Get Adobe Flash player

Pripadnik 369. pukovnije na Istočnom bojištu 1941. - 1943.

 
 
Marko Mesić(Bjelovar, 30. rujna 1901.- Zagreb, 9. veljače 1982.) hrvatski vojnik, časnik u vojskama Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, te komunističke Jugoslavije. Memorijalni znak pripadnika 369. Staljingradske pukovnije. Rođen je u Bjelovaru 30. IX. 1901. u vrijeme Austrougarske monarhije kao sin Franje i Katarine rođene Blau. Počeo je vojno školovanje u Pečuhu pa nastavio u Karlovcu i Mariboru i na kraju u Beogradu. Završio časničke škole Kraljevine Jugoslavije i Vojnu Akademiju u Beogradu kao topnički časnik. Služio je i napredovao kao časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Drugi svjetski rat ga nalazi u Nišu kao aktivnog topničkog pukovnika na granici sa Bugarskom. Nakon kratkotrajnog travanjskog rata i proglašenja NDH u proljeće 1941., Mesić se pridružuje Hrvatskom domobranstvu u Varaždinu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/2c/Marko_Mesi%C4%87.jpg/185px-Marko_Mesi%C4%87.jpg
Nakon njemačkog napada na SSSR dodijeljen je na samom početku 369. pojačanoj pješačkoj pukovniji, jedinici vojske NDH koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachtaborila protiv Sovjetske Crvene armije na istočnom bojištu. Mesić prolazi nedostatnu ubrzanu obuku u Dollersheimu gdje je imao čin topničkog potpukovnika i zapovjednika nezavisnog topničkog odjela pukovnije. Cijela 369-a pukovnija pa i potpukovnik Mesić su ustvari formalno njemačka jedinica Wehrmachta s njemačkim vojnim oznakama i ustrojem jer NDH nije nikada bila priznata od SSSR-u. Odlikovan je za hrabrost nakon Harkivske bitke njemačkim željeznim križem prvog reda i višestruko pismeno pohvaljen i odlikovan od hrvatskoga i njemačkog zapovjedništva i osobno od generala Sannea zapovjednika 100. lake divizije za topničko umijeće tijekom napredovanja po Rusiji i kasnije Staljingradske bitke. General Sanne je pismeno pohvalio Mesićevu topničku jedinicu 21. i 22. II. 1942. te je osobno 23. II. 1942. uručio potpukovniku Mesiću željezni križ za hrabrost u borbi. Zapovjednik 369. pukovnije pukovnik Markulj je zbog iscrpljenosti/bolesti 7. VII. 1942. vraćen natrag u Hrvatsku a Mesić ga privremeno zamjenuje do dolaska Markuljevog nasljednika pukovnika Viktora Pavičića.
 
Staljingradska bitka 1942./43.
 
Potpukovnik Mesić i topnički odjel pukovnije se smještaju kod Staljingradske zrakoplovne škole i obližnjeg groblja gdje provode većinu vremena od rujna 1942. do predaje Rusima krajem siječnja 1943. Izgleda da su u prvoj fazi napada na Staljingrad u rujnu i studenom 1942. podrumi škole i ispražnjeni grobovi poslužili kao priručni bunkeri. Mesić odlazi na kratki odmor u Hrvatsku tijekom studenog 1942. no vraća se u tada još ne opkoljeni Staljingrad 25. X. 1942. Mesić i njegova topnička podrška je prema sačuvanim pismenim dokumentima i pohvalama njemačkih zapovjednika bila često preciznija, bolja i pouzdanija od njemačkih topnika zahvaljujući odličnoj koordinaciji topničkih motritelja i topova. Njemačko zapovjedništvo Mesića (nakon već primljenog željeznog križa za hrabrost drugog reda) odlikuje i željeznim križem prvog reda. U bitci za Staljingrad 369. pukovnija je pretrpjela teške gubitke i krajem siječnja 1943. nakon smjene i nerazjašnjenog nestanka pukovnika Pavičića, Mesić je postao njezin posljednji zapovjednik. Nakon kapitulacije opkoljene njemačke 6. armije u Staljingradu, Mesić i nekoliko stotina (po njegovoj izjavi danoj 1948. oko 700) preostalih legionara 369. pukovnije su pali u rusko zarobljeništvo generala Vasiljeva. Od 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika poslije rata se vratilo u Njemačku samo nešto oko 5000 ili manje od 5 posto.
 
Navod iz izvješća pisanog 30. lipnja 1943. poručnika Rudolfa Baričevića
 
Poručnik Baričević je od samog početka časnik 369. pukovnije i napustio je Staljingrad 'u noći 22./23. I. 1943. kao posljednji Hrvat'. U svojem službenom inače dosta kritičnom i otvorenom izvještaju pisanom 30. lipnja 1943. Baričević piše o Mesiću sljedeće:  "Naš topnički odjel bio je uviek uz pješake, odnosno u našoj blizini. Iztakao se već u prvim borbama kod Valkija a zatim u zimskoj vojni 1941./42. U Staljingradu nalazio se kod groblja nedaleko od zrakoplovne škole. ... Konačno moram iztaknuti doista vitežki lik podpukovnika Marka Mesića koji je bio uzoran častnik velike stručne spreme, osobite hrabrosti i izkrenog domoljublja. On je uživao ljubav svih boraca naše pukovnije, s njima i za njih je živio i valjda i umro. Sudbina je imala pravo kad je odredila da je podpukovnik Mesić, i samo on, dostojan da povede našu slavnu pukovniju u njezinu posljednju borbu." Kako je u domovini Hrvatskoj potpukovnik Marko Mesić smatran mrtvim (kao i svi preostali legionari) posmrtno je od Poglavnika NDH odlikovan "Vojničkim redom željeznog trolista II. stupnja s pravom na naslov viteza" (Hrvatski Narod br. 766./27. lipanj 1943., str. 3.), a već ranije od Nijemaca bio odlikovan "Željeznim križem prve klase". NDH Mesića posmrtno promiče u čin pukovnika NDH.
 
Zarobljeništvo u Rusiji 1943./1944.
 
Mesić i hrvatski zarobljenici se zajedno s njemačkim i rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi danoj RSUP-u tijekom 1948. od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40 posto gubitaka u tom kratkom razdoblju.
 
Pod zapovjedništvom Marka Mesića je od Hrvata i ostalih „Jugoslavena“ koji su zarobljeni u Njemačkoj vojsci ili su se našli u Rusiji tijekom rata iz drugih razloga stvorena "1. jugoslavenska brigada" u SSSR-u koja je kasnije pripojena 4. jugoslavenskoj armiji i krajem 1944. prebačena na jugoslavensku (Srbija) frontu. Nije teško povjerovati da se dobar/veći broj bivših legionara dobrovoljno prijavio u tu jedinicu u uniformama Kraljevske Jugoslavenske vojske da bi izbjegao gotovo sigurnu smrt u ruskim zarobljeničkim logorima. Većinu boraca i kompletni zapovjedni stožer jugoslavenske brigade su činili bivši legionari 369. pukovnije i Lakog Prijevoznog Zdruga zarobljenog u Rusiji.
 
Zapovjednik 1. jugoslavenske brigade JA 1944.
 
Po Titovom osobnom nalogu legionari su bačeni u najteže borbe 'da vide bivši fašisti kako se mi ovdje borimo protiv fašista već 4 godine'. Ostali pripadnici brigade i partizansko više zapovjedništvo i svi časnici s negodovanjem i otvorenom mržnjom gledaju na gotovo 100-postotnu zapovjednu 'kliku' bivših ustaških fašističkih veterana Staljingrada kao što su potpukovnik Egon Žitnik, bivši zapovjednik lakog prijevoznog zdruga, bojnik Marijan Tuličić (Mesićev topnički časnik u Staljingradu), staljingradski veterani poručnici Ivan Vadlja, poručnik Vlahov, poručnik Tahtašimov, Draženović, major Marijan Prišlin (Mesićev zamjenik u Staljingradu) i ostali. Kada je u NDH vojsci NDH otkriveno od prebjega iz partizanskih redova bivših pripadnika 369. pukovnije da je proslavljeni pukovnik NDH i visoko odlikovani junak i vitez Staljingrada postao časnik u Jugoslavenskoj partizanskoj vojsci, Mesićevo ime je brisano s popisa časnika Hrvatskih oružanih snaga, a sva NDH odlikovanja su mu oduzeta. Titoje Mesića osobno primio 1944. i po izjavi svjedoka partizana do tada neviđeno ljut oštro kritizirao zbog sudjelovanja u fašističkoj vojsci.
 
Tito Mesića nije naredio kazniti, uhititi ili strijeljati što se dogodilo većini Mesićevih suboraca uključujući i Mesićevog kolegu i bivšeg zapovjednika pukovnika kasnije generala NDH Ivana Markulja strijeljanog u Beogradu 1945. Pukovnika Mesića i većinu legionarskih časnika partizani smjenjuju u Beogradu krajem 1944. i stavljaju ga 'na raspolaganje'. Nakon kraja rata 1945. otpušten je iz JA i živio je kao vojni umirovljenik u Zagrebu. UDBA i JA mu opraštaju fašističku prošlost sve do 1948. kad ga nakon rezolucije Informbiroa UDBA počinje progoniti i ispitivati. Navodno je 1948. uhićen (kao i većina časnika s bilo kakvom ruskom prošlosti) zbog sumnje da je informbiroovac ili ruski agent a 'oprošteno' mu je njemačko vojno iskustvo. U neobjašnjenim okolnostima navodno je 1950. godine na Zagrebačkom glavnom kolodvoru pao pod vlak (gurnut ili tijekom bijega?) na tračnice i vlak mu je odsjekao obje noge, vjerojatno tijekom sprovođenja na saslušanje u Beograd. Živio je poslije kod brata u Zagrebu kao teški invalid i umro je mnogo godina kasnije, 9. veljače 1982. godine. Pokopan je u grobnici na Mirogoju.
 

Priredio: Teo Trostmann

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Srijeda, 26/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1467 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević