Get Adobe Flash player

Srpska vojska u Ljumi 1912.

 
 
Pokolji u Ljumipredstavljaju seriju krvavih odmazdi nad civilnim stanovništvom oblasti Ljume, koje je srpska vojska provodila tijekom okupacije Albanije u balkanskim ratovima 1912.-1913. Krajem 1912. godine, u prvom balkanskom ratu, Kraljevina Srbijaje okupirala veći dio Albanije. Srbija je nastojala da izađe na Jadransko more, što je smatrala operacijom od strateškog značaja. Trećom armijom koja je osvajala Albaniju komandirao je general Božidar Janković. Albansko stanovništvo se tome protivilo, i pružalo je otpor srpskoj vojsci. Zbog toga su uvedene drastične mere odmazde nad civilnim stanovništvom.
http://mlicanin.weebly.com/uploads/3/0/9/1/3091963/6538112_orig.jpg
Srpska vojska ostavila krvav trag, piše The New York Times 31. prosinca 1912. Kada je general Božidar Janković vidio da se plemena Ljume opiru napredovanju srpskih trupa k Jadranskom moru, proglasio ih je za ljudski odrod koji treba pobiti, nakon čega je naredio trupama da nastave s posebnom žestinom. Prema pisanju stranoga tiska, srpska vojska je masakrirala civilno stanovništvo, muškarce, žene, djecu, i popalila 27 sela u oblasti Ljume. Izveštaji govore o nečuvenim zločinima srpske vojske, uključujući spaljivanje žena i djece vezanih za plastove sijena, pred očima očeva. Nakon toga, oko 400 muškaraca iz Ljume se dobrovoljno predalo srpskim vlastima, ali se navodi da su odvedeni u Prizren, gde su poubijani. The Daily Telegraph je tada pisao da su "svi užasi historije premašeni zvjerstvima koje su počinile trupe generala Jankovića", a The New York Times da je "Srpska vojska ostavila krvav trag".
 
Pokolj u Ljumi 1913.
 
Na londonskoj konferenciji prosinca 1912. odlučeno je da Ljuma ostane Albaniji, ali srpska vojska se nije povukla. Albanci dižu veliku pobunu u rujnu 1913. godine, nakon čega je Ljuma je još jednom teško stradala u odmazdi srpske vojske. Navodno, pričuvni časnici su dobili naređenje da selo u Ljumi zapale i sve što u njemu zateknu stave pod nož. Oni su pokušali da se odupru, izvještavajući zapovjednika da u selu nema nikoga osim žena i djece i tražeći preispitivanje naredbe. No, kapetan Jurišić, koji je radio u sporazumu s potpukovnikom Milićevićem, potvrdio im je naredbu za ubojstvo svih žitelja sela.
 
Prema pisanju Dimitrija Tucovića, jednog od sudionika albanskog pohoda, srpske trupe su ušle u albansko selo u kojem nije bilo muškaraca. Za dva sata poubijano je više stotina ljudi: Za dva sata selo je bilo potamanjeno uz scene koje je teško reći. Plotuni su poobarali žene koje su držale dojenčad u naručju; pokraj mrtvih majki naricala su njihova dječica koja su slučajno bila pošteđena metka: tijela, kao jela vitka, lijepih gorštakinja popadala su kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je 500 duša.
 
Prema Tucoviću, klanje je obustavljeno kada je dio oficira uložio energičan protest, priznajući da „divlji Arnauti“ zarobljene srpske vojnike razoružaju pa puste, a srpska vojska ubija njihovu djecu. Nakon toga, leševi su potrpani u kuće a kuće zapaljene, da bi se zločinu prikrio trag. Izvještaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima navodi pismo srpskog vojnika koji opisuje kaznenu ekspediciju krajem rujna protiv pobunjenih Albanaca. On piše da se "strašne stvari dešavaju ovdje" i pita se "kako ljudi mogu biti toliko surovi da počine takva zvjerstva". U nastavku piše: „Ne usuđujem se da kažem više, ali mogu reći da Ljuma (albanska oblast pored istoimene rijeke) više ne postoji. Nema ničega osim leševa, prašine i pepela. Tamo su sela od 100, 150, 200 kuća, gdje više nema ni jednog čovjeka, doslovno ni jednog. Skupljamo ih na gomile od 40-50, i probadamo bajunetima do posljednjeg. Pljačka je na sve strane. Oficir je rekao vojnicima da odu u Prizren i prodaju stvari koje su ukrali“.
 
U prosincu 1913. godine, poslan je službeni izvještaj velikim silama s detaljima o pokolju Albanaca u oblasti Ljume i Debra, koji je izvršen nakon proglašenja amnestije od srpskih vlasti. U izvještaju se navode imena i prezimena osoba koje su ubili srpski odredi, često na najokrutniji način: spaljivanjem, klanjem, mesarenjem bajunetima i tome slično. Također se navodi detaljan popis spaljenih i opljačkanih sela u oblasti Ljume i Hasa.
 
Poricanje
 
Vijest o stravičnim pokoljima u Ljumi ubrzo je procurila u javnost. Vlada Srbije je većinu izvještaja o ratnim zločinima dočekala službenim poricanjem. S druge strane, beogradski tisak je pokušao ublažiti razmjere zločina. Dopisnici beogradskih listova javljali su da je jedno selo u Ljumi uništeno jer su se Albanci navodno zatvorili u kuće i do posljednjega uporno branili. Tucović kvalificira ovu verziju kao "namjernu obmanu javnosti".
 

Marta Kovačić

Književni povjesničar koji je utirao putove suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu 31. svibnja javnosti je predstavljen Zbornik o Đuri Šurminu, sinteza radova sa Znanstvenog skupa o Đuri Šurminu koji je, u sklopu niza znanstvenih skupova Hrvatski književni povjesničari, održan 21. i 22. travnja 2016. u Zagrebu, Varaždinu i Čazmi pod pokroviteljstvom HAZU. Skupovi se održavaju kao dio znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari koji vodi prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a koji je istaknuo da se Zbornik objavljuje povodom 150. godišnjice Šurminova rođenja i 80. godišnjice smrti. „Šurmin je bio jedan od književnih povjesničara koji su utirali putove suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji i stvorili pretpostavke za moderne pristupe“, kazao je Maštrović.
https://www.hrstud.unizg.hr/_news/37833/djuro.jpg
Spomenuo je da su raniji skupovi o hrvatskim književnim povjesničarima bili su posvećeni Mihovilu Kombolu, Slavku Ježiću, Franji Fancevu, Tomi Matiću, Albertu Haleru, Branku Vodniku, Ivanu Milčetiću, Dragutinu Prohaski, Milanu Rešetaru, Vatroslavu Jagiću, Šimi Ljubiću, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Ivi Frangešu i Antunu Barcu, a zbornici s tih skupova sadrže 587 znanstvenih i stručnih priloga na 8280 stranica. Idući skup iz niza Hrvatski književni povjesničari održat će se u studenom u Zagrebu i Dubrovniku i bit će posvećen Miloradu Mediniju.
 
Zbornik o Đuri Šurminunastao je zajedničkom suradnjom izdavača Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te suizdavača Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilišta u Zadru, Sveučilišta u Puli te Hrvatskog filološkog društva. U Zborniku o Đuri Šurminu predstavljeni su radovi znanstvenika iz pet hrvatskih znanstvenih središta (Zagreb, Osijek, Split, Zadar, Varaždin) kao i iz inozemstva (Pescara, Bari, Mostar). Uz 25 znanstvenih i stručnih priloga, Zbornik o Đuri Šurminu istražuje različite aspekte znanstvenog naslijeđa ovog hrvatskog književnog povjesničara, književnog kritičara i političara. Sadržaj Zbornika predstavili su  akademik Dubravko Jelčići dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek.
 
Đuro Šurmin rođen je 4. rujna 1867. u mjestu Sišćani kraj Čazme, a umro je 22. ožujka 1937. u Zagrebu. Njegov znanstveni opus, uz ostalo, obuhvaća i važna djela s područja povijesti književnosti, povijesti i filologije: Povijest književnosti hrvatske i srpske (1898.), Iz zajedničke književne prošlosti Bosne i Slavonije (1901.), Hrvatski preporod (I–II, 1903.–1904.), a priredio je i zbirku srednjovjekovnih, pretežno glagoljskih spomenika (Hrvatski spomenici, 1898.). Od 1906. do 1908. te od 1910. do 1921. Šurmin je bio profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1906. do 1918. bio je saborski zastupnik Hrvatske pučke napredne stranke, a zatim Hrvatsko-srpske koalicije. Tijekom Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. u Narodnom vijeću SHS bio je povjerenik za trgovinu, obrt i industriju, a u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je ministar za socijalnu politiku te kasnije ministar trgovine i industrije.
 

Marijan Lipovac

I u prvoj Jugoslaviji, i u Drugome svjetskom ratu Crnogorci su doslovno trijebili Albance

 
 
Pitanje Nikoli Masoničiću, visokom službeniku UDBA-e i prvoborcu iz Bara: Što se, na kraju, desilo sa preživjelim Albancima, i onima iz prvog i trećeg ešalona?
http://www.priznajem.hr/wp-content/uploads/2017/03/FELJ011003NOB4.jpg
– Oni su odavde odvedeni brodovima, sve tri grupe, ali se sudbina surovo poigrala s njima. Kod Trogira je bilo ostrvo – centar za obuku, bilo je ljudi i iz drugih krajeva, naročito iz regiona gdje je partizanski pokret bio slabiji. Jedne noći, izvjestan broj ljudi je ukrcan na trošni brod, i kad su bili na stotinjak metera od obale – brod se raspao. Ko nije znao da pliva – potonuo je, a među njima i 30 Albanaca. I to se sad prikazuje kao da je namjerno napravljeno, a u tom potonuću su poginuli i partizani koji nisu znali plivati.
 
Tijekom kolonizacije Kosova
 
Tridesetih godina XX. stoljeća vlast Kraljevine Jugoslavije je otimala zemljište od Albanaca sa područja Đakovice i Peći i dodjeljivala Crnogorcima. Kada su sile Osovine 1941. godine ušle u Jugoslaviju, mnogi Crnogorci su pobjegli u Crnu Goru. Mnogi izbjegli crnogorski kolonisti su se tijekom rata nalazili u Baru. Kosovski Narodno-oslobodilački pokret je početkom siječnja 1944. godine na konferenciji u Bujanu donio odluku o ujedinjenju s Albanijom. Jugoslavenski komunisti nisu priznali tu odluku. Krajem prosinca 1944. godine izbila je pobuna Albanaca na Kosovu protiv vlasti nove Jugoslavije, predvođena od nacionalističkih komiteta, koje su činili balisti.
 
Mobilizacija
 
Jedna od mjera za uvođenje reda na Kosovu sastojala se i u mobilizaciji Albanaca u Jugoslavensku vojsku, kako bi mobilizirano ljudstvo bilo sklonjeno iz žarišta pobune i istodobno dalo doprinos završnim operacijama. Jugoslavensko zapovjedništvo je u siječnju 1945. godine izdalo nalog za mobilizaciju Albanaca s Kosova od 16 do 65 godina. Međutim, albanski partizani željeli su boriti se u okviru Narodno-oslobodilačke vojske Albanije, a ne Jugoslavije. U ožujku 1945. godine na Kosovu i Metohiji uhvaćeno je nekoliko tisuća Albanaca koji su se po planinama skrivali od mobilizacije u jugoslavensku vojsku. 11. ožujka 1945. godine u Đakovici su organizirane demonstracije žena protiv nasilnih mobilizacija sinova, braće i muževa.
 
Jugoslavenski partizani, u suradnji s albanskim partizanskim jedinicama, okupili su veći broj novaka iz Mitrovice, Prizrena, Vučitrna, Podujeva i Prištine (prema nekim izvorima oko 5.400. Albanci su iz općinskih centara okupljeni u vojarni u Prizrenu i na prijevaru razoružani, uz objašnjenje kako će im se oružje dati u Hrvatskoj i Sloveniji. Nakon toga, razoružane Albance preuzeli su naoružani čuvari Srbi i Crnogorci, koji su ih podijelili u tri različite grupe (kolone) i naredili im da marširaju ka Baru. Jugoslavenske vlasti namjeravale su ih uporabiti kao popunu Četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Među mobiliziranima bio je znatan broj sudionika u pobuni na Kosmetu, koji su širili glasine o tome kako će ih kad se ukrcaju u brodove potopiti u more.
 
Kolone
 
Kosovski Albanci su do Bara sprovođeni pješice preko planinskih vijenaca Kosova, sjeverne Albanije i Crne Gore (pravcem Prizren–Kukës–Skadar–Bar, gdje ih je trebao čekati brod za Dalmaciju, da ih pošalje na bojište. Prva kolona od oko 2.500 ili 3.700 ljudi je nakon nekoliko dana stigla u Bar, odakle je poslana u Istru. Druga kolona, od oko 2.472 ili 4.700 osoba, nastupala je putom Prizren–Zhur–Kukës–Puk-Skadar. Albance su partizanske jedinice iz Vranja i Pirota sprovodile do Skadra. Ljudstvo je neprestano forsirano bez obzira na veliki umor i iscrpljenost od dugog puta. Tijekom puta novake su maltretirali, a bolesni su ostavljeni da umru. Albanski izvori navode da su mnogi usput pretučeni i ubijeni, neki zbog pokušaja da ugase žeđ.
 
Crnogorski izvori navode kako je zbog neprijateljske agitacije na čitavom putu dolazilo do "grdnih incidenata". Najprije su mobilizirani Albanci prilikom prevoženja preko Drima pobacali nekoliko sprovodnika u vodu. Navodno, to se ponovilo i kada su prevoženi preko Bojane, ali se sve svršilo bez težih posljedica. U Skadru su Albanci predati 10. crnogorskoj brigadi, koja je imala zadatak sprovesti ih do Bara. Crnogorci su, prilikom susreta, Albance s bijelim kapama nazivali balistima. Formirana je kolona od 12 grupa. Uz kolonu su, na određenom rastojanju postavljeni borci iz Desete brigade. Po nekim svjedočanstvima, 31. ožujka u blizini Ulcinja odvojeni su bolesni i ranjeni, pod izgovorom da ih vode na oporavak u bolnice u Crnoj Gori. O njihovoj sudbini se nakon toga više ništa ne zna.
 
Manji sukobi
 
Kada su počeli pristizati u Bar, 1. travnja 1945. godine, kolona je razvučena nekoliko kilometara kroz Barsko polje, a ljudi su bili izmoreni i izmučeni. Tada se dogodio incident koji je bio uvod u pokolj koji je uslijedio. Po jednoj verziji, negdje u polju jedan od albanskih mladića ubio je crnogorskog vojnika koji mu nije dao piti vodu, nakon čega su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Po drugoj verziji, jedan Albanac zgrabio je pušku od crnogorskog sprovodnika na spavanju i ubio ga. Ubojica je potom pobjegao u masu, ali je ubijen neki mladić koji je časniku navodno pokušao uzeti pištolj. Sukobi su izazvali silno ogorčenje i spremnost na osvetu među Crnogorcima. Oni su zaposjeli položaje oko puta kuda se kolona kretala, kao i oko zgrade u Baru gdje su se trebali smjestiti novaci.
 
Pokolj
 
Mobilizirani Albanci zatvoreni su u veliku zgradu pod nazivom "Monopol duvana", površine od približno 300 m2, s dvorištem okruženim visokim zidinama. Crnogorski partizani bili su veoma neprijateljski raspoloženi prema njima, a jedan od časnika ih je dočekao riječima: „Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana. Tada je straža izdvojila 16 osumnjičenih za ubojstvo crnogorskog sprovodnika i odvela ih. Prema crnogorskoj verziji, masa je počela prosvjedovati, a neko je je bacio prokrijumčarenu bombu u pravcu stražara, nakon čega se začuo povik: "Pobuna Šiptara!" Stražari su prvo pucali u vis, a kada se gomila uspaničila, počeli su pucati i po ljudima. Kada su Albanci u koloni čuli paljbu, počeli su bježati prema planinama, nakon čega je uslijedila potjera i trenutna egzekucija.
 
„U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo djelovati po gustoj gomili, koja je u panici počela bježati na sve strane. Na povik 'Pobuna' stupila je u djelovanje satnija Zapovjedništva mjesta, a i svi građani koji su imali oružje. Mobilirani Albanci su počeli u neredu bježati prema sjeveru, ka brdima. Jedna bojna Desete brigade bila je u Starom Baru. Obaviješten o pobuni, on je u streljačkom stroju stao pred tu masu. To je bio strašan prizor. Poginulo je oko 400 ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno (politički povjerenik Primorske operativne grupe). Prema albanskoj verziji, čim su novaci dovedeni unutar zgrade "Monopola", Crnogorci su okrenuli puškomitraljeze prema njima i otvorili vatru. Oko 14 sati napadnuti su sa četiri strane svim vrstama oružja kao što su automati, mitraljezi, ručne bombe, pištolji i sl. Istodobno, vatra je otvorena i na novake koji su se nalazili u dvorištu "Monopola". Jedan od preživjelih, Azem Hajdini, svjedoči da je u zgradi bilo oko 1.000 ljudi, unutar dvorišta oko 2.200 do 2.500 ljudi, a neki su ostali na ulici ispred dvorišta.
 
Prostor dvorišta pretvoren je u rijeku krvi, a zgrada je uništena, s tijelima stotine mladića unutar nje. Po svjedočenjima preživjelih, pokolj je bio pripremljen, a unaprijed su bile pripremljene i iskopane jame. U Baru su se tada nalazile Deseta crnogorska brigada, oko stotinjak boraca Zapovjedništva mjesta, dijelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, i gomila naoružanih ranjenika, izbjeglica i mještana. Dijelovi 46. srpske partizanske divizije, sastavljene od Vranjanaca i Piroćanaca, su u Baru također sudjelovali u ubojstvima.  Pored partizana, bilo je i mještana koji su aktivno sudjelovali u pokolju. U ubojstvima su također sudjelovali i srpski i crnogorski civili protjerani s Kosova. Međutim, bilo je i mještana koji su albanske mladiće skrivali po kućama ili u stogovima sijena. Tijela žrtava bacana su u jame, u more, spaljivana ili zakopavana u masovnu grobnicu, pet kilometara od Starog Bara. Preživjeli Albanci koji su uhvaćeni su poslati na bojište.
 
Broj žrtava
 
Nikada nije točno utvrđeno koliko je Albanaca ubijeno toga dana. Brojke se kreću od 400 do 450 ljudi (službeni partizanski kroničari), do 1.500 do 2.000 (albanski povjesničari). Postoje i procjene prema kojima je tada u Baru ubijeno čak 4.300 ljudi.
 
Posljedice
 
Dan kasnije, smijenjen je i degradiran cijeli zapovjedni stožer, na čelu sa Gašom Markovićem. Međutim, nitko nije ozbiljnije kažnjen, a Boško Đuričković, politički povjerenik Primorske operativne grupe, je na neki način opravdavao svoje jedinice: „Naši vojnici bili su izazvani na najsvirepiji i najneljudskiji način, pa je zbog toga i došlo do te tragedije. Teško je bilo tražiti od prekaljenih ratnika, pod oružjem, u ratu, da ih se ubija, a oni da to nijemo podnose. Ovaj događaj je bacio ljagu na partizanski pokret i Bar u cjelini, jer je ostao upamćen kao najveća egzekucija na tim prostorima. U SFRJ je ovo bila tabu-tema o kojoj se desetljećima šutjelo
 
Masovna grobnica žrtava barskog pokolja otkrivena je tek nakon više od pola stoljeća. Otkrio ju je 17. rujna 1996. godine kosovski povjesničar, prof. dr. Zekeria Cana. Godine 1996. kosovski redatelj Ekrem Kryeziu, u produkciji Radiotelevizije Albanije, snimio je Viktimat e Tivarit, TV-film posvećen pokolju.(Vikipedija)
 

Teo Trostmann

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1062 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević