Mate Granić je bio za Daytonski sporazum

 
 
Hrvatski povjesničar, pisac, geolog, diplomat, političar Zdravko Sančević rodio se u Crkveni kod Teslića, BiH, 20. 1. 1931. Obitelj je starinom iz današnje zapadne Bosne, udomaćena u Hrvatskoj Dubici. Otac je bio istaknuti industrijalac, HSS-ovac, trgovac drvetom i blizak prijatelj Jurja Šuteja, koji je i preporučio dr. Franji Tuđmanu Zdravka Sančevića; jer u to doba su i Hrvati nepartijskoga podrijetla mogli biti u visokoj politici. U Venezueli, gdje se obitelj sklonila u poraću je dr. Sančević završio Naftno-geološki fakultet, ali i sudjelovao u kulturnom i političkom životu hrvatskoga iseljeništva, u radu časopisa, te proučavao hrvatsku povijest, osobito Hrvate u Amerikama.
https://antikvarijat-bono.com/wp-content/uploads/2017/05/17014982841582372061426181899_32.jpg
Sančevićeva knjiga Dopune hrvatske povijesti (Tkanica, Zagreb, 2015.) odiše geopolitičkim konceptom svojstvenim Ivi Pilaru i don Mihovilu Pavlinoviću. Proučavanje zemljopisnih karata dovelo je autora do spoznaje da se u novije doba iz svijesti ljudi nastoji izbrisati pojam turska Hrvatska i uvodi zapadna Bosna, te da su Hrvatska i BiH od kartografa uvijek doživljavane kao jedan geopolitički prostor, istovjetan s Ilirikom.
 
Autor uvodi i hidrografiju, osobito ističući prirodne prepreke Drine i Vrbasa, te naplavne Save, daleko moćnijih od Neretve i Cetine.
Dinaridi su zasebna cjelina i u odnosu na Alpe i na Balkan (ukoliko taj pojam ima ikakvo opravdanje smatrao bih ga bizantskim i turskim svijetom, nikako poluotokom, jer to nije T.T.). Srbija u Srednjem vijeku jest moravsko-sandžački prostor koji se širi u 14. stoljeću na Vardar, a u 13. stoljeću doseže Neretvu i osvaja Crnu Goru. Žao mi je da autor to nije makar ovlaš analizirao, jer taj srbijanski bazen nema dobru komunikaciju sa današnjim crnogorskim primorjem; Srbiji je daleko pametnije usmjeriti se na luku Rijeka, ili Dunavom na Crno more, ili na Solun. Dubrovačka luka je mogla služiti u starini samo ako se južna Srbija povezivala preko istočne BiH tzv. dubrovačkim drumom.
 
S Hrvatskom i BiH se poklapa i vladavina domaćih vladara Trpimirovića, Šubića, Tvrtka, i Ilirik i cetinska kulturna grupa, i turske i austrougarske upravne jedinice. Svakako i u toj geopolitici Istra, pa i Dubrovnik su rubni prostori, a Slavonija je „otvorena“ prema Mađarskoj. Hrvatska nažalost nije stasala u jaku ekonomiju i nema moćnu demografiju kojom bi usisala u sebe BiH, a dr. Sančević kao i većina naših pravaša vjeruje u legitimitet, u povijest i srodnost Hrvata i Bošnjaka (pa i bosansko-turski rječnik Zvorničanina Muhameda Hevaije Uskufije je pisan ikavicom početkom 17. stoljeća; vidi i radove Alija Nametka). Spominje imena svojih velikih učitelja dr. Sančević (D. Mandić, K. Draganović, Stj. Krizin Sakač…) i ljude oko Hrvatske revije; jednostavno mi je mučnina koliko blistavi umovi, zdravi i pošteni ljudi su iselili ili ubijeni, a prečesto mediokriteti i pripuzi su nam krojili stvarnost. Međutim, i u domovini je bilo sjajnih ljudi poput Z. Kulundžića koji je svojim studijama zadužio našu kulturu; autor ističe samo „Tragediju hrvatske historiografije“ u kojoj napada „falsifikatore, negatore, birokrate, anemičare“.
 
Sančević ističe Nadu Klaić i njezin sukob s Dominikom Mandićem koji joj je lijepo očitao lekciju; ona je bila zaslužan i vrijedan radnik, ali nažalost sklona senzacionalizmu i otkrivanju tople vode, tj. “rušenju“ tvrdih povijesnih vjetrenjača. Kod nje puno puta otišlo je niz vodu zdravo dijete (povijesna istina) sa mutnom plodnom vodom, tj. falsifikatom, ili loše prepisanim starim dokumentom.
 
Davno prije Domovinskoga rata pišući o Smailu Baliću (nema godine (pretpostavljam prije 1970., T.T.) Z. S. navodi razne nazive za „naše“ muslimane koje Balić rabi „hrvatski Muslimani, bosanskohercegovački Muslimani, Bošnjaci“ – zapravo je formiranje moderne nacije kod Hrvata, a osobito kod Bošnajka i Crnogoraca dosta kasnilo. Pitanja identiteta nisu još uvijek jednodušna, posebice u Crnoj Gori! Dr. Sančević se kao hrvatski patriot razvio ne samo u poliglota i polihistora, već i u čovjeka koji briljantno piše kritike, osobito koje se tiču književnosti. On zapaža znalački i hrabri nastup Tomislava Ladana protiv unifikacije jezika i nametanja srbohrvatskoga (1969.).
 
Dr. Mihailo Stevanović bio je tako drzak da kategorički odbija i samo postojanje zapadne varijante jednoga srpskohrvatskoga jezika.
Sančević je vrlo kritičan prema crkvenoj politici u odnosu na komuniste, dijelom s pravom. Ipak nadbiskup Agostino Casaroli je omogućio kakav takav život Crkve u sovjetskim režimima (kao pod Turcima!) i dijalog, a srbofil i jugofil Eugène Tisserant je ipak javno pohvalio držanje Stepinca. Mislim da je i pasivno držanje Crkve 1971. kada su liberalni komunisti (Savkini tehnokrati) povjerovali u pomoć Zapada bilo vrlo pametno. Ne ulazi se u bitke koje su unaprijed izgubljene, osim ako se time štiti veće dobro.
 
Eugène Tisserant, francuski kadinal (kojega Klasić naravno hvali) nije dopustio da se Ilirski zavod u Rimu preimenuje u hrvatski, čak je zadržao ilirsko ime na ispovjedaonici bazilike sv Petra (ilirski jezik ne možemo više niti rekonstruirati, zadnji govornici su nestali prije više od 15 stoljeća, T.T.). Osobito je vrijedno svjedočenje d. Sančevića o ratnim zbivanjima u BiH čemu je neposrednim svjedokom. Po njemu osobito je podmukla i antihrvatska bila engleska politika, ali jugofila i srbofila nije falilo ni među Francuzima i drugima (F. Mitterand, B. B. Ghali, C. Bildt, J. Stoltenberg, P. Carrington, R. Owen). Za R. Holbrookea navodi da je svaki put dolazio sa „drugom“ pričom. Nakon pasivnosti Alije Izetbegovića i srbijanskoga opkoljavanja Sarajeva i zauzimanja Podrinja veliki broj izbjeglica iz zapadne i istočne Bosne je destabilizirao odnose Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Autor je nastojao povezati Bošnjake i Hrvate boreći se protiv ekstremista (za hrvatske ekstremiste tvrdi da su imali englesku pomoć!), te da nipošto nije želio prihvatiti sporazum na kojem je inzistirao Holbrooke po kojem Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH (tvrdi da je Mate Granić privolio dr. Tuđmana na potpis toga dokumenta, T.T.). Nije stvar u teritoriju, neki narod može sa 33 % biti naseljen na šumskom brdskom terenu vrlo široko poput Srba, dočim Bošnjaci više žive u gradovima i nizinama, stvar je u Posavini naseljenoj Hrvatima, stvar je u bošnjačkim gradovima u Podrinju i Srednjoj Bosni gdje su Hrvati i Bošnjaci izmiješani, te Mostaru i Stocu.
 

Teo Trostmann