Get Adobe Flash player

Zbirka pomorskih karata i peljara HPMS-a

 
 
Ove se godine obilježava 450. obljetnica Mercatorove projekcije, ideje koja je flamanskom kartografu Gerardusu Mercatoru poslužila da napravi revolucionarnu kartu svijeta (lat. 'Nova et Aucta Orbis Terrae Descriptio ad Usum Navigantium Emendate Accommodata').Tim povodom Hrvatski pomorski muzej Split organizira izložbu vrijednih karata, atlasa i peljara iz svog fundusa pod nazivom „Novi i poboljšani svijet“ koja je otvorena u utorak, 22. listopada 2019. u Hrvatskom pomorskom muzeju Splitu. Autorice izložbe su Petra Blažević, Renata Busatto i dr. sc. Danka Radić. Osim eksponata u vlasništvu muzeja, posjetitelji imaju priliku vidjeti pet novih djela inspiriranih muzejskim kartama umjetnika Artema Mirolevicha.
http://mdc.hr/files/g/1-103285/nov.JPG
Kada je Gerardus Mercator prije točno 450 godina, davne 1569. godine, tiskao jednu u nizu svojih karata, zemljopisne su karte postojale već stoljećima. No, među tim tada već uobičajenim predmetima u rukama trgovaca, moreplovaca i hodočasnika nova je karta ovog Nizozemca bila posebna. Projekcija koju je počeo koristiti promijenila je dotadašnju kartografiju duboko utječući na način izrade karata. Ta je projekcija nazvana njegovim imenom, Mercatorova, i do danas je, unatoč osmišljavanju brojnih drugih, ostala projekcija u kojoj se većinom izrađuju pomorske karte. U međuvremenu je kartografija doživjela veliki napredak usporedan s razvojem tehnologije. Danas, kada na karti možemo, putem manjih i većih ekrana, vidjeti gotovo pa bilo koje mjesto na planeti u samo nekoliko klikova, predmete iz povijesti kartografije smatra se repozitorijima ljudskog znanja, razumijevanja svijeta, domovine i sebe samih, ali i drugih odnosno drugačijih zemalja.
 
Karte su daleko više od komada papira na kojima se predočava gdje nešto jest. One su svjedoci vremena u kojemu su nastale odnosno izrađene; spojevi su geografskog i povijesnog znanja, te poznavanja fizike, matematike, politike, gospodarstva i umjetnosti. Pojedine su umjetnička djela, koja odražavaju likovne stilove vremena u kojem su nastale, odnosno odraz umjetnikove percepcije geografske i prostorne stvarnosti određene epohe. Neke uopće nisu namijenjene za pomoć u snalaženju na kopnu ili moru, već su obavijesna pomagala ili, pak, čista reklama. Ponekad informiraju o smjerovima, rutama i statističkim podatcima.
 
Zbirka pomorskih karata i peljara Hrvatskog pomorskog muzeja Split broji više od 800 predmeta i ima svojstvo kulturnog dobra Republike Hrvatske. Sastoji se od građe iz fundusa bivšeg Pomorskog muzeja Jadranske straže, nekadašnjeg Pomorskog muzeja JAZU, odnosno HAZU i Vojno-pomorskog muzeja, kao i predmeta pristiglih iz donacija, od kojih je najnovija ona Pomorskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Zbirka se odlikuje raznolikošću i sadrži vrijedne i raritetne primjerke karata, atlasa i portulana (peljara) od 16. stoljeća naovamo. Valja istaknuti povijesne geografske karte koje prikazuju polazna kraljevstva i carstva. U zbirci se ističe grupa rukopisno slikanih karata (fragmentarni prikazi pojedinih mora, otoka, dijelova obala, luka i sidrišta na Sredozemlju) – crteži i opisi mjesta i naselja gledanih s broda ili obale, s jarbola ili obližnjeg brda, odozgo iz ptičje perspektive. Tzv. „tajne karte“: rukopisno slikane karte uvala i zaljeva s označenim sidrištima i zakloništima u koje su se brodovi mogli skriti pred nepovoljnim vremenskim uvjetima, gusarima, piratima i ostalim neprijateljima, kapetani brodova su posebno čuvali kako ne bi dospjele u ruke neprijatelju.
 
U Zbirci prevladava kartografija Mediterana i Jadrana, sjevernog rukavca najdublje uvučenog u europski kontinent. Jadran je nezamjenjiva spona Azije i Afrike prema Europi i jedno je od najčešće kartografiranih svjetskih mora, u svjetskim relacijama s najrazvedenijom, plovidbeno najpogodnijom i turistički najatraktivnijom obalom. Takvo bogatstvo kao i našu kartografsku građu, iznimno važno kulturno dobro Republike Hrvatske, trebamo sačuvati za buduća pokoljenja. Pojedini atlasi, portulani i karte nagriženi su zubom vremena. Stoga je ova izložba i vapaj za zasluženom restauracijom predmeta bez kojih naša saznanja o razvoju hrvatskog pomorstva ne bi bila na razini današnjih - piše u katalogu izložbe.
 

Nives Matijević

Pozvan je u Španjolskoj da dođe "gore". Otišao u Moskvu, Broz u Jugoslaviju i onda biva strijeljan

 
 
U proljeće 1938. Tito je preporučio Vladu Ćopića (Senj, 8. I. 1891. – Moskva, 19. IV. 1939.) za članstvo u novom rukovodstvu KPJ koje je Moskva trebala formirati poslije likvidacije Josipa Čižinskog (Sarajevo, 19. II. 1904. – Moskva, 1. XI. 1937.). U srpnju 1938. godine Ćopić je pozvan hitno u Moskvu. Prema svjedočenju Vlajka Begovića (Fakovići kod Bratunca, 8. II. 1905. – Beograd, 17. II. 1989.), on nije htio ići, jer je smatrao da je "sabotaža ostaviti frontu". Pokorio se tek kad je dobio naređenje iz CK KP Španjolske. Njegovi američki borci su 13. srpnja objavili oproštajni članak u novinama »Our fight« pod naslovom »Doviđenja, druže Ćopiću!« "Mi kažemo doviđenja izvanrednom komandiru, potpukovniku Ćopiću. Mi ćemo obvezno uskoro čuti o njemu, kao o rukovoditelju antifašističke borbe negdje na nekom drugom mjestu... Naš je komandant Ćopić pokazao u mnogim prilikama svoje izvanredne sposobnosti, kvalitete, u najtežim borbama Republikanske armije protiv fašističkih osvajača u Španjolskoj... Pod njegovim primjernim rukovodstvom brigada se je razvila u jednu od najboljih internacionalnih brigada Republikanske armije. Pod njegovim rukovodstvom u brigadi je nikao čitav korpus sposobnih vojnih komandira, koji će biti uvjerljiva potpora našem novom komandantu i antifašističkoj stvari u budućim borbama..."
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/87/%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%8B%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%9B.jpg/220px-%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%8B%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%9B.jpg
Oficir iz štaba XV. brigade, Splićanin Boro Leontić, proveo je s Ćopićem jednu noć u Barceloni, dok je čekao na odlazak za Moskvu. Ćopić se radovao skorom povratku u Jugoslaviju i tražio mu adresu na koju će ga pronaći.„Taj stari smjeli revolucionar govorio je o svojem skorom odlasku u Jugoslaviju kao da ga u njoj čeka svečan doček, a ne krvava živoderska diktatura sa svojim krvolocima, koji komuniste na saslušanju mrcvare, a onda bacaju kroz prozor“, zapisao je kasnije Boro Leontić.
 
Vlado Ćopić je u ranu jesen 1938. otišao u Moskvu, u najboljem uvjerenju da će dobiti od Kominterne mandat za sastav novog rukovodstva KPJ. U tom uvjerenju ga je podržavao i izaslanik Kominterne koji ga je otuda pozvao i koji je širio glasove da ga radi toga pozivaju "gore". To je među španjolskim dobrovoljcima bila "javna tajna". Rujna 1938. Ćopić stiže u Moskvu. S Titom boravi u Kominterninom hotelu Luks i zajedno rade na prijevodu "Historije Svesavezne komunističke patije (boljševika)" na „srpskohrvatski. Iznenada, 3. studenoga 1938. agenti iz NKVD-a uhićuju Ćopića. Prema sovjetskim dokumentima, uhićenje je izvršeno na prepad, u sobi 58 hotela "Luks". Ćopić je 7. studenog 1938. godine poslao posljednje pismo ženi Sonji u Prag, koje završava ovim riječima: „Ne mogu čak tebi da pišem kako je raspoloženje kod ovdašnje kolonije. Možeš da si predstaviš. Što će biti sa mnom još ne znam. Ali ako će se ovo dugo zavući poludiću...“
 
Tito se ubrzo vraća u Jugoslaviju, a Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Sredinom ožujka 1939. godine Tito je Ćopića i druge uhićene komuniste isključio iz KPJ i oklevetao kao "elemente koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u toku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".
Dana 19. travnja 1939. godine Vladimir Ćopić je zajedno s drugim jugoslavenskim rukovoditeljima strijeljan u Moskvi.
 

Teo Trostmann

Titove "nove" žene: Njemicu Elzu stigla Staljinova ruka

 
 
Bivši jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito sudjelovao je u Staljinovoj likvidaciji 800 jugoslavenskih komunista krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu optužbu na Brozov račun iznosi poznati publicist Pero Simić u svojoj novoj knjizi “Broz protiv Tita”. Beogradski “Telegraf” tvrdi za autora da je najveći svjetski titolog i najbolji poznavatelj Titove biografije. Simić je građu za novu knjigu, kako kaže, skupljao najviše u arhivima Kominterne, navodno u posebnom sefu tog arhiva. U njemu je taj publicist boravio 1990., a posljednji put 2008. godine.
https://static.lupiga.com/repository/vijesti/slike/20110317065412pelagija_polka_josip_broz_tito.jpg
“Dugo se mislilo da je Titova uloga u likvidaciji 800 jugoslavenskih komunista bila beznačajna, što uopće nije istina. U dokumentima sam nailazio na zastrašujuće fotografije tih ljudi, koji su nakon mučenja i tortura, onako izmučeni – slikani. Među ostalim, naišao sam i na dokumente u kojima su podrobno opisani Titovi susreti s vodećim ljudima Staljinove tajne policije, NKVD Kominterne, kojima je davao kompromitirajuće podatke o vodećim ljudima KPJ”, tvrdi Simić u razgovoru za portal Telegraf.rs.
 
Tito je pedantno ‘raščistio’ put do partijskog vrha
 
Autor iznosi primjer stradanja i likvidacije Josipa Čižinskoga, člana vodstva KPJ od 1932. godine i glavnog tajnika od 1936. godine, koji je i preporučio Broza za suradnju s Moskvom. Njega je Broz navodno “otkucao” da ima tajnu vezu s jednom Čehinjom, što je “smrtni grijeh” za Staljinovu tajnu policiju, koja je, nakon Brozove dojave, kako tvrdi Simić, likvidirala Čižinskog. Tito je navodno “otkucao” i Ivana Gržetića, predstavnika KPJ u Kominterni, a najveća Titova žrtva bio je general Staljinove tajne policije, sarajevski komunist Ivan Kralj. Simić tvrdi da ga je Tito, u borbi za dolazak na čelo KPJ, odao Staljinovoj tajnoj policiji, koja ga je strijeljala 1939. godine.
 
Adio, Pelagija!
 
U arhivima Kominterne Simić je naišao na strogo čuvanu tajnu o Brozovoj zakonitoj supruzi – Njemici Elzi Johanni König. Poslije 16 godina braka s Pelagijom Bjelousovom, Broz se 19. travnja 1936. godine, pod imenomFridrih Valter, razveo od Pelagije, da bi se šest mjeseci kasnije, u jednom policijskom birou u Moskvi, vjenčao pod istim tajnim imenom s Elzom, koja je u Moskvi živjela pod lažnim imenom Lucija Bauer. Tada je ona imala 23, a Broz 45 godina. U arhivu Kominterne Simić je naišao na prilično lascivna Titova pisma Elzi, koju je likvidirala Staljinova tajna policija 1937. u jednoj od čistki, a Broz je se kasnije odrekao. Odričući se Elze, Broz je u svojoj biografiji za Kominternu napisao: “Elza je velika mrlja u mojoj biografiji i velika pogrješka u mojoj procjeni.”
 
Baveći se Brozovim ljubavnim životom, Simić piše o Titovoj najstrastvenijoj vezi s Davorjankom Paunović, inače tetkom Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića. Ta se veza, tvrdi Simić, temeljila isključivo na seksu, i dok su komunisti propagirali moral, piše beogradski publicist u novoj knjizi, iz Brozova šatora “čulo se svake noći Davorjankino i Brozovo strasno urlikanje”. “Nakon što su jedne noći pretjerali, jedan od najbližih Titovih ljudi Marijan Stilinović obratio je Titu pažnju kako bi trebalo prekinuti s tim ‘remećenjem morala’, na što je maršal teatralno pred svima razdrljio košulju i uzviknuo: ‘Što ću, ne mogu bez nje. Ubijte me!’”, iznosi Simić.
 
Ministrant i Hrvat od 1964.
 
Navodeći niz kontroverzija kojima obiluje Brozova biografija, Simić tvrdi kako se Tito prvi put izjasnio kao Hrvat 1964. na kongresu SKJ, kad je u upitniku naveo nacionalnu pripadnost. Prvi posao za koji je ateist Broz bio plaćen bio je, vjerovali ili ne, kaže Simić, posao ministranta u crkvi. “Tito je rastao pod jakim utjecajem pobožne majke. Redovito je odlazio u crkvu svetoga Roka, a prvi novac zaradio je kao ministrant, za što je dobivao dva do tri krajcara. Nikada nije zaboravio jednu nespretnost koja mu se dogodila u crkvi, kad je srušio jednu crkvenu svetinju i zbog toga, pred svima, zaradio šamar”, iznosi Simić jedan od detalja iz Titova života.
 

Jovo Paripović, Slobodna Dalmacija, 24. VII. 2014. 

https://slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/241507/titove-nove-zene-njemicu-elzu-stigla-staljinova-ruka

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Utorak, 12/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1048 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević