Get Adobe Flash player

Za koji dan obilježit ćemo 84. obljetnicu smrti dr. Milana Šufflaya

 
 
Uskoro, 19. veljače 2015., bit će punih 84 godine od ubojstva dr. Milana Šufflaya, najvećega hrvatskog albanologa prve polovice XX. stoljeća. Dr. Milan Šufflay bio je prijatelj albanskog naroda, objavio je niz studija koje se odnose na pitanja Hrvata i Albanaca iz razdoblja srednjeg vijeka i novije povijesti. Ekspansivna i genocidna politika Srbije, tijekom stoljetne povijesti, neprestano je pokušavala promijeniti povijesno-znanstvenu istinu prema albanskom narodu kao jednom od najstarijih naroda na Balkanu i u Europi, sa ciljem svog teritorijalnog proširenja na štetu Albanaca.
 
Milan Šufflay, rođen  je 1879. u Lepoglavi. Gimnaziju je završio u Zagrebu. Kao zagrebački student imao je prigodu korjenito se upoznati a arhiviranim (pohranjenim) povijesnim materijalom, dok je po završetku doktorata počeo objavljivati i znanstvena dijela. Nakon znanstvenog usavršavanja u Beču i Budimpešti imenovan je profesorom povijesnih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu.
 
Ulaskom u politiku, Šufflay  kao da je sebi potpisao smrtnu presudu. Spajanjem Srba, Hrvata i Slovenaca počela je njegova životna golgota. Zbog svojih političkih uvijerenja Šufflay je osuđen na zatvorsku kaznu koju je od 1921. održao u Srijemskoj Mitrovici. Po odsluženju kazne on se ponovno uključuje u politiku,  te posebnu pažnju obraća na povijesne događaje (teme) vezano za Hrvate i Albance čime je stao rame uz rame najistaknutijim albanolozima Europe.
 
Osoba izvanrednih vrjednota, kako znanstvenih tako i ljudskih, koja je iznjela na vidjelo povijesno-znanstvene činjenice, svjetski priznati znanstvenik ujedno i jedan od najpoznatijih svjetskih albanologa je dr. Milan Šufflay, koji je postao žrtva srbskog kriminalnog atentata. Ubijen je 19. 2. 1931., samo dan nakon povratka iz Albanije, ostavivši rukopise više nedovršenih studija. Veći dio tih rukopisa pohranjen je u Državnom Arhivu Republike Hrvatske. Na ubojstvo dr. Šufflaya regirala je većina intelektualaca među kojima je najpoznatiji bio Albert Einstein. Dakle, 19. 2. 1931. ulazeći u svoj stan u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu dr. Šufflay je otrgnut od života rukom srbskog kriminalca zvanog Branko Zverge.
 
Ono što privlači pozornost je činjenica da dr. Šufflay i danas drži primat pri vrhu međunarodnih albanologa. Ubijen je po naredbi Aleksandra, kralja beogradskog dvora, jer je bio opasan za njihove ideje jugoslovenstva, koja je umjetno ojačana 1919., Versailleskom Konferencijom. Vezano uz ovo pitanje (jugoslavizma) i ostali povjesničari intuitivno su primijetili da je ideja o Jugoslaviji, jedna lažna i pogrješna ideja ne samo za hrvatski narod. Ideja o Jugoslaviji bila je samo početna točka za stvaranje velike Srbije. Hrvati moraju biti svjesni i samokritični u činjenici da je ideja o jednoj Jugoslaviji SHS rođena u njihovoj sredini od strane nekoliko partija, političkih – stereotipa. Hrvati su lansirali ovu ideju dok su je Srbi iskoristili da bi zavladali ostalim narodima, u granicama omražene Jugoslavije, nepravedno i na štetu susjednih naroda.
http://www.albanianhistory.net/graf/images20_1/AH1912_4durres1_gr.jpg
Dr. Milan Šufflay bio je žrtva velikosrbskog terora, odmah po osnivanju Kraljevine SHS, iz razloga što se opirao politici beogradskoga kraljevskog dvora. Stoga je 1921. održano monstruozno suđenje dr. Šufflayu, gdje se on optužuje za „pokušaj podržananja Tomislavove države“. Svoj stav i simpatije prema stavovima Ante Starčevića (velikoga hrvatskog političara), dr. Šufflay je skupo platio još za vrijeme studentskih dana. Oslobođenjem iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici, Šufflay je na silu umirovljen sa zagrebačkog Sveučilišta, te je bio prisiljen baviti se publicistikom. Njegove ideje bile su cijenjene kao jako napredne i progresivne. 
 
Njegova likvidacija je posljedica njegovog nezadovoljstva što Hrvatska ne može biti samostalna država kao i posljedica njegovog podržavanja Albanaca te simpatija za stabilnu državu Albaniju. Šufflayevo ubojstvo po povratku iz Albanije, točnije Tirane, gdje je dočekan  najvećim počastima ne samo kao znanstvenik koji je na svijetlo dana donio monumentalno dijelo: „Acta et diplomata res Albania mediae acatis I- II“, koje je počeo pisati 1913. s L. Tolcinom i K. Jirečekom, a dovršili su 1918. godine. Nije Šufflay slučajno bio veliki prijatelj albanskog naroda. Nakon što je umirovljen, Šufflay objavljuje „Povijest Albanije“ - treći dio, knjigu koju je planirao objaviti u osam svezaka pod nazivom: “Die kirchzenustӓnde im vortȕkischen Albanie“. Nadalje, 1920. pod nadimkom Alba Limi objavljuje roman „Kostandin Balša“ s temom Albanskog srednjeg vijeka. U prosincu 1920. Šufflay biva uhićen te osuđen zatvorskom kaznom u trajanju od 3,5 godine, koju izdržava u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1925. objavljuje studiju „Srbi i Arbanasi, njihova simbioza u srednjem vijeku“, a 1928. objavljuje knjigu „Hrvatska u svijetlu svjetske povjesti i politike“.
 
Za boravka u  Albaniji, Šufflay je bio gost albanskoga kralja Ahmeta Zogua kao i najpoznatijim predstavnicima Albanaca. Jedan od pogleda njegove preokupacije bilo je i pitanje hrvatsko – albanskih odnosa tijekom srednjeg vijeka, područje koje je do tada bilo neistraženo. Činjenica da su Hrvati nakon dolaska na Balkanski poluotok ostvarili kontakt s Albancima ostala je prešućena do posebice zbog dr. Šufflaya i njegova negativnog političkog stava o ideji Jugoslavije i Hrvatskoj u njoj.
 
Opće je poznato da Albanci nisu Slaveni što i jest razlog zašto Albanci nisu spominjani u ranijoj hrvatskoj povijesti. Tim više, na osnovi dokaza koje je posjedovao dr. Šufflay je prihvaćao da su Hrvati kao pridošlice, koji su graničili s Albancima, prihvatili puno elemenata albanske civilizacije kao i albanskih predaka Ilira. Po njemu su Hrvati i Albanci imali dobrosusjedske odnose te kroz cijelo razdoblje srednjovjekovne povijesti, kao ni kasnije, nije zabilježen niti dokumentiraa bilo kakav međusobni sukob.
 
Do današnjih dana ostaje nepobitna analiza dr. Šufflaya o albanskim gradovima „Städte und Burgen Albaniens“. Analiza, koja prvenstveno prati morfološke promjene gradova kao npr. Skadar, Tivat, Ulcinj, Prizren, Drač, Valona itd., od antike do osmanlijskog osvajanja istih, pokazujući najveći interes za njihov razvoj tijekom srednjeg vijeka otkrivajući prvenstveno unutarnje mehanizme koji su ih oživljavali. Također prvi osniva listu djelatnosti kojima su se bavili njihovi žitelji u to doba, a što je ostavilo traga na daljnji razvoj istih kroz povijest. Npr. brodogradnja (Ulcinj, Drač, Valona), proizvodnja soli, vina i kože (Skadar, Drač, Valona), proizvodnja svile (Skadar,  Prizren, Berat), proizvodnja oružja i obrada plemenitih kovina (Prizren, Drač, Skadar). Svaki od ovih gradova u to vrijeme imao je razvijeno tradicionalno tržište unutar i izvan svojih granica čime su ostvarili primamljiv faktor u nacionalnoj te balkansko-jadranskoj povijesti. M. Šufflay nalazi za potrebu naglasiti da su se mnogi od ovih gradova uključujući i druge manje poznate gradove, isticali kao „proizvođači“ bitnih kulurnih činjenica. U mnogima od tih gradova bilo je škola gdje se studirao latinski jezik kao i bizantski grčki jezik. U Skadru, Draču, Tivtu i drugdje bilo je škola filozofije u kojima se studiralo o Donatu i Katonu. Iz istih su proizlazili: učitelji, liječnici, bilježnici, arhitekti, zidari, slikari, kipari, glazbenici, filozofi itd. Dr. Šufllay nalazi mnoge učenike proizlašle iz Skadra, Drača, Tivta, Berata, Prizrena koji su djelovali u ondašnjem Dubrovniku, Kotoru, Veneciji i Padovi. Iz njegovih analiza doznajemo o mnogim manjim gradovima iz kojih su proizlazili svećenici koji su službovali u Dalmaciji i Italiji dosegnuvši i jako visoke položaje u crkvenoj hierarhiji. Po dr. Šufflayu cijeli poredak u gradovima, unutarnji i vanjski odnosi zasnivali su se na starim običajima, zahvaljujući kojima u srednjem vijeku albanski gradovi su svrstani među naprednijim europskim gradovima.
 
Po njemu možemo ustanoviti da je u srednjem vijeku, granica između Hrvatske i Albanije bila jedna od najsigurnijih granica. To je trajalo i za vrijeme zajedničkih neprijatelja, počela su osvajanja od strane Bizanta, Turske i Srbije. Nadalje, kad se osvrnemo na kontinuitet hrvatsko-albanskih odnosa uočavamo simbiozu dvaju naroda krenuvši od postojanja albanskih enklava na primorju Hrvatske, kao što su na primjer Arbanasi na području Zadra. Tijekom povijesti u Hrvatskoj je djelovao velik niz Albanaca: znanstvenika, umjetnika, glazbenika, liječnika itd. Dakle, utjecaj Albanaca na svakodnevni život u Hrvatskoj i obrnuto nazočan je od vremena dolaska Hrvata na Balkan. Ovdje trebamo spomenuti i Hrvatsko-albanski sporazum protiv dinastije Nemanje a pogotovu protiv cara Dušana. Privodeći kraju ovo izlaganje o ovome velikanu treba naglasiti da je dr. Milan Šufflay bio veliki pristaša albanskog naroda, te odličan znalac albanske povijesti. Bio je veliki borac protiv srbske osvajačke politike na Balkanu. Svojim povijesnim načelima dr. Šufflay je produžio i osnažio prijateljsvo dvaju naroda (hrvatsko - albanskog) koje u povijesti traje više od tisuću godina.
 

Dr. sc. Hamdi Mediu-Dushi, Tetovo - Tetovë, Makedonija

Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva

 
 
Ani je porušeni srednjovjekovni armenski grad koji je smješten u turskoj provinciji Kars. Nalazi se na granici s Armenijom. U razdoblju od 961. do 1045. godine. Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva (Armenskoga kraljevstva Bagratida ili Bagratidske Armenije). Anijsku kraljevinu je osnovao "knez nad knezovima", kako ga je nazvala arapska dinastija Abasida, a zatim kralj Ašot I. Veliki iz armenske dinastije Bagratuni. Anijska kraljevina je postigla svoj najveći procvat na prijelazu iz X. u XI. st. za vrijeme vladavine kralja Gagika I. (989. - 1020.). Kraljevstvo je prestalo postojati 1045. godine nakon gubitka prijestolnice Ani.
 
Grad je smješten na trokutnoj uzvisini koja je oblikovana klancem rijeke Ahurjan i dolinom Bostalar. Ani se je zvao u predaji grad 1001 crkve i kroz njega je prolazilo nekoliko trgovinskih puteva, a njegove su vjerske zgrade, dvorci i fortifikacijske utvrde predstavljale izvrstan uzor idejama tehničke i umjetničke naravi u tom razdoblju. Godine 992. u Ani prelazi katolikosat Armenske apostolske crkve. U 10. st. grad Ani je imao 50 do 100 tisuća ljudi. Grad spominju prvi put u V. st. armenski povjesničari Egiše (410. - 475.), autor knjige "O Vardanu i ratu armenskom" protiv Perzijanaca, i Lazar Parpeci (441./443. - 510./515.), autor knjige "Povijest Armenije". Opisuju grad kao kamsarakansku (Kamsarakan - armenski plemićki rod) neosvojivu tvrđavu na brijegu. Grad je dobio ime od naziva tvrđave i poganskoga naselja Ani-Kamah koje je bilo smješteno u karinskom području Daranagi. Grad je također poznat pod imenom Hnamk.
 
Ani je bio izložen napadima bizantskih vojnih četa i opljačkan Turcima. Godine 1064. velika je vojska Seldžuka pod zapovjedništvom sultana Alp Arslana napala je glavni grad i nakon 25 dana opsade uništila ga je. Godine 1072. Seldžuci su ga prodali muslimanskoj kurdskoj dinastiji Šeddadida. Stanovništvo Anija je zatražilo pomoć od kršćanske Gruzije. Gruzijci su nekoliko puta zauzimali grad i svaki put su ga ponovno vraćali Kurdima. Godine 1199. vojska gruzijske kraljice Tamare je zaposjela grad i izgnala Šeddadide. Grad je prešao pod upravu vojskovođa Zakare i Ivane. Nova je dinastija dobila ime Zakarjani. Počeo je novi preporod grada: obnova fortifikacijskih građevina, crkava i drugih građanskih objekata. U XIV. st. Ani zauzima mongolska dinastija Džalairida i Čobanida, a 1380. god. pada pod vlast mongolskoga vladara Timura (Tamerlana) (1336. - 1405.). Potom perzijska dinastija Sefevida vlada Anijom od 1510. do 1579. godine, a nakon toga prelazi u ruke Osmanlija. Do XVIII. st. je bio posve napušten.
 
Europski putnici u prvoj polovici XIX. st. otvaraju Ani svijetu uz pomoć arheoloških nalaza i tiskovina. Godine 1878. Karsko područje, uključujući Ani, prelazi u ruke Ruskoga Carstva, a od 1892. do 1917. traju arheloški radovi koji su organizirani od strane Peterburgske akademije znanosti. Godine 1918. Osmanlijsko Carstvo prisvaja Kars, a 1921. godine potpisuje Karski sporazum između Armenske, Azerbajdžanske, Gruzijske SSR-a i Turske uz sudjelovanje Ruske Federacije. Suglasno tomu sporazumu gradovi Kars, Ardagan i planina Ararat pripadaju Turskoj. Suvremena Rupublika Armenija ne priznaje Karski dogovor iz 1921. godine. Nekada veličanstveno mjesto, koje se je u vrijeme procvata moglo mjeriti s Carigradom i Kairom, danas je gomila ruševna na granici Turske i Armenije. Ali i sada Ani, iako je u reševinama, izaziva veliki zanos.
 

Artur Bagdasarov, HKV 

Nemjerljiva je uloga Njemačke kod hrvatskoga priznanja

 
 
Želim se nadovezati na odličnu analizu Tihomira Dujmovića na portalu Dnevno.hr od 16. siječnja u kojoj je taj poznati domoljubni novinar i komentator postavio pitanje – „Jesmo li uopće svjesni povijesnih razmjera pada Josipovićeve politike?“ Kako ju ja tumačim, Dujmović u toj analizi posebnu važnost daje, nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, očekivanom revaloriziranju hrvatske vanjske politike i očekuje značajno slabljenje dosadašnjeg presudnog utjecaja Velike Britanije na hrvatsku vanjsku politiku. Osim oslobađanja iz čvrstog zagrljaja Velike Britanije, kada je riječ o vanjskoj politici, Djumović predviđa da će se dogoditi i strateško okretanje prema Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, što je, kako kaže, u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima.
http://www.republika.co.rs/438-439/v11.jpg
I ja imam potrebu podsjetiti da sam od povratka iz diplomacije u kolovozu 2013. godine u mojim člancima i facebook komentarima redovno upozoravao na veliku opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike za opstanak u Domovinskom ratu izborene samostalne i demokratske hrvatske države. Prije početka službene predsjedničke kampanje, početkom listopada prošle godine, moju percepciju Josipovićeve politike sažeo sam u jednoj rečenici: „Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića“. Duboko svjestan te činjenice, sto posto podržavam pitanje Tihomira Dujmovića – jesmo li uopće svjesni povijesnih dimenzija pada Josipovićeve politike? Jednako se slažem s Dujmovićevim razmišljanjem kako je glavna opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u njegovom „lijeganju u krevet s Englezima“ po pitanju britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija, ali koja se osim po imenu ne bi niti malo razlikovala od prve i druge Jugoslavije.
 
Velika Britanija i Ivo Josipović na istom zadatku
 
U tom pogledu Velika Britanija i Ivo Josipović, uz manijakalnu potporu ministrice vanjskih poslova Vesne Pustić, bili su na istom zadatku i imali su isti konačni cilj - vratiti narode koji su pod prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i multinacionalnu državu. No, za razliku od Ive Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu novog hrvatskog Supila, Trumbića i Šubašića, a koji je po ideološkom uvjerenju bio i ostao Titoist te koji je želio oživiti „Titovo bratstvo i jedinstvo“, u kojem je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom, Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa sitnicom kakav će društveni sustav vladati u toj novoj zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi. Vidjeli smo u Drugom svjetskom ratu kako Englezi vrlo lako i brzo mijenjaju strane kad je u pitanju ostvarenje njihovih vitalnih državnih interesa. Kad su vidjeli da će zločinac i prevarant Valter Tito s njegovim partizanima biti od veće koristi nego što im je u tom trenutku bio velikosrbin Draža Mihailović, Englezi su se s velikom lakoćom odrekli četničkog vođe čiji se kralj u to vrijeme nalazio u Londonu.
 
Podvala je da su Hrvati bili idejni začetnici stvaranja Jugoslavije.
 
Gotovo jedno stoljeće se svijetu, a posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su zapravo Hrvati bili idejni začetnici stvaranja zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije. Bila je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno pozabaviti objektivni i stručni hrvatski povijesničari, a ne neki razni apologeti Tita i Jugoslavije kao što je Tvrtko Jakovina. Za ovu prigodu, kao do sada najbolje znanstveno potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije uništavanja jednog naroda, preporučam knjigu profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi naslov - »Constructing Yugoslavia«. U slobodnom prijevodu naslov knjige bi na hrvatskom glasio - »Stvaranje Jugoslavije«. Knjigu je 2010. godine objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave Macmilan.
http://www.czipm.org/Grafika/Foto/gruja_grb30.jpg
Zbog kratkoće ovog komentara ovdje ću iznijeti samo nekoliko, mnogima od nas već davno poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu Jugoslaviju tj. Državu Hrvata, Srba i Slovenaca. No, ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu cijelu godinu provela u Londonu istražujući pisane izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do 1918. godine. Ovdje ću iznijeti samo neke od otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u njezinoj knjizi navela profesorica Drapač:
 
1. Zbog strateških i geopolitičkih interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike Srbije nastala je u intelektualnim i političkim krugovima u Engleskoj već sredinom XIX. stoljeća, od 1850. do 1870. godine.
 
2. Kao tadašnja najveća sila na svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u daleku budućnost i tražila način kako da spriječi izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem svijeta dragocijenog i opljačkanog blaga u London. Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
 
3. Iz tog razloga smišljeni su planovi kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo je „kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina ionako oduvijek bile srpske zemlje“. S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali engleski novinari, putopisci i povijesničari.
 
4. Sustavno je širena teza da su "Srbi najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod na Balkanu", a da su Hrvati, zbog svojeg »nazadnog katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada bili Srbi«, a od vraćanja u krilo majke Srbije odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini) „primitivni fratri“. Takva su stajališta upotrebljavana isključivo sa svrhom da se engelsku javnost uvjeri kako su jedino Srbi sposobni voditi jednu takvu državu.
 
5. Za ostvarenje projekta stvaranja Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća sustavno širila promidžba 'kako Srbija mora imati izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek bila srpska zemlja'.
 
Dakle, to su ukratko najvažniji razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18-og stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike Srbiju u kojoj bi se, „kao srpske provincije“ nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Realizam je oduvijek bio i ostao temeljna i stalna vodilja vanjske  politike svih velikih država i sila. Realizam je politička teorija prema kojoj se države u svojoj vanjskoj politici ponašaju ili bi se trebale ponašati prvenstveno u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Suvremeni realisti svoje uzore nalaze u djelima Tukidida, Augustina, Machiavelija i Hobbesa. Poseban utjecaj na suvremeni realizam ostavio je Hobbesov prikaz prirodnog stanja, situacije prije nastanka države u kojoj ne postoji jamstvo da će se itko pridržavati moralnih načela. Stoga je prirodno stanje, stanje nesigurnosti u kojem svatko ratuje protiv svakoga.
 
Za razliku od Hrvatske, prije i poslije stvaranja samostalne hrvatske države,  na studiju međunarodnih odnosa u svim razvijenim i moćnim zapadnim zemljama, a posebno u anglosaksonskom svijetu, od svih političkih teorija najviše se proučava i uči realizam. Naime, i najlijeviji profesori na tzv. progresivinim i vodećim zapadnim sveučilištima nacionalno su osviješćeni i jako dobro razlikuju teoriju od stvarnog života. Na žalost, u Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo godina prevladavala „Vukadinovićeva škola“ u kojoj je najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim varijantama. U jednoj od svojih varijanti internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske vlade.
 
London i Pariz nikada se ne će odreći državnog suvereniteta u korist EU-a
 
Sada se vratimo u XXI. stoljeće. Velika Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako, u zadnje smo vrijeme svjedoci da se Velika Britanija želi izvući i iz političkog, ali ne i gospodarskog, okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji pretvaranje Europske unije u jedinstvenu političku jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu političke političke nadvlade. Velika Britanija posebno strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme sve važniju i gotovo nezamijenjivu gospodarsku ulogu ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena gospodarska moć pretvara i u političku moć.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/18523/yu240614.jpg
Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu pod naslovom »Kina i svijet u XXI. stoljeću koja je održana 11. rujna 2001. (dan kad je izvršen teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije, Australije itd., uključujući i poznatog američkog političara, diplomata geostratega, Zbigniewa Brzezinskog, razgovarao sam s brojim sudionicima te konferencije, a među ostalima i s tadašnjim glavnim urednikom poznatog pariškog dnevnika na engleskom jeziku International Herald Tribune[1].U razgovoru smo se dotakli i budućnosti Europske unije tj. hoće li Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije. Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika kategorično mi je rekao sljedeće: „Engleska i Francuska ne će se odreći svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije ni u idućih sto godina“.
 
Gorbačov: Na rubu smo trećeg svjetskog rata
 
Cijeli svijet je u previranju. Zadnji vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u svoj kamp, razumljivo je zašto Velika Britanija i danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i interese na ovim prostorima te da kao i prije 150 godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno, Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine. Nagrada bi ponovno trebala biti Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno prokušani model.
 
U tom kontekstu držim da je ovdje naročito važno reći da su samo naivci, neznalci i ideološki zaslijepljeni hrvatski povjesničari i političari mogli gotovo pedeset godina vjerovati kako se Valter Tito suprotstavio Staljinu i Sovjetskom Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila. Ne, iza tog Titinog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni strateški interes Velike Britanije da se spriječi izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i Sredozemno more.
 
Napadi na Njemačku „zbog preuranjenog priznanja Hrvatske“
 
Dakle, savezništvo Ive Josipovića i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom pritivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države, za čije je međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija Njemačka. Tijekom mojeg istraživanja za vrijeme magisterijskog studija međunarodnih odnosa u Dublinu proučio sam nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga i novinskih članaka na engleskom jeziku u kojima se raspravljalo o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije. U najmanje 90 posto tih publikacija, a posebno onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Njemačka je bila teško optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali, „preuranjenog priznanja Hrvatske“.
 
Poznata je stvar da se tom priznanju najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini. Da u drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom traženju da ne mora prihvatiti sve stavke iz preloženog Maastricht ugovora, koji je potpisan 1992. godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan korak prema stvaranju političke unije, što automatski za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego što bi Hrvatska bila međunarodno priznata. Na žalost, i ovoga puta smo se kao država, pa i narod, pokazali kao nezahvalni prema velikom savezniku i prijateljskoj zemlji kao što je Njemačka. Nakon dolaska Račana i Josipovića na vlast u Hrvatskoj, strateško partnerstvo s državom bez čije pomoći bi vjerojatno još dugo čekali na međunarodno priznanje, zamijenili smo bacanjem u zagrljaj Velikoj Britaniji koja je  ustvari i tvorac ideje o regionu. To je razlog zašto su Mesić, Josipović i Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno ubacivali riječi regija, a sve manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti, trebalo je odigrati ulogu hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i Trumbić.
 
Australija je čekala da joj Njemačka pošalje signal kad treba priznati Hrvatsku
 
Osim osobnog iskustva, koje sam stekao tijekom brojnih susreta i razgovora sa stranim političarima i novinarima, kao glasnogovornik Minstarstva vanjskih poslova u vremenu prije i poslije međunarodnog priznanja, u presudnu ulogu Njemačke oko međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992., najbolje sam se uvjerio kad sam, na moju inicijativu, u rujnu 1991. godine u glavni grad Australije Canberru nosio pismo predsjednika Vlade RH Franje Gregurića i predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana, predsjedniku australske Vlade Bobu Hawkeu. Gregurić i Domljan su u tom pismu od Australije tražili da prizna Hrvatsku. U Kabinetu Boba Hawkea primio me njegov savjetnik za vanjsku politiku i sigurnost Hugh White.
Nekoliko dana prije tog sastanka hrvatski su iseljenici održali prosvjedni skup pred zgradom parlamenta u Canberri, na kojem se okupilo oko četrdeset tisuća ljudi. Hrvatski su iseljenici tražili od australske Vlade da intervenira u UN-u protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i da Australija prizna Hrvatsku. Bio je to najveći građanski prosvjed u Canberri nakon velikog prosvjeda sedamdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Inače, u rujnu 1991. u jednom sam tjednu dva puta putovao iz Hrvatske u Australiju i natrag u Hrvatsku. Oba puta sam, na vlastitu inicijativu, išao dovesti australske političare u posjet Hrvatskoj, jer u to vrijeme nismo imali javnu potporu nikoga iz međunarodne zajednice. Taj sam tjedan u zraku tj. u zrakoplovu proveo 106 sati.
 
Hugh White, koji je sada profesor na Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri, lijepo me je primio. No, na kraju polusatnog razgovora rekao mi je sljedeće: „Australija se konzultirala s Njemačkom oko priznanja Hrvatske. Njemačka nam je rekla da bi priznanje Hrvatske od strane Australije prije nego što oni (Nijemci) uspiju oko toga postići konsenzus unutar Europske zajednice, moglo pokvariti njemačke napore“. Dakle, važnost Njemačke oko priznanja Hrvatske posebno se vidi kroz činjenicu što je Australija, kao bivša kolonija Velike Britanije i ključna članica zemalja Commonwealtha, išla tražiti savjet i mišljenje Njemačke, a ne najbližeg saveznika - Engleske, oko konačnoga međunarodnog priznanja Hrvatske.
 
Dok sam bio na dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine bio sam u kontaktu s profesorom Hughom Whiteom. No, tijekom diplomatske dužnosti u Australiji najvažniju sam informaciju dobio od tadašnjeg ministra vanjskih poslova  Gareth Evansa, s kojim sam se sastao nekoliko puta. On mi je rekao slijedeće: „Kabinet Vlade Australije donio je odluku o priznanju Hrvatske prije 15. siječnja 1992. godine. Međutim, čekali smo samo na Europsku zajednicu da to kolektivno učini prije nas“. Tako je i bilo. Parlamentarni zastupnik tada vladajuće Laburističke stranke i predsjednik Parlamentarne skupine prijateljstva s Hrvatskom i Slovenijom dr. Adrew Theophanous, kojeg sam u rujnu doveo u Zagreb, nazvao me nešto prije pola noći 15. siječnja 1992. i obavijestio me da je Australija priznala Hrvatsku. Naime, zbog razlike u vremenu, u Australiji je to bilo ujutro 16. siječnja 1992. Tog smo dana dobili i službenu obavijest o priznanju Hrvatske od strane Australije.
 
Aplogeti komunističke Jugoslavije napadaju predsjednicu Kolindu
 
Dakle, samo na ovom primjeru možemo slobodno zaključiti da je odlaskom Ive Josipovića s dužnosti predsjednika Hrvatska spašena. Uz nastavak i jačanje svih obostrano korisnih bilateralnih odnosa s Velikom Britanijom, povratak strateškog partnerstva s Njemačkom i SAD-om, mogao bi biti početak konačnog gospodarskog procvata i društvenog sklada u Hrvatskoj, ali i trajni otklon hrvatske službene politike prema prihvaćanju bilo kakvog zajedničkog političkog okvira u regionu. Duboko sam uvjeren da će se nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zahvaljujući njezinom velikom svjetskom iskustvu, znati oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima regiona, koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orekstriran napad na predsjednicu Hrvatske, samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese na unutarnjem i vanjskom planu.
 
Bilješka:
 
1. U to sam vrijeme bio na dužnosti opunomoćenog ministra, zaduženog za politička pitanja, u Veleposlanstvu RH u Pekingu. O konferenciji sam poslao i službenu bilješku u Ministarstvo vanjskih poslova. U bilješci sam naveo i ime urednika International Herald Tribunea.
 

Antun Babić

Više članaka ...

  1. Od Bleiburga do Ljubuškog

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Utorak, 20/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 904 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević