne čudi što izbjegava zamku prepričavanja dubrovačke povijesti ili kunsthistoričarskog opisivanja dubrovačkih građevina. Dapače, priznaje svoju nepripremljenost za tu zadaću, pa o povijesti govori koliko i najsažetiji bedekeri, a o arhitekturi iznosi samo poneku vlastitu impresiju. Da je čitao neki od važnijih engleskih putopisa ili znanstvenih radova koji su se bavili Dubrovnikom ne da se naslutiti: Jacksona, Wingfielda, Freemana ili Patona uopće ne spominje, a čitatelja detaljnije zainteresiranog za povijest Dubrovnika upućuje na „nedavno objavljenu knjigu gospodina Villarija“, pri čemu dakako misli na knjigu Luigija Villarija The Republic of Ragusa: An Episode of the Turkish Conquest, objavljenu dvije godine ranije u Londonu. Tragove Balkana i Istoka De Windt će u Dubrovniku pronaći jedino u mirisima (u poglavlju o Mostaru spominje karakteristične istočnjačke mirise koji se mogu osjetiti na svakom bazaru „od Dubrovnika do Ranguna“) i smještaju: u luksuznom Imperialu nije našao mjesta, pa se morao zadovoljiti sa sobom u Hotelu Petka, u Gružu; sobom prljavom i punom štakora, što je popratio s nekoliko zajedljivih rečenica posvećenih „bečkom Izraelićaninu“, a zapravo tadašnjem vlasniku Petke Josefu Deisingeru. No priznaje ipak da gruški štakori nisu ništa u odnosu na one koje će kasnije sresti po prenoćištima u Srbiji, a ta epizoda ne će umanjiti njegovo oduševljenje Dubrovnikom. Dapače, Dubrovniku su u prilog išle atmosferske okolnosti – u doba De Windtovog posjeta bio je valjda okupan marčanim suncem – koje naš putopisac uopćava, pa lišen ikakve sumnje pogrešno tvrdi kako tu malo kada puše vjetar i pada kiša, a oluje su rijetke poput potresa u Engleskoj. U okružju okolnih brda Dubrovnik je smješten u udobnom i toplom, „poput bebe u kolijevci“, pa De Windt poziva svoje zemljake „koji svake godine psuju sivo mediteransko nebo“ na francuskoj i talijanskoj rivijeri, „da za promjenu dođu ovamo i uživaju u toplom i blještavom suncu“. Uostalom, čak ga i konfiguracija terena oko Dubrovnika neodoljivo podsjeća na obalu Monte Carla, u čemu nije jedini: istu je stvar zapazilo nekoliko putopisaca, počevši od Francuza Charlesa Yriartea kojeg je još 1870-ih Dubrovnik asocirao „na hridinu Monte Carla i dostojanstvene obrise Monaka“.
 
Austrijanci su već odavno otkrili čari toga kraja, pa je, tvrdi De Windt, u Dubrovniku i tijekom zimske sezone moguće susresti nedruželjubive pripadnike bečke i mađarske elite, čemu doprinosi i Hotel Imperial  koji je „dobar poput bilo kojeg u Cannesu ili Monte Carlu“. Engleza, međutim, u Dubrovniku gotovo i nema, a to De Windtovo mišljenje potkrjepljuju i onodobne službene statistike. Tako je, primjerice, najviše gostiju iz Engleske u tom desetljeću stiglo 1902., njih 181 prema 4025 iz austrijskog i 532 iz ugarskog dijela Monarhije. No De Windt ipak ne preporučuje Dubrovnik Englezima željnim društva i zabave, jer se tu navečer jednostavno nema što raditi. Ni u tom mišljenju De Windt nije usamljen; dijeli ga s brojnim onovremenim posjetiteljima Dubrovnika, iako je malo tko od njih teško mogao i pomisliti kako će isti problem biti jednako aktualan i punih stotinu godina kasnije. Ono što, pak, Dubrovnik uzdiže iznad sličnih odmarališta jest mogućnost brojnih ugodnih izleta u okolicu (De Windt posjećuje samo Rijeku Dubrovačku i Lokrum), te njegov povijesni ambijent i šarm koji će se djelomično zacijelo izgubiti kada „austrijska rivijera“, što je neizbježno, postane poznata širom Europe. U kontekstu razmatranja slike Dubrovnika u očima zapadnoeuropskih putopisaca 19. i prve polovice 20. stoljeća izazovno je mjesto De Windtova putopisa pasus u kojem opisuje kako mu je Engleskinja, jedina koju je sreo u Dubrovniku, rekla: „Nemojte pisati o Dubrovniku, jer će turisti masovno nagrnuti ovamo i upropastiti ga!“. Nekoliko godina kasnije s mišljenjem De Windtove sugovornice složio se i Roy Trevor, citirajući tu epizodu u dubrovačkom poglavlju svoje knjige My Balkan Tour. Čini se, pak, da upravo u tom shvaćanju leži dio razloga zbog kojih su se onodobni putnici oduševljavali Dubrovnikom: pronalazili su, a neki od njih čak i otkrivali, mjesto gdje je vrijeme zaustavljeno i u kojem čarobna povijesna kulisa i prelijepa priroda žive iskonskim šarmom, daleko od frustrirajućeg dinamizma suvremenog svijeta i nove industrije koja je s Dubrovnikom usporedive talijanske gradove već tada okupirala nekom vrstom masovnog turizma. Ta melankolija koja se uvukla među dubrovačke mire i fortece i koja je Dubrovčane sve više udaljavala od suvremenosti, strancima u prolazu značila je dodatnu čar, pa su se bojali trenutka kada će skriveni raj, izgubljen na rubu starog velikog Carstva, biti otkriven i objavljen svijetu. Stoga De Windt poziva Engleze da što prije posjete Dubrovnik, budući bi se njegov autentični šarm uskoro mogao izgubiti. No unatoč tome, De Windtu se ne može predbaciti potpuno nerazumijevanje negativnih posljedica svojevrsne dubrovačke odijeljenosti od svijeta; on, primjerice, govori o problemu masovnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva u Ameriku, ilustrirajući ga s pričom o „bogatom Amerikanu“ koji se vratio u zavičaj kako bi izgradio velebnu palaču i zatim zauvijek otišao! Mnogi Dubrovčani lako će u tim redcima prepoznati Vilu Elizu koju je 1901. na mjestu nekadašnjeg Gučetićevog ljetnikovca u Lapadu, kasnije nazvanog Lorko, podigao bogati iseljenik iz Čilea, Ivan Mitrović.
 
Ključ De Windtova doživljaja Dubrovnika jest, međutim, osjećaj da se tu spajaju srednji vijek i suvremenost. Jedan je u nizu putopisaca koji su most na ulazu u Grad, ispred vrata od Pila, opisali kao sponu između prošlosti i sadašnjosti, a taj mu kontrast, u živo nedjeljno jutro, pojačava i kostimografija na gradskim ulicama. S jedne strane KuK uniforme i dame odjevene po posljednjoj bečkoj modi, a s druge šarolike nošnje svijeta iz bliže i dalje okolice daju dodatni šarm atmosferi grada koju De Windt vješto oslikava: zvuk starih dubrovačkih zvona isprepliće se sa svirkom vojne glazbe, propisno odjeveni garçon poslužuje elegantni svijet na prepunoj taraci Općinske kavane, a kolporteri na Stradunu prodaju engleske i francuske novine. Dubrovnik, najčišći grad kojeg je ikada vidio, ima nešto od kazališne atmosfere, kaže De Windt; Francuza asocira na „charmant décor d’opéra comique“ dok se njemu, granitom popločani Stradun, gladak i čist, pričinja kao pod plesne dvorane. To je stara i česta usporedba: četrdesetak godina prije De Windta Alexander von Warsberg je, primjerice, opisao Stradun kao „dvoranu parketiranu velikim pločama“; Hermann Bahr, malo poslije njega, kao usku „plesnu dvoranu i dvoranu za mačevanje u isti mah“, a naposljetku je ta asocijacija završila i u pjesmi –  kod Luka Paljetka Stradun je postao „sala od Versaja… đe se bala onako kako se svira“.
 
Uobičajeno za engleske putopisce, De Windt navodi kako engleska riječ Argosy vuče podrijetlo od glasovitih dubrovačkih brodova koji su u staro vrijeme engleskim pomorcima bili poznati pod imenom „Argusas“, no za divno čudo ne bavi se odveć brodolomom Rikarda Lavljega Srca na Lokrumu, nego samo u fusnoti spominje tu legendu u koju nije spreman povjerovati. U romantičnom okružju Lokruma, iznenadio ga je, međutim, spomenik koji je sličnu reakciju izazivao i kod drugih Angloamerikanaca koji su u to doba posjećivali otok. Riječ je o poprsju Jamesa Gordona Bennetta, milijunaša i novinskog magnata, vlasnika visokotiražnog američkog dnevnika New York Herald. „Jamačno je moglo biti pronađeno puno prikladnije mjesto za ovaj umjetnički rad“, s dosta je ironičnog prizvuka, koji možda krije i osobni animozitet prema Bennettu, zapisao De Windt, ne uspijevajući doznati razloge zbog kojih se bista tog poznatog bonvivana uopće našla na Lokrumu. O tome nas, pak, izvješćuju drugi angloamerički putopisci, koji su uspjeli doznati da je Benett sa svojom jahtom nekoliko puta doplovio do Lokruma, te da je jednom zgodom (navodno oduševljen vinom iz dominikanskih vinograda), poglavaru samostana ostavio donaciju za obnovu tamošnje crkvice. Dirnut tom gestom, neki je od lokrumskih fratara izradio Benettovo poprsje, postavljeno potom na mjesto koje je fra Dalmacije Franetović, tadašnji poglavar samostana, poznat po nadijevanju imena lokrumskim puteljcima i poljanama, nazvao Benett Place, kako nas, pak, u svojoj knjižici o Lokrumu, izvještava Petar Kuničić.
 
S drugim putopiscima toga doba De Windt dijeli oduševljenje dubrovačkom prirodom (on, poznati putnik egzotičnim predjelima, tvrdi da nigdje nije vidio takav zalazak sunca, kakav je onaj dubrovački, gledan iz Svetoga Jakova), no za razliku od njih ne posvećuje puno pozornosti šarolikim nošnjama na dubrovačkim ulicama ili dućanima s orijentalnim drangulijama (njih uopće ne spominje), u kojima su brojni putnici   opsesivno tražili prve znakove Istoka. Ne upušta se ni u analizu etničkog sastava stanovništva; primjećuje samo da je Dubrovnik slavenski grad, no da se unatoč tome na svakom koraku čuje talijanski što je, sudeći po broju sličnih onovremenih putopisnih opservacija, očito bilo točno. Samo povremeno, De Windt bi u Dubrovniku začuo i engleski, kao u onoj duhovitoj (možda i izmišljenoj?) epizodi, u kojoj dva mlada Engleza za susjednim stolom razgovaraju o tome tko je bio sv. Vlaho, pa jedan od njih kaže: „Nije li on pobijedio na konjskim utrkama?“, a De Windt komentira: „Ako, dakle, svetac zaštitnik Dubrovnika i bude slučajno zaboravljen, konjski sin Hermita i Fuseea u svakom je slučaju već osigurao besmrtnost.“ Današnjem čitatelju, osobito ako nije Englez, ova De Windtova ironična žaoka može biti pomalo nerazumljiva: St. Blaise iliti Sv. Vlaho bio je, naime, poznati trkači konj koji je potkraj 19. stoljeća pobijedio na nizu Derbyja, a roditelji su mu bili kobila Fusee i, također uspješni trkači konj, Hermit. Drugih sličnih nerazumljivosti u De Windtovom zapisu o Dubrovniku nema, pa ga stoga prepuštamo čitatelju bez ikakvih dodatnih komentara u fusnotama, uz napomenu da je riječ o informativnom prijevodu napravljenom u sklopu priprema za opširniji rad o slici Dubrovnika u djelima angloameričkih putopisaca.
***
Harry De Windt: Kroz divlju Europu
Peto poglavlje: Dubrovnik
(…) Dalmacija, slijedeća pokrajina na našem putu, vjerojatno je bolje poznata čitatelju nego američkoj gospođi koju sam nedavno upoznao u Parizu, a koja je tu zemlju, politički i društveno, sažeto opisala kao „mjesto iz kojeg dolaze psi“. To je, bez sumnje, korisna informacija, koju mogu nadopuniti kazavši da se ova pokrajina proteže uzduž jadranske obale, od Hrvatske pa skoro do albanske granice. Ona djelomično odvaja Crnu Goru od mora, a Bosni i Hercegovini određuje zapadnu granicu. Oblikom, Dalmacija podsjeća na zatvorenu lepezu, postupno se sužavajući do krajnje točke na svom jugu, pa je njezina obala dugačka oko 250, dok joj širina nigdje ne prelazi 50 milja. Bosna i Hercegovina relativno je nova austrijska akvizicija, no Dalmaciju su „bijeli mundiri“ pripojili u drugoj polovici 18. stoljeća i s izuzetkom kratkog intervala (za vrijeme Napoleonskih ratova, 1805.), drže je sve odonda.
 
Postoje dva načina da se u Dubrovnik stigne iz Kotora; jedan je kopnom, uzduž pojasa s jednim od najljepših obalnih krajolika na svijetu, a drugi morem – putovanje u svakom slučaju traje samo nekoliko sati. Mi smo odabrali ovo drugo, zbog groznog vremena koje nas je pratilo od Cetinja, pa sve dok se naš mali parobrod nije usidrio u „biseru Jadrana“, usnuvši na suncu. Venecija, možda, ima pravo prvenstva na ovaj romantični naziv, no nijedan Austrijanac neće priznati ni to, ni da se talijanski grad može mjeriti s Dubrovnikom u ljepoti i okolišu. I ja sam sklon složiti se s Austrijancima.
Da mi je itko, godinu dana prije, predložio Dubrovnik kao zimovalište, prvo bih se trebao raspitati gdje je to, a potom, čuvši da se nalazi u Dalmaciji, debelo bih posumnjao u razum svoga sugovornika. Već samo ime te zemlje izaziva vizije hajduka, primitivnog prijevoza i loše ishrane. Živimo i učimo! Gore spomenuti uvjeti možda postoje u unutrašnjosti, ali sam Dubrovnik, u svakom slučaju, ima hotel dobar poput bilo kojeg u Cannesu ili Monte Carlu. Austrijanci već godinama posjećuju ovo mjesto, a tijekom zimske sezone Imperial je prepun bečke i mađarske elite. Klima je savršena, i tisuće naših zemljaka koji svake godine psuju sivo mediteransko nebo, dobro bi učinili da za promjenu dođu ovamo i uživaju u toplom i blještavom suncu, neugroženom od svog čestog pratioca na francuskoj i talijanskoj rivijeri – oštrog maestrala. Ovdje malo kada pada kiša, a nevere su jednako rijetke kao i potresi u Engleskoj. Potpuno zaštićen sa sjevera i istoka, Dubrovnik čak i usred zime leži u udobnom i vrućem kao beba u kolijevci, dok su susjedni predjeli šibani snježnim mećavama i olujnim vremenom.
Gledano s mora, mjesto na prvi pogled pomalo podsjeća na Monte Carlo, sa svojim bijelim vilama, palmama i krševitim, sivim brdima u pozadini. Ali ovo je moderni dio grada, izvan zidina, podignutih prije mnogo stoljeća. Unutar njih nalazi se pravi Dubrovnik – prekrasan stari grad čije brojne vremešne građevine i pitoreskne ulice na svakom koraku prizivaju poblijedjelu slavu te „južnoslavenske Atene“. Most preko jarka koji štiti stari grad veza je između sadašnjosti i prošlosti. U novom Dubrovniku možete sjedati na prepunoj terasi mondenog odmarališta, ali prošavši kroz mrki nadsvođeni prolaz u stari grad, možete, izuzmemo li glavnu ulicu s modernim dućanima i drugim obilježjima ovoga vremena, živjeti u srednjem vijeku. Još od devetog stoljeća Dubrovnik je bio glavni grad Dalmacije i neovisne Republike, i od tog vremena njegovi literarni i trgovački uspjesi, tragedije koje je preživio u vidu opsada, potresa i epidemija kuge, čine uspomene ove malo poznate države tako zanosnim kao što su one drevnoga Rima.
Dok nisam došao ovamo Dubrovnik sam zamišljao kao bijedno istočnjačko mjesto, lišeno važnosti u prošlosti ili suvremenosti, a slično zacijelo misle i mnogi od mojih sunarodnjaka, bez obzira na činjenicu da je London bio malen, nepoznati grad u doba kada je Dubrovnik već bio važno trgovačko i civilizacijsko središte. Republika je oduvijek bila miroljubiva, a njezini su se žitelji isticali u trgovini i lijepim umjetnostima. Već veoma rano, u 14. stoljeću, dubrovačka je flota izazivala zavist u svijetu; njezini brodovi bili su tada poznati britanskim pomorcima pod imenom „Argusas“, a engleska riječ „Argosy“ vjerojatno je izvedena iz tog naziva. Ovi maleni brodovi otplovili su daleko prema Levantu i Sjevernoj Europi, pa čak i do Indija – na putovanje koje je u ta vremena bilo bremenito opasnostima. U tom razdoblju Dubrovnik je ostvario trgovački uspjeh nedostižan ostatku Europe, ali kasnije je najveći dio njegove flote propao, pridruživši se španjolskoj Armadi. A ta je nesreća prethodila seriji nacionalnih katastrofa. Godine 1667. grad je porušen u potresu koji je ubio više od 20 tisuća ljudi, a potom je slijedila strašna epidemije kuge, koja je dodatno desetkovala stanovništvo. Dubrovnik, međutim, nikada nije ni bio veliki grad, pa je čak i na vrhuncu svojega razvoja, u 16. stoljeću, brojio manje od 40 tisuća duša, dok danas otprilike ima samo trećinu od toga broja.
Republika je, na Bečkom Kongresu, godine 1814., konačno lišena svoje neovisnosti, postavši (s Dalmacijom) austrijski posjed. U posljednjih nekoliko godina trgovina ovdje nije u porastu, kao u Bosni i Hercegovini. Luka, nekoć jedno od najvažnijih europskih pristaništa, premala je i odveć plitka za moderne potrebe, a proizvodnja ulja, nekad okosnica gradske privrede, u posljednje je vrijeme na žalost nestala. Dalmacija je plodna zemlja, ali iz godine u godinu njezini se resursi slabije razvijaju zbog sve masovnijeg iseljavanja stanovništva u Sjedinjene Države, u koje ih veliki britanski i njemački linijski brodovi prevoze iz Trsta za apsurdno male cijene. Tako se u selima oko Dubrovnika stalno smanjuje broj mladih i radno sposobnih muškaraca, pa je u jednom selu koje sam posjetio od tristotinjak stanovnika ostalo samo desetak njih u dobi ispod 50 godina – drugi su otplovili kako bi okušali svoju sreću u Novom Svijetu. Snažan poticaj emigraciji prekrasna je palača što ju je ovdje izgradio dalmatinski seljak koji je prije dvadesetak godina otišao u Ameriku, gdje je tražio naftu, te se prije tri godine vratio u rodnu zemlju kao multimilijunaš. I, posve čudno, čim je njegov ljetnikovac završen, vratio se u New York, ne došavši više nikad natrag. Velike su svote ponuđene kako bi se ponukalo bogatog i ekscentričnog vlasnika da svoju palaču proda Kasinu, ali on ju je tvrdoglavo odbijao prodati za tu ili za bilo koju drugu namjenu.
 
Kako Dubrovnik sada nema luku dostojnu svojega imena, putnik koji dolazi morem treba pristati u Gružu, otprilike milju sjeverno od staroga grada. U mondenom Imperialu nije bilo praznih soba, pa smo bili primorani unajmiti drugorazredno svratiše, što ga drži postariji Bečki Izraelićanin, čija je otrcana i masna vanjština u skladu sa smještajem. Gruž je obično predgrađe sa skladištima, tovarištima i mornarima, nezanimljiv kao i londonski dokovi, a hotel Petka vrvi od komaraca i životinja koje, kako izgleda, uspijevaju i cvatu u svim balkanskim zemljama – štakora. Dakako, prema iznajmljivaču sobe, ova štetočina nije nikada postojala osim u mašti njegovih gostiju, pa je gruški Židov smislio neobičan i dosjetljiv plan kako bi odagnao njihove sumnje. Dakle, u mojem prljavom i prašnjavom apartmanu, nalazila se mišolovka, postavljena –  tako da nije bilo moguće ne primijetiti je – posred sobe. Takav predmet obično je skriven daleko do pogleda, i tek sam kasno u noć shvatio razloge njegova izlaganja: dok sam, približavajući se sitnim satima, pisao, iza peći je izbauljao ogromni štakor (koji je mogao pojesti mišolovku zajedno sa žicama i svim ostalim!), a uskoro se pojavio još jedan – i još jedan, sve dok mi dosjetljivost vlasnika u vezi s noćnim šumovima nije postala sasvim jasna. No na štakore smo se navikli u Srbiji u čijim su divljim predjelima noću znali gotovo preuzeti vlast u našim sobama.
Gruž je nekoliko milja udaljen od Dubrovnika, i kratka vožnja uz obalu, uzduž palmama obrubljene ceste, s lijepim vrtnim vilama na svakoj strani, dovodi nas do Vrata od Pila, ili glavnog ulaza. Ovdje ostavljamo svoj fijaker, jer je prijevoznim sredstvima s kotačima zabranjeno prolaziti preko ulica popločanih granitom, glatkim i čistim poput poda plesne dvorane. Prolazeći kroz mračni nadsvođeni prolaz dolazimo na Stradun, ili glavnu ulicu, što dijeli grad koji je, unatoč svojoj starosti, bez ikakve dvojbe, najčišći od svih gradova koje sam ikad vidio. Mlečani su ovdje vladali stoljećima, a grad je u stara vremena bio ispresijecan danas nevidljivim kanalima. Dubrovnik je nekom francuskom putniku ostavio utisak šarmantnog dekora za komičnu operu; i sigurno je da utvrđene zidine ukopane u vrtoglave litice, privlačne stare zgrade i visoki zvonici, nagurani u uskom prostoru između naboranih stijena i male plave luke, prije asociraju na kazalište negoli na postaju na željezničkoj pruzi. To je grad palača, crkava i samostana, i smatra se da njegova arhitektura u nekim segmentima čak nadmašuje onu u Rimu ili Firenci. Knežev dvor je, primjerice, savršena riznica arheološkog blaga, a potječe iz 14. stoljeća. Potom su tu katedrala i crkva posvećena dubrovačkom duhovnom zaštitniku, svetome Vlahu, koji je nekoć spriječio da grad padne u mletačke ruke. A kad već govorimo o sv. Vlahu, izgleda da moji sunarodnjaci povremeno stvaraju čudne dojmove na svojim putovanjima, sudeći po razgovoru između dvojice mladih Engleza koji su jedne večeri jeli za susjednim mi stolom. „Tko je bio sv. Vlaho?“, pitao je jedan od njih, uronjen u stranice crvenog bedekera. „Ne znam“, odsutno je odgovorio drugi, „nije li on jednom pobijedio na konjskim utrkama?“. Ako, dakle, svetac zaštitnik Dubrovnika i bude slučajno zaboravljen, konjski sin Hermita i Fuseea u svakom je slučaju već osigurao besmrtnost.
 
Stara carinarnica možda je najljepša građevina u Dubrovniku i jedna je od rijetkih koje su preživjele strašni potres iz 1667. U znak sjećanja na taj događaj nad zgradom su urezana slova I. H. S. Njezin atrij san je o ljepoti, a kamene galerije koje ga okružuju označene su natpisima velike starosti, od kojih je jedan privukao pozornost pažljivog Mackenzievog oka. „Pondero cum merces, ponderat ipe Deus“ (Dok mjerimo robu, Bog drži vagu), čitao je moj prijatelj, promrmljavši nakon trenutka zamišljenosti: „Zašto su mi onda oni austrijski lopovi u Gružu naplatili sedam kruna za deset cigara?“.
 
Detaljan opis povijesnog i umjetničkog blaga Dubrovnika uzeo bi sveske i sveske, pa moram uputiti čitatelja da se za dodatne informacije obrati iscrpnom i nedavno objavljenom radu gospodina Villarija. Ja (na svoju žalost), nisam poznavalac niti proučavatelj srednjovjekovne umjetnosti, i moram priznati da je moje omiljeno mjesto ovdje bio Dominikanski samostan sa svojim mirnim, suncem obasjanim klaustrom, gdje je stari kameni zdenac u dvorištu gotovo skriven u divljini palma i ruža, i gdje samo zveket motovila što ga okreće sveti redovnik povremeno narušava opojnu tišinu. Umjetnik bi mogao uživati u ovome mjestu, a prekrasni kameni stupovi velike starosti što okružuju tu malu oazu mira i zelenila mogli bi priuštiti cjelodnevno proučavanje ljubitelju starine.
 
Ali sve je ovdje divno, od male luke, s crnomanjastim ribarima i gomilom prugastih latinskih jedara, do Napoleonovog Fort Imperiala koji iz daljine izgleda kao bijela kutija spuštena na vrh krševitoga brda Srđa. Dubrovnik je slavenski grad, pa iako su nazivi ulica istaknuti na slavenskom, talijanski se također govori na svakom uglu, a Stradun sa svojim arkadama i uskim strmim ulicama što ga sijeku pod pravim kutom, nije drugačiji od ulice u Napulju. Kuće su građene u malim blokovima, kao zaštita od potresa, straha svih Dubrovčana (samo spomenite tu riječ i odmah će se prekrižiti), a tu u lijepo nedjeljno jutro možete vidjeti Dalmatince, Albance i Hercegovce u njihovoj najsvečanijoj odjeći, dok tu i tamo prijeki Crnogorac, naoružan do zuba, promatra te šarene prizore mrka pogleda, prije zbog snebivanja negoli zbog lošeg raspoloženja.  Izvan kavane, na trgu (gdje zvrndaju jata golubova kao kod sv. Marka u Veneciji), zauzet je svaki mali stol, no ovdje austrijske uniforme prevladavaju, a žene su odjevene po posljednjoj bečkoj modi. Sunce sije kao u lipnju (na 25. dan ožujka), dok zvonjava zvona s katedrale pravi radosno društvo vojnoj glazbi; nebo od najsvjetlijeg plavetnila razveseljava oko, mirišljavo cvijeće osjetila, a putnik pije svoj Bock ili Mazagran, i zahvaljuje zvijezdama što ne provodi zimu u hladnoj, maglovitoj Engleskoj. Osvježenje poslužuje konobar s bijelom keceljom, a dječaci na ulici prodaju Daily Mail i Gil Blas, baš kao da su na dalekim pariškim bulevarima. Jedna od čari ovoga mjesta leži u toj neobičnoj mješavini srednjovjekovlja i suvremenosti. „Nemojte pisati o Dubrovniku“, rekla mi je jedina Engleskinja koju sam ovdje sreo i koja je praktično „otkrila“ ovo mjesto, „jer će turisti masovno nagrnuti ovamo i upropastiti ga!“. I ja se bojim da je imala pravo.
 
Ipak, ako ste ljubitelji Društva (ili onoga što se za to prodaje u francuskim i talijanskim zimovalištima), nemojte dolaziti u Dubrovnik. Ovdje je malo toga što možete raditi navečer, a najbolji Bečani (koji ovamo dolaze sami) neskloni su (za razliku od naših zemljaka) stvarati hotelska poznanstva. Nema čak ni igrališta za golf! Ali, s druge strane, dražesno okružje može vam priuštiti osvježavajuće i ugodne izlete svakoga dana u mjesecu. Prijatna je vožnja do Rijeke dubrovačke, osam milja udaljene, gdje su ruševine pohoda iz 1806. još uvijek vidljive i otkud se izvrsna čista voda cijevima dovodi do Dubrovnika; ili šetnja u predvečerje do staroga samostana Sv. Jakova s uživanjem u zalasku sunca kakav još nigdje nisam vidio, pa čak ni na Crvenom moru ili Arktičkom oceanu. Ili, ako vam se to više sviđa, čamac će vas prevesti na otok Lokrum,[1] šumoviti i cvjetni raj, s dvorcem koji je nekoć često posjećivao nesretni nadvojvoda Rudolf, a car Franjo Josip ga je nakon tragične smrti svojega sina pretvorio u samostan. Tužna sjećanja lebde oko Lokruma budući je Maksimilijan, car Meksika, također ovdje boravio neposredno prije svojeg posljednjeg i kobnog putovanja. Možete po volji tumarati po apartmanu pokojnog Veličanstva, koji još uvijek čuva mnogo sjetnih uspomena, poput knjiga i slika, od kojih mnoge predstavljaju pokojnu kraljicu Viktoriju i englesku kraljevsku obitelj. S prozora dvorca divan je pogled na grad u daljini, viđen kroz divljinu šume, sada gusto posute bijelim vrijeskom, koji ovdje raste neobično bujno. Cvijeće također raste kao korov u predivnim ali zapuštenim vrtovima u produžetku, gdje je sveti redovnik postavio mramorni Maksimilijanov kip. Ovdje me također iznenadio ili, bolje reći, šokirao,  pronalazak brončanog poprsja gospodina Jamesa Gordona Bennetta (od slavnog New York Heralda), što ga je taj gospodin osobno poklonio (iz nepoznatih razloga). Jamačno je moglo biti pronađeno mnogo prikladnije mjesto za ovaj umjetnički rad, koji sigurno nije u skladu s romantičnim i povijesnim prispodobama ovog usamljenog i predivnog otoka.
 
Dubrovnik je udaljen samo tri dana puta od Londona; posljednja dvadeset i četiri sata su morska udaljenost od Trst, kroz mirne, zaštićene fjordove, gdje se ni najgori mornar ne treba bojati loših posljedica. Ali da bi se Dubrovnik vidio u svojem najboljem izdanju, mora biti posjećen bez odlaganja; prije ili poslije austrijska će rivijera postati nadaleko poznata, a kao što je moja engleska prijateljica predvidjela, mase turista će onda oteti ovom mjestu mnogo od njegova postojećeg šarma i neobičnosti.
 
[1] Govori se da je Rikard Lavljeg Srca doživio brodolom na ovom otoku na svom povratku iz Križarskih ratova, ali ova tradicija mi se čini malo vjerojatnom.
 

Teo Trostmann

Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga
 

 
Jedini primjer lustracije u Hrvatskoj jest nos (dugi) slavnoga Marina Držića, koji nekim bizarnim običajem postade meta turista; posebice onih iz Dalekog Istoka koji se vole slikavati pored renesansnoga pisca i trljati mu nos,za sreću valjda? Azijcima naši nosovi izgledaju kao u Pinocchija. Nešto slično, ali ne masovno prihvaćeno i od turista imamo u Splitu sa palcem Grgura Ninskog. Je li mjesto piscu urotniku protiv Republike baš pored Kneževog dvora i tko nas vuče za nos je dobro pitanje. Postoji još jedan čudan običaj u našem Gradu, tj. kada turisti, posebice mlađi,nastoje ispred vrata franjevačkog samostana skočiti na kratku izbočinu ravnog vrha u zidu zvanu maskeron i stojeći na tome skinuti gornji dio odjeće, te ga ponovo obući.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2016/10/mala-onofrijeva-fontana-1.jpg
Maskeron je groteskna prikaza čovjeka ili životinje (u ovom slučaju sove), služio je za odvod kišnice. Ne zna se kada je taj običaj uveden, osobno ga se sjećam tek s kraja osamdesetih. Kada smo već kod bizarnosti spomenimo ih samo tri. Zgodna je anegdota o turskom nadgrobnom spomeniku (turbetu) na krovu Sponze koji se jedva zamjećuje. Naime grad je kao turski haračar (plaćanje Osmanskome carstvu za zaštitu) morao staviti vidljivi znak sultanovog pokroviteljstva.
 
Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga, decentno napravljene da ne vrijeđaju oko pobožnoga prolaznika. Velika je pak posjedovala cijelu životinjsku farmu na vrhu, od koje je preostao samo pas kučak roda balkanski gonič, u Dubrovniku poznat kao "tabo". Tabo vjerojatno dolazi od smeđožućkaste boje psa poput ribe tabinje, a i oči su mu slično razmaknute; često su psu davali i takvo ime. Ta vrsta pasa je bila omiljela zbog vjernosti i srčanosti. Kada smo već kod životinja treba razlikovati cvrkutave čiope (česte u Gradu) od lastavica kojima nisu srodne već tvore posebni rod (apodidae, tj. grč. bez stopala, kada slete ne mogu ponovo uzletiti zbog kratkih nogica); te spominjemo psa dalmatinca koji je prvi put posvjedočen u Dubrovniku kao dubrovački pas.
 
Dubrovačka gušterica (Wettstein, 1931., Podarcis sicula ragusae) je podvrsta primorske. Izgleda po genetskim istraživanjima da je došla kao slijepi putnik sa dubrovačkim brodovima iz južne Italije. (možda sa teretima žita ili zemljom)
Dubrovačka zečina (centaurea ragusina) je endem od Kornata do Dubrovnika. Čovječja ribica je stanovnik jadranskoga krša. Može živjeti 100 godina, diše plućima i kožom, ima zakržljale škrge. Ako se mladunče iznese izvan podzemlja oči se razviju, ali ona ugine. Cijeli život sliči na ličinku, na temperaturama nižim od 15° C rađa žive mlade, inače liježe jaja.
Čagljevi, tj. kod nas zlatni čagalj (canis aureus) su jako rašireni u Dalmaciji, posebno na Pelješcu. Danas ih ima i u istočnoj Slavoniji gdje rade štetu u lovištima. Svežderi su, jedu i grožđe, kukce, manje sisavce, smokve, školjke, smeće. Spretno se sakrivaju. Njihov pjev je smiješan, niti mačka niti pas niti hijena.  
Zaslugom barona Schilinga mungos je na Mljetu uništio zmije kojih je po pričanju djeda Antuna Matane (koji je 1938. godište, dakle djed je morao biti rođen oko 1880.) bilo toliko da pastir nije mogao prići ljeti lokvi vode sa stadom. Danas mungosi kolju kokoši i guštere te zoblju grožđe.
Područja pod šumom, divlje svinje, čak i vukovi se namnožiše; siroti dubrovački seljaci da ubiju vuka morali bi platiti 50.000 kuna kazne, dok njegova pojava uz more stvarno nije normalna niti poželjna.
 

Teo Trostmann

Proročki govor Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 24. studenoga 1918.

 
 
Dana 24. studenoga 1918. godine, narodni i seljački tribun Stjepan Radić održao je svoj proročki govor čiji se mnogi dijelovi, a pogotovu onaj o "guskama u magli" i danas citiraju. Sjetimo se što je prije 101 godinu govorio naš Stipica, hrvatski mučenik i borac za pravicu koji je za razliku od većine drugih u to vrijeme osjećao i znao kako je na pomolu nova nacionalna katastrofa. Bio je to, nažalost, glas vapijućeg u pustinji u pravom smislu riječi. Utrčali smo u zagrljaj "jednokrvnoj južnoslavenskoj braći" u uvjerenju kako ćemo živjeti u miru i slobodi, a dobili smo krvavi velikosrpski teror, odnarođivanje, politička suđenja, atentate, glavnjače i mučilišta. Kroz razdoblje dulje od dva desetljeća Hrvati su trpjeli samovolju i tiraniju velikosrpske klike, primitivne bizantske rulje koja je koljući se stoljećima s Osmanlijama poprimila značajke mentaliteta turskih osvajača i u svemu se prema područjima koja su do tada bila u sastavu Austro-Ugarske ponašala kao da su njezin ratni plijen.
Slikovni rezultat za Proročki govor Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 24. studenoga 1918.
Tog 1. prosinca 1918. godine, započela je još jedna krvava povijesna odiseja hrvatskoga naroda, koja je privedena kraju tek u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, kada smo po drugi put krvavo platili raspad vlastite tamnice i uz velike žrtve i stradanja konačno ostvarili svoju samostalnost o kojoj su stoljećima prije sanjali mnogi naraštaji i za tu ideju prolijevali svoju krv. Govor Stjepana Radića nam osim podsjećanja na prošlost i danas itekako može poslužiti i kao opomena i upozorenje, ponajprije onima između nas koji su još uvijek "guske u magli" - da se konačno trgnu i liše iluzija i zabluda koje su nas u posljednjih stotinu godina tako skupo koštale.
 
»Gospodo!
Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da ne ću govoriti radi vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao da zna unaprijed da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski.
Gospodo!
Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili osim zastupnika Hrvoja kao da ovo nije dvorana Hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra riječ na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se ni jedan govornik nije nimalo sjetio ni Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grijeh u tom što se vidi da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga što naš narod hoće i treba.
Gospodo!
Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.
Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!
Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu ne ćete ni da čujete, dapače ni o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u povijesti da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cijelog pojedinog naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?
Gospodo!
Sav ovaj vaš rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan.
Vi niste upravo nikakvi demokrati zato jer nimalo ne marite za sve ono što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka.
Vi se ni najmanje ne osvrćete na to da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski iz sve duše zamrzio militarizam tako da se to ne da ni izreći, ni opisati.
Vi tako malo marite za to narodno mišljenje i uvjerenje te govorite i pišete da narod iz kukavštine i straha ne ide u vojsku.
Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom.
Vi nimalo ne uviđate kolika to mora biti odvažnost i mudrost kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i neće da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u 'zeleni kader', a drugi upotrebljuju sva sredstva, i novac, i prijateljstvo, i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tuđu gospodsku zapovijed, tobože na obranu kralja i domovine. Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio da zna svuda da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas, tobože, brani od Talijana, on govori ili barem misli da ste vi isto ono što su bili madžarski i njemački tlačitelji. A znate zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uvida ono što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: 'Ili Italija ima uza se cijelu Antantu onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku i onda ćemo mi protiv nje uspjeti na temelju svoga prava; ni u jednom slučaju neće nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni itko drugi.'
I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete da ni Italija ni Antanta neće raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete da ondje gdje ne vrijedi pravo cijelog naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe.
I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade.
Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: 'E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.'
Ja sam, gospodo, već više puta u sjednicama ovoga Središnjega odbora potanko razlagao kako je rat učinio od naših seljaka republikance i kako je posve krivo misliti da sam tomu, tobože, 'kriv' ja, da sam ja seljaštvo, tobože, 'zaveo'. Ja sam vam naročito iskreno ispripovjedio kako je i mene samoga veoma iznenadilo dakako ugodno kad sam na prvoj sjednici glavnoga odbora u ovo ratno doba, dne 27. srpnja 1918. opazio da su svi seljaci odlučno i oduševljeno za republiku, te su me već prije sjednice kad sam ulazio pozdravili poklicima: 'Živio prvi republikanac', ciljajući tim očito na moj nedavni saborski govor u kojem sam dokazivao i dokazao da je hrvatski banski ustav posve republikanski, da je banovina Hrvatska zapravo isto što i republikanska Hrvatska, a hrvatski ban da je po pravom svom značenju zapravo kao neki predsjednik republike.
Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato jer je vama demokracija prazna riječ; jer vama ni u snu ne padne na um da se ravnate po smislu te riječi, koja znači da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine.
Tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar...
Gospodo!
Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.
Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti.
Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti.
Vi do te povijesti i do te državnosti ne držite posve ništa, tobože zato jer da smo mi Hrvati bili pod tuđincem i da je to, tobože, tuđinska povijest. Ali imate u tom dvostruko krivo. Prvo, imate krivo zato jer znalice i hotice prešućujete da smo se mi Hrvati barem mi na ljevici uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti bar toliko da tuđinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar.
To je jedno, a drugo je ovo: vi kao naobraženi ljudi znadete da povijest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vrijednost bez obzira na politiku. Čovjeka koji zaboravi sve što je doživio; čovjeka koji radi kao da se ničega ne sjeća što je prije doživio, smatramo luđakom, kažemo da je pomjerio pameću. Hrvatski sabor neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte poruke njihovoga prvaka Masaryka koji je inače mnogo pisao protiv povjesničkog prava  i vidjet ćete da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjestničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu.
Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšasnici u svim vašim strankama koje su danas ovdje zastupane.
Da spomenem najprije vas, Slovence. Vi ste do neba digli viku sami od sebe i posve dragovoljno da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. U tom ste svi vi Slovenci bili složni, i klerikalci, dr. Šušteršić, dr. Krek, dr. Korošec, i liberalci, dr. Tavčar, Triller, Hribar, i radikalci, dr. Ravnikar i drugovi, pače i socijalisti. Tako su pisale sve vaše novine, u tom ste smislu dali potpisivati svibanjsku deklaraciju (od 30. svibnja 1918.) i, što je glavno, svomu ste narodu govorili da je to jedini spas za njega i na tom temelju, na zajednici, na narodnom i državnom jedinstvu Slovenaca i Hrvata dobili ste narodno povjerenje, došli ste i ovamo.
Ali vi ćete reći: 'Mi ne samo da ostajemo na tom temelju već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba.' Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite da slovenski narod hoće to što vi tu sada predlažete, tj. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim.
No ja vam ovdje čisto i bistro velim da to nije istina, i što još mnogo više vrijedi, još pred četiri dana vi ste sami kazali da to nije istina. Još pred četiri dana izjavio je dr. Remec na našoj sjednici ovoga odbora da se on 'potpuno slaže s gospodinom Radićem i da izjavljuje u ime sveukupnoga naroda slovenskoga da su svi Slovenci republikanci'.
Kad se gospodin Svetozar Pribićević na to okosio riječima: 'Pa tu je eto i gospodin dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu za republiku', ispravio se dr. Remec, zastupnik Sveslovenske pučke stranke, veleći: da on sada 'u ime devet desetina slovenskoga naroda izjavljuje da su sve to republikanci'. I premda vi Slovenci to dobro znadete, vi ipak, znalice i hotice, protiv volje svoga naroda, dakle posve neustavno, predlažete centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom.
A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća od 7. do 12. vijeka čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska.
No vi ćete reći: 'Mani tu staru povijest.' Ali, gle posljednjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi program narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti!
I vi, gospodo, Srbi Vojvođani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: 'Trojednica naša uzdanica', te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete da načinite nijednicu.
Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu...
Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak: 'Vi Hrvati', kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni riječi govorili ni raspravljali, a kamoli bi narod bio o tom glasovao.
Znam što ćete mi svi odgovoriti: 'Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas kad možemo oživotvoriti ono o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tuđom vlašću' vi volite govoriti: 'u tuđem ropstvu' 'nismo smjeli pravo ni sanjati.'
Dobro. Pa što je to o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to ako je istina što govorite vi Srbi, ja čujem da nije da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srpski narod po vašem sudu nema. Ja, doduše, čujem da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku 'zavjetnu misao', za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. Mi Hrvati za to nismo. 
Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tomu protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim vi niti časak ne mislite na to kako činite strahovitu krivicu i preveliku da oprostite glupost.
Strahovita je krivica kad vama baš ništa ne vrijede potoci mučeničke vi velite junačke krvi i Srba i Hrvata i Slovenaca, jer vi velite da je ta krv prolita za kralja Petra i za novo veliko kraljevstvo. Vama ništa ne vrijede sve suze, molitve i uzdisaji svih naših matera, žena, sestara i kćeri. Vi govorite da te suze imadu biti dragulji na kruni kralja Petra i sjajne zrake kraljevske neke slave i veličine! Vi nemate ili nećete da imate ni pojma da sav naš narod, napose naš narod hrvatski, želi, hoće, traži i zahtijeva da mu njegova prolivena krv donese onakvu pravu i potpunu republikansku slobodu kakvu je vidio i okusio mnogi naš čovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu za kakvu se bore i kakvu će postići njegova seljačka braća u Rusiji.
I kad ste tako do skrajnosti nepravedni, onda, naravski, ne možete biti ni mudri.
Eto, tu je pročitan brzojav onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga vijeća, i ono u čem se slože da Srbi predlože na odobrenje srpskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu vijeću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i Hrvatskomu državnomu saboru.
Vama nije dosta taj prijedlog. Vama se žuri da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate da je nepametno, da je nerazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamoli protiv naroda. Vi niste ništa naučili ni od Tiszina ni od Vilimova pada. Vi ste tobožnjom revolucijom postali N. V. (Narodno vijeće) i vi očito mislite da je to sada novo 'Njegovo Veličanstvo'. A ja vam opet velim, što ste već toliko puta od mene čuli, da sada bez naroda nema nikakve stalne ni opravdane vlasti.
Znam, znam, vi držite da ste ne samo u narodu, nego da baš vi i zastupate narod. Ja sam vam dokazao da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi, dakle, niste više ni u narodu, a kamoli da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa... Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madžarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom.
Narod će po svem tom vidjeti da vi niste njegovi, pa zato neće biti za vas. Kamo god ga pozovete, on vam se neće odazvati, a najmanje će vam se odazvati da vam dade svoje povjerenje i da ikada slobodnom svojom voljom prizna i odobri vaše nasilje i vašu prevaru. Za taj slučaj da vi uspijete, to jest da za tu stvar predobijete Antantu i da Antanta bude dosta nepametna i dosta jaka da vam pomogne, vi ni u tom slučaju nećete imati naroda za se.
Čim dođe do prvih izbora, kakvi god oni bili, za konstituantu ili obični sabor, narod neće više birati takve gospode koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe i koja su mu, bez ikakvoga pitanja, narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude koji su i sada u ovoj najvećoj teškoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i isključujete iz svoje sredine, komu, dapače, i o glavi radite, ja ću, vidite, biti, ako bog da, kao riba u vodi ne samo medu seljaštvom hrvatskim nego i medu seljaštvom slovenskim i srpskim.
Ne srljajte kao guske u maglu…
Gospodo!
Završit ću onim o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom. 
Vas ima dosta koji dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba i onda, prije 20 i više godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave. 
Vas ima dosta koji znadete napose to da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riječju i činom ustanem protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i bijesan zbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom Književnom glasniku, a ponovljene ludo u zagrebačkom Srbobranu, da naša borba mora trajati do 'istrage', tj. do uništenja, jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. 
Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vrijedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu. 
Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma.
Osobito o militarizmu i birokratizmu o činovničkoj sili i samovolji neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj opčini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.
Gospodo!
Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava.
Gospodo!
Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države.
Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.
Gospodo!
Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.
Živjela republika!
Živjela Hrvatska!«
Video: životopis Stjepana Radića (https://youtu.be/WV4QUfPvB64)
 

Zlatko Pinter

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Ponedjeljak, 01/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 895 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević