Get Adobe Flash player

Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. godine (1715.-2015.)

 
 
Povodom 300. obljetnice slavne obrane Sinja 1715. godine, upriličen je Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. – 2015. Prvi dio ovog skupa, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održan je 12. svibnja u Zagrebu, u palači HAZU-a, dok se drugi dio programa održao u Sinju od 14. do 17. svibnja.
 
Prigodom otvaranja skupa u Zagrebu predsjednik HAZU Zvonko Kusić je istaknuo kako je riječ o skupu koji se bavi istraživanjem hrvatskoga nacionalnog identiteta, odnosno pitanjem štovanja Gospe Sinjske te kulta Alke, koja je, kako je rekao, sinjska, cetinska, hrvatska i međunarodna.
- Mi Hrvati možemo biti sretni i ponosni što imamo ovakvu manifestaciju koja spaja naciju. Alka je jedan fenomen. Nepoznato je i u Hrvatskoj i izvan nje da se na ovakav način slavi vojna pobjeda i to u jednom siromašnom ambijentu. To je na neki način simbolički i povijest hrvatskog naroda. Alka se trčala u razdobljima od Mletačke Republike do slobodne Hrvatske i u svojoj se biti nije mijenjala. Alka je živi spomenik, najprije je bila lokalna – sinjska i cetinska, zatim nacionalna hrvatska te je postala internacionalna kao dio Svjetske baštine UNESCO-a, kazao je akademik Kusić, podsjetivši na događaje koji su prethodili Alki, od doseljenja stanovnika iz Rame u Sinj 1687. do pobjede nad Osmanlijama 1715. Kolektivna patnja i kolektivna pobjeda dva su elementa koji dominiraju u ovom fenomenu, kazao je akademik Kusić, istaknuvši štovanje Gospe Sinjske kao neodvojivog dijela Alke koje je, zahvaljujući franjevcima, snažno utjecalo na identitet ljudi sinjskog kraja.
 
Podsjetivši kako je u nekoliko svojih romana tematizirao sliku Gospe Sinjske i Alke, akademik Ivan Aralica je istaknuo kako nije pisao povijesne romane. Nukalo me je na pisanje takvih romana (Put bez sna, Duše robova i Psi u trgovištu) želja da u tom fundusu povijesne zbilje pronađem formulu za svoje parabole i poruke, među kojima je i ona da se bilo koje zajedništvo, pa i nacionalno, ne može graditi na mržnji, nego na ljubavi, i prema unutra i prema van, rekao je Aralica. Sinjski dio znanstvenog skupa održao se u dvorani franjevačkog samostana i u Alkarskim dvorima. Cijeli je program simpozija razrađen u tri znanstvene cjeline s 55 predavača. Prvi dio simpozija obradio je „Opću Povijest Sinja i Cetinske krajine“,  drugi dio „Povijest Svetišta i kult Gospe Sinjske“ i treći dio „Povijest Sinjske Alke“.
 
Prigodom znanstvenog skupa tiskana je „programska knjižica“ u kojoj predsjednik Organizacijskog odbora fra Josip Grbavac piše kako „ima dvije svrhe: poslužiti kao radno pomagalo sudionicima i publici tijekom same manifestacije te o zbivanjima sačuvati trajni, pisani trag“. U nastavku Proslova fra Josip piše kako je „kult Čudotvorne Gospe Sinjske vezan uz konkretni povijesni događaj iz kojega možemo iščitati biblijsku poruku u kojoj se Bog objavljuje kao onaj koji oslobađa ljude iz ropstva. Upravo u slavnoj obrani Sinja imamo primjer kako u konkretnoj hrvatskoj povijesti, u tragičnim zbivanjima, Bog intervenira, izbavlja narod od ropstva posredovanjem blažene Djevice Marije“.
 
U jubilarnoj 300. godini te čudesne Gospine pobjede nad Turcima Gospa nas još više unosi u otajstvo našega života. Stavlja nas u ozračje proslave u kojoj nam Blažena Djevica svijetli kao najidealniji uzor ljudske suradnje s Bogom. To je plod Božje ljubavi i ljudske nesebičnosti objavljujući što je Bog pripravio onima koji ga ljube.U tom svijetlu vjere istinski pogled u prošlost više je od učenje na greškama, maglovito sjećanje ili slavljenje pojedinih događaja; istinski pogled u prošlost nadilazi hvalospjeve ili možda tužaljke; istinski pogled u prošlost nije korak unatrag, nego svijetlo za iskorak u budućnost.
 
U svakom jubileju čuvari Svetišta sinjski fratri zajedno s vjernim pukom cetinske krajine predali su nam posebne vrijednosti koje su ostale kao trajni znak i zahvala Bogu i Gospi za primljene milosti. To djelovanje fratara, kad su drugi put došli u Sinj 1687. god. i sve što su kroz 300 godina stvarali od legendarnog fra Pavla Vučkovića do danas je itekako vrijedno. Puno se toga pokazalo dobrim i to s poštovanjem treba čuvati i zadržati i u ovom jubileju posebno proslaviti.
 
-Sretni smo i ponosni što javnosti možemo znanstveno dokazati i pokazati to da nije bilo štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske i fratara, odnosno samostana u Sinju, vjerojatno se ne bi sačuvao kontinuitet pa ni održavanja Alke. Posebno se radujem što su se oko ove manifestacije zajednički okupili uz Franjevački samostan Gospe Sinjske i Alkarsko društvo svi gradovi i općine Cetinske krajine, jer se u 50-godišnjem razdoblju komunizma Alka pokušala prisvojiti i odvojiti od bilo kakva vjerskog sadržaja, a u službenoj komunikaciji Gospina uloga u pobjedi nad Turcima uglavnom se prešućivala, iako su Gospa i franjevački samostan u Sinju, kao glavni kohezijski čimbenici, sačuvali kontinuitet slavlja do dana današnjega.  Da bi Čudotvorna Gospa Sinjska i Alka ostale izravno vezane uz slavnu pobjedu i sačuvale svoju izvornu povezujuću snagu, koju su nekoć imale, trudili smo se da se, slaveći ovaj časni 300. jubilej slavne pobjede pod Sinjem, pod zaštitom te iste Gospe, zajedno zagledamo u zajedničku nam baštinu iz koje smo ponikli, baštinu koja nas je obilježila. Slaveći ovu 300. obljetnicu „laetamur iis quae recordamur“- kako veli Ciceron - veselimo se onome čega se sjećamo.Veselimo se jer velike uspomene čine narode velikima, kazao je fra Josip Grbavac ravnatelj Franjevačke gimnazije i predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodnog znanstvenog skupa.
 
Vanjska proslava jubilarne 300. Sinjske Alke održat će se 9. kolovoza pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gđe. Kolinde Grabar Kitarović, a na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza točno na dan te slavne pobjede nad Turcima pod Sinjem 1715. godine  proslava će se održati svečanom procesijom i svetom Misom koju će kao papin delegat predvoditi uzoriti kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup.
 

Nives Matijević

Čiprovci – jedna od koljevaka Pejačevića

 
 
Na poziv gradonačelnika Čiprovaca u Bugarskoj, Anatolija Prvanova, hrvatska veleposlanica u Sofiji Ljerka Alajbeg posjetila je Čiprovce, mjesto povijesne poveznice Hrvatske i Bugarske. Naime, obitelj Pejačević, koja je dala dva hrvatska bana, vuče podrijetlo iz Čiprovaca (iako su Pejačevići pod prethodnim imenom Parčevići stigli u Bugarsku u XV. stoljeću s područja BiH). Đuro Pejačević je zajedno s nekolicinom Hrvata i Bugara, nakon poraza u Čiprovačkom ustanku protiv Turaka 1688. godine, izbjegao u Slavoniju i Srijem na područje bivše Austro-Ugarske Monarhije, gdje su stekli plemićku titulu grofova.
 
U Čiprovcima je obitelj Pejačević uživala poseban ugled, ne samo zbog stečenog bogatstva već i zbog uloge u nacionalnom i prosvjetnom osvještavanju stanovništva. Danas glavna ulica u Čiprovcima nosi ime Pejačevića, a stanovništvo je dobro upoznato s povijesnom ulogom ove obitelji, kao i bosanskih franjevaca i hrvatskih obitelji pristiglih iz dubrovačkog zaleđa, koji su ostavili snažan pečat u ovom kraju. Mjesto Čiprovci danas su povezani s mjestima u kojima su stolovali Pejačevići, kao što su Osijek (Retfala), Našice i Virovitica. Veleposlanica je također sudjelovala u programu festivala „Čiprovački ćilimi“, koji se svake godine održava početkom svibnja. Ćilimi se već nekoliko stoljeća tradicionalno proizvode u ovome kraju, a od 26. studenog 2014. uvršteni su u svjetski popis nematerijalne kulturne baštine. Tijekom otvaranja festivala stanovnike Čiprovaca i brojne goste, uz gradonačelnika, pozdravila je  i veleposlanica Ljerka Alajbeg  te upravitelj oblasti Montana i predstavnica UNESCO-vog Regionalnog centra za nematerijalnu kulturnu baštinu.
 
Prema istraživanjima Julijana grofa Pejačevića (1833.–1906.), kroničara svoje obitelji veoma je važno bugarsko razdoblje iz povijesti Pejačevića. Unatoč sumnjama nekih povjesničara, kasnije analize uglavnom su pokazale da su njegove tvrdnje povijesno utemeljene. To se poglavito odnosi na istraživanja  bugarske historiografije, uključujući ona koja su u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća izvršili Bojan Penev i Boris Jocov, a koja su se pozabavila povezanim obiteljima Parčević i Pejačević (te nekim drugim obiteljima koje su s njima bile u srodstvu), i to za vremensko razdoblje dok su te obitelji boravile na području današnje Bugarske. Detaljno se o tome govori u člancima bugarske nacionalne enciklopedije „Enciklopedija Bulgaria“ (Sofija, 1981.–1997.).
 
Kao preteče Pejačevića, Parčevići su se, spletom okolnosti, u drugoj polovici XIV. naselili u Bugarskoj. „Enciklopedija Bulgaria“ specificira da je Parčija sa svojom obitelji tamo stigao s dubrovčkim trgovcima, odnosno uz posredovanje trgovačkih veza Dubrovačke Republike. Razlog tom preseljenju nije sa sigurnošću utvrđen, ali je najvjerojatnije vezan uz sukobe s drugim suparničkim velikašima na području tadašnje jugoistočne Hrvatske, odnosno na teritoriju Bosanskoga Kraljestva. Parčijina je obitelj, naime, tamo imala svoje posjede, od kojih se u nekim izvorima izrijekom spominje Narona. Boraveći najprije u Trnovu u središnjoj Bugarskoj (do 1399. godine), Parčevići sele u zapadnije dijelove zemlje. Kao njihovo sjedište najviše se od tada spominje rudarski gradić Čiprovci, u oblasti Montana. Neki povjesničari stoga drže da obitelj zapravo odonud vuče podrijetlo.
 
Čiprovci su u to vrijeme bili upravno, gospodarsko i kulturno sjedište cijele regije, ležeći u plodnoj dolini rijeke Ogosta, pritoka Dunava, uz obronke Stare planine (Balkan) i blizu današnje granice sa Srbijom. U blizini naselja otkrivena su bogata nalazišta ruda, među kojima zlata, srebra, bakra i olova. Rudarstvo su tamo razvili saski rudari, koji su se doselili u XIII. i XIV. i bili katoličke vjere, za razliku od starosjedilačkih pravoslavnih Bugara. Osim njih, došli su onamo i dubrovački trgovci te bosanski franjevci. Još veća mješavina nacionalnosti i religija nastala je na tom području nakon turske okupacije.
 
Osim u Čiprovce, neki ogranci Parčijine obitelji naselili su se u druga okolna mjesta, pa čak su neka nova i osnovali, kao što su na primjer Kneže, Pejakovo (ili Pejačevo) i Čerka. Po tim su mjestima pojedini ogranci dobili imena, te su, osim Parčevića, postojali Kneževići, Pejačevići, Čerkići i Tomagjonovići.
 
Rodoslovlje prvih Pejačevića
• Parčija - spominje se 1386.
· Nikola I. Parčević - sin Parčije
· Andrija I. Parčević - sin Parčije
· Petar I. Parčević - sin Andrije I., umro nakon 1423.
· Nikola II. Parčević - sin Petra I., spominje se 1437.–1470.
· Gjoni (Ivan, Gyoni, Gioni ili Giono) Parčević - sin Nikole II., spominje se 1481., imao je sinove:
· Ivan I. Parčević - spominje se 1563.
· Stjepan Knežević
· Tomislav (Tomo) Tomagjonović
· Dmitar Pejačević - spominje se 1561.–1563., prvi se počeo zvati Pejačevićem
· Nikola I. Pejačević
· Juraj (Đuro) I. Pejačević - barun, oženjen Margaretom Parčević
· Marko I. Pejačević
· Matija I. Pejačević - oženjen Agatom Knežević, umro oko 1688.
 

Vid Hinković

Zločinac Leopold I.: Slijepac slijepca u jamu vodio...

 
 
Dan 30. travnja se dugo spominjao kao dan hrvatske žalosti za hrvatskim banom Petrom Zrinskim i hrvatskim knezom Franom Krstom Frankopanom, koji su na taj dan 1671. godine u 9 sati ujutro bili pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu odsijecanjem glava. Zločinac Leopold I. pomilovao je Petra te mu nisu odsijecali desnu ruku prije odsijecanja glave, kojom je potpisao ujedinjenje saborske i okupirane Hrvatske pod Osmanlijama što je austrijski okupator smatrao zločinom, tako da se hrvatski ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan mogu i trebaju smatrati prvim ujediniteljima kršćanske i od Turaka okupirane povijesne kraljevine Hrvatske. Prije je odsječena glava knezu pred očima njegova šurjaka bana Petra Zrinskog.
 
Prilikom pogubljenja je na stratištu hrvatski ban Petar Zrinski uzviknuo krvnicima: "Vi se više plašite od mene!", dok je zločinac Leopold I. podrugljivo izjavio kako je "slijepac slijepca u jamu vodio"! Ne samo njih dvojicu nego su im cijele obitelji sa ženama i djecom poubijali i uništili ovi Leopoldovi zlotvori. O oni su stalno radili na uništenju hrvatskoga naroda, kao i svi drugi okupatori. Dok je Nikola Šubić Zrinski brano Siget, Bečki dvor mu nije htio poslati vojnu pomoć iako je austrijska vojska bila udaljena pedesetak kilometara dalje. Radili su na tome neka ginu ti ludi Hrvati. Nakon sječe glava Zrinskom i Frankopanu sve njihove feudalne posjede su naseljavali balkanskim Vlasima, od kojih se jedan dio pretvorio u srbočetnike našega vremena, zbog nekakve pravoslavne vjere.
 
Povjesničari jasno pišu među kojima i poznati Mate Marčinko iz Hrastovice kako su ti Vlasi bili krvoločniji i od Turaka, ubijajući i posljednje Hrvate da bi im preoteli posjede za koje u naše vrijeme uzvikuju "Ovo je Srbija!". Sve do tada nikakvih pravoslavnih ni Vlaha ni Srba nije bilo na hrvatskim prostorima. Naseljavanje je bilo sredinom 17. stoljeća. I još nešto, na ovaj dan u Prvom svjetskom ratu Englezi su s Italijom sklopili tajni savez o prelasku na stranu Antante za što će Italija dobiti hrvatske jadranske prostore Istre i Dalmacije. Tako je Engleska trgovala sa našim hrvatskim prostorima na Jadranu, da bi pobijedila u Prvom svjetskom ratu. I još nešto, uoči ovoga tužnog nadnevka za Hrvate u Zagrebu je umro veliki hrvatski obraćenik general Janko Bobetko, koji je odigrao jednu od vodećih uloga u velikom Domovinskom ratu izjavljujući javno na Hrvatskom radiju kako je sretan da se mogao odužiti svome hrvatskom narodu za sve zločine koje mu je učinio pri rušenju NDH.
 
Ali za čudo upravo je taj veliki hrvatski obraćenik general Janko Bobetko utemeljio Hrvatski generalski zbor kao vrhovno ratno tijelo u miru koje ga je zaboravilo. I kakvi su to hrvatski visoki ratni časnici da zaborave svoga utemeljitelja i jednoga od pobjednika u velikome Domovinskom ratu, dok u isto vrijeme zločinačka jugopartija SDP slavi svoga titoističkog utemeljitelja Ivicu Račana, koji je na isti dan otišao k svom zločincu Titu. Njegove nasljedničke spodobe slave onoga koji je uzvikivao kako je HDZ stranaka opasnih namjera, koji je pozvao svoje jugopartijce da napuste sabornicu kada se glasovao za slobodnu RH i koji je činio sve da se održi titoistička jugotvorevina u vezi koje svi državotvorni Hrvati uzvikuju "Smrt svakoj jugosferskoj ideji!". To neka dobro zna i nova predsjednica RH koja čini nekakve propuste Pupovcima i Stanimirovićima, vrijeđajući one koji su za nju glasovali. Primati četničke zločince je vrijeđanje Hrvata nakon svega što su nam činili nad Hrvatskom i još uvijek čine nad Veljkom Marićem ili paljenjem hrvatskih zastava po Beogradu. Nikakvi summiti sa četničkom Srbijom ne bi smjeli dolaziti u obzir u ovakvim uvjetima. To poručuju tisuće Hrvata koji složno uzvikuju "Smrt svakoj Jugoslaviji, tamnici i grobnici hrvatskoga naroda! Za Slobodnu Hrvatsku - Spremni!"  
 

Mate Ćavar

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Utorak, 12/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1016 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević