Get Adobe Flash player

O Prvom nicejskom saboru

 
 
Prvi nicejski opći crkveni sabor je bio održan 325. god. u antičkom gradu Niceji (danas Iznik u Turskoj), blizu carske rezidencije u Nikomediji. Sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki (272. - 337.) kako bi osigurao jedinstvo kršćanske vjere i Crkve. Postanak i povod crkveno-teoloških rasprava u tom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je svećenik (prezbiter) Arije (Arius) započeo u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća propovijedati u aleksandrijskoj Crkvi. Prije grčki kršćanski teolog Origen (oko 185. - oko 254.), a zatim biskup egipatske metropole Aleksandar Aleksandrijski i njegov tada još mladi đakon, biskupov tajnik Atanazije tvrdili su da je Sin suvječan Otcu, dok je Arije zastupao drukčiji teološki nauk da Isukrst nije istobitan Otcu i da je podređen Njemu.
 
U ime rimskoga cara Konstantina svim biskupima bile su poslane pozivnice, jednima u obliku naloga, drugima u obliku privatnih uljudnih pisama da dođu u Niceju sredinom svibnja 325. god. Država je snosila putne troškove dolaska i boravka biskupa i crkvenih vjerodostojnika. Prema svjedočenju biskupa Atanazija Aleksandrijskoga (oko 298. - 393.) na saboru je u Niceji sudjelovalo 318 biskupa (prema podatcima Euzebija Cezarejskoga više od 250 biskupa), a prisutan je bio i Arije. Papa Silvestar I. nije sudjelovao na saboru, ali je poslao svoje poslanike (legate), svećenike Vicenta i Vitona. Predsjedao je saborom biskup Hozije iz Kordobe koji je otvorio 20. svibnja 325. god. raspravu nakon svečanoga pozdrava upućena caru Konstantinu (prema jednim podatcima bio je to pozdravni govor Euzebija Cezarejskoga, a prema drugima Eustahija Antiohijskoga). Konstantin je na saboru govorio službeno latinski, a to su prevodili na grčki. Nakon duge, ozbiljne i isrpne kristološke rasprave, bio je sastavljen i usvojen Nicejski simbol vjere (lat. Symbolum Nicaenum) ili Nicejsko vjerovanje.
 
U svojem prvom dijelu Nicejsko vjerovanje donosi izričaj Vjerovanja (lat. Credo "Vjerujem", arm. "Havatamk"), a u drugom dijelu se osuđuje Arijev nauk. Samo Arije i dva njegova prijatelja Libijca, biskup Sekunda iz Tolemaide i Teon iz Marmarike, odbili su potpisati Vjerovanje, te su bili izopćeni, svrgnuti i poslani u progonstvo u Ilirik. Sabor je također raspravljao o nadnevku Uskrsa, Melecijevu raskolu, usvojio 20 različitih kanona. Po završetku sabora prisutni crkveni otci su proslavili dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja.
 
Iz Armenije na Prvom nicejskom saboru sudjelovao je Aristakes (Aristak), sin Grgura Prosvjetitelja, i još jedan armenski izaslanik. Simbol vjere svečano pjeva puk u Armenskoj apostolskoj Crkvi kao izraz jedinstva vjere svih koji sudjeljuju u liturgiji (v. http://www.armenianchurchlibrary.com/files/creed.pdf ). Navest ćemo inačicu Nicejskoga simbola vjere ("Havatamk") Armenske apostolske crkve koja prihvaća samo prva tri ekumenska sabora te zbog toga ima malo drukčiju kristologiju u odnosu prema Rimu i Bizantu.
 
Vjerujemo u jednoga Boga, Otca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina Božjega, rođena od Boga Otca, jedinorođenoga, upravo, od biti Otca. U Boga od Boga, u svjetlo od svjetla, u pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, a ne stvorena. Istobitna Otcu po kojem je stvoreno sve na nebesima, vidljivo i nevidljivo. Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s neba, utjelovio se, postao čovjekom, začet Duhom Svetim i rođen od Marije svete Djevice. Od nje je pak primio tijelo, dušu i razum i sve što jest u čovjeku, istinito, a ne sumnjivo.
 
Mučen, raspet, pokopan, treći dan uskrsnuo, uzašao na nebesa u istom tijelu, sjedi zdesna Otcu. I opet će doći u istom tijelu i u slavi Otca suditi žive i mrtve. Njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Vjerujemo i u Duha Svetoga, nestvorena i savršena, koji se navješćuje u Zakonu, Prorocima i Evanđelju, koji je sišao na Jordan, koji navješćuje dolazak Poslanoga i koji prebiva u svetima. Vjerujemo i u jednu opću apostolsku svetu Crkvu. U jedno krštenje, pokajanje, očišćenje, i otpuštenje grijeha. U uskrsnuće mrtvih, u vječni Božji sud za sve umrle i žive, u Kraljevstvo nebesko i u vječni život.
 

Artur Bagdasarov, Glas Koncila

Za koji dan obilježit ćemo 84. obljetnicu smrti dr. Milana Šufflaya

 
 
Uskoro, 19. veljače 2015., bit će punih 84 godine od ubojstva dr. Milana Šufflaya, najvećega hrvatskog albanologa prve polovice XX. stoljeća. Dr. Milan Šufflay bio je prijatelj albanskog naroda, objavio je niz studija koje se odnose na pitanja Hrvata i Albanaca iz razdoblja srednjeg vijeka i novije povijesti. Ekspansivna i genocidna politika Srbije, tijekom stoljetne povijesti, neprestano je pokušavala promijeniti povijesno-znanstvenu istinu prema albanskom narodu kao jednom od najstarijih naroda na Balkanu i u Europi, sa ciljem svog teritorijalnog proširenja na štetu Albanaca.
 
Milan Šufflay, rođen  je 1879. u Lepoglavi. Gimnaziju je završio u Zagrebu. Kao zagrebački student imao je prigodu korjenito se upoznati a arhiviranim (pohranjenim) povijesnim materijalom, dok je po završetku doktorata počeo objavljivati i znanstvena dijela. Nakon znanstvenog usavršavanja u Beču i Budimpešti imenovan je profesorom povijesnih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu.
 
Ulaskom u politiku, Šufflay  kao da je sebi potpisao smrtnu presudu. Spajanjem Srba, Hrvata i Slovenaca počela je njegova životna golgota. Zbog svojih političkih uvijerenja Šufflay je osuđen na zatvorsku kaznu koju je od 1921. održao u Srijemskoj Mitrovici. Po odsluženju kazne on se ponovno uključuje u politiku,  te posebnu pažnju obraća na povijesne događaje (teme) vezano za Hrvate i Albance čime je stao rame uz rame najistaknutijim albanolozima Europe.
 
Osoba izvanrednih vrjednota, kako znanstvenih tako i ljudskih, koja je iznjela na vidjelo povijesno-znanstvene činjenice, svjetski priznati znanstvenik ujedno i jedan od najpoznatijih svjetskih albanologa je dr. Milan Šufflay, koji je postao žrtva srbskog kriminalnog atentata. Ubijen je 19. 2. 1931., samo dan nakon povratka iz Albanije, ostavivši rukopise više nedovršenih studija. Veći dio tih rukopisa pohranjen je u Državnom Arhivu Republike Hrvatske. Na ubojstvo dr. Šufflaya regirala je većina intelektualaca među kojima je najpoznatiji bio Albert Einstein. Dakle, 19. 2. 1931. ulazeći u svoj stan u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu dr. Šufflay je otrgnut od života rukom srbskog kriminalca zvanog Branko Zverge.
 
Ono što privlači pozornost je činjenica da dr. Šufflay i danas drži primat pri vrhu međunarodnih albanologa. Ubijen je po naredbi Aleksandra, kralja beogradskog dvora, jer je bio opasan za njihove ideje jugoslovenstva, koja je umjetno ojačana 1919., Versailleskom Konferencijom. Vezano uz ovo pitanje (jugoslavizma) i ostali povjesničari intuitivno su primijetili da je ideja o Jugoslaviji, jedna lažna i pogrješna ideja ne samo za hrvatski narod. Ideja o Jugoslaviji bila je samo početna točka za stvaranje velike Srbije. Hrvati moraju biti svjesni i samokritični u činjenici da je ideja o jednoj Jugoslaviji SHS rođena u njihovoj sredini od strane nekoliko partija, političkih – stereotipa. Hrvati su lansirali ovu ideju dok su je Srbi iskoristili da bi zavladali ostalim narodima, u granicama omražene Jugoslavije, nepravedno i na štetu susjednih naroda.
http://www.albanianhistory.net/graf/images20_1/AH1912_4durres1_gr.jpg
Dr. Milan Šufflay bio je žrtva velikosrbskog terora, odmah po osnivanju Kraljevine SHS, iz razloga što se opirao politici beogradskoga kraljevskog dvora. Stoga je 1921. održano monstruozno suđenje dr. Šufflayu, gdje se on optužuje za „pokušaj podržananja Tomislavove države“. Svoj stav i simpatije prema stavovima Ante Starčevića (velikoga hrvatskog političara), dr. Šufflay je skupo platio još za vrijeme studentskih dana. Oslobođenjem iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici, Šufflay je na silu umirovljen sa zagrebačkog Sveučilišta, te je bio prisiljen baviti se publicistikom. Njegove ideje bile su cijenjene kao jako napredne i progresivne. 
 
Njegova likvidacija je posljedica njegovog nezadovoljstva što Hrvatska ne može biti samostalna država kao i posljedica njegovog podržavanja Albanaca te simpatija za stabilnu državu Albaniju. Šufflayevo ubojstvo po povratku iz Albanije, točnije Tirane, gdje je dočekan  najvećim počastima ne samo kao znanstvenik koji je na svijetlo dana donio monumentalno dijelo: „Acta et diplomata res Albania mediae acatis I- II“, koje je počeo pisati 1913. s L. Tolcinom i K. Jirečekom, a dovršili su 1918. godine. Nije Šufflay slučajno bio veliki prijatelj albanskog naroda. Nakon što je umirovljen, Šufflay objavljuje „Povijest Albanije“ - treći dio, knjigu koju je planirao objaviti u osam svezaka pod nazivom: “Die kirchzenustӓnde im vortȕkischen Albanie“. Nadalje, 1920. pod nadimkom Alba Limi objavljuje roman „Kostandin Balša“ s temom Albanskog srednjeg vijeka. U prosincu 1920. Šufflay biva uhićen te osuđen zatvorskom kaznom u trajanju od 3,5 godine, koju izdržava u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1925. objavljuje studiju „Srbi i Arbanasi, njihova simbioza u srednjem vijeku“, a 1928. objavljuje knjigu „Hrvatska u svijetlu svjetske povjesti i politike“.
 
Za boravka u  Albaniji, Šufflay je bio gost albanskoga kralja Ahmeta Zogua kao i najpoznatijim predstavnicima Albanaca. Jedan od pogleda njegove preokupacije bilo je i pitanje hrvatsko – albanskih odnosa tijekom srednjeg vijeka, područje koje je do tada bilo neistraženo. Činjenica da su Hrvati nakon dolaska na Balkanski poluotok ostvarili kontakt s Albancima ostala je prešućena do posebice zbog dr. Šufflaya i njegova negativnog političkog stava o ideji Jugoslavije i Hrvatskoj u njoj.
 
Opće je poznato da Albanci nisu Slaveni što i jest razlog zašto Albanci nisu spominjani u ranijoj hrvatskoj povijesti. Tim više, na osnovi dokaza koje je posjedovao dr. Šufflay je prihvaćao da su Hrvati kao pridošlice, koji su graničili s Albancima, prihvatili puno elemenata albanske civilizacije kao i albanskih predaka Ilira. Po njemu su Hrvati i Albanci imali dobrosusjedske odnose te kroz cijelo razdoblje srednjovjekovne povijesti, kao ni kasnije, nije zabilježen niti dokumentiraa bilo kakav međusobni sukob.
 
Do današnjih dana ostaje nepobitna analiza dr. Šufflaya o albanskim gradovima „Städte und Burgen Albaniens“. Analiza, koja prvenstveno prati morfološke promjene gradova kao npr. Skadar, Tivat, Ulcinj, Prizren, Drač, Valona itd., od antike do osmanlijskog osvajanja istih, pokazujući najveći interes za njihov razvoj tijekom srednjeg vijeka otkrivajući prvenstveno unutarnje mehanizme koji su ih oživljavali. Također prvi osniva listu djelatnosti kojima su se bavili njihovi žitelji u to doba, a što je ostavilo traga na daljnji razvoj istih kroz povijest. Npr. brodogradnja (Ulcinj, Drač, Valona), proizvodnja soli, vina i kože (Skadar, Drač, Valona), proizvodnja svile (Skadar,  Prizren, Berat), proizvodnja oružja i obrada plemenitih kovina (Prizren, Drač, Skadar). Svaki od ovih gradova u to vrijeme imao je razvijeno tradicionalno tržište unutar i izvan svojih granica čime su ostvarili primamljiv faktor u nacionalnoj te balkansko-jadranskoj povijesti. M. Šufflay nalazi za potrebu naglasiti da su se mnogi od ovih gradova uključujući i druge manje poznate gradove, isticali kao „proizvođači“ bitnih kulurnih činjenica. U mnogima od tih gradova bilo je škola gdje se studirao latinski jezik kao i bizantski grčki jezik. U Skadru, Draču, Tivtu i drugdje bilo je škola filozofije u kojima se studiralo o Donatu i Katonu. Iz istih su proizlazili: učitelji, liječnici, bilježnici, arhitekti, zidari, slikari, kipari, glazbenici, filozofi itd. Dr. Šufllay nalazi mnoge učenike proizlašle iz Skadra, Drača, Tivta, Berata, Prizrena koji su djelovali u ondašnjem Dubrovniku, Kotoru, Veneciji i Padovi. Iz njegovih analiza doznajemo o mnogim manjim gradovima iz kojih su proizlazili svećenici koji su službovali u Dalmaciji i Italiji dosegnuvši i jako visoke položaje u crkvenoj hierarhiji. Po dr. Šufflayu cijeli poredak u gradovima, unutarnji i vanjski odnosi zasnivali su se na starim običajima, zahvaljujući kojima u srednjem vijeku albanski gradovi su svrstani među naprednijim europskim gradovima.
 
Po njemu možemo ustanoviti da je u srednjem vijeku, granica između Hrvatske i Albanije bila jedna od najsigurnijih granica. To je trajalo i za vrijeme zajedničkih neprijatelja, počela su osvajanja od strane Bizanta, Turske i Srbije. Nadalje, kad se osvrnemo na kontinuitet hrvatsko-albanskih odnosa uočavamo simbiozu dvaju naroda krenuvši od postojanja albanskih enklava na primorju Hrvatske, kao što su na primjer Arbanasi na području Zadra. Tijekom povijesti u Hrvatskoj je djelovao velik niz Albanaca: znanstvenika, umjetnika, glazbenika, liječnika itd. Dakle, utjecaj Albanaca na svakodnevni život u Hrvatskoj i obrnuto nazočan je od vremena dolaska Hrvata na Balkan. Ovdje trebamo spomenuti i Hrvatsko-albanski sporazum protiv dinastije Nemanje a pogotovu protiv cara Dušana. Privodeći kraju ovo izlaganje o ovome velikanu treba naglasiti da je dr. Milan Šufflay bio veliki pristaša albanskog naroda, te odličan znalac albanske povijesti. Bio je veliki borac protiv srbske osvajačke politike na Balkanu. Svojim povijesnim načelima dr. Šufflay je produžio i osnažio prijateljsvo dvaju naroda (hrvatsko - albanskog) koje u povijesti traje više od tisuću godina.
 

Dr. sc. Hamdi Mediu-Dushi, Tetovo - Tetovë, Makedonija

Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva

 
 
Ani je porušeni srednjovjekovni armenski grad koji je smješten u turskoj provinciji Kars. Nalazi se na granici s Armenijom. U razdoblju od 961. do 1045. godine. Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva (Armenskoga kraljevstva Bagratida ili Bagratidske Armenije). Anijsku kraljevinu je osnovao "knez nad knezovima", kako ga je nazvala arapska dinastija Abasida, a zatim kralj Ašot I. Veliki iz armenske dinastije Bagratuni. Anijska kraljevina je postigla svoj najveći procvat na prijelazu iz X. u XI. st. za vrijeme vladavine kralja Gagika I. (989. - 1020.). Kraljevstvo je prestalo postojati 1045. godine nakon gubitka prijestolnice Ani.
 
Grad je smješten na trokutnoj uzvisini koja je oblikovana klancem rijeke Ahurjan i dolinom Bostalar. Ani se je zvao u predaji grad 1001 crkve i kroz njega je prolazilo nekoliko trgovinskih puteva, a njegove su vjerske zgrade, dvorci i fortifikacijske utvrde predstavljale izvrstan uzor idejama tehničke i umjetničke naravi u tom razdoblju. Godine 992. u Ani prelazi katolikosat Armenske apostolske crkve. U 10. st. grad Ani je imao 50 do 100 tisuća ljudi. Grad spominju prvi put u V. st. armenski povjesničari Egiše (410. - 475.), autor knjige "O Vardanu i ratu armenskom" protiv Perzijanaca, i Lazar Parpeci (441./443. - 510./515.), autor knjige "Povijest Armenije". Opisuju grad kao kamsarakansku (Kamsarakan - armenski plemićki rod) neosvojivu tvrđavu na brijegu. Grad je dobio ime od naziva tvrđave i poganskoga naselja Ani-Kamah koje je bilo smješteno u karinskom području Daranagi. Grad je također poznat pod imenom Hnamk.
 
Ani je bio izložen napadima bizantskih vojnih četa i opljačkan Turcima. Godine 1064. velika je vojska Seldžuka pod zapovjedništvom sultana Alp Arslana napala je glavni grad i nakon 25 dana opsade uništila ga je. Godine 1072. Seldžuci su ga prodali muslimanskoj kurdskoj dinastiji Šeddadida. Stanovništvo Anija je zatražilo pomoć od kršćanske Gruzije. Gruzijci su nekoliko puta zauzimali grad i svaki put su ga ponovno vraćali Kurdima. Godine 1199. vojska gruzijske kraljice Tamare je zaposjela grad i izgnala Šeddadide. Grad je prešao pod upravu vojskovođa Zakare i Ivane. Nova je dinastija dobila ime Zakarjani. Počeo je novi preporod grada: obnova fortifikacijskih građevina, crkava i drugih građanskih objekata. U XIV. st. Ani zauzima mongolska dinastija Džalairida i Čobanida, a 1380. god. pada pod vlast mongolskoga vladara Timura (Tamerlana) (1336. - 1405.). Potom perzijska dinastija Sefevida vlada Anijom od 1510. do 1579. godine, a nakon toga prelazi u ruke Osmanlija. Do XVIII. st. je bio posve napušten.
 
Europski putnici u prvoj polovici XIX. st. otvaraju Ani svijetu uz pomoć arheoloških nalaza i tiskovina. Godine 1878. Karsko područje, uključujući Ani, prelazi u ruke Ruskoga Carstva, a od 1892. do 1917. traju arheloški radovi koji su organizirani od strane Peterburgske akademije znanosti. Godine 1918. Osmanlijsko Carstvo prisvaja Kars, a 1921. godine potpisuje Karski sporazum između Armenske, Azerbajdžanske, Gruzijske SSR-a i Turske uz sudjelovanje Ruske Federacije. Suglasno tomu sporazumu gradovi Kars, Ardagan i planina Ararat pripadaju Turskoj. Suvremena Rupublika Armenija ne priznaje Karski dogovor iz 1921. godine. Nekada veličanstveno mjesto, koje se je u vrijeme procvata moglo mjeriti s Carigradom i Kairom, danas je gomila ruševna na granici Turske i Armenije. Ali i sada Ani, iako je u reševinama, izaziva veliki zanos.
 

Artur Bagdasarov, HKV 

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1227 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević