Get Adobe Flash player

Kad smo stigli u logor u Gradiški, već osuđeni, smješteni su u 'izolaciju'

 
 
„Knjiga [„Sakrivena strana Mjeseca“] je građena na istom načelu, na kojem je građeno i ovo [5-godišnje zatvorsko] iskustvo bez presedana: spontan rast odnosa u borbi između Duha i Sile. Iz te borbe proizlazi jedan drastičan zaključak, a taj je da ako ostanemo u Duhu istine, nikakva nas sila ne može oboriti, pa ni onda kad fizički klonemo: Duh je najjači kad je tijelo najnemoćnije. U tome nema nikakve osobne zasluge. Jer vršenje svoje domovinske i ljudske dužnosti ne može se mjeriti nikakvim zaslugama. Kao što se ne rađamo sa zaslugama, kao što ne dišemo zrak po nekim zaslugama, tako ni svoje dužnosti ne možemo uvjetovati zaslugama. […]
https://www.ognjiste.hr/wp-content/uploads/2013/03/products-Mirko_Vidovi_____5137521842305.jpg
Jugoslavija je s veoma brojnim, najviše nevidljivim sponama vezana za Moskvu, ona je jedna od sateliziranih zemalja, jer je sva od početka do kraja organizirana po uzoru na Sovjetski Savez, u njoj se je staljinizam kao bezobzirna metoda obračuna s 'disidentima' svih boja zadržao u krućem obliku nego u ijednoj drugoj satelitskoj zemlji. Jedino je u Jugoslaviji, poslije Sovjetskog Saveza, marksizam službena i obvezatna ideologija. Jugoslavija, prema tome, u biti je satelitska zemlja. I u toj činjenici leži postulat ove knjige-svjedočanstva ['Sakrivena strana Mjeseca']. Mjesec je satelit par excelence. Međutim, uz ono što se u stvarnosti jedne satelitske zemlje vidi, postoji i ono što se ne vidi, a što smo mi otkrili na njegovoj sakrivenoj strani. Ova knjiga jest zapravo sakrivena strana jugosatelističke stvarnosti u tom mraku, u kojem se već desetljećima dave najbolji hrvatski sinovi. […]
Problem je jednostavan: kako može biti samoupravno ono društvo u kojem diktatorsku i nadzornu ulogu obavlja manjina od oko 5 % članova društva, dok drugi imaju pravo samo da rade, ponavljaju tuđe riječi i - aplaudiraju. […]
 
Sve je to bilo protuzakonito, jer mi nisu dali do znanja da svakom saslušanju mora biti nazočan i moj odvjetnik. To je bila udbaška procedura na koju Udba od 1968. nije imala pravo, a kojom se je koristila preko provjerenih i odanih sudaca. […] neki generali nisu baš sa simpatijama gledali na proces liberalizacije, pa su u proljeću te iste godine pokušali izvesti puč, što im nije uspjelo. Neki su nakon toga umirovljeni ili 'stavljeni na raspolaganje', kao Rade Bulat, koji se je znao sastajati sa svojim ocem četnikom koji živi u emigraciji. Bulat je dobivao redovitu generalsku plaću, ništa nije radio, a sve grlatije galamio po skupovima na Kordunu. Njega i njemu slične nazivali su tadašnji 'organi na vlasti' emisarima. […]
 
Javni tužitelj je zadržao svih pet točaka po čl. 118. st. 1, optužuje me da sam napisao knjigu pjesama 'Hram nade', po istom članu, ali st. 3, nalazi da sam učinio teško krivično djelo zbog toga što sam poslao nekoliko primjeraka iste knjige pjesama poštom u zemlju, dakle sasvim legalno, i što sam par primjeraka darovao prijateljima u Zadru; zatim dolaze tri sasvim beznačajne točke o 'uvredi države i državnih predstavnika'. […] Parcijalni suverenitet ne postoji: jedan narod je suveren ili on to nije. […] kad se čuju glasovi oko 'ograničenog suvereniteta', čovjek ne zna dobro da li taj izraz treba shvatiti kao suverenitet maloljetnih ili pak suverenitet maloumnih naroda. Nikakvo drugo objašnjenje tog termina mi ne izgleda logičnim. […]
 
Za vrijeme rata Gradiška je bila zatvor u koji su internirani buntovnici, a i rodbina buntovnika. Zna se da je većina umrlih i strijeljanih pokopana u obližnjem groblju u Uskocima. Tridesetak svećenika koji su bili internirani u Gradišku nakon rata, morali su sami iskopati te žrtve, stavljati ih u kovčege, koje su preuzele njihove obitelji. […] Godine 1964. 'hrvatski' Sabor je izglasao Zakon o zatvaranju Stare Gradiške. Da bi to spriječili, službenici logora su potpisali peticiju upravljenu Titu, u kojoj su ga molili da ne dopusti ukidanje Gradiške, jer će oko 300 obitelji ostati bez zaposlenja. Već tada je upravitelj logora bio Stevan Grbić, čovjek koji je zapovijedao kaznenim vodom koji je desetkovao selo Španovice kod Pakraca radi toga što je stanovništvo tog sela kolektivno odbilo kolektivizaciju. […] Budžet Republike Hrvatske bio je, na zapovijed federalnog predsjednika, umanjen za nekoliko milijardi da bi se zadovoljili zahtjevi par stotina službenika Udbe. Ni namjenska svrha tih sredstava nije bila poštivana. […]
 
Kad smo stigli u logor u Gradiški, već osuđeni, smješteni su u 'izolaciju'. Tu će ostati dvije godine. Upoznat će najdublju ljudsku nesreću. U toku prvih šest mjeseci tući će ih svakog dana, kasnije povremeno. Blaž Bordić dotaknut će sam rub smrti. Iz tog 'preodgojiteljskog' postupka izaći će s dva prebijena rebra, s vilicama bez zubi, oštećenim jetrima i bubrezima. Osamnaest dana proveo je u totalnoj komi i to nakon što su ga kolektivno pretukli. Nije umro samo zahvaljujući brizi jednog liječnika Makedonca koji ga je držao pod perfuzijom [prskanje krvi izazvano na umjetan način] i svake večeri stavljao pečat na Bordićevu prostoriju kako policija ne bi ušla da ga dokonča. […] Usput napominjem da nikakav zakon u jugoslavenskom pravosuđu ne predviđa i ne dopušta mučenje 'osuđenih' ljudi. […] Jednog od njih, Tolića, objesili su za noge, čupali mu zube, ne bi li ga prisilili na priznanje, da su bili naoružani i plaćeni od strane nekih službi na Zapadu što nisu mogli priznati, jer to jednostavno nije bila istina. […] Uz minimum hrane, u koju su često stavljani i purgativi, bili su za vrijeme izolacije fizički mučeni. Stjenice, svakodnevna batinanja, mračna ćelija bez poda i prične, s čabricom (kiblom) bez poklopca, kako ne bi mogli ni sjediti, propatili su najnemilosrdniju fazu razbijanja ličnosti. Najgore im je bilo zimi. Svake subote morali su ići na prinudno 'kupanje' u hladnoj vodi, što ju je Marko Kozarac, slavonski razbojnik, po golim sužnjevima polijevao iz gumenog crijeva kraj otvorenog prozora. Petnaest minuta su morali ostati pod studenim mlazom odnosno svaki put do onesvješćenja, kad su bili odvlačeni u svoje ćelije i tu ostavljani mokri na podu. […] Najstrahovitiju sudbinu doživio je Josip Oblak. Taj nesretnik brzo je izgubio moć rasuđivanja. Svaki put, kad su dželati dolazili u njegovu ćeliju da ga izbatinaju, on bi počeo pjevati i ne bi prestao dok se ne bi onesvijestio. To 'preodgajanje' duševnog bolesnika prešlo je sve moguće apsurde. […] To je trajalo sve do pada Rankovića. Poslije toga upravljači u Zagrebu poslali su u Gradišku posebnu inspekciju. Pokazan im je nesretni Oblak kao posebna antologija metoda i rezultata mučenja. Iako je bio psihički razoren, taj živi kostur nije izgubio prisebnost duha. Predveli su ga jednom medicinskom stručnjaku Udbe, koji mu je zapovjedio da se svuče. Tri godine sustavnog batinanja proizvelo je neviđen prizor kakav taj liječnik nikad nije vidio ni u stvarnosti, niti na fotografijama. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Predstavljena knjiga Feldmaršal Svetozar Borojević Danijela Tatića

 
 
Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije priredila je predstavljanje knjige „Feldmaršal Svetozar Borojević - životopis prešućenoga velikana“ koja se održala u ponedjeljak 11. ožujka 2019. u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Knjigu su predstavili Petar Škorić (Hrvatski časnički zbor Split), Ivica Bubić (Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije), Zvonimir Despot (nakladnik), Ivo Uglešić (profesor povijesti) i Danijel Tatić (autor).
https://www.vecernji.hr/media/img/d2/2a/e5d75800997ede0f8b1e.jpeg
Za Svetozara Borojevića možemo reći da je bio tipičan predstavnik austrougarske vojske u svoj njezinoj slavi i sa svim njezinim manama. Vojskovođa staroga kova koji je ostao vjeran caru položenoj zakletvi do te krajnosti da je i sam na koncu dijelio sudbinu Dunavske Monarhije. Pisati o Borojeviću znači pisati priču o krajiškome dječaku, koji je poput mnogih drugih dječaka Vojne krajine stasao na junačkim pričama o predcima koji su slavu izvojevali u borbama s Turcima i časno položili živote za svoju vjeru i cara. Priča je to o dječaku čije je odrastanje proteklo daleko od roditeljskoga doma, o vojniku iskovanomu u vojnim školama stare Monarhije, uzoritu časniku, osobenjaku koji je zbog svojih uvjerenja sve bio spreman žrtvovati i jednomu od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, ali to je ujedno i priča o nepravedno odbačenomu i s vremenom polako zaboravljenomu velikanu, ne samo hrvatske, nego i svjetske vojne povijesti. Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
 
Prema službenim podacima, Svetozar Borojević se rodio u selu Umetić nedaleko Kostajnice, u Drugoj banskoj pukovniji 13. prosinca 1856. od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Oko datuma i mjesta njegova rođenja postoji nekoliko različitih podataka. Osim službenog, navode se i datumi 23. studeni8 i 2. prosinac 1856. Ni mjesto Borojevićeva rođenja ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani, iako je sam Borojević inzistirao na selu Umetić. Prema izjavama njegovih suvremenika, Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika, a živio je s obitelji u kući Nikole Borojevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar. Godine 1859. Adam Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu. Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Köszegu, koju završava 1872. i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875, a 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. pro-maknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja 1904. promaknut u čin generalbojnika. Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Generalbojnik Borojević je 17. srpnja 1907. postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie). Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na istočno bojište u Galiciju, da bi 12. rujna. 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju.
 
Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. Odlikovan je 4. studenoga 1914. Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. kod klanca Dukla držao položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. 1. i 2. armije. Imenovan je generalpukovnikom 1. svibnja 1916. Svojom obrambenom strategijom Svetozar Borojević svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije  od lipnja 1916. U razdoblju 1917-1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Borojević).
 
Uspjesi Borojevića na bojnom polju u Galiciji 1914. i početkom 1915., a osobito nakon uspješnih obrambenih bitaka na Soči, pokrenuli su u Hrvatskoj (i Sloveniji) niz manifestacija u znak priznanja uspješnom vojskovođi. Zagrebačko sveučilište imenovalo ga je 1915. počasnim doktorom znanosti. Grad Zagreb i niz hrvatskih gradova (i slovenskih) proglasilo ga je počasnim građaninom. Družba Braće Hrvatskog Zmaja potaknula je 1917. akciju dobrovoljnog prikupljanja novca za postavljanje spomen-ploče tada već proslavljenom generalu Svetozaru Borojeviću, koju je naručila od Roberta Frangeša. Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te preselio u Petrinju. Svečano otkrivanje, uz nazočnost vojnih i građanskih predstavnika, obavio je veliki meštar Družbe Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowski.
 
U vrijeme sloma i raspada Austro-Ugarske Monarhije Borojević pokušava svojim položajem i sposobnostima pomoći uspostavljanju nove južnoslavenske države – Države Slovenaca, Hrvata i Srba, prije svega u očuvanju njenih vojničkih postrojbi te usporavanju talijanske vojske koja kreće u zaposjedanje područja obećanih Italiji Londonskim ugovorom. Naime, iImperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu. Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917. U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Borojević nije zaustavio? Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
 
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine - u novo-nastalu državu mu je bio zabranjen povratak - zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
 
Teško ćemo naći Francuza koji nikad nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna za Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikoga vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga… ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Ovaj životopis nastao je iz potrebe da se doprinese ispravljanju te velike nepravde.
 

Nives Matijević

Rika gladnih krava i volova parala mi je uši

 
 
Pričao mi je mnoge stvari o nepravilnostima i zlouporabama moga prethodnika i njegovih suradnika. Oni su se ponašali kao da je sve to njihovo. Lukin je s nekim majstorima uveo različite zlouporabe u opisu rada, u stvaranju fiktivnih popisa nepostojećih radnika i sl. – samo da bi izvukli više novaca za sebe. To je bilo ukorijenjeno kao sustav i teško se kontroliralo. Te malverzacije su ponekad odnosile državi na desetke tisuća rubalja u džepove Lukina, rukovoditelja tasejskog transporta Makarova, pa nekog Rodinova i drugih. […] Vrlo brzo sam zapazio i mnoge propuste za koje nije bila kriva priroda, nego ljudi. Tako sam na rijeci Tasej otkrio više od 12.000 kubika zamrznute građe koju je trebalo spasiti da je u proljeće ne odnesu bujice. Oko stotinu konja, koji su bili prijeko potrebni za radove, sad je zimi ostalo gotovo bez ikakve hrane. […]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f8/1932_belomorkanal.png
Uza sve to mučila me Olgina bolest. […] umotao sam svoju nesretnu ženu u debele pokrivače i krenuo s njom u Tasejevo, rajonski centar koji je imao bolnicu. Bio je to strašan put kroz snježnu pustoš, dug 110 kilometara, na minus 35°C. […] Pripremali smo splavi. Čak i one nesretne konje, stotinjak njih, možda ću moći spasiti. Uzalud sam tražio sijeno od kolhoza. Nisu imali ni slame. Nikada neću zaboraviti prizor iz toga kolhoza u ožujku 1951. godine. Promatrao sam kad su za krdo od blizu 150 krava i volova dopremili nešto jadne hrane. Nevjerojatno mršava i iscrpljena stoka, ošamućena od gladi, sa strašnom je rikom poletjela da makar što od hrane dohvati. Ta rika gladnih krava i volova parala mi je uši. Dok sam to slušao, mislio sam kako se to može dogoditi u tako bogatoj zemlji s nepreglednim pašnjacima i sjenokošama. A događalo se, jer bi nečijim nemarom u jesen ostalo mnogo nepokošene trave, nepožnjevene pšenice, raži, ječma i zobi, neizvađenog krumpira, neubranog povrća. […] U to sam vrijeme dobio novoga načelnika u osobi Makarova, šefa tasejske splavarske uprave. To je bila ona pijandura koja je i u našem odjelu ostavila traga. Gdje god bi se pojavio, svakoga je optuživao za nerad, a ljudi su se spašavali nastojeći ga dobro ugostiti i napiti.
 
Bivši šofer, kursist, stalno se uspinjao na neki bolji položaj. Teško onome tko bi posumnjao u njegove sposobnosti. Smatrao je sam sebe najvećim stručnjakom i za splavarenje. Jednom kada je pogrješnim nalogom upropastio veliku količinu građe, ispitivalo se tko je kriv, a zatim se sve zataškalo. Bio je opasan taj Makarov. Jednom je, za okladu, da se vidi koliko ljudsko biće može izdržati u hladnoj rijeci zimi, kao od šale s brodića gurnuo u vodu, između leda, nekog prognanika, Poljaka. Pravim čudom taj je čovjek preživio. […] Tjerao je i mene da pijem, a ja sam se snalazio kako sam znao, dok jednom prilikom netko iz njegove družine nije opazio da je u mojoj čaši voda umjesto votke. Došlo je do strašne scene i, otada, do pravog neprijateljstva među nama. Makarov je samo smišljao kako me uništiti. Jednog dana – jednostavno me skinuo s dužnosti. […]
 
Te, većinom mlade ljude, pripadnike nacionalnih manjina s Kavkaza i iz srednje Azije, ovdje su nazivali 'Crncima'. Svi su oni prošli velike nevolje, najprije u zarobljeništvu, a zatim kroz svakojake zatvore i logore. Najzad su stigli u sibirsko progonstvo. Izmučeni nečovječnim postupcima i teroriziranjem, bili su već u svakom pogledu do krajnosti prestrašeni. Bojali su se i vlastite sjene. Radili su pokorno sve što im se naređivalo, ne tražeći za to nikakvu nagradu. […] Ti su nesretni ljudi jedva, uz krajnji napor, zaradili hranu za goli život, dok je Petar Šniperov, koji je, najčešće pijan, samo prisustvovao dok su brigade radile, zarađivao mjesečno i više od 15.000 rubalja. Od toga novca imali su nešto i drugi rukovoditelji Mušukovke. Votka je tekla. Sve je to bilo gotovo svima poznato, ali se protiv Petra nije ništa poduzimalo. […] A malo im je bilo što su nesretne mladiće eksploatirali (mnogi su oboljeli i umrli!), već su htjeli na njihovim kostima zaslužiti i slavu. Uskoro se naširoko počelo pisati u tisku o nekoj novoj, šniperovskoj metodi rada. Rukovoditelji ovdašnjeg šumskog gospodarstva, pisalo je, pomogli su da se metoda prihvati i usavrši. Objavljena je i čudovišna laž da Šniperov sam dnevno posiječe po 350 kubnih metara šumske građe! […] Neki su novinari 1952. godine napisali i knjigu o Šniperovu kao rekorderu i odličnom radniku koji je za ugled ostalim šumskim radnicima. Rukovodstvo šumskog gospodarstva već se pripremalo Šniperova predložiti i za Staljinovu premiju. Ipak, te su bestidne laži, čini se, i previše daleko otišle. Našao se čovjek koji nije mario što će biti s njim ako raskrinka te makinacije. Tehnički rukovoditelj mušukovskog šumskog pogona Zimčenko, politički prognanik, nekadašnji docent Šumarske akademije u Lenjingradu i šumarski inženjer, napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS i uputio ga u Moskvu. U pismu je detaljno opisao ove neljude i 'stahanovca' Petra Šniperova. CK KPSS se ne bavi takvim sitnicama, već pismo vraća pokrajinskom komitetu partije u Krasnojarsku.
 
U tom se komitetu također ne bave takvim situacijama i upućuju pismo rajonskom komitetu u Tasejevu. Tasejevski rajkom ga, sa svoje strane, prosljeđuje mjesnoj partijskoj organizaciji kako bi ona sama razmotrila optužbe protiv rukovoditelja i članova te iste organizacije. Rezultat nikoga nije iznenadio, pa ni Zimčenka. Odmah je smijenjen s dužnosti i po kazni, iako slaboga zdravlja, upućen u šumu kao fizički radnik da obara stabla. Direktor Šumskog gospodarstva mu je tom prilikom rekao da će ga u šumi držati sve dok 'ne lipše pod jelom kao pogano pseto'. […] Ipak, iako se sve nastavilo kao i prije, 'heroju' Petru i njegovim pomagačima stvari više nisu tako dobro išle od ruke. Radnici su otvoreno izražavali svoje negodovanje. Morali su se umiješati i organi NKVD-a. Sve se nastojalo zataškati, ali Šniperov nije dobio Staljinovu premiju. Iz Mušukovke je premješten u Strelku, na dužnost majstora u skladištu obloga drveta. […]
 
Počele su opet pijanke. U menzi se jelo i bančilo na račun radničkog sljedovanja. Bujni se dobro povezao s oficirima i s načelnikom MVD-a i Tasejeva, Nepogodinom. NKVD, o kome neko vrijeme nisam morao toliko brinuti, opet je bio tu negdje prisutan, kao sjena nad našim životima. […] Znao sam da hrabrost tu ne pomaže. Šutke sam sve trpio, iako sam vidio kako Bujni i njegovi suradnici pljačkaju državu. Jednom je i mene natjerao da ne upišem u knjigu tovar građe koja je nekud netragom nestala zajedno s brodom. […] Direktor Stovski, koji je šutio na sletu, već je otprije sumnjao da Bujni s kompanijom radi protiv interesa trusta. Komisije koje su detaljno ispitivale moju djelatnost, provjeravale su i rad Bujnoga, te pronašli i mnoge gore stvari nego što sam ih ja iznio u govoru na sletu. Zato su me poštedjeli. […]
 
Duboko mi se urezala u sjećanje slika objavljena u 'Pravdi', na kojoj se vidjelo kako Berija drži nadgrobni govor Staljinu. […] Tvrdio mi je [veterinar] da je Berija u početku revolucije u Gruziji radio protiv sovjetske vlasti. Tek kad je ona pobijedila, on se priključio. Bio je pravi podlac, lukav i opasan. Špijuniranjem starih boljševika, uspio se dodvoriti Staljinu. Sada je smatrao da je ličnost bez koje se ne može. […] Uskoro se stvarno pojavio ukaz Vrhovnog sovjeta SSSR-a o amnestiji, ali je ona uglavnom obuhvatila samo osuđenike za kriminalna djela i neke krivice za prijestupe građanskog karaktera; od političkih osuđenika obuhvatila je osuđene do 3 godine zatvora. A takvih je bilo najmanje. Većina oslobođenih kriminalaca nije ni pomišljala da se vrati poštenom radu. Naprotiv, mnogi od njih su već na povratku iz zatvora počeli pljačkati i terorizirati mirno stanovništvo po cijeloj zemlji. Učestala su ubojstva, krađe i nasilje. […]
 
U Karginu ne samo što nije bilo dovoljno dobre šume, nego je bilo problema i s radnom snagom. Bili su tu pretežno bivši kriminalci koji nisu nikad naučili raditi, a nisu ni htjeli. Oslobođeni amnestijom, sada su se i osilili. Od svojih desetara i majstora energično bi zahtijevali da im upisuju radove koje uopće nisu izvršavali. Htjeli su veću plaću bez rada. Zaplašeni od kriminalaca, majstori su davali lažne podatke i tako dolazili u sukob s knjigovodstvom. Neke desetare koji na to nisu pristajali, radnici bi istukli do smrti. Dani kada se primala plaća bili su strašni. Mnogi su se opijali, dolazili u naselje Kargino i terorizirali stanovništvo. Slično se ponavljalo nedjeljom i praznikom. Mirni, pošteni ljudi nisu tih dana smjeli iz svojih kuća. U svojoj obijesti te su se pijavice jednom okomile i na pse po selu. Lovili su ih, klali i jeli. U toj hajci postradao je i moj najbolji pas Balkan. […] U to vrijeme tješilo me jedino što se osjećalo da se odnos prema političkim prognanicima dosta poboljšava. […] Sve te promjene nisu bile slučajne. Došlo je do velikih promjena u cijeloj zemlji. Berija je likvidiran. Neki bliski suradnici Staljina bili su uklonjeni. […] Trebalo je proći 19 godina, preživjeti najteža mučenja, patnje, maltretiranja i poniženja i da onda jedan papir kaže: ne, nije dokazano da je kriv.“
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Ponedjeljak, 24/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1462 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević