Get Adobe Flash player

Odlazak Austrijanaca, Mađara, Nijemaca i Talijana i dolazak partizana...

 
 
Arhiv Župe sv. Roka, Lumbarda zalaganjem Nevena Fazinića izašao je na svjetlo dana u monografiji Lumbarde iz 2017. O crkvenim poslovima, vremenskim prilikama i poljoprivredni uglavnom ne ću pisati, već radije o kulturi i politici. Župnik 1899. do 1901. je Vice Medini. Obitelj Medini je dala znamenite intelektualce.
23. svibnja 1900. blagoslivlja prvi kamen za gradnju crkve sv. Spiridona (Špiridijuna) u Javiću.
http://www.medadria.com/upload/Zupna%20crkva%20Sv%20Roka.jpg
1. 7.1900. u Korčuli javna pučka skupština protiv obnavljanja vinske klauzule; (austrijski uvoz kvalitetnijeg i jeftinijeg vina iz Italije, a na štetu dalmatinskih seljaka, op. T.T.).
8. 7. 1900. Nabavljena milodarima slika sv Ćirila i sv Metoda iz Beča. Za našega župnika je 26,5°C u hladu 1. kolovoza 1900. velika vrućina! Bila su ljeta blaža (vidi Vlaho Orlić, "Dubrovačka klima", 1941., op. T.T.).
15. ožujka 1901. napomena da se zbog velike zime u veljači pojavila puku nepoznata vrsta ptica gorski bitavci (fungilla montifrigitta). Novi župnik Kalogjera Pero (1901.-1904.)
1. 6. 1902. blagoslovljen kip sv Spiridona, rad kipara Marina Radice koji je 1904. izradio 10 kipova na krovu dubrovačke katedrale, iza rata otišao u Italiju.
Župnik Niko Baničević (1904. - 1935.)
31. 5. 1905. na mjestu stare krstionice sv. Roka oštećene gromom stavljena svečano nova, rad (tada) mladoga kipara Frana Kršinića (jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara, Lumbarđanin, op. T.T.).
Zanimljiva je opaska don Baničevića da je jematva obilna, ali je mnogo uništila peronospora jer seljaci nisu iz škrtosti polievali lozu galicom.
20. 6. 1905. Crkva ugrađuje gromobran kojeg župnik zove strijelnicom, te munjevodom. Za 320 kruna ugradio A. Schilka iz Splita.
1. 12. 1907. Moderne orgulje "Gebrueder Rieger", Jaegerndorf, Šleska nabavljene uspomoć iseljenika u Americi i Novom Zelandu.
1908. U siječnju sagrađeno 10 novih grobova na groblju sv. Ivana; župnik žali da grobovi nisu simetrični već u neredu zbog prevelike škrtosti seljana.
Od 1. 7. 1910. liječnik u Lumbardi dr. Baldo Cviličević.
1911. gradnja gustijerne crkvene i učinjen zdenac na vrelu "Krmača", spas za žedni krški kraj.
Već 1915. uslijed Prvoga svjetskog rata osjeća se velika nestašica hrane. Župnik 1916. ističe da skupoća raste, 1917. napominje da je skupoća neopisiva.
1918. piše da je mir sklopljen sa Rusijom koja se raspada uslijed domaćih nemira. "Mržnja uopće velika među narodom. Lupeština na sve strane." Dva talijanska hidroaviona bacila bombe, nasreću bez posljedica.
1919. Talijanska okupacija Korčule. Talijani su izdašno dijelili hranu, a kad su shvatili da će morati otići udariše visoke cijene. Tko se držao sa Talijanima taj je imao vazda obilnije. Ponašanje Talijana smatrao je don Baničević korektnim, ali naši špijuni su stvarali nemir denuncijacijama.
16. 8. 1919. Župnik održao procesiju po najvećoj vrućini u 14 h da izbjegne fotografiranje (očekivano) procesije u 16 h i 30 min sa Talijanima.
1921. netko je izvjesio hrvatsku trobojnicu na zvonik, talijanski vojnici je skinuše pri čem je jedan od mještana ranjen. Uslijed tih mučnih događaja župnik je ispitivan, pretraživan, kratko pritvaran, prijećeno mu je zatvorom i sl.
 
Dolazak jugoslavenske kraljevske vojske, viju se hrvatske zastave, veselje se brzo pokazalo bezrazložnim. Stara zvona je Austrija uzela za ratni materijal. Kad je talijanski časnik pred generalom Badogliom zlonamjerno pitao župnika gdje su zvona - župnik je odgovorio da su poslana na Soču (Badoglio je zapovjedao Talijanima na Soči, op. T.T.). Nova zvona su nabavljena od lumbarajskih iseljenika prezimenom Lozica iz Galvestona, SAD, prigodom vjenčanja Ivana B. Lozice i Barbare Cebalo 11. 3. 1923.
1929. velika studen i bure, epidemija gripe, 15 - 20 dana nisu vozili vlakovi na liniji Zagreb - Split.
1. 5. 1935. Pavo Poša novi župnik, ostaje do 1943. godine.
Don Pavao Poša opisuje teške ekonomske prilike 1935. godine.
Smatra da krupni kapital "zaražen duhom materijalizma i živinske sebičnosti ne poznadu granica svoje gramzljivosti", već nište radnika, seljaka i malog poduzetnika. Jedni od bijede postaju lopovi, razbojnici i samoubojice dok drugi kojima je Mamon (aramejski Bog bogatstva, op. T.T.), pa su korumpirali cijeli javni život i prednjače gnjusnim zlodjelima, pronevjerama, pljačkama javnih dobara, aferama s kojima se gadno igraju sa narodnim dobrima...
 
Župnik navodi da se proizvode sela teško prodaje, i to za jeftino.
Litar vina košta 1 dinar do dinara i pol; dakle za 100 kg brašna treba prodati 2000 litara vina. Druge proizvode (grašak, leća itd.) nemaju Lumbarđani ni za sebe, a zelje (verdura) često propada uslijed suše.
Litra ulja je 10 - 12 dinara, ali 50 posto seljaka nema ulja ni za potrebe domaćinstva svoga.
 
Poreske vlasti nemilosrdno gule seljaka; uzet će mu i jedino odijelo i posteljinu. Kao klesari i ribari Lumbarđani imaju ušteđevinu, ali zbog krize država im ne dopušta podizati vlastiti novac. Župnik osuđuje brutalnost policije i najkrući apsolutizam nametnut Hrvatima, a osobito se stanje pogoršalo od Šestojanuarske diktature. Ni elementarna ljudska prava ne postoje. Župnik Poša ima loše mišljenje o dr. Đuru Arneriću, te kaže da na otoku denuncijanti čine život još težim.
Napominjem (Teo Trostmann) kako mi se čini da su bogati uglavnom uz režim srpske i jugostranke), srednji sloj (pomorci, iseljenici, obrtnici, srednji seljaci uz centar) dok je masa siromaha kolebljiva i sklona čak ekstremima.
26. 8. 1935. po prvi puta nakon 6 godina za rođendan dr. Vladka Mačeka vije se hrvatska zastava u Lombardi.
29. 12. 1935. proslava 100 godina hrvatske himne, Korčulani ljubomorni na Lumbarđane (koji su se prvi sjetili to obilježiti
op. T.T.) ne sudjeluju u proslavi. Lijepa i vrlo uspjela svečanost sa pisanim govorima, opernim pjevačem Želimirom Šemanom (bariton) i izvedbu čina drame o Uroti Zrinsko Frankopanskoj, te recitacija "Glasne Jasne"o d Šenoe.
Božić 1937. stižu prve jaslice za Betlehem u Lumbardi.
 
Kako župnik Poša vidi izbijanje Drugoga svjetskog rata: "između Hitlerove Njemačke s jedne, te lordovske Engleske i pučkofrontaške Francuske s druge starne. Izgleda da je taj sukob početak strahovitog svjetskog rata u kojem će se sukobiti velebni interesi kapitala Londona, Pariza i New Yorka s jedne, te oskudice i ekonomske skučenosti Berlina i Rima s druge strane. Ide se za tim da se gospodujući majoritet Anglonaca u svijetu uopće, a na europskom kontinentu napose, istisne i tako da dođe do pravičnog proporcijonalnog iskorišćavanja svjetskih dobara za sve narode i države (naivan župnik, u svijetu se svak bori za sebe, op. T.T.).
"Engleskoj i Francuskoj pridružit će se jamačno i Ujedinjene Američke Države, a Njemačkoj će se pridružiti Italija...
Manje eeropske države imat će sreću ili nesreću već prema tome kako će se u doba borbe opredijeliti za jednu ili drugu grupaciju velesila. Izgleda vjerojatnim tek... da će uz sva strašna pustošenja nastali rat donijeti čovječanstvu olakšanje u sadanjem nesnošljivom ekonomskom a i političkom životu, jer zveket oružja je produkt strahovitih socijalnih opravdanih previranja u svijetu.
Župnik je ustanovio od lipnja do studenog 1939. tri provalne krađe u župnom uredu, šteta je preko 3.500 dinara.
U srpnju 1940. telefon uveden na pošti Lumbarda, prvi razgovor je župnikov sa načelnikom Korčule Sarnečićem.
Rat 6. 4. 1941., talijanski bombarderi preko Korčule idu na Mostar.
10. 4. 1941. proglašenje NDH. O svijesti Hrvata ovisi hoće li znati održati svoju državnost.
Talijanski zapovjednik Alcani kaže župniku "Ova vaša zastava (hrvatska, op. T.T.) neka se skine. Sahranite je! Svaka joj čast, ali od sada će se vijati naša pobjedonosna talijanska!
Župnika je iznenadila zbrka u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci i nagli poraz u 11 dana.
Krijumčarenje i spekulacija hvataju sve veći zamah i cijene rastu do nepodnošljivosti!
Zima 1942., more se ledi uz obalu. Fali modre galice pa posipaju lozu i biljke klakom i prokuhanim travama.
2. 10. 1942. podmornica potopila brod Kosovo u samoj luci.
Od par stotina vojnika 8 je poginulo.
1943. jača partizanska agitacija, župnik se boji uvlačenja naroda u rat i stardavanja civila i taoca.
27. 3. 1943. partizani ubiše M. i raniše joj kćer. Talijani strijeljaju 4 taoca (pristaša partizana), unatoč župnikovom zauzimanju za darovitog kipara Lozicu i ostale nesretnike.
Svi se ispovjediše i pričestiše uoči smaknuća što dirljivo opisuje svjedok austrijski Židov Franz Theodor Csokor.
25. srpnja 1943. talijanski vojnici se otvoreno raduju o padu Mussolinija. Partizani preuzimaju vlast.
12. 9. 1943. talijanska vojska putuje doma, sa njima idu i oslobođeni Židovi.
Borbe partizana i Nijemaca, engleski i američki brodovi i avioni djeluju po Korčuli i Lumbardi - kaos.
Engleski pilot spašen na Lumbardi. Dolaze izbjeglice sa Pelješca.
1943. do 1946. župnik je Spasoje Fabris. Poša je bio od strane jednog komunista sa broda bačen u more, tako da je imao ozbiljnih zdravstvenih problema.
14. rujna 1944. Nijemci se uredno i nenadano povlače sa otoka.
23. listopada 1944. počinje raditi škola, otvara se pučka kuhinja za radnike i činovnike. Butige rekvirirane. Suša i grad otežavaju ionako veliku mizeriju, na more se nije moglo ići zbog rata i mina.
Godine 1944. svega 29 rođenih, odmah preminulo 4.
Umrlo 44, od čega 15 izvan Lumbarde.
Zima vrlo hladna 1945., nema drva za ogrjev, župnik liježe u 18 h i 30 minuta i ustaje u 7 ujutro, da se kako tako zagrije.
Župnik Jozo Azenić od 1946. do 1991.
Blagoslov kuća. 1948. g. sva domaćinstva, 1949. 5 obitelji odbijaju blagoslov, 1950. četiri, 1952. 18 obitelji nije htjelo blagoslov, vjerojatno radi državne službe i sl. materijalnih razloga (op. T.T.)
1994. jak istočni vjetar gregal (grego, nazvan po Grčkoj) ruši staru piniju koja je jedan od simbola mjesta.
 

Teo Trostmann

Mudrosti Nikole Miline Bire i Anke Franušić

 
 
Neven Fazinić, koji je sa puno ljubavio obradio stari škver, bilješke župnika lumbardskih, objavio je u Zborniku i "Crtice". Slijede odlomci iz razgovora sa (tad, 2007.) 94 godine imajućim Nikolom Milinom Birom. Dobro, a kad je bi(o) bo(l)ji grk (vino, op. T.T.), onda ili danas?
Nikola Milina Bira: E, nadar je bilo vino da ga ne će više bit, nikad. Jer sad se stavje guana (guano znači na jeziku Inka izmet, gnojivo od ptičjeg izmeta i truleži iz J. Amerike, op. T.T.), a ondar toga nije bilo. Zasipalo se stajskim gnjojem (...) On bi zažuti na lozi i činile su se suhvice. Onda bi se ubralo i zgazilo, poša bi čovik u maštil (vjedro, op. T.T.), zgnječilo bi se. Stavi bi ga bez vode. (...)... prominilo se (iza Drugoga svjetskog rata). Više nije bilo onega kada su ljudi živili bez velike obisti, bilo je sirotinjstvo. Prodavalo se vino, ni moglo biti boje. Danas je sasma drukčije. Bili smo gladni (za Kraljevine YU, op. T.T.) i sve je to bilo tužno. Bila je vlada srpska (za Kraljevine).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f1/Lumbarda%2CPanorama.jpg
Navodi barba Milina slučaj iz djetinjstva kada je jedna babica savjetovala majci da mu stavlja crnu kokoš na prsa za izliječit mu pluća. Kaže da bi ga dr. Cviličević, koji je iako dobar čovjek bio poznat kao kolerik sigurno udario da je znao za prakticiranje pučkog praznovjerja. "Judi danas ne poštuju ono što su stari držali. Niko ni gladan, niko ni gol, niko ni bos. Nadare je bila sirotinja, teško sirotinjstvo, golotinja, glad, jad a judi su radili i družili se, smijali se i pivali"
 
Dalje navodi kako su se kao djeca igrali novcem propalih država, da su muški stariji se sastajali u čitaonici, kako se išlo na misu, o djetinjstvu bez postola (cipela), rijetkim kolačima i učenju za kuhara. Opredijelio se za kuhara zbog slabog zdravlja, a eto koliko je poživio.
• Kako su se pripremale vlasulje (morske, naravno, op. T.T.)? Kako ste ih zvali?
Nikola Milina Bira: Pistejice. Čistile bi se vlasi i pojmučilo bi se (muka je brašno, op. T.T.) i onda frigalo.
• Što je značio izraz idu kako braća Škorin?
Nikola Milina Bira: Nisu hodili skupa nego jedan isprid drugega. To je simbol nečega što je nesređeno (individualno)
 
Barba navodi da su dinje bile skupocjenost i da su ih kao i vinograde čuvali noću čuvari zvani pudari. Navodi da je bio slučaj kad su jednoga lupeža pogodili sačmaricom nabijenom solju u... fino, recimo zlo mjesto odostraga. Čuvalo se sve do kraja sedamdesetih XX. stoljeća. Slično mi je posvjedočio gospar Kazimir Tomšić za stablo aleksandrina (vrlo slatka sorta mandarina, mrko narančaste kore), a koje je čuvao naoružani stražar u Gružu, kod bovšeg Libertasa. (op. T.T.).
 
Druga crtica koja mi se svidjela: "Oko 1920. došla je u Javić Anka Franušić udana Mušić iz Stona. Od svoje majke naučila je puno o narodnoj medicini. Pomagala je svima kad je trebalo. Porodila je mnogo djece u Lumbardi, namještala stomak, liječila vodu u koljenu i otekline. Liječnici su znali slati kod nje svoje pacijente da im pomogne. Radila je sve do osamdesetih XX. stoljeća."
 
Treća crtica - o magarici na Pržini u Lumbardi
 
"Ona (magarica, op. T.T.) je iz otoka Mlita. (Mljet, op. T.T., Korčulani i Pelješac zovu Pelisac!). Donila san je, imala je 16 miseci. Rano san je počela prtit (tovarit) jerbo san bila bidna i siromašna i morala san živit. Ni bilo traktori, ni bilo auta. Pomogla je kuću gradit u cimentu i žalu, pržinu i to onah je prinila i sad ima 36 godina i još jadnah služi. I ja je još uvik je držin, nisan je htila prodat ni za salam(u), ni nikomu, nego se bolesna borin i uzdržin je" (1994.). Poslije kad je magarica uginula vlasnica je molila neke mještane da joj pomognu zakopat je. Ispostavili su joj račun na koji je odgovorila: "Platit ću račun kad dođe stajun (stađun, dob, op. T.T.) od kupinica (kupine se prodaju u čašicama po cijeni od 15 do 20 kuna, op. T.T.) jer je penšjun (mirovina) mali i ne tugujte za njoj (magaricom) jer je bila stara."
 

Teo Trostmann

Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji

 
 
Na Božić 1944. svi muškarci od 18 do 45 godina i sve žene od 18 do 30 godina, kasnije do 35 godina, bili su deportirani. Izbačeni su iz svojih domova i poslani vlakom u stočnim vagonima - Naši djedovi švapskih predaka stoljećima su živjeli u etničkim njemačkim zajednicama okruženim drugim narodima, poput otoka u moru. Bili su daleko od svoje matične zemlje, ali čvrsto su čuvali vlastiti identitet, običaj i jezik. Stoljećima su ostali netaknuti političkim događajima na mjestima svojih izvornih korijena. Za njih je jezik bio jedini identitet.
https://i2.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2018/03/partizani-1944.jpg?w=850&ssl=1
Sve se promijenilo kada su vjetrovi Drugog svjetskog rata proletjeli nad njima, a za nekoliko dana izgubili su sve što su stvarali naraštajima. Nakon bijega iz mjesta svog rođenja, bili su mnogo siromašniji nego kada su njihovi preci stigli tamo prije 250 godina. Tako su još jednom ostali bez svega, još jednom su morali početi ispočetka.
 
Oni koji su uspjeli pobjeći prije nego što je Crvena armija napala podunavske zemlje, bili su sretni. U Austriji i opustošenoj Njemačkoj nisu se susreli s neprijateljstvom, ali nitko nije vjerovao u njihove priče o bogatstvu koje su ostavili. No, od svih poteškoća i genocida nad Nijemcima, najokrutnija i najstrašnija tragedija je sudbina naše izgubljene djece u komunističkoj Jugoslaviji.
 
Danas znamo da je između 40 tisuća i 45 tisuća djece Nijemaca mlađih od 14 godina poslano u Titove logore, a najmanje šest tisuća (13 posto) izgladnjelo je do smrti. Posebno okrutno bilo je brutalno uzimanje djece od majki budući da su gotovo sve mlade žene otpremljene kao ropkinje u Rusiju. Također je dokumentirano kako je više od 20 tisuća djece odvedeno iz tih logora i poslano u sirotišta diljem Jugoslavije.
 
Braća su odvojena, većina djece dobila su slavenska imena i poslana su na područja daleko od domova svojih predaka kako bi se susrela s novom ideologijom koja bi od njih napravila prave patriote Titove države. Ovaj proces renacionalizacije protivi se ljudskim pravima i osobnom dostojanstvu prema deklaraciji UN-a iz 1948. godine. To je bilo prije 73 godine i sada ništa ne možemo promijeniti. Ali, naša je dužnost da ih ne zaboravimo.
 
Kako je rat uzeo maha, naši ljudi savjetovali su narod da ode dok se još može. U Slavoniji i Srijemu, gdje su seljaci bili bliže ratnoj izloženosti, većina stanovnika izbjegla je na zapad. Oni koji su naviknuli na različite prirodne katastrofe kao što su glad, gubitak žetve, poplave i potresi raznih vrsta, odlučili su ostati jer su mislili da će doći bolja vremena.
 
Naravno, pretpostavili su da će nakon rata završiti političke promjene, a već stoljećima uspješno su živjeli s motom lojalnosti prema etničkoj pripadnosti i odanosti državi. Kako su Sovjeti zauzimali Panonsku nizinu, gdje je živjelo više od pola milijuna etničkih Nijemaca, njihovu sudbinu prepustili su partizanima. Ti partizani nisu pripadali discipliniranoj vojsci, već gruboj skupini razbojnika iz bosanskih i srbijanskih planina koji su imovinu etničkih Nijemaca prisvajali kao ratni plijen i tako su postupali. Jesu li se ti partizani bojali otpora? Naravno da nisu! Svi su bili na fronti, samo su žene, djeca i starci ostali kod kuće i nisu imali nikakvih sredstava za otpor.
 
Titova uprava u Beogradu 21. studenoga 1944. objavila je sljedeće:
1. Svi etnički Nijemci koji su živjeli u Jugoslaviji od tog dana izgubili su svoje državljanstvo i prava građanstva
 
2. Svu imovinu osoba njemačke narodnosti, pokretnine i nekretnine država je tog dana zaplijenila
 
S tim zakonom 200 tisuća Nijemaca u Podunavlju ostalo je izvan zakona. Sovjetsko vodstvo ustrajalo je da jugoslavenska vlada plati troškove za njihovu okupaciju Podunavlja odnosno, kako su rekli, "slobodnu Jugoslaviju". Beograd je bankrotirao i nije mogao ispuniti te zahtjeve. Ipak, Sovjeti su ustrajali. Ako Beograd ne bi mogao platiti u zlatu, mogao bi platiti radnicima koji su očajnički bili potrebni u ratno razorenom Sovjetskom savezu. Plaćanje radnicima? Sada je to bilo lako!
 
Svi Nijemci bili su izvan zakona, mogli su uzeti koga god su željeli. Tako su razgovarali o radnim odštetama (Arbeitsverpflichtungen) i otišli u njemačka mjesta kako bi skupljali radnike. Samo u banatskom gradu Apatinu 2400 žena deportirano je u Sovjetski Savez, a u cijelom Banatu, ne računajući žene iz Bačke, Slavonije, Srijema i Bosne, više od 40 tisuća žena. Na Božić 1944. svi muškarci od 18 do 45 godina i sve žene od 18 do 30 godina, poslije do 35 godina, bili su deportirani.
 
Izbačeni su iz svojih domova i poslani vlakom u stočnim vagonima. Putovali su 17 dana kroz rusku zimu do rudnika u Krivij Rihu i Stalinu. U većini slučajeva njihova djeca ostala su sama. Kakve su noćne more imale te majke, zabrinute zbog svoje djece? Kakve su noćne more imale duboko u rudnicima, a nisu se mogle čuti s obitelji? Samo se jedna od tri žene vratila kući. Dom? Nije bilo doma. Poslani su u Istočnu Njemačku, slomljeni i očajni. Za njih je započelo novo teško iskušenje (Leidensweg): traženje supruga, djece i rodbine.
 
Za djecu koja su bila rastavljena od majki bio je to neizreciv užas. Ta rana ne može se izliječiti do kraja života. Život male djece pomalo je postao bolji tamo gdje su bila starija braća i sestre koji su se mogli brinuti o njima. U kućama u kojima su djeca ostala sama, ljubaznost susjeda ublažila je bol. Ovisni jedni o drugima, Nijemci su razvili međusobnu solidarnost u protekla dva i pol stoljeća življenja među drugim narodima.
 
Ali sada su partizani bili gospodari, a nitko nije bio siguran od njihovih zločina. Sakupili su sve preostale Nijemce koji su još bili tamo, djecu i starce te ih stavili u logore. Oni koji su mogli raditi završili su u radnim logorima, a ostali u Titovim najozloglašenijim logorima smrti kao što su to Rudolfsgnad (Knićanin) i Gakovo.
 
AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) planirao je da za tri godine (do 1947.) u cijeloj Jugoslaviji ne opstane ni jedan Nijemac. Prema statističkim podacima, do 1948., kada je većina logora bila zatvorena, od 200 tisuća zatočenih Nijemaca, ostalo je živo samo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Bijela smrt – tako se nazivala glad – bio je jednostavan način Titove uprave da se riješi Nijemaca. Svakog dana iskopana je rupa veličine dnevnog boravka u koju su bacani mrtvaci. Beogradski sustav funkcionirao je za njih savršeno. Najmanja djeca bila su prva koja su umrla.
 
Otac Wendelin Gruber iz Filipova (Bačka) proveo je neko vrijeme u logoru smrti Gakovo kao zatvorenik. Posjetio je dječje nastambe u logoru. Dvadesetak mališana u svakoj sobi ležalo je na slami i bilo slabo pokriveno. Samo koža i kosti, bolesni i zaražene rane. Nitko nije brinuo za njih. Preživjeli su razgovarali o starcu iz Filipova, djedu, koji je prikupio sve svoje unuke. Njih 28 završilo je u logoru smrti.
 
Izbrisan narod – L. Rohrbacher
 
Još jedan starac opisuje situaciju napuštenih mališana: "Djeca su sjedila, plakala, a ako im je netko bacio lubenicu za jelo, bili bi sretni ostatak dana." Do 1947. glasine o logorima došle su do Amerike i Titova administracija konačno je bila prisiljena učiniti nešto. Tražili su "humanistički" način suočavanja s djecom i odlučili da bi ih bilo pametnije indoktrinirati u vlastitu komunističku ideologiju. Mališani od tri godine i mlađi ne bi se sjećali imena, svojih roditelja ili odakle su došli, pa su ih poslali u sirotišta gdje su bili odgojeni da imaju averziju prema svemu što je njemačko.
 
Jedna od djece, Katharina Sesko, udana Mandel iz Sekitscha (Lovćenca), zapisala je u svom dnevniku: "U ljeto su zaprežna kola prolazila kroz logor Gakovo i skupljala svu djecu koja više nisu imala rođake. Dovezeni smo u kuću u Gakovu, gdje su već čekala i druga djeca. Malo poslije svi smo odvedeni. Dovezeni smo u Staru Kanjižu. Tamo je bilo okupljeno oko 400 djece iz različitih logora.
 
Prvi obrok kruha i mlijeka nakon tako dugo vremena primili smo u Kanjiži. Vidjevši kruh, naše oči su ispadale. Svi smo bili grubo pothranjeni i izgladnjeli, a nekolicina nas je bila bolesna. Sada smo dobili medicinsku njegu i također imali dovoljno hrane. Nakon što smo se oporavili, sa srbijanskom djecom bili smo raspoređeni po različitim sirotištima, samo nekoliko etničkih Nijemaca u svakom sirotištu, kako bismo učili srpski jezik. Bila sam u sirotištu u Somboru."
 
U otvorenom pismu Salzburger Nachrichten (Salzburg's News) u siječnju 1950. godine izvijestio je o tragediji 45 tisuća njemačke djece i njihovih roditelja u Jugoslaviji, no Eleanor Roosevelt, koja je u UN-u bila zadužena za ljudska prava, nije reagirala. Profesor Adalbert Gauss iz Bačke 1950. godine opisao je više od 40 sirotišta o kojima je pisao u knjizi "Kinder im Schatten" ("Djeca u sjeni"). U svojoj knjizi tvrdio je kako su odgojeni na ideologiji da je država njihova majka i otac, kojima su dužni apsolutnu poslušnost. Sutra pročitajte drugi dio priče...
Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata
 

Rosina T. Schmidt, https://mojahrvatska.vecernji.hr/price/nijemci-djeca-logori-tito-jugoslavija-1231884

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Ponedjeljak, 21/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1663 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević