Get Adobe Flash player

Thierry Mudry: O pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918. godine

 
 
U subotu 20. listopada 2018., od 9 do 18 sati na Pravnom fakultetu sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) održan je treći kolokvij pod naslovom „Hrvatska pred svojim sudbinama: od podređenosti (1918) do emancipacije (1991.-1995.). Podrijetlo, priroda, kronologija događanja i njihova tumačenja“. Kolokvij su zajedno organizirali Pariško sveučiliste Panthéon-Assas (Paris 2), Sveučilište Paris-Est Marne-la-Vallee, te Predstavničko vijeće institucija i zajednice Hrvata Francuske (CRICCF) i Udruga bivših studenata hrvatskih sveučilišta (AMCA). Sudionike je pozdravio i otvorio rad kolokvija Predsjednik Sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) gospodin Guillaume LEYTE.
http://lesavoisien.free.fr/journ007/7-01.jpg
Thierry Mudry
 
Kolokvij je imao, kao što se vidi iz samog naslova, dvije teme koje su tijesno povezane. Prvi prijepodnevni dio, pod predsjedanjem profesora Marka GJIDARE, bio je posvećen Hrvatskoj u 1918. godini. U prvom izlaganju Miro KOVAČ, bivši ministar vanjskih poslova i sadašnji poslanik u hrvatskom Saboru, preko videolinka, jer nije mogao doći iz tehničkih razloga, uspio je samo ukratko ukazati na međunarodni kontekst u kojem se našla Hrvatska 1918. godine. Zato će njegov tekst u budućem zborniku kolokvija pomoći da se taj kontekst bolje sagleda.
 
Profesor sa splitskog sveučilišta, Edi MILOŠ, ukazao je na međunarodne i unutarnje političke prilike u kojima se nalazila Hrvatska u vijeme burnih previranja i događanja 1918. godine. Prikazao je kako se Hrvatska, zbog političke nepripremljenost hrvatskog društva i političara koji nisu uvijek bili stvarni predstavnici hrvatskog naroda, našla u rascijepu između samostalnosti i ulaska u novu zajednicu. Tomu je pridonijela i okupacija Hrvatske od strane zemalja pobjednica kojima se tadašnja politička inteligencija Hrvatske nije mogla i nije znala oduprijeti.
 
Tekst od Thierryja MUDRYJA, odvjetnika i politologa, pročitala je Sandra FORGET, Tajnica CRICCF-a. Autor je govorio je o pobunama u Hrvatskoj početkom 1918.: o Pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918., ili stvaranju Zelenog kadra, tijekom 1917. i 1918. godine. Zeleni kadar je konačno uništen od srpske vojske uz pomoć francuskih kolonijalnih jedinica. Profesor povijesti i prava, Joseph KRULIC, govorio o smislu i besmislu naziva  „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“ u razdoblju od 1918 do 1931. godine. Korištenje ovog naziva jest volja da se, s jedne strane dadne utisak da se poštuje volja Sabora koji je proglasio novu državu, izdvajanjem Slovenije, Hrvatske i BiH iz Austro-Ugarske, te njenim ujedinjenjem sa Srbijom.
 
Također se željelo dati utisak najbrojnijem srpskom narodu kako je on onaj koji dominira u stvaranju države. Država proglašena u listopadu 1918. godine, zvala se „Država Slovenaca, Hrvata i Srba“, a ujedinjenjem 1. prosinca 1918. postat će „Država Srba, Hrvata i Slovenaca“. U novonastaloj državi mali narodi nisu ni spomenuti, njihova imena su negirana ili su jednostavno smatrani Srbima (Makedonci, Crnogorci…). Krulic je isto tako ukazao na sve poteškoće i nejasnoće koje su nastale nametanjem kako vidovdanskog (1921.) tako i oktroiranog ustava (1931.). Postavlja se pitanje koliko su oba ustava uzimali u obzir stvarnost narodâ uključenih u novu državu ali i stvarnost i ulogu poslanika u parlamentu budući da određeni broj poslanika nije mogao sudjelovati u njegovu radu zbog zabrane njihove stranke ili nemogućnosti izražavanja mišljenja.
 
Prvi dio kolokvija završio je diskusijom o pitanju što je bila južnoslavenska ideja i tko su bili njeni nositelji. Jasno je ukazano da je južnoslavenska/jugoslavenska ideja rođena i bila prisutna u Hrvata koji su vidjeli u njoj mogućnost izgradnje demokratske federacije zemalja koje su napustile Austro-Ugarsku i sa slavenskim zemljama koje nisu bile u njoj. Ono što se nije bilo predviđeno, jest različitost političkih i socijalnih kultura naroda koji su ušli u novu državu. One su bile toliko različite da su bile suprotne jedna drugoj: s jedne strane demokratska parlamentarna kultura, a na drugoj strani kraljevska diktatura. Isto tako je činjenica da pojedini hrvatski političari, osobito članovi Londonsko/krfskog dogovora, nisu predstavljali nikoga osim što su predstavljali samo sebe jer su bili bez demokratske baze.
 
Poslijepodnevni dio kolokvija, pod predsjedanjem Filipa Vučka, hrvatskog veleposlanika u Parizu, bio je posvećen Hrvatskoj u ratu od 1991. do 1995. Veleposlanik je u kratkom izlaganju ukazao na značaj Hrvatskog proljeća, koje je, u neku ruku, prethodnica, najava onoga što će se ostvariti demokratskim izborima 1990. i Domovinskim ratom koji je Hrvatsku oslobodio od agresora i spriječio ostvarenje projekta Velike Srbije.
 
Branimir GRABIĆ je govorio o izvoru, uzroku rata, kontekstu u kojem je rat započeo te predstavio kronologiju ratnih događanja. Ukazao je također na kompleksnu propagandu vođenu protiv Hrvata sedamdeset godina ali i protiv nove demokratsko izabrane vlasti na izborima 1990. godine. Vlatko MARIĆ je govorio o ulozi Srbije i JNA u ratu protiv Hrvatske, navodeći dokumente i riječi planifikatora i autora  agrasorskog rata:  Borisava Jovića, Dobrice Ćosića, Veljka Kadijevića i Slobodana Miloševića… Oni su već koncem devedesetih godina planirali odlazak Slovenije iz Jugoslavije i priključenje hrvatskih teritorija naseljenih Srbima novoj državi, odnosno Srbiji. Dok su pred jugoslavenskom i svjetskom javnošću “branili“ ostanak Jugoslavije, konkretno su, preko jugoslavenske armije, pobunjenih Srba i srpskih dobrovoljaca, stvarali Veliku Srbiju, reaktualiziranu Memorandumom SANU iz 1986. godine.
 
Ova dva izlaganja su jasno ukazala da nastojanja prikazati rat u Hrvatskoj kao građanski rat, kako se to čini često u Francuskoj, u svijetu, ali i u Hrvatskoj, nemaju smisla, jer to nije bio građanski rat budući da su sami planifikatori i naređivači rata pisali i izjavljivali kako sve treba učiniti, i to na sve načine, da hrvatski teritoriji nastanjeni Srbima ostanu u sastavu nove države zajedno sa Srbijom! To su počeli ostvarivati već u svibnju 1990. godine kada su razoružali teritorijalnu obranu u Hrvatskoj.
 
Georges-Marie CHENU, prvi francuski veleposlanik u Hrvatskoj, na osnovu svojih osobnih zapisa, oslikao je što se događalo prije i poslije pada Vukovara 1991. godine. Ukazao je na sve poteškoće koje je imao u pregovorima s jugoslavenskom armijom kako bi se spasili i izvukli civili i ranjenici. Dok je u sklopljenom ugovoru u Zagrebu bilo jasno da će civili i ranjenici biti povjereni Crvenom križu te biti izvučeni iz Vukovara  uz pomoć Crvenog križa i europskih promatrača, na terenu se to pokazalo nemogućim. Sve je činjeno da se spašavanje ne dogodi. Umjesto da već 18. studenog 1991., Europski promatrači i osoblje previđeno za zbrinjavanje civila i ranjenika, uđu u Vukovar, oni su tamo mogli doći pet dana kasnije i to uz velike poteškoće. Potpisani ugovor i obećanja od strane generala Rašete pokazali su se lažnim.
 
Kada su Europski promatrači došli u Vukovar, ranjenici  su već bili odvedeni iz bolnice. Ovo svjedočanstvo iz prve ruke oslikalo je što se dogodilo i kakvo je bilo ponašanje osvajača Vukovara: jugoslavenske armije i paravojnih jedinica došlih iz Srbije. Profesor Marko GJIDARA govorio je o Europi i njenim iskušenjima u kojima se ona našla tijekom rata u Hrvatskoj ali i kasnije i u BiH, te poukama koje je Europa izvukla (ili nije izvukla) iz ovog rata. Europa nije znala odgovoriti na izazove koji su došli s ovim ratom. Ona je dugo „spašavala„ Jugoslaviju i tako omogućila agresoru osvajanje teritorija, progon civila, razaranje svega što je ljudska ruka stvorila. Nije znala i nije htjela angažirati se kako bi spriječila zločine i razaranja.
 
Europa i međunarodna zajednica istovremeno su onemogućile napadnutoj zemlji naoružati se i braniti protiv agresora koji je imao na raspolaganju sve moguće naoružanje. Još uvijek Europa nema jasnu strategiju kako i na koji način kazniti agresore i inicijatore rata. Ona danas prima te agresore i inicijatore rata te s njma planira budućnost kao da su najbolji dobročinitelji čovječanstva a ne vulgarni ubojice i huškači rata. Kolokvij je završio okruglim stolom u dijalogu s prisutnima. Pokušalo se ukazati što bi trebalo učiniti da europski građani Izvuku pouku za budućnost kako se ne bi ponovio rat kakav je Hrvatska doživjela, budući da je aktualna stvarnost u Europi vrlo komplicirana, a  na njenim granicama postoje napetosti koje mogu izazvati krize katastrofalne za Europu i svijet.
 
Stoga je potrebno raditi kako bi nestali uzroci napetosti, ali i na izgradnji svijesti kod mladih u Europi o zlu, koje su nanijeli u ratu od 1991.do 1995. godine, nacionalistički projektanti Velike Srbije. Osamdesetak sudionika su izrazili zadovoljstvo što je kolokvij održan i želju da se uskoro održi novi. Organizatori su najavili slijedeći kolokvij u listopadu 2019. godine, ali isto tako su obećali da će u prvom trimestru slijedeće 2019. godine izići iz tiska zbornik ovog kolokvija, a zbornici  prva dva kolokvija do konca 2018. godine.
 

Vlatko Marić, http://hsk.hr/2018/10/30/pariski-kolokvij-hrvatske-teme/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1280 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević