Get Adobe Flash player

Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na uroti protiv Habsburgovaca

 
 
Antonije Ante Orešković (Dvor, Hrvatska, 17. I. 1829. – Beograd, 14. X. 1906.) је bio pukovnik srpske vojske, špijun, diplomat i vojni teoretik. Na obiteljskom grbu Oreškovića nalaze se ružne i nečovječne prikaze, tj. odsječene turske glave sa turbanima. Oreškovići se spominju u Kompolju i na Kalniku. Rodom su vjerojatno iz Gorskog kotara. Rođak Toma koji se istakao u Sedmogodišnjem ratu dobiva plemstvo od Marije Tereze i čin generala. Ante nakon Gimnazije završava Theresianum u Wienerneustadtu, te je 1847. potporučnik. Kao časnik sudjeluje u pacifikaciji Mađarske 1848.-1849., te stupa u kontakt sa Ilijom Hadži Milutinovićem Savićem, poznatijim kao Garašanin (1812. - 1874), autorom velikosrpskoga programa sa poljskim masonom Adamom Czartoryskim.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/6/60/Pukovnik_Antonije.Ante_V._Oreskovic_%281829-1906%29%2C_Srbin_katolik_iz_Vojne_krajine.jpg
Ante Orešković
 
Za vrijeme austrijsko-francuskoga (sardinijski) rata 1853.- 1862. dolazi u dodir sa austrijskim "karbonarima", njihove ideje (nacionalne ili masonske? op. T.T.) prihvaća. U srpnju 1859. Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na zavjeri protiv Habsburgovaca, tražeći istomišljenike među Hrvatima i Srbima, ali i stupa u kontakt sa bosanskim begovima. Omer paša Latas u to doba progoni takve ideje, a vrlo srodne misli njeguje Orsat Medo Pucić i mnogi hrvatski slavenofili (Kukuljević, Strossmayer, pa čak i pravaš Kvaternik, koji ipak postavlja program jake i obnovljene Hrvatske, nemajući povjerenja u Srbe).
 
Antina  akcija među graničarima (u to doba od Rusa Kvaternik traži 200.000 srebrenih rubalja i kaže da može 30.000 graničara podići na ustanak protiv Austrije, za čim bi ustao i narod u BiH, op. T.T.) utječe na premještaj iz Petrinje u Moravsku (Češka); premješteni raštrkani su i njegovi prijatelji. Odatle Ante dolazi u Beč gdje se upoznaje sa srbijanskim jezikoslovcem (i šovenom) V. S. Karadžićem koji ga upoznaje sa knezom Srbije Mihailom Obrenovićem, s kojim postaje iskren prijatelj. Odbija Ante premještaj u Zagreb 1862. g., te prelazi u Srbiju. Od kapetana postaje pukovnik. Kao vojnik bio je zapovjednik Drinske, pa Dunavske divizije itd. Kao zakleti antiaustrijanac Ante je otvoreno izražavao nezadovoljstvo austrofilskom politikom kneza Milana, sina svoga dobrotvora i prijatelja Mihaila. Orešković se osobito naljutio kada je kralj Milan dostavio Austrijancima primjerak Načertanija, tajnog velikosrpskog programa. Kada je kraljica Natalija obeščastila kralja nevjerom, Ante staje na kraljičinu stranu. Kralj Milan ga je umirovio, ali je morao odreći se prijestolja 1889. godine.
 
Ante je glavni operativac vojno obavještajni Garašanina i Matije Bana (katolik rođen na Osojniku kraj Dubrovnika. Loš pjesnik i srbofil, odgajatelj srbijanskih prinčeva. Valja podsjetiti da u doba Napoleona svećenik Ignat Ban osniva masone u Kotoru, op. T.T.). Godine 1872. Orešković umuje da bi srpstvo, želi li se ujediniti državno, moralo biti složno, ublažiti suparništvo sa Bugarima i Hrvatima, i pobjediti Austro-Ugarsku i Tursku, i Njemačku koja podržava Austriju (tada je to izgledalo teško moguće, op. T.T.).
 
Orešković 1858. osigurava vezu knezu Mihailu sa Korčulaninom (Bračaninom?, op. T.T.) Franom Franasovićem, linijskim direktorom Prvog dunavskoga parobrodarskoga društva (i Kvaterniku Rusi davaju službu u svom dunavskom društvu u Pešti 1859., op. T.T.). Srbijanska vojska je sposobne časnike vrbovala preko Oreškovića iz hrvatske i mađarske Vojne krajine, a oružje su davali Rusi. Orešković je trasirao put srbijanskoj obavještajnoj službi, Putniku, Apisu i dr. Orešković je održavao tajne veze sa hrvatskim vojnim graničarima, dio je prebacio u Dobrovoljački korpus od 3000 ljudi u Valjevu, Srbija.
 
U Karlovcu mu je važan Edmond Kovačić, ali i Mato Solar(ž), Gustav Pfeifinger, Petar Uzelac (trgovac). Krijumčario je i oružje i strijeljivo u Srbiju. U Brodu su akciju vodili Sima Jovanović i odvjetnik Andrija Torkvat Brlić, u Sisku trgovci Sestići, u Klenku (?) braća Tomašević. U Petrovaradinu Kosta Krstić i Mitar Kovačević namjeravali su sa 100 vojnika prebjeći u Srbiju. Bilo je i Bugara u srpskoj službi; Orešković kaže: "kako u Bosni Hrvati, tako su u staroj Srbiji (Makedonija, Kosovo, op. T.T.) Bugari smetali srpskom ujedinjenju. Sanjali su o prodoru u BiH iz Valjeva, prema Oreškovićem Ratnom planu iz 1861. trebalo je zauzeti BiH, a prema Bugarskoj samo se braniti.
 
Videći da Hrvate i Srbe prekodrinske Srbija ne prihvaća zdušno s povjerenjem Orešković veli: "Srbija ne će da bude majka pravedna svim sinovima, ona je često maćeha"; napominje da se talijanski Pijemont nije tako ponašao kod ujedinjenja Italije! Tuži se da Srbija daje pridošlicama politička prava tek nakon 7 godina boravka (sasvim ispravno, op. T.T.). U Oreškovićevoj agenturi su Bogdan Zimonjić, Marinko Leovac, Luka Vukalović, Ilija Guteša, Lazo Škundrić, srpski svećenici Bogoljub Petranović, Vaso Pelagić i Nićifor Dučić, osnivač prve srpske masonske lože (Luce dei Balkani, Svjetlost Balkana) i prevoditej Kurana pravoslavni Hercegovac Mićo Ljubibratić (kojega  je crnogorski kralj Nikola preko svojih ljudi premlatio, op. T.T.), Nikola Jokanović, historičar Miloš Milojević, general Dragutin Karlo Franasović (Hrvatska, BiH, Crna Gora), general Đuro Horvatović.
 
Orešković uvodi u srbijansku vojsku gimnastiku, tjelovježbu i vježbanje s oružjem, te mačevanje. Za širenje srbizma rabi Sokolska društva. Inertni Austrijanci gase sokolska društva tek iza Sarajevskoga atentata. Poznatiji časnici koje je Ante Orešković vrbovao za Srbe
26. 9. 1862. Adam Priljeva (1832. - iza 1900.), Lika, kapetan
1. 11. 1862. Đuro Horvatović kapetan Gradiška, Lazar Jovanović, kapetan, Slavonija, Jeronim Sandor, Zagreb, potporučnik, Grgur Franić, Lika, potporučnik, te Protić, Aleksić, Janković i Ćurčić iz Vojvodine.
19.  4. 1866. Еugen Kalinić (1839.-1876.) Karlovac, kapetan
7. 7. 1867. Еugen Gajinović (1838.-1915.) Bačka, potporučnik
8. 2. 1868. Blagoje Blaž Jurković (1838.- ?), Lika, poručnik.
1. 1. 1870. Kovačević i P. Jović, Bačka, potporučnikNikola Rabotić (1838.), Stjepan Binički (1840.-1903.) Lika, poručnici.
 
Talijanska vlada je 1860. tražila preko Istvana Tira saveznike na Balkanu. Tir je pomoćnik Garibaldija i oženjen rodicom Napoleona III. Zanimljivo je da u to vrijeme Medo (Orsat) Pucić zagovara Mađare (pogledati Kossuth, Garibaldi, lord Palmerstone), a Kvaternik snijeva o ustanku krajišnika, što tada želi i Orešković. Ustanak u Poljskoj 1863. budi u Srba nadu za europskim ratom, u Šapcu (Mačva, granica prema našem Srijemu) se okuplja vojska, a neki parobrod ih je trebao dovesti do Brčkoga, Bosanska Posavina. Iz Karlovca (Hrvatska) u Bosnu upada grupa bosanskih Srba, ali to ne uspijeva, Engleska tada prividno podržava Austriju. Orešković šalje Vukobratića (pravoslavac iz Hrvatske) u Rijeku da od podžupana  Ivana Vončine (1827.-1885.) zatraži kartu istarske i dalmatinske obale za pripremu Garibaldijevog iskrcavanja (istodobno mason Mazzini tvrdi da Italija ne će zauzimati istočnu obalu Jadrana, Supilo je kasnije vjerovao u iskrenost Mazziniju a koji je vodeći politiku protiv pape glumio da je katolik, op. T.T.).
 
Orešković izrađuje za Talijane Memoar koji razmatra uporabu Vojne krajine, te uništavanje Austrijskoga carstva u ratu na tri fronte. (austrijska, graničarska i mađarska).Spomenuti Vukobratić je zbog ljubavne afere sa nekom Beograđankom otpušten iz vojske; ponuđeno mu je činovničko mjesto, ali iz revolta on odlazi u tursku vojsku (genijalan čovjek, op. T.T.). Austrijski generalni konzul 1864.-1866. u Beogradu Hermann Gedel Lanois (1820.-1892.) (?, rukopis je na ćirilici pa ne znam prezime osim u izgovoru, op. T.T.) omogućuje Vukobratiću službu pod uvjetom da oda Oreškovićevu mrežu. Orešković 1866. morao je skupiti novu ekipu špijuna. Ideje Palmerstona o Podunavskoj federaciji Južnih Slavena i Mađara naišle su na plodno tlo. Srbi su željeli obnoviti prošireno Dušanovo carstvo, Hrvati pod Strossmayerom su htjeli Dalmaciju, zapadnu Bosnu i po mogućnosti Vojvodinu(?), Mađari su taktički pritiskali Beč da u pregovorima dobiju što više, a Bugari su još imali problem sa Turcima. O susretu sa Strossmayerom je Orešković izvijestio Garašinina, MVP, a potom i srbijanskoga kneza. Dogovoreno je da se zajednički radi na oslobođenju Slavena južnih od Turske i Austrije. Pjesnik i diplomat Jovan Dučić u svojoj antihrvatskoj histeriji i ovu ludost biskupa Strossmayera doživljava kao podmuklu antisrpsku rabotu. Garašanin kao velikosrbin je osobno zazirao od ilirstva i jugoslavenstva (taktika, manipulirao je Jugovićima, op. T.T.), a Francuska je smatrala da Garašanin i Orešković rade sa Rusijom  na stvaranju velike pravoslavne države na Balkanu! (razgovor Kvaternika sa Napoleonom III. je li išta utjecao? op. T.T.).
 
Konzul austrijski August Lenk von Wolfsberg je otvoreno kazao Garašaninu da ne pokušava zaratiti protiv Turaka, jer da bi to moglo pobuniti Vojnu krajinu. Orešković sa znanjem Rusa osniva tajne odbore u Zagrebu, Osijeku, Makarskoj, potčinjene Beogradu, za potporu ustanicima u BiH. Ratne planove u Beogradi pravili su uglavnom Orešković, Matija Ban, Nikola Jokanović i Mićo Ljubibratić. Čak i Prusi 1866. sa Srbijom pregovaraju, vjerojatno neiskreno, o akciji u BiH i hrvatskoj Vojnoj krajini. Srbija je odustala od podupiranja ustanka u BiH, Austrijanci zauzvrat nagovaraju Turke da napuste Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo (travanj 1867., već 1868. srbijanski knez je ubijen u atentatu!). Godine 1869. Orešković putuje u Dubrovnik gdje ga dočekuje Medo Orsat Pucić koji ga upoznaje sa ruskim konzulom Joninom. Nakon toga Orešković je na Cetinju kod kralja Nikole; bokeljski srpski političar Mitrov Ljubiša napada Oreškovića da je katolik, a Hrvat Kvaternik ga naziva kreaturom. Nastaje ustanak u Krivošijama iznad Herceg Novoga.
 

Teo Trostmann

Thierry Mudry: O pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918. godine

 
 
U subotu 20. listopada 2018., od 9 do 18 sati na Pravnom fakultetu sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) održan je treći kolokvij pod naslovom „Hrvatska pred svojim sudbinama: od podređenosti (1918) do emancipacije (1991.-1995.). Podrijetlo, priroda, kronologija događanja i njihova tumačenja“. Kolokvij su zajedno organizirali Pariško sveučiliste Panthéon-Assas (Paris 2), Sveučilište Paris-Est Marne-la-Vallee, te Predstavničko vijeće institucija i zajednice Hrvata Francuske (CRICCF) i Udruga bivših studenata hrvatskih sveučilišta (AMCA). Sudionike je pozdravio i otvorio rad kolokvija Predsjednik Sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) gospodin Guillaume LEYTE.
http://lesavoisien.free.fr/journ007/7-01.jpg
Thierry Mudry
 
Kolokvij je imao, kao što se vidi iz samog naslova, dvije teme koje su tijesno povezane. Prvi prijepodnevni dio, pod predsjedanjem profesora Marka GJIDARE, bio je posvećen Hrvatskoj u 1918. godini. U prvom izlaganju Miro KOVAČ, bivši ministar vanjskih poslova i sadašnji poslanik u hrvatskom Saboru, preko videolinka, jer nije mogao doći iz tehničkih razloga, uspio je samo ukratko ukazati na međunarodni kontekst u kojem se našla Hrvatska 1918. godine. Zato će njegov tekst u budućem zborniku kolokvija pomoći da se taj kontekst bolje sagleda.
 
Profesor sa splitskog sveučilišta, Edi MILOŠ, ukazao je na međunarodne i unutarnje političke prilike u kojima se nalazila Hrvatska u vijeme burnih previranja i događanja 1918. godine. Prikazao je kako se Hrvatska, zbog političke nepripremljenost hrvatskog društva i političara koji nisu uvijek bili stvarni predstavnici hrvatskog naroda, našla u rascijepu između samostalnosti i ulaska u novu zajednicu. Tomu je pridonijela i okupacija Hrvatske od strane zemalja pobjednica kojima se tadašnja politička inteligencija Hrvatske nije mogla i nije znala oduprijeti.
 
Tekst od Thierryja MUDRYJA, odvjetnika i politologa, pročitala je Sandra FORGET, Tajnica CRICCF-a. Autor je govorio je o pobunama u Hrvatskoj početkom 1918.: o Pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918., ili stvaranju Zelenog kadra, tijekom 1917. i 1918. godine. Zeleni kadar je konačno uništen od srpske vojske uz pomoć francuskih kolonijalnih jedinica. Profesor povijesti i prava, Joseph KRULIC, govorio o smislu i besmislu naziva  „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“ u razdoblju od 1918 do 1931. godine. Korištenje ovog naziva jest volja da se, s jedne strane dadne utisak da se poštuje volja Sabora koji je proglasio novu državu, izdvajanjem Slovenije, Hrvatske i BiH iz Austro-Ugarske, te njenim ujedinjenjem sa Srbijom.
 
Također se željelo dati utisak najbrojnijem srpskom narodu kako je on onaj koji dominira u stvaranju države. Država proglašena u listopadu 1918. godine, zvala se „Država Slovenaca, Hrvata i Srba“, a ujedinjenjem 1. prosinca 1918. postat će „Država Srba, Hrvata i Slovenaca“. U novonastaloj državi mali narodi nisu ni spomenuti, njihova imena su negirana ili su jednostavno smatrani Srbima (Makedonci, Crnogorci…). Krulic je isto tako ukazao na sve poteškoće i nejasnoće koje su nastale nametanjem kako vidovdanskog (1921.) tako i oktroiranog ustava (1931.). Postavlja se pitanje koliko su oba ustava uzimali u obzir stvarnost narodâ uključenih u novu državu ali i stvarnost i ulogu poslanika u parlamentu budući da određeni broj poslanika nije mogao sudjelovati u njegovu radu zbog zabrane njihove stranke ili nemogućnosti izražavanja mišljenja.
 
Prvi dio kolokvija završio je diskusijom o pitanju što je bila južnoslavenska ideja i tko su bili njeni nositelji. Jasno je ukazano da je južnoslavenska/jugoslavenska ideja rođena i bila prisutna u Hrvata koji su vidjeli u njoj mogućnost izgradnje demokratske federacije zemalja koje su napustile Austro-Ugarsku i sa slavenskim zemljama koje nisu bile u njoj. Ono što se nije bilo predviđeno, jest različitost političkih i socijalnih kultura naroda koji su ušli u novu državu. One su bile toliko različite da su bile suprotne jedna drugoj: s jedne strane demokratska parlamentarna kultura, a na drugoj strani kraljevska diktatura. Isto tako je činjenica da pojedini hrvatski političari, osobito članovi Londonsko/krfskog dogovora, nisu predstavljali nikoga osim što su predstavljali samo sebe jer su bili bez demokratske baze.
 
Poslijepodnevni dio kolokvija, pod predsjedanjem Filipa Vučka, hrvatskog veleposlanika u Parizu, bio je posvećen Hrvatskoj u ratu od 1991. do 1995. Veleposlanik je u kratkom izlaganju ukazao na značaj Hrvatskog proljeća, koje je, u neku ruku, prethodnica, najava onoga što će se ostvariti demokratskim izborima 1990. i Domovinskim ratom koji je Hrvatsku oslobodio od agresora i spriječio ostvarenje projekta Velike Srbije.
 
Branimir GRABIĆ je govorio o izvoru, uzroku rata, kontekstu u kojem je rat započeo te predstavio kronologiju ratnih događanja. Ukazao je također na kompleksnu propagandu vođenu protiv Hrvata sedamdeset godina ali i protiv nove demokratsko izabrane vlasti na izborima 1990. godine. Vlatko MARIĆ je govorio o ulozi Srbije i JNA u ratu protiv Hrvatske, navodeći dokumente i riječi planifikatora i autora  agrasorskog rata:  Borisava Jovića, Dobrice Ćosića, Veljka Kadijevića i Slobodana Miloševića… Oni su već koncem devedesetih godina planirali odlazak Slovenije iz Jugoslavije i priključenje hrvatskih teritorija naseljenih Srbima novoj državi, odnosno Srbiji. Dok su pred jugoslavenskom i svjetskom javnošću “branili“ ostanak Jugoslavije, konkretno su, preko jugoslavenske armije, pobunjenih Srba i srpskih dobrovoljaca, stvarali Veliku Srbiju, reaktualiziranu Memorandumom SANU iz 1986. godine.
 
Ova dva izlaganja su jasno ukazala da nastojanja prikazati rat u Hrvatskoj kao građanski rat, kako se to čini često u Francuskoj, u svijetu, ali i u Hrvatskoj, nemaju smisla, jer to nije bio građanski rat budući da su sami planifikatori i naređivači rata pisali i izjavljivali kako sve treba učiniti, i to na sve načine, da hrvatski teritoriji nastanjeni Srbima ostanu u sastavu nove države zajedno sa Srbijom! To su počeli ostvarivati već u svibnju 1990. godine kada su razoružali teritorijalnu obranu u Hrvatskoj.
 
Georges-Marie CHENU, prvi francuski veleposlanik u Hrvatskoj, na osnovu svojih osobnih zapisa, oslikao je što se događalo prije i poslije pada Vukovara 1991. godine. Ukazao je na sve poteškoće koje je imao u pregovorima s jugoslavenskom armijom kako bi se spasili i izvukli civili i ranjenici. Dok je u sklopljenom ugovoru u Zagrebu bilo jasno da će civili i ranjenici biti povjereni Crvenom križu te biti izvučeni iz Vukovara  uz pomoć Crvenog križa i europskih promatrača, na terenu se to pokazalo nemogućim. Sve je činjeno da se spašavanje ne dogodi. Umjesto da već 18. studenog 1991., Europski promatrači i osoblje previđeno za zbrinjavanje civila i ranjenika, uđu u Vukovar, oni su tamo mogli doći pet dana kasnije i to uz velike poteškoće. Potpisani ugovor i obećanja od strane generala Rašete pokazali su se lažnim.
 
Kada su Europski promatrači došli u Vukovar, ranjenici  su već bili odvedeni iz bolnice. Ovo svjedočanstvo iz prve ruke oslikalo je što se dogodilo i kakvo je bilo ponašanje osvajača Vukovara: jugoslavenske armije i paravojnih jedinica došlih iz Srbije. Profesor Marko GJIDARA govorio je o Europi i njenim iskušenjima u kojima se ona našla tijekom rata u Hrvatskoj ali i kasnije i u BiH, te poukama koje je Europa izvukla (ili nije izvukla) iz ovog rata. Europa nije znala odgovoriti na izazove koji su došli s ovim ratom. Ona je dugo „spašavala„ Jugoslaviju i tako omogućila agresoru osvajanje teritorija, progon civila, razaranje svega što je ljudska ruka stvorila. Nije znala i nije htjela angažirati se kako bi spriječila zločine i razaranja.
 
Europa i međunarodna zajednica istovremeno su onemogućile napadnutoj zemlji naoružati se i braniti protiv agresora koji je imao na raspolaganju sve moguće naoružanje. Još uvijek Europa nema jasnu strategiju kako i na koji način kazniti agresore i inicijatore rata. Ona danas prima te agresore i inicijatore rata te s njma planira budućnost kao da su najbolji dobročinitelji čovječanstva a ne vulgarni ubojice i huškači rata. Kolokvij je završio okruglim stolom u dijalogu s prisutnima. Pokušalo se ukazati što bi trebalo učiniti da europski građani Izvuku pouku za budućnost kako se ne bi ponovio rat kakav je Hrvatska doživjela, budući da je aktualna stvarnost u Europi vrlo komplicirana, a  na njenim granicama postoje napetosti koje mogu izazvati krize katastrofalne za Europu i svijet.
 
Stoga je potrebno raditi kako bi nestali uzroci napetosti, ali i na izgradnji svijesti kod mladih u Europi o zlu, koje su nanijeli u ratu od 1991.do 1995. godine, nacionalistički projektanti Velike Srbije. Osamdesetak sudionika su izrazili zadovoljstvo što je kolokvij održan i želju da se uskoro održi novi. Organizatori su najavili slijedeći kolokvij u listopadu 2019. godine, ali isto tako su obećali da će u prvom trimestru slijedeće 2019. godine izići iz tiska zbornik ovog kolokvija, a zbornici  prva dva kolokvija do konca 2018. godine.
 

Vlatko Marić, http://hsk.hr/2018/10/30/pariski-kolokvij-hrvatske-teme/

Kako je četnik Radoslav Đurić postao partizan

 
 
Radoslav Đurić dvije i pol godine proveo je u redovima „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, pod komandom đenerala Dragoljuba Mihailovića, dok mu nije pukao film. Onda je prešao u partizane. Razlog će danas mnogi osporiti, ali je on jednostavan: nije podržavao bratoubilačku borbu i želio je tući okupatora.
http://www.e-novine.com/files.php?file=photo/drustvo/cetnici/Djujic_02_u_773131550.jpg
Radoslav Đurić se rodio u Ilidži kod Sarajeva 1906. godine. Prošao je kroz Vojnu akademiju i napredovao je kroz redove Jugoslavenske kraljevske vojske da bi ga rat zatekao na položaju načelnika za vezu 2. armije. Tijekom rata bio je načelnik štaba Bosanske pješačke divizije oko Banja Luke, a nakon sloma države ilegalnim je kanalima stigao u Beograd gdje jepokušao stupiti u vezu s oficirima koji su na Ravnoj Gori odbijali prihvatiti kapitulaciju. Na slobodni teritorij došao je u rujnu 1941. godine, nakon oslobođenja Čačka, a pukovnik Mihailović mu je dao zapovjedništvo nad četnicima u slijevu Zapadne Morave; potom je zajedno s partizanima vršio opsadu Kraljeva početkom listopada.
 
Đurić odbija naređenje da napadne partizane i piše Vrhovnoj komandi koja je u Užicu; to je kasnije objasnio riječima: "Nije se moglo izvršiti kada smo vodili jednu veliku borbu s okupatorom, gdje su bile i zajedničke kolone, i zajedničke ambulante i zajednički liječnici, i izmiješane jedinice. Nije se moglo nikako dopustiti da se u tijeku borbe s okupatorom napadne jedna strana, jer su borci i jedne i druge strane bili za suradnju".
 
Četnici, međutim, doživljavaju slom u borbama s komunistima (jedini uspjeh je zauzimanje Gornjeg Milanovca), a partizani prijete da osvoje i samu Ravnu Goru i likvidiraju čitav četnički pokret. Draža i njegovi najbliži suradnici mole Đurića da intervenira i sklopi primirje, što ovaj uspijeva da izvede kasnije tog meseca. Dragiša Vasić mu kaže: "Vi ste nas spasili". Ubrzo stiže na Ravnu Goru pa po Dražinom naređenju kreće obilaziti kotare, i shvaća da četnici ne poštuju dogovor i da masovno razoružavaju partizane nakon sloma Užičke republike uz objašnjenje da su to Dražina naređenja. Mihailović ga potom šalje u istočnu Bosnu da obiđe Dangićeve četnike; njegov izveštaj pokazuje da se Jezdimir Dangić sastajao i ručavao s Nijemcima, da je kompromitiran u narodu i da "pri nailasku partizana on nije mogao naći ni 100 ljudi koji bi htjeli da brane njega i štab".
 
Godinu 1942. provodi na položaju komandanta Južnomoravskog korpusa, a u jesen te godine Draža mu izdaje naređenje da se poveže s Velčevim iz bugarske organizacije Zveno i Zervasom iz grčke grupe EDES radi dizanja općeg ustanka protiv Nijemaca. Od toga nije bilo ništa. Početkom naredne godine uspostavlja mrežu u Nišu, i naređuje diverzije na pruzi Niš-Skoplje.
 
Nakon što je preko svojih obavještajnih krugova u Beogradu saznao da je Jevrem Simić na platnoj listi Gestapoa, obavijestio je o tome Dražu ali mu je ovaj rekao da je Simić njegov drug s klase i da se ništa ne brine. Đurić mu je rekao da će, ako se Simić pojavi na njegovom teritoriju, biti uhićen kao njemački špijun. Istovremeno, Draža mu je branio da napada njemačke linije komunikacija po Srbiji sjeverno od Uroševca. Đurić, pak,cijelo vrijeme održava vezu s komunistima, odbija napasti partizanski bataljun sastavljen od Albanaca u kojima je bila saveznička misija, i obavještava britanskog časnika da četnici i nedićevci zajedno tuku komuniste. Engleski časnik u London javlja da većina Đurićevih četnika ne će sudjelovati u „bratoubilačkom ratu“.
 
Želja Mihailovića da mu postupno oduzme zapovjedništvo pogoršava njihove odnose, a kada 21. XI. 1943. godine četnici i Nijemci prave prve formalne ugovore o zajedničkim akcijama protiv partizana, major Đurić počinje shvaćati da tu više nema što tražiti. To mu postaje još jasnije nakon likvidacije kanadskog Srbina Branka Radojevića, odnosno Charlesa Robertsona, koji je bio prebjegao komunistima na Jastrepcu.
 
Konačno, Dražina nevoljkost da britanskim komandosima na Đurićevom teritoriju dozvoli vršiti sabotaže, kao i klanje ljudi u Vraniću i Boleču, postaju kapi koje prelijevaju čašu. Jednostavno, sve mu se skupilo i on u ožujku 1944. godine počinje s pripremama za prjelazak u redove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Draža naređuje njegovo uhićenje, grupa oficira mu napada štab 18. svibnja, ali on uspijeva pobjeći.
 
Tada postaje komandant Južnomoravske divizije NOVJ, sudjeluje u razbijanju četnika i ljotićevaca u Jablanici i Toplici, postaje pomoćnik načelnika Glavnog štaba za Srbiju i prvi zamjenik generala Koče Popovića. Tuče se i kod Ibra i Kopaonika. Poslije kraljevog govora od 9. rujna s velikim uspjehom mobilizira četnike da prijeđu u NOVJ. Iz rata izlazi kao pukovnik, svjedoči protiv Draže 1946. godine, i odlazi u mirovinu 1948. (vjerojatno zato što nije bio baš naklonjen komunizmu). Umire 1980. u svom stanu u Beogradu. Svoja ratna sjećanja objavljuje u knjizi. Zanimljivo je to što mu je nadimak bio Herman (kao i He-He), zanimljivo zato što je bio jedan od rijetkih u četničkim redovima koji je beskompromisno zagovarao borbu protiv njemačkog okupatora.
 

(O. Š.), https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/zabavnik/2890559-drazin-major-pa-titov-pukovnik-prica-o-neverovatnom-putovanju-radoslava-djurica-foto

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1518 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević