Get Adobe Flash player

Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva

 
 
Ani je porušeni srednjovjekovni armenski grad koji je smješten u turskoj provinciji Kars. Nalazi se na granici s Armenijom. U razdoblju od 961. do 1045. godine. Ani je bio prijestolnica Anijskoga kraljevstva (Armenskoga kraljevstva Bagratida ili Bagratidske Armenije). Anijsku kraljevinu je osnovao "knez nad knezovima", kako ga je nazvala arapska dinastija Abasida, a zatim kralj Ašot I. Veliki iz armenske dinastije Bagratuni. Anijska kraljevina je postigla svoj najveći procvat na prijelazu iz X. u XI. st. za vrijeme vladavine kralja Gagika I. (989. - 1020.). Kraljevstvo je prestalo postojati 1045. godine nakon gubitka prijestolnice Ani.
 
Grad je smješten na trokutnoj uzvisini koja je oblikovana klancem rijeke Ahurjan i dolinom Bostalar. Ani se je zvao u predaji grad 1001 crkve i kroz njega je prolazilo nekoliko trgovinskih puteva, a njegove su vjerske zgrade, dvorci i fortifikacijske utvrde predstavljale izvrstan uzor idejama tehničke i umjetničke naravi u tom razdoblju. Godine 992. u Ani prelazi katolikosat Armenske apostolske crkve. U 10. st. grad Ani je imao 50 do 100 tisuća ljudi. Grad spominju prvi put u V. st. armenski povjesničari Egiše (410. - 475.), autor knjige "O Vardanu i ratu armenskom" protiv Perzijanaca, i Lazar Parpeci (441./443. - 510./515.), autor knjige "Povijest Armenije". Opisuju grad kao kamsarakansku (Kamsarakan - armenski plemićki rod) neosvojivu tvrđavu na brijegu. Grad je dobio ime od naziva tvrđave i poganskoga naselja Ani-Kamah koje je bilo smješteno u karinskom području Daranagi. Grad je također poznat pod imenom Hnamk.
 
Ani je bio izložen napadima bizantskih vojnih četa i opljačkan Turcima. Godine 1064. velika je vojska Seldžuka pod zapovjedništvom sultana Alp Arslana napala je glavni grad i nakon 25 dana opsade uništila ga je. Godine 1072. Seldžuci su ga prodali muslimanskoj kurdskoj dinastiji Šeddadida. Stanovništvo Anija je zatražilo pomoć od kršćanske Gruzije. Gruzijci su nekoliko puta zauzimali grad i svaki put su ga ponovno vraćali Kurdima. Godine 1199. vojska gruzijske kraljice Tamare je zaposjela grad i izgnala Šeddadide. Grad je prešao pod upravu vojskovođa Zakare i Ivane. Nova je dinastija dobila ime Zakarjani. Počeo je novi preporod grada: obnova fortifikacijskih građevina, crkava i drugih građanskih objekata. U XIV. st. Ani zauzima mongolska dinastija Džalairida i Čobanida, a 1380. god. pada pod vlast mongolskoga vladara Timura (Tamerlana) (1336. - 1405.). Potom perzijska dinastija Sefevida vlada Anijom od 1510. do 1579. godine, a nakon toga prelazi u ruke Osmanlija. Do XVIII. st. je bio posve napušten.
 
Europski putnici u prvoj polovici XIX. st. otvaraju Ani svijetu uz pomoć arheoloških nalaza i tiskovina. Godine 1878. Karsko područje, uključujući Ani, prelazi u ruke Ruskoga Carstva, a od 1892. do 1917. traju arheloški radovi koji su organizirani od strane Peterburgske akademije znanosti. Godine 1918. Osmanlijsko Carstvo prisvaja Kars, a 1921. godine potpisuje Karski sporazum između Armenske, Azerbajdžanske, Gruzijske SSR-a i Turske uz sudjelovanje Ruske Federacije. Suglasno tomu sporazumu gradovi Kars, Ardagan i planina Ararat pripadaju Turskoj. Suvremena Rupublika Armenija ne priznaje Karski dogovor iz 1921. godine. Nekada veličanstveno mjesto, koje se je u vrijeme procvata moglo mjeriti s Carigradom i Kairom, danas je gomila ruševna na granici Turske i Armenije. Ali i sada Ani, iako je u reševinama, izaziva veliki zanos.
 

Artur Bagdasarov, HKV 

Nemjerljiva je uloga Njemačke kod hrvatskoga priznanja

 
 
Želim se nadovezati na odličnu analizu Tihomira Dujmovića na portalu Dnevno.hr od 16. siječnja u kojoj je taj poznati domoljubni novinar i komentator postavio pitanje – „Jesmo li uopće svjesni povijesnih razmjera pada Josipovićeve politike?“ Kako ju ja tumačim, Dujmović u toj analizi posebnu važnost daje, nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, očekivanom revaloriziranju hrvatske vanjske politike i očekuje značajno slabljenje dosadašnjeg presudnog utjecaja Velike Britanije na hrvatsku vanjsku politiku. Osim oslobađanja iz čvrstog zagrljaja Velike Britanije, kada je riječ o vanjskoj politici, Djumović predviđa da će se dogoditi i strateško okretanje prema Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, što je, kako kaže, u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima.
http://www.republika.co.rs/438-439/v11.jpg
I ja imam potrebu podsjetiti da sam od povratka iz diplomacije u kolovozu 2013. godine u mojim člancima i facebook komentarima redovno upozoravao na veliku opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike za opstanak u Domovinskom ratu izborene samostalne i demokratske hrvatske države. Prije početka službene predsjedničke kampanje, početkom listopada prošle godine, moju percepciju Josipovićeve politike sažeo sam u jednoj rečenici: „Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića“. Duboko svjestan te činjenice, sto posto podržavam pitanje Tihomira Dujmovića – jesmo li uopće svjesni povijesnih dimenzija pada Josipovićeve politike? Jednako se slažem s Dujmovićevim razmišljanjem kako je glavna opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u njegovom „lijeganju u krevet s Englezima“ po pitanju britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija, ali koja se osim po imenu ne bi niti malo razlikovala od prve i druge Jugoslavije.
 
Velika Britanija i Ivo Josipović na istom zadatku
 
U tom pogledu Velika Britanija i Ivo Josipović, uz manijakalnu potporu ministrice vanjskih poslova Vesne Pustić, bili su na istom zadatku i imali su isti konačni cilj - vratiti narode koji su pod prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i multinacionalnu državu. No, za razliku od Ive Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu novog hrvatskog Supila, Trumbića i Šubašića, a koji je po ideološkom uvjerenju bio i ostao Titoist te koji je želio oživiti „Titovo bratstvo i jedinstvo“, u kojem je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom, Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa sitnicom kakav će društveni sustav vladati u toj novoj zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi. Vidjeli smo u Drugom svjetskom ratu kako Englezi vrlo lako i brzo mijenjaju strane kad je u pitanju ostvarenje njihovih vitalnih državnih interesa. Kad su vidjeli da će zločinac i prevarant Valter Tito s njegovim partizanima biti od veće koristi nego što im je u tom trenutku bio velikosrbin Draža Mihailović, Englezi su se s velikom lakoćom odrekli četničkog vođe čiji se kralj u to vrijeme nalazio u Londonu.
 
Podvala je da su Hrvati bili idejni začetnici stvaranja Jugoslavije.
 
Gotovo jedno stoljeće se svijetu, a posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su zapravo Hrvati bili idejni začetnici stvaranja zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije. Bila je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno pozabaviti objektivni i stručni hrvatski povijesničari, a ne neki razni apologeti Tita i Jugoslavije kao što je Tvrtko Jakovina. Za ovu prigodu, kao do sada najbolje znanstveno potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije uništavanja jednog naroda, preporučam knjigu profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi naslov - »Constructing Yugoslavia«. U slobodnom prijevodu naslov knjige bi na hrvatskom glasio - »Stvaranje Jugoslavije«. Knjigu je 2010. godine objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave Macmilan.
http://www.czipm.org/Grafika/Foto/gruja_grb30.jpg
Zbog kratkoće ovog komentara ovdje ću iznijeti samo nekoliko, mnogima od nas već davno poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu Jugoslaviju tj. Državu Hrvata, Srba i Slovenaca. No, ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu cijelu godinu provela u Londonu istražujući pisane izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do 1918. godine. Ovdje ću iznijeti samo neke od otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u njezinoj knjizi navela profesorica Drapač:
 
1. Zbog strateških i geopolitičkih interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike Srbije nastala je u intelektualnim i političkim krugovima u Engleskoj već sredinom XIX. stoljeća, od 1850. do 1870. godine.
 
2. Kao tadašnja najveća sila na svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u daleku budućnost i tražila način kako da spriječi izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem svijeta dragocijenog i opljačkanog blaga u London. Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
 
3. Iz tog razloga smišljeni su planovi kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo je „kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina ionako oduvijek bile srpske zemlje“. S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali engleski novinari, putopisci i povijesničari.
 
4. Sustavno je širena teza da su "Srbi najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod na Balkanu", a da su Hrvati, zbog svojeg »nazadnog katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada bili Srbi«, a od vraćanja u krilo majke Srbije odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini) „primitivni fratri“. Takva su stajališta upotrebljavana isključivo sa svrhom da se engelsku javnost uvjeri kako su jedino Srbi sposobni voditi jednu takvu državu.
 
5. Za ostvarenje projekta stvaranja Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća sustavno širila promidžba 'kako Srbija mora imati izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek bila srpska zemlja'.
 
Dakle, to su ukratko najvažniji razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18-og stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike Srbiju u kojoj bi se, „kao srpske provincije“ nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Realizam je oduvijek bio i ostao temeljna i stalna vodilja vanjske  politike svih velikih država i sila. Realizam je politička teorija prema kojoj se države u svojoj vanjskoj politici ponašaju ili bi se trebale ponašati prvenstveno u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Suvremeni realisti svoje uzore nalaze u djelima Tukidida, Augustina, Machiavelija i Hobbesa. Poseban utjecaj na suvremeni realizam ostavio je Hobbesov prikaz prirodnog stanja, situacije prije nastanka države u kojoj ne postoji jamstvo da će se itko pridržavati moralnih načela. Stoga je prirodno stanje, stanje nesigurnosti u kojem svatko ratuje protiv svakoga.
 
Za razliku od Hrvatske, prije i poslije stvaranja samostalne hrvatske države,  na studiju međunarodnih odnosa u svim razvijenim i moćnim zapadnim zemljama, a posebno u anglosaksonskom svijetu, od svih političkih teorija najviše se proučava i uči realizam. Naime, i najlijeviji profesori na tzv. progresivinim i vodećim zapadnim sveučilištima nacionalno su osviješćeni i jako dobro razlikuju teoriju od stvarnog života. Na žalost, u Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo godina prevladavala „Vukadinovićeva škola“ u kojoj je najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim varijantama. U jednoj od svojih varijanti internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske vlade.
 
London i Pariz nikada se ne će odreći državnog suvereniteta u korist EU-a
 
Sada se vratimo u XXI. stoljeće. Velika Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako, u zadnje smo vrijeme svjedoci da se Velika Britanija želi izvući i iz političkog, ali ne i gospodarskog, okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji pretvaranje Europske unije u jedinstvenu političku jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu političke političke nadvlade. Velika Britanija posebno strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme sve važniju i gotovo nezamijenjivu gospodarsku ulogu ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena gospodarska moć pretvara i u političku moć.
http://mojzagreb.info/images/uploads/vijesti/18523/yu240614.jpg
Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu pod naslovom »Kina i svijet u XXI. stoljeću koja je održana 11. rujna 2001. (dan kad je izvršen teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije, Australije itd., uključujući i poznatog američkog političara, diplomata geostratega, Zbigniewa Brzezinskog, razgovarao sam s brojim sudionicima te konferencije, a među ostalima i s tadašnjim glavnim urednikom poznatog pariškog dnevnika na engleskom jeziku International Herald Tribune[1].U razgovoru smo se dotakli i budućnosti Europske unije tj. hoće li Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije. Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika kategorično mi je rekao sljedeće: „Engleska i Francuska ne će se odreći svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije ni u idućih sto godina“.
 
Gorbačov: Na rubu smo trećeg svjetskog rata
 
Cijeli svijet je u previranju. Zadnji vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u svoj kamp, razumljivo je zašto Velika Britanija i danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i interese na ovim prostorima te da kao i prije 150 godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno, Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine. Nagrada bi ponovno trebala biti Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno prokušani model.
 
U tom kontekstu držim da je ovdje naročito važno reći da su samo naivci, neznalci i ideološki zaslijepljeni hrvatski povjesničari i političari mogli gotovo pedeset godina vjerovati kako se Valter Tito suprotstavio Staljinu i Sovjetskom Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila. Ne, iza tog Titinog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni strateški interes Velike Britanije da se spriječi izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i Sredozemno more.
 
Napadi na Njemačku „zbog preuranjenog priznanja Hrvatske“
 
Dakle, savezništvo Ive Josipovića i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom pritivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države, za čije je međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija Njemačka. Tijekom mojeg istraživanja za vrijeme magisterijskog studija međunarodnih odnosa u Dublinu proučio sam nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga i novinskih članaka na engleskom jeziku u kojima se raspravljalo o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije. U najmanje 90 posto tih publikacija, a posebno onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Njemačka je bila teško optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali, „preuranjenog priznanja Hrvatske“.
 
Poznata je stvar da se tom priznanju najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini. Da u drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom traženju da ne mora prihvatiti sve stavke iz preloženog Maastricht ugovora, koji je potpisan 1992. godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan korak prema stvaranju političke unije, što automatski za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego što bi Hrvatska bila međunarodno priznata. Na žalost, i ovoga puta smo se kao država, pa i narod, pokazali kao nezahvalni prema velikom savezniku i prijateljskoj zemlji kao što je Njemačka. Nakon dolaska Račana i Josipovića na vlast u Hrvatskoj, strateško partnerstvo s državom bez čije pomoći bi vjerojatno još dugo čekali na međunarodno priznanje, zamijenili smo bacanjem u zagrljaj Velikoj Britaniji koja je  ustvari i tvorac ideje o regionu. To je razlog zašto su Mesić, Josipović i Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno ubacivali riječi regija, a sve manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti, trebalo je odigrati ulogu hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i Trumbić.
 
Australija je čekala da joj Njemačka pošalje signal kad treba priznati Hrvatsku
 
Osim osobnog iskustva, koje sam stekao tijekom brojnih susreta i razgovora sa stranim političarima i novinarima, kao glasnogovornik Minstarstva vanjskih poslova u vremenu prije i poslije međunarodnog priznanja, u presudnu ulogu Njemačke oko međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992., najbolje sam se uvjerio kad sam, na moju inicijativu, u rujnu 1991. godine u glavni grad Australije Canberru nosio pismo predsjednika Vlade RH Franje Gregurića i predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana, predsjedniku australske Vlade Bobu Hawkeu. Gregurić i Domljan su u tom pismu od Australije tražili da prizna Hrvatsku. U Kabinetu Boba Hawkea primio me njegov savjetnik za vanjsku politiku i sigurnost Hugh White.
Nekoliko dana prije tog sastanka hrvatski su iseljenici održali prosvjedni skup pred zgradom parlamenta u Canberri, na kojem se okupilo oko četrdeset tisuća ljudi. Hrvatski su iseljenici tražili od australske Vlade da intervenira u UN-u protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i da Australija prizna Hrvatsku. Bio je to najveći građanski prosvjed u Canberri nakon velikog prosvjeda sedamdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Inače, u rujnu 1991. u jednom sam tjednu dva puta putovao iz Hrvatske u Australiju i natrag u Hrvatsku. Oba puta sam, na vlastitu inicijativu, išao dovesti australske političare u posjet Hrvatskoj, jer u to vrijeme nismo imali javnu potporu nikoga iz međunarodne zajednice. Taj sam tjedan u zraku tj. u zrakoplovu proveo 106 sati.
 
Hugh White, koji je sada profesor na Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri, lijepo me je primio. No, na kraju polusatnog razgovora rekao mi je sljedeće: „Australija se konzultirala s Njemačkom oko priznanja Hrvatske. Njemačka nam je rekla da bi priznanje Hrvatske od strane Australije prije nego što oni (Nijemci) uspiju oko toga postići konsenzus unutar Europske zajednice, moglo pokvariti njemačke napore“. Dakle, važnost Njemačke oko priznanja Hrvatske posebno se vidi kroz činjenicu što je Australija, kao bivša kolonija Velike Britanije i ključna članica zemalja Commonwealtha, išla tražiti savjet i mišljenje Njemačke, a ne najbližeg saveznika - Engleske, oko konačnoga međunarodnog priznanja Hrvatske.
 
Dok sam bio na dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine bio sam u kontaktu s profesorom Hughom Whiteom. No, tijekom diplomatske dužnosti u Australiji najvažniju sam informaciju dobio od tadašnjeg ministra vanjskih poslova  Gareth Evansa, s kojim sam se sastao nekoliko puta. On mi je rekao slijedeće: „Kabinet Vlade Australije donio je odluku o priznanju Hrvatske prije 15. siječnja 1992. godine. Međutim, čekali smo samo na Europsku zajednicu da to kolektivno učini prije nas“. Tako je i bilo. Parlamentarni zastupnik tada vladajuće Laburističke stranke i predsjednik Parlamentarne skupine prijateljstva s Hrvatskom i Slovenijom dr. Adrew Theophanous, kojeg sam u rujnu doveo u Zagreb, nazvao me nešto prije pola noći 15. siječnja 1992. i obavijestio me da je Australija priznala Hrvatsku. Naime, zbog razlike u vremenu, u Australiji je to bilo ujutro 16. siječnja 1992. Tog smo dana dobili i službenu obavijest o priznanju Hrvatske od strane Australije.
 
Aplogeti komunističke Jugoslavije napadaju predsjednicu Kolindu
 
Dakle, samo na ovom primjeru možemo slobodno zaključiti da je odlaskom Ive Josipovića s dužnosti predsjednika Hrvatska spašena. Uz nastavak i jačanje svih obostrano korisnih bilateralnih odnosa s Velikom Britanijom, povratak strateškog partnerstva s Njemačkom i SAD-om, mogao bi biti početak konačnog gospodarskog procvata i društvenog sklada u Hrvatskoj, ali i trajni otklon hrvatske službene politike prema prihvaćanju bilo kakvog zajedničkog političkog okvira u regionu. Duboko sam uvjeren da će se nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zahvaljujući njezinom velikom svjetskom iskustvu, znati oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima regiona, koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orekstriran napad na predsjednicu Hrvatske, samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese na unutarnjem i vanjskom planu.
 
Bilješka:
 
1. U to sam vrijeme bio na dužnosti opunomoćenog ministra, zaduženog za politička pitanja, u Veleposlanstvu RH u Pekingu. O konferenciji sam poslao i službenu bilješku u Ministarstvo vanjskih poslova. U bilješci sam naveo i ime urednika International Herald Tribunea.
 

Antun Babić

Svjedočenja preživjelih iz pera Ante Čuvala

 
 
U prepunoj dvorani Dominikanskog samostan u Splitu, među kojima su nazočili općinski čelnici Ljubuškog, Sarajeva kao i drugih mjesta u Hercegovini, te predstavnici UdrugePotomci kao i Udruga potomaka Udovica Drugoga svjetskog rata i poraća Ljubuški, u četvrtak 15. siječnja na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske je u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i Kulturno umjetničke udruge Sv. Kliment predstavljena knjiga dr. Ante Čuvala 'Od Bleiburga do Ljubuškog – svjedočenja preživjelih'. O knjizi su govorili dr. Ivo Lučić, povjesničar, i Tomislav Đonlić, prof. povijesti, te u ime organizatora dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt i autor. Ulomke iz knjige čitala je Mladenka Gruica, a u glazbenom dijelu programa nastupila je ženska vokalna skupina KUD-a Salona iz Solina
 
Riječ je o istraživačkoj knjizi s povijesno vrijednom i iscrpnom tematikom, pisana kao svjedočanstva živućih sudionika Križnog puta iz općine Ljubuški. Knjiga kazuje o stvarnim stradanjima, veličini stradanja, prkosu, ponosu i umiranju u vjeri, opstanku u životu, opet u vjeri, ljubavi, nadi. I Prvi dio knjige je memoarski te najveći i glavni dio u knjige sa 625 stranica. Knjiga je inače podijeljena je u tri djela. U drugom djelu knjige analitički su obrađeni podatci, za svako mjesto u općini Ljubuški, svih onih koji su bili na Križnom putu i preživjeli, zatim poginulih na Križnom putu i stradalih u Drugomu svjetskom ratu i poraću a nisu bili na križnom putu. Prema podatcima, autor u  knjizi argumentirano i dokumentirano imenom i prezimenom prikazuje kako je ukupan broj poginulih u općini Ljubuški u Drugom svjetskom ratu 2469 osoba, te kako je na Križnom putu sudjelovalo 2172 ljudi od čega je 1249 smrtno stradalih a 17 umrlo od posljedica. S križnog puta se vratilo kući njih 923. Također i njih je autor poimenično naveo. I u trećem djelu knjige su objavljeni dokumenti koje je autor istraživajući sakupio. Riječ je uglavnom o osobnim ispravama. Objavama i rješenjima o amnestiji, osobnim zabilježbama sudionika križnog puta i sličnim dokumentima.
Vrijedi izdvojiti i to da je uz autora na knjizi radilo i troje njegovih suradnika. Nakon povijesne tragedije koja se dogodila nakon Bleiburga nastavljeno je novo ponižavanje koje su žrtve morale podnijeti jer nikada nisu smjeli progovoriti o svojim patnjama, nego su ih skrivečki nosili i potiskivali da ih slučajno ne bi netko izustio, jer je moglo biti pogubno, a na žalost ima i onih koji bi i danas htjeli da se ona nastavi.
 
Upravo ova knjiga  dr. Čuvala Od Bleiburga do Ljubuškog omogućila je da svjedoci progovore o vlastitoj žrtvi. U knjizi je objavljeno 67 svjedočenja neposrednih preživjelih svjedoka, te 17 iskaza koja su neposredni svjedoci nekome ispričali, a oni su to zapisali ili prepričali autoru knjige. Svako od objavljenih svjedočenja su na svoj način potresna i zanimljiva. Primjera radi, evo jednog svjedočenja u knjizi dr. Ante Čuvala, o tada 6,5 godišnje djevojčice Ljube Biško. Ona svjedoči kako je na križnom putu išla s mamom, 4-godišnjim bratom Ivanom i tek rođenom sestrom Pepicom koja se rodila 2. travnja 1945. prilikom povlačenja prema Zagrebu… Opisujući strahote koje su na putu preživljavali, scene okamenjenih lica koja su išla s njima u koloni i bestijalnost i svirepost onih koji su ih u tim kolonama držali i vodili kaže: 'Tatu nismo vidjeli. Išao je u drugoj koloni s vojskom i susreli smo ga kratko u Mariboru gdje smo ga posljednji put vidjeli. Na uporno inzistiranje mama nam o tome nikada nije htjela pričati ali prije nego je umrla stalno je spominjala Bleiburg, Bleiburg!!! Uz ovo svjedočenje i mnogo drugih, u knjizi je prikupljeno veliko blago osobnih svjedočenja o komunističkim zvijerima pri kraju rata i poraća koja su dana za ovu knjigu. Zahvaljujući upravo tim preživjelima, saznajemo premda nepotpuno što se događalo i slažemo mozaik strašne tragedije kojoj je bilo nemilosrdno izložen naš narod.
Dr. Ante Čuvalo. je ovom knjigom Od Bleiburga do Ljubuškog otrgnuo od zaborava dio svjedočanstava živih svjedoka tih olovnih vremena. Rođen je u Proboju, pobjegao preko granice iz bivše države, politički emigrant, prošao logore u Italiji; u Americi završio filozofske i teološke nauke, zatim doktorirao povijest, bio sveučilišni profesor povijesti, godine 2009. vratio se u rodni kraj sa suprugom Ikicom, profesoricom španjolskog jezika. Najviše je pisao o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na engleskom jeziku. Autor je nekoliko knjiga i ovećeg broja članaka. Knjiga je objavljena u nakladi CroLibertas, Chicago-Ljubuški, sa sunakladnikom Općinom Ljubuški.
 

Ivica Luetić

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Utorak, 21/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1032 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević