Get Adobe Flash player

Kako je četnik Radoslav Đurić postao partizan

 
 
Radoslav Đurić dvije i pol godine proveo je u redovima „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, pod komandom đenerala Dragoljuba Mihailovića, dok mu nije pukao film. Onda je prešao u partizane. Razlog će danas mnogi osporiti, ali je on jednostavan: nije podržavao bratoubilačku borbu i želio je tući okupatora.
http://www.e-novine.com/files.php?file=photo/drustvo/cetnici/Djujic_02_u_773131550.jpg
Radoslav Đurić se rodio u Ilidži kod Sarajeva 1906. godine. Prošao je kroz Vojnu akademiju i napredovao je kroz redove Jugoslavenske kraljevske vojske da bi ga rat zatekao na položaju načelnika za vezu 2. armije. Tijekom rata bio je načelnik štaba Bosanske pješačke divizije oko Banja Luke, a nakon sloma države ilegalnim je kanalima stigao u Beograd gdje jepokušao stupiti u vezu s oficirima koji su na Ravnoj Gori odbijali prihvatiti kapitulaciju. Na slobodni teritorij došao je u rujnu 1941. godine, nakon oslobođenja Čačka, a pukovnik Mihailović mu je dao zapovjedništvo nad četnicima u slijevu Zapadne Morave; potom je zajedno s partizanima vršio opsadu Kraljeva početkom listopada.
 
Đurić odbija naređenje da napadne partizane i piše Vrhovnoj komandi koja je u Užicu; to je kasnije objasnio riječima: "Nije se moglo izvršiti kada smo vodili jednu veliku borbu s okupatorom, gdje su bile i zajedničke kolone, i zajedničke ambulante i zajednički liječnici, i izmiješane jedinice. Nije se moglo nikako dopustiti da se u tijeku borbe s okupatorom napadne jedna strana, jer su borci i jedne i druge strane bili za suradnju".
 
Četnici, međutim, doživljavaju slom u borbama s komunistima (jedini uspjeh je zauzimanje Gornjeg Milanovca), a partizani prijete da osvoje i samu Ravnu Goru i likvidiraju čitav četnički pokret. Draža i njegovi najbliži suradnici mole Đurića da intervenira i sklopi primirje, što ovaj uspijeva da izvede kasnije tog meseca. Dragiša Vasić mu kaže: "Vi ste nas spasili". Ubrzo stiže na Ravnu Goru pa po Dražinom naređenju kreće obilaziti kotare, i shvaća da četnici ne poštuju dogovor i da masovno razoružavaju partizane nakon sloma Užičke republike uz objašnjenje da su to Dražina naređenja. Mihailović ga potom šalje u istočnu Bosnu da obiđe Dangićeve četnike; njegov izveštaj pokazuje da se Jezdimir Dangić sastajao i ručavao s Nijemcima, da je kompromitiran u narodu i da "pri nailasku partizana on nije mogao naći ni 100 ljudi koji bi htjeli da brane njega i štab".
 
Godinu 1942. provodi na položaju komandanta Južnomoravskog korpusa, a u jesen te godine Draža mu izdaje naređenje da se poveže s Velčevim iz bugarske organizacije Zveno i Zervasom iz grčke grupe EDES radi dizanja općeg ustanka protiv Nijemaca. Od toga nije bilo ništa. Početkom naredne godine uspostavlja mrežu u Nišu, i naređuje diverzije na pruzi Niš-Skoplje.
 
Nakon što je preko svojih obavještajnih krugova u Beogradu saznao da je Jevrem Simić na platnoj listi Gestapoa, obavijestio je o tome Dražu ali mu je ovaj rekao da je Simić njegov drug s klase i da se ništa ne brine. Đurić mu je rekao da će, ako se Simić pojavi na njegovom teritoriju, biti uhićen kao njemački špijun. Istovremeno, Draža mu je branio da napada njemačke linije komunikacija po Srbiji sjeverno od Uroševca. Đurić, pak,cijelo vrijeme održava vezu s komunistima, odbija napasti partizanski bataljun sastavljen od Albanaca u kojima je bila saveznička misija, i obavještava britanskog časnika da četnici i nedićevci zajedno tuku komuniste. Engleski časnik u London javlja da većina Đurićevih četnika ne će sudjelovati u „bratoubilačkom ratu“.
 
Želja Mihailovića da mu postupno oduzme zapovjedništvo pogoršava njihove odnose, a kada 21. XI. 1943. godine četnici i Nijemci prave prve formalne ugovore o zajedničkim akcijama protiv partizana, major Đurić počinje shvaćati da tu više nema što tražiti. To mu postaje još jasnije nakon likvidacije kanadskog Srbina Branka Radojevića, odnosno Charlesa Robertsona, koji je bio prebjegao komunistima na Jastrepcu.
 
Konačno, Dražina nevoljkost da britanskim komandosima na Đurićevom teritoriju dozvoli vršiti sabotaže, kao i klanje ljudi u Vraniću i Boleču, postaju kapi koje prelijevaju čašu. Jednostavno, sve mu se skupilo i on u ožujku 1944. godine počinje s pripremama za prjelazak u redove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Draža naređuje njegovo uhićenje, grupa oficira mu napada štab 18. svibnja, ali on uspijeva pobjeći.
 
Tada postaje komandant Južnomoravske divizije NOVJ, sudjeluje u razbijanju četnika i ljotićevaca u Jablanici i Toplici, postaje pomoćnik načelnika Glavnog štaba za Srbiju i prvi zamjenik generala Koče Popovića. Tuče se i kod Ibra i Kopaonika. Poslije kraljevog govora od 9. rujna s velikim uspjehom mobilizira četnike da prijeđu u NOVJ. Iz rata izlazi kao pukovnik, svjedoči protiv Draže 1946. godine, i odlazi u mirovinu 1948. (vjerojatno zato što nije bio baš naklonjen komunizmu). Umire 1980. u svom stanu u Beogradu. Svoja ratna sjećanja objavljuje u knjizi. Zanimljivo je to što mu je nadimak bio Herman (kao i He-He), zanimljivo zato što je bio jedan od rijetkih u četničkim redovima koji je beskompromisno zagovarao borbu protiv njemačkog okupatora.
 

(O. Š.), https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/zabavnik/2890559-drazin-major-pa-titov-pukovnik-prica-o-neverovatnom-putovanju-radoslava-djurica-foto

Johann Fortner: Hrvatska komisija osudila je Probana na smrt

 
 
Johann Fortner (Zweibrücken, Bavarska, 25. XI. 1884. – Beograd, 26. II. 1947.) bio je generalnideuterom Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata koji je zapovijedao 718. pješačkim odjelom od njegova osnutka u svibnju 1941. sve dok ga nije oslobodio u ožujku 1943. Tijekom svoje zapovjedne divizije bavio se protupartizanskim operacijama tijekom okupirane Jugoslavije, uglavnom unutar Nezavisne Države Hrvatske. Oslobođen je iz aktivne dužnosti 1944. godine, izručen je u Jugoslaviju poslije rata, te je suđen i ubijen u Beogradu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/c/ce/Johann_Fortner.jpg/220px-Johann_Fortner.jpg
Suđenje Fortneru, njemačkom časniku, kojemu se željelo "pakovati" ratne zločine. Napominjem da za razliku od NDH Sovjetski Savez nije potpisao Haašku konvenciju, te da su partizani do 1943. godine neregularne (paravojne) trupe. Ratne zločine su pretežno vršili specijalci iz SS-a, te domaće snage.
 
Tijek "suđenja"!
 
»Sudac: Jedan od svjedoka jasno kaže: njemački vojnik je oteo majci dijete od 4 mjeseca i bacio ga u vodu.
- (Fortner) Nemoguće!
- Optuženi možda misli da se takav postupak protivi prirodi njemačkog vojnika?
- (Fortner) Da, upravo tako.
- Nije li to presmiona tvrdnja. Tâ za vrijeme ovoga rata Nijemci su žarili i palili diljem sve Europe.
- (Fortner) Htio bih nešto o tome...
- O čemu to, optuženi?
- (Fortner) O ovim grozotama. Sjećam se jednog mjesta...
- Kojeg mjesta, optuženi?
- (Fortner) Da, to je bilo kod Aginaca - desetak kilometara južno od Dubice, uz cestu prema Prijedoru. Tu je nađen jedan kapetan i još pet-šest ubijenih njemačkih vojnika, uši im odrezane, oči izvađene. To zna svećenik moje divizije. Molim da taj svećenik bude pozvan za svjedoka, zove se Knelbe, mogao bi ga naći kardinal Veinhobe iz Münchena.
- Želi li optuženi, navodeći slučaj toga kapetana, što nije nemoguće, ustvrditi da to opravdava zločine njemačkih vojnika?
- (Fortner) Ne, ali moram vam reći da čak ni nakon slučaja u Agincima nisam naredio da se provedu mjere za odmazdu.
- Jeste li vi svojim jedinicama izdavali naređenja za ubijanje civilnog stanovništva.
- (Fortner) To bi značilo da sam narod proganjao, a to nisam. Dr. Gozze Gučetić se okrenuo prevoditelju:
- Još jednom upozorite optuženog: bilo bi za njega nezgodno, nezgodno za njemačkog general-bojnika, da se utvrdi kako laže.
- (Fortner) Da, bilo bi nezgodno - miran je Fortner. –
- No, da vidimo druge akcije...
- (Fortner) Ja bih da se izjasnim o jednom slučaju s Romanije?
- Ima li to veze s pitanjem?
- (Fortner) To se tiče ustaša, riječ je o grozotama ustaša.
- Vi ste optuženi zbog zločina počinjenih od Nijemaca, ali i svih drugih vaših potčinjenih. Ustanovljeno je da su vam i ustaše 129 potčinjene. Rekao bih da je besmisleno da sami sebe optužite iznoseći zvjerstva trupa koje su vam operacijski, disciplinski i sudski bile podređene.
- (Fortner) Ipak, molim da se unese u zapisnik...
 
Tada je već bilo 14 sati. Pretres je prekinut. Sutradan, trećeg dana procesa, 7. veljače 1947. godine, optuženi Löhr i Fortner su u vijećnicu uvedeni u 8.15 sati. Dr. Gozze Gučetić obojici dopušta da sjede. Fortner kaže da mu je dobro, da mu je mnogo bolje nego jučer:
- Mogu stajati. Fortner je pred sud izišao s dojmom da je zamisao njegove obrane izvanredna. Tek što mu je predsjednik vijeća dao riječ, ustvrdio je:
- (Fortner) Ono naređenje nikad nije provedeno. Ono: da ja preuzimam svu komandu nad ustašama i domobranima. Meni su te jedinice bile samo operativno podređene. Sudski i disciplinski nikada. Zato hoću da iznesem događaj s Romanije.
- Izvolite.
- (Fortner) Moja mi je feldžandarmerija javila da je ustaški zastavnik Proban, s još dvojicom ustaša, ubio i grozno unakazio dvije žene, Srpkinje. Svu trojicu sam stavio u zaštitni zatvor. O tome sam obavijestio generala Badera u Beogradu i generala Glaise Horstenaua u Zagrebu. Tražio sam da hrvatske vlasti osude trojicu ustaša. Kako ništa nisam postigao dopisivanjem, otišao sam u Zagreb. Konačno sam uspio da se formira sudska komisija, koja je u Sarajevu vodila istragu protiv Probana. Ta komisija - Pavelićev pukovnik i još neki časnici - osudila je Probana na smrt. Osuda je i izvršena.
- Vama je više konveniralo da ih stavite pod sud NDH, a mogli ste, kao vrhovni sudski šef, da ih stavite i pod njemački vojni sud.
- (Fortner) Volio bih da pozovete kao svjedoka ratnog gradonačelnika Sarajeva Muftića i ondašnjeg direktora muzeja u Sarajevu Petrovića.
- Ako ustreba. Nego, optuženi, da vi niste imali sva prava jedinog komandujućeg čovjeka, kako biste na teritoriju NDH 130 mogli uhapsiti oficire NDH? Bi li jedan general NDH usudio uhapsiti«.
Fortner tvrdi da je riječ bila samo o internaciji koju je proveo samovoljno.
<http://www.znaci.net/00001/218_3.pdf>
 

Teo Trostmann

Carevna Ana, prvotno imenom Anastazija, rođena je 13. ožujka 963. u obitelji bizantskoga cara Romana II.

 
 
Carevna Ana, prvotno imenom Anastazija, rođena je 13. ožujka 963. godine u obitelji bizantskoga cara Romana II. (959. - 963.) i carice Teofane (oko 941. - 976.). Roman II. je naslijedio učenoga bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta koji je umro 959. godine Anina majka Teofana je bila kći Krotira, carigradskoga krčmara armenskoga podrijetla. Teofana se je 956. god. udala za budućega cara Romana II., a nakon muževe smrti 963. god. preudala se je za cara Nikefora II. Foku (963. - 969.). Zajedno s Ivanom I. Cimiskom, bizantskim vojskovođom armenskoga podrijetla, sudjelovala je u uroti protiv cara Nikefora II., svojega muža, koji je bio ubijen 969. godine.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/17/Arda23.jpg
Nakon dolaska na carsko prijestolje Cimisk je protjerao Teofanu s dvora na zahtjev carigradskoga patrijarha Polieukta (956. - 970.) i zatočio ju na otoku Antigoniju (tur. Kınalıada). Odatle je pobjegla i uspjela se je skriti u carigradskoj crkvi Svete mudrosti (danas Aja Sofija), ali su ju tu otkrili i poslali u daleki armenski samostan na istoku. Vraća se na carski dvor 970. godine nakon smrti Cimiska nakon što je njezin stariji sin Bazilije II. preuzeo bizantsku krunu. Buduća kijivska kneginja Ana je bila sestra bizantskoga cara Bazilija II. Bugaroubojice (Bazilije Porfirogenet ili Bazilije Mlađi) (976. - 1025.) i cara Konstantina VIII. (976. - 1028.). Uzgred budi rečeno da je hrvatski kralj Krešimir III. (1000. - 1030.) priznavao bizantskoga cara Bazilija II. vrhovnim gospodarom. Anu je odlikovala ne samo pripadnost carskoj obitelji i obrazovanost nego i ljepota. Opis Anine vanjštine nije sačuvan. Suvremenici su joj dali nadimak Rufa (Riđa).
 
Velika kneginja Kijivske Rusi
 
Prema različitim izvorima, uključujući i ljetopis “Povijest minulih godina” iz 12. st., godine 987. bizantski vojskovođa Barda Foka, nakon osvojenja Antiohije, proglasio se je carem. Nastala je opasnost po Carigrad. Car Bazilije II. zatražio je pomoć od Vladimira I. (959. - 963.), kneza Kijivske Rusi. Knez Vladimir I. je obećavao pomoć uz uvjet da mu braća Bazilije II. i Konstantin VIII. daju za ženu svoju sestru Anu. Braća nisu htjela udati svoju sestru za neznabošca Vladimra I. Tada je Vladimir opkolio grad Kerson (grč. Chersones) na poluotoku Krymu. Grad se je predao, a knez je zaprijetio carskoj braći Baziliju i Konstantinu da će opkoliti i Carigrad, ako mu ne daju sestru Anu. Braća su pristala uz uvjet da knez primi kršćanstvo i oženi se Anom prema kršćanskomu obredu. Knez Vladimir I. prihvatio je uvjete carske braće. Vladimir je poslao u Bizant vojsku od šest tisuća ljudi i pobuna je bila ugušena. Braća su nagovorila sestru Anu na brak s knezom Vladimirom I. radi širenja kršćanske vjere i mira. Ana, iako to nije željela, ipak je prihvatila savjet i molbu svoje braće.
 
U svečanoj povorci Anu su pratili: svećenici, lektori, liječnici, glazbenici, prelje, pisari, nekoliko stotina stražara... Ljetopis “Povijest minulih godina” priča nam da je knez obolio od neke očne bolesti. Saznavši za to, carica Ana mu šalje poslanicu u kojoj kaže: “Ako želiš ozdraviti, što prije se pokrsti”.
 
Vladimir je počeo pripreme za svoje krštenje. Sakrament krštenja obavio je kersonski episkop i bizantski svećenici koji su došli s Anom. Nakon krštenja Vladimir je ozdravio i odmah obavio vjenčanje prema kršćanskomu obredu nakon čega je Ana službeno postala žena kijivskoga kneza Vladimira I. Velikoga.
 
Knez Vladimir je vratio grad Kerson Bizantu i zajedno s Anom došao u Kijiv gdje je počelo 988. god. masovno pokrštavanje naroda u vodama Dnjipra i (ili) Počajne (pritok Dnjipra). U ljetopisu knez Vladimir kaže: “Ako sutra netko ne dođe na rijeku - pa bio bogat ili siromašan, prosjak ili rob - bit će moj neprijatelj”. Mnogi su ljudi rado prihvatili kneževu volju rekavši: ”Kad to ne bi bilo dobro, ne bi to prihvatio naš knez ni boljari” (http://krotov.info/acts/12/2/pvl.html). Nakon pokrštenja naroda Vladinir i Ana su naredili da se poruše poganski idoli. Glavnoga idola Peruna, prema ljetopisu, vežu konju za rep i vuku s gore da ga bace u Dnjipro. Uzgred budi rečeno da se Hrvati u tom ljetopisu spominju sedam puta. U Kijiv su iz Carigrada donijeli bogoslužne knjige, ikone, crkvene potrepštine i moći (relikvije) svetoga Klementa I. (Klementa Rimskoga) koji je podnio mučeništvo 101.god. u Kersonu.
 
U Vladimirovu crkvenom statutu, nastalu koncem 10. ili početkom 11. st., piše da se je knez Vladimir savjetovao s Anom o crkvenim pitanjima. Iz Bizanta i Armenije u Kijiv su došli zajedno s Anom inženjeri, zidari, slikari, arhitekti i graditelji. Ana je revno sudjelovala u širenju kršćanske vjere i gradnji mnogih crkava u Rusi. Kneginja Ana je bila obljubljena na kijivskom dvoru zbog svojega milosrđa, pomaganja siromašnima i davanja bogatih priloga Crkvi. Anu su u ljetopisu nazivali ne kneginjom, nego caricom. Kneginja Ana je umrla 1011. god. u 48. godini života. Smatra se da je uzrok njezine smrti bila neka zarazna bolest. Kijivski knez Vladimir I. Veliki je preminuo 1015., četiri godine kasnije. Ana i Vladimir su bili pokopani u crkvi Uznesenja Presvete Bogorodice (drugi naziv - Desetinska crkva) u Kijivu. Podatci o djeci nisu sačuvani. Jedan izvor tvrdi da su Ana i Vladimir bili bezdjetni. Prema drugim podatcima imali su kćer Mariju Dobronjegu (1012. - 1087.), suprugu poljskoga kralja Kazimira I. Uloga Ane Bizantske za Kijivsku Rus je velika. Svojim životom i aktivnostima pridonijela je širenju i učvršćivanju kršćanstva i jedinstva u kijivskoj državi.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Četvrtak, 25/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 764 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević