Get Adobe Flash player

Kako su mons. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru odredili granicu sa Italijom

 
 
Izvadak iz knjige Miroslava Akmadže Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980., Despot Infinitus d.o.o. – Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2013., 528 str.Autor Miroslav Akmadža je krenuo u arhive, crkvene i državne, i započeo proučavati obilnu arhivsku građu. Za ovu knjigu istraživao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nadbiskupskim i biskupskim arhivima u Zagrebu, Đakovu, Splitu, Poreču, Senju, Šibeniku i Mostaru. Učinio je posao koji je u drugim zemljama povjeren institucijama. Nakon dugogodišnjeg proučavanja javnosti predstavlja knjigu bez koje će u budućnosti proučavanje ove teme biti nezamislivo. Knjiga ima pet opširnih i po vremenskom slijedu obrađenih poglavlja. Nakon uvodnih napomena autora slijedi prvo poglavlje u kojemu se analizira razdoblje od 1945. do prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice u prosincu 1952. godine.
https://www.istrapedia.hr/files/images/term_1264077133_1.jpg
Mons. Božo Milanović
 
U drugom su u središtu pažnje crkveno-državni odnosi od kraja 1952. do smrti kardinala Alojzija Stepinca 1960. godine. Potom, u trećem dijelu osvjetljava se razdoblje od 1960. do potpisivanja Protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. godine. Četvrti dio pokriva razdoblje od potpisivanja Protokola 1966. do obnove diplomatskih odnosa između Sv. Stolice i Jugoslavije 1970. godine, i na kraju, u petom poglavlju riječ je o crkveno-državnim odnosima u razdoblju od Titova posjeta papi Pavlu VI. 1971. do Titove smrti 1980. godine.
 
Izvadak iz knjige Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980. Miroslava Akmadže, prvo poglavlje
 
Sastanak istarskog svećenstva s Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine.
Dne 19. ožujka 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru”.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je:
Zbor je staleška organizacija svih hrvatskih svećenika Istre i slovenskih koji djeluju na hrvatskom teritoriju Istre.
Pitanje: Koliko ima svih svećenika u Zboru?
Odgovor: 52.
P.: Da li su to svi hrvatski i slovenski svećenici u Istri?
O.: Osim ovih imade još 12 slovenskih svećenika u slovenskom dijelu Istre, dakle ukupno 64.
P.: A koliko imade svih svećenika u Istri?
O.: Na to je prema prethodnom dogovoru počeo odgovarati sveć. Božo Milanović. Rekao je: 152 /sto i pedeset i dva/.
P.: Dakle talijanskih svećenika imade u Istri 88?
O.: Da, ali mi zastupamo 75 postotaka svih župa u Istri i većinu mješovitih. U Istri imade naime 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, medju koje računamo samo one, koje imadu više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu imade u Istri od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
P.: Prema tomu imade jedan svećenik i po više od jedne župe?
O.: Da, mnogi hrvatski svećenici imadu i po dvije i tri župe.
P.: Biste li nam mogli dati popis istarskih župa?
O.: Da, imademo ga ovdje u više primjeraka i to u hrvatskom, engleskom, ruskom i francuskom jeziku. Članovi komisija su se ugodno iznenadili te su primili pojedine kopije zahvaljujući sa velikim zadovoljstvom. Predsjednik komisije je spomenuo, da je taj popis za njih od velike važnosti. Članovi su počeli pregledavati popis. Odmah iza toga rekao je jedan od njih:
P.: Kako da ste Sovinjak stavili medju hrvatske župe, kad prema popisu pučanstva od god. 1945. imade u Sovinjaku preko 200 Talijana od preko 900 ukupnih stanovnika?
O.: Jer nam je poznato da su nekoje obitelji hrvatske narodnosti, premda su upisane kao talijanske, i jer je Sovinjak poznat u našoj javnosti kao hrvatska župa.
P.: Mi smo čuli, da su fašisti prognali mnogo vaših svećenika, pa kako to, da u organizaciji imadete 52 člana?
O.: Već prve godine pod Italijom moralo je uslijed progonstva otići u Jugoslaviju toliko naših svećenika, da je 60 hrvatskih župa došlo u ruke talijanskih svećenika, koji su u svim tim župama uveli u crkvama i u župnim uredima preko noći talijanski jezik. Kasnije su se progonstva nastavila pa smo ostali mi u Istri sa vrlo malenim brojem hrvatskih svećenika. Ali naša je organizacija poslije organizirala pošiljanje hrvatskih dječaka u talijanska sjemeništa i djelovanje za očuvanje njihove narodne svijesti. Tako smo uzgojili novo hrvatsko svećenstvo u Istri. Zato su medju 52 člana naše organizacije većinom mladi svećenici.
P.: Da li se je broj vaših svećenika povećao poslije oslobođenja? (To je značilo: da li je došlo svećenstvo u Istru iz Jugoslavije?)
O.: Nije, izuzevši petoricu mladomisnika.
P.: Otkada opstoji Zbor svećenika sv. Pavla za Istru?
O.: Od godine 1920. dalje, ali poslije je bio rad te organizacije obustavljen zbog fašističkog progonstva. Obnovili smo ga mjeseca augusta prošle godine te je bio odobren od Crkvene i Državne Vlasti.
P.: Prema popisu pučanstva od godine 1921. bilo je u Istri oko 90 tisuća Hrvata i 250.000 Talijana. Što Vam je o tome poznato?
O.: Bilo je baš obratno: oko 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata. U cijeloj Julijskoj Krajini bilo je približno 600.000 Slavena – od toga 350.000 Slovenaca i 250.000 Hrvata.
P.: Kako ste došli do tog broja?
O.: Na temelju crkvene statistike.
P.: Zar je Crkva činila kakvu statistiku pučanstva?
O.: Svaka biskupija izdavala je iza svake 3 do 4 godine popis svojih župa i svećenika. U tom popisu označen je također broj stanovnika u pojedinim župama.
P.: U kakvom obliku su bili tiskani ti popisi?
O.: U obliku knjige običnog formata.
P.: Zar se je u tim popisima označivala narodnost?
O.: U popisu Tršćanske biskupije, koja je do godine 1919. obuhvatala također sadanju Riječku biskupiju, izuzevši Rijeku, označena su hrvatska mjesta i sela hrvatskim pravopisom, a talijanska mjesta talijanskim pravopisom. Na taj način se znade, gdje stanuju Hrvati ili Slovenci, a gdje Talijani. U Goričkoj biskupiji je to lako odrediti zato, jer ondje nema mješovitih župa.
P.: A tko je izdavao taj popis, i kako je dobivao podatke?
O.: Crkveni popis župa i svećenika izdavao je službeno biskupski Ordinarijat, a podatke su slali njegovi svećenici.
P.: Po kojem kriteriju su se ravnali svećenici u određivanju narodnosti?
O.: Po materinskom jeziku. Na mnogo mjesta su fašisti silili roditelje, da govore sa djecom talijanski, tobož zato, da bi djeca mogla razumjeti u školi učitelja. U takvim su obiteljima govorili roditelji hrvatski, a djeca talijanski, barem dok nijesu odrasla, jer onda su često poprimala jezik roditelja. Također u takvim slučajevima bio je uobičajeni obiteljski jezik kriterij za određivanje narodnosti.
P.: Da li su svećenici išli po obiteljima pitati, ko ima kakav obiteljski jezik?
O.: To nije bilo potrebno, jer svećenici dolaze često u doticaj sa svojim župljanima prigodom polaska k bolesnicima, blagosljivljanja kuća itd… pa ih dobro poznaju.
P.: Kako su mogli upisivati one, koji su bez konfesije?
O.: Takvih nema kod nas.
P.: Bismo li mi mogli dobiti crkveni popis u Gorici?
O.: Takav popis za Tršćansku i Porečku biskupiju mogu Vam ja dati već sutra. Time ćete imati popis za cijelu Istru, ali u njemu se dade rasuditi narodnost samo iz starog popisa prije godine 1918. Tršćanske biskupije, u kojoj je uključena bila do tada i Riječka biskupija bez grada Rijeke. Ja imadem ovdje u Pazinu popis Tršćanske biskupije iz godine 1914. i 1940. i popis Porečke biskupije iz godine 1918. i 1923. Članovi Komisije pokazali su veliko zanimanje i zahvalnost, što će dobiti taj popis. Polagali su na to veoma veliku važnost.
P.: Da li Vam je poznato, na koji način je bio obavljen popis pučanstva iz godine 1921.?
O.: Po kućama su išli talijanski činovnici i upisivali su, što su htjeli, Hrvati nijesu mogli niti najmanje kontrolirati to upisivanje. Rezultat popisa nije bio mnogo vremena objavljen, tako da se pučanstvo nije na taj popis nikada obaziralo te se je činilo kao da ga nije ni bilo. Talijanske novine nijesu nikada pisale o njemu.
P.: Da li to znadete od drugih ili izravno?
O.: Ja sam uvijek marljivo pratio talijanske novine te sam uvijek nastojao naći štogod u njima o tom popisu, ali nijesam mogao o njemu nikad ništa čitati. Inače mi ne polažemo važnost samo na statistiku narodnosti u Istri još mnogo više na prostor, što ga nastavaju u Istri pojedine narodnosti. Mi stanujemo u Istri na više od 80% zemljišta, kako će Vam biti razvidno iz izručenog Vam popisa hrvatskih, talijanskih i mješovitih župa i samostalnih kapelanija. Hrvatski narod stanuje u Istri kompaktno sve do mora, a Talijani samo tu i tamo kao otočići među nama.
P.: Da li ste imali pod Italijom jezikovnu slobodu u crkvama?
O.: Spomenuo sam već prije, da je odmah prve godine pod Italijom bio uveden u 60 hrvatskih šupa putem talijanskih svećenika isključivo talijanski jezik. Mnogi se nijesu mogli niti ispovijedati jer nijesu razumjeli svećenika niti on njih. U Brigu (Sv. Vital) i na istarskim otocima vršila se je od starine služba Božja u staroslovenskom jeziku, ali je već prvih godina pod Italijom bio ukinut staroslovenski jezik i uveden latinski. Što se tiče propovjedi bilo je ovako: gdje su bili talijanski svećenici, ondje je posvuda bio uveden talijanski jezik, a gdje su bili hrvatski svećenici, ondje su oni uspjeli očuvati hrvatsku propovjed, ali uz velike poteškoće i obično uz uvjet, da su propovijedali također u talijanskom jeziku i to u vrijeme iste mise.
P.: Da li su morali propovijedati prije talijanski ili hrvatski?
O.: Prije su morali propovjedati talijanski, a poslije hrvatski. U nekim mjestima, kao n. p. u Motovunskim Novacima izlazili su ljudi za vrijeme talijanske propovjedi iz crkve, ali su ih karabinijeri tjerali natrag u crkvu. Članovi Komisije su se čudili i pogledavali. Predsjednik pita: Ako sam dobro razumio, morala se je služba Božja vršiti u latinskom jeziku, a propovjedi i ostalo u modernom jeziku?
O.: Da, bilo je tako.
P.: Da li se je mogao podučavati vjeronauk u hrvatskom jeziku?
O.: U školama se je mogao podučavati vjeronauk u materinskom jeziku samo prve godine pad Italijom ili dok je trajala koja hrvatska škola. Polovica svih naših osnovnih škola bila je ukinuta već prve godine pod Italijom, a s drugima se je to dogodilo najviše par godina poslije toga. Međutim srednje škole nijesmo pod Italijom imali niti jedan dan.
P.: O školama smo već dobili iscrpive podatke pa želimo, da se opet povratimo k vjeronauku:
O.: Htio sam nadodati, da se u Italiji niti poslije konkordata nije smio držati u školama vjeronauk od strane svećenika. Župnici u starim pokrajinama Italije smjeli su poći svake godine samo dva puta u školu, da nadziru učitelje u podučavanja vjeronauka. Međutim su vlasti kod nas silile svećenike, da idu u školu učiti vjeronauk. To se je činilo u svrhu italijanizacije djece. Ali hrvatski svećenici nijesu htjeli pomagati odnarođivanje podučavanjem u školi, pa su učili kršćanski nauk samo u crkvi. Ali u tom su bili šikanirani i često progonjeni. Mi smo mnogo puta poslali radi toga deputacije sa spomenicama u Vatikan, ali obično nijesmo imali nikakva uspjeha. Sveta Stolica je imala vezane ruke, jer nije radi nas mogla da pokvari položaj Crkve u. čitavoj Italiji. Pri tom treba uzeti u obzir, da mi nijesmo imali višega klera hrvatske narodnosti, jer u smislu konkordata između Sv. Stolice i talijanske vlade, sklopljenog god. 1929., nije mogao postati ni župnikom ni biskupom nijedan svećenik, ako njegovo imenovanje nije prije odobrila talij. vlast. Zbog toga su mogli biti imenovani samo biskupi, koji su po narodnosti Talijani i koje je talij. vlada smatrala ljudima nacijonalnih osjećaja. Mi Hrvati u Italiji bili smo podijeljeni u 4 biskupije.
P.: Gdje je sjedište Zbora i gdje stanuje predsjednik?
O.: Sjedište je Zbora svećenika sv. Pavla ovdje u Pazinu, a predsjednik je evo ovdje medu nama. – Pokazao sam rukom na Vlč. Banka. Tada su svi članovi komisije ili kimnuli glavom ili se naklonili se prema njemu. - Tada je predsjednik komisije zamolio sve tri prisutne svećenike, neka oproste, što ih u kasnoj noći tako dugo zadržavaju i potanko ispituju, jer da smatraju to ispitivanje vrlo važnim za rad komisije.
P.: Da li se smije u zoni A slobodno upotrebljavati slovenski i talijanski jezik?
O.: Da, ali je u Trstu preslabo opskrbljeno za slovenske propovijedi.
P.: Da li je to zbog pomanjkanja slovenskih svećenika?
O.: Ne, nego zato jer je u nekojim crkvama zabranjeno slovensko propovijedanje. Isto tako nema u Puli, u gradu, ni jedne hrvatske propovijedi. (Komisija se je tomu začudila)
P.: Da li nam možete imenovati župe grada Trsta i okolice?
O.: Naći ćete ih popisane u popisi župa, što ću vam sutra izručiti.
 
Nadodajem da u dvadeset i tri mješovite župe u Istri se propovijeda u dva jezika samo u pet župa, dok u preostalih 18 župa je još uvijek isključena svaka uporaba hrvatskog jezika. Komisija se je tome veoma začudila te je zamolila za imena onih pet mješovitih župa, gdje se upotrebljavaju oba jezika. Rekao sam im ta imena i članovi komisije su si ih gledajući u popis mješovitih župa zabilježili. Nato sam im rekao, da nas talij. novine i talij. prefekti u raznim audijencama nijesu htjeli niti nazivati Hrvatima i priznavati kao takve, nego su nas zvali Istriani, Carsi i t. d.,a obično su nas imenovali imenom “alloglotti”. Poslije toga prepustio je predsjednik komisije ostalim članovima, da sami stavljaju pitanja, ako žele. Francuski delegat pitao je, kako smo uvrstili Buzet među hrvatske župe, kad po statistici iz god. 1945. imade ondje 240 Talijana i 170 Hrvata?
O.: U buzetsku župu ne spadaju samo kuće oko crkve, nego i mnoga druga sela, koja su hrvatska i broje ukupno više od 4.000 ljudi. Prema tomu broj Talijana ne dosiže 10 postotaka svih župljana.
P.: Biste li mi mogli imenovati nekoliko od tih sela?
O.: Popis svih tih sela naći ćete u knjizi, koju ću vam sutra izručiti! (Članovi su se franc. delegatu nekoliko ironički nasmiješili).
Poslije toga je američki delegat M. Mosley pitao, kada je osnovano društvo Sv. Mohora i kakvo je to društvo?
O.: Društvo Sv. Mohora je književno društvo. Osnovano je god. 1924. Prije smo tiskali knjige i novine ovdje u Pazinu, gdje smo imali svoju tiskaru. Ali pazinski Talijani uništili su nam je god. 1919. i 1920. Porazbijali su nam strojeve, a slova pobacali kroz prozor na ulicu. Ondje su mjesec dana te ih je svatko smio po volji odnašati, dok ih mi nijesmo smjeli prenesti u tiskaru. Poslije smo osnovali Književno društvo Sv. Mohora kao vjersku bratovštinu sa crkvenim odobrenjem, jer nam političke vlasti nijesu dozvoljavale osnovati drugo društvo.
P.: Jesu li vam dozvoljavali tiskanje knjiga?
O.: Da lakše dobijemo dozvolu, prenesli smo tiskanje u Trst, ondje su nam više knjiga dozvolili, ali su nam također činili velike poteškoće. Uveli su cenzuru, na koju se je morala donesti knjiga nakon što je bila tiskana, a prije odobrenja nije smjela izaći iz tiskare. Na odobrenje morali smo čekati po više mjeseci. Tako su nam zadržavali koledar, dok je prošlo vrijeme zgodno za rasprodaju. Jedna knjiga pripovjesti bila je zaplijenjena zato, što su bila napisana imena hrvatskih auktora. A onda kada su knjigu vlasti u Trstu dozvolile, činili su poteškoće karabinijeri u Istri kod širenja knjiga. Ovdje prisutni svećenik L. Jurca bio je osuđen na 500 lira globe, zato, što je razdijelio knjige članovima. Članovi Komisije pogledali su ga sa velikim začuđenjem.
P.: Da li ste Vas trojica bili na jednoj župi ili u više župa i prema tome da li poznajete prilike u širem djelokrugu?
O.: Služili smo svi u više župa. …
Pretsjednik je upitao: da li imadu pretstavnici svećenika uzevši u obzir spomenicu, koju su nam sada izručili, još štogod nadodati?
O.: U vrijeme narodne borbe pod Austrijom učinili su hrvatski političari popis onih istarskih Talijana, koji su Talijani od starine. Nabrojili su ih 24.000. Da Talijani potječu većinom od Slavena, dokazuju njihova slavenska prezimena, koja su fašisti promijenili. Hrvatski karakter Istre dokazuju također hrvatska imena svih polja, dolina, brežuljaka, rijeka itd…, koja rabe također Talijani. Hrvati i Slovenci u Istri imadu svoje narodne pjesme, priče, nošnje, običaje itd…, a Talijani u Istri svega toga nemaju. Iz toga se vidi, da su oni bez kulturnog doticaja s talijanskim narodom. Naši su ljudi u Istri toliko pretrpjeli pod Italijom, da bi radije premnogi umrli nego opet došli pod Italiju, a svi bi shvatili to kao svoju najveću nesreću. Mi smo kroz 25-godina tako spoznali mentalitetu Talijana, da smo uvjereni, da su oni moralno nesposobni da budu pravedni sa drugim narodom. Za najnaravniju granicu između Italije i Jugoslavije smatramo Jadransko more. Istra je s istočne strane Jadranskog mora. Zato spada k Jugoslaviji i Balkanu. Gdje svršava Jadransko more i gdje je ušće rijeke Soče, ondje je od starine etnička granica između kompaktno naseljenih Slavena i Talijana. Kad bi zapadna Istra bila dodijeljena Italiji i kad bismo prema tome u tako malenoj zemlji mogli svaki dan gledati more a ne bismo mogli dolaziti do njega, smatrali bismo nužno takvu granicu kao provokaciju. U tom slučaju ne bi niti Talijani uz zapadnu obali mogli živjeti. Istra je također geografski i ekonomski jedna cjelina i zato Vas molimo, da nam ne dijelite našu Istru. Zahvaljujemo Vam što ste nas primili i saslušali, a drugo nemamo što nadodati. …
Na to nam se je svoj trojici pretsjednik Komisije zahvalio te se je s nama dogovorio, da ćemo im donesti crkveni popis župa drugi dan u 10 sati. To smo i učinili i to u dvosatnom razgovoru i tumačenju pred petoricom članova raznih delegacija.
P S. Ovaj je dokument u prijepisu objavljen u novoj, upravo izašloj knjizi dr. sc. Miroslava Akmadže “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.
 

Lili Benčik

Zanimljivi dokumenti o četnicima na jugu Hrvatske

 
 
Dobrosav Jevđević rođen u Rogatici (istočna Bosna) bio je zastupnik u skupštini Kraljevine Jugoslavije. Bio je čelnik ORJUNA-e u Vojvodini. Po kapitulaciji Jugoslavije sklanja se u Budvu, te nakon toga boravi u Dubrovniku gdje je pod zaštitom Talijana. On tada radi na stvaranju Zapadne srpske države koja bi obuhvaćala Dalmaciju i veći dio BiH, dakle Talijani su imali plan sabotirati NDH (promet, hrana, podrška četnicima) i prije incidenata radikalnih Hrvata, koje su usput vrlo precizno dokumentirali, čak i uz poneku fotomontažu ili prikazivanja hrvatskih žrtava kao Srba. Tako su narušili autoritet države i stvorili malodušnost, pa i oporbu naroda. Naglašavam da srpski narod nije 1941. bio goloruk, te da su sukobi u travnju 1941. nastavljeni (slučaj Slovenca četnika Plajvajsa, Bjelovar, Čapljina itd). Četnici su čak vlakovima i talijanskim kamionima dovođeni na mjesta gdje su ubijali civile Hrvate i Bošnjake.
https://gmic.co.uk/uploads/monthly_2015_06/2.thumb.jpg.472d49b7a7d0727614136d4b32e6c4ae.jpg
Krajem 1942. Jevđević boravi na Korčuli, o čemu izvješćuje partizanski obavještajac 1. 1. 1943. Po tom izvoru objavljenom u zborniku "NOB u Dalmaciji 1941. - 1945., Split 1982., Jevđević smatra da je Balkan izvan interesne sfere SSSR-a koji to područje prepušta Englezima. Napominjem da u to doba osim talijanske vojne pomoći četnici dobivaju i englesku, te imaju promatrače i instruktore iz Velike Britanije. Jevđević laže da partizani nemaju podršku SSSR-a, ali prije Jalte i Teherana, godine 1942. SSSR se bori za goli opstanak. Kod Foče se Jevđević hvali da je zarobio 120 Nijemaca i zamijenio ih za svoju majku koja je bila u Beogradu. Tvrdi da partizani i četnici drže podjednaki teritorij od oko 35.000 kilometara četvornih s oko 800.000 stanovnika svaki. Smatra BiH svojom interesnom sferom i sprema ofenzivu kojom bi partizane protjerao preko Save gdje se mogu do mile volje obračunavati s Pavelićem. Toj akciji odobrenje morao bi dati talijanski generalštab u Rijeci (ipak nerealno). Jevđević je glavni organizator i huškač pokolja nad Hrvatima u Rami, tada je pobijeno od crnogorskih četnika preko 1000 Hrvata i više stotina Bošnjaka, uz asistenciju Talijana.
 
Na pitanje kada će završiti rat odgovara da će svjetski rat završiti za 3 godine (1944., op.T.T.), europski za jednu (1943., kapitulacija Italije, op. T.T.), a rat na Balkanu za 6 mjeseci stvaranjem srpske države.
Hrvatski predstavnici izašli su iz jugoslavenske vlade u Londonu jer tražeći da se četnici i partizani ujedine u borbi protiv Nijemaca, Jevđević to kategorički odbija kao mogućnost u području pod njegovom kontrolom. Po njemu talijanski glavni stožer ima razrađene planove protiv njemačkih pozicija na Balkanu. Po tim planovima bi se Talijani borili skupa sa četnicima protiv Nijemaca u momentu rascjepa između Njemačke i Italije(!) Zamjera bosanskim Hebrejima što su izdali srpstvo(?!) koje je uvijek bilo tolerantno prema njima. Oko 80 posto bosanskih Židova ušlo je u partizanske redove; o tome će se voditi računa poslije rata prijeti Jevđević.
 
S bijesom govori o "viđenijim" bosanskim Srbima koji su se u tolikoj mjeri podvorili Paveliću da su nagrađeni raznim visokim državnim položajima (Sava Besarović, Dušan Plavšić). Zanimljivo je napomenuti da je otac Varnava u Sarajevu bio nutkan od dr. Pavelića da postane šef HPC-a što je ovaj kategorično odbio. Poslije je Varnava pretrpio mnogo od komunista, od atentata do zatvora. Izvještaj Radovana Ivaniševića, podrijetlom Hrvata, daje nam sliku hajdučije turskoga tipa, nediscipline, osobnih sukoba, te prelaženja četnika u partizanske redove.
 
"Zahtijevani su i suviše veliki izdaci na račun Hercegovačkih trupa. Ja sam tim zahtjevima udovoljavao, koliko je bilo više moguće... pošto je major Baćović dobio dovoljnu sumu novaca za operacije. Vojnici (četnici) su odmah otpočeli sa pljačkom i to su se u prvom redu oborili na Hrvatska sela u okolini Promine, koja se nisu ni najmanje ogriješila o Srbe... Uskoro su počeli sa pljačkom i po Srpskim pa čak i po čisto četničkim selima, u kojima su bili smešteni... Presretani su ljudi na drumovima, izubijani i pljačkani i to stari ljudi, koji su na oltar otadžbine položili živote jednog ili više svojih sinova. Ovo nisu bile usamljene nego, na žalost, redovne i skoro svakodnevne pojave. Prilikom preuzimanja Strmice opljačkah su skoro sve ono što je ostalo iza partizana, iako su morali znati da je Strmica bila Pijemont četništva u ovim krajevima i kao takva glavni objekat stalnih komunističkih napada. Borci ove oblasti prestavljani su uvek u bijednom svjetlu, čak i od samog majora g. Baćovića i to pred Italijanima, što nam je, tvrdim, potpuno onemogućilo dobijanje oružja i ostalog materijala od Italijana... Zbog burnih manifestacija i održanih govora prilikom dolaska Hercegovaca (srpskih naravno, op. T.T.) i kasnije, zbog intriga Hrvata, njihovo povjerenje u nas oslabilo je, što se vidi i po tome što u poslednje vreme naoružavaju Hrvate, te da bi imali saveznika u slučaju da mi napadnemo na njih. Narodna imovina je uništena paljevinom i pljačkom, polja su neobrađena, a teško da će moći da se zasiju i proljetni usjevi, pošto je narod bez tegleće stoke i još uvek se nalazi u planinskim komunističkim zbjegovima. Komandant — vojvoda Momčilo R. Đujić v. r. Komanda Bosanskih, Ličkodalmatinskih i Hercegovačkih čet. odreda O. Br. 24 3 marta 1943. god. S. Priključiti aktu O. br. 22 od danas Načelnik štaba, Četnički vojvoda R(adovan). St. Ivanišević v. r
 
IZVJEŠTAJ ĐURE VILOVIĆA OD 1. OŽUJKA 1943. DRAŽI MIHAILOVICU O STANJU ČETNIČKOG POKRETA U SPLITU
 
"Od Vojvodina dolaska u Split, u jesen 1941. god., pa sve do njegovog težeg oboljenja u jeseni 1942. god., najteži, a verovatno i najmukotrpniji je bio njegov posao, ispitivanje i proučavanje ljudi i prilika u Splitu i uopšte u ovim krajevima. Nema značajnijeg lica ni imena u ovom gradu, koje nije prošlo bilo kroz njegovu radnu bilo kroz i radnu i bolesničku sobu. Merilo mu je ostalo dosledno: politička linija i koncepcija. Oko ove linije je uporno, ustrpljivo i neumorno nastojao da poveže Hrvate, koji nisu sudelovali u ustaškoj politici, a napose one, koji su u Jugoslaviji ispovedali jugoslovenski nacionalizam.  Blaženopočivši Vojvoda nije uspeo da svojom dubokom i stvarnom argumentacijom i uverljivošću dovede ikojeg Hrvata ili Jugonacionalistu do shvatanja i prihvata njegove političke linije i solucije uprkos mnogih koncesija osetljivosti Hrvata. Hrvati, koji su sa Vojvodom raspravljali, a Jugonacionalisti jednako, stali su jedni i drugi kod svojih kombinacija, a te se nisu nikako mogle ni da pokriju ni da usklade sa diktatom stvarnosti, po kojoj Srbin želi i stvara novu državu, u koju traži pune i tvrde garancije, da ponovno ne bude izvrgnut pokoljima samo zato što je Srbin. Hrvati, a ni Jugonacionalisti — kažu oni — u ime Hrvata, da ih se dobije za novu državnu zajednicu, nisu uspeli da uvide, da bi se u novoj državnoj zajednici morali da odreknu svih žarišta političkih bolesti, što su dovele Jugoslaviju do rasula, a Srbe do pokolja: rimskog klerikalizma, austrijanštine i hrvatske državne ideje. Hrvati su otklonili sve Vojvodine pozive i predloge o sadanjoj saradnji sa Srbima, a konačno i to: da javno, pismeno osude ustaštvo i Pavelića. Jugonacionalisti su uporno tražili, kao 771 uslove svoje saradnje, da se čuva osetljivost Hrvata, da se ničim i nikako ne pominju računi ustaštva i pokolja, a napose da se ne tangira katolička verska osetljivost Hrvata. Oni su za obnovu one i onakve Jugoslavije, kakova je izgledala i bila za Maček-Cvetkovićeva sporazuma. S mnogo poze i gordosti su isticali svoju parolu: protiv hrvatskog i protiv srpskog frankovluka! U masama su propagovali soluciju reprize opšteg grlenja, ljubljenja i bratimljenja iz 1918. Ni preda mnom se nije krilo sa strane splitskih jugonaciona lista, da je prelaz na pravoslavlje udar na hrvatsko i izdaja hrvatstva Podvlačilo se da Hrvati uprav sada moraju da budu naglašenije Hrvati nego ikada pre. I nakon svega ovoga g. Bartulović (koji se najodlučnije protivio luđačkim stavovima Birčanina, stradao kao četnik 1943., op., T.T.) podržaje lične veze s blaženopočivšim Vojvodom i razgovara o saradnji. Do daljnjeg uspona u opreci političkih linija i stanovišta dolazi u ranoj jeseni 1942. god. kad je major Marin Stude s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Matom Amatom, pristupio Vojvodinoj osnovi o okupljanju jugoslovenske legije, koja bi ušla kao hrvatski borci u četničke redove.  Sva trojica oficira i skoro 90% prve čete krenuli su u četničke redove kao — pravoslavni.Kad je preminuo blaženopočivši Vojvoda Birčanin, a u Split prilikom njegove sahrane stigao još i g. Dobrivoje Jevđević i vojvoda Baćović u stanu g. R. Sorovića održavale su se terevenke i praskao šampanjac, održavali se brojni sastanci, domjanke i dogovori i po hotelu Ambasadoru i po privatnim stanovima s ciljem da se priredi sve i potisne radni štab Vojvode Birčanina, a preuzme voćstvo po njegovim ličnim i političkim protivnicima.
 
Nakon njegova huškačkoga govora četnici su u listopadu 1942. na području prozorskog kotara (u sklopu talijanskih operacija) ubili više od tisuću Hrvata i nekoliko stotina muslimana. Nakon tog zločina vlasti NDH zatražile su od Talijana da protjeraju Jevđevića. Vjekoslav Vrančić i David Sinčić, predstavnici NDH kod talijanske II. armate traže smirivanje četničkih akcija i njihovo usmjeravanje prema partizanima. U lipnju 1942. Draža Mihailović šalje ga u Sloveniju da izvidi stanje i brojnost tamošnjih četnika. Uoči talijanske kapitulacije aktivan je u Dubrovniku odakle 3. IX. 1943. odlazi u Rijeku i produžuje u Rim gdje se povezuje s njemačkom obavještajnom službom. U Trstu organizira izbjegle četnike i vraća ih u Opatiju gdje im se stavlja na čelo a 1944. vodi ih u Ilirsku Bistricu. Kao izaslanik D. Mihailovića (u dogovoru s posebnim njemačkim opunomoćenikom za jugoistok H. Neubacherom djeluje u Sloveniji na objedinjavanju svih kolaboracionista i četnika radi stvaranja fronte protiv antifašističkih snaga. U proljeće 1945. bježi u Italiju gdje ga Savezničke vojne vlasti uhićuju i zatvaraju u logor Grottaglie. Tamo je neko vrijeme zatvoren s Viktorom Gutićem koji je izručen, a Jevđević se dokopao slobode i do smrti živio u Rimu.
 

Teo Trostmann

Vazda razmišljanje što ovi put napisat. I sjetim se da ću prepisat testamenat pokonjega nona Balda, da se vidi kako se to nekad pisalo

 
 
Dubrovnik, 13. februara 1939. U IME PRESVETOGA TROJSTVA 
Zdrav u pameti, od nikoga prisiljen činim ovu moju oporuku od mene napisanu, te određujem slijedeće: I. Od dosta godina služi nas vjerna i dobra sluga Stane recte Stojka Jarak iz Ercegovine, selo Strmica. Njezina ljubav i poštovanje za našu kuću je superiorno, pak je sva prilika da će ona svoju starost provesti u svom rodnom mjestu. Kad ostavi našu kuću moj nasljednik mora joj uručiti jednu otpremninu radi izvršene duge službe, a to prema svojem ekonomskom stanju i ona se mora s tim zadovoljiti jer joj to dolazi kao dar. On je u svemu pravičan, pa će to izvršiti kako uzmogne.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2015/06/Avokat-Podic-Ulicama-04.jpg
II. Ja sam bio sretan da sam imo dobru i dragu ženu Gjaninu rodom Birimiša, te ako ona danas ima prilično imovine ipak hoću da joj ostavim slijedeće: Moju ložu broj 19 u III. redu u Bondinu teatru, a to u potpunu vlasnost, Moju kuću i prostrani vrt do kuće. Ima nešto zemlje u polju. Kuća je razi mora. Neku zemlju u Gornjoj Rijeci. Ima i jedna drvena baraka što je ona sagradila. Pokućstvo u ostavljenoj kući nije moje, to je mojoj ženi ostalo od njezine svojte. To je sve i u derutnom stanju. Tad ostavljam svojoj ženi Gjanini plodouživanje za nje doba života od dućana u ovom gradu Placa Cara Dušana (danas Poljana Paska Miličevića kod Velike Onofrijeve fontane), što drži u najmu Ivanko Kojaković iz Dubrovnika. Iza njene smrti dućan(uobičajena riječ je butiga, op. T.T) dakako pripada mojem nasljedniku. Još ostavljam mojoj ženi Gjanini jure legati moju kuću u selu Pridvorje u Konavlima u kojoj sada podučava škola. Moja žena ljubi mnogo kuću u Rijeci, nu kad bi željela stajati u Gradu, sad zapovijedam mojem nasljedniku da joj dade pravo stanovanja u prvom katu u onaj mali apartman koji se nalazi u prvom katu i sastoji se od jedne saloče i dvije sobe, jedna sa ulica a druga sa Place. Ovaj apartman je u velikoj kući na Placi. Moja žena nema pravo da ovaj stan unajmi. Po dogovoru može da bude i druga soba. Moja Gjanina ja sam ti haran na ljubavi koju si mi ukazala, te na njegovanju moje teške nemoći azme. (dubr. astme, op. T.T.)
 
III. Ovo pretpostavim blagoslovom mojim i Božjim imenujem za moga univerzalnog nasljednika cijele moje imovine u jednu riječ sve moga ljubljenoga sina Dra Mata Podića, već advokata. Poznam njegovo blago srce i bistru pamet, pa sam miran da će on poštovati svoju dragu majku kao dosada.
 
IV. Preporučam mom sinu da sačuva vjeru i ljubav prema Spasitelju i Majci Božjoj i tu ljubav ukorijeni u svojoj obitelji, sad eto kad se i on oženio, te neka uspješni blagoslov sadje na njega, ženu mu i potomke. V. Moj sprovod neka bude jednostavan i ukop kod starijeh. Obojica se spomenite mene i udijelite bijednom siromahu koju utjehu. Živite mirno i sretno. S Bogom i doći će vrijeme kad ćemo se gori vidjeti. Potvrđujem sve i potpisujem se Dr. Baldo Podić s.r. Nadodajem slijedeće: Znam da je nama svima teško se razići, ali tako mora da bude, pak vam spominjem jednu talijansku izreku: Non sospiri, non lacrime, un di ci rivedremo. (ne uzdasi niti suze nego mi ćemo se vidjeti opet) Opet potvrđujem i potpisujem. Dr. Baldo Podić s.r. Prednja oporuka je po Zakonu proglašena. Sreski sud u Dubrovniku dneva 16 decembra 1939. (M.P.) T. Sambugnach (Sambunjak) s.r.
 
 A sad kako je bilo nakon ovega testamenta? Nono Baldo je umro neđe u dečembru 1939. dva mjeseca prije nego sam se ja rodila. Stane je ostala u nas u kući, a kad je oslabila pape joj je našo najljepšu kamaru (sobu, op., T.T.) u Domus Christi, amobiljo (u sl. prijevodu opremio, op., T.T.) s našom mobiljom (pokućsvom) i mi smo joj ko djeca svaki dan nosili nešto za izjesti a usput se igrali u velikom đardinu (vrtu). Pokopali je u naš grob. Loža u teatru je eksproprirana(?!), zemlju u Gornjoj Rijeci đe je bila baraka agrario je pok. Mato Gverović (zemlja se davala obrađivaču, op. T.T.), kojega je none Gjanina bila dovela da tu s brojnom familijom živi od zemlje. Zemlju u Konavlima su zaposjeli mnogi, baš sad mislim nešto rasčistit. Butige su bile nacionalizirane - U ime naroda, a vraćene - U ime Republike Hrvatske. Kako se moglo napisat Placa Cara Dušana, ja ne razumijem, a još manje razumijem kako neko i dandanas može rijet Ulica Kraljice Marije, a da ne promisli ko je ona bila. Ili bolje rečeno, promisli i ne prema mu (nije mu stalo, op. T.T.).
 
Najvažnije je ono u točki IV. đe moli blagoslov Spasitelja i Majke Božije za sve nas. Baš zato sam ovo i napisala u Našu Gospu. Mislim kako je sveta dužnost nas, koji smo imali milost rodit se u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, vjeru i nauku ove Crkve usadit u srca naše djece, a to je vjera u Boga, obitelj i dom. Ako se u temu ne uspije, veliki je to životni promašaj. Ovo naravno uključuje i poštovanje svih drugih dobre volje. Legam Našu Gospu iz agosta 2004. Tu sam imala intervju s našim gosparom Mišom, zaželjela sam da budemo živi na njegov veliki jubilej – 60 godina umjetničkog rada, on, ja i naš glavni i odgovorni urednik. I eto doživljeli Bogu fala... Na Gospu od Orašca, 2. lulja 2009. godine Lucija Carić. Gospođa Carić, vjernik i pravnik,  umrla je nedugo nakon ovoga teksta. Gospar Mišo je Mišo Martinović poznati glumac koji je zamalo strijeljan 1945., a evo još mu je Bog dao zdravlja i u ovaj čas!
 

Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 15/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1618 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević