Get Adobe Flash player

Sudska rehabilitacija ministra Momčila Jankovića kao važan korak u političkoj rehabilitaciji snaga srpskog kvislinštva

 
 
Uvod
 
iši sud u Beogradu, u veću sastavljenom od suca Predraga Vasića, kao predsjednika vijeća, i sutkinje Jelene Kilibarde i Vladimira Mesarovića, kao članova vijeća, 16. IX. 2011. usvojio je zahtjev za rehabilitaciju Momčila Jankovića, komesara Ministarstva pravde u komesarskoj vladi (Savjet komesara) Milana Aćimovića, potom ministra bez portfelja u tzv. Vladi nacionalnog spasa Milana Nedića, osuđenog na smrt odlukom Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ, studenoga 1944.
http://www.xxzmagazin.com/public/ck/uploads/images/2017/05/810x414/Kalabic4be9.jpg
Sudska rehabilitacija Momčila Jankovića prošla bi vjerojatno nezapaženo u javnosti da u dnevnom listu Večernje novosti 21. II. 2012. nije objavljen tekst u kome se o rehabilitaciji Jankovića govori u kontekstu ispravljanja historijske nepravde.1 Podsjećamo da ovaj list igra važnu ulogu u pokušaju historijskog pravdanja snaga kvislinštva i kolaboracije. Sudski oglas o rehabilitaciji Jankovića, objavljen 3. II. 2012. u Službenom glasniku, nije doprinio značajnijem informiranju javnosti o rehabilitaciji jedne historijske figure iz srpskog kvislinškog korpusa. Ovaj tekst predstavlja pokušaj određivanja prema činjenici rehabilitacije Momčila Jankovića kao svojevrsnom presedanu čak i u odnosu na prethodne sudske prakse rehabilitiranja historijskih ličnosti koje su ostavile negativan učinak u historiji Srbije od 1941. do 1945, s obzirom da je riječ o historijskoj ličnosti koja je bila nositelj značajne političke odgovornosti, sudjelovanjem u dvije kvislinške vlade. Prema našem mišljenju, sudska rehabilitacija Momčila Jankovića predstavlja flagrantan primjer historijskog revizionizma, dok obrazloženje Rešenja o rehabilitaciji Momčila Jankovića predstavlja grub primjer prekrajanja historijske realnosti Srbije u prvoj godini njemačke okupacije (1941).
 
Sudsko obrazloženje Rješenja o rehabilitaciji
 
Na osnovi uvida u obrazloženje Rješenja o rehabilitaciji Momčila Jankovića, koje nam je omogućeno na osnovi zahtjeva za slobodan pristup informacijama od javnog značaja, u mogućnosti smo da analiziramo ovaj sudski dokument.2 U obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji markiran je navodni argument za Jankovićevu rehabilitaciju: njegovo neslaganje s politikom Milana Nedića u pogledu ustupaka okupatoru, što je rezultiralo ostavkom 5. X. 1941. i političkom pasivizacijom. Osim toga, sudsko vijeće je prihvatilo tvrdnju podnositeljice zahtjeva za rehabilitaciju o navodnoj Jankovićevoj ulozi u spašavanju Židova, bez provjere u znanstvenoj literaturi ili konzultacije poznavatelja tematike Holokausta u Srbiji. Konstrukcija obrazloženja Rješenja o rehabilitaciji, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je Janković strijeljan odlukom Vojnog suda nedugo nakon oslobođenja Beograda, uklapa se u problematičan kriterij Zakona o rehabilitaciji (17. IV. 2006.), na osnovi koga pravo na rehabilitaciju imaju „osobe koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava, od 6. IV. 1941.“3
 
Također, ova sudska rehabilitacija uklapa se u problematične kriterije izmijenjenog i dopunjenog Zakona o rehabilitaciji (5. XII. 2011.), na osnovo kojeg pravo na rehabilitaciju, kada je riječ o pripadnicima kvislinškog korpusa, nemaju isključivo oni suradnici okupatora „koji su izvršili, odnosno sudjelovali u izvršenju ratnih zločina“, kao i osobe koje su „za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata na teritoriju Republike Srbije lišena života u oružanim sukobima kao pripadnici okupacijskih oružanih snaga i kvislinških formacija“,4 dok pripadnici kvislinškog korpusa koji nisu sudjelovali neposredno u izvršavanju ratnih zločina, očigledno, na osnovi nedorečenosti zakonodavca, imaju pravo na rehabilitaciju, o čemu svjedoči Jankovićeva sudska rehabilitacija.
 
U skladu sa Zakonom o rehabilitaciji, članovi sudskog vijeća naglasili su da „ima mjesta usvajanju zahteva za rehabilitaciju upravo iz razloga što je kaznu Jankoviću izrekao Vojni sud Prvog korpusa NOVJ, koji je bio prijeki ratni sud, koji kao takav nije izrađivao pisane otpravke sudskih odluka, a čije odluke, koje su usmeno priopćene, su se odmah i izvršavale. Kvalificiranje žrtava za narodne izdajnike i sluge okupatora predstavljalo je opću političku floskulu za obilježavanje neistomišljenika i ideoloških protivnika koji trebaju biti likvidirani.“
 
Članovi sudskog vijeća sugeriraju da osnovni razlog za usvajanje zahtjeva za rehabilitaciju Momčila Jankovića ima uporište u činjenici da je Vojni sud Prvog korpusa NOVJ, koji je studenoga 1944. osudio Jankovića na smrt, bio „prijeki ratni sud“ čije su se odluke „odmah izvršavale“. Međutim, kako sagledati ovu nesumnjivu činjenicu u svijetlu jedne druge činjenice koju sudsko vijeće nije uzelo u obzir? Naime, Momčilo Janković je u svojstvu „ministra pri Pretsedništvu“, zajedno sa drugim članovima tzv. Vlade nacionalnog spasa, 7. IX. 1941. potpisao Uredbu o prijekim sudovima oružane sile, kojoj su bila podvrgnuta vojne i građanske osobe čije djelovanje bi bilo protivno interesima kvislinške oružane sile, u kojoj se obznanjuje da „prijeki sud oružane sile izriče samo smrtnu kaznu“ i da „protiv presude prijekog suda oružane sile nema mesta nikakvom pravnom lijeku“. Isto tako, Uredbom o prijekim sudovima oružane sile kažnjava se smrću svako „tko za vrijeme kakve akcije oružane sile, pozivajući se na svoja vjerska, politička ili druga uvjerenja, ne će da vrši svoje vojne dužnosti“.5
 
Kako se ističe u obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji, odnosno u dijelu obrazloženja koji je zasnovan na prihvaćanju stavova iznijetih u zahtjevu za rehabilitaciju koji je podnijela Anđelka Cvijić, kćerka Jankovićeve pokćerke Mare Popović-Protić, Momčilo Janković (rođ. 1883. u Nišu) bio je „vrstan pravnik“, koji se 1920-ih u Nišu bavio odvjetništvom, „da bi se početkom 1930-ih preselio u Beograd, gde je imao odvjetničku kancelariju“. Dalje se navodi kako je Janković navodno „pred rat pripadao krugu najuglednijih srpskih intelektualaca“. Zatim se kazuje o okolnostima koje su navodno doprinijele Jankovićevom ulasku u kvislinške strukture. „Njemački okupatori su odmah počeli vršiti jak pritisak na ugledne Srbe, stranačke i nestranačke ličnosti, da se prihvate organiziranja civilne uprave pod njemačkom okupacijom. U suprotnom za nemire i sabotaže, prijetile su represalije. Njemački general Turner je okupio ugledne srpske ličnosti, među kojima Stojadinović Dragog, Janković Đuru, Glišić Dušana, Pop Mitić Aleksu, Janković Momčila, Janković Radoja, među kojima je bilo mišljenje podijeljeno, ali je na kraju prevladalo mišljenje da protiv Nijemaca valja za spas Srbije u okupiranoj zemlji voditi ’miloševsku’ civilnu borbu nadmudrivanja, te je početkom svibnja 1941. obrazovana komesarska vlada Milana Aćimovića u kojoj je Momčilo Janković dobio resor ministra pravde.“
 
Momčilo Janković je 30. IV. 1941. imenovan za komesara Ministarstva pravde (u rangu ministra) pri komesarskoj vladi (Savjet komesara) na čelu s Milanom Aćimovićem, na sugestiju Harolda Turnera, šefa okupacijskog Upravnog stožera Srbije, tijela koje je do formiranja Savjeta komesara obavljalo poslove civilne vlade, a kasnije nadziralo rad kvislinških vlada. Turnerova sugestija bila je, zapravo, realizacija dogovora između profašistički orijentiranih političkih subjekata u Beogradu, napose Dimitrija Ljotića i Milana Aćimovića. Ključnu ulogu u Savjetu komesara imale su ličnosti iz predratnog političkog života Kraljevine Jugoslavije, pristalice proosovinske politike, bliske JNP “Zbor” Dimitrija Ljotića i Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici Milana Stojadinovića. Momčilo Janković je kao predratni beogradski advokat figurirao kao istaknuti član JRZ i narodni poslanik ove političke organizacije.
 
Sama činjenica da su se u Beogradu nekoliko tjedana nakon stravičnog razaranja grada i velikog broja civilnih žrtava prilikom njemačkog bombardiranja (6-12. travnja 1941.), kao i nakon poznatih masovnih zločina od strane njemačkog okupatora nad jugoslovenskim ratnim zarobljenicima i civilnim stanovništvom u Alibunaru (11. IV. 1941.) i Pančevu (21-22. IV. 1941.), kao i drugim mjestima u Banatu, našli oni koji su zarad društvene promocije (politički aktivni pojedinci koji su bili nezadovoljni predratnim društvenim statusom smatrajući da su nepravedno osujećeni) ili iz ideoloških (fašističkih) pobuda, prihvatili da surađuju s njemačkim okupatorom, djeluje poražavajuće i ne ostavlja mjesta odobravanju ili, pak, normaliziranju jedne ovakve spremnosti, pogotovo ne ostavlja mjestu konstatacijama iz zahtjeva za rehabilitaciju, koje je usvojilo sudsko vijeće, a koje sugerira da su se ove političke figure prihvatile “organiziranja civilne uprave pod njemačkom okupacijom” jer “u suprotnom za nemire i sabotaže, prijetile su represalije“, naročito ako znamo da u momentu formiranja Savjeta komesara nije bilo ozbiljnih primjera nemira i sabotaža ili drugih antiokupatorskih djelovanja, koji su mogli ugroziti poziciju okupatora.
 
U literaturi se najčešće navodi broj od oko 2270 stanovnika Beograda poginulih u travanjskom bombardiranju.6 Kada je riječ o zločinima njemačkih vojnih formacija u Banatu, tijekom travnja 1941., suočavamo se sa ubojstvom oko 400 ljudi.7
 
Šef njemačke vojne uprave, Ludwig Wilhelm von Schröder, 20. VII. 1941. (nekoliko dana prije avionske nesreće u kojoj je Schröder teško ozlijeđen, da bi ubrzo potom umro), upriličio je audijenciju rekonstruiranom Savjetu komesara (Momčilo Janković je zadržao funkciju komesara Ministarstva pravde), i tom prilikom naglasio: “Svojim radom vi ste ispunili obećanje koje ste dali mom prethodniku, naime, izjavu da ste voljni da lojalno surađujete sa okupacijskom vlašću. S druge strane mogu da dam izraza očekivanju da ćete sad i sa mnom nastaviti rad istom lojalnošću.”8 Schröderova pogibija nije podrazumijevala prestanak obveze suradnje s okupacijskom vojnom upravom, niti je podrazumijevala konačni početak nekakve “’miloševske’ civilne borbe nadmudrivanja“ s okupatorom.
 
Momčilo Janković je u svojstvu komesara pravde istupao u javnosti nastojeći da normalizira političko stanje nakon okupacije. U govoru održanom 1. lipnja 1941. na Radio-Beogradu, nastojao je da za krivce za njemačku agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju proglasi pripadnike političke i vojne strukture koja je obrazovala novu jugoslavensku vladu uoči njemačkog napada na zemlju, sugerirajući neophodnost sudskog procesuiranja pripadnika ove nomenklature. “Mi se zaista ne možemo očistiti, ako ne trijebimo gubu iz torine. Poput Francuske, koju su slični uzroci dotjerali do poraza najtežeg u njenoj historiji, moramo i mi izvesti krivce za rat pred narodni sud. Nema uzvišenijeg čina za komesara ministarstva pravde i bolje službe svome narodu, od izvršenja ovog zadatka.”9
 
Kada je 29. kolovoza 1941. u Beogradu, nakon pregovora predstavnika njemačke okupacijske uprave u Srbiji i profašističkih krugova unutar domaćih građanskih partija, obrazovana tzv. Vlada nacionalnog spasa pod predsjedništvom Milana Nedića, Momčilo Janković je imenovan za ministra bez portfelja, tj. za „ministra pri Pretsedništvu“ (za ministra pravde imenovan je Čedomir Marjanović, aktivan pripadnik političkog pokreta Dimitrija Ljotića). Članovi tzv. Vlade nacionalnog spasa birani su na osnovi odluke Milana Nedića i, potom, potvrđeni od strane okupatora. Istog dana Felix Benzler, opunomoćenik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, podnio je izvještaj sjedištu Ministarstva u Berlinu, u kome, između ostalog, ističe: “Iako sva imena ne zadovoljavaju, Nedićev prijedlog je prihvaćen da bi borba protiv komunističkog terora mogla odmah energično započeti.”10 Osnovna namjera okupatora pri formiranju vlade na čelu sa Milanom Nedićem ticala se okupljanja antikomunistički i profašistički orijentiranih političkih subjekata s ciljem eliminiranja partizanske oružane akcije u unutrašnjosti Srbije i komunističkog pokreta u gradovima.
 
Momčilo Janković je jedan od potpisnika Uredbe o prijekim sudovima (16. IX. 1941.), u kojoj je obznanjena riješenost kvislinške uprave da brutalno eleminira pripadnike i simpatizere komunističkog pokreta koji su činili okosnicu oslobodilačke borbe protiv okupatora. U Uredbi se sugerira da će se “kazniti smrću” svatko “tko riječima ili djelom ispoljava komunizam ili anarhizam, ili pripada organizaciji koja to ispovijeda”.11 Momčilo Janković je kao pravnik svakako morao znati da svojim potpisom na jednoj ovako represivnoj uredbi promovira i inspirira zločin nad značajnim dijelom vlastitog naroda koji sudjeluje u oslobodilačkoj borbi pod komunističkom zastavom. Na osnovi Uredbe o prijekim sudovima u Srbiji je tijekom okupacije strijeljano na tisuće pripadnika i simpatizera Narodno-oslobodilačkog pokreta.
 
S druge strane, vrijedi istaći da je 19. VII. 1941. Savjet komesara, uključujući i Momčila Jankovića, potpisao Uredbu o pravnom položaju njemačke nacionalne grupe u Srbiji, kojom se pripadnicima ove nacionalne zajednice „garantira potpuno čuvanje njemačke nacionalne pripadnosti i uticaj nacional-socijalističkog pogleda na život“.12 Dakle, kvislinška uprava je pravnim putem odobrila utjecaj jedne ideologije (nacional-socijalizam), dok je za pristalice jedne druge ideologije (komunizam), koji su uzeli sudjelovanja u oslobodilačkoj borbi protiv nacističkog okupatora, odredila smrtnu kaznu. Sudsko vijeće koje je odlučivalo o rehabilitaciji Momčila Jankovića, nije uzelo u obzir gore navedene uredbe.
 
Paradoksalno je da je Momčilo Janković, javni funkcionar koji je promovirao progone i ubijanja političkih i ideoloških neistomišljenika, proglašen od strane sudskog vijeća za “žrtvu progona i nasilja iz političkih i ideoloških razloga”. Vrijedi napomenuti da su osem Jankovića, studenoga 1944. u Beogradu strijeljana još trojica potpisnika Uredbe o prijekim sudovima i članova kvislinške vlade: Jovan Mijušković, Čedomir Marjanović i Miloš Trivunac.13

Masovna strijeljanja talaca (prethodno uhićenih komunista i Židova) od strane srpske žandarmerije započinju 5. srpnja 1941. Tog dana u Beogradu je strijeljano 13 komunista i Židova.14 Ovakvi postupci srpske žandarmerije, kao i sudjelovanje žandarmerije u slamanju ustanka, intenzivirani su tijekom ljetnih mjeseci 1941. Odgovornost za ove zločine ne snosi samo predsjednik Savjeta komesara, ujedno i komesar Ministarstva unutarnjih poslova, Milan Aćimović, već i ostali članovi Savjeta komesara, kao što odgovornost za donošenje Uredbe o prijekim sudovima ne pada samo na teret Momčila Jankovića, već je riječ o odgovornosti svih članova vlade.
 
Nedopustivo je minimiziranje odgovornosti Momčila Jankovića, iznijeto u zahtjevu za rehabilitaciju, koji je sudsko vijeće usvojilo i parafraziralo u obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji, naročito u kontekstu prešućivanja Uredbe o prijekim sudovima (16. IX. 1941.). Stoga kako objasniti zaključak iz zahtjeva za rehabilitaciju koji su članovi sudskog vijća uvrstili u obrazloženje Riješenja o rehabilitaciji: “ (…) prije bi se moglo reći da je Momčilo Janković bio zaslužan nego izdajnik”.
 
Uzroci ostavke Momčila Jankovića, 5. X. 1941. i njihovo pojašnjenje u obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji
 
Ministar Momčilo Janković, 5. X. 1941., nedugo nakon formiranja tzv. Vlade nacionalnog spasa, podnosi ostavku. Nejasne su okolnosti pod kojima je Janković podnio ostavku. Obrazloženje u Rješenju za Jankovićevu rehabilitaciju svakako je manjkavo i ne doprinosi razjašnjenju ovog pitanja. U obrazloženju Rešenja o rehabilitaciji usvajaju se tvrdnje iz zahtjeva za rehabilitaciju, koje su zasnovane na sjećanju podnositeljice zahtheva Anđelke Cvijić na razgovore sa njenom pokojnom majkom i na ocjene iznesene u tim razgovorima (“na osnovi iskaza saslušanog podnositelja zahtjeva kom iskazu je sud poklonio vjeru, jer je isti jasan”).
 
U obrazloženju se najprije ističe početni razlog Jankovićevog i Nedićevog razmimoilaženja. “Drugi izvori govore da je bio u velikom sukobu sa Milanom Nedićem oko politike prema Nijemcima, a zna se da je smatrao da ne može biti riječi da Nijemci odlučuju bez posredovanja srpskih ministara, a do najvećih sukoba sa Nijemcima došlo je povodom njihovih zahtjeva da im se proda Pančevački rit. Janković Momčilo je bio kategorički protiv ove transakcije i njegovo mišljenje je pobijedilo, tako da je Vlada odbila njemački zahtev.” Potom se pominje izvor koji potkrjepljuje ovakve konstatacije. Riječ je o “eks-kluzivnom feljtonu”, tj. transkriptu razgovora Borislava Pekića sa Dragomirom Stojadinovićem, vođenim u Londonu 1974., koji je priredio historičar Srđan Cvetković, najprije u tjedniku NIN, a potom u časopisima Hereticus i Istorija 20. veka. Vrijedi napomenuti da je Dragomir Stojadinović tijekom okupacije bio vlasnik i izdavač glasila profašističke orijentacije, Ponedeljak, čiju je naslovnu stranu krasilo zaglavlje sljedećeg sadržaja: „Victoria! Nemačka pobeđuje na svim frontovima: Victoria! Nemačka pobeda – pobeda Evrope“.15 U razgovoru sa Pekićem Stojadinović navodi da „Momčilo Janković nije imao dlake na jeziku“ i da se sukladno tome usprotivio prodaji Pančevačkog rita.16
 
Indikativno je da je Janković prihvatio poredak koji je podrazumijevao teritorijalno komadanje Kraljevine Jugoslavije i okupaciju pojedinih dijelova Srbije od strane susjednih država, što je podrazumijevalo odvajanje prostranih područja nastanjenih srpskim narodom od matice (npr. Banat je stavljen pod upravu lokalne njemačke zajednice), dok je našao za potrebnim da interno negoduje zbog otuđenja jednog slabo naseljenog područja u južnom Banatu, ignorirajući pri tom drastičnu promjenu političke karte njegove zemlje. Ostaje pitanje zbog čega Momčilo Janković „nije imao dlake na jeziku“ u momentu kada je okupator drastično mijenjao političku kartu Jugoslavije.
 
Sudsko vijeće koje je rehabilitiralo Jankovića parafraziralo je u obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji mišljenje podnositeljice zahtjeva za rehabilitaciju, kao validno i utemeljeno: „Osnovni razlog napuštanja vlade je upravo bio taj što je Wermacht obavijestio vladu da će nad srpskim narodom provesti represalije koje su trebale da uslijede zbog gubitka na strani Wermachta i bilo je predviđeno da se za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 100 pripadnika srpskog naroda. Momčilo nije mogao prihvatiti represivnu politiku koja je na neki način bila prihvaćena od vlade narodnog jedinstva.“
 
Ovu tvrdnju dopunili su članovi sudskog vijeća u sljedećoj konstataciji: „Točno je da su represalije i odmazde njemačke vojne uprave nad srpskim stanovništvom najavljene početkom listopada 1941. realizirane upravo u drugoj polovici [listopada] 1941. kada je došlo do masovnog strijeljanja srpskog stanovništva u Kraljevu i Kragujevcu zbog čega je nastala prva ozbiljna kriza Vlade narodnog spasa i nesuglasica između Jankovića i generala Nedića.“
 
Nije teško ustanoviti brojne neutemeljenosti koje su navedene u dva prethodna pasusa. Nepotpuna je konstatacija da su „odmazde njemačke vojne uprave nad srpskim stanovništvom najavljene početkom listopada 1941. realizirane upravo u drugoj polovici [listopada] 1941.“, iz čega proizilazi zaključak da je Janković dao ostavku zbog najavljenih odmazdi, što je ključni dio obrazloženja njegove rehabilitacije. Odmazde njemačkog okupatora nisu otpočele niti „najavljene“ tek početkom oktobra. Da su, kojim slučajem, članovi sudskog vijeća željeli ukazati na činjenicu da je prije listopada 1941. zabilježen čitav niz masovnih zločina nad stanovništvom Srbije, koji su podrazumijvali ubijanje desetina talaca za jednog poginulog njemačkog vojnika, ključni dio konstrukcije Jankovićeve rehabilitacije bio bi unaprijed osporen.
 
Zapovjednik Wermachta za Jugoistok Wilhelm Liszt, 5. rujna 1941. izdao je naredbu Vojnom zapovjedniku Srbije da poduzme sve da se „srpski ustanički pokret brzo i konačno uništi“, što bi podrazumijevalo „bezobzirne i neodgodive mjere protiv ustanika, njihovih pomagača i srodnika (vješanje, paljenje njihovih naselja, povećanje broja talaca, deportiranje rodbine u koncentracijske logore, itd.)“.17 Na osnovi ovog naređenja Vrhovni zapovjednik Srbije je 12. rujna 1941. naredio da se „pohapse svi aktivni oficiri, podoficiri, svi Židovi i Cigani, jer svi oni rade protiv Nijemaca tajno, kao špijuni i obavještajci neprijatelja Njemačke“.
 
Načelnik štaba Vrhovne komande Wermachta feldmaršal Wilhelm Keitel, naređenjem od 16. rujna 1941., u ime Adolfa Hitlera inzistirao je da se „za suzbijanje općeg komunističkog ustaničkog pokreta“ u Srbiji, primijene najoštrije mjere. Keitel je sugerirao: „Kao odmazda za život jednog njemačkog vojnika mora se u tim slučajevima uzeti kao opće pravilo, da odgovara smrtna kazna 50-100 komunista.“18 Naredbom od 28. rujna 1941., Keitel je izvršio dodatnu kategorizaciju protivnika njemačke dominacije, sugerirajući kako u slučaju napada na Wermacht treba izolirati i pripadnike nacionalističkih i građansko-demokratskih krugova. Međutim, i prije Keitelovog naređenja o strijeljanju 100 talaca za jednog poginulog njemačkog vojnika, od 16. rujna, tj. prije početka najmasovnijih odmazdi okupatora striktno provođenih po srazmjeru 100:1, počevši od 4. listopada 1941., odmazde njemačkog okupatora podrazumijevele su ubijanja više desetina talaca za jednog poginulog njemačkog vojnika. O svemu ovome članovi kvislinške vlade, uključujući Momčila Jankovića, morali su biti obaviješteni.
 
Navest ćemo nekoliko najdrastičnijih primjera. Prema izvještaju Felixa Benzlera, od 23. VII. 1941., pripadnici srpske žandarmerije su „prema instrukcijama njemačkih okupacijskih vlasti“ do ovog datuma „strijeljali već mnogo više od 100 osoba“.19 U Beogradu je 29. VII. 1941, „zbog djela sabotaža pogubljeno 122 komunista i Židova.“20 Zbog prepada na njemačkog vozača 10. kolovoza 1941. u Užicu, okupator je prisilio pripadnike srpske žandarmerije da strijeljaju 81 stanovnika okolnih sela koji su pohvatani od strane njemačkog okupatora. Kako se navodi u izvještaju njemačkog vrhovnog zapovjednika za Balkan, od 11. kolovoza 1941., ovaj „događaj je imao za posljedicu prolaznu ministarsku krizu. Stvar je bilo moguće vrlo brzo srediti, tako da je u vezi sa ovim slučajem nastupilo smirenje.“21
Zbog napada Posavskog partizanskog odreda na njemački vojni automobil i ubojstva trojice njemačkih podčasnika, 14. VIII. 1941. kod sela Skela, istog dana „spaljeno je selo Skela i 50 komunista je strijeljano, dijelom obješeno, 15 stanovnika sela Skela je strijeljano“.22 Zbog ubojstva njemačkog vojnika na ulici u Beogradu 3. rujna 1941., narednog dana „pogubljeno je 50 komunista“.23
 
Iz izvještaja njemačkog vrhovnog zapovjednika za Balkan od 20. rujna 1941. saznajemo da je u Užicu „strijeljano 165 bandita“.24 Iz izvještaja njemačkog vrhovnog zapovjednika za Srbiju od 28. rujna 1941. saznajemo da je u Šapcu, pri čišćenju grada prethodnog dana, strijeljano 177 osoba, a da je uhićeno 4410 lica.25 Zbog atentata na agenta Specijalne policije u Beogradu, izvršenog 27. rujna 1941., „strijeljano je 150 komunista“.26
 
Na osnovi navedenih podataka o zločinima okupatora i kvislinških snaga nad pripadnicima i simpatizerima komunističkog pokreta, prije listopada 1941., stječe se utisak da ovo nije bio dovoljan razlog za ostavku Momčila Jankovića, iako je riječ o pogubljenju velikog broja ljudi. Odsustvo zanimanja za zločine nad komunistima i simpatizerima komunističkog pokreta naročito dolazi do izražaja u kontekstu Uredbe o prijekim sudovima (16. rujan 1941). Također, stječe se utisak, na osnovi njemačkih izvora, da je do komešanja u Savjetu komesara došlo tek povodom strijeljanja 81 stanovnika užičkog kraja (10. VIII. 1941.), mahom seoskog stanovništva koje nije neposredno participiralo u ustanku protiv okupatora, međutim, kako navode njemački izvori, „stvar je bilo moguće vrlo brzo srediti, tako da je u vezi sa ovim slučajem nastupilo smirenje“.
 
Postavlja se logično pitanje zbog čega Momčilo Janković nije podnio ostavku neposredno nakon što je tijekom srpnja 1941. bio suočen sa prvim informacijama o masovnim strijeljanjima zatočenih talaca, naročito ukoliko uzmemo u obzir da većina strijeljanih talaca nisu bili neposredni sudionici oružanog ustanka, čak i kada je riječ o komunistima, jer su mnogi od njih pohvatani po gradovima od strane Specijalne policije i Gestapoa, prije izbijanja ustanka u Srbiji.
 
Počevši od 4. X. 1941. uslijedile su najmasovnije odmazde okupatora zbog poginulih njemačkih vojnika, prema srazmjeru 1:100 za ubijenog njemačkog vojnika. Svakako da neslaganje koje je ministar Janković ispoljio nakon otpočinjanja ovih brutalnih mjera okupatora, predstavlja olakšavajuću okolnost. Međutim, Janković nije ispoljio neslaganje kada su otpočela masovna hapšenja i logorovanja stanovništva, u vrijeme njegovog mandata, pogotovo civilnog stanovništva židovskog i ciganskog podrijetla koje nije participiralo u pokretu otpora, niti je živjelo na području u kojem je izbio ustanak. Riječ je o masovnom logoriranju židovskih i ciganskih muškaraca koje je započelo krajem kolovoza 1941. (najprije židovskih muškaraca u Beogradu, počevši od 22. kolovoza 1941., potom, tijekom rujna, i ciganskih muškaraca iz Beograda i okoline), dakle, više od mesec dana prije Jankovićeve ostavke.27 Istina, najintenzivnija hapšenja židovskih i ciganskih muškaraca uslijedila su listopada 1941., nedugo nakon Jankovićeve ostavke.
 
Navodna uloga Momčila Jankovića u spašavanju 2000 Židova
 
U obrazloženju Rješenja o rehabilitaciji Momčila Jankovića, članovi sudskog vijeća parafrazirali su tvrdnju Anđelke Cvijić, podnositeljice zahtjeva za rehabilitaciju, kao navodnu historijsku činjenicu, u kojoj se ističe da je Janković “dok je vršio funkciju ministra spasio oko 2000 Židova, jer je kao komesar za resor pravde u komesarskoj vladi Aćimovića donio uredbu kojom je bilo propisano da brak sa Srpkinjom ili Srbinom Židova spašava sigurne smrti”. Netočnu tvrdnju o navodnoj zasluzi Momčila Jankovića članovi sudskog vijeća uvrstili su u tekst Rješenja o rehabilitaciji kao validnu činjenicu, ukazavši povjerenje jednom emfatičnom porodičnom mitu. Ovo je ujedno i najkrupniji propust članova sudskog vijeća kada je riječ o obrazloženju rehabilitacije. Ovaj neistinit podatak prenijet je i u tekstu u Večernjim novostima, od 21. veljače 2012. u kom se govori o rehabilitaciji Jankovića. Jedan tiražni dnevni list je zahvaljujući neistinama iznijetim u tekstu Rješenja o rehabilitaciji, sudjelovao u obmanjivanju širokog kruga čitatelja, u cilju rasterećivanja historijske odgovornosti srpskog kvislinštva.
 
Treba naglasiti da su gospodari Trećeg Reicha nametnuli vladama svih okupiranih zemalja u Europi pravni tretman židovskog stanovništva, istovjetan pravnom položaju Židova u Njemačkoj. Židovke udate za kršćane bile su formalno-pravno zaštićene od progona i u Njemačkoj, kao i u okupiranim zemljama čije vlade su preuzele njemačku pravnu praksu, iako u stvarnosti mnoge Židovke udate za kršćane nisu bile pošteđene progona i ubojstava. Dakle, činjenica da je izvjestan broj Židovki u okupiranoj Srbiji izbjegao Holokaust, nije nikakva zasluga Momčila Jankovića, niti njegovih suradnika iz kvislinške uprave.
 
Domaća historiografija odavno nema nedoumica po ovom pitanju, stoga dodatno čudi spremnost članova sudskog vijeća da ukažu povjerenje jednoj očiglednoj neistini. Prema riječima historičara Milana Ristovića, “na teritoriju Srbije pod njemačkom okupacijskom upravom, odobrenja židovskim supružnicima iz mješovitih brakova dozvolu za opstanak izvan logorskih žica izdavao je Gestapo. Prema propisima okupacijskih vlasti, Židovke udate za ne-Jevreje mogle su biti izuzete od protužidovskih mjera. Međutim, za razliku od prakse u NDH, muževi i deca iz brakova Srpkinja i Židova nisu bili izuzimani od protužidovskih mjera.”28 Ono što je dodatno neprihvatljivo u isticanju navodnih Jankovićevih zasluga u “spašavanju Židova”, jest navedeni broj navodno spašenih Židova. Čak ako zanemarimo grubu neistinu po kojoj su i Židovi oženjeni Srpkinjama izbegli Holokaust, mnogo je važnije obratiti pažnju na insinuaciju da je oko 2000 Židova spašeno zahvaljujući Momčilu Jankoviću i plemenitosti kvislinške uprave.
 
Nažalost, broj Židovki koje su izbjegle holokaust na području Srbije, zahvaljujući činjenici da su bile udate za kršćane (mahom Srbe), daleko je manji. Riječ je tek o stotinjak žena. Pritom treba naglasiti da i one nisu bile pošteđene progona i nasilja. Neke od njih su provedene u logor na Starom sajmištu, na osnovi činjenice da su bile evidentirane od strane okupacijskih vlasti kao Židovke, da bi potom, na naknadnu molbu njihovih muževa, bile puštene na slobodu. Ali i nakon toga njihov život bio je obilježen strahom od mogućih progona i traumom gubitka članova porodice i prijatelja.
 
Vera (rođ. Blum) Tomanić, Židovka udata za Srbina, jugoslavenskog oficira u njemačkom zarobljeništvu, preživjela je rat u Beogradu kod muževljeve porodice. “U stanu u kojem sam živjela je svakog mjeseca po nekoliko puta dolazila kontrola da provjeri skrivam linekoga, a kontrole su uvijek obavljane noću. Moja sloboda je bila veoma ugrožena: i najmanja sumnja bila bi dovoljna da sa djetetom budem sprovedena u logor.”29
 
U strahu su živele i malobrojne Srpkinje udate za Židove, čiji muževi su bili odvedeni u logore i likvidirani, skrivajući sebe i svoju decu. Međutim, ukoliko bi Židovke bile udate za Srbe koji su bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkog pokreta, ili su same bile pripadnice pokreta otpora, njihova sudbina bila bi zapečaćena praksom progona komunista koju su provodili okupator i njegovi domaći suradnici. Praksa represivnog kvislinškog aparata, podrazumijevala je hapšenje žena, kao i drugih članova porodica, komunista aktivnih u pokretu otpora.
 
Nemačka pravna praksa (Nürnberški zakoni, 1935.) onemogućavala je i strogo sankcionirala pokušaje sklapanja braka između Židova i tzv. arijevaca. Ova praksa je također proširena i na okupirane zemlje, uključujući i Srbiju. U Srbiji pod njemačkom okupacijskom upravom bilo je nemoguće sklopiti legalan brak između Židovke i Srbina. U nekoliko poznatih slučajeva, tijekom okupacije, predstavnici Srpske pravoslavne crkve pristali su da izdaju krivotvorenu (antedatiranu) krštenicu izvjesnom broju Židovki koje su potom udate za Srbe. Međutim, i one su bile prinuđene da promijene sredinu kako ne bi bile otkrivene od strane njemačke i kvislinške policije.30
 
Jedini član neke od kvislinških vlada u okupiranoj Srbiji, koji je u osobnim zauzimanjem sudjelovao u spašavanju progonjenih Židova, bio je Pantelija-Panta Draškić, ministar rada u vladi Milana Nedića (od 29. kolovoza do 7. listopada 1941.). Penzionirani general Draškić spasio je smrti svog klasnog druga, pukovnika Avrama Berahu i njegovu suprugu, na osnovi uvjerenja overenog od strane okupacionih vlasti da se bračni par Beraha izuzima iz protužidovskih propisa.31 Ovaj primjer sugerira da je, u izvjesnim slučajevima, bilo moguće založiti vlastiti javni i politički utjecaj kako bi se zaštitili oni kojima su nacisti namijenili kolektivno istrjebljenje. Činjenica je da, osim u navedenom slučaju, visoki dužnosnici kvislinške uprave nisu iskazivali spremnost da upotrebe vlastiti utjecaj kako bi zaštitili svoje židovske susjede. Vrijedi napomenuti da je Panta Draškić jedini član neke od kvislinških vlada koji je dospio u domašaj poslijeratnih vlasti, a da mu je pošteđen život.
 
Pri Ministarstvu unutarnjih poslova Aćimovićeve i Nedićeve vlade, na čijem čelu se nalazio Milan Aćimović u svojstvu komesara, kasnije ministra, egzistiralo je Odjeljenje za državnu zaštitu. Drugi odsjek Odjeljenja za državnu zaštitu vodio je nadzor nad komunistima, Židovima, Ciganima i masonima. Njemačke okupacijske vlasti, napose Gestapo, prosljeđivale su kvislinškoj policiji naloge koji su se ticali pozivanja Židova za prisilnu i obveznu registraciju (u cilju što efikasnijih potonjih uhićenja i logoriranja), kontrole ispunjavanja prisilnih obveza židovskog stanovništva propisanih njemačkim odredbama (kontrola nošenja žutih traka, kontrola zabrane bavljenja zanatima, kontrola zabrane korištenja javnog prijevoza i sl.), uporabe židovskih muškaraca za prisilan rad (raščišćavanje ruševina i sl.), raspisivanje potjernica i traganje za odbjeglim i skrivenim Židovima.32 Članovi Savjeta komesara, na čelu sa Milanom Aćimovićem (ujedno komesarom Ministarstva unutarnjih poslova), uključujući i Momčila Jankovića, svakako su imali spoznaje o obvezama Ministarstva unutarnjih poslova prema zahtevima nemačkog okupatora u kontekstu nadzora i provođenja diskriminacijskih mjera nad Židovima.
 
Umjesto zaključka
 
Na osnovi činjenice da je odlukom Vojnog suda Momčilo Janković strijeljan studenoga 1944., Viši sud u Beogradu, u skladu sa Zakonom o rehabilitaciji, ustanovio je da je Janković lišen života kao „žrtva progona i nasilja iz političkih i ideoloških razloga“. Međutim, treba podsjetiti na činjenicu da jedan drugi član Nedićevog kabineta, ministar rada, Pantelija-Panta Draškić, koji je također lišen slobode nakon oslobođenja ili, preciznije, 1. srpnja 1946., godinu dana nakon povratka iz njemačkog zatočenja (uhićen je 1944. od strane Gestapoa i potom transportiran u logor Osnabrück), nije lišen života od strane poslijeratnih vlasti, upravo zahvaljujući činjenici da se nije politički pasivizirao nakon što je 10. listopada 1941. prestao biti član Nedićeve vlade, što je prepoznao okupator.33
 
Postavlja se pitanje: je li sudska rehabilitacija Momčila Jankovića uvod u sudske rehabilitacije nekih drugih članova kvislinških vlada? Ovo pitanje dobiva na značenju ukoliko uzmemo u obzir da jedan od Jankovićevih suvremenika i političkih istomišljenika, Risto Jojić, komesar Ministarstva prosvjete u Savjetu komesara (komesarska vlada Milana Aćimovića), koji je podnio ostavku na članstvo u vladi još 10. VII. 1941., također osuđen na smrt u studenome 1944. od strane nove vlasti. Ovakav ishod je još izvjesniji ukoliko uzmemo u obzir da je Risto Jojić uhićen od strane Gestapoa studenoga 1941. i boravio potom u logoru Banjica narednih godinu dana. Osim toga, na osnovi ovakve logike, možda je izvjesna i sudska rehabilitacija Pante Draškića, naročito s obzirom da je Draškić bio logoraš u Osnabrücku.
 
Kao što je Janković proglašen žrtvom progona zbog političke i ideološke pripadnosti, na osnovi Zakona o rehabilitaciji, žrtvama političkog i ideološkog progona mogu biti proglašeni i, na osnovi toga, sudski rehabilitirani, i ministri Jojić i Draškić. Dakle, ne bi bilo čudno da sudska rehabilitacija Momčila Jankovića predstavlja samo uvod u sudsku rehabilitaciju i drugih članova kvislinških vlada u Srbiji tijekom okupacije. Sudska rehabilitacija Momčila Jankovića predstavlja obrazac na koji način predstavnici vladajuće ideologije u Srbiji pokušavaju da snage kolaboracije i nositelje antikomunističke borbe rasterete negativnog historijskog bagaža.
 
Ono što dodatno ide u prilog jednom ovakvom očekivanju, kada je riječ o sudskom rehabilitiranju pojedinih protagonista srpskog kvislinštva, u cilju političke rehabilitacije kvislinških snaga u Srbiji, jest revizionistička percepcija kvislinških vlada koja je iznijeta u tekstu Rješenja o rehabilitaciji Momčila Jankovića: „O tome jesu li ove vlade bile kolaboracionističke, i jesu li surađivale s njemačkom upravom, svoj zaključak dat će historija.“ Smatramo da ovome nije potreban komentar. Međutim, postavlja se pitanje zbog čega dvojica dužnosnika Nedićeve vlade, Miloš Masalović, šef kabineta predsjednika tzv. Vlade nacionalnog spasa, i Cvetan Đorđević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, koji su likvidirani u političkim atentatima 1944. u Beogradu, od strane pripadnika ravnogorskog četničkog pokreta, nisu proglašeni „žrtvama političkog i ideološkog progona i nasilja“? Zar samo zbog toga što ih nisu likvidirali komunisti? Naravno, nositelji unutarnjeg progona i nasilja nad vlastitim narodom, nikako ne zavređuju da budu proglašeni žrtvama političkog i ideološkog progona i nasilja. Ovo se ne odnosi samo na Miloša Masalovića i Cvetana Đorđevića, već i na ostale pripadnike kvislinškog korpusa, pogotovo na javne funkcionare, uključujući i ministra Momčila Jankovića.
 
Osobna i politička odgovornost Momčila Jankovića mogla je biti umanjena da je on nakon podnošenja ostavke jasno iskazao otklon prema politici okupatora i kvislinške uprave. Otklon je mogao iskazati makar na simboličan način, poput mnogih običnih ljudi koji se nisu mirili sa stravičnom realnošću. Pritom ne mislimo samo na one koji su uzeli neposrednog sudioništva u oslobodilačkoj borbi. Mislimo i na obične građane koji su riskirajući život iskazali vlastitu indignaciju.
 
Primjera osobne hrabrosti običnih građana u iskazivanju antiokupatorskog stava, u okupiranoj Srbiji, ima mnogo. Izdvojit ćemo tri primjera koja zaslužuju da budu upamćena, a nedovoljno su poznata. Penzionirani kotarski načelnik iz Paraćina, Svetolik Dragačevac, 25. III. 1941. poslao je pismo kancelariji vođe Trećeg Reicha, Adolfa Hitlera, u Berlin. Dva mjeseca kasnije Dragačevac je uhićen i odveden u logor Mauthaueen gdje je i umro 1942. godine. Beogradski slikar Sava Popović javno je protestirao protiv vješanja petorice komunista na Terazijama, 17. kolovoza 1941. Uhićen je i zlostavljan u zatvoru. Umro je nakon puštanja iz zatvora od posljedica mučenja, 10. VIII. 1943.34

Učiteljica u mirovini iz Beograda, Leontina Kraus, uhićena je od strane kvislinške Specijalne policije i upućena u logor Banjica 20. XII. 1942., zbog nekoliko kritički intoniranih pisama predsjedniku tzv. Vlade nacionalnog spasa, Milanu Nediću, u kojima izražava vlastiti odij prema politici vlade i otvoreno nadanje u pobjedu komunističkog pokreta. Strijeljana je na Jajincima 7. lipnja 1943.35 Svetolik Dragačevac, Sava Popović i Leontina Kraus bili su sličnih godina kao i Momčilo Janković i stoga nisu bili u mogućnosti da uzmu neposredno sudjelovanje u oslobodilačkoj borbi, ali su, za razliku od Jankovića, imali dovoljno hrabrosti da javno iskažu svoj antiokupatorski i antifašistički stav.
 
Prilikom odlučivanja o rehabilitaciji Momčila Jankovića nisu uzete u obzir okolnosti koje terete Jankovića kao suradnika okupatora i političkog subjekta koji je svojom političkom delatnošću sudjelovao u normaliziranju okupacije i terora fašističkog okupatora. Na osnovi političke odgovornosti Janković je u očima pobjedničke strane bio prepoznat kao sudionik u kvislinškom teroru nad pripadnicima i simpatizerima Narodno-oslobodilačkog pokreta. Janković je kao član dvije kvislinške vlade bio potpisnik represivnih uredbi koje su ozakonile uhićenje i ubijanje velikog broja nevinih ljudi. U obrazloženju Rešenja o rehabilitaciji nisu izloženi valjani dokazi o navodnim Jankovićevim zaslugama tijekom obavljanja mandata, ali je naglašena činjenica da se Janković pasivizirao nakon podnošenja ostavke, iako ta nesporna činjenica ne doprinosi neutraliziranju njegovog prethodnog političkog angažmana.
 
Bilješke:
 
1 Е. Радосављевић „Виши суд у Београду рехабилитовао је министра без портфеља у Недићевој влади Момчила Јанковића“, Вечерње новости, LVIII, Београд, 21.2.2012, стр. 11.
2 Виши суд у Београду, рех. бр. 92/2010, дана 16. септембра 2011, Решење о рехабилитацији Момчила Јанковића (kopija dokumenta, 9 stranica, u posedu autora)
3 „Закон о рехабилитацији“, Службени гласник Републике Србије, LXII, 33/2006, Београд, 17.4.2006, стр. 9.
4 „Закон о рехабилитацији“, Службени гласник Републике Србије, LXVII, 92/2011, Београд, 7.12.2011, str. 3-4.
5 „Уредба о преким судовима оружане силе“, Службене новине, XXIII, 105, Београд, 9.9.1941, стр. 1-3.
6 А. Драгојевић, Ч. Јањић, С. Недић, Бомбардовање Београда у Другом светском рату, Београд, 1975, стр. 14-15.
7 Срђан Божовић, Немачки злочин у Алибунару 1941, Панчево, 2004, стр. 92; Срђан Божовић, Дивизија „Принц Еуген“, Панчево, 2011, стр. 65.
8 Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji. Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979, str. I/66.
9 „Говор г. Момчила Јанковића, комесара Министарства правде. Спас може доћи само од нас самих“, Ново време, I, 18, Београд, 2.6.1941, стр. 1.
10 Milan Borković, n.d., str. I/104.
11 „Уредба о преким судовима“, Службене новине, XXIII, 109, Београд, 23.9.1941, стр. 1-2; Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944, Beograd, 2006, str. 179-180.
12 „Уредба о правном положају немачке националне групе у Србији“, Службене новине, XXIII, 91, Београд, 23.7.1941, стр. 4-5.
13 Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953, Beograd, 2006, str. 183-185.
14 Бранислав Божовић, Београд под комесарском управом 1941, Београд, 1998, стр. 202.
15 Вук Драговић, Српска штампа између два рата. Основа за библиографију српске периодике 1915-1945, Београд, 1956, стр. 358.
16 Срђан Цветковић, “До сад необјављена сведочанства: Исповест Драгомира Драгог Стојадиновића Бориславу Пекићу (2) Бекство од слободе“, НИН, 2911, 12.10.2006, стр. 85.
17 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, I/1, Borbe u Srbiji 1941, Beograd, 1949, str. 390-392.
18 Isto, str. 431-432.
19 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, XII/1, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Trećeg rajha 1941, Beograd, 1973, str. 229.
20 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, I/1, Borbe u Srbiji 1941, Beograd, 1949, str. 357.
21 Isto, str. 363.
22 Isto. str. 375.
23 Isto, str. 385.
24 Isto, str. 442.
25 Isto, str. 467.
26 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, XII/1, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Trećeg rajha 1941, Beograd, 1973, str. 417.
27 Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom sajmištu 1941-1944, Beograd, 1992, str. 33-35.
28 Милан Ристовић, У потрази за уточиштем. Југословенски Јевреји у бекству од холокауста 1941-1945, Београд, 1998, стр. 78-79.
29 Vera Tomanić, “Jevrejka u Beogradu”, Mi smo preživeli. Jevreji o holokaustu, 1, (ur. Aleksandar Gaon), Beograd, 2001, str. 334.
30 Јаша Алмули, Страдање и спасавање српских Јевреја, Београд, 2010, стр. 273-274.
31 Милан Ристовић, н.д., стр. 69.
32 Бранислав Божовић, Београд под комесарском управом 1941, Београд, 1998, стр. 258-261; Branislav Božović, „Specijalna policija i stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944.“, Jevrejski istorijski muzej – Zbornik, 8, Beograd, 2003, str. 95-100.
33 Панта М. Драшкић, Моји мемоари, (пр. Душан Т. Батаковић), Београд, 1990, стр. 30.
34 Vladimir Rozić, Likovna kritika u Beogradu između dva svetska rata, Beograd, 1983, str. 409.
35 Жене Србије у НОБ, (ур. Боса Цветић), Београд, 1975, стр. 170-171.
 

Milan Radanović, http://elmundosefarad.wikidot.com/rehabilitacija-srpskog-kvislinstva

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Srijeda, 21/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1311 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević