Get Adobe Flash player

Iz dnevničkih zapisa komunista Baranowskoga

 
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: ‘Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi’. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […]
http://gulaghistory.org/nps/onlineexhibit/stalin/work-src/images/kolyma_detail.jpg
Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali ‘šuga’. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […] Pričao mi je mnoge stvari o nepravilnostima i zlouporabama moga prethodnika i njegovih suradnika. Oni su se ponašali kao da je sve to njihovo. Lukin je s nekim majstorima uveo različite zlouporabe u opisu rada, u stvaranju fiktivnih popisa nepostojećih radnika i sl. – samo da bi izvukli više novaca za sebe.
 
To je bilo ukorijenjeno kao sustav i teško se kontroliralo. Te malverzacije su ponekad odnosile državi na desetke tisuća rubalja u džepove Lukina, rukovoditelja tasejskog transporta Makarova, pa nekog Rodinova i drugih. […] Vrlo brzo sam zapazio i mnoge propuste za koje nije bila kriva priroda, nego ljudi. Tako sam na rijeci Tasej otkrio više od 12.000 kubika zamrznute građe koju je trebalo spasiti da je u proljeće ne odnesu bujice. Oko stotinu konja, koji su bili prijeko potrebni za radove, sad je zimi ostalo gotovo bez ikakve hrane. […] Uza sve to mučila me Olgina bolest. […] umotao sam svoju nesretnu ženu u debele pokrivače i krenuo s njom u Tasejevo, rajonski centar koji je imao bolnicu. Bio je to strašan put kroz snježnu pustoš, dug 110 kilometara, na minus 35°C. […] Pripremali smo splavi. Čak i one nesretne konje, stotinjak njih, možda ću moći spasiti. Uzalud sam tražio sijeno od kolhoza. Nisu imali ni slame. Nikada neću zaboraviti prizor iz toga kolhoza u ožujku 1951. godine. Promatrao sam kad su za krdo od blizu 150 krava i volova dopremili nešto jadne hrane. Nevjerojatno mršava i iscrpljena stoka, ošamućena od gladi, sa strašnom je rikom poletjela da makar što od hrane dohvati. Ta rika gladnih krava i volova parala mi je uši.
 
Dok sam to slušao, mislio sam kako se to može dogoditi u tako bogatoj zemlji s nepreglednim pašnjacima i sjenokošama. A događalo se, jer bi nečijim nemarom u jesen ostalo mnogo nepokošene trave, nepožnjevene pšenice, raži, ječma i zobi, neizvađenog krumpira, neubranog povrća. […] U to sam vrijeme dobio novoga načelnika u osobi Makarova, šefa tasejske splavarske uprave. To je bila ona pijandura koja je i u našem odjelu ostavila traga. Gdje god bi se pojavio, svakoga je optuživao za nerad, a ljudi su se spašavali nastojeći ga dobro ugostiti i napiti. Bivši šofer, kursist, stalno se uspinjao na neki bolji položaj. Teško onome tko bi posumnjao u njegove sposobnosti. Smatrao je sam sebe najvećim stručnjakom i za splavarenje. Jednom kada je pogrješnim nalogom upropastio veliku količinu građe, ispitivalo se tko je kriv, a zatim se sve zataškalo. Bio je opasan taj Makarov. Jednom je, za okladu, da se vidi koliko ljudsko biće može izdržati u hladnoj rijeci zimi, kao od šale s brodića gurnuo u vodu, između leda, nekog prognanika, Poljaka. Pravim čudom taj je čovjek preživio. […] Tjerao je i mene da pijem, a ja sam se snalazio kako sam znao, dok jednom prilikom netko iz njegove družine nije opazio da je u mojoj čaši voda umjesto votke. Došlo je do strašne scene i, otada, do pravog neprijateljstva među nama. Makarov je samo smišljao kako me uništiti. Jednog dana – jednostavno me skinuo s dužnosti. […] Te, većinom mlade ljude, pripadnike nacionalnih manjina s Kavkaza i iz srednje Azije, ovdje su nazivali ‘Crncima’. Svi su oni prošli velike nevolje, najprije u zarobljeništvu, a zatim kroz svakojake zatvore i logore.
 
Najzad su stigli u sibirsko progonstvo. Izmučeni nečovječnim postupcima i teroriziranjem, bili su već u svakom pogledu do krajnosti prestrašeni. Bojali su se i vlastite sjene. Radili su pokorno sve što im se naređivalo, ne tražeći za to nikakvu nagradu. […] Ti su nesretni ljudi jedva, uz krajnji napor, zaradili hranu za goli život, dok je Petar Šniperov, koji je, najčešće pijan, samo prisustvovao dok su brigade radile, zarađivao mjesečno i više od 15.000 rubalja. Od toga novca imali su nešto i drugi rukovoditelji Mušukovke. Votka je tekla. Sve je to bilo gotovo svima poznato, ali se protiv Petra nije ništa poduzimalo. […] A malo im je bilo što su nesretne mladiće eksploatirali (mnogi su oboljeli i umrli!), već su htjeli na njihovim kostima zaslužiti i slavu. Uskoro se naširoko počelo pisati u tisku o nekoj novoj, šniperovskoj metodi rada. Rukovoditelji ovdašnjeg šumskog gospodarstva, pisalo je, pomogli su da se metoda prihvati i usavrši. Objavljena je i čudovišna laž da Šniperov sam dnevno posiječe po 350 kubnih metara šumske građe! […] Neki su novinari 1952. godine napisali i knjigu o Šniperovu kao rekorderu i odličnom radniku koji je za ugled ostalim šumskim radnicima. Rukovodstvo šumskog gospodarstva već se pripremalo Šniperova predložiti i za Staljinovu premiju. Ipak, te su bestidne laži, čini se, i previše daleko otišle. Našao se čovjek koji nije mario što će biti s njim ako raskrinka te makinacije.
 
Tehnički rukovoditelj mušukovskog šumskog pogona Zimčenko, politički prognanik, nekadašnji docent Šumarske akademije u Lenjingradu i šumarski inženjer, napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS i uputio ga u Moskvu. U pismu je detaljno opisao ove neljude i ‘stahanovca’ Petra Šniperova. CK KPSS se ne bavi takvim sitnicama, već pismo vraća pokrajinskom komitetu partije u Krasnojarsku. U tom se komitetu također ne bave takvim situacijama i upućuju pismo rajonskom komitetu u Tasejevu. Tasejevski rajkom ga, sa svoje strane, prosljeđuje mjesnoj partijskoj organizaciji kako bi ona sama razmotrila optužbe protiv rukovoditelja i članova te iste organizacije. Rezultat nikoga nije iznenadio, pa ni Zimčenka. Odmah je smijenjen s dužnosti i po kazni, iako slaboga zdravlja, upućen u šumu kao fizički radnik da obara stabla. Direktor Šumskog gospodarstva mu je tom prilikom rekao da će ga u šumi držati sve dok ‘ne lipše pod jelom kao pogano pseto’. […]
 
Ipak, iako se sve nastavilo kao i prije, ‘heroju’ Petru i njegovim pomagačima stvari više nisu tako dobro išle od ruke. Radnici su otvoreno izražavali svoje negodovanje. Morali su se umiješati i organi NKVD-a. Sve se nastojalo zataškati, ali Šniperov nije dobio Staljinovu premiju. Iz Mušukovke je premješten u Strelku, na dužnost majstora u skladištu obloga drveta. […] Počele su opet pijanke. U menzi se jelo i bančilo na račun radničkog sljedovanja. Bujni se dobro povezao s oficirima i s načelnikom MVD-a i Tasejeva, Nepogodinom. NKVD, o kome neko vrijeme nisam morao toliko brinuti, opet je bio tu negdje prisutan, kao sjena nad našim životima. […] Znao sam da hrabrost tu ne pomaže. Šutke sam sve trpio, iako sam vidio kako Bujni i njegovi suradnici pljačkaju državu. Jednom je i mene natjerao da ne upišem u knjigu tovar građe koja je nekud netragom nestala zajedno s brodom. […] Direktor Stovski, koji je šutio na sletu, već je otprije sumnjao da Bujni s kompanijom radi protiv interesa trusta. Komisije koje su detaljno ispitivale moju djelatnost, provjeravale su i rad Bujnoga, te pronašli i mnoge gore stvari nego što sam ih ja iznio u govoru na sletu. Zato su me poštedjeli. […] Duboko mi se urezala u sjećanje slika objavljena u ‘Pravdi’, na kojoj se vidjelo kako Berija drži nadgrobni govor Staljinu. […] Tvrdio mi je [veterinar] da je Berija u početku revolucije u Gruziji radio protiv sovjetske vlasti. Tek kad je ona pobijedila, on se priključio. Bio je pravi podlac, lukav i opasan. Špijuniranjem starih boljševika, uspio se dodvoriti Staljinu.
 
Sada je smatrao da je ličnost bez koje se ne može. […] Uskoro se stvarno pojavio ukaz Vrhovnog sovjeta SSSR-a o amnestiji, ali je ona uglavnom obuhvatila samo osuđenike za kriminalna djela i neke krivice za prijestupe građanskog karaktera; od političkih osuđenika obuhvatila je osuđene do 3 godine zatvora. A takvih je bilo najmanje. Većina oslobođenih kriminalaca nije ni pomišljala da se vrati poštenom radu. Naprotiv, mnogi od njih su već na povratku iz zatvora počeli pljačkati i terorizirati mirno stanovništvo po cijeloj zemlji. Učestala su ubojstva, krađe i nasilje. […] U Karginu ne samo što nije bilo dovoljno dobre šume, nego je bilo problema i s radnom snagom. Bili su tu pretežno bivši kriminalci koji nisu nikad naučili raditi, a nisu ni htjeli. Oslobođeni amnestijom, sada su se i osilili. Od svojih desetara i majstora energično bi zahtijevali da im upisuju radove koje uopće nisu izvršavali. Htjeli su veću plaću bez rada. Zaplašeni od kriminalaca, majstori su davali lažne podatke i tako dolazili u sukob s knjigovodstvom. Neke desetare koji na to nisu pristajali, radnici bi istukli do smrti.
 
Dani kada se primala plaća bili su strašni. Mnogi su se opijali, dolazili u naselje Kargino i terorizirali stanovništvo. Slično se ponavljalo nedjeljom i praznikom. Mirni, pošteni ljudi nisu tih dana smjeli iz svojih kuća. U svojoj obijesti te su se pijavice jednom okomile i na pse po selu. Lovili su ih, klali i jeli. U toj hajci postradao je i moj najbolji pas Balkan. […] U to vrijeme tješilo me jedino što se osjećalo da se odnos prema političkim prognanicima dosta poboljšava. […] Sve te promjene nisu bile slučajne. Došlo je do velikih promjena u cijeloj zemlji. Berija je likvidiran. Neki bliski suradnici Staljina bili su uklonjeni. […] Trebalo je proći 19 godina, preživjeti najteža mučenja, patnje, maltretiranja i poniženja i da onda jedan papir kaže: ne, nije dokazano da je kriv.“ (Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 

Đivo Bašić

Od Sasa su ostali nazivi poslova u rudniku

 
 
Premda je vladar bio neprikosnoven, Novo Brdo je uživalo autonomiju, i njime su upravljali vojvoda kao zapovjednik obrane, knez kao administrator i kefalija. Sitnije sporove su sami rješavali, ali je za krupnije stvari bilo potrebno tražiti mišljenje Vijeća koje se sastojalo od 12 purgara (od njemačke riječi “burger”, građanin) i koje je bilo samoupravno tijelo unutarnjeg uređenja grada. Zajedno su sudjelovali u upravnim i sudskim poslovima i dobivali izvjesne prihode, pa čak imali i tržišnu inspekciju. Ostalo je zabilježeno da “vojvoda, knez i purgari slobodno biraju četiri dobra čoveka da nadziru i ogledaju prodaju i kupovinu u gradu”. Naređanja vlasti građanima je priopćavao putal (od njemačkog “butel), a privatno-pravne isprave pisao inomik. Poznato je da je u gradu bilo i bankara. Premda su Albanci u to doba bili gotovo bez nazočnosti na Kosovu (o čemu svjedoči turski popis nekoliko desetljeća kasnije), posljednji je vojvoda slobodnog Novog Brda bio Lesh Span, predstavnik njihovog vlastelinskog roda iz Drivasta.
https://kosovokosova.files.wordpress.com/2011/08/fortress.jpg
Logično, njegovi su prvi stanovnici bili rudari, ali ne samo Sasi koje je u Kraljevstvo Srba prvi doveo kralj Uroš I. Hrapavi: većinu su činili naši ljudi koji su ovim zanatom već ovladali. Rudari su bili povlašteni u ovom mjestu: imali su prednost pri nabavci namirnica, a u Zakonu o rudnicima (drugom takvom dokumentu u Europi, odmah poslije njemačkog) daje im se pravo da založe baštinu vlasnika rudnika ako im on na vrijeme ne isplati nadnice. Ovo je možda i prvi zakonski član o zaštiti prava radnika na svijetu!
 
Od Sasa su, međutim, ostali nazivi poslova: šafar se zvao nadzornik rudnika, valturci su kupovali istučenu i opranu rudu i topili je u kolu (topionici) pa je prodavali, hautmani su nadzornici određenog kopa, plakaoničari ispirači rude, trajbari su radnici na stroju u obliku uspravnog vretena kojom se pomoću upregnutih konja izvlačio veći teret iz jame a koja se zvala rat (od njemačkog rad, što znači točak), furnici su prenosili rudu a foseri su bili obični rudari, po naški “rupnici”. Bili su čuveni u svijetu. Vojvoda od Ferrare upravo je u njemu tražio majstore za rad u svojim kopovima, a kralj Alfonso Aragonski od Sicilije i Napulja molio despota Đurđa da mu pošalje dobre majstore jer su pronašli rude zlata i srebra ali nemaju nikoga tko zna da ih vadi i pročišćava.
Umješni novobrdski rudari sudjelovali su i u opsadi Carigrada, na strani Turaka, kao dio vojske koju je Đurađ Branković morao poslati Osmanovim potomcima, a despotove riječi da “bez naše pomoći nikada ne bi bio osvojen” odzvanjaju kao kletva kroz vijekove.
 
Zanimljivo kako autor V. V. ne objašnjava tko su Sasi. Turci, osobito simpatični Evlija Čelebija u XVII. stoljeću skloni su pretjerivanju u putopisima. Grad Dubrovnik ima unutar zidina malo više od 6.000 stanovnika, dakle Novo Brdo je još daleko manje). Plemenite kovine su se ponajviše izvozile na Siciliju, u Abruzzo, Toskanu, Ankonitansku Marcu, a posebno u Veneciju, i sve to mahom putem vještih dubrovačkih trgovaca karavanskim putovima prema Republici Svetog Vlaha i prema zetskim lukama. Na tim dugim putovanjima spavalo se po svratištima (motelima), stanovima (pansionima) ali i po samostanima i privatnim kućama. Grad su Turci dva puta pokušavali bezuspješno osvojiti, 1412. i petnaest godina kasnije. Konačno se predaje 27. lipnja 1441. godine, kada opsjednuti građani “jedu nepristojne i zabranjene stvari”, pa čak i svoje ruke samo da se ne predaju Osmanlijama, ali već dvije godine kasnije dolazi do oslobođenja.
 
Godine 1455. ponovno pada, poslije neispunjenog obećanja sultana Mehmeda II. Osvajača da će njegove žitelje poštedjeti (među zarobljenicima je bio i Konstantin Mihailović koji je odveden u janjičare, a kasnije pobjegao opet među kršćane i umro u Poljskoj), ovoga puta zauvijek u tamu. (V. V.)

Pripadnik 369. pukovnije na Istočnom bojištu 1941. - 1943.

 
 
Marko Mesić(Bjelovar, 30. rujna 1901.- Zagreb, 9. veljače 1982.) hrvatski vojnik, časnik u vojskama Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, te komunističke Jugoslavije. Memorijalni znak pripadnika 369. Staljingradske pukovnije. Rođen je u Bjelovaru 30. IX. 1901. u vrijeme Austrougarske monarhije kao sin Franje i Katarine rođene Blau. Počeo je vojno školovanje u Pečuhu pa nastavio u Karlovcu i Mariboru i na kraju u Beogradu. Završio časničke škole Kraljevine Jugoslavije i Vojnu Akademiju u Beogradu kao topnički časnik. Služio je i napredovao kao časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat ga nalazi u Nišu kao aktivnog topničkog pukovnika na granici sa Bugarskom. Nakon kratkotrajnog travanjskog rata i proglašenja NDH u proljeće 1941., Mesić se pridružuje Hrvatskom domobranstvu u Varaždinu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/2c/Marko_Mesi%C4%87.jpg/185px-Marko_Mesi%C4%87.jpg
Nakon njemačkog napada na SSSR dodijeljen je na samom početku 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, jedinici vojske NDH koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachtaborila protiv Sovjetske Crvene armije na istočnom bojištu. Mesić prolazi nedostatnu ubrzanu obuku u Dollersheimu gdje je imao čin topničkog potpukovnika i zapovjednika nezavisnog topničkog odjela pukovnije. Cijela 369-a pukovnija pa i potpukovnik Mesić su ustvari formalno njemačka jedinica Wehrmachta s njemačkim vojnim oznakama i ustrojem jer NDH nije nikada bila priznata od SSSR-u. Odlikovan je za hrabrost nakon Harkivske bitke njemačkim željeznim križem prvog reda i višestruko pismeno pohvaljen i odlikovan od hrvatskoga i njemačkog zapovjedništva i osobno od generala Sannea zapovjednika 100. lake divizije za topničko umijeće tijekom napredovanja po Rusiji i kasnije Staljingradske bitke. General Sanne je pismeno pohvalio Mesićevu topničku jedinicu 21. i 22. II. 1942. te je osobno 23. II. 1942. uručio potpukovniku Mesiću željezni križ za hrabrost u borbi. Zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Markulj je zbog iscrpljenosti/bolesti 7. VII. 1942. vraćen natrag u Hrvatsku a Mesić ga privremeno zamjenuje do dolaska Markuljevog nasljednika pukovnika Viktora Pavičića.
 
Staljingradska bitka 1942./43.
 
Potpukovnik Mesić i topnički odjel pukovnije se smještaju kod Staljingradske zrakoplovne škole i obližnjeg groblja gdje provode većinu vremena od rujna 1942. do predaje Rusima krajem siječnja 1943. Izgleda da su u prvoj fazi napada na Staljingrad u rujnu i studenom 1942. podrumi škole i ispražnjeni grobovi poslužili kao priručni bunkeri. Mesić odlazi na kratki odmor u Hrvatsku tijekom studenog 1942. no vraća se u tada još ne opkoljeni Staljingrad 25. X. 1942. Mesić i njegova topnička podrška je prema sačuvanim pismenim dokumentima i pohvalama njemačkih zapovjednika bila često preciznija, bolja i pouzdanija od njemačkih topnika zahvaljujući odličnoj koordinaciji topničkih motritelja i topova. Njemačko zapovjedništvo Mesića (nakon već primljenog željeznog križa za hrabrost drugog reda) odlikuje i željeznim križem prvog reda. U bitci za Staljingrad 369. pukovnija je pretrpjela teške gubitke i krajem siječnja 1943. nakon smjene i nerazjašnjenog nestanka pukovnika Pavičića, Mesić je postao njezin posljednji zapovjednik. Nakon kapitulacije opkoljene njemačke 6. armije u Staljingradu, Mesić i nekoliko stotina (po njegovoj izjavi danoj 1948. oko 700) preostalih legionara 369. pukovnije su pali u rusko zarobljeništvo generala Vasiljeva. Od 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika poslije rata se vratilo u Njemačku samo nešto oko 5000 ili manje od 5 posto.
 
Navod iz izvješća pisanog 30. lipnja 1943. poručnika Rudolfa Baričevića
 
Poručnik Baričević je od samog početka časnik 369. pukovnije i napustio je Staljingrad 'u noći 22./23. I. 1943. kao posljednji Hrvat'. U svojem službenom inače dosta kritičnom i otvorenom izvještaju pisanom 30. lipnja 1943. Baričević piše o Mesiću sljedeće:  "Naš topnički odjel bio je uviek uz pješake, odnosno u našoj blizini. Iztakao se već u prvim borbama kod Valkija a zatim u zimskoj vojni 1941./42. U Staljingradu nalazio se kod groblja nedaleko od zrakoplovne škole. ... Konačno moram iztaknuti doista vitežki lik podpukovnika Marka Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. On je uživao ljubav svih boraca naše pukovnije, s njima i za njih je živio i valjda i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu." Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan "Vojničkim redom željeznog trolista II. stupnja s pravom na naslov viteza" (Hrvatski Narod br. 766./27. lipanj 1943., str. 3.), a već ranije od Nijemaca bio odlikovan "Željeznim križem prve klase". NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH.
 
Zarobljeništvo u Rusiji 1943./1944.
 
Mesić i hrvatski zarobljenici se zajedno s njemačkim i rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi danoj RSUP-u tijekom 1948. od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40 posto gubitaka u tom kratkom razdoblju.
 
Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih „Jugoslavena“ koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tijekom rata iz drugih razloga stvorena "1. jugoslavenska brigada" u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavensku (Srbija) frontu. Nije teško povjerovati da se dobar/veći broj bivših legionara dobrovoljno prijavio u tu jedinicu u uniformama Kraljevske Jugoslavenske vojske da bi izbjegao gotovo sigurnu smrt u ruskim zarobljeničkim logorima. Većinu boraca i kompletni zapovjedni stožer jugoslavenske brigade su činili bivši legionari 369. pukovnije i Lakog Prijevoznog Zdruga zarobljenog u Rusiji.
 
Zapovjednik 1. jugoslavenske brigade JA 1944.
 
Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe 'da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine'. Ostali pripadnici brigade i partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na gotovo 100-postotnu zapovjednu 'kliku' bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik, bivši zapovjednik lakog prijevoznog zdruga, bojnik Marijan Tuličić (Mesićev topnički časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, major Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali. Kada je u NDH vojsci NDH otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani junak i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Titoje Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana do tada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.
 
Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika kasnije generala NDH Ivana Markulja strijeljanog u Beogradu 1945. Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga 'na raspolaganje'. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a 'oprošteno' mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd. Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. godine. Pokopan je u grobnici na Mirogoju.
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Subota, 23/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1056 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević