Get Adobe Flash player

Iz stoljeća tame zraci nove zore

 
 
Sjećam se, bio sam dijete,
Orila se pjesma kroz jeku zvona,
Sjećam se uspomene svete,
Kada Hrvatskoj klicaše nekoliko milijuna.
 
Nakon dugog ropstva, Hrvatska se rađa,
Iz stoljeća tame zraci nove zore,
Kraljevina drevna postade mlađa,
Dok sunce obasja kopno i more...
 
Slijevaju se mlade, duge kolone,
Pod stijegom svoje časne trobojnice,
Da zemlju brane i tirane gone,
Hrvatske bojne, hrvatske vojnice.
 
Oču se miris baruta i krvi,
Jurišaju mladi momci razdragani,
Časno je biti na bojištu prvi,
Kada se svoja domovina brani.
 
Ustanici slavni povijesnog imena,
Hrvatskog roda dični domobrani,
Sa simbolom štita, kockastog znamena,
Državi Hrvatskoj životom odani.
 
Satnije i bojne diljem zemlje niču,
Ko buktinje svijetle ispod svoga neba,
S oružjem u ruci Hrvatskoj kliču,
Jer zemlju svoju braniti treba.
 
I pjesma se rađa, zore i dana,
Na ratišta stižu "crnci" legendarni,
Pod komandom svoga Jure i Bobana,
Navijeke koji ostadoše slavni...
 
Najčasniji časnici Drugog svjetskog rata,
Postaše simboli Hrvatske i svijeta,
Legendarne vođe ratnika, Hrvata,
Ostade na koje uspomena sveta...
 
Noseć u biću ljubav Domovine,
Protivu strašnog tuđinskog terora,
Branili su svoje međe do Drine,
Dunava, Drave i Jadranskog mora.
 
Za Hrvatsku s vjerom u vječnoga Boga,
Hrvatski narod Drugog svjetskog rata,
Vjerovaše zori, travnja Desetoga,
Nezavisne Države slobodnih Hrvata.
 

Mate Ćavar

Uz 10. travnja 2015.

 
 
Čestitke uz novu obljetnicu Desetoga travnja, obnove naše NDH za spas i oslobođenje hrvatskoga naroda, u svojoj povijesnoj, prirodnoj i etničkoj domovini, između visokih Alpa, velikih rijeka i plavoga mora, kada želismo obnoviti svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvata, na prostorima slavnih nam Kneževina i Kraljevina Hrvatskih. Mi bijasmo jedini osloboditelji koji se s toliko ljubavi, domoljublja i rodoljublja, borismo protiv svih onih hudih nacista i fašista, jugokomunista i šovinista, agresora na naše svete prostore, obnovljene nam nezavisne Države. Klanjasmo se svima koji umiraše, kroz ona duga stoljeća, za opstojnost hrvatskoga naroda, u svojoj vlastitoj zemlji, lijepoj domovini, slobodnoj Hrvatskoj, od kneza Klukasa, Porge, Domagoja, Branimira, kraljeva Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Petra Svačića, banova Zrinskih, Frankopana, Šubića i Jelačića. Njih pedesetak uz imena im Jelena, Katarina, Mila Gojsalića i tolikih znanih i neznanih hrvatskih žena heroina.
 
Kleli smo se domovini i Državi Hrvatskoj i svima njima uz pozdrav Domu i domovini, za koju smo bili u svakome trenu spremni mrijeti. Nismo osvajali tuđe, još od pape Agatona iz 679. do Ante Ivanplaninskoga 1941. To je bila naša prisega hrvatskome narodu, domovini, s našim usklikom Bog i Hrvati! Skupa smo se radovali, jurišali i umirali za svete nam slobodarske ideale. I sada nakon sedamdeset godina vidim one postrojene mladiće, bujnih kosa sa stisnutim puškama u svojim rukama. Bili smo svi naprosto zaljubljeni u jednu jedinu ljubav, koja se zvala Hrvatska!
 
Vjerovali smo u slobodnu Hrvatsku u kojoj će vladati hrvatski narod, pravde i slobode, za sve one koji je poštuju. Duge četiri godine rata, u kojemu su nas svi napadali, a mi smo samo branili ono što je naše. I neprijatelji su učinili svoje. Oni kojima nikada nije stalo do slobode svih, a ne samo njih. Prepustili su hrvatski narod krvnicima jugokomunista. Oni su nam priuštili križne puteve smrti, nakon one bleiburške predaje. Tu sam bio i ja. Gazio sam sa stotinama tisuća Hrvata, naroda svoga. Rijetkim preživjelima, umjesto nagrada, slijedile su nam dugogodišnje robije. Kao jedan od preživjelih sjećam se svih svojih suboraca: Željezničke bojne, Drugoga Zdruga HOS-a. Sjećam se svih s križnih puteva smrti koji se borismo i umirasmo za Državu Hrvatsku! Prigodom Desetoga travnja neka je svima mrtvima pokoj vječni a živima iskreni pozdrav! Četrnaestogodišnji robijaš jugo tamnica
 

Vinko Vice Ostojić

Kao što slikar u ruci drži paletu, tako i Sveti Vlaho u ruci drži ovaj grad

 
 
Izložba dubrovačkih slikara  i tribina „300 godina Crkve Sv. Vlaha“. Jubilarni deseti Dani kršćanske kulture u Dubrovniku  otvoreni su u atriju palače Sponza likovnom izložbom dubrovačkih slikara „300 godina Crkve Sv. Vlaha“.
 
- Čast mi je i zadovoljstvo kazati nešto o ovim slikarima kazati nekoliko riječi, o ljudima koji su ispred sebe imali isti model, istu osobu, isto biće. Već punih 300 godina pred svima stoji i reklo bi se, pozira, Crkva svetog Vlaha, jedinstveno stvorenje od kamena i žbuke, zlata i  srebra, neba i zemlje, vatre i divljenja, s osloncem na snagu koja iz nje izvire i koja se u nju slijeva, u jedinstvenu sliku, spajajući prolaznu ljudsku tvar i neprolaznu božansku supstancu od koje je sazdana ta kuća hram u kojem stanuje sve ono što je Dubrovčanima i ne samo njima, najsvetije i srcu najbliže – kazao je akademik Luko Paljetak. Svi ovi umjetnici na svoj način opisuju, slikajući, interpretirajući Crkvu slikaju svjetlost bez koje nema slikarstva, tu vjeru u smisao stvaranja, bez koje nema razloga da se išta u ljudskim poslovima čini. Kao što slikar u ruci drži paletu, tako i Sveti Vlaho u ruci drži ovaj grad. On je njegova paleta, a mi smo na njoj boje, tople i hladne, radosne i sjetne, protivne i sukladne, za onu sliku života koja ovdje nekako za sve vijeke vjekova nepomućeno traje. Zajednička je ovim umjetnicima jedna stvar, kako se to vidi na ovoj izložbi – iskrena ljubav prema motivu, zanos koji vodi ruku i kist, od čega god on bio. Sveti Vlaho, gledajući ovu izložbu, nikako nemoj reći: 'Ne sličim na sebe'. Važno je da mi sličimo na ono što ti nama značiš – zaključio je Paljetak otvorivši izložbu.
 
U dvorani Ivana Pavla II. održana je tribina '300 godina Crkve svetog Vlaha'. Povjesničarka umjetnosti Katarina Horvat – Levaj ovom je prigodom predstavila svoje istraživanje o obnovi Grada nakon potresa 1667. godine kad je radikalno promijenjena njegova vizura.
- Dubrovnik svoju baroknost duguje jednoj elementarnoj katastrofi, poznatom potresu 1667. godine. Potres je uzrokovao radikalnu obnovu cijelog gradskog tkiva gradnjom znamenitih crkva. U prvom redu Katedrale i Isusovačke crkve. U tu srednjovjekovnu strukturu uvedeni su novi, izrazito barokni, akcenti, a obnovom stambene arhitekture ta srednjovjekovna matrica je transformirana na novi način. - pojasnila je Horvat - Levaj dolazak baroka u Dubrovačku Republiku.
 
Crkva Sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, podignuta je početkom XVIII. stoljeća na južnoj strani glavnog gradskog trga u staroj dubrovačkoj jezgri, na mjestu, gdje se križaju dvije glavne gradske prometnice i gdje se ranije nalazila crkva posvećena istom patronu, sagrađena u romaničko-gotičkom stilu. No, spomenuti srednjovjekovni objekt teže je stradao u potresu 1667. godine, a još više u požaru koji je uslijedio 1706. godine, kada je crkva slučajno zapaljena. Od te su crkve sačuvani samo temelji, odnosno tri kipa – stari srebrni pozlaćeni kip sv. Vlaha s maketom grada iz vremena oko pada Carigrada (1453.) te dva kamena kipa Nikole Lazanića, sv. Vlaho i sv. Jeronim. Pretpostavlja se da su bili u sakristiji stare crkve koja nije izgorjela u požaru.
 
U svojevrsnom programu obnove arhitektonske jezgre Dubrovačke republike, odnosno njezinih najvažnijih građevina vezanih uz javni života grada Dubrovnika, trebalo je nakon razorne 'trešnje' nanovo oblikovati i oštećenu i nagorjelu crkvu Sv. Vlaha. Venecijanski majstor Marino Gropelli, pozvan je iz Mletaka kako bi prikazao dubrovačkim vijećnicima projekt za novu crkvu. Od dva rješenja koja je Gropelli predložio, ni jedan nije sačuvan do današnjih dana. No, izgled odabranog nacrta možemo naslutiti i rekonstruirati prema današnjoj snimci prostornog rasporeda crkve koji se nije promijenio u zadnjih tristotinjak godina.
 
Marino Gropelli, poznatiji u svom zavičaju kao kipar nego kao graditelj, izradio je i glavni oltar od mramora u njezinoj unutrašnjosti, kao i kip sv. Petra nad vratima sakristije, te Ivana Krstitelja nad ulaznim vratima. Gropellijevi su i kipovi sv. Vlaha, Vjere i Nade nad pročeljem i anđela nad portalom. Do danas se u crkvi sačuvalo pravo bogatstvo umjetničkih predmeta koji imaju i liturgijsku funkciju. Crkva ima i dva bočna oltara: i to lijevi Sv. Krih, kao što je bio i u romaničkoj crkvi, a desni Sv. Lucije na kome je slika Gospe s djetetom, te sv. Vlahom i Emigdijem, zaštitnikom od potresa, rad domaćeg slikara Josipa Rossija iz XIX. st. Najljepši ures jednostavne unutrašnjosti ovog objekta je predivni drveni balatur nad glavnim oltarom. Ograda ovog pjevališta, na kom su i vrijedne orgulje, oslikana je u živom koloritu sa sedam slika sakralne teme od znamenitog dubrovačkog baroknog slikara Perra Matejevića. Motivi na poljima ograde su prikazi svetaca (sv. Cecilija i sv. Vlaho) i anđela koji su uz to bogato dekorirani pozlatom. U bočnim dijelovima crkve, od kojih je desna sakristija, izložene su slike, raspela, srebrno crkveno posude, crkveno ruho, ukrasni predmeti od porculana većinom iz XVIII. st.
 
Ove umjetnine su nabavljane u doba ponovne izgradnje crkve. Pet relikvija, odnosno moći sv. Vlaha, čuvaju se danas u Moćniku stolne crkve Uznesenja Marijina, umetnute u raskošne srebrne okvire oblika krune, ruku, noge i pokaznice koje potječu iz XI., XII., XIV. i XV. st. U Parčevoj crkvi nešto je umjetničkog materijala iz XIX. i XX. st. što govori o kontinuiranoj brizi župnika sv. Vlaha kao i vjernika da im ova crkva što ljepše izgleda. Tako je u nedavnoj prošlosti uz renesansne kipove svetaca Vlaha i Jerolima, isklesanih od ruku vrsnog bračkog kipara Nikole Lazanića iz XV. st., postavljen kip Parea izrađen po uzoru na istu skulpturu velikana hrvatskog modernog kiparstva, Ivana Meštrovića. Poseban ugođaj ovom skladnom interijeru daju dugine boje svjetlosti koja se probija kroz umjetnički izuzetno izvedene vitraje, izrađene od istaknutog domaćeg slikara Iva Dulčića sredinom XX. st. Na zidovima crkve vise brojne slike svetaca naslikanih rukom manje poznatih talijanskih slikara. U desnoj, staroj sakristiji, visi zanimljiva slika na platnu, iz XVIII. st., na kojoj je prikaz potresa koji rusi kuće, palače i zvonike Dubrovnika te parca Vlaha koji moli milost za svoj Grad. To je dokaz koliko su stanovnici Dubrovnika bili povezani sa svojim zaštitnikom, a to su i danas. Njemu su posvetiti jednu od istaknutih crkava, njegovim su kipom resili sve javne građevine, kule, portale i važne dijelove zidina. Ovaj stari biskup i parac štitio je stoljećima svoj Grad.
 
Tijekom agresije na Hrvatsku crkva je bila pogođena više puta, pa joj je bilo oštećeno pročelje, stubište s balustradom, portal, vitraji i krov. U žestini najjačih razaranja Grada, 6. prosinca 1991., Dubrovčani su moliti vlasti da se otkrije jedan od kipova sv. Vlaha, koji je bio zaštićen drvom od eventualnog oštećivanja, kako bi usmjerivši svoj pogled prema neprijatelju ponovno pokušao zaštititi Dubrovnik i donijeti mu željeni mir. „Vlahovo kandilo gori trajno stoga pošto mu svaki naraštaj dolijeva u posudicu novo ulje, vlastito ulje predodžaba, potreba, interesa, nada, nada, očekivanja i preobražava istu nazočnost na različite načine“, kako piše slikar Mladen Pejaković (Omjeri i znakovi, 1996.).
 

Nives Matijević

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Ponedjeljak, 20/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1060 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević