Get Adobe Flash player

Rijetko koji nadnevak u čitavoj hrvatskoj povijesti odiše bogatstvom simbolike kao 8. listopada
 

 
Uklesan je u nadgrobni natpis kraljice Jelene, nadnevak je krunidbe kralja Dmitra Zvonimira, a u novijoj povijesti Dan neovisnosti Republike Hrvatske.
https://dpsb.hr/images/kolijevka/3.png
U organizaciji Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin, novoosnovanoga Društva prijatelja solinske baštine i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, a s ciljem podizanja svijesti o važnosti događaja vezanih uz ovaj dan, upriličeno je predavanje i prezentacija o starohrvatskim vladarskim lokalitetima na području Solina i Knina usmjereno na nova otkrića i loše stanje lokaliteta kao i na prijedloge njihova uređenja. Liturgijski spomen-čin odrješenja za kraljicu Jelenu i koncert marijanskih i glagoljaških napjeva pak iskaz su poštovanja prema Kraljici Hrvata.
 
Koncertom duhovne glazbe Virgini Matri, glagoljana otajstva Riči Božje kroz dva bloka - prvi posvećen ponajviše marijanskoj tematici u listopadu mjesecu Marije, a drugi posvećen Otajstvu utjelovljenja izrečenom duhom hrvatske glagoljaške baštine, biranim se naslovima posreduje nadahnute glazbene trenutke potekle iz pera stranih i domaćih skladatelja tkajući tako stazu od Djevice Majke do Sina.
Iako nastale u različitim povijesnim razdobljima, gdjekad i u svjetlu međusobno oprečnih tonskih estetika i stilskih pogleda ova djela bez sumnje redom donose iskonsku iskrenost i predanost onih koji svojim pjevanjem, kako je to sv. Aurelije Augustin pred tisućljeće i pol izvanredno posvjedočio 'dvostruko mole' – bez prestanka dakle, i u svim vremenima, a na grobovima svojih kraljeva. U ovim su djelima specifičnim tonskim sredstvima, izraženim stilopisom glazbeno uobličeni neki od najpoznatijih katoličkih molitvenih zaziva, Svetopisamskih tekstova, intimnih prozno-poetskih iskaza poniklih iz riznice Crkve ili pak usta pojedinaca, misli upućenih Bogorodici Djevici i Kristu.
 
Osim Gospi i njezinu Sinu, pravomu Bogu i pravomu Čovjeku Kristu, ovaj je koncert posvećen još jednoj kraljici. Jeleni Dobroj. Majci sirota i zaštitnici udovica – koja, kako svjedoči njezin dirljivi epitaf – osmoga dana prije oktobarskih ida [bi u Solinu] u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Simbolika koncerta, jezik na koji u svojim životima počesto zaboravljamo ili ga previđamo, nerijetko čak olako, brojem i odabirom skladbi želi konačno glazbenim senzibilitetom posredovati samu srž svih ljudskih stremljenja, pavlovski shvaćenu svezu savršenstva, kako djetinju, tako i onu svih kasnijih životnih uzrasta – ljubav, zahvalnost i mir…
 
Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu urušila se u 16. stoljeću i ostale su samo zidine koje i danas ondje stoje, a taj je lokalitet u narodnom predanju nazvan Šuplja crkva. Kraljica Jelena je dala sagraditi dvije crkve u Solinu - crkvu Sv. Stjepana, koja je služila kao grobnica kraljeva, te crkvu Svete Marije na Gospinom otoku kao krunidbenu baziliku. Nakon smrti 976. godine pokopana je u atriju crkve Svetoga Stjepana zajedno sa suprugom, a još u 13. stoljeću solinski su benediktinci obilježavali spomen na nju. Arheolog don Frane Bulić je u kolovozu 1998. pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka pronašao temelje negdašnje starohrvatske bazilike, a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene. Na sarkofagu je uklesan latinski epitaf koji glasi: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petoga cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga, koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se u duši!“.
 
Najvažnije doba u razvoju hrvatskog identiteta kao kršćanskog i državotvornog europskog naroda je period od VIII. do XI. st., doba vladavine hrvatskih knezova i kraljeva. Kolijevka hrvatskog kraljevstva, odnosno države bio je prostor između Zrmanje i Cetine. Kako važnost ovih poglavlja hrvatske povijesti ne prate ni sadržajem ni opsegom izdašna povijesna vrela, dragocjen je svaki nalaz koji doprinosi njihovom rasvjetljavanju. Takvi su nalazi dviju grobnica hrvatskih kraljeva: u solinskoj je sahranjena kraljica Jelena i njen suprug kralj Mihovil Krešimir II, a drugi je sakralno-grobišni nalaz u selu Biskupiji, na položaju Crkvine gdje se hrvatski vladarski sloj i pokapao i pokrstio. Danas na tom mjestu stoji crkva sv. Marije, podignuta po nacrtu Ivana Meštrovića. Lokalitet je predstavljao Hrvatsku u projektu „Kolijevke europske kulture“.
 
Prema povijesnim izvorima, za vladavine hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. sjevernim dijelovima Hrvatske upravljao je ban Dmitar Zvonimir. Stekavši ugled pripajanjem dijelova bizantske Dalmacije Hrvatskoj te ženidbom s Jelenom, kćerkom ugarskoga kralja Bele I., Zvonimir je poslije Krešimirove smrti naslijedio hrvatsko prijestolje. Nakon izbora novoga kralja, papa Grgur VII. u Hrvatsku šalje svoje izaslanike, rimskog opata Gebizona i biskupa Falkiona. Dmitar Zvonimir prisegnuo je na vjernost rimskomu Papi, obvezao se plaćati 200 dukata te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Za uzvrat Papa je oduzeo dalmatinske gradove mletačkomu duždu s kojim je bio u neprijateljstvu te su rimski velikodostojnici 8. listopada 1075. u  crkvi sv. Petra i Mojsija na solinskome polju krunili Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja te mu predali druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu. Taj događaj se smatra tadašnjim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Tijekom Zvonimirove vladavine događaju se brojne društvene promjene. Javno vlasništvo se privatizira, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, proces feudalizacije je počeo.
 
Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Izvor legende je Ljetopis popa Dukljanina, točnije prijevod iz 15. stoljeća prva 23. Poglavlja tog djela na hrvatski jezik. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća, a postoje 4 redakcije ovog djela. Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. u Kosovu kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bio je potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Seldžuci su osvojili su Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatražio je od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od muslimana. U isto vrijeme zatražena je pomoć i od Dmitra Zvonimira, te kralj saziva sabor u Kosovu kod „pet crkava”. Na tom saboru nezadovoljni hrvatski vlastelini su ga, prema legendi, ubili. Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
 
Mjesto ukopa pokojnika, njegov grob s natpisom sveti je znak na kojemu se vidi trag jednoga vremena, (ne)vjere preminulih kao i onih koji su ih pokopali. Molitvom i počastima koje iskazujemo pokojnicima, kraljici Jeleni i drugim hrvatskim kraljevima ispovijedamo da nisu nestali zauvijek nego su samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu kao mi nego u vječnosti. Činom odlaska na mjesto njihova ukopa, paljenjem svijeća i molitvom za njihove duše otimamo ih zaboravu i zahvaljujemo za dobro koje su za života učinili. Molitvom za kraljeve potvrđujemo vlastitu povezanost s njima, našim pretcima imajući pritom na umu riječi Tome Arhiđakona koji pišući o crkvama na Gospinu Otoku i molitvi za kraljeve kaže: „Ove je naime crkve sagradila i obdarila neka kraljica Jelena i darovala ih splitskoj stolnici, da ih zauvijek uživa. One su zbog časti kraljevskih grobova bile predane nekojim redovnicima, koji su tu bez prestanka vršili službu. Tu je naime pokopan uzvišeni junak Krešimir kralj, u predvorju naime Svetoga Stjepana s mnogim drugim kraljevima i kraljicama“.
 

Nives Matijević

Čuveni ruski povjesničar više puta ulazio i izlazio iz gulaga

 
 
Lava Gumiljova, sovjetskoga povjesničara, etnologa i antropologa, iz zatvora spasila je osobna zamolba koju je njegova majka uputila Josifu Staljinu, no Gumiljov je ostatak svog života proveo ulazeći i izlazeći iz gulaga. Unatoč tome, i dalje je uspio izgraditi uglednu karijeru i domisliti se originalnim i pronicljivim idejama o svjetskoj i ruskoj povijesti. Prvoga listopada je obilježeno 105 godina od njegova rođenja.
http://www.nspm.rs/images/stories/1-dobrica/2014-jan/lav%20gumiljov.jpg
Lav Gumiljov
 
1. Lav Gumiljov je bio sin dvaju istaknutih ruskih spisatelja - Nikolaja Gumiljova i Anne Ahmatove. Njegov otac je bio plemić, časnik Prvog svjetskog rata i poznati ruski pjesnik ranog 20. stoljeća. Kada je Lav imao devet godina, 1921. godine, Nikolaj je uhićen zbog navodne umiješanosti u monarhističku zavjeru te je pogubljen od strane vlasti. Kao rezultat toga, prema Lavu i njegovoj majci su se u sovjetskoj Rusiji ophodili sumnjičavo.
 
2. Anna Ahmatova je također bila znamenita pjesnikinja. Imala je oštećen odnos sa svojim sinom o kojem je, kad je bio dijete, često brinula baka. Međutim, kad je Lav završio srednju školu, preselio se u Lenjingrad kako bi živio s majkom i njezinim novim mužem.
 
3. Studirao je povijest na Lenjingradskom sveučilištu. Prema riječima njegovih kolega, bio je povučen i znao je isticati svoje plemenito podrijetlo. 1935. godine je uhićen zbog "terorističkih pogleda" - navodno je rekao da "u Rusiji još uvijek postoje plemići koji sanjaju o bombama". Policija je također pronašla pjesmu Osipa Mandeljštama pod naslovom "Mi živimo ne osjećajući zemlju pod sobom" - prepisanu rukom Lava Gumiljova. Stihovi "Oči, kad se smije, nalikuju na žohare" i "Svaka smrtna kazna za njega je milina" referirale su se na sovjetskog vođu Josifa Staljina. Anna Ahmatova se osobno obratila Staljinu, moleći ga da oslobodi njezine voljene. Zahvaljujući njezinom književnom statusu, oslobodio ih je.
 
4. Međutim, Lav je ponovno uhićen 1938. godine. Optužen je za organiziranje kontrarevolucionarne skupine među mladima. Spominjalo se i ime njegova oca kao neprijatelja sovjetskog režima. Tijekom suđenja je odbacivao sve optuže, a njegova je majka opet pisala Staljinu, no sreća ju je napustila. Njezin je sin osuđen na pet godina u radnom logoru u istočnom Sibiru.
 
5. Nakon što je odslužio svoju kaznu, pridružio se Crvenoj armiji 1944. godine, pretkraj Drugog svjetskog rata. Lav se borio u bitci za Berlin te je dobio nagrade za hrabrost.
 
6. Nakon rata je završio diplomski studij povijesti i u svom se doktoratu fokusirao na drevne Turke. No 1949. godine je ponovno uhićen, pod optužbom da je upleten u antisovjetsku skupinu. Vlasti su javno kritizirale njegovu majku jer nije pisala u skladu s dominantnim sovjetskim kanonima. Ipak, uspjela je izbjeći uhićenje. Gumiljov je rekao da je prvi put uhićen zbog svog oca, a potom zbog svoje majke. Ovog je puta osuđen na još dužu kaznu - 10 godina u radnom logoru. Tijelo ga je izdavalo, imao je 40 godina, i zdravstveni problemi su se nizali jedan za drugim. Nedugo nakon što je bio osuđen, napisao je da se ne nada da će izaći iz gulaga živ, no to se, svim izgledima usprkos, dogodilo. Dio svoje kazne je proveo kao knjižničar. Gumiljev je oslobođen 1956. godine nakon što je sovjetski vođa Nikita Hruščov započeo svoju slavnu kampanju destaljinizacije.
 
7. Tijekom tih je godina njegov odnos s majkom postajao sve lošiji. Lav je bio ljut jer je smatrao da je trebala učiniti više kako bi mu pomogla. Također je mrzio jednu od njezinih najpoznatijih pjesama, Rekvijem, koja se doticala njegovih uhićenja - Lav je tvrdio da su riječi pjesme u većoj mjeri posvećene njezinim osjećajima umjesto njegovoj patnji u zatvoru. Možda je i bio u pravu: "Muž u grobu, sin u zatvoru. Pomolite se za mene", napisala je.
 
8. Nakon izlaska iz logora, Gumiljov je nastavio svoje istraživanje i proučavao povijest stepa i srednjoazijskih nomada. Tijekom svog je vremena osmislio jednu od svojih najpoznatijih ideja - koncept pasioniranosti, koji se ponekad opisuje kao "neodoljivi unutarnji nagon ka ciljanoj aktivnosti, sposobnost za trajni napor u ime cilja". Gumiljov je tvrdio da je svaka etnička skupina u povijesti prošla kroz iste faze od rođenja do vrhunca, prije usporavanja do inertnosti. Kada pasioniranost etnosa dostigne svoj maksimum, stvara žestoke vođe i ostvaruje velika osvajanja.
 
9. Gumiljov se snažno oslanjao na djela teorije euroazijanizma, prema kojoj ruska civilizacija nije istinski europski entitet već euroazijski geopolitički i kulturni fenomen. Gumiljov je Ruse smatrao "super-etnosom" koji je nekako obuhvatio utjecaje Turaka i Mongola. Povjesničar je naglašavao važnost saveza između Rusa i ljudi iz istočnih euroazijskih stepa. Taj je savez pomogao Rusiji da se suprotstavi Europi.
 
10. Njegova su stajališta u SSSR-u dočekana s dosta skepticizma. Situacija se promijenila kasnih osamdesetih godina pod Gorbačovljevom perestrojkom, kada su djela Lava Gumiljova bila naširoko objavljivana. Danas se njegova teorija pasioniranosti često kritizira zbog nedostatka provjerivosti. No Gumiljova i dalje pamte po njegovom neslomljivom duhu.
 

Aleksej Timofejčev, https://hr.rbth.com/povijest/79437-10-cinjenica-o-lavu-gumiljovu

Kako je sovjetski tajni agent postao veleposlanik Kostarike u Italiji, Vatikanu i Jugoslaviji

 
 
Sovjetski superšpijun, Josip Grigulevič, glavni urednik lista "Društvene znanosti u SSSR-u" iz Moskve 1978., sudjelovao je u planiranju ubojstva Lava Trockog i sabotaži opskrbe nacista u Drugom svjetskom ratu, bio je diplomat Kostarike, a zatim akademik i autor tridesetak knjiga. Na sjednici Opće skupštine UN-a 1951. godine bilo je prilično "vruće". Hladni rat je bio u jeku, a tenzije su sve više rasle. Savjetnik izaslanstva Kostarike Teodoro B. Castro održao je govor u kojem je iskritizirao sovjetsko miješanje u unutarnje poslove Srednje Amerike.
https://cdni.rbth.com/rbthmedia/images/2017.10/article/59d8b41885600a7f3a4ec1fa.jpg
Josip Grigulevič
 
Castro je govorio toliko upečatljivo i ozlojeđeno da su ga prozapadni delegati pozdravili ovacijama, a Andrej Višinski, ministar vanjskih poslova SSSR-a, je za njega rekao da je "pas čuvar imperijalizma". Višinski nije mogao ni pretpostaviti da je Castro zapravo bio građanin Sovjetskog Saveza i vrhunski tajni agent. Njegovo pravo ime je bilo Josip Grigulevič. Rođen je 1913. godine u Vilniusu (današnja Litva). Kako je onda dospio u UN u svojstvu izaslanika Kostarike?
 
Mlad i crven
 
Grigulevič je rođen u siromašnoj karaimskoj obitelji (Karaimi su ogranak judaizma) u Poljskoj. Još u mladosti je postao vatreni komunist. Sa 17 je godina stupio u Komunističku partiju Poljske, a zatim je uhićen i zatvoren, da bi početkom 1930-ih pobjegao iz zemlje. Kao ljevičarski aktivist Grigulevič je najprije studirao na Sorboni, a zatim se preselio u Argentinu. Kada je 1936. godine u Španjolskoj počeo građanski rat, gdje su se ljevičarski nastrojeni republikanci borili protiv desničara Francisca Franca, Grigulevič se požurio pridružiti svojim drugovima na bojnom polju. U Španjolskoj su ga Sovjeti vrbovali da radi za njih kao tajni agent.
 
Lov na Trockog, borba protiv nacista
 
Kako je u jednom intervjuu potvrdila Grigulevičeva kćerka Nadežda, njezin je otac nakon Španjolske otišao u Meksiko gdje je planirao ubojstvo Lava Trockog, Staljinovog najljućeg neprijatelja. Po planu su na tome radile dvije samostalne grupe agenata, a Grigulevič je bio u manje uspješnoj grupi. Pokušaj ubojstva poduzet u svibnju 1940. godine bio je neuspješan. Agenti su izrešetali sobu Trockog, ali se 60-godišnji političar sakrio ispod kreveta i ostao neozlijeđen (nakon dva mjeseca Ramón Mercader je uspio ubiti Trockog). Kada je počeo Drugi svjetski rat, Grigulevič se posvetio borbi protiv Hitlerovih pristaša u Latinskoj Americi, uglavnom u Argentini. Argentina službeno nije bila saveznica Njemačke, ali ju je opskrbljivala, a Grigulevič se svim silama trudio spriječiti transport robe. Okupio je veliku skupinu (oko 200 ljudi) i organizirao sabotaže brodova. Ova grupa je opljačkala oko 150 brodova upućenih u Njemačku. Nakon serije eksplozija povezanih s krađama, argentinska vlada je obustavila trgovinu s Reichom.
 
Poliglot
 
Po mišljenju povjesničara Vladimira Čikova, "Grigulevič je bez problema govorio i razmišljao na 10 jezika", počevši od litavskog i poljskog, pa sve do francuskog, španjolskog i portugalskog. Posebno je dobro glumio Latinoamerikance, i zaista je izgledao kao jedan od njih. Uvijek je bio druželjubiv i ulijevao je ljudima povjerenje. Možda je to i bilo presudno u njegovoj nevjerojatnoj diplomatskoj karijeri u Kostariki. Sprijateljio se s bivšim predsjednikom Joséom Figueresom Ferrerom (koji je, naravno, smatrao da je ovaj njegov sunarodnjak). Kada je pomogao Kostarikancima u poslovanju s Italijom, Grigulevič (ili Teodoro B. Castro) imenovan je 1952. godine za veleposlanika u ovoj zemlji, a također u Vatikanu i u Jugoslaviji. Teško da se od jednog tajnog agenta može očekivati da postigne nešto više. Koristeći puno povjerenje kapitalista u cijelom svijetu (čak je i sovjetski veleposlanik u Italiji rekao da je Castro "neprijatelj SSSR-a" i "reakcionar"), ovaj je agent u Moskvu slao podatke od neprocjenjive vrijednosti. Pored toga, vrbovao je oko 200 stranih državljana.
Prekid karijere obavještajca
 
Na veliku žalost sovjetske obavještajne službe, Castro nije dugo ostao u Italiji. Vraćen je u Moskvu 1956. godine, i to po hitnom postupku. Josip Grigulevič, dopisni član Akademije nauka SSSR. Okrugli stol na temu "Suvremena etapa borbe južnoafričkih naroda i međunarodni pokret solidarnosti". Nakon Staljinove smrti 1953. godine i borbe za vlast koja je zatim uslijedila nove vlasti su mnoge agente tretirale kao nepouzdane. Tako je završila Grigulevičeva nesvakidašnja špijunska i diplomatska karijera.
 
Po povratku je za njega započeo novi život. Grigulevič je postao povjesničar i akademik. Napisao je tridesetak knjiga koje se tiču Latinske Amerike, kao i povijesti kršćanstva. Nitko od njegovih novih kolega nije znao za njegovu prošlost, ali su ga svi poštovali kao znanstvenika. Grigulevič je vodio miran život. Umro je 1988. godine, samo par godina prije smrti države kojoj je služio.
 

Oleg Jegorov, https://hr.rbth.com/povijest/79492-tajni-agent-veleposlanik-kostarike

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Ponedjeljak, 19/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 641 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević