Get Adobe Flash player

U logoru na Jeniseju

 
 
Kad bi netko viknuo da se treba sklanjati jer pada stablo, neki ne bi bili sposobni ni da se izmaknu. U našoj su brigadi na taj način pored ognjišta poginula tri zatočenika. […] Jednom prilikom je našu brigadu zapalo saditi krumpir. To je bio pravi praznik. Bilo je, istina, strogo zabranjeno da se krumpir jede, ali nismo marili za posljedice. Pregladnjeli čovjek je kadar dati i život za jedan jedini zalogaj. Jeli smo krumpir onako nečist, često sa zemljom i začudo nikome se ništa nije dogodilo. Kasnije smo se Kitvojtenko i ja mnogo puta prisjećali tog dana i uspoređivali okus jabuka i sirovog krumpira koji smo tada jeli u Aleksejevki. Sirovi je krumpir bio nenadmašan. […]
https://lh3.googleusercontent.com/-2bDyKiaxgh4/V3LBphI2mUI/AAAAAAABOlc/Sp6Umzn_ZR0/s72-c/salekhardigarka-railway-156.jpg?imgmax=1600
Zahvaljujući tim radionicama [u Jercovu], svi su službenici, slobodni radnici, stražari, a pogotovo organi NKVD-a, dolazili po vrlo povoljnim cijenama do raznovrsnog namještaja, suhomesnate robe, odjeće i obuće, što je u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza bilo nezamislivo. […] Rukovoditelji straže, organi NKVD-a i drugi rukovodeći radnici napravili su sebi i po desetak pari cipela, valjenki [čizmi od valjane tkanine za gaženje snijega], odijela; cijele garniture sobnog i kuhinjskog namještaja. Opskrbljivali su se u izobilju suhomesnatim proizvodima, po vrlo niskoj cijeni. […] Zatočenici su među sobom ironično govorili da žena pukovnika Korobicina, poslije carice Katarine II. koja je bila glasovita zbog svojih 15.000 haljina, dolazi po broju haljina na drugo mjesto svih vremena u Rusiji. […] Za izradu skupocjenog namješta npr. trebalo je pisati kao da je vrijeme i materijal utrošen na neke sitne popravke, tako da se ti proizvodi poslije mogu naplatiti ispod svakog minimuma stvarne vrijednosti. A kad se nešto radilo za rukovoditelje logora, onda se sav utrošak materijala i radnog vremena morao otpisivati na račun tobožnje izrade nekog grubog namještaja za zatočenike. Ljudi su mjesecima radili raznovrstan namještaj, a ja sam morao njihov rad upisivati i prikazivati kao da je utrošen na izradu putova i drugih radova u šumi. […]
 
Kada sam se upoznao sa svim tim kriminalom organiziranim po nalogu onih koji su bili dužni striktno paziti na čuvanje zakonitosti, koji su sudili ljude i za najmanju sitnicu na deset i više godina robije, onih koji su prije osuđivali obične seljake kolhoznike samo zato što su pabirčili klasje žita u polju da bi se nekako prehranili i za to ih slali u ovakve logore, silno sam se zabrinuo ne znajući što (u)činiti. […] Prijavio sam se tehničkom rukovoditelju tih radionica, inženjeru Hausmanu, koji je kao zatočenik odradio svoj petogodišnji rok u ovom logoru i u njemu ostao kao slobodan službenik nakon izdržane kazne i otvoreno ga pitao kada će se završiti ta bestidna pljačka državne imovine i odmah mu rekao da ja više ne mogu dalje u tome sudjelovati. Hausman je bio najprije zaprepašten. Nije mogao vjerovati da mi je tako nešto palo na pamet. Zatim mi se nasmijao u lice. Nije, kaže, bar od mene očekivao da mu postavljam takva naivna pitanja. Najzad, taj čovjek mi je otvoreno rekao da sam, kako vidi, i nakon svega ostao velika naivčina i budala. – Slušaj, Baranovski, i upamti: svi mi vidimo i znamo da postupamo nezakonito. Mi to radimo svjesno, bez ikakve grižnje savjesti, jer to radimo po naredbi naših pretpostavljenih o čijoj volji ovisi i naš život. Treba biti potpuni idiot i luđak, pa istupiti protiv toga. […] U našoj radionici pljačkali smo samo državu. U drugim radionicama pljačkali su i državu i zatočenike. […] Dok su zatočenici hodali poderani i bosi, od materijala koji je dolazio za njih izrađivana su odijela, bunde, čizme i cipele za rukovoditelje logora. Dok su ljudi izgladnjivani i umirali od gladi ili se pretvarali u neizlječive bolesnike od pelagre, dotle je meso za njihovu ishranu prerađivano u kobasice i salame namijenjene isključivo neljudima u čijim smo se rukama nalazili. Ti su paraziti ne samo živjeli na račun zatočenika, njihovog sljedovanja i njihovog rada, već su, osim toga, izmišljali raznovrsne urote i disciplinske prekršaje kako bi nas prikazali što većim i opasnijim prijestupnicima koje treba budno paziti i čuvati, samo da bi sebi i na taj način osigurali položaj i spašavali se od odlaska na frontu. Mnogi su od njih za vrijeme svoga službovanja stekli bogatstvo upravo u vrijeme kada su sovjetski narodi živjeli u strašnoj oskudici i bijedi uslijed ratnog pustošenja. […] Za sva ta svoja nedjela još su dobivali redovita unaprjeđenja u više činove i raznovrsne druge nagrade i odlikovanja. […] ta je praksa ukorijenjena u svim logorima, a i u drugim privrednim i društvenim organizacijama. […]
 
Nakon naredbe da se žene izdvoje u poseban logor i da samostalno rade na sječi šumske građe, žene su došle u težak položaj. Primoravati te većinom mlade, pa i nedorasle djevojke na takve teške poslove bilo je bezdušno. […] Naročito je teških scena bilo među kriminalcima. Njima je u početku bilo dopušteno živjeti zajednički sa ženama, a poslije nekoliko godina došlo je naređenje da se izdvoje. Neki su imali i djecu. […] To su bila najnesretnija stvorenja na svijetu. Bez ikakve krivice, osuđena živjeti u logoru, lišena najelementarnije ljubavi i brige svojih roditelja. Ta su djeca ostajala u logoru sve dok ne bi dorasla za školu, a onda bi ih otpremali u specijalne dječje domove. […]
 
Za načelnika odjela NKVD-a Mehrinškog logorskog punkta bio je određen poručnik iz Jercova koji je za vrijeme rata ne samo rukovodio strijeljanjem, već i sam ubijao ljude osuđene na smrt. Za taj svoj posao bio je nagrađen ordenom i dobio čin majora. Međutim, da bi ga maknuli s očiju onih koji su ga poznavali u okolici Jercova, gdje je obavljao taj krvnički posao, poslali su ga u Mehringu na dužnost načelnika odjela NKVD-a. […]
 
Krasnojarsk! Kad smo čuli tu riječ, svima je srce zamrlo. […] Tek pred večer smjestili su nas, najzad, u prijemne prostorije krasnojarskog zatvora u koje su obično privremeno zatvarali pristigle robijaše. […] Dospio sam u neku veliku ćeliju br. 9, u koju su nagurali gotovo stotinu ljudi tako da se nije moglo spavati. […] Iako su među političkim zatočenicima mnogi bili intelektualci, učenjaci, inženjeri, tehničari i slično, ipak su gotovo svi određeni samo za fizičke poslove. […] Većinu su slali u rudnike ili na sječu i eksploataciju šuma, na teške fizičke radove. […]
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: 'Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi'. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […] Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali 'šuga'. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Nakon strijeljanja stražari su za taj posao redovito dobivali votku

 
 
Zatvorenika bi doveli u kancelariju koja je bila na kraju hodnika. Naređujući mu da stane mirno, okružili bi ga, dok je načelnik zatvora čitao odgovor Vrhovnog sovjeta na žalbu osuđenika. Većina tih ljudi ne bi razumjela sam sadržaj odgovora, već su samo pazili na posljednje riječi koje su bile vrlo kratke i jasne. Stražari su obično unaprijed znali sadržaj odluke i bili uvijek spremni da pri izgovoru posljednjih riječi odluke 'Odbija se molba za pomilovanje', odmah zgrabe osuđenika, usta mu začepe krpom, vežu ga i odvuku do izlaza iz zatvora gdje su već čekale pripremljene saonice. Obično bi potrpali na iste saonice nekoliko ljudi, vezali ih zajedno, pokrili ceradom i vozili u neku bivšu štalu gdje su ih strijeljali. […] Kako nam je pričao Bergman, stražari su za taj posao redovito dobivali votku. Norma je bila: dvije litre za operaciju izvođenja žrtve na strijeljanje i litra za samo izvršenje. Ljudski život je, očito, bio jeftin! Od Bergmana smo saznali također da su se vojnici NKVD-a na tim zadacima dosta često mijenjali. Dolazili su uvijek novi, jer bi njihovi prethodnici nakon nekog vremena počeli pokazivati znakove rastrojenosti. Neke takve, da ne bi mogli kasnije pričati o tim nedjelima, također su hapsili, osuđivali i strijeljali. Rijetko tko je i od njih mogao dugo izdržati na tom prljavom poslu. Ali, u Kargopolskom logoru našao se takav, neki poručnik NKVD-a čijeg se imena više ne sjećam. Ostao je na dužnosti krvnika gotovo do kraja rata. Kada su strijeljanja napokon obustavljena, on je za naročite zasluge nagrađen ordenom rada. Dobio je viši čin i preveden na viši položaj. Svi stanovnici jercovskog naselja dobro su ga poznavali i klonili ga se. […]
https://listverse.com/wp-content/uploads/2017/02/Gulag-Prisoners.jpg
Ćelija br. 4 [zatvora Aleksejevka] u koju su nas uveli bila je već prepuna ljudi. Nakon naših samica, u prvi mah smo im se obradovali dok nismo shvatili da su to kriminalci. Ti su se ljudi već ozvjerili, bili su bez ikakvih osjećaja. Opkolili su nas i bez riječi počeli pretresati kao da su oni stražari u dežurnoj sobi. Kako nisu našli ništa za jelo, skidali su nam odjeću. Tko se pokušao suprotstaviti, odmah je bio udarcima oboren na pod. Drugi bi ga hvatali za noge i ruke i skidali ga do gola. Za nepunih pola sata nismo se mogli prepoznati. Umjesto naše odjeće dali su nam neke prljave dronjke. Stjerali su nas u jedan kut gdje smo zaprepašteno gledali jedan drugoga gotovo ne shvaćajući što nas je to snašlo. Kada je uvečer kroz otvor na vratima dijeljena hrana i kad su najzad ti zlikovci dopustili da je i mi primimo, odmah su nam je oteli. Prošao sam do tada mnoge zatvore, ali to još nisam doživio […] U neko doba noći otvorio se prozorčić, a tri kriminalca su stražarima predala odjeću koju su nam oduzeli. U zamjenu su dobili komade kruha i čorbuljka od večere i to su sami odmah pojeli. Tako smo proveli prvu noć u aleksejevskom zatvoru. Slijedećih dana pakao se nastavljao. Ukinuto je pravo na šetnju. […]
 
Za doručak dobivali smo vruću vodu, umjesto čaja, s komadićem šećera [sladora] i po 200 grama kruha. Ali i to su nam kriminalci oduzimali. Ako se tako produži nećemo dugo živjeti. U logorima sam više puta dolazio u dodir s kriminalcima i često se uspijevao s njima dogovoriti. Ali se s ovim ljudima nije moglo ništa postići. Bili su osuđeni na glad. Odgađali su svoje umiranje na račun drugih. Sve se to radilo uz blagonaklonost straže i zatvorske administracije. Živjeti s takvim ljudima u istoj prostoriji bilo je nešto najgore što se uopće može zamisliti. Četiri dana je naša grupa živjela samo na vodi. […] U Aleksejevki je sve, prema njegovim [majstorovim] riječima, postavljeno tako da se zatočenicima što više otežaju uvjeti rada i života. Straža i nadzornici odabrani su s cijelog kompleksa Kargopolskog logora. Tko je bio bezdušniji imao je više vrlina za Aleksejevku. Majstor nam je rekao da nadzornici i straža tuku i prebijaju ljude i za najmanji prekršaj, a neposlušne odmah šalju u izolator koji su nazivali izolator zračne smrti. Bila je to neka vrst kaveza, podignutog 3 metra od zemlje. […] Čovjek u njemu nije mogao stajati uspravno već samo sjediti ili ležati. Ako bi hodao, morao se sagnuti. Nitko u takvom izolatoru nije mogao izdržati duže od 5 do 6 dana. Ljudi bi od hladnoće i vjetra umirali. Ali na to se nitko nije ni obazirao. Nije bilo dana da u aleksejevskom logoru nije poginulo desetak ljudi i to uglavnom političkih osuđenika […] Takvi neljudski uvjeti utjecali su i na promjenu svijesti i karaktera nekih logoraša. Ljudi su se borili za goli opstanak ne birajući sredstva. Ali bilo je ljudi koji su i u takvim uvjetima ostali čvrsti boreći se da vlastitim radom osiguraju bolju ishranu. Drugi su u borbi za život pljačkali kruh od svojih drugova. Neki bi se, kad ugledaju kod svog druga komadić kruha, bacali na njega kao životinje, otimali mu ga i odmah trpali u usta. Ljudi su se branili, tukli, pokušavajući vratiti oteto. Ali čovjek, ili ono što je još ostalo od njega, trpi i da ga tuku, ne obraća tome pažnju, samo gleda što prije pojesti ono što je oteo. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam jednom po izlasku iz izolatora promatrao u logorskom dvorištu. Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh. Umiješala se straža – dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku. […]
 
Logorska je administracija od načelnika do posljednjeg službenika bila čvrsto povezana u metodama iscrpljivanja i uništavanja logoraša. Za sve vrijeme koje sam proveo u Aleksejevki nije bilo nikoga kome bi se čovjek mogao i smio požaliti. Bezbrojni su bili primjeri pljačke, sve u skladu s propisima. Svaki osuđenik je npr. imao pravo na dobivanje paketa jedanput u tri mjeseca. Kada paket dođe, stražari pozivaju zatočenika da ga u njegovom prisustvu otvore i provjere do najmanjih sitnica. Svu bi hranu razdrobili da im slučajno ne promakne nešto. Odjeću ili obuću bi također do detalja pregledali. Sastavili bi zatim popis primljenih stvari. Ako bi osuđenik odvojio nešto vrjednije, onda bi i on dobio nešto za pojesti na licu mjesta. U suprotnom, sve te stvari išle bi u skladište zajedno s popisom. Ako čovjek želi što dobiti, mora uputiti zahtjev načelniku logora, ali preko nadzornika svoje barake. Da bi taj zahtjev stvarno stigao do načelnika logora, trebalo je podmititi nadzornika i druge posrednike. A posrednika je bilo toliko da samom primatelju paketa ne bi ništa vrjednije ni ostalo. Došlo je do toga da su ljudi bili zadovoljniji da im nitko ništa ne šalje. Jednog dijela muka oslobodili smo se kad je naša grupa, uz pomoć ljudi iz proizvodnog odjela, preseljena iz ćelije br. 4 u ćeliju br. 17. Za nas dvanaestoricu bila je to velika prednost, jer smo sada bar mogli pojesti hranu koja nam je pripadala. Veličina naše nove jazbine bila je 4,5 x 2,5 metara, a visina 2 metra. Prozora uopće nije imala. Unutra je bio samo dvokatni ležaj izrađen od oblica. Slaba električna sijalica danju je i noću samo škiljila. U blizini vrata nalazila se kibla. Ležali smo po šestorica na svakom ležaju. Smrad je bio neizdržljiv, jer je u blizini bio i zahod. Sve smo to morali šutke podnositi, lišeni svakoga prava žalbe u toku godine dana. Jedina svijetla točka našeg tadašnjeg života bilo je pravo ići na posao. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Granica teroru bila je – zatočenikova smrt

 
 
Norme su ispunjavane jedva s 50 do 55 posto. Uprava je pokušavala izaći iz te situacije pojačanim terorom. Brigade se ne bi smjele vratiti u logor dok potpuno ne ispune dnevnu normu! Neke su i noću ostajale u šumi na radu, pa i po nekoliko dana nisu puštane u logor. Rezultat tih izvanrednih mjera bio je još gori. […] Bilo je toga da su zatočenike budili čim bi legao, jer je morao ponovno ići na radilište. […] Sve ima svoje granice. Ovdje je granica teroru bila – zatočenikova smrt. […] Uvedene su i kazne na samom radnom mjestu. Osuđenici bi morali stajati u stavu mirno i gledati u sunce ili oblak tokom cijelog dana. Ako to zatočenik ne bi strpljivo izdržavao, već se micao, oni bi ga podizali na visoko isječeni panj. To se obično završavalo padom onesviještenog osuđenika i teškim ozljedama. […] U toku ljeta 1938. godine gotovo je potpuno izmijenjen logoraški sastav u Pojamenki. Većina je pomrla, a ostali su prebačeni na druga radilišta ovog logora. […] Naročito je teško bilo pripadnicima naroda s juga i istoka Sovjetskog Saveza, koji nisu bili navikli na hladnu klimu. Kavkasci i Uzbeki bili su najčešće žrtve tih surovih uvjeta. Slaba odjeća, hladnoća, vjetar i snijeg, sve je to uzimalo svoj danak. Privilegirani kriminalci, koji su imali rukovodeće dužnosti, a pogotovo kontrolu izvršenja normi, evidencija itd., primali su i mito da bi obračunavali više nego što se posla uradi. […] Život su nam posebno zagorčavali bitnici, kriminalci, koji su pomagali stražarima u održavanju logorskog reda. […] Ako netko od političkih zatočenika ne bi iz bilo kojeg razloga na vrijeme ustao (i ljeti i zimi u 5.30 h), kriminalci bi ljude još u polusnu bacali s njihovih drvenih ležaja na pod.
https://i1.wp.com/www.learning-history.com/wp-content/uploads/2017/05/Siberia-gulag-4.jpg
Na taj su način pojedini bolesni drugovi bili teško ozlijeđeni […] Kriminalci, doduše, nisu povećali produktivnost na radnim zadacima, ali se zato oko njih digla velika prašina. Svakog jutra bili su pohvaljivani kao dobri i vrijedni radnici. A ustvari razvili su sasvim drugu djelatnost – pijanke i kartanje. Kockali su se za pare i piće, na kocki čak dobivali ili gubili i svoje 'žene', političke osuđenice, koje su prisilili na zajednički život. Tučnjave, krvavi obračuni, pa i ubojstva, bivali su sve učestaliji. […] [15-godišnji] dječak je ušao u neku seljačku kuću, pored koje je radio, zatražiti malo kruha. Stražar ga je opazio i optužio za pokušaj bijega. Komandant je naredio da malog odmah strijeljaju. Očevici su nam pričali kako je dječak plakao zazivajući svoju majku, ali su ga krvnici bez milosti ubili. Otac tog dječaka bio je neki viši službenik Ministarstva pravde u Moskvi. Tragao je već odavno za uhapšenim djetetom. Kad je saznao da je u Kargopolu, došao je po njega, ali je našao samo grob svoga sina. […]
 
Na jednom drugom novom radilištu, tzv. Tridesetom pogonu, bilo je, čini se, gore nego bilo gdje drugdje. U toku zime 1937/38. godine pomrlo je tamo više tisuća zatočenika. Živjeli su u šatorima, a nerijetko i na otvorenom pod jelama u šumi, radeći po 12 sati dnevno na vrlo niskim temperaturama. Tjerali su ih dok ne bi potpuno posustali. Većina je tu ostavila i svoje kosti. […] Trideseti pogon nazivali smo gubilištem. Rijetko je tko tu preživio dvije zime. […] Ali, koliko god bile zastrašujuće mjere u našem logoru, postojalo je i gore mjesto: već spomenuta Osinovka, odjel našeg logora u kojem su živjeli invalidi i maloljetnici. […] Ovamo su slali sve one koji su zbog bolesti ili iscrpljenosti bili nesposobni za rad. […] S ekonomskog stanovišta, država je, svakako, u početku uložila velik kapital u izgradnju logora, ali se on do sada već potpuno amortizirao. Razgovarajući o tome detaljno i s iskustvom stečenim na vlastitoj koži, zaključili smo da je hapšenje milijuna nevinih ljudi izvršeno čak planski s unaprijed utvrđenim ciljem, radi ekonomske koristi i opravdanosti. Mi smo davali ne samo jeftinije jedinice proizvoda već su nas mogli upotrijebiti i za takve teške poslove za koje bi inače bilo teško naći radnu snagu. […] Sestra me podrobnije upoznala i s hapšenjima suradnika i službenika Kominterne i mojih poznanika iz jugoslavenske sekcije. […]
 
Brigadiri su bili uglavnom njegovi obavještajci, stručne neznalice, koji su pljačkali i zlostavljali zatočenike, zbog čega je plan stradao. […] Bilo je već proljeće 1940. godine. Pronio se glas da je Njemačka pregazila Dansku i Norvešku. […] Odjek tih ratova osjetili smo i na vlastitoj koži: naši obroci i do tada nedovoljni, počeli su se ponovno smanjivati. U logoru su se već širile glasine da nam hranu otkidaju kako bi Hitleru dali više žita i ostalih namirnica. […] Najveće smetnje proizvodnji pravili su kriminalci. Kao logor u logoru, oni su se ponašali prema svojim zakonima. […] U takvim okolnostima dočekali smo novi val hapšenja 'narodnih neprijatelja' koji će nedostatak radne snage u logorima riješiti bar na neko vrijeme. Nove žrtve bili su, uglavnom, Poljaci i Ukrajinci. Ti su ljudi, raznih profesija i podrijetla dovedeni iz Zapadne Ukrajine koju je SSSR tek bio zauzeo. Svi su oni prošli kroz istražne zatvore i svi odreda osuđeni kao 'protivnici sovjetske vlasti' na deset i više godina robije. […] Drugi su odvedeni na Kamčatku, 'otok smrti', kako smo nazivali taj veliki poluotok. […] Sami stražari su katkad govorili da je logor najbolje mjesto da se čovjek skloni s fronte. Taj porast osoblja trebalo je opravdati pred višim organima. Zbog toga je NKVD počeo iznova čeprkati po dosjeima osuđenika i konstruirati nekakve nove dokaze, podizati nove optužbe protiv već osuđenih, kao da se spremaju nove zavjere i antisovjetska propaganda u logoru. Stvoren je i logorski vojni sud koji je, uz pomoć široke mreže provokatora, hapsio nevine ljude, sudio im i izricao smrtne presude. Tih prvih ratnih dana mnogi su nevini ljudi bez ikakvih stvarnih razloga strijeljani. Što je situacija na fronti bila teža, to je stanje kod nas bilo nesnosnije. […]
 
Bio je to možda najbolje uređen logor [Mostovica] od svih u kojima sam do tada bio, sa svega 700 zatočenika. Svojim stvarno lijepim izgledom prikrivao je, međutim, gorku istinu o sebi. Ljudi su ovdje gotovo svakodnevno umirali od gladi. […] Uza sve to, k nama su stigli i neki zatočenici iz logora Bjelomorsko-baltičkog kanala koji su pobjegli pred njemačkim nadiranjem. Oni su preživjeli teška iskušenja i jedva se spasili od smrti i gladi. Pričali su nam i o masovnim strijeljanjima logoraša koji se uslijed iznemoglosti nisu mogli evakuirati pred Nijemcima. […] Ljudi su se brzo počeli oporavljati, kao da su oživjeli. I liječnica je mnogo pridonijela svojom njegom bolesnika. Ona je bila žena potpukovnika Jakovljeva, bivšeg vojnog atašea u Italiji. Muža su joj strijeljali 1937. godine, a nju osudili na 8 godina – zato što je živjela s izdajnikom! […] Na zidovima baraka osvanule su i parole da je svaki kubni metar građe izrađen preko plana ravan tenku ili avionskoj bombi protiv hitlerovskih hordi, da je svaki onaj koji radi na izvršenju zadataka za potrebe fronte aktivan borac za spašavanje i slobodu svoje domovine kao i onaj borac na fronti. Bila je to paradoksalna situacija, ali je i time stvorena atmosfera da osuđenici nisu više toliko mislili o svom položaju zatočenika pod stražom, o tome da su njihove žene i djeca negdje daleko od njih, možda bez kruha i bez krova nad glavom. Glavno je bilo da se za frontu proizvodi potrebna drvena građa! Jedna kinesko-korejska, pa ukrajinsko-ruska i još neke druge brigade prebacivale su norme za 100%. Ostajali bi raditi u šumi sve dok bi ih straža htjela čuvati. […]
 
Kada je na frontama išlo teže, hapšenja i strijeljanja su bila češća i masovnija. […] Hapšenja, strijeljanja, batinaški radni režim, ubojstva na radilištima bez ikakva povoda, a glad i krajnja iscrpljenost zatvorenika, sve je to mnoge potpuno demoraliziralo. […] Mi smo, doduše, još bili prilično daleko od fronte [zatvor u Jercovu], ali su sa svakim kilometrom približavanja fronte odlazile i stotine života nevinih zatočenika. […] [Zamjenik načelnika odjela za opskrbu logora] Bergman je krao robu. On i [načelnik odjela za opskrbu radnika] Blumin oduzimali su od zatvorenika i odnosili sve što se moglo unovčiti. Krali su ne samo za sebe već i za druge rukovoditelje i funkcionare u logoru i davali im. Među ostalima bili su namireni i komandant centralnog logora Korobicin, načelnik logorskog NKVD-a, načelnik straže, načelnik političkog odjela… Bergmanova je pogreška bila zapravo samo u tome što je propustio ponešto od ukradenog odvojiti i za zamjenike tih načelnika, pa ga je jedan od njih počeo progoniti i natrpao mu na vrat komisiju. […] Jedino se plašio da ne pronađu i robu što je bila skrivena na drugim mjestima i spremljena za prodaju. No, uskoro se riješio i te brige. […] Bergmanovi prijatelji nisu bili nezahvalni. Svakog dana donosili su mu pakete s hranom. Nije izostajala čak ni votka. Unaprijed su mu priopćili i to koliko će biti pod istragom, kad će i koliko biti osuđen. […] Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi Suvorova: 'Onoga tko je bio u intendantskoj službi više od tri godine možete mirne duše strijeljati bez ikakve istrage i suđenja, nećete pogriješiti.' Bergman je radio mnogo duže od tri godine u intendantskoj službi logora. […] Mnogo kasnije čuo sam od jednog tadašnjeg osuđenika, koji je u zadnji čas bio pomilovan, kako su izgledali posljednji sati ljudi iz tih ćelija. Oni su živjeli u nadi, očekujući vijesti o pomilovanju od četiri sata ujutro, pa do ponoći svakoga dana. Nakon toga bi nastupili oni kritični noćni sati kad je svaki šum u hodniku te ljude dovodio u stanje panike. Obično bi, rekao mi je, nakon otključavanja vrata u ćeliju ulazilo pet do šest stražara. S revolverima u ruci oni su šapatom prozivali onoga na koga je došao red. Najčešće bi ga obmanjivali da ga pozivaju u kancelariju radi priopćenja odluke Vrhovnog sovjeta o pomilovanju. U tim posljednjim časovima svoga života mnogi su još vjerovali u čudo i poslušno pristali da ih odvedu u tišini.
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1466 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević