Get Adobe Flash player

Slavko Vatroslav Cihlar bio je socijalan, human, hrvatski

 
 
Vrlo vrijedna povjesničarka Mira Kolar dala je pregled života i rada Slavka Vatroslava Cihlara (1896. - 1986) iz obitelji poznatije po književniku Milutinu Cihlaru Nehajevom. Doslovno ću citirati njezin rad, uz tek pokoji komentar.
https://www.antikvarijat-vremeplov.hr/image/cache/catalog/products_2020/IMG_E3271-800x800.jpg
Prilike u Primorju i osobito njegovo propadanje, a svakako i utjecaj Frana Supila, učinile su od Vatroslava velikog oporbenjaka i on u tim počecima pripada revolucionarnoj omladini jugoslavenskog usmjerenja, te je u tom duhu objavio više članaka u Vihoru, ali i drugdje. (Cihlar ima 18 godina 1914. godine, T.T.) Nas ne zanima u ovom članku Cihlar kao pomorski časnik, poliglot,kulturnjak - više ćemo pratiti ideje koje su bile u igri u vrijeme opasnosti od tzv. amputacije Hrvatske.
Napominjem da interesi Velike Britanije, pa i Francuske tražili su stvaranje Jugoslavije kao prepreke Rusima (bili oni komunisti ili ne) i Nijemcima da izbiju na Sredozemlje ili se povežu prometno i ekonomski sa Turskom. Stvari nisu morale završiti onako kako jesu,povijest zna biti i veliki rulet!
 
Imajući u sebi oporbenjački duh svog djeda Martina Polica (1858.- 1903.), pisca Parlamentarne povijesti Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, I. i II., (Zagreb, 1899., 1900.) i Vatroslav Cihlar upušta se u opasni posao. U listopadu 1928., dakle u vrijeme kada je u Hrvatskoj zavladala predrevolucionarna atmosfera nakon što je kralj imenovao vojnog komandanta Vojina Marinkovića za velikog župana Zagrebačke oblasti (iako je bilo pravilo da taj položaj zauzima upravni činovnik s dugotrajnim stazom), Cihlar piše brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, te ju izdaje o vlastitom trošku. Međutim, prvo izdanje odmah je razgrabljeno, pa Cihlar objavljuje drugo, a onda i treće izdanje
 
Cihlar je objavio ove karte podjela Hrvatske i Bosne i Hercegovine:
1. Londonska linija iz 1915. po kojoj bi se Srbija protegnula na Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu, Dalmaciju i Srijem. Linija bi išla od Vukovara na Dunavu, pa povijesnom granicom Hrvatske do Knina, a onda ravnom crtom do rta Punta Planka južno od Šibenika. Dio Dalmacije sjeverozapadno od linije Knin - Punta Planka, zajedno sa Zadrom i Šibenikom, imao je pripasti Italiji, a dio jugoistočno od te linije sve do Kotora Srbiji, dok bi sam Kotor pripao Crnoj Gori. Ono što je bilo sjeverozapadno od te linije, zajedno s Međimurjem, bio je nedefiniran teritorij amputirane Hrvatske, dakako bez Rijeke.
2. Linija pukovnika Simovića i Antonijevića iz 1918. Cihlar je u popratnom tekstu ove karte naveo da su slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. porasle pretenzije Srbije na hrvatski teritorij u odnosu na 1915. Sada je linija išla od Barcsa - Virovitice do Knina, te je, dakle, čitava Slavonija imala pripasti Srbiji. Tu su liniju iscrtali pukovnici Simović i Antonijević u sobi Narodnog vijeća u hrvatskoj Sabornici na Markovu trgu crvenom olovkom početkom studenog 1918., kada je Simović došao u Zagreb kao vojni delegat Beograda. 
3. Linija Nikole Pašića, najvjerojatnije iz 1922. Nikola Pašić je ostavio Hrvatima samo sisačko, zagrebačko, varaždinsko i međimursko područje, povukavši liniju od Ludbrega na jug do Kostajnice i onda zapadno od Karlovca, kako bi Srbija imala u svom posjedu i željezničku prugu Zemun - Ljubljana, izuzev četiri kilometra koji su se mogli lagano izgraditi. Izrađujući ovaj projekt, Pašić je znao da Hrvatska, skučena na teritorij zagrebačke oblasti, neće moći samostalno egzistirati, te je smatrao da će se tako prvo Hrvati desno od linije utopiti u Velikoj Srbiji, a onda i svi ostali.
4. Linija dr. Ivana Lorkovića i Stojana Protića nastala između 1921. i 1922. godine. Cihlar je donio i jednu kartu s linijama koje su zacrtali dr. Ivan Lorković i Stojan Protić pri razmatranju o mogućnosti revizije ustava iz 1921., koji je zemlju podijelio na 33 oblasti. Dr. Ivan Lorković tražio je da hrvatska granica ide linijom Ilok - Šid - Gunja, te Savom do Davora, a onda Vrbasom preko Banjaluke i Jajca sve do Hercegovine, s time da bi u Hrvatskoj bili i Mostar i Nikšić. Protić je pak povukao liniju od Virovitice do Bihaća pa na Makarsku. 
5. Službena linija amputacije g. 1928. Nakon atentata u Narodnoj skupštini iskrsla je već prilično zaboravljena ideja amputacije. Iskorišteno je jedno predavanje predsjednika Srpske akademije nauka Ljube Stojanovića iz 1926., te je 7. srpnja povučena linija amputacije od Virovitice na Novsku, pa na Bosanski Novi, te rijekom Unom prema Kninu i Šibeniku, i to tako da željeznica Virovitica - Barcz ostaje Srbiji. Cihlar ističe da se ne zna je li ta ideja oživljena prije ili poslije 20. lipnja 1928., ali da je linija presnimljena s jedne geografske karte u ministarskoj sobi Beogradske skupštine.
6. Engleska linija Roberta Birkhilla iz 1922. Kada je postalo jasno da nema mira na prostorima bivše Austro-Ugarske Monarhije, ugledni publicist Robert Birkhill se je 1922. godine u knjizi Seeds of War: A political Study of Austria, Hungary, Czeshoslovakia, Roumania and Yugoslavia založio za stvaranje jedne nove države pod imenom Sjedinjene Države Srednje Europe u koju bi ušla Hrvatska s Bosnom bez Tuzlanske oblasti i Hercegovinom, Dalmacijom i Slavonijom, ali i Mađarska s cijelom Baranjom, Bačkom i Banatom, Erdelj, Slovačka s Rutenijom, Češka s Moravskom i dijelom Šlezije te Austrija. Slovencima je ostavio mogućnost plebiscita.
7. Engleska linija lorda Rothermeera. Vlasnik velikoga tiskarskog koncerna Rothermeer založio se uoči sklapanja Trianonskog ugovora 1920. za reviziju Pariškoga mirovnog ugovora tražeći da Hrvatska obuhvati hrvatske povijesne zemlje, zajedno sa zapadnom polovicom Bosne i Bokom kotorskom, ali i da se stvori jaka i velika Mađarska koja bi zahvatila sve gradišćanske Hrvate te čitavu Vojvodinu. 
 
Cihlar se je sklonio u Weimarsku Njemačku, u kojoj Hitler teži za vlašću, ali ju još nema. U Berlinu 1930. u Berliner Tagblattu Cihlar objavljuje seriju članaka pod nazivom Das Inferno der Belgrader Diktatur, poistovjećujući tu diktaturu s onom Austro-Ugarske Monarhije. Sve to moralo je utjecati i na Vatroslavova brata Milutina Cihlara Nehajeva. On 1931. piše Rakoviću s prikazom ubojstva Eugena Kvaternika, koju priređuje za tisak Blaž Jurišić 1932. godine. " Međutim, uspon nacizma u Njemačkoj tjera Cihlara dalje, i on se 1937. sklanja u Švicarsku, gdje objavljuje anonimno niz antifašističkih članaka u Baseler Nachrichtenu, a onda se nakon pobjede Mačekove Hrvatske seljačke stranke na izborima 1938. vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, misleći da će se zemlja preporoditi parlamentarnim putem, a Hrvati u okviru Banovine Hrvatske. Nastanjuje se u Zagrebu i tu piše predgovor protunacističkoj knjizi H. Rauschninga Moji povjerljivi razgovori (Zagreb, 1940.).
 
Cihlar (u ratu) poput Krleže čeka, nesklon, poput ovog pisca Antibarbarusa, da se upozna s grozotama komunista na djelu. 
Raznolika djelatnost Vatroslava Cihlara od 1947. do 1968. Poslije 1945. djelovao je kao prevoditelj u Nakladnom zavodu Binoza. Čini se da je došlo do zbijanja redova onih hrvatskih intelektualaca koji su preživjeli apokalipsu Drugoga svjetskog rata. Dr. Slavko Ježić, objavljivač sabranih djela Vjenceslava Novaka između 1931. i 1933. godine, također živi od prevođenja, te su oba prevodila djelo Jeana Cristophe Romaina Rolanda. Svako je takvo pero za Senj dragocjeno, jer Senjanin Pavao Tijan, koji je još 1930. objavio Nekoliko bilježaka o životu i radu Vjenceslava Novaka u Hrvatskoj prosvjeti 1930. živi u emigraciji, a Senj, osiromašen i oštećen na prosvjetnom i crkvenom polju, ne može više biti Atena Hrvatskog primorja i Like. Čini se da je i Ježiću i Vatroslavu Cihlaru pomogao dr. Antun Barac, koji se s njima poznavao i surađivao od mladosti, a koji je osim toga smatrao vrijednim za čitav hrvatski opus zasluge malih ustrajnih pisaca. No zagrebačka sredina ne odgovara više Vatroslavu Cihlaru. On se 1947. vraća na Kvarner te se stalno nastanjuje u Rijeci. Kroz dvadeset godina boravka u ovom gradu Vatroslav Cihlar bio je godinu dana upravitelj Narodnog muzeja (1948.), a 1961. potaknuo je osnivanje Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. Ljudi na vlasti trpjeli su ga, ali ga nisu voljeli, što pokazuje česta izmjena radnog mjesta. Premještaju ga obično tamo gdje je dobro dolazilo njegovo veliko radno i prevodilačku iskustvo i gdje je bilo mnogo posla. Od 1949. do 1957. djeluje u Narodnom, odnosno Pionirskom kazalištu u Rijeci, što mu je omogućilo prikupljanje građe za povijest Riječkoga narodnog kazališta, a 1964. je uredio Kazališnu spomenicu o Ivanu Zajcu. Godine 1958. kao službenik "Pomorskog brodarstva" i urednik Pomorstva prikupio je i građu za privredni razvoj Rijeke. Pomorsko mu je školovanje, po mom mišljenju, omogućilo da među prvima spozna vrijednost naših luka, kako onih morskih tako i onih riječnih, pa je još 1927. uredio s Nikolom Buzančićem brošuru Brod na Savi. Njegova rukopisna ostavština i građa koju je skupio odlično je poslužila mnogima. Radojica F. Barbalić upotrijebio je njegovu građu i radove da napiše vrlo kvalitetne radove.
 
Prema nepotpunim podatcima najboljeg biografa Vatroslava Slavka Cihlara, Branka Krmpotića, Vatroslav Cihlar objavio je od 1917. do 1967. oko 117 radova, razasutih u brojnim listovima i časopisima, često pisanih i pod pseudonimom Martin Šumić (Polić). Bio je od 1963. član Društva književnika Hrvatske, a od 1964. i suradnik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, te je njegova građa poslužila i u pisanju znanstvenih priloga u Jadranskom zborniku već od prvog sveska 1956. Vatroslav Slavko Cihlar kritizirao je među prvim hrvatskim, ali i jugoslavenskim publicistima i političarima, njemački nacizam i talijanski fašizam, ali se je isto tako prvi usudio napasti srpsku diktaturu i reći istinu o namjerama velikosrba, koji su išli za nestankom Hrvatske i Hrvata. Iako životom vrlo kontroverzna ličnost, Vatroslav Slavko Cihlar učinio je i na publicističkom i na političkom planu vrlo mnogo. Rekao je istinu onima koji za istinu nisu htjeli čuti, a pišući prvi o talijanskom i njemačkom fašizmu i beogradskoj diktaturi, on ih je na neki način i poistovjetio, uspoređujući njihove postupke. Iako je, uvjetno rečeno, u određenoj fazi života bio komunist, njegov je komunizam (bolje reći socijalist, op., T.T.) bio krležijanski, odnosno cesarečki, a to znači daje bio socijalan, human, hrvatski. 
 

Teo Trostmann

Anketa

Hoće li predsjednik Vlade A. Plenković, zbog afere Josipe Rimac, prvoga smijeniti ministra Tomislava Ćorića?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1455 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević