Get Adobe Flash player

"Komunistički hrvatski ban", koji nije želio samostalnu Hrvatsku, ali joj je nehotice pridonio

 
 
Do kraja života Bakarić je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je riječ o racionalnom zaključku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osuđeno na propast.
https://vojnapovijest.vecernji.hr/media/img/f3/02/e91621f7e40741add176.jpeg
Kao što je u zadnjih desetak godina već postalo tradicija, i 120. rođendan Josipa Broza Tita njegovi će štovatelji proslaviti u svibnju u Kumrovcu okupljeni oko Titove rodne kuće uz anakronu ikonografiju propale socijalističke Jugoslavije. Tito, njegovo djelo i zasluge, zločini njegova režima i pikanterije iz života neiscrpna su tema rasprava u Hrvatskoj. Kao što je za svoje vladavine zasjenjivao sve svoje suradnike, slično je i danas. Ne čudi stoga što je tek nedavno objavljena prva monografija posvećena Vladimiru Bakariću, jednom od najbližih Titovih suradnika koji je gotovo 40 godina bio najmoćniji političar u Hrvatskoj. Riječ je o knjizi "Bakarić - Politička biografija" autora povjesničara Dine Mujadževića, koju su objavili Hrvatski institut za povijest – Podružnica Slavonski Brod i nakladnička kuća Plejada iz Zagreba, a javnosti je promovirana upravo uoči 100. godišnjice Bakarićeva rođenja, koja je bila 8. ožujka.
 
Osim nekoliko članaka u medijima, to je bilo i jedino podsjećanje na političara kojeg su nazivali komunističkim hrvatskim banom, čovjekom koji nije želio samostalnu Hrvatsku, ali joj je neposredno i nehotice pridonio. I dok se s Titovom osobom veže i ono što je u socijalizmu bilo dobro, poput gospodarskog i društvenog napretka, Bakarić je u kolektivnoj memoriji ostao upamćen kao simbol onog negativnog što je karakteriziralo komunističku vladavinu. Pamti ga se kao konzervativnog političara koji, zaslijepljen komunističkom ideologijom i željom za vlašću, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakarića vrlo je pojednostavljena. Bakarić, doduše, nije imao karizmu, kao kronični plućni bolesnik bio je loš govornik i nije težio popularnosti u masama. No, veći dio političke karijere uz Edvarda Kardelja bio je predvodnik reformističke frakcije u jugoslavenskoj partiji koja je omogućila i gospodarsku reformu 1965., pad Aleksandra Rankovića 1966., Hrvatsko proljeće i ustav iz 1974. temeljem kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije stekle samostalnost.
 
Ipak, kod Bakarića je trajno bila ukorijenjena odbojnost prema liberalnoj demokraciji, pa čak i prema zapadnoeuropskim socijalistima poput Willija Brandta, Brune Kreiskog i Olofa Palmea koje je optuživao da se u kriznim momentima uvijek stavljaju na stranu "crne reakcije" i prigovarao im što u zemljama Trećeg svijeta promiču višestranačje. Do kraja života Bakarić je bio vojnik partije, nikad nije dovodio u pitanje Titov autoritet, no umjesto slijepe odanosti, bila je riječ o racionalnom zaključku da nikakva alternativa Titovoj politici nema šanse i da je svako odstupanje od nje osuđeno na propast. Bio je svjestan kompleksnosti stanja u kojem su se nalazili Jugoslavija i Hrvatska i zato je bio sklon taktiziranju te možda i pretjeranom oprezu, što je donosilo rezultate, ali ne i popularnost. Za usporedbu, Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo postupili su drukčije i na kraju doživjeli neuspjeh, ali su trajno ostali upamćeni kao pozitivci i žrtve.
 
Kao diplomirani pravnik Bakarić je bio najobrazovaniji član partijskog vrha, jedini je imao doktorsku titulu, imao je široko znanje iz povijesti, ekonomije, prava, sociologije, marksizma, a za razliku od svojih drugova radničkih i seljačkih korijena, potjecao je iz građanske obitelji. To mu je davalo dovoljno samopouzdanja da se u mnogim pitanjima postavlja kao arbitar čiji se stavovi ne dovode u pitanje. Mujadžević spominje primjer iz 1964. kad je Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, tvrdio da je glavni razlog slabosti prve Jugoslavije bilo neriješeno nacionalno pitanje. Bakarića je to naljutilo jer je "o tome govorio hiljadu puta u svom životu", te je mislio "da su te stvari gotove".
 
Prvi čovjek hrvatske politike Bakarić je bio dulje i od Tita, od listopada 1944. kad je došao na čelo hrvatske partije pa do smrti 16. siječnja 1983. Bakarić je umro na dužnosti potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije četiri mjeseca prije nego što je trebao preuzeti dužnost predsjednika. Naslijedio ga je njegov dugogodišnji suparnik Mika Špiljak, još jedan zanimljivi protagonist hrvatskog i jugoslavenskog političkog života koji svoju političku biografiju tek očekuje. Za razliku od Špiljka, koji je obnašao sve najviše funkcije na saveznoj razini, Bakarićeva karijera ipak je prije svega ostala vezana uz Hrvatsku. Komunističku partiju Hrvatske (od 1952. Savez komunista Hrvatske) vodio je do 1969., istodobno je od 1945. do 1953. bio i predsjednik hrvatske vlade, a zatim do 1963. predsjednik Sabora te time i formalno prvi čovjek Hrvatske. Od 1969. bio je član najviših tijela SKJ, a od 1974. i Predsjedništva Jugoslavije.
 
Mujadžević je opširno analizirao Bakarićevo političko djelovanje koristeći u velikoj mjeri arhivsku građu, među kojom su i stenogrami njegovih razgovora. Autor Bakarića smješta u realni kontekst njegova vremena tako da knjiga u velikoj mjeri rekonstruira tadašnji jugoslavenski politički sustav i međunarodne odnose, a objašnjava i određene političke procese unutar Partije, kao i nastanak Hrvatskog proljeća. Jedno od najzanimljivijih pitanja u vezi s Bakarićem je njegov stav prema Hrvatskoj i Jugoslaviji - smatrao je da potrebe Hrvata i drugih naroda za državnošću mogu biti ostvarene jedino u sklopu jugoslavenske federacije koja je time riješila njihovo nacionalno pitanje. Protivio se unitarizmu, ali je naglašavao da pripadnici pojedinih nacija ne smiju zaboraviti da nacionalna prava ostvaruju u jugoslavenskoj zajednici i da elementi jugoslavenske povezanosti moraju opstati. Izražavanje nacionalnih osjećaja trebalo je biti ograničeno i nadzirano prema partijskim smjernicama. Bakarić je jugoslavensku federaciju zamišljao kao živ organizam i govorio da federacija treba federirati, odnosno biti elastična kako bi se omogućile promjene jer ono što je jednom usvojeno ne vrijedi vječno.
 
U svakom slučaju, Bakarić je zanimljiva i kompleksna povijesna ličnost, no u zadnjih dvadesetak godina uglavnom ga se spominjalo po zlu ili po marginalnostima kao što su njegovi partijski nadimci Svileni i Mrtvac ili navodno židovsko podrijetlo. Tvrdilo se da mu je pravo prezime Kupfer (na njemačkom bakar) ili Kupferstein, iako je Bakarićev djed zapravo bio Hercegovac. Prezivao se Galac, ali je preuzeo prezime svoje prve žene koja je pripadala staroj ličkoj obitelji. Njegov sin Stjepan Bakarić službovao je kao sudac u Velikoj Gorici gdje mu se 8. ožujka 1912. rodio najstariji sin Vladimir. Kasnije je Stjepan Bakarić bio predsjednik suda u Ogulinu, te je 1927. osudio na sedam mjeseci zatvora bivšega komunističkog aktivista u Kraljevici Josipa Broza. Čekajući suđenje, Broz je počeo štrajk glađu, no sudac Bakarić posjetio ga je u zatvoru i nagovorio da prestane, obečavši brz početak suđenja, a prema tvrdnjama Titova biografa Vladimira Dedijera, slao mu je juhu iz svoje kuhinje da se oporavi te ga odveo u svoju kućnu knjižnicu i pokazao marksističke knjige koje je imao. To vjerojatno nije točno, ali zgoda je zanimljiva zbog Titova kasnijeg bliskog odnosa sa sinom čovjeka koji ga je osudio na zatvorsku kaznu.
 
Poput oca, i Vladimir Bakarić odabrao je pravničku karijeru, a 1937. je, temeljem položenog rigoroza, postao doktor, te je zatim do 1941. radio kao odvjetnički pripravnik. Kao student najprije je bio simpatizer HSS-a, no nezadovoljan njegovom nedjelotvornošću počeo se približavati komunistima. Postao je 1933. član marksističke skupine, a godinu dana kasnije i član SKOJ-a. Njegove sposobnosti uočio je sekretar SKOJ-a Boris Kidrič koji je ipak upozorio da je Bakarić sklon samostalnom djelovanju bez nadzora članova KPJ. No, kao i mnogo puta kasnije, pokazalo se da je Bakarić osoba kakva Partiji nedostaje. Iste godine kad je izabran za sekretara sveučilišne organizacije SKOJ-a Bakarić je 1935. uhićen i osuđen u Beogradu na šest mjeseci zatvora. Pravi uspon u partijskoj hijerarhiji počeo je Titovim dolaskom na mjesto generalnog sekretara 1939., čime počinje boljševizacija partije i uklanjanje frakcija. Bakarić se priklonio Titovu smjeru, te je 1940. ušao u politbiro CK KPH. Uglavnom se bavio propagandom - 1939. uređivao je Naše novine, a kad je 1940. pokrenut Politički vjesnik, povjeren mu je nadzor novinskih tekstova.
 
Propašću Jugoslavije nakon agresije Sila osovine KPJ pokreće ustanak, no Bakarić boravi u Zagrebu sve do prosinca 1941. kad je imenovan političkim komesarom Glavnog štaba Hrvatske. Zadaća mu je bila nadgledanje provedbe partijskih smjernica u vođenju partizanske borbe, no s obzirom na to da je Glavni štab sve do osnutka ZAVNOH-a u lipnju 1943. bilo najviše političko tijelo na partizanskom području, Bakarićev posao bio je mnogo složeniji i zahtijevao je mnogo opreza. Cilj mu je bio uz Srbe u ustanak uključiti i Hrvate da bi se uklonila predrasuda o Hrvatima kao glavnom osloncu Sila osovine u Jugoslaviji. Međutim, to nije bilo lako. Hrvati su odbijali odlaziti u partizane jer su im pristupali i bivši četnici, a kao osvetu zbog ustaških zločina srpske partizanske jedinice činile su zločine u hrvatskim selima na Baniji. Da bi ustanku osigurao masovnu potporu, Bakarić je suzbijao pretjeranu ideologizaciju i lijeva skretanja, a unatoč žestokom 'kursu' prema četnicima, ipak je bio zadržan oprez prema izbjegličkoj vladi koja je podržavala četnike jer je istodobno uživala potporu saveznika. Protučetnički stav trebao je pridobiti Hrvate, a Bakarić je zauzeo i pomirljiv stav prema domobranima za koje je tražio da ih se tretira kao buduće partizane. Govorio je i da od Hrvata ne treba bezuvjetno tražiti da idu u borbu protiv ustaša, nego protiv okupatora i četnika, nadajući se da će kroz tu borbu shvatiti i ulogu ustaša. U tom duhu, Bakarić je na prvom zasjedanju ZAVNOH-a u lipnju 1943. rekao da je taj skup dokaz kako Hrvati ne podržavaju osovinski poredak i NDH te da vijećnici ZAVNOH-a mogu oprati sramnu ljagu koju je na hrvatski narod bacio Ante Pavelić.
 
Zbog slabih veza s Vrhovnim štabom u Bosni Bakarić je uglavnom bio prepušten sebi, pa je hrvatski partizanski pokret u velikoj mjeri bio neovisan, barem do jeseni 1942. kad zbog jačanja partizana dolazi do kontinuiranog dodira s partizanskim vodstvom. No, kad je tijekom IV. ofenzive na početku 1943. Tito zapovjedio hrvatskim partizanima povlačenje u Bosnu, Bakarić je to odbio, svjestan da bi to značilo propast ustanka u Hrvatskoj te su samo poslane u pomoć dvije brigade. Tito je bio nezadovoljan i kad je u rujnu 1943. ZAVNOH donio odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj s objašnjenjem da samo AVNOJ može ništetnima proglašavati ugovore Italije s Kraljevinom SHS i NDH. Bakarić je pak bio nezadovoljan što je Vrhovni štab koristio sve više hrvatskih jedinica, čime se slabila partizanska vojska u Hrvatskoj, a zbog tog stava Glavni štab Hrvatske u studenom 1943. od Tita je zaradio ukor. U to vrijeme postupno se smanjuje samostalnost hrvatskih partizana, a i Bakarić je otišao iz Hrvatske da bi postao član privremene partizanske vlade, Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije kao zamjenik povjerenika za vanjske poslove Josipa Smodlake. On je uglavnom boravio na Visu i u Italiji, pa je resor vanjskih poslova zapravo vodio Bakarić. Preživio je desant na Drvar u svibnju 1944., dva dana proveo je u napornom bijegu, te se prebacio na Vis. Boravak u Vrhovnom štabu promijenio je Bakarićeve stavove dotad bliske sekretaru CK KPH Andriji Hebrangu, kojem je prigovarano da pretjerano naglašava hrvatsku posebnost unutar KPJ i Jugoslavije. Bakarić je postao eksponent partijskog vrha, te je u listopadu naslijedio Hebranga na čelu hrvatske partije.
 
Na samom kraju rata Bakarić je 14. travnja 1945. u Splitu formirao hrvatsku vladu s kojom u svibnju dolazi u Zagreb i posvećuje se izgradnji nove vlasti te obračunu s pristašama okupatora i ustaša. Prema arhivskim dokumentima, Bakarić se suprotstavljao masovnim likvidacijama kako nova vlast ne bi izgubila potporu među Hrvatima. Međutim, nakon završetka rata Bakarić nije imao nadzor nad vojskom i Oznom, tako da nije uspio spasiti ni svoju ministricu financija Anku Berus kojoj se vojska uselila u kuću i opljačkala dio stvari. Bakarić je nastojao spasiti i zarobljene domobrane za koje je tvrdio da su bili zavedeni, a u svibnju 1946. na sjednici politbiroa CK KPH kazao je da se Hrvati osjećaju zapostavljeno te kako treba učiniti sve da osjete kako je ovo njihova država.
 
Istodobno, Bakarić je aktivno sudjelovao u kampanji protiv Katoličke crkve. Bio je glavni organizator suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu koje je ne samo detaljno pratio, nego je dobivao i sve materijale sa suđenja. I danas su sačuvani u fasciklu na kojem je napisao "Lojzek". Bakarić je poticao i koordinirao prosvjede "prorežimskih" vjernika, a u lipnju 1948. na politbirou najavljuje oštru borbu protiv "popova" na terenu. Zapovjedio je da se uhiti nekoliko svećenika u Istri, da se zatvori "popovska" gimnazija u Zagrebu, ukinu vrtići koje drže "opatice" te da se ometaju procesije i hodočašća. Istodobno, Bakarić je pokušavao održavati dobre odnose s biskupima iz Istre i Dalmacije koje se smatralo pomirljivijima prema režimu, pa je vlada dala potporu za nekoliko sjemeništa i za obnovu senjske katedrale. U kasnijem razdoblju Bakarić je zadržao suzdržanost prema crkvi, ali bio je svjestan da komunistička represija prema vjernicima nema učinka. Dok je 1959. rekao da ne treba dopustiti obnovu svih porušenih crkava, jer će u budućnosti ionako služiti manjini, 1961. je rekao da je za SKJ kontraproduktivno suzbijati nazočnost stanovnika vjerskim obredima i vjeronauku jer su tada crkve punije. Samokritičnost je pokazao i 1953. kad je cinično rekao da je marksistička pedagogija u stvari katolička pedagogija obojana crvenom bojom, a časopis Pionir usporedio s predratnim listom Anđeo čuvar, rekavši da razlike u pedagoškoj razini gotovo i nema, jedino je u Pioniru na naslovnici umjesto anđela pionir, a umjesto Isusa neki 'rukovodioc'.
 
Iako je bio vjerno na partijskoj liniji, Bakarić je već 1947. istupio protiv prisilne kolektivizacije te javno rekao da su zadruge štetne, kao i progoni "kulaka". No, već iduće godine promijenio je retoriku, ali daljnji razvoj događaja dao mu je za pravo jer su zadruge raspuštene. Otkako je 1950. počelo uvođenje samoupravljanja, Bakarić je uz Kardelja glavni promotor te ideologije kojoj je, u skladu s Marxovim učenjem, cilj odumiranje države i prepuštanje državnih i gospodarskih funkcija izravno stanovništvu. To je dovelo do jačanja subjektiviteta republika, što je ozakonjeno ustavom iz 1963., a gospodarska reforma 1965. uvodi i neke elemente tržišnog gospodarstva. Međutim, Bakarić se klonio svakog nacionalizma. Nije se zalagao za suzbijanje identiteta hrvatske nacije, ali jačanje državnosti Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda smatrao je protivnom interesima Hrvata. Vjeran ideji samoupravljanja, smatrao je da se slabljenjem savezne države ne smije jačati ni republika kao nacionalna država, nego ovlasti treba prenijeti na neposredne proizvođače. Upozoravao je da prenaglašavanje nacionalizma izolira Hrvatsku unutar Jugoslavije i jača centraliste, no istodobno je žestoko napadao i njih predbacujući im da su na pozicijama integralnog jugoslavenstva od prije 1941. U prosincu 1965. Bakarić je ustvrdio da je savezni centralizam politički razbijen, ali da će novi izazovi biti republički centralizmi, odnosno nacionalni pokreti u republikama, što se kasnije potvrdilo. Glavno Bakarićevo razočarenje i neuspjeh je što se u članstvu Partije i građanstvu nije pojavio izvorni pokret koji bi slijedio njegove ideje, nego je otvorio vrata mlađoj generaciji političara poput Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar.
 
Hrvatsko proljeće nije želio, ali mu je utro put. Upravo je Bakarić na VI. kongresu SKH 1968. pokrenuo pitanje hrvatskih deviza koje odlaze u beogradske banke, što će biti jedna od glavnih tema u Hrvatskom proljeću, a istupio je i protiv gradnje velikih infrastrukturnih projekata u Srbiji jer je time oštećena Hrvatska. Iduće godine u razgovoru za Vjesnik i RTV Zagreb rekao je da se Hrvatska od 1945. eksploatira, ali da puko prozivanje Beograda i centralista ne može riješiti problem nego samo ojačati nacionaliste i hraniti međunacionalne i međurepubličke nesnošljivosti. Suprotno tome, Savka i Tripalo započeli su samostalniju politiku, s manje opreza i suzdržanosti u zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa što će ih dovesti u sukob s Titom i Bakarićem. Tripalo je hvalio Bakarića da hrvatskom vodstvu čini velike usluge jer na sjednicama "svojim marksističkim zavrzlamama vuče vrh SKJ za nos i nama omogućava prodore". Još potkraj ožujka 1971. Bakarić je u razgovoru za Delo rekao da je u Hrvatskoj riječ o "jednoj maloj renesansi nacionalnog momenta, koji je bio ponešto zapušten jer se vrh SKH previše bavio pitanjima zajedničkim za Jugoslaviju", no sve se više distancira od hrvatskog vodstva i uz Titov blagoslov angažira se na njegovu rušenju. Reformska frakcija bila je prisiljena reaktivirati svoju autoritarnu stranu i pojačati represiju kako bi dokazala centralistima da nema veze s nacionalizmom niti ga namjerava tolerirati.
 
Kao što je inicirao Hrvatsko proljeće, Bakarić je postao predvodnik i ideolog obračuna s njim. Savku i Tripala optužio je da su Hrvatsku doveli u sukob s ostalim dijelovima Jugoslavije, otvorili vrata nacionalizmu i pokušali stvoriti nacionalni pokret koji je u centar stavio pitanje države, a pitanje deviznog režima prenio na ulicu. Bakarić je u izravnim konzultacijama s Titom putem radioveze dogovorio da na čelo SKH umjesto Savke dođe Milka Planinc, a da sekretar CK umjesto Pere Pirkera bude Dušan Dragosavac. Obračun s Hrvatskim proljećem i pacifikacija Hrvatske učvrstili su negativnu sliku o Bakariću među Hrvatima, dok ga je Tito u travnju 1972. zbog zasluga odlikovao Ordenom Velike jugoslavenske zvijezde. Bakarić je u zahvali neskromno rekao kako ne misli da nije zaslužio odlikovanje. Nakon toga zajedno s Kardeljem posvetio se daljnjoj reformi federacije i samoupravljanja te stvaranju koncepcije "udruženog rada", što je rezultiralo ustavom iz 1974. Iste godine Bakarić je postao član Predsjedništva Jugoslavije i više se posvećuje državničkim dužnostima. Upravo je on vodio poteze državnih tijela nakon što je skupina na čelu sa Zvonkom Bušićem 1976. otela američki zrakoplov, jer je Tito u to vrijeme bio bolestan.
 
Pamti ga se kao konzervativnog političara koji, zaslijepljen komunističkom ideologijom i željom za vlašću, nije prezao ni od represija, progona i intriga i koji je uz glamuroznog Tita djelovao kao sivi dosadni birokrat. No, takva slika Bakarića vrlo je pojednostavljena. Bakarić, doduše, nije imao karizmu, kao kronični plućni bolesnik bio je loš govornik i nije težio popularnosti u masama
 
Kad je Tito 4. svibnja 1980. umro, Bakarić zauzima poziciju neformalnog prvog čovjeka Jugoslavije kao jedini preostali Titov najbliži suradnik (Kardelj je umro 1979.) i postaje vrhovni politički autoritet. Govorilo se čak da bi on umjesto Cvijetina Mijatovića iz BiH mogao 1980. preuzeti vođenje Predsjedništva SFRJ, no utvrđeni redoslijed rotacije nije se mijenjao. Bakarić je, doduše, počeo dobivati javne počasti poput počasnoga građanstva i doktorata, no ipak nije imao potrebnu karizmu da bi se nametnuo kao jugoslavenski vođa, niti mu je zdravlje dopuštalo veće angažmane.
Već sredinom 1982. zbog bolesti se povukao iz javnosti, a 16. siječnja 1983. umro je u svom domu u Jurjevskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je uz najviše državne počasti dva dana kasnije na Mirogoju.
Smrt trojice najviših autoriteta socijalističke Jugoslavije simbolički je nagovijestila političku krizu završenu raspadom federacije. To je ujedno bio i poraz Bakarićeve politike, ali do nje je 1991. ionako malo tko držao, dok danas napokon može biti predmet objektivne historiografske analize.
 

Marijan Lipovac, Vjesnik, http://www.arhiva.croatia.ch/kultura/knjizevnost/120321.php

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Nedjelja, 25/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1508 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević