Get Adobe Flash player

Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici

 
 
Desetoga studenoga 1444. evo što je prethodilo padu Bosne, Srbije i skoro cijele Mađarske i Hrvatske. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva. Nakon neuspjelih ekspedicija od 1440. do 1442. na Beograd i Erdelj (rum. Transilvaniju), i nakon što ga je porazio Janko Hunjadi od 1442. do 1443. u "dugoj kampanji", osmanlijski sultan Murat II. potpisao je desetogodišnje primirje s Ugarskom. Nakon što je sklopio mir s Karamanijskim emiratom u Anadoliji u kolovozu 1444., odrekao se prijestolja i ustupio ga je dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu II.
http://www.kepido.oszk.hu/attachments/images/nagy/mn4056t.jpg
Očekivavši Osmanlijsku invaziju potaknutu mladim i neiskusnim novim sultanom, Ugarska se dogovorila s Mletačkom Republikom i papom Eugenom IV. da organizira novu križarsku armiju pod vodstvom Hunjadija i Vladislava III. Čuvši za to, Mehmed II. je shvatio da je premlad i neiskusan da se uspješno bori protiv koalicije. Pozvao je Murata II. na prijestolje da vodi vojsku u bitku, ali Murat II. je odbio. Ljut na svog oca, koji se odavno povukao u mirni život u Anadoliji, Mehmed II. je napisao: "Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja sultan, onda ti ja naređujem da dođeš i da vodiš moju vojsku." Tek nakon što je primio pismo je Murat II. odlučio je predvoditi osmanlijsku vojsku.
 
U kasnu večer 9. studenoga 1444., osmanlijska vojska s oko 50.000 vojnika približila se Varni sa zapada. Na vrhovnom vojnom vijeću, kojeg je održao Hunjadi tijekom noći, papinski legat Julijan Cesarini, inzistirao je na brzom povlačenju vojske. Međutim, kršćani su se našli između Crnog moraVarnenskog jezera, strmih šumskih nagiba platoa Franga (visokog 356 m) i protivnika. Cesarini je tada predložio taktiku obrane putem "tvrđave od zaprežnih kola" od Husita do dolaska kršćanske flote. Ugarski velikaši, hrvatski i češki zapovjednici su ga podržavali, ali mladi dvadesetogodišnji Vladislav i Hunjadi su odbili ovu taktiku odbrane. Hunjadi je izjavio: "Pobjeći je nemoguće, predati se je nezamislivo. Borimo se sa hrabrošću i čašću." Vladislav je ovo prihvatio i izdao je naredbu.
 
Vojnici drugog osmanlijskog boka napali su Mađare i Bugare Mihaela Szilágyija. Njihov prodor bio je zaustavljen, ali nakon toga su spahije napale ponovno. Hunjadi je odlučio da pomogne i savjetovao Vladislava da sačeka dok se ne vrati; zatim je krenuo naprijed s dvije konjičke čete. Mladi kralj nije poslušao Hunjadijev savjet i poveo u napad 500 poljskih vitezova prema osmanlijskom središtu. Pokušali su nadvladati janjičare s ciljem da zarobe Murata i skoro su uspjeli, ali je ispred Muratovog šatora kraljev konj ili pao u zamku ili bio izboden, nakon čega je janjičar Kodja Hazar usmrtio kralja i odrubio mu glavu. Kraljeva glava je predana sultanu i kasnije odnesena na osmanlijski dvor. Osmanlije su uništile ostatak poljske konjice. Kralj je tada imao tek 20 godina.
 
Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici. Stoga, osmanlijska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom na drugoj bitci kod Kosova 1448. odvratila je europske države od slanja pomoći Bizantskom Carstvu tijekom osmanlijskog pohoda na Konstantinopol 1453. godine. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnjim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva.
 

Teo Trostmann

Svetogrdni pucnjevi u hrvatske vjernike

 
 
Splitske dnevne novine Novo Doba objavile su 30. VI. 1932. na str. 2. članak izvještaj pod naslovom Euharistički kongres u Omišu: "Jučer su u starodrevnom Omišu, na vrlo svečan način, održane zaključne svečanosti Euharističkog kongresa, koji je potrajao posljednja tri dana i u kojem je učestvovalo brojno pučanstvo iz čitave  splitske biskupije, iz Sinja i Trogira pa sve do Metkovića. Učestvovalo je mnogo svećenika, svjetovnih i redovnih, a uz biskupa splitskog preuzvišenog dr. K. K. Bonefačića, biskup Šibenski dr, Jerolim Mileta, te mitropolit opat trogirski Lucij Mileta. Jučer su  naročito, održane velike crkvene svečanosti i razna zborovanja. U jutro u 8.30 sati zborovanje je otvorio pretsjednik pripravnog odbora  književnik Jakov Tomasović, koji je pozdravio prisutne toplim govorom, našto je u kratko zahvalio i zaželio blagoslov zborovanju biskup dr. K. K. Bonefačić. Biskup je predložio da se sa zborovanja uputi brzojavni pozdrav Sv. Ocu Papi Piju XI i Nj. V. Kralju Aleksandru I. Ovi su brzojavi prihvaćeni sa dugotrajnim oduševljenim klicanjem. Poslije toga je dr. Stjepan Vukušić, advokat iz Splita govorio o  Euharistiji i Obitelji. Književnik dr. F. D. Marušić govorio je o Euharistiji, kako je shvaća on sa liječničkog gledišta'. Gđa. Lucija Mijić govorila je o katoličkoj ženi. Govorili su zatim omladinac Barić, jedna djevojka, kćerka g. Tomasovića, seljak Karaman iz Jesenica i g. F. Ž. Donadini. Na koncu je Msgr. Bulić u ime preuzvišenog biskupa zaključio zborovanje. U 10 sati neposredno poslije zborovanja održana je svečana pontifikalna misa na otvorenome. Tome je učestvovalo više hiljada učesnika, koji su se sabrali iz bližeg i daljnjeg okoliša. Za vrijeme mise održao je propovijed šibenski biskup dr. Mileta, a pjevao je vrlo lijepo i skladno mješoviti zbor uz pratnju orkestra pod vodstvom g. A. Franceschia. U 12.30 sati preuzvišeni biskup priredio je banket u hotelu »Bellevue«  pretstavnicima opčlna i ostalim uglednim gostima.
http://www.dizajnerice.com/media/uploads/profili/TOMLJENOVIC%20MELLER%20IVANA/Tomljenovic%20(2)_big.jpg
Poslije podne u 3 sata u raznim crkvama bilo zborovanje udešeno za pojedine stališe. U 4.30 sati poslije podne priredjena je kao vrhunac svečanosti velika procesija u kojoj je učestvovalo više tisuća osoba iz raznih bližih i daljnjih krajeva. Procesija je  zaključena sa govorom što ga je održao  župnik Vranjica g. Braškić. Poslije govora slijedila je »Posveta«, »Tebe Boga hvalimo« i blagoslov. Time je kongres zaključen i preuzvišeni biskupi sa svećenstvom povratili su se u crkvu, a narod se počeo razilaziti,.."
 
Iz citirana novinskog izvještaja moglo se zaključiti da je sve proteklo u najboljem redu. Međutim, nije bilo tako... Uslijedilo je žandarsko nasilje o kojima nijedna novina u Kraljevini Jugoslaviji  nije smjela izvijestiti. Pojedinosti o ranjavaju i ubojstvima koja su se zbili u Omišu i okolici tog vrelog ljetnog dana objavio je dr. Slavko Kovačić na temelju dokumentacije koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu (Biskupijski euharistijski kongres u Omišu 1932. godine, Zov rodnih ognjišta 5, 1999., br. 2. (9) str. 18.-21.) Evo odlomka:
 
"Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: "Pali!" Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s Kongresa tu veselila s ostalim mještanima (...) Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka..."
 
Unatoč kraljevskoj cenzuri, krvavo  žandarsko nasilje u Omišu i okolici  imalo je velikog odjeka u javnosti. Zato ga posebno spominje, čak i Svetozar Pribičević (1875.-1936.) u svojoj u inozemstvu objavljenoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra":"Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskom gradu Omiš, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongres. Kad se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvorivši vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. Ali žandari nisu bili zadovoljim ni s time. Iste noći u selu Celine ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove staraca roditelja... Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo..."
 
Napomena: Dr. Stjepan Vukušić (1889.-1944.) advokat iz Splita za kojeg se u citiranom članku iz Novog Doba navodi  da je na Kongresu zborio o Euharistiji i Obitelji bio je istaknuti i zaslužni hrvatski katolički djelatnik. Kada se Split, poslije kapitulacije Italije 1943.-1944. vratio u sastav NDH, bio je imenovan gradonačelnikom. Neposredno po "oslobođenju" Splita, partizani su ga strijeljali na groblju Lovrinac.
 

Frano Baras

Kako su piloti NDH stvarali sirijsko zrakoplovstvo

 
 
Od danas Geopolitika.News počinje objavljivati novu rubriku pod nazivom „Crtice iz vojne povijesti“, koju uređuje naš Mario Stefanov. Evo prve “crtice”:Jedan trenutak povijesti ratovanja doveo je bivše pilote ratnog zrakoplovstva Nezavisne države Hrvatske, predvođene zračnim asom Matom Dukovcem, u dodir sa strujom zbivanja koja su obilježila cijelu povijest Sirije, sve do današnjih dana. Hrvatski piloti bili su prvi instruktori sirijskih pilota koji su, stjecajem povijesnih okolnosti, potom desetljećima vladali Sirijom od Muhammada Umrana i Salaha Jadida do Hafeza Al-Assada i njegovog sina – današnjeg predsjednika Bashara Al-Assada .
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/5b/Mato_Dukovac-grave.JPG
Putovi im se nakon prvog arapsko-izraelskog rata razilaze i Dukovac odlazi za Kanadu, a prvi piloti sirijskog ratnog zrakoplovstva  preuzimaju uloge koje im je namijenio hiroviti i često bizarni hod povijesti. Svoje pilotske vještine predaju novoj generaciji sirijskih pilota među kojim je i budući sirijski predsjednik Hafez Al-Assad. On pak, sa svojim instruktorima Umranom i Jadidom, bivšim učenicima Mate Dukovca, stvara političko partnerstvo koje će ih kroz međusobnu suradnju i kasnije obračune dovesti do samih vrhova državne vlasti Sirije. Njihovo djelovanje odredit će smijer zbivanja koja u konačnici vode do nasljeđivanja i preuzimanja vlasti u Damasku od strane Hafezova sina Bashara Al-Assada, islamističke pobune protiv njega podržane izvana, i krvavog sirijskoga rata.
Sirija je postala nezavisna država 17. travnja 1946. godine. Njezina vojska bila je u formiranju, a najveći problem predstavljao je nedostatak obučenog kadra, poglavito za potrebe budućeg ratnog zrakoplovstva. Prvi zapovjednik sirijskog zrakoplovstva, pukovnik Abdel Wahad Al Hakim, 1947. godine angažirao je temeljem privatnih ugovora grupu iskusnih stranih  pilota borbenih zrakoplova kako bi obučili prvu skupinu sirijskih pilota. Među njima su bila dva bivša njemačka  pilota s bogatim  ratnim iskustvom, od kojih je jedan – Fritz Strehle, letio i borio se tijekom 2. svjetskog rata na prvom njemačkom mlaznom borbenom zrakoplovu Messerschmitt Me-262.
 
No prava zvijezda među novim instruktorima bio je Mato Dukovac, bivši pilot zrakoplovstva NDH i hrvatski pilot s najviše zračnih pobjeda tijekom 2. svjetskog rata ostvarenih na istočnom bojištu. Leteći na  Messerschmittu  Me-109 Dukovac je srušio 44 sovjetska borbena zrakoplova, a jedna zračna pobjeda mu je ostala nepriznata od strane zapovjedništva. Sve o ratnom putu Mate Dukovca za trajanja drugog svjetskog rata i ostalih pilota NDH sadrži knjiga „100 godina ratnog zrakoplovstva u Hrvatskoj“ grupe autora: Tomislava Aralice, Roberta Čopeca, Marka Jerasa, Zdenka Kinjerovca i Tomislava Haraminčića izdana 2012. godine. Nakon rata, Mato Dukovac se našao u zarobljeničkom logoru u Italiji, odakle je, preko veza Šefkije Muftića, koji je za vrijeme NDH bio šef redarstva u Tuzli i imao dobre veze u Ministarstvu unutarnjih poslova u Damasku, zajedno s još četiri pilota i zrakoplovna tehničara zrakoplovstva NDH otišao u Siriju, gdje je postao instruktor novoutemeljenog sirijskog zrakoplovstva.
 
U Libanonu, u bazi Estabel, hrvatski i njemački instruktori obučili su 30 sirijskih pilota, uključujući Salaha Jadida i Muhammada Umrana koji će se kasnije naći u vrhovima državne vlasti sirijske države. Za obuku su koristili deset North American T-6 „Texan“ školskih zrakoplova i dva zrakoplova Piper „Cub“ koje su Siriji donirali Amerikanci. Nakon početka arapsko-izraelskog rata 1948. godine, cijela postrojba uključila se u borbena djelovanja. Prva borbena misija Mate Dukovca bila je 14. srpnja 1948. godine, kada je zrakoplovom T-6,  poletjevši iz zračne baze Mezze kod Damaska, izvršio bombardiranje izraelskih položaja u području Tube. Nekoliko dana kasnije ostvario je svoju prvu zračnu pobjedu tijekom izvidničke misije na svome T-6 zrakoplovu. On i njegov pratitelj, irački pilot, uočili su izraelski izvidnički zrakoplov, najvjerojatnije „Fairchild 24“. Nakon što je irački pilot svojim zrakoplovom izvršio napad i promašio, potrošivši svo streljivo, Dukovac je izvršio zaokret i u nekoliko sekundi kratkim rafalom srušio izraelski zrakoplov. Malo prije kraja rata Dukovac raskida ugovor sa sirijskim ratnim zrakoplovstvom i odlazi živjeti u Kanadu.
 
Njegovi učenici ostaju u sirijskom ratnom zrakoplovstvu, kojemu se 1950. godine pridružuje otac sadašnjeg sirijskog predsjednika Hafez Al –Assad. Nakon završetka letačke obuke na školskim Texanima, prebačen je u postojbe naoružane talijanskim borbenim zrakoplovima Fiat G.46 i G.55.
 
U međuvremenu je Sirija od Velike Britanije naručila 12 mlaznih  borbenih zrakoplova Gloster „Meteor“ F.Mk9 ,koji su joj isporučeni krajem 1952. i početkom 1953. godine. Kako  sirijsko zrakoplovstvo nije imalo obučene pilote za taj tip zrakoplova, sirijski piloti poslani  su na obuku u Veliku Britaniju, a neki od njih u Egipat, koji je u svom naoružanju od ranije imao „Meteore“ i obučene posade. Među onima koji su upućeni u Egipat na šestomjesečni tečaj bio je i Hafez Al-Assad. U egipatskoj  zračnoj bazi Bilbeis obučavao ga je nitko drugi do Hosni Mubarak, budući maršal, zapovjednik ratnog zrakoplovstva Egipta i egipatski predsjednik, a tada obični zrakoplovni satnik.
 
Nakon obuke Hafez je uključen u sastav 9. eskadrile naoružane borbenim zrakoplovima Gloster „Meteor“. Tijekom Sueske krize 1956. Godine,  britanska i francuska  obavještajna služba raspolagale su nepotvrđenom informacijom prema kojoj su Rusi u blizini Damaska rasporedili 123 borbena zrakoplova MiG- 15 i  MiG -17,  kojima namjeravaju borbeno djelovati protiv britanskih i francuskih snaga koje su se iskrcale na egipatskoj obali i zajedno s izraelskim snagama zauzele Sueski kanal, kao odgovor na egipatsku nacionalizaciju kanala. U cilju potvrde te informacije britanski i američki izvidnički zrakoplovi upadali su u zračni prostor Sirije, često leteći na vrlo malim visinama. Kako Sirija u to vrijeme nije imala izgrađeni radarski sustav zračnog promatranja koji bi locirao i identificirao neprijateljske zrakoplove, u presretanje uljeza sirijski piloti polijetali su nakon primljenih dojava organiziranog sustava vizulanog otkrivanja ciljeva uz pomoć lokalnih policijskih postaja diljem Sirije, koje su običnim civilnim telefonskim vezama zrakoplovnom stožeru dojavljivale uočavanje nepoznatih zrakoplova.
 
Temeljem jedne takve dojave, u rano jutro, 6. studenog 1956. godine, Hafez Al-Assad je u blizini Latakije  svojim Gloster „Meteorom“ presreo  izvidnički zrakoplov English Electric „Canberra“ PR.Mk.7 iz sastava 13. eskadrile britanskog ratnog zrakoplovstva. Hafez je uspio postaviti svoj zrakoplov u povoljnu poziciju, otvorio vatru, ali je promašio, a britanski zrakoplov je povećavajući brzinu umakao u smijeru svoje baze na Cipru. Nekoliko sati kasnije dva sirijska  zrakoplova „Meteor“, od kojih je jednim upravljao Hafez, upućeni su u presretanje druge „Canberre“, također  uočene u zoni Latakije.
 
Ovoga puta britanski zrakoplov napadnut je s dvije strane, pa je srušen u blizini libanonske granice. Dvoje članova posade uspjelo je iskočiti i preživjeti, a jedan je poginuo u srušenom zrakoplovu. Istoga dana, neposredno prije zalaska sunca, nakon svoje prve ostvarene zračne pobjede Hafez je ponovo upućen u presretanje  CIA-nog  zrakoplova Lockheed U-2, istog onog koji je četiri godine kasnije srušen nad SSSR-om sovjetskim  raketnim projektilom, a njegov pilot Gary Powers je zarobljen. No Hafezov Meteor, za razliku od ruskog projektila,  nije mogao dostići visinu na kojoj je letio U-2 pa je odustao od presretanja. Na povratku u bazu došlo je do zbrke zbog narušenih radio veza, pa je Hafez promašio bazu i svojim Meteorom završio u pustinji i jedva preživio nakon uništenja i požara zrakoplova. Nakon borbenog iskustva tijekom tog rata Hafez Al-Assad je upućen u SSSR na obuku upravljanja borbenim zrakoplovima MiG- 15  i MiG -17, koje je u svoje naoružanje uvodilo sirijsko zrakoplovstvo.
 
Po povratku u Siriju 1958. godine Hafez se neočekivano našao u zrakoplovstvu nove državne tvorevine jer je Sirija,  zajedno sa Egiptom i Jemenom, ušla u federaciju UAR (Ujedinjene Arapske Republike) u kojem je glavnu riječ, dakako, vodio Egipat, kojim je tada vladao feldmaršal Abdel Hakim Amer. Na egipatsko traženje velik broj sirijskih borbenih zrakoplova, uključujući i 20 MiG -17PF presretača opremljenih radarom, zajedno sa svojim posadama prebačeno je u egipatske zračne baze. Hafez je zajedno s učenicima Mate Dukovca, Salahom i Jadidom i Muhammadom Umranom raspoređen u 31. eskadrilu zrakoplovstva UAR.
 
Hafez, Jadid i Umran uskoro su postali politički bliski i sve manje ih je zanimalo zrakoplovstvo, a sve više politika, pa su formirali tajni vojni komitet čiji je cilj bio izdvajanje Sirije iz federacije UAR.  Već u rujnu 1961. godine Sirija je izišla iz federacije UAR, ali nova vlada koja se nakon vojnog udara formirala u Damasku, Hafeza, Jadida, Umrana i sve ostale članove njihove „Baath“ stranke istjerala je iz vojske.
 
Nakon sudjelovanja u novom neuspjelom državnom udaru Hafez je pobjegao u Libanon gdje je uhićen i vraćen u Siriju te zatvoren. Po izlasku  iz zatvora posvetio se, a što bi drugo, planiranju slijedećeg vojnog udara zajedno s Jadidom i Umranom. Pažljivo je formirao obavještajnu mrežu i i stvorio svoju vlastitu oružanu formaciju koja je zauzela zračnu bazu Dmeyr, sjevernoistično od Damaska, i pomogao dolasku na vlast stranke“ Baath“. Na čelnu poziciju u Siriji došao je tada  Dukovčev učenik Salah Jadid i odmah na funkciju zapovjednika zrakoplovstva imenovao svoga suborca iz dana ilegalne borbe za vlast Hafeza AL-Assada. Jadid i Muhammad Umran, koji je također bio u samom vrhu vlasti, uskoro se se međusobno sukobili oko suradnje s SSSR-om, ali nakon još jednog državnog udara 1966. godine Jadid je preuzeo potpuni nadzor nad Sirijom, a Hafeza je zbog iskazane  potpore unaprijedio i imenovao ministom obrane. Dukovčevog učenika, generala Umrana, bivši suborci smjestili  su u zatvor Mezzeh, gdje su ga držali sve do 1967. godine i šestodnevnog rata s Izraelom,  nakon kojeg  je Sirija ostala bez Golanske visoravni.
 
Odmah nakon puštanja iz zatvora  Umran je pobjegao u Libanon, što mu baš i nije puno pomoglo jer je u libanonskom Tripoliju 13. ožujka 1972. godine likvidiran kao pas, nasred ulice, najvjerojatnije  od ruke sirijskih obavještajnih službi, a nije isključena ni mogućnost da su to obavile izraelske službe nakon što su ga iskoristile koliko su mogle.
Iako je Hafez svojim informacijama i djelovanjem uspio spriječiti pokušaj državnog udara CIA-e protiv Jadida krajem 1966. godine, katastrofalni poraz Sirije u šestodnevnom ratu 1967. godine s Izraelom izazvao je konačni razdor između Jadida i Hafeza. U studenome 1970. godine, nakon dugotrajne obavještajne pripreme Hafez Al-Assad uspio je s vlasti državnim udarom srušiti Jadida i uhititi ga. Hafez je kao povod iskoristio Jadidovu odluku da u pomoć  palestinskim frakcijama u Jordanu, koje su zaratile s jordanskim vlastima, pošalje sirijske trupe predvođene oklopnim postrojbama. Hafez je namjerno uskratio potporu sirijskog zrakoplovstava svojim vlastim trupama upućenim u Jordan kako bi pomogao njihovom porazu i kompromitirao  Jadida. Jordanski kralj Hussein je pak, kako bi se obranio od palestinskih formacija i službene sirijske vojske  hladno zatražio i dobio pomoć Izraela čije su snage desetkovale sirijske postrojbe i protjerale ih iz Jordana. Hafez  je nakon preuzimanja vlasti Jadida optužio za bespotrebnu smrt stotina sirijskih vojnika u avanturističkoj akciju u Jordanu i zatvorio ga.
 
Nesretni general Jadid, bivši Dukovčev učenik, u zatvoru je ostao pune 23 godine, sve do 1993. godine kada je umro, a Hafez Al-Assad je nastavio vladati, a poslije njega i njegov sin. Tako su oba Dukovčeva učenika koji su dogurali do generalskih činova i vrhova vlasti u Damasku nesretno skončali u međusobnim obračunima i serijama državnih udara iz koji je kao pobjednik izašao njihov dotadašnji politički i ratni suborac Hafez al-Assad.
 

Mario Stefanov, https://geopolitika.news/uncategorized/crtice-iz-vojne-povijesti-kako-su-piloti-ndh-stvarali-sirijsko-zrakoplovstvo/

Anketa

Istražno povjerenstvo za Agrokor pokazalo se krajnje primitivnim. Treba li ga ukinuti?

Četvrtak, 23/11/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 893 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević