Get Adobe Flash player

Uloga rimske vojske u mobilnosti ljudi i roba na tlu Hrvatske u antici

 
 
U organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatske zaklade za znanost, u srijedu 30. svibnja u Knjižnici HAZU-a održan je kolokvij na kojem je predavanje na temu Između Dunava i Mediterana: Uloga rimske vojske u mobilnosti ljudi i roba na tlu Hrvatske u antici održala prof. dr. sc. Mirjana Sanader s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljica projekta RoMiCRO - Between the Danube and the Mediterranean. Exploring the role of Roman military in the mobility of people and goods in Croatia during the Roman Era, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Cilj tog projekta je istraživanje i proširivanje znanstvenih informacija koje bi doprinijele u rješavanju još neodgovorenih pitanja o značaju rimske vojske u promjenama koje su se dogodile u periodu od prvih kontakata s Rimom (229. godine prije Krista) do kraja Markomanskih ratova (180. godine poslije Krista) na području današnje Hrvatske. Osim stručnjaka u istraživanjima sudjeluje i velik broj stduenata. U svom je predavanju prof. Sanader predstavila rezultate istraživanja provedenih u sklopu projekta s naglaskom na rezultate sustavnih arheoloških istraživanja na nalazištu Gardun-Vojnić kod Trilja (antički Tilurium) te sustavnog terenskog pregleda određenih dionica hrvatskog dijela dunavskog limesa.
https://theta.ffzg.hr/ECTS/Multimedija/Profili/AB44E318504C13AF886FE8A7B03F67E1.jpg?autorotate=true
„Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja je istovremeno okružena Dunavom i Mediteranom. Ova specifična i jedinstvena geografska pozicija imala je važnu ulogu povijesnim događajima u ovom dijelu Europe te je uvelike odredila mobilnost ljudi kao i kretanje dobara i ideja“, kazala je Mirjana Sanader, iznijevši niz primjera na koji je način nazočnost rimske vojske utjecala na život autohtonog stanovništva područja Hrvatske u antici. Iako je od 12 hektara površine rimskog logora Tilurium u posljednjih dvadesetak godina istraženo tek deset posto, pronađene su velike količine luksuznih predmeta od metala, stakla, keramike, kamena i gipsa, što svjedoči i visokom standardu rimskih vojnika čija potrošnja je utjecala na razvoj gospodarstva.
 

Marijan Lipovac

Ovaj roman i danas se u Srbiji smatra knjigom koja 'progovara o dugo skrivanoj istini'

 
 
Odmah poslije smrti Josipa Broza Tita, u Srbiji započinje proces rušenja njegove karizme bez čega nije bila moguća destrukcija Partije i u konačnici rehabilitacija nacionalne ideologije (prije svega četništva i monarhizma – kao stupova velikosrpske ideje). To započinje Vladimir Dedijer, a nastavljaju Dobrica Ćosić, Vuk Drašković i brojni drugi komunistički aparatčici koji su najveći dio svoga života proveli vjerno služeći tom režimu i klanjajući se do zemlje „najvećem sinu naših naroda“.
https://www.knjiga.ba/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/slike/vuk_draskovic.jpg
Čitava plejada intelektualaca, uz svećenstvo SPC-a i postupno uključivanje SANU, UKS i disidentskog kruga (okupljenog oko Dobrice Ćosića), zlorabi slobodu riječi i nosi ovaj projekt smišljeno dolijevajući ulje na vatru i stvarajući ozračje netrpeljivosti i isključivosti prema drugima i drugačijima (prije svega Albancima, Hrvatima i bosansko-hercegovačkim muslimanima). Isto tako, nastoji  se otvoriti stare rane, pojačati međunacionalne razdore, iskoristiti frustracije i traume iz prošlosti i na temelju starih mitova, laži i fikcija ponovno posijati sjeme mržnje i tako potaknuti i aktualizirati sukobe s „vekovnim srpskim neprijateljima“, a usput učiniti ponešto i na rehabilitaciji četništva. U svemu važnu ulogu igra književnost.
 
Upravo s tom nakanom napisan je „Nož“, roman Vuka Draškovića (prvo izdanje 1982. godine), knjiga koja je prema mnogim analitičarima društvenih zbivanja u tom razdoblju odigrala ulogu  fitilja i na prostorima bivše SFRJ bitno doprinijela raspaljivanju strasti i međunacionalne mržnje, nakon čega se izljeva čitava bujica literarnih i publicističkih djela koja obrađuju istu ili sličnu tematiku. Budući da je roman (među Srbima) postigao izuzetnu popularnost i uzburkao duhove u tadašnjoj SFRJ, slijede i nastavci: Molitva prva i Molitva druga, pa je tako zaokružena trilogija zla, ubojitija od svih srpskih granata i tenkova u ratovima tijekom devedesetih godina. Bivši poslušnik, apologet  KPJ i propagandist, komunist-aparatčik (dugogodišnji šef  kabineta predsjednika Saveza Sindikata Jugoslavije Mike Špiljka, novinar TANJUG-a) koji je nekad pisao podrugljive feljtone i uvredljive tekstove o Draži Mihailoviću i njegovim četnicima, ovdje se pojavljuje u sasvim novoj ulozi: kao novopečeni „nacionalno svjesni“ književnik, koji sa stranica svojih knjiga izlijeva takvu količinu bolesne mržnje, da je to upravo neshvatljivo. Draškovićeva perfidija, na nesreću, ima daleko dublje korijene nego bi se na prvi pogled moglo činiti.
 
On svoje bolesne fikcije vremenski smješta u Drugi svjetski rat, u realni prostor i realno okruženje, s tim što zamjenjuje krvnike i žrtve – pa u njegovom romanu, muslimani ubijaju Srbe baš u krajevima i upravo u to vrijeme kad su srpski četnici masovno ubijali njih. U svojim morbidnim seansama monstruoznog (gotovo obrednog) masakriranja svojih „dobrotvora“ i „kumova“ (srpskog prote Nićifora i njegove brojne obitelji – Jugovića), muslimanski „kanibali“ Osmanovići, ne libe se sadistički mučiti, klati, silovati, pa čak i piti ljudsku krv i sve to na pravoslavni Božić 1942. godine! Patološki krivotvoritelj Drašković ne preže ni od čega, pa niti od kombiniranja polu-istina i laži, fikcija i „dokumentaristike“. U knjizi Molitva prva, na samome početku objavljuje apokrifno pismo nadbiskupu Alojziju Stepincu (pripisano dr Prvislavu Grisogonu), za koje i sam zna da je krivotvorina, što je na pouzdan način utvrđeno davno prije, a njegovo postojanje pismeno negirano od samoga autora već u vrijeme rata.
 
Nožizlazi 1982. godine. Prvo izdanje knjige tiskano je u 10.000 primjeraka, u inozemstvu, uz financijsku potporu srpskih iseljeničkih (pro-četničkih) organizacija iz Toronta, Hamiltona i Windsora, od čega je najveći dio prenesen u Jugoslaviju preko pojedinaca iz tadašnjeg Generalnog konzulata SFRJ u Kanadi. U vrijeme kad ga objavljuje (prema zapisu samoga autora na kraju knjige koja je pisana u razdoblju od 1979. do 1982. u Beogradu), Drašković je itekako svjestan trenutka i stanja duha vlastite nacije. Ovi izdavački pothvati bili su tempirani za razdoblje 1982.-1987., u vrijeme kad se politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji „lomi“, a kriza i zategnutost odnosa među republikama u narodima hvataju sve više maha.
 
Njegov opus izazvao je pravu pomamu u krugovima srpskih nacionalista (jer su knjige odmah dobile imidž „zabranjene literature“ – iako ih nikad nitko nije zabranio), pa su svi raspoloživi primjerci jednostavno razgrabljeni, nakon čega se ubrzano tiskaju nova izdanja. Druga (komunistička) strana reagirala je vrlo oštrom kritikom i pokušajem zabrane knjige, ukazujući na njezinu štetnost, što je među srpskim nacionalistima dočekano s podsmijehom i porugom, uz kanonadu verbalnih napada koja je stizala iz krugova „kritičke inteligencije“ i „građanske desnice“. Naravno, zabrane bilo koje vrste nisu bile prihvatljivo rješenje, ali u ovom slučaju, pokazalo se da se sve –  pa i širenje mržnje, šovinizma i rasizma prema drugim narodima u to vrijeme u Srbiji bez ikakvih problema moglo svesti na „slobodu izražavanja“; ako je u skladu  s promoviranim „srpskim interesom“. Bila je to „sloboda“ samo za jedan svjetonazor, samo za jedan sloj građana, samo za one koji su disali i promišljali „srpski“ (onako kako su to propovijedali novopečeni „srpski patrioti“ i popovi) i u toj „slobodi“ nije bilo mjesta za druga i drugačija mišljenja i pogled na svijet.
 
Roman Nož stekao je kultni status, doživio nekoliko izdanja, po njemu je snimljen igrani film (1999. godine) i u Srbiji se i danas smatra knjigom koja „progovara o dugo skrivanoj istini“. Napadnut od dijela javnosti i intelektualaca zbog širenja mržnje i poziva na osvetu, autor uz potporu istomišljenika uporno brani svoje pravo na  „umetničku slobodu izražavanja“, a iza takvog njegovog stava staje i najveći dio vodećih srpskih intelektualaca i akademika. Koju godinu kasnije, u svojoj knjizi Odgovori, on se nastavlja javno obračunavati s neistomišljenicima, što dodatno intrigira javnost i slučaju daje obilježje nove afere, pa interes za njegove knjige i dalje raste. Nož postaje bestseler, a autor je ovjenčan aureolom istinskog borca za „srpske nacionalne interese“ i „slobodu javne riječi“. Sve to (kako je prethodno rečeno) rezultira nastavcima (Molitva prva, Molitva druga), u kojima Drašković dalje kreira i širi fikciju svoga bolesnog i destruktivnog crno-bijelog svijeta.
 
Čitajući ove „romane“, čovjek se ne može oteti dojmu da je Drašković svojim detaljnim i vrlo sugestivnim sado-mazohističkim opisima klanja, čerečenja, komadanja, masakriranja, silovanja i kanibalističkog iživljavanja (što može smisliti i na takav način prezentirati samo patološki poremećena ličnost), ustvari pokušao probuditi najniže strasti u vlastitom narodu, ostavljajući mu obračun s „krvnim neprijateljima srpstva“ i „naplatu duga u krvi“ kao jedini mogući izbor.
 
Fabula romana je inače sasvim primjerena intelektualnoj razini i duhovnom habitusu ovoga „humanista“ i potpuno u skladu s njegovim iščašenim pogledom na svijet, pri čemu su konstrukcija radnje i simbolika koja ga prožima toliki prozirni da prosječni čitatelj njegove namjere i nakane može vrlo lako razumjeti. Kroz sudbinu (nepostojećeg-izmišljenog) srpskog sela Jugovići, u istočnoj Hercegovini – kraju otkuda potječu Draškovićevi roditelji – a koje doživljava navodno istrebljenje (iskop) tijekom Drugoga svjetskog rata, prepliće se i sudbina glavnog junaka, jedinog preživjelog iz sela, izvjesnog Ilije Jugovića (kasnije Alije Osmanovića), nasilno otrgnutog od svojih srpskih korijena i prevedenog na muslimansku vjeru. Radnja započinje krvavim orgijanjem i užasnim zločinom koji nezahvalni susjedi, muslimani (Osmanovići), ničim izazvani – čine nad svojim dobrotvorima i kumovima, srpskom obitelji Jugovićima, i to na pravoslavni Božić, 7 siječnja 1942. godine.
 
'Kasapeći' i mrcvareći šesnaestoro čeljadi pravoslavnog srpskog prote (svećenika) i njegovog brata (pri čemu su posebno okrutni prema ženama i djeci), „kanibali“ i „krvoloci“ na kraju odnose tek rođeno, nekršteno (i jedino preživjelo) muško dijete, koje u obitelji krvnika odrasta kao musliman, ne znajući za svoje pravo porijeklo. Ilustracije radi, evo jednog kratkog ulomka koji se odnosi na spomenuti masakr u protinoj kući: „(...)Jednim zamahom, kao da siječe braveći but, otkide joj lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, povuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko krvave kuglice koja mu je migoljila među prstima. Kad iščupa oko, zavrljači ga na siniju, pred Nićifora. Tada, zakla Ljubicu!
Držeći je za kosu i zategnuvši joj glavu prema leđima, Zulfikar izvježbanim pokretom, cimnu sječivom: glava Anđina osta mu u ruci, oči širom otvorene, usta zijevaju, kao da će da progovore.
 Fazlija postupi drukčije: saže se, oslušnu Kosino srce, nanišani tačno između rebara, pritisnu iz sve snage, zavrće nožem s desna u lijevo, igra se, pravi krugove.
...Odjednom, zastade... pljunu na Ljubicu, uze odsječenu dojku i stavi je na usijano kolo –od šporeta. Zacvrča krvavo i sirovo meso,12 a on se, nasmijan, zaputi Bratomiru. Zacereka se toliko snažno da je Fazlija morao da stavi prste u uši, da mu ne prociknu. Kemal natoči u čašu vina, poturi je pred Nićifora:
- Evo, kumašine moj, da ti ispunim želju, da se kucnemo i da popijemo!
Iskapi, u jednom dušku, čašu krvi, obliza usne i uskliknu:
Hristos se rodi, kumašine!“...
(Vidi: Vuk Drašković, Nož, Nova knjiga, Beograd, 1987., str. 46./47., redigirano-ponovljeno izdanje; obrađeno u Narodnoj biblioteci Srbije, Beograd; recenzenti: dr. Nikola Milošević i Vidosav Stevanović, urednik izdanja Branka Ivanković, tiraž: 8.000 primjeraka.; istaknuo Z.P.)
 
Simbolika (koja odražava prave namjere autora) je više nego prepoznatljiva. Na jednoj strani imamo humaniste, dobrotvore, tradicionalne, miroljubive i čovjekoljubive hrišćane – Jugoviće, a na drugoj mrzitelje, nevjernike, nekrste,  poturčenjake, zlikovce i krvoloke – Osmanoviće. Potonji, vođeni bolesnom (iskonskom) mržnjom prema vlastitim korjenima (jer, prije nego su postali poturčenjaci, prema teoriji koju zastupaju srpski nacionalisti tipa Draškovića, svi muslimani bili su Srbi), bez razloga i povoda nad svojim kumovima i dobrotvorima čine nečuveni zločin i to na njihov Božić. Da stvar bude još strašnija, užasno istrebljenje („iskop“) vrši se nad obitelji pravoslavnog popa - prote što svemu daje dodatnu težinu. Na pune 22 stranice romana, poput najcrnjeg horora, teče krvavi pir što ga korak po korak provode muslimani-kanibali, krvoloci i krvopije, nad svojim susjedima i kumovima, nedužnim i nemoćnim Srbima (dojučerašnjim prijateljima, koji su im se uvijek, u svakoj prigodi nalazili pri ruci i toliko im dobra učinili), što ovi podnose hrabro i stoički, bez jauka i straha. Održava ih, dakako, vjera prađedovska, i spoznaja da (poput kosovskih junaka) za voskresenije moraju podnositi žrtve. Ovakvim i sličnim prizorima protkane su sve tri knjige. Na gotovo tisuću i dvjesto stranica, Vuk čitatelju podastire fantazmagorične vizije svoga nekrofilskog, morbidnog i izopačenog svijeta prepunog bolesnog, sirovog nasilja, destrukcije i otrovne mržnje.
 
Razigrana Draškovićeva mašta u svoj jednostrani, crno-bijeli narativ po potrebi ugrađuje i opće-poznate i široko prihvaćene povijesno-religiozne i mitološke obrasce, uvriježene predrasude, prepoznatljivu simboliku, krajnje jednostran i sugestivan pogled na povijest vlastitog naroda kao i mržnju i podozrenje prema „krvnim neprijateljima“, nastojeći to zaokružiti u suvislu i probavljivu cjelinu i kao svojevrsnu političku poruku odaslati čitatelju. Izmišljeni „dokumenti“ i „zapisi“ koji sadrže „istinu“ o svemu što se događalo s nepostojećim i izmišljenim srpskim „mučenicima“ Jugovićima u istoimenom (također nepostojećem selu), tu su samo da osnaže priču, da joj daju boju i uvjerljivost, da potaknu emocije i raspale strasti.
 
Na naslijeđenim strahovima i kolektivnim traumama proisteklim iz teškog bremena međusobnih sukoba i ratova, probuditi mržnju i potaknuti novi poriv za krvlju i osvetom – gdje bi se ustašama i balijama jednom za svagda vratilo istom mjerom – osnovna je intencija romana i više nego prepoznatljiva (skrivena) poruka autora. Perverzija za perverzijom, masakr za masakrom, bezbrojni i nadasve maštoviti načini mučenja i ubijanja srpskih žrtava, nižu se kao na filmskoj traci, na čemu bi autoru mogao pozavidjeti i filmski redatelj formata jednog Lordana Zafranovića.
 
Na pozornici se smjenjuju samo izvršitelji zlodjela – balije i ustaše – sve drugo ostaje isto. Rijetki pozitivni likovi (osim naravno, žrtava – Srba) su četnici čije se „čojstvo i junaštvo“ glorificira, neovisno od toga što neki od njihovih vojvoda ponekad „zastrane“ (pa nekoga ubiju, što im se s obzirom na njihovo inače „časno“ ponašanje, može i oprostiti). Četnički vojvoda Mitar Žeravica (po Draškoviću prikazan kao utjelovljenje neke vrste srpskog Robin Hood-a), toliko je osjećajan, human i plemenit, da ne želi na zlo uzvraćati zlom, čak ni onda kad ga sami Hrvati („svjesni da su počinili masovni zločin nad Srbima“) mole da ih primjereno kazni!? Ponegdje se, doduše, usput spominju i četnička zlodjela, tek toliko da se uspostavi privid tobožnje objektivnosti i istakne „humanistička“ narav autora, ali bez detaljnih opisa, tako da je očito na komu je (po Draškoviću) težište krivnje i odgovornosti za sve i tko je glavni pokretač krvavog kolopleta ovog „bratoubilačkog klanja“. U tom svjetlu i podvala koja se sastoji u činjenici da je Drašković mjesto i vrijeme radnje 'Noža' locirao tako da prikrije najveća četnička zvjerstva i za ista optuži druge, ne može i ne treba čuditi, jer to je samo prirodna posljedica njegovog duhovnog stanja i mentalnog sklopa.
 
Autor ne rijetko lije krokodilske suze nad zlosretnom sudbom svih sukobljenih naroda na ovim prostorima, (koji nikako da se dozovu pameti i izađu iz paklenog kruga mržnje i međusobnog uništavanja – a što bi on, valjda, osobno žarko želio), ali u isto vrijeme, uvijek iznova, s  mazohističkim uživanjem, još upornije i dosljednije plete svoju mrežu i nastavlja spiralu zla, destrukcije i perverzije. Nakon svakog lamentiranja o pravdi, poštenju, časti i humanizmu, bujica sirove i neobuzdane mržnje poteče još jače, brže i silovitije nego ranije i tako u nedogled.  Autorova opsesivna, patološka opsjednutost krvlju, kanibalizmom, čerečenjem i kasapljenjem ljudskih tijela (i posebice ženskih grudi) je lajt-motiv koji on često ciljano eksploatira, ne bi li se šokiralo čitatelja. Evo samo još jednoga takvog primjera.
 
Pričajući Aliji Osmanoviću (odnosno, Iliji Jugoviću) o ratnim događanjima, jedan od „rijetkih poštenih, iskrenih i samokritičnih muslimana“, Halil – Sikter Efendija, na jednom mjestu kaže:
„Ne dao ti mili Alah da si, u tim danima, ratnim danima, vidio Ejuba Gemirovića... Ejub je, pričalo se, po Gacku, odgrizao nos Milanu Crnoglavu i obje dojke snahi Lazara Vukotića iz Ljeskovine... Nosio je Ejub, kažu, jednu odgriženu sisu Jeleninu u zubima od popaska pa do ićindije. A onda je odnio u hotel, popržio u tavi i pojeo!“  (Vidi: Vuk Drašković, Nož, Beograd, 1987., str.232.; istaknuo: Z.P.)
Treba li jačega „argumenta“, i bolje „potvrde“, da se (kad je riječ o muslimanima) radi o bešćutnim ne-ljudima, zvijerima i kanibalima, kada se i sam njihov sunarodnjak (rijetki časni i pošteni pripadnik tog „krvoločnog plemena“), tako gnuša onoga što „se pričalo“(!) da je Ejub učinio?
 
Draškovića se ne mora čitati „između redova“. Kod njega je sve jasno, i otvoreno ponuđeno kao na dlanu. Koloplet krvavog orgijanja rađa novu nepravdu – poturčenje jedinog preživjelog Srbina iz kuće Jugovića, koji i sam zazire od „vlaškog nakota“ (Srba), ne znajući da je njihova krv. Kad to konačno dozna, preživljava strašne traume i duševne patnje.
 
Draškovićev „Nož“ se, čak, kako je već rečeno, prostorno i vremenski gotovo poklapa s nekima od najvećih i najsvirepijih zločina koje ovi krajevi pamte -  masovnih klanja što su činili četnici nad muslimanima i Hrvatima u mjestima: Goražde, Foča, Višegrad, Čajniče, Rogatica, gdje je u zimu 1941/42. godine, za kratko vrijeme pobijeno između 10 i 12 tisuća ljudi ne-srpske nacionalnosti, od čega i 3 tisuće djece, uglavnom muslimana.
 
Svi relevantni povijesni izvori – uključujući i prepisku četničkih zapovjednika sa svojim nadređenima – potvrđuju da je upravo od prosinca 1941. do veljače 1942. godine, u istočnoj Bosni na djelu bilo etničko čišćenje koje su masovnim zločinima i istrebljenjem muslimanskog i hrvatskog pučanstva, provodili srpski četnici. Omogućile su im to talijanske okupacijske snage svojim povlačenjem s ovih prostora, čime su srpskim ekstremistima na milost i nemilost prepustili domicilno civilno stanovništvo. Poziv za naplatu duga u krvi i osvetu (što je inače vrlo čest i poznat motiv iz srpske literature, počevši od epskih pjesama, preko Njegoša do danas), u Draškovićevom romanu isuviše glasno odzvanja da ne bi sasvim zaglušio sve kurtoazne (rijetko i uzgred, reda radi, upućene) cinične poruke koje, tobože, apeliraju na razum i međunacionalnu snošljivost.
 
Roman završava tako što Alija Osmanović na kraju doznaje pravu istinu o sebi i vraća se svojim korijenima, odnosno prađedovskoj, srpsko-pravoslavnoj vjeri. Mijenja ime (u „prvobitno“ - Ilija Jugović) i očajava nad zlosretnom sudbinom svog naroda, proklinjući srpsku ćud i narav koja je uvijek spremna oprostiti i najvećim dušmanima, pa i po cijenu nestajanja.
 
Trajna trauma koju su mu nanijeli poturčenjaci i odmetnici od prađedovske vjere, paradigma je „tragične srpske sudbine“  i usuda koji prati ovaj narod kroz stoljeća. Preko Ilije (odnosno, Alije), ona se ponovno oživljava, ali i prenosi „s kolena na koleno“, što obilježava (srpske) žrtve iz naraštaja u naraštaj – pa ovo zlo u toj „produženoj“ varijanti izgleda još strašnije. „Iskop“, kojemu je cilj uništiti, istrijebiti, iskorijeniti srpski rod (ako ne sve pobiti, onda ih barem „poturčiti“ ili „pokatoličiti“), tako postaje (gledano očima srpskih „rodoljuba“), trajna opsesija svih „srpskih neprijatelja“ – posebice Hrvata i muslimana.
 
U težnji da svojoj fikciji osigura kakav-takav privid autentičnosti i vjerodostojnosti i kod čitatelja postigne efekt kako se radi o stvarnim događajima, Drašković (u nedostatku pravih), ne rijetko sam konstruira tobožnje „vjerodostojne izvore“ (jednom su to zapisi iz pravoslavnih manastira, drugi put slučajno „pronađeni“ –  nepostojeći i neimenovani – „dokumenti“, „testamenti“ ili „pisma“, a ne preza niti od revitalizacije dobro poznatih, starih krivotvorina, računajući na slabu obaviještenost ili kratko pamćenje potencijalnog čitateljskog auditorija koji je ionako dobrim dijelom zaslijepljen mržnjom prema „vekovnim srpskim neprijateljima“ i „krvolocima“).
 
Bilo kako bilo, Draškovićeva trilogija mržnje u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine postiže nezapamćenu popularnost i uvrštava autora u sam vrh srpske literature. Ubrzano se radi na prijevodima na strane jezike, kako bi i svjetska javnost bila upoznata s „istinom“ koju zastupaju on i njegovi istomišljenici. To što su se gotovo svi kritičari ubrzo složili u tomu da roman „baš i nema nekih posebnih umetničkih kvaliteta“, nije predstavljalo nikakvu smetnju. Poruka koju je sadržavao bila je važnija od svega drugoga. Ambicija autora ionako se sastojala u postizanju političkih ciljeva, a ne u težnji za bilo kakvim literarnim dosezima.
 
Vrijeme je najbolje pokazalo koliko su održivi i uvjerljivi Draškovićevi literarni prikazi, zasnovani na tvrdnjama o iskopu (istrebljenju) srpskog naroda u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. U svim mjestima, gdje su prije Drugoga svjetskog rata imali većinu, Srbi je imaju i kasnije – unatoč svim ratnim stradanjima, migracijama, gladi, bolestima i masovnoj kolonizaciji u Slavoniju i Vojvodinu. To pokazuju službeni statistički podaci SFRJ za 1981. godinu, prema kojima je postotak srpskog stanovništva u pojedinim mjestima ove regije: Bileća, 80,3 %; Gacko, 62,4 %; Ljubinje, 90 %; Kalinovik, 97 %; Nevesinje, 75 %; Trebinje, 70 %; Han Pijesak, 58,3 %; Sokolac, 69 %; Rudo, 70,8 %,  itd., a isti potvrđuju kako su se Srbi demografski sasvim dobro održali i u sredinama u kojima su u većini Hrvati i Muslimani – pa ih je iste godine, u odnosu na ukupno stanovništvo bilo: u Foči 45,3 %, Goraždu 27 %, Donjem Vakufu 38,7 %, Čajniču 47,54 %, Bratuncu 34,2 %, Srebrenici 25,2 %, Višegradu 32,8 %, Stocu 20,8 %, u Rogatici 37,34 %,  itd. Ako je u tom kraju doista izvršen genocid nad Srbima, zar bi ih (uz kolonizaciju i negativnu stopu prirodnog prirasta u najvećem dijelu poratnog razdoblja), mogao biti toliki postotak?
 
Pitanja na koja se mora odgovoriti, vezana su i za nedavnu prošlost. Koliko su udjela u međunacionalnoj mržnji i masovnim zločinima što su se dogodili u posljednjim ratovima (od 1991. do 1995. godine) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prema bosanskim muslimanima i Hrvatima, imali literarni uradci poput Draškovićevih? Da nije bilo slijepe mržnje, možda u Višegradu ne bi bilo živo spaljeno 120 bošnjačkih civila (među ostalim žrtvama veliki broj žena i djece), možda se ne bi dogodio genocid u Srebrenici gdje su „Vojska Republike Srpske“ i paravojne skupine iz Srbije u srpnju 1995. godine pobili preko 8.000 nenaoružanih civila (ne štedeći niti malodobne dječake), možda ne bi bilo zločina nad istim narodom u Goraždu, Žepču, Čajniče, Bijeljini i na drugim mjestima, možda ne bi stradali Srbi u Bratuncu…na kraju, možda i sudbina Sarajeva ne bi bila tako tragična i krvava…možda selo Ravno ne bi bilo onako srušeno, a Vukovar i njegovi građani izvrgnuti tolikom stradanju...možda ne bi bilo masovnih zločina u Borovu Naselju, na Ovčari, u Širokoj Kuli, Saborskom, Voćinu, Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Baćinu, Petrinji, Skeli, Kostrićima, Lovasu...
 
Agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je upravo u Draškovićevom rodnom kraju (istočnoj Hercegovini), kad je bez ikakvoga povoda i razloga (1. listopada 1991. godine), dakle, gotovo godinu dana prije ratnih sukoba u ovoj republici, napadnuto hrvatsko selo Ravno (u općini Trebinje) i teškim topništvom razoreno do temelja; katolička crkva je srušena i spaljena, kao i sve obiteljske kuće, a mještani koji nisu mogli pobjeći, okrutno su pobijeni – od staraca i starica, do žena i djece, ukupno njih 24. Uz domaće četnike, u tom zločinu su sudjelovali vojnici „JNA“ i dobrovoljačke skupine crnogorskih ekstremista i četnika. Prema izjavama očevidaca ovog napada, oficir „JNA“  je radi zastrašivanja ostalih vojnika, strijeljao njih četvoricu, koji su odbili srušiti toranj katoličke crkve. Događalo se to u vrijeme kad su Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Šibenik i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj već bila izložena opsadi i brutalnim razaranjima.
 
U nepune tri godine, Srbi su vojno zauzeli preko 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine, što je i muslimane – Bošnjake natjeralo da konačno shvate svu ozbiljnost situacije, te s Hrvatima krenu u protuofenzivu. Agresija srpske vojske i četnika bila je uzrokom da je Vijeće sigurnosti UN-a, 1993. godine izglasovalo rezolucije br. 819 i 824 kojima se stvaraju „sigurnosne zone“ na šest područja u B i H: u Bihaću, Goraždu, Sarajevu, Srebrenici, Tuzli i Žepi, kako bi se spriječilo razaranje ovih mjesta i daljnje masovno ubijanje i protjerivanje domicilnih stanovnika. No, to nije zaustavilo agresora.
 
Međunarodna zajednica pokazala se neodlučnom u zaustavljanju etničkog čišćenja, pa je tolerirala je čak i masovne zločine u tim „zaštićenim zonama“ u koje su bile raspoređene naoružane postrojbe UN-a, kao primjerice, u Srebrenici. Novi srpski nacionalni junaci, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, uz potporu Srbije i „VJ“ („JNA“ je u međuvremenu preimenovana u „Vojsku Jugoslavije“), nastavljali su započeto, usprkos svim apelima koji su stizali iz svijeta. Na genocidu i etničkom čišćenju stvorena je na kraju i zločinačka tvorevina, nazvana „Republika Srpska“. Imaju li Nož, Molitva prva,Molitva druga (i slična literatura) ikakve veze s time? Na to pitanje mi odgovor znamo. A oni? Znaju li oni?
 

Zlatko Pinter

Tko je zapravo Hrvat kojemu se dive mali Nijemci?

 
 
I danas, četiri stoljeća nakon smrti Janka Šajatovića, poznatijeg kao Krabata, stanovnici savezne pokrajine u kojoj je živio dive se njegovom liku i djelu. Ali Krabat očarava i male i velike Nijemce u cijeloj zemlji.
http://www.dw.com/image/36907309_303.jpg
Povjesničar Hans-Jürgen Schröter s portretom Krabata koji je, prema postojećim skicama i opisima, napravio jedan lokalni umjetnik
 
Pomoć, učenje, prijateljstvo, ljubav prema bližnjemu, pravednost, tolerancija... To su riječi koje djeca četvrtog razreda osnovne škole u Hoyerswerdi koriste u svojim opisima Krabata, legendarnog lužičkosrpskog čarobnjaka. Krabat je njihov junak i uzor, a ne neki Disneyjev lik, stoga je u regionalnom muzeju organizirana dodjela nagrada najboljim učenicima iz regije koji su pisali ili crtali na temu "Krabat danas". No nisu samo djeca lužičkosrpske manjine (zapadnoslavenski narod koji živi u istočnom djelu Njemačke, u kraju poznatom i kao Lužica) odrasla uz priče i sage o tom čarobnjaku. Uz priče o njegovom junaštvu odrastale su generacije djece diljem Njemačke pa i šire, snimani su filmovi, pisani romani, skladane opere. No njime očarana nisu izgleda samo djeca, nego i odrasli. Uvijek rado Krabatov lik oživljava Wolfgang Kraus. Stoga je radost njegovog pojavljivanja na dodjeli nagrada među djecom bila još veća.
 
Kako je Wolfgang Kraus postao Krabat
 
Tako Wolfgang, kadgod za to ima priliku, već 16 godina dijeli svoju fascinaciju Krabatom s drugima. A sve je počelo sasvim slučajno, kada ga je kćer pozvala da s njom glumi u predstavi o Krabatu. "Osim što sam se, na svoje čuđenje, jako lako uživio u ulogu, na iznenađenje svih je moja sličnost s Krabatom iz priče bila nevjerojatna. Tako sam potaknut podrškom ostalih nastavio glumiti. S vremenom su me sve češće zvali da sudjelujem u svakoj prigodi u kojoj se pojavljuje Krabat i tako sam s vremenom postao Krabat", priča Wolfgang u razgovoru za DW. A nevjerojatna je i priča koja veže Wolfganga i Krabata. Wolfgang je, naime, kao arhitekt iz zapadne njemačke na istok stigao 1991. godine, a nedugo potom i preselio u Groß Särchen gdje je kao arhitekt angažiran da napravi koncept mjesta. Tako je polako upoznao tematiku Krabata jer se čitava regija između Hoyerswede, Bautzena i Kamenza naziva i Krabat-regijom. A ono nevjerojatno u ovoj priči je da je prije dvije godine Hans Jürgen Schröter (na naslovnoj fotografiji), povjesničar koji je istraživao povijesni lik Krabata, otkrio da Wolfgang živi upravo na posjedu koji je prije četiri stotine godina pripadao samom Krabatu!
 
Krabat - hrvatski uskok Janko Šajatović
 
No, tko je taj Krabat većini poznat samo iz legendi i saga, a s kojim su svi toliko opčinjeni da svaki posjetitelj koji dođe u lužički kraj ima osjećaj da je njegov duh sveprisutan? Krabatov identitet otkriven je zahvaljujući već spomenutom gospodinu Schröteru koji je dugih devet godina istraživao njegovo porijeklo. "Znali smo da je Hrvat jer ime Krabat upravo znači Hrvat, kako su ga i zvali Lužički Srbi, no posebnog traga osim ploče u crkvi u Wittichenau nismo imali", priča nam Hans Jürgen Schröter napominjući kako njegovo istraživanje nije teklo glatko. Pune tri godine nije se, kaže, skoro pomaklo s mjesta, no on je kao obiteljski istraživač na to navikao.
 
Postojalo je devet različitih načina kako se njegovo ime pisalo, a temeljitim istraživanjem različitih povijesnih dokumenata utvrđeno je kako je Krabat zapravo Janko Šajatović, žumberački uskok koji je davne 1658. godine došao na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe. Nakon što je postao poznat po svojim vojničkim sposobnostima saski ga knez poziva da bude u njegovoj osobnoj gardi. Za nagradu mu kao čovjeku od povjerenja knez dariva imanje u Groß Särchenu gdje je svojim znanjem i vještinama, budući da je bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u tom kraju koji su već tada naseljavali Lužički Srbi, pomagao ljudima na različite načine. Učio ih je isušivati močvare, graditi mlinove, pokrenuo je poljoprivredu u tom kraju. Omiljen među plemstvom, a i narodom, brzo je ušao u legendu, pa su se i nakon njegove smrti širile priče o njegovom junaštvu i pripisivale mu se nadnaravne moći što je rezultiralo sagama i legendama o njemu koje su bile inspiracija mnogim piscima. Dok su u Njemačkoj, zahvaljujući mnogim pričama, knjigama i filmovima, a i novijim saznanjima, Krabatov lik i djelo prilično poznato, u Hrvatskoj su rijetki čuli za njega. Da će se to uskoro promijeniti nada se Monika Bračika, rođena Šajatović, koju je kao jednu od Krabatovih potomaka preko crkvenih knjiga u Jezernicama na Žumberku pronašao povjesničar Schröter. Po uzoru na svog pretka, ona velikim angažmanom i raznim aktivnostima te turističkim sadržajem pokušava vratiti život u iseljeni žumberački kraj.
 
Krabatov duh i danas prožima lužički kraj
 
Mnoga društva, škole, udruge i proizvodi u lužičkom kraju nose njegovo ime. Kako je i Krabat prije četiri stotine godina pokušao cijeli taj močvarni kraj pretvoriti u plodno područje, tako danas udruga koja nosi njegovo ime ovaj kraj pokušava ekonomski oživiti u njegovom duhu. U svrhu samoodrživosti pokrenuta je cijela paleta proizvoda koji nose njegovo ime: limunada, pivo, likeri, mliječni proizvodi, no među turistima je ipak najpoznatije selo Schwarzkollm, poznato po jednoj najpoznatijih njemačkih saga o Krabatu. U njega hodočaste posjetitelji iz cijelog svijeta fascinirani ovim neobičnim junakom.
 
Na prvi pogled bi se moglo učiniti da stvarni Janko Šajatović možda baš i nema nema dodirnih točaka s Krabatom iz priča, no svi naši sugovornici tvrde da itekako ima. Štoviše, aktualna njemačka politika i atmosfera u društvu dali su mu novo značenje i dimenziju. Možete li zamisliti da jedna izbjeglica dođe u Njemačku i ostavi toliki trag u kraju u kojemu živi da se svi žele ugledati na njega? Iz današnje perspektive to možda izgleda drugačije, no prije četiri stotine godina Janko Šajatović bio je tek žuberački uskok - izbjeglica koji je svoj novi dom pronašao među sjevernim slavenskim narodom Lužičkih Srba. I kao katolik među protestantima našao način za miran suživot sa svima. Zato je i danas uzor od kojega mnogi mogu (i žele) učiti.
 

http://www.dw.com/hr/krabat-tko-je-zapravo-hrvat-kojemu-se-dive-mali-nijemci/a-36907099

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1425 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević