Get Adobe Flash player

Ovdašnji su ljudi lijepa rasa i fizički i duhovno

 
 
"Pogrebi su također svečano organizirani. Normalno za kovčegom idu samo muškarci. Ponekad se,uz veliku pompu vide sirotišta, škole, svećenici pogrebni orkestar. Vraćajući se sa groblja taj orkestar uvijek svira živi marš da se narod previše ne bi zabrinjavao i da misle na život,ne zaboravljajući smrt". Tu me podsjeća Rogowski na to kako Waltari opisuje Krećane u "Sinuheu", ali i na Vela Luku; tamošnji pogrebi su dio naše dobro očuvane kulturne baštine. "Puhački orkestar, ustvari banda, to je već čitava poema... ja sam zatekao gradsku glazbu odjevenu u sive, skromne uniforme. Nakon nekoga vremena je ukinuta i stvorena srpska glazba u prekrasnim uniformama - sve sami "generali". Naglo je nestala i stvorena je hrvatska glazba u skromnijim uniformama nalik na mornarske... u tim raznim kostimima stalno vidim iste ljude, pretežno Čehe i oni stalno sviraju talijansku muziku! Ne razumijem se u politiku, možda upravo tako i treba, neka, neka kako govore Dubrovčani."
https://i.pinimg.com/originals/d5/1b/62/d51b62a64f24a5ef8cd71f5d657c96c5.jpg
"Dubrovnik ima 15.000 stanovnika (tek pedesetih godina 20. stoljeća dosiže tu brojku op., T.T.), ali ima poluamatersku Filharmoniju, dva sjajna zbora i nekoliko slabijih, kameleonsku glazbu, jako dobru sokolsku glazbu i nekoliko komornih ansambala, violinskih i mandolinskih. Sve to ima samo za sebe, ne radi posjetitelja, jer prava produkcija tih ansambala počinje u studenom i traje do svibnja. Ljeti se svi kupaju i sunčaju, tko bi brinuo o dolasku na probe!..." Spominje mučenike, desetak iz Filharmonije koji sviraju ljeti.
 
"Često se vidi skupinicu ispod svjetiljke na Stradunu kako tiho pjevuši svoje improvizacije za četiri, a najčešće tri glasa. Njačešće  melodiju pjeva neki bariton, tenor izvodi nešto kao gornju dopunsku melodiju, a bas svemu tome sazvučju daje težinu harmonije. Obično su to Hvati. Srbi ili Bošnjaci imaju drugi način pjevanja, obožavaju sevdalinke". Slijedi nadahnuti opis strasnoga sevdaha, te "Crnogorci imaju samo jednu pjesmu koju pjevaju uvijek glasno i vatreno strašeći njome navečer goste. (zlobno op., T.T.) Tekst takve pjesme je bijelo janje, crno janje ili već sasvim moderno - ti si moja Greta Garbo", siromašan tekst iako je melodija još siromašnija poput... crnogorskih stijena." Hercegovci uzimaju kvintu za oktavu, što Rogowskoga podsjeća na starogrčke kvinte. U Dubrovniku Rogowski sreće i Slovence sa njihovim sladunjavim pjesmama tirolskoga tipa. "Tamo se plešu različita kola, plešu poskočnice i čudni plesovi u kojima muškarac i žena plešu odvojeni doskakujući jedno do drugoga sa šakama nad glavom - da to nije bračna pantomima?(Rogowski je bio rastavljen op., T.T.)
 
"Najzanimljivije su pak recitacije praćene guslama sa jednom strunom. Čovjek koji ne razumije tekst pobjeći će nakon 10 minuta od takve glazbe..." "Opće prihvaćeno mišljenje jest da su Južnjaci lijeni... nisam stekao taj dojam. Kao i svuda i ovdje postoji određen broj mladih ljudi koji traže korisne "romanse" sa došljakinjama, postoje besposličari, postoje prosjaci čini se po zanimanju i drugi oblici notornih lijenčina, ali to su normalni paraziti kakvih ima u svakom društvu. Po mom mišljenju ovdašnji čovjek umije bolje uživati u životu nego svi Sjevernjaci. Kada tu dođe čovjek pun inercije zapadnog tempa, na svakom koraku mora psovati, nailazeći na spor životni tempo i stalno slušati pijevno: ne žuri se brate. Svaka nova ideja, nova zamisao mora ovdje odležati, promisliti se a kad napokon dozre izvršava se munjevitom brzinom. Ovdašnji ljudi umiju izvrsno radit - sa žarom, oduševljenjem, preciznošću i energijom, ali vole se prije toga priviknuti na pomisao da taj posao uopće mora biti obavljen. Zašto u žurbi obaviti nepotrebnu stvar?
 
Poljaka se ovdje neugodno doima količina neobrađene zemlje dok se povrće doprema iz Italije, cvijeća nema dovoljno čak ni za potrebe Grada, naranče rastu divlje, pčelarstvom se bavi jedva nekoliko stranaca iako pčele daju duplo više meda nego u Poljskoj, svilene bube su ovdje zaboravili pred barem sto godina, iako je posvuda puno murvi. Lijenost? Tromost? Ne, jednostavno nepoznavanje, neznanje, nerazumijevanje rentabilnosti takvih poslova, idu kao ovce utabanim putem iznajmljivanja soba strancima ili putem trgovine koja opet računa na došljake." Danas smo još gori, kolač od smokava je uvoz iz Srbije(?!), mljeveni rogač iz Nizozemske (baš!), Komorač (bebi - bibi) iz Njemačke, badem iz SAD-a, krumpir iz Turske, češnjak iz Kine.
 
Rogowski opisuje žene kako u drvenim postoljima nose na glavi terete "puhao je snažan vjetar, kokoši i guske su se u nemirno premještale u košari, a one su išle odmjerenim, ponosnim korakom živo razgovarajući, ili čak namigujući mladićima... virtuoznost... Dalmatinke prati glas da su idealne žene, domaćice i majke." Ovdašnji su ljudi lijepa rasa i fizički i duhovno. Od davne su aristokracije preostali jedva rijetki pojedinci, a cijelo društvo niče i nastaje iz seljaštva. Bio to neki predsjednik, ili sudac ili profesor, ili običan nosač, svi imaju u sebi veliko dostojanstvo i značaj, svi imaju duše osjetljive na tuđu nevolju i spremne pomoći onima koji pate. Ovdašnji čovjek obično nema europske uglađenosti, ali je sposoban za najsuptilnije osjećaje i dojmove. Ljudi su ovdje dobre volje, rado se smiju, pjevaju ili plešu. Za 9 godina boravka u Dubrovniku nisam nijednom vidio ovdašnjeg čovjeka pijanog. Pretpostavlajm da glavnu ulogu tu igra onaj instinkt reda i mjere koji se iskazuje u začuđujuće održavanim ulicama i uličicama. (i Crkva i Republika! op., T.T.) Prijevara, krađa donedavno ovdje nisu bile poznate... imaju oni izrazite slavenske mane: zapaljivost, jadikovanje zbog svojih nevolja pred strancima, vječna jalova konspiracija i politikomanija, obožavanje svega što je strano. Što se tu ima pričati, pa mi Poljaci znamo sve NAŠE (misli slavenske op., T.T.) mane!
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Teo Trostmann

Uz vladajuće Turke muslimane, u gradu su glavne trgovačke poslove obavljali Grci, Armenci i Židovi

 
 
Muslimanska elita okrenula se upravi, prekidajući dugu tradiciju provincijskih lobija u službi Porte – bosanskog u 16., albanskog u 17. i grčkog u 18. stoljeću. Premda je 1886. broj muslimanske i nemuslimanske muške populacije Carigrada izjednačen, muslimani drže čak 95,4 % vladinih ureda; 11,4 % muslimana u gradu radilo je na neki način za vladu. Muslimanska je birokracija nosila reformu tanzimata pri čemu su ih plašili kako vanjski pritisak tako i unutarnje snaženje nemuslimanskih manjina s kojima poslije Grčkog ustanka nisu bili voljni dijeliti ulogu u upravi. Četvrtina muslimanske gradske populacije bila je angažirana u trgovini i industriji – odnosno 39 % od svih uključenih u ova gradska zanimanja – dok su manjine držale ostalih 61 %.
https://roberthorvat30.files.wordpress.com/2014/08/ob1dpic12.gif
Gotovo svi Bugari ili njih 81,4 % angažirani su u trgovini i industriji. Među gradskim Armencima postotak je iznosio 43 %, Grcima 36,8 % i Židovima 31 %. Postotak manjina među studentskom populacijom iznosio je visokih 5 2%, pri čemu su najzastupljeniji Grci i Armenci. Manjine su nastavile držati najprofitabilnije gospodarske pozicije. Godine 1912. među 40 privatnih bankara u Carigradu nije bilo muslimana. Među vlasnicima banaka po 12 je Grka i Armenaca, osam Židova i pet Levantinaca. Od 34 burzovnih mešetara 18 je Grka, šest Židova i pet Armenaca. Među velikim uvoznicima tekstila 1906. godine 28 je Armenaca, šest muslimana, tri Grka i jedan Židov. Od 28 velikih kuća koje su 1910. uvozile rusku robu, pet su ruskih, osam muslimanskih, sedam grčkih, šest armenskih i dvije židovske; u istočnim provincijama gotovo su svi veliki trgovci Armenci.
 
Grci i Armenci ovladali su trgovinom prijestolnice i podijelili trgovačke sektore. U grčkim se rukama našla sva roba od neposredne životne važnosti: pekarstvo, obućarstvo, drvodjelstvo i zidarstvo. Armenci posjeduju tekstilni biznis i distribuciju građevinske opreme i metala. Financije su također u grčko-armenskim rukama. Malena ukrasna roba ostavljena je Židovima. Prema procjenama, 1878. u gradu je živjelo 230.000 Grka. Odsječena od vlastite nacionalne zajednice grčka je manjina nakon revolucije izgubila svoje političke pozicije u upravi i okrenula se ekonomskim ciljevima. (https://hrcak.srce.hr/file/95515)

Zapazio je da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene i nalik na praščiće

 
 
"Put svetoga Jakova. Početak je toga puta sama razboritost: lijevo gimnazija sa pogledom na klaonicu. (ima pravo poljski slikar Lubomir Michał Rogowski, pa i iza Drugoga svjetskog rata su plivali u moru ispred Komarde komadi mesa koji nisu pogodni mesarima, a gosti hotela su se žalili na zvukove živina op., T.T.). Dalje velika ružna zgrada (hotel Bančev) i niz kuća što gledaju na gradsko kupalište i hotel... zdesna krasna vrata i vratnice od kovana željeza - to je  ulaz u vilu koju je sagradio čovjek koji nije znao na što spiskati novac. Ne gledajmo dalje od vrata - tamo se šepuri vila u njemačko maurskom stilu, završena kupolom u boji tako pažljivo odabranoj da ne bude u harmoniji ni sa nebom ni sa morem, ni sa stijenama ni u jedno godišnje doba, doba dana ili noći. (nepravedan je duhoviti R. prema američkom biznismenu Zimdinu, još više prema bečkom arhitektu Alfredu Kelleru. Građevina iako ima elemenata kiča uklopila se u zelenilo,obalu i pogled na Dubrovnik,za razliku od kockastoga Excelsiora, betonjare Belvederea ili imperijalnoga kolonijalnoga Imperiala. Više nemam snage ni volje boriti se sa GUP-ovima, supovima i pupovima, neka narod kusa urbanističkoga kupusa op., T.T.) To more, Lokrum i Grad što se vidi kroz masline, čemprese, rogače, lovor, agave i narove, svaki put u drugom osvjetljenju, svaki put uz drugi vjetar, ni za trenutak ne budu isti - uvijek je čudo i nanovo viđeno čudo)
https://crolove.pl/wp-content/uploads/2017/11/koncert-izabela-kope%C4%87-filharmonia-lubelska-2017-5.jpg
O odnosu Lubomira Michała Rogowskog prema životinjama mogla bi se napisati posebna studija;hranio je i proučavao mrave (njihov rad, svadbene pirove i čudesnu organizaciju), bio je tako dobar da su lastavice savijale gnijezdo u njegovoj sobi, isprva poviše kreveta. Dirljiv je prikaz života tih ptica, vrlo poetičan i detaljan. Vjerojatno se radilo o čiopama jer lastavice ne cvrkuću lijepo. On razgaljen sluša njihov cvrkut u 3 ujutro; pušta ih da kakaju po sobici. Kao sv. Franjo Asiški. Čak se snebiva što je smetao pticama noćnom lampom i kuhanjem karfiola. Bilo mu je žao da djevojčice koriste puževe za udice, pa ih je mitio šećerom/tada skupim/ da organiziraju utrke puževa i poštede im život. Za mačke zapaža da u Dubrovniku nema zapuštenih ili mršavih mačaka, često su previše uhranjene nalik na praščiće.
 
U sobi je držao crtež Dubrovnika genijalnog poljskoga postsecesijskoga slikara Edwarda Okuna. (vidi moj rad o Okunu u Hrvatskom fokusu) Opisuje svoje veliko bogatstvo, pogled sa prozora na more kroz pinije na Lokrum. "Često kada pirka slab maestral more i nebo poprimaju tamnoplavu boju. Tada mi je teško raditi. Oči se ne žele odvojiti od toga plavetnila koje prodire kroz raznoliko zelenilo lišća. Osjećam se tada neizmjerno bogatim i stidim se što svoje bogatstvo ne mogu podijeliti sa svima "svojima" - bliskima, prijateljima,neprijateljima i dušmanima".
 
Ovaj opis dajem samo radi slušnih efekata: "vihor huči i plače u svim pukotinama, kiše pljušte u prolazu i daleko udaraju gromovi i sijeva; neki sjajan dirigent daje tempo neznanoj, snažnoj glazbi stihije. Kakva je raskoš po takvom vremenu vraćati se kući! Moj se put pretvara u blještave a srdite potoke,sa strana bljeskaju listovi agava poput isukanih mačeva, a čempresi pri svakoj munji prijeteći iskaču crnilom. Masline pokorno sagibaju glave pred olujom, pokrivajući ih bisernom maramom, poput seoskih žena koje se suknjom brane od kiše. Kako sam tada smiješan pognut,boreći se s vjetrom, promočen i nezgrapan, s oduševljenjem u duši i stalnim nastojanjem da mi vjetar ne otpuše naočale s nosa! Šešir na sreću ne posjedujem."
I ovo je slušno: "cijeli zbor cvrčaka zvuči tako kao da se brzo potresa praznom bocom u kojoj je nekoliko sitnih kamenčića. Nekad, ne zna se zašto, svi u isti čas prekidaju svoju pjesmu. Tada se stvar bezdana dubina tišine, samo voda lagano cmokne ili se sneno osipaju kamenčići, uznemireni valom."
Tu je Nazor najjači; cvrčak Poljaku zvuči kao liči, liči, liči, liči, čiči, lili, čiči, lili. (zvuči kao tal. "čikarela") Meni je više kao ziga zaga, ali nemam sluha.
"Izdaleka se čuje pjesma. To neki brod plovi od Dubrovnika. Za trenutak se pojavljuje iza stijene. Putnici me pozdravljaju i plove dalje, pjevajući višeglasno. Te stare dubrovačke kanconete, pjesme pola talijanske, pola slavenske imaju čar i sjajno se stapaju sa morem, stijenama i suncem. Naivne su i slatke, često raspojasane, često sentimentalno šaljive, nikad dosadne."
"U Gradu sat na kuli počinje otkucavati podne. Svečanost sunčeva zatišja počinje. Odazivaju se zvona jedna za drugim: i ono kod franjevaca, i kod sv Vlaha i na katedrali i još negdje dalje, konačno se bude i zvona dominikanaca, brodić u luci triput trubne. Koncert traje i polako utihne. Nastaje velika koncentrirana tišina. Prekida je gradski sat koji ponovno, činovničkim tonom konstatira: da, to je podne."
Zanimljivo je opažanje da nakon lijepoga druženja djevojke odlazile doma u 9 sati navečer, dobro je to bilo.
U svakome Rogowski nastoji pronaći pozitivne strane, ali ljeti ga malo umaraju gosti. Zapaža: "ponekada dolaze dobrodušne kumice koje more promatraju iz ugla ukusnosti riba, koje kritiziraju postojanje "ružnih" agava, ljute se na lijenost ovdašnjih ljudi koji palme i kaktuse siju u zemlju umjesto u tegle... dolaze i stare namazane lutke koje glume vampa (zavodnicu, ženski vampir op., T.T.) ili naivnu djevojčicu iz kina. Prazne, tašte i bučne. Ali dolaze i pravi ljudi sa kojima  su i razgovor i šutnja puni sadržaja. Često vidim izmučene ljude kojima naprosto staje dah od ludoga tempa u kojem žive. U Dubrovniku se odjednom nađu izvan vremena. Začuđeni prepuštaju se novom dojmu, iako ih uskoro izbezumljuje dubina tišine i žure se svojoj trci, jurnjavi za vlastitom sjenom. Nesretnici!
 
Dolaze mi ponekad bogataši. Od njih uvijek slušam tradicionalnu izreku kako umjetnik mora biti siromašan i mora trpjeti da bi mogao stvarati, iako od njih ništa ne tražim niti trebam. Slušajući to mišljenje uvijek imam potrebu nabiti sugovorniku lijepu modricu, dobro izvedenu tintarnicom ili nečim težim. To mišljenje ljudi stjenica strašno me ljuti jer predstavlja formulu koja služi umirenju savjesti i mirnom promatranju tragičnih napora, grozne životne borbe tvorca kulture,umjetnika ili znanstvenika" (zašto ga smeta to? op., T.T.)
Događanja u Dubrovniku R. vidi ovako: "Ako za vrijeme karnevala ispadne lijepa večer, odmah cijela ulica vrvi od maski i kostima, zadirkivanja, intriga, smijeha. Spontano se organiziraju karnevalska vozila i procesije; sve je to utoliko veselije i zanimljivije, premda znatno siromašnije nego u Nici, jer je sračunato na vlastitu zabavu, a ne na zabavu stranaca. Događaju se ovdje razni kongresi, seminari, proslave. Uvijek, uz malen napor, Dubrovnik postaje prekrasan salon, tim više što gradski stanovnici kao da imaju u krvi osjećaj ljepote tih starih zidina i umiju ih istaknuti osvjetljenjem, reflektorima, zelenilom itd."
 
(Nastavak slijedi)
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Ponedjeljak, 06/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1240 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević