Get Adobe Flash player

Sulejmanov nećak Mehmet s 1200 pješaka i 600 konjanika 18. lipnja 1657. navali na Gripe

 
 
PRIJE 360 GODINA - U jeku Kandijskog rata, od učestalih turskih nasrtaja  na  Split i okolicu po obimu je najžešći bio onaj u lipnju 1657. Nakon što su splitske uhode dojavile  da se u Solinu prikupilo oko 8000 muslimana (Kliška je tvrđava trenutno bila u mletačkim rukama!) podignu se na noge svi Splićani dorasli oružju. Topovima, tvorivom i hranom opskrbe vanjske utvrde Gripe i Bačvice čija se izgradnja upravo dovršala. Glasnika Sulejman paše koji drsko zatraži bezuvjetnu predaju, gradski zapovjednici ne udostoje odgovora. U prvim čarkanjima konjanici bosanskog Ahmet paše zauzmu položaj na uzvisini Sućidar koja se nalazi istočno od Gripa, a zatim prodru i do zapadnog zagrađa (Veloga varoša) podno Marjana gdje popale nekoliko koliba. Odbiju ih varoški konjanici s Augustinom Tartaljom na čelu. Sulejmanov nećak Mehmet s 1200 pješaka i 600 konjanika navali 18. lipnja na Gripe.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a8/Topovi_na_tvr%C4%91avi_Gripe.JPG
Kada pokušaju postaviti opsadne ljestve i šikarke, branitelji ih desetkuju  žestokom puščanom vatrom. Turci se povuku „ispremlaćeni i ranjeni“,  ostavivši 86 mrtvih. Mehmet je lakše ranjen u bedro. Sutradan Mustaj aga s  2000 pješaka i 400 konjanika pokušava se privući Gripama sa zapadne strane. Međutim, s klisura koje se tu nalaze, (između današnjih ulica Držićeve i kneza Mislava) zapuca sjajno prikrivena zasjeda Splićana. U turskim redovima dođe do strke i zbrke: neprikladno zemljište priječilo je konjanike da pomognu  pješacima. Ranjeni Mustaj očajnički se branio s dvije kubure i sabljom  sve  dok mu hrabri Ivan Biliškov ne upreni u prsa mušketu. Tada se preda, a Splićani ga povedu u grad „bez uvrjeda i zlostavljanja“. Poginulo je 87 Turaka, a još više ih je bilo što ranjeno što zarobljeno. Splićani su imali 17 mrtvih i tridesetak ranjenih. Istoga dana na ušće Jadra stigne 17 trogirskih naoružanih leuta, a s Hvara u splitsku luku doplovi 80 lađa sa 600 dobrovoljaca. Jedino, od očekivanih 200 Bračana, stigne ih samo četrdesetak! U gradu zavlada radost i oduševljenje. Razbijeni i zaplašeni, povuku se Turci u Bosnu.
Čudi me da Splićani nisu prikladnom spomen-pločom obilježili uspomenu na ovu sudbonosnu bitku pod Gripama!  
 

Frano Baras

Najveće promjene zbile su se prije 210 godina u vrijeme Francuza kada su porušeni stari mletački morski bedemi

 
 
PRIJE 120 GODINA - Splitska luka ima tri Obale: sjevernu (Lazareta,  Hrvatskog  narodnog SPLITSKE preporoda, Trumbićeva), istočnu (Kneza Domagoja) i  zapadnu (Kneza  Branimira). S juga je dobrim dijelom zatvara lukobran. Međutim u užem smislu Splićani RIVOM zovu onaj dio što se prostire od jugoistočne kule Dioklecijanove palače do Sv. Frane, odnosno do Matejuške. U antičko vrijeme  more je oplakivalo južno pročelje Dioklecijanove palače, tako imamo potvrda da je dopiralo sve do prvih kula nekadašnjeg zapadnog bedema. Još u Srednjem vijeku spominje se crkvica sv. Mihovila "In  Ripa Maris" (na morskoj obali) čiji se tragovi (uzidana bifora) vide na  Mihovilovoj  širini. Dakle, na prostoru današnjeg Trga braće Radić (na mjestu palače Milesi i Marulićeva spomenika) nalazio sezaštićeni mandrać za manje lađe, možda iq galije.
http://4.bp.blogspot.com/-_6Fidt95eQo/TvD3SjC2FBI/AAAAAAAAACI/gONOfWH2RyQ/s1600/Riva+pocetkom+stoljeca.jpg
Jednako možemo pretpostaviti da je more  dopiralo i do prvemeđukule istočnog zida (danas u Hrvojevoj ulici) te da se je tu negdje u ranom srednjem vijeku nalazilo i brodogradilište.Tada je akvatorij  splitske uvale bio daleko prostraniji te je duboko zadirao sve do početka ulica: Zvonimirove, Radovanove i Bregovite. Prostor današnjeg željezničkog kolodvora zapremao je morski plićak protkan hridinama. Sve do polovine XIX. stoljeća ribari s Lućca tamo su privezivali svoje brodice.
 
Najveće promjene zbile su se prije 210 godina u vrijeme Francuske uprave (1806.-1814.) kada su porušeni stari mletački morski bedemi. Već u travnju 1807. Splićani su bili pozvani na veliki  „udarnički rad“. General Marmont naredio je rušenje starog mletačkog kaštela i ostalih bedema (Bernardi i Sv. Ante - Šperun) a tako dobivenim materijalom nasipao se plićak ispred Samostana Sv. Frane i Vrata od Matejuške. Da bi se radovi obavili što brže, osim građana kulučile su i stotine seljaka iz okolice, od Poljica do Donjih Kaštela te sa Brača i Šolte. Iznenadno i ubrzano rušenje  obalnih utvrda Francuzi su naredili iz vojnostrateški razloga, naime strahovali su da se  u  njima ne bi ugnijezdio neprijatelj (Rusi i Crnogorci) čiji su ratni brodovi krstarili kanalom i Kaštelanskim zaljevom. Međutim, da ne bi došlo do  panike među pučanstvom, predstavnici vlasti opravdavali su radove "poboljšanjem higijenskih uvjeta života i poljepšavanjem grada"! Po svemu sudeći Splićani nisu bili oduševljeni tim spektakularnim zahvatima. Očito su žalili za starim obalnim utvrdama kojima su se stoljećima ponosili. To potvrđuju i riječi Ive Gorišića, jednog od tadašnjih prisjednika splitske Općine  koji je na svečanoj sjednici 16. travnja 1807. izjavio:
 
"Stari kastio koji uzdižući se varhu luke pokraj mora činjaše tisnu našu rivu  oboren na zemlju sada je čini prostraniju i njegovi ostanci služe za raširiti je. Postavljena na ti način u prav zemlja meju jednom i drugom stranom otvoren po sridu jedan put upravni, slobodno stajući prošetati se na poglavitim Turnim naš Grad prominjava obličje na jedan način mnogo viši nego mi ufasmo, a može biti  mnogo viši jošće nego mi isti željasmo..."
 
On nije mogao ni slutiti da su ti radovi začetak budućeg najljepšeg gradskog  šetališta današnje Rive... Grad je dobio dobio više zraka i svjetla, ali i sasvim novi izgled s morske strane. Od mletačkih utvrda ostao je samo glavni  toranj  i djelić zidina koji postoje i danas. Na sjevernoj strani nove obale - šetališta predviđala se izgradnja niza skladnih trokatnica, a na prostoru porušenog zapadnog bastiona uređenje velikog perivoja (danas Prokurative). Istovremeno je bila otvorena i prva suvremena  gradska arterija, današnja Marmontova ulica. Ona je ujedno bila početak makadamske kolne ceste koja je vodila put Solina te preko Klisa i Dicma do Sinja i još dalje preko Cetine  u Bosnu... (odlomak)
 

Frano Baras

Pašaga Mandžić i Franjo Herljević odnijeli novac

 
 
Oko deset sati čula se jaka eksplozija iz područja kolodvorske zgrade. Uskoro smo čuli da su partizani dinamitom otvorili skladišnu blagajnu, to je ona od koje otac imao ključeve. Nešto kasnije došla su na vrata našeg stana dva partizana. Kad im je majka otvorila vrata uljudno su pozdravili i pitali je li drug Stipo kod kuće, na što im je majka ustrašeno rekla da je otišao na gradinu i da se još nije vratio. A je li šta ostavio za nas – pitali su i dalje ljubazno. Rekla je da jest, ali to ona ne može skinuti, pa neka se jedan od njih popne gore i uzme. Budući da su bili odjeveni i nove domobranske odore, nisam ih odmah prepoznao; bili su to Pašaga Mandžić i Franjo Herljević, oni besposličari koje sam ranije spomenuo da su nam iz vrta krali grah.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/thumb/3/35/Franjo_Herljevic.jpg/230px-Franjo_Herljevic.jpg
Franjo Herljević
 
Franjo je odmah ušao u klozet, pažljivo se popeo na klozetsku šolju i skinuo onaj novinski paket. Držao ga je na lijevoj ruci, a desnom pokušavao odmotati dio novina, da vidi sadržaj. Pašaga mu je pomagao, a kad su ugledali sadržaj, zadovljno su krenuli prema izlazu. Franjo je zastao i okrenuo se prema majci. Pozdravi druga Stipu i kad dođe kaži mu da je pametno uradio što je ovo sklonio. Zdravo svima. Ja sam sve sa strane promatrao i kad je Franjo malo više podigao novinski papir, ugledao sam snopove novčanica i još nekakve ispisane papire. To je bilo vrlo prometno skladište i u kasi je moralo biti mnogo novca, a osim toga upravo je bila stigla zaostala plaća za željezničare, pa je i taj novac bio pohranjan u toj jakoj čeličnoj blagajni. Tu plaću nitko nije dobio… Kad se Tonćo vratio iz grada ispričao nam je da je vidio kako dva partizana tjeraju onog njemačkog službenika Ljubu ispred sebe. Ruke su mu bile vezane na leđima. Išli su od centra prema Jali, a već se pročulo da su s one strane rijeke Jale partizani strijeljali „narodne neprijatelje“.
 
S prozora se dobro vidjelo da se oko onog skladišta kretalo još mnogo svijeta i svi su ponešto nosili. Tonćo i njegovi prijatelji nisu izdražali a da ne odu pogledati što se to tamo „dijeli“. Nakon nekog vremena vratli su se i dovaljali jedno bure piva od 50 litara. Kažu da je tamo bio i pun vagon piva, pa su kanije ponovno otišli, ali je već bilo nestalo. Ono što su uspjeli dokotrljati razveselilo je stariju generaciju mladića oko našeg dvorišta: Opačak Ivicu, Morića, Zubaka i druge.
 
Budući da nije bilo nikavih naznaka o mobiliziranju mlađarije u partizane, sutradan sam se ipak uputio prema centru grada da vidim što se tamo događa, ali sam odmah nakon polaska htio pobjeći u kuću. Naime, ja sam prema centru krenuo lijevom stranom ulice, kad sam, malo naprijed s desne strane začuo rafalnu paljbu iz automata. Stao sam kao ukopan i pogledao u tom smijeru. Ugledao sam partizana kako uz ogradu ustaškog stožera drži automat usmjeren ukoso prema dolje. Pomislio sam da je upravo nekoga ubio, kad je on cijev automata naglo usmjerio ukoso prema gore i pustio jedan dugi rafal. Ne znam je li od olakšanja, ili zbog apsurdnosti sitacije, ali kad sam vidio u što puca, spopao me histeričan smijeh, pa sam se morao okrenuti prema ogradi da tko ne vidi kako stojim sam i luđački se smijem. Za Boga miloga, pa on je svoj bijes rafalima iskazivao po ploči s natpisom, koja je bila postavljena iznad vrata Ustaškog stožera. Njegov sam bijes tek kasnije mogao razumjeti.
 
Kad sam se malo smirio krenuo sam kamo sam i pošao. U prolazu sam vidio da onaj „borac“ ulazi u zgradu Stožera. Nekada lijepo uređivani cvjetnjak ispred stožera bio je sav zatrpan papirima, slomljenim naještajem i drugim stvarima. Tužno je bilo pogledati na izgorjelu zgradu željezničke postaje, u parku ispred Mujagone kavane nije bilo nikoga. Hodao sam polako i razgledao. Premda je ulica bila ista, imao sam dojam da sam u nekom drugom, neveselom gradu. Svijeta je na ulici bilo vrlo malo, a i od toga sve do hotela Bristol nisam sreo nikog poznatog. Tu i pred bankom bilo je nešto više svijeta, pa sam i ja zastao.
 
Ulicom je dolazio jedan odred partizana. Premda njihova odjeće nema puno veze s uobičajenom vojničkom, ipak su bili mnogo bolje odjeveni od onih koje sam vidio dan prije. Bilo je tu različitih kombinacija vojničkih i civilnih odjevnih predmeta i različitih vrsta kapa: od beretki i kačketa do ustaških, domobranskih i njemačkih kapa, ali s obveznom crvenom petokrakom. Ne znam zašto sam tada to smatrao važnim, ali sam zapazio da nema šešira.
 
Dok sam ja tako promatrao, odjednom se začuo glasan uzvik: „Ono je ustaša!“. Partizanski odred je stao i sve se nekako uskomešalo. S druge strane ulice ispred banke je prestrašeno stajao Blaž Mateljić, a prema njemu su išla dva partizana. Zgrabili su ga za nadlaktice i odveli. Čim su prešli na drugu stranu Jale – strijeljali su ga. Zašto? Ne samo da nije bio nikakav „ustaša“, nego se uopće nije bavio politikom. Bio je to skroman čovjek, bankovni službenik, koji  je skupa sa suprugom pjevao u crkvenom zboru, imali su dvije male djevojčice, koje sam također viđao u crkvi. Čak je i u Hrvatski dom rijetko dolazio. Budući da je stanovao u bančinoj zgradi, na svoju je nesreću izašao da vidi partizansku postrojbu koja je upravo prolazila. Bio je odjeven u standardnu odjeću bankovnog službenika: tamno odijelo, bijela košulja, kravata. I kao što je ploča pred Ustaškim stožerom izavala u onom partizanu iracionalni bijes, pa je počeo pucati, možda je upravo ova uredna odjeća pokojnog Blaža navela nekoga da u njemu prepozna „klasnog neprijatelja“. Uobičajeni rezultat – strijeljanje.
 
Više nisam išao u grad, a ne sjećam se čak ni da sam išao nedjeljom u crkvu. No nisam se dosađivao. Već tog me je popodneva Tonćo pozvao da odemo i u Istočni lager (velike domobranske vojarne), jer da tamo „ima svašta“. On je sa svojim društvom već sve obišao, pa je smatrao da će i mene zanimati ono što se može vidjeti u toj vojarni. Do vojarne nam je trebalo samo petnaestak minuta brzog hoda. Putem nismo sreli nikoga, a već na prilazu se osjetio miris paleži, dok se na ulaznim vratima osjećao još jedan neugodam miris. Već se na prvi pogled vodjelo da su sve zgrade izgorjele, a po dvorištu su razbacane najrazličitije stvari. Udesno se uz žičanu ogradu moglo vidjeti mnogo topova i kupova tamno sivih drvenih sanduka, od kojih su neki otvoreni. Kad smo pogledali u te otvorene sanduke, vidjeli smo da se u nekim nalaze topovske granate, u drugima čaure, a u trećima nekakvi bijeli svileni jastučići. Raskopavši jedan od tih jastučića iz njega su se prosuli poluprozirni crni kvadratići. Bio je to barut.
 
Impresionirao me je veliki broj topova, pa sam pošao uz taj niz i počeo ih brojiti. Bilo ih je trideset i dva. Zagledajući ih malo pažljivije primjetio sam da većina uopće nema zatvarača, a oni koji su imali zatvarače, bili su miniranjem jako oštećeni. Konačno sam u tom nizu ugledao jedan top koji je izgledao neoštećeno. Prišao sam i pomaknuo ručku koja izgleda kao veliki meljac mlina za kavu. Zatvarač je lako kliznuo ustranu. Lako sam ga vratio nazad, pa povukao konopčić koji je bio pričvršćen za jednu polugu. Čulo se glasno: „škljoc“.
 
Dok sam ja tako baratao oko ovog topa Tonćina je „garda“ jašila po ostalim, okretala razne točkiće, mijenjajući time nagib topovskih cijevi. No, kad su čuli ovo šklocanje svi su dotrčali. Ja sam od nih bio tri do četiri gosdine stariji, a u tom dobnom uzrastu to je velika razlika. Da se napravim malo važan, ja sam iz jednog otvorenog sanduka uzeo topovsku čauru, stavio je u cijev i zatvorio zatvarač. Držeći u ruci onaj konpčić, malo sam se pomaknuo ustranu i povukao. Čuo se pucanj, kao pištoljski, samo nekako dublji i „šupalj“. Dečki su počeli skakati kao Indijanci kad se raduju.
 
Pružio sam prigodu uzbuđenim Tonćinim prijateljima prigodu da to i oni obave, što ih je jako obradovalo. Zatim sam u čauru stavio jedan jastučić baruta. Ovaj puta je uz pucanj na usta topovske cijevi liznulo i malo plamena, a kad sam stavio više jastučića, iz topovske je cijevi izletjelo i nekoliko upaljenih jastučića, ali je i prateći zvuk bio impresivniji. Premda sam to i ja želio, ipak se nisam usuđivo staviti granatu. Problem je riješio Tonćo. Donio mi je dugačku okruglu četku za čišćenje cijevi. Prava imitacija granate. Stavio sam je u cijev, čauru napunio jastučićima, pa gurnuo u cijev, zatvorio zatvarač, pa povukao konopčić. Uz mnogo jači prasak, iz cijevi je izletjela četka i otišla daleko prema Jali. Dak smo mi zadivljeno gledali, Gutara je počeo vikati: „Ajmo pucati na orah!“. Naime u vojarni je bilo nekoliko velikih orahovih stabala, punih dozrelih oraha.
 
Brzo smo okrenuli topovsku cijev prema najbližem orahu, pa kroz otvor cijevi naciljali sredinu krošnje. Napunili top i opalili. Četka se kao i ranije prevrtala i bočno udarila u krošnju. Na zemlju je palo mnogo oraha, a dok su neki dečki potrčali da ih pokupe neki je od onih koji su ostali kod topa prestrašeno povikao: „Partizan!“
Kad smo pogledali prema ulazu, vidjeli smo jednog partizana kako nam se žurno približava. Bio je u civilnoj odjeći, ali je preko nekakvog sivog kaputića imao vojnički opasač, dok je na galavi imao partizansku kapu s velikom crvenom zvijezdom. Preko ramenâ i „četnički“ prekrižene na prsima je imao redenike s puščanom municijom, a u desnoj je ruci nosio pušku. Kad nam je prišao veselo je pozdravio: „Zdravo drugovi“ i odmah dodao: „A je l' vi to pucate iz topa? ‚Oćete li dati da i ja opalim jedno dva puta? Nikad nisam puc'o iz topa!“.
 
Praveći se beskrajno važnima, dva puta smo mu priredili top za akciju, a on je samo povlačio konopčić. Radovao se kao dijete. Fala vam drugovi, Radojica će pucati od muke kad mu se pofalim da sam puco iz topa – rakao je na odlasku pozdravivši nas sa: „Smrt fažizmu, drugovi“ i veselo otišao.
 
Budući da više nismo mogli pronaći ni jednu četku, jedan od momčića je negdje našao kanticu bijele uljane boje, nudeći nam da je ulijemo u cijev – što smo i učinili. Prvo smo u cijev stavili čauru napunjenu barutnim jastučićima, zatvorili zatvarač, pa onda natočili boju u ukoso podignutu topovsku cijev. Okupili smo se oko topa i čekali što će se dogoditi. No, kad sam povukao okidač, samo se čulo ono metalno „škljoc“, pa nekoliko sekundi ništa, a onda je počelo nekavo muklo, isprekidano grglanje: gvrvrvrvr – gvrvrvrvr – gvrvrvr… Budući da je bilo sve glasnije i glasnije, prestarašili smo se i pobjegli. Kad smo sutradan ponovno došli, vidjeli smo da se topovska cijev pri vrhu rascvala. Izgleda da je netko pokušao ispaliti granatu, a budući da je zapela na stvrdnutoj boji, eksplodirala je u cijevi.
 
Obilazak vojarne. Veliki plijen zanimljivih stvari
 
Krenuli smo o obilazak vojarne. Svuda su se vidjeli tragovi požara, a na svim je niskim dugačkim zgradama požar urušio krovove. Neke od njih su imale velika dvokrilna vrata. Prišli smo jednoj čija su izgorena vrata ležala na zemlji. Prizor koji sam ugledao s ulaza, bio je zaista ružan. Uz vrata je ležao mrtav konj, s potpuno „rascvalom“ bočnom stranom iz koje su virili dijelovi izbačene utrobe. Budući da se od te strvine širio nepodnošljiv smrad, brzo sam ustuknuo i skoro srušio jednog od Tonćinih prijatelja. On nije bio iznenađen, pa mi je mirno protumačio da je konj od vrućine eksplodirao i da ima još puno takvih konja. Kaže da je on pred zoru čuo njištanje konja i mukle eksplozije. Mislio je da su to topovi, a to se konji „pucali“.
 
Krenuli smo prema jednoj solidno građenoj katnici, na kojoj nije bilo tragova požara. Samo su se u jednoj prostoriji blizu ulaza mogli vidjeti tragovi manjeg požara, a u hodnicima, na stubištu i u drugim sobama vidjeli smo razbacane različite predmete: vojničke porcije, kacige, dijelove odora i mnogo različitih tehničkih predmeta. Bilo je tu i poljskih telefona, a silno sam se obradovao kad sam u jednoj sobi na stolu ugledao njemačku vojničku radiostanicu. Odmah sam je uzeo i krenuo doma. Dečki su pokupili još neke stvari i krenuli za mnom. Radiostanicu, nekoliko telefona i još neke sitnice donijeli smo u moju radionicu, a nešto od onoga što su ponijeli oni su uzeli sebi. Kasnije su mi donosili još neke zanimljive stvari, pored ostalog i jedan električni gramofon, za kakv nisam znao ni da postoji.
 
Sad sam se ja jedno vrijeme mogao potpuno posvetiti svojim pripremama za radio tehniku. Odmah sam pristupio demontaži radio satanice. Joj što je u toj radiosatanici bilo svačega, pa i potpuno različitog od onog što sam ranije kupio. Radiolampe (elektronke) su bile potpuno različite on onih kakve sam ranije viđao. Prije svega bile su manje, a preko staklenog balona im bila je navučena aluminijska cijev s puno kružnih rupica, tako da su podsjećaje na njemačku strojnicu zvanu „šarac“ (MG 36). Bilo je tu velikih i malih zupčanika s vrlo sitnim nazubljenjem, kondebzatora, otpornika i drugog. Sve sam to fino sortirao i složio na veliku policu, na kojoj je već bio složen onaj materijal koji sam ranije kupio.
 
U vojarni cigansko naselje
 
Dok je Tonćo sa svojim društvom stalno negdje kružio gradaom, ja sam se zadržavao kod kuće. Samo sam još jednom, na Tonćino insistiranje  otišao u onu vojarnu, što zaista nisam požalio. Umjesto tmurne slike opožarenih zgrada i razbacanog oružja, ugledao sam živopisnu sliku dinamičnog ciganskog naselja. Nisam znao da su oni kao i Židodovi bili meta njemačkog progona, a u ovom napuštenom vojnom  logoru bilo ih je zaista mnogo, a djelovali su mirnodobski – da se tako izrazim.
 
Dok su se jedni vrzmali oko nekoliko improviziranih ognjišta na kojima se nešto u loncima kuhalo, ili peklo na otvorenoj žeravici, drugi su se bavili najrazlikčitijim aktivnostima. U blizini mjesta gdje sam stajao došlo do nekakvog obračuna između muškarca i žene, dok ostali nisu obraćali pažnju. No, meni ke bilo zanimljivo gledati to skakutanje, prijeteće mahanje šakama i čuti brojne sočne psovke, ali kad je muškarac stvarno počeo ženu mlatiti šakama, ali i nogama – postalo je spektakularno. Priskočio je još jedan Cigo i počeo ih razdvajati, a kad ih je uspio razdvojiti oboje su navalili na njega. Žena je u tomu bila vrlo aktivna, a posebno sočnim psovkama: „Šta te briga, što se miješaš? On je moj čo’jek. Jebo te moj čo’jek. On me ima pravo mlatiti. Ti se ne miješaj. Jebo te moj čo’jek…..“, a uz svu je galamu snažno šakama nasrtala na tog neželjenog spasitelja – sve dok nije pobjegao.
 

Filip Čorlukić, iz knjige Moja sjećanja na minulo stoljeće, http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=173320

Anketa

Tko će biti sljedeći gost Ace Stankovića u protuhrvatskoj emisiji "Nedjeljom u 2"?

Petak, 28/07/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1124 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević