Get Adobe Flash player

I u prvoj Jugoslaviji, i u Drugome svjetskom ratu Crnogorci su doslovno trijebili Albance

 
 
Pitanje Nikoli Masoničiću, visokom službeniku UDBA-e i prvoborcu iz Bara: Što se, na kraju, desilo sa preživjelim Albancima, i onima iz prvog i trećeg ešalona?
http://www.priznajem.hr/wp-content/uploads/2017/03/FELJ011003NOB4.jpg
– Oni su odavde odvedeni brodovima, sve tri grupe, ali se sudbina surovo poigrala s njima. Kod Trogira je bilo ostrvo – centar za obuku, bilo je ljudi i iz drugih krajeva, naročito iz regiona gdje je partizanski pokret bio slabiji. Jedne noći, izvjestan broj ljudi je ukrcan na trošni brod, i kad su bili na stotinjak metera od obale – brod se raspao. Ko nije znao da pliva – potonuo je, a među njima i 30 Albanaca. I to se sad prikazuje kao da je namjerno napravljeno, a u tom potonuću su poginuli i partizani koji nisu znali plivati.
 
Tijekom kolonizacije Kosova
 
Tridesetih godina XX. stoljeća vlast Kraljevine Jugoslavije je otimala zemljište od Albanaca sa područja Đakovice i Peći i dodjeljivala Crnogorcima. Kada su sile Osovine 1941. godine ušle u Jugoslaviju, mnogi Crnogorci su pobjegli u Crnu Goru. Mnogi izbjegli crnogorski kolonisti su se tijekom rata nalazili u Baru. Kosovski Narodno-oslobodilački pokret je početkom siječnja 1944. godine na konferenciji u Bujanu donio odluku o ujedinjenju s Albanijom. Jugoslavenski komunisti nisu priznali tu odluku. Krajem prosinca 1944. godine izbila je pobuna Albanaca na Kosovu protiv vlasti nove Jugoslavije, predvođena od nacionalističkih komiteta, koje su činili balisti.
 
Mobilizacija
 
Jedna od mjera za uvođenje reda na Kosovu sastojala se i u mobilizaciji Albanaca u Jugoslavensku vojsku, kako bi mobilizirano ljudstvo bilo sklonjeno iz žarišta pobune i istodobno dalo doprinos završnim operacijama. Jugoslavensko zapovjedništvo je u siječnju 1945. godine izdalo nalog za mobilizaciju Albanaca s Kosova od 16 do 65 godina. Međutim, albanski partizani željeli su boriti se u okviru Narodno-oslobodilačke vojske Albanije, a ne Jugoslavije. U ožujku 1945. godine na Kosovu i Metohiji uhvaćeno je nekoliko tisuća Albanaca koji su se po planinama skrivali od mobilizacije u jugoslavensku vojsku. 11. ožujka 1945. godine u Đakovici su organizirane demonstracije žena protiv nasilnih mobilizacija sinova, braće i muževa.
 
Jugoslavenski partizani, u suradnji s albanskim partizanskim jedinicama, okupili su veći broj novaka iz Mitrovice, Prizrena, Vučitrna, Podujeva i Prištine (prema nekim izvorima oko 5.400. Albanci su iz općinskih centara okupljeni u vojarni u Prizrenu i na prijevaru razoružani, uz objašnjenje kako će im se oružje dati u Hrvatskoj i Sloveniji. Nakon toga, razoružane Albance preuzeli su naoružani čuvari Srbi i Crnogorci, koji su ih podijelili u tri različite grupe (kolone) i naredili im da marširaju ka Baru. Jugoslavenske vlasti namjeravale su ih uporabiti kao popunu Četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Među mobiliziranima bio je znatan broj sudionika u pobuni na Kosmetu, koji su širili glasine o tome kako će ih kad se ukrcaju u brodove potopiti u more.
 
Kolone
 
Kosovski Albanci su do Bara sprovođeni pješice preko planinskih vijenaca Kosova, sjeverne Albanije i Crne Gore (pravcem Prizren–Kukës–Skadar–Bar, gdje ih je trebao čekati brod za Dalmaciju, da ih pošalje na bojište. Prva kolona od oko 2.500 ili 3.700 ljudi je nakon nekoliko dana stigla u Bar, odakle je poslana u Istru. Druga kolona, od oko 2.472 ili 4.700 osoba, nastupala je putom Prizren–Zhur–Kukës–Puk-Skadar. Albance su partizanske jedinice iz Vranja i Pirota sprovodile do Skadra. Ljudstvo je neprestano forsirano bez obzira na veliki umor i iscrpljenost od dugog puta. Tijekom puta novake su maltretirali, a bolesni su ostavljeni da umru. Albanski izvori navode da su mnogi usput pretučeni i ubijeni, neki zbog pokušaja da ugase žeđ.
 
Crnogorski izvori navode kako je zbog neprijateljske agitacije na čitavom putu dolazilo do "grdnih incidenata". Najprije su mobilizirani Albanci prilikom prevoženja preko Drima pobacali nekoliko sprovodnika u vodu. Navodno, to se ponovilo i kada su prevoženi preko Bojane, ali se sve svršilo bez težih posljedica. U Skadru su Albanci predati 10. crnogorskoj brigadi, koja je imala zadatak sprovesti ih do Bara. Crnogorci su, prilikom susreta, Albance s bijelim kapama nazivali balistima. Formirana je kolona od 12 grupa. Uz kolonu su, na određenom rastojanju postavljeni borci iz Desete brigade. Po nekim svjedočanstvima, 31. ožujka u blizini Ulcinja odvojeni su bolesni i ranjeni, pod izgovorom da ih vode na oporavak u bolnice u Crnoj Gori. O njihovoj sudbini se nakon toga više ništa ne zna.
 
Manji sukobi
 
Kada su počeli pristizati u Bar, 1. travnja 1945. godine, kolona je razvučena nekoliko kilometara kroz Barsko polje, a ljudi su bili izmoreni i izmučeni. Tada se dogodio incident koji je bio uvod u pokolj koji je uslijedio. Po jednoj verziji, negdje u polju jedan od albanskih mladića ubio je crnogorskog vojnika koji mu nije dao piti vodu, nakon čega su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Po drugoj verziji, jedan Albanac zgrabio je pušku od crnogorskog sprovodnika na spavanju i ubio ga. Ubojica je potom pobjegao u masu, ali je ubijen neki mladić koji je časniku navodno pokušao uzeti pištolj. Sukobi su izazvali silno ogorčenje i spremnost na osvetu među Crnogorcima. Oni su zaposjeli položaje oko puta kuda se kolona kretala, kao i oko zgrade u Baru gdje su se trebali smjestiti novaci.
 
Pokolj
 
Mobilizirani Albanci zatvoreni su u veliku zgradu pod nazivom "Monopol duvana", površine od približno 300 m2, s dvorištem okruženim visokim zidinama. Crnogorski partizani bili su veoma neprijateljski raspoloženi prema njima, a jedan od časnika ih je dočekao riječima: „Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana. Tada je straža izdvojila 16 osumnjičenih za ubojstvo crnogorskog sprovodnika i odvela ih. Prema crnogorskoj verziji, masa je počela prosvjedovati, a neko je je bacio prokrijumčarenu bombu u pravcu stražara, nakon čega se začuo povik: "Pobuna Šiptara!" Stražari su prvo pucali u vis, a kada se gomila uspaničila, počeli su pucati i po ljudima. Kada su Albanci u koloni čuli paljbu, počeli su bježati prema planinama, nakon čega je uslijedila potjera i trenutna egzekucija.
 
„U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo djelovati po gustoj gomili, koja je u panici počela bježati na sve strane. Na povik 'Pobuna' stupila je u djelovanje satnija Zapovjedništva mjesta, a i svi građani koji su imali oružje. Mobilirani Albanci su počeli u neredu bježati prema sjeveru, ka brdima. Jedna bojna Desete brigade bila je u Starom Baru. Obaviješten o pobuni, on je u streljačkom stroju stao pred tu masu. To je bio strašan prizor. Poginulo je oko 400 ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno (politički povjerenik Primorske operativne grupe). Prema albanskoj verziji, čim su novaci dovedeni unutar zgrade "Monopola", Crnogorci su okrenuli puškomitraljeze prema njima i otvorili vatru. Oko 14 sati napadnuti su sa četiri strane svim vrstama oružja kao što su automati, mitraljezi, ručne bombe, pištolji i sl. Istodobno, vatra je otvorena i na novake koji su se nalazili u dvorištu "Monopola". Jedan od preživjelih, Azem Hajdini, svjedoči da je u zgradi bilo oko 1.000 ljudi, unutar dvorišta oko 2.200 do 2.500 ljudi, a neki su ostali na ulici ispred dvorišta.
 
Prostor dvorišta pretvoren je u rijeku krvi, a zgrada je uništena, s tijelima stotine mladića unutar nje. Po svjedočenjima preživjelih, pokolj je bio pripremljen, a unaprijed su bile pripremljene i iskopane jame. U Baru su se tada nalazile Deseta crnogorska brigada, oko stotinjak boraca Zapovjedništva mjesta, dijelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, i gomila naoružanih ranjenika, izbjeglica i mještana. Dijelovi 46. srpske partizanske divizije, sastavljene od Vranjanaca i Piroćanaca, su u Baru također sudjelovali u ubojstvima.  Pored partizana, bilo je i mještana koji su aktivno sudjelovali u pokolju. U ubojstvima su također sudjelovali i srpski i crnogorski civili protjerani s Kosova. Međutim, bilo je i mještana koji su albanske mladiće skrivali po kućama ili u stogovima sijena. Tijela žrtava bacana su u jame, u more, spaljivana ili zakopavana u masovnu grobnicu, pet kilometara od Starog Bara. Preživjeli Albanci koji su uhvaćeni su poslati na bojište.
 
Broj žrtava
 
Nikada nije točno utvrđeno koliko je Albanaca ubijeno toga dana. Brojke se kreću od 400 do 450 ljudi (službeni partizanski kroničari), do 1.500 do 2.000 (albanski povjesničari). Postoje i procjene prema kojima je tada u Baru ubijeno čak 4.300 ljudi.
 
Posljedice
 
Dan kasnije, smijenjen je i degradiran cijeli zapovjedni stožer, na čelu sa Gašom Markovićem. Međutim, nitko nije ozbiljnije kažnjen, a Boško Đuričković, politički povjerenik Primorske operativne grupe, je na neki način opravdavao svoje jedinice: „Naši vojnici bili su izazvani na najsvirepiji i najneljudskiji način, pa je zbog toga i došlo do te tragedije. Teško je bilo tražiti od prekaljenih ratnika, pod oružjem, u ratu, da ih se ubija, a oni da to nijemo podnose. Ovaj događaj je bacio ljagu na partizanski pokret i Bar u cjelini, jer je ostao upamćen kao najveća egzekucija na tim prostorima. U SFRJ je ovo bila tabu-tema o kojoj se desetljećima šutjelo
 
Masovna grobnica žrtava barskog pokolja otkrivena je tek nakon više od pola stoljeća. Otkrio ju je 17. rujna 1996. godine kosovski povjesničar, prof. dr. Zekeria Cana. Godine 1996. kosovski redatelj Ekrem Kryeziu, u produkciji Radiotelevizije Albanije, snimio je Viktimat e Tivarit, TV-film posvećen pokolju.(Vikipedija)
 

Teo Trostmann

Ubojstvo koje nikada nije razjašnjeno

 
 
Vlado (Vladimir) Singer, (Virovitica21. listopada 1908. – Stara Gradiškalistopad 1943.), bio je hrvatski političar, član ustaškoga pokreta.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/9/9d/Vlado_Singer.jpg/175px-Vlado_Singer.jpg
Vlado Singer
 
Vlado (Vladimir) Singer rodio se u Virovitici 1908. godine u hrvatskoj židovskoj obitelji (poslije se u životu preobratio na katoličku vjeru i smatrao se Hrvatom). Političku aktivnost započeo je tijekom studija u Zagrebu, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Središnja je osoba tajnih nacionalnih skupina, a javno predvodi sveučilištarce u društvu Kvaternik. Uz njega glavni akteri bili su Branimir JelićMladen Lorković, i Eugen Dido Kvaternik smatrajući da su dotadašnje političke formacije preživljene i da treba stvarati novi pokret koji bi bio nositelj revolucionarne borbe. U ožujku 1932. godine, točnije 6. ožujka, organizira demonstracije na sveučilištu protiv diktature kralja Aleksandra. U ožujku 1933. godine pokreće i uređuje glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije Naša gruda, prve nezavisne novine koje izlaze u Hrvatskoj za vrijeme diktature. Prvi broj Naše Grude: Omladinskog lista za suvremena pitanja izašao je 1. ožujka 1933. godine a urednici su mu bili Singer i pjesnik Ivo Lendić.
 
Nakon samo dva broja odlazi, u ljeto 1933. godine, u emigraciju. Nastanjuje se u Beču. U njegovom stanu neko se vrijeme 1934. godine sklanjao i Eugen Dido Kvaternik. U ožujku 1934. godine uhićen je u Beču od austrijskoga redarstva na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u prosincu 1933. godine. Nakon šest mjeseci je pušten i odlazi u Italiju. Tamo boravi u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon Marseilleskog atentata ponovno je uhićen. Bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana. Prema Eugenu Didi Kvaterniku jedini je od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je bio odan. Opisivali su ga kao vrsnog organizatora.
 
NDH i smrt
 
U travnju 1941. godine vraća se u Zagreb s Pavelićem i drugim ustašama iz emigracije. U svibnju preuzima vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana. Kada je sredinom lipnja osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS), preuzima ured II (obavještajna služba). U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera talijanske druge Armate (okupacijska sila u dijelovima pripojenim Italiji i talijanskoj okupacijskoj zoni u NDH) o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje čitave Hrvatske u pet etapa, o čemu je obavijestio državno vodstvo:
·         prva etapa: područje iz Rimskih ugovora
·         druga etapa: reokupacija druge zone
·         treća etapa: reokupacija treće zone
·         četvrta etapa: okupacija Hrvatske do Save i
·         peta etapa: zaposjedanje sjeverne Hrvatske do Drave.
 
Kada su komunisti14. rujna 1941. godine, izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, na zahtjev Nijemaca kao odgovoran uhićen je i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je i pogubljen. U Jasenovcu je neko vrijeme bio zatočen zajedno s Vladkom Mačekom, u zimi 1941.-1942., o čemu je ostavio opširno izvješće, odnijeto 1945. godine u emigraciju. Suvremenici i suradnici njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika a ne s odgovornošću za navedenu komunističku sabotažu. Ubojstvo Vlade Singera nikada nije razjašnjeno, a niti tko je za to izdao nalog. (t.t.)

Hrvatski Junak i Ustaška mladež u Virovitici 1939. – 1942.

 
 
Prve organizacije hrvatske mladeži bila su društva Hrvatskog sokola koja su se borila protiv mađarizacije i germanizacijena kontinentu te talijanizacije na obali, a u svom djelovanju smatrali su se »narodnom vojskom« te su si zadali za cilj buđenje narodne svijesti i poticanje svih pojedinaca na žrtvu za svoj narod. Geslo hrvatskih sokola glasilo je: »U desnici snaga, u srcu odvažnost, u misli domovina!«. Hrvatski Sokol je u Virovitici osnovan u travnju 1906.g. ali Prvi svjetski rat prekinuo je svaku aktivnost u Hrvatskom Sokolu čiji su članovi sa zadovoljstvom dočekali raskid državno-pravnih odnosa sa Austro-Ugarskom ne znajući da ih u novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca očekuje još teža borba za slobodnom hrvatskom misli.
http://www.dragovoljac.com/images/images2016/razno3/u3.jpg
Na sokolskom saboru u Novom Sadu 28. lipnja 1919. godine došlo je do sjedinjenja Hrvatskih, Slovenskih i Srpskih sokolskih društava u novi Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Ljubljani koji je ubrzo promijenio ime u Jugoslavenski Sokolski Savez. Nezadovoljstvo Hrvata ovakvim sjedinjenjem je tinjalo a već 1921.zagrebački Sokol je istupio iz Jugoslavenskog sokolskog saveza te uzeo staro ime – Hrvatski sokol. Njegov primjer slijedila su brojna društva po Hrvatskoj u kojima su se Hrvati osjećali ugroženi velikosrpskom propagandom i odlučili su se na ponovni osnutak Hrvatskog sokolstva. Nakon odvajanja i obnove Hrvatskog sokola u Zagrebu, počele su se javljati trzavice i odvajanja i u drugim društvima i župama pa je tako i u Virovitici 1924. ponovno utemeljen Hrvatski sokol čije je članstvo bilo iznimno brojno jer su se mnogi učlanili u društvo kako bi živjeli hrvatskim duhom. Hrvatski sokol je tako postao jedan od vidova borbe protiv velikosrpske politike. Članstvo Hrvatskog sokola stalno je raslo što nije odgovaralo tadašnjoj vlasti pa su raznim sredstvima to kočili i sprječavali. U društvo se učlanjuju obrtnici, trgovci, činovnici, učitelji i đaci, a članstvo u Hrvatskom Sokolu postaje svojevrsna iskaznica nacionalnih, hrvatskih osjećaja.
 
Političko stanje u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Virovitici, bilo je prožeto idejom o samostalnoj Hrvatskoj koja je „zarazila“ seosko i gradsko hrvatsko stanovništvo. Nakon atentata u beogradskoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike i smrti Stjepana Radića, kralj Aleksandar Karađorđević je radi krize u državi uveo diktaturu. Jedna od mnoštva odluka koja je trebala služiti režimu, a u svrhu blokiranja jačanja demokratskih i nacionalnih ideja, bila je odluka kralja Aleksandra o stavljanju tjelesnog odgoja mladeži pod snažnu kontrolu države, kao sredstva za ostvarenje integralnog jugoslavenstva bez opasnih „plemenskih“ predznaka. Tako je koncem prosinca 1929.g.osnovan novi Sokolski savez kraljevine Jugoslavije a raspuštene su sve druge gimnastičke organizacije. Na izvanrednoj skupštini Hrvatskog Sokola u Virovitici zaključeno je da će se društvo likvidirati kao i ostala hrvatska sokolska društva diljem države. Očito da je vlastima smetao snažan Hrvatski sokol a kako za njegovo ukinuće nisu imali pravog razloga, ono je zamaskirano zabranom rada i drugih tjelovježbenih društava. Članovima Hrvatskog sokola bilo je potpuno jasno da u novoj sokolskoj organizaciji ne mogu imati nikakvu drugu nego podređenu ulogu, te da će se u njoj nastaviti politika koja se vodila u prijašnjem Jugoslavenskom sokolskom savezu. Nakon zabrane djelovanja Hrvatskog sokola, tek rijetki pojedinci nastavljaju s radom u Sokolskom društvu, a dobar dio njih i pod prisilom vlasti.
 
Sokol Kraljevine Jugoslavije je bio pod pokroviteljstvom dvora, a kralj Aleksandar i predsjednik vlade general Živković osobno su se angažirali u radu ove organizacije, što je osiguralo financije i infrastrukturu, prepuštajući joj cjelokupan tjelesni odgoj mladih naraštaja. Tako je ovim društvima, povjerena vodeća uloga u tjelesnom odgoju mladeži i promicanju ideje jugoslavenskog unitarizma. Na školama se čak morala predavati ideologija jugoslavenskog sokolstva, a nastavnici redovito izvještavati nadležne organe o tome koliko je učenika upisano u Sokol.
 
Dok se nakon uvođenja kraljevske diktature mladeži nametao jugoslavenski sokol, pokušalo se hrvatsku mladež organizira u hrvatski nacionalni savez, ali su to jugoslavenske vlasti blokirale svojim zabranama. Prema napisima iz virovitičkog tiska, već u siječnju 1937.g. u Virovitici je boravio izaslanik glavnog vodstva Hrvatskog junaka iz Zagreba Dr. Cicak sa zadatkom da osnuje organizaciju Hrvatski Junak. U Virovitici se našlo nekolicina bivših članova Hrvatskog sokola zainteresiranih za osnivanje ali kako se u to vrijeme nije smjelo govoriti o Hrvatima a još manje osnovati hrvatsko društvo, vježbe su strogo zabranjene dok ne stigne odobrenje od savske Banovine. Odobrenje za rad organizacije Hrvatski Junak od strane Savske Banovine nikad nije stiglo.
 
Uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum između tadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika HSS dr. Vladka Mačeka o stvaranju autonomne Banovine Hrvatske. Tada se naime očekivala i ponovna uspostava Hrvatskog sokola o čemu je izjavu dao i dr. Maček; Prema nama Hrvatima zauzeo je slavenski sokolski savez takvo stanovište, da ni jedan Hrvat, koji ima i malo narodnog ponosa, ne može preko toga nikada prijeći. Zato je, kako rekoh, moje mišljenje, da ponovni osnutak sokolstva među Hrvatima, pa bilo i pod hrvatskim imenom, nema nikakvog smisla. I ja uviđam da je potrebno osnovati i među Hrvatima gimnastičku organizaciju, ali na posve drugoj osnovi koja će odgovarati i duhu hrvatskog naroda i današnjim prilikama.[1] Nakon diskusije o organizaciji tjelovježbe u Banovini Hrvatskoj, formirana je organizacija Hrvatski junak koja je imala za zadaću okupiti svu hrvatsku mladež a na čelo mu je postavljen kao vrhovni starješina hrvatski narodni zastupnik za Zagreb Milutin Majer. Zadatak je toj organizaciji da prikupi gradsku omladinu, te da odgoji hrvatskom narodu čestite, narodnim tradicijama vjerne, za život i borbu duševno i tjelesno spremne sinove i kćeri.[2]
 
Hrvatski junak je bila organizacija mladeži u kojoj su mogli biti aktivni članovi samo mlađi od 21.godine dok u vrhovnom vodstvu kao i na časničkim mjestima mogu biti i stariji. Redovitim članom postaje Mladež od 14. do 21. godine života. Junačku mladež sačinjavali su Poletnici od 7. do navršene 11. Godine te Naraštaj od 11. do navršene 14. godine. Osim toga u Junaku može biti svaki pošten Hrvat i Hrvatica, koji su stariji od 21 godine. a sačinjavaju Junačku zaštitu, koja zapravo i omogućava razvoj i djelovanje junačke mladeži i redovitih članova. Junačku zaštitu sačinjavaju potporni članovi, roditeljski zbor i starija braća. Hrvatski Junak mogao se osnivati samo u gradovima i trgovištima dok se odgoj seljačke mladeži prepuštao Seljačkoj slozi. Prve organizacije Hrvatskog Junaka osnovane su u Zagrebu, pa zatim u Karlovcu, Varaždinu, Požegi, Osijeku... Početkom 1940.g. organizacija Hrvatski Junak broji preko 60.000 članova. Junačko geslo je: ˝Za Boga i Hrvatsku!˝ a pozdrav je: ˝Za Dom˝ ili ˝za domovinu˝.
 
Djelovanje Hrvatskog junaka u Virovitici
 
Hrvatski junak stijeg u Virovitici, u listopadu 1939. kreće sa intenzivnijim radom i vježbama, što se odražava na naglom porastu članova. Stiglo je i odobrenje Banske vlasti Banovine Hrvatske, da školska mladež može nesmetano vježbati u Hrvatskom junaku, gdje imaju priliku uz očeličenje svojih mišića i tijela steći i odgoj u pravom hrvatskom duhu. U izvješću realne gimnazije Virovitica za 1939./40. čitamo:  Hrvatski junak  je u svojoj biti odgojna organizacija koja odgaja hrvatsku mladež i u duhovnom i u duševnom pogledu, kao i u tjelesnom, čemu služe redoviti sastanci i raznovrsne tjelovježbe. „Hrvatski junak“ je naišao među omladincima ove škole na razumljiv interes i odaziv. Na osnovu odobrenja Odjela za prosvjetu učenici su se upisali u mjesni Stijeg, budući da đački za sada ne postoji.[3]
 
To je jedino hrvatsko društvo, koje je formalno dozvoljeno od vlasti, i to 29. IX. 1939. Za vrijeme diktatorskih režima sva hrvatska društva na srednjim školama su raspuštena i zabranjena pod prijetnjom izgona iz svih srednjih Škola u državi.Od 29. listopada do 5. studenog 1939. Savez Hrvatskog junaka u Zagrebu upriličio je tečaj za izobrazbu prednjaka a Virovitički stijeg šalje dvojicu najvrijednijih članova vježbača.
 
Prva skupština uz pozdrav „Za dom“ i pjesmu „Lijepa naša“
 
Hrvatski junak - stijeg Virovitica, održao je 3. Ožujka 1940.g. u gombaoni realne gimnazije svoju prvu redovitu glavnu godišnju skupštinu na kojoj je izabrano prvo vodstvo; starješina Mihovil Petračić, stjegovođa Josip Odicki ml., zamjenik stjegovođe Josip Kuzman, zapovjednik Franjo Bakić, tajnik Franjo Vargović blagajnik Franjo Treber, knjižničar Franjo Bakić ml. te odbornici: Vjekoslav Bunjevac, Slavko Crnjak, Antun Kovač, Albert Paloš i Ivan Šokac. Nadzorni odbor: Ivo Kovačević, Egon Rojc, Gjuro Tarle, Franjo Golub, Antun Odicki i Gusta Požežanac. U odbor Junačke zaštite birani su: starješina Mihovil Petračić, zamjenik starješine Dr. Živko Vukasović i Mirko Bezić, tajnik Franjo Vargović, odbornici: dr. Milan Badovinac, Franjo Bakić ml., Josip Kauf, Slavko Kovačević, Josip Krones, Josip Kuzman, Aleksandar Langer, Mirko Ljubić, Josip Markovinović, Josip Odicki ml. i Franjo Treber.
 
Stijeg u Virovitici u tom trenutku broji 209 izvršujućih, od čega 30 članova, 26 članica, 26 članova đaka izvidnika, 28 šegrta izvidnika i 58 poletnika – učenika osnovnih škola. Članovi polaze marljivo vježbe pogotovo otkako je Junak uselio u prostranu i lijepu dvoranu gimnazijske gombaone. Jedina smetnja radu je što stijeg nema još dovoljno vježbaćih sprava budući da Jugosokol nije vratio sve nekadašnje sprave Hrvatskog sokola koje mu je gradska općina za vrijeme diktature dala na uporabu.[4] Skupština je završena pozdravom „Za dom“ i pjevanjem „Lijepe naše“ a poslani su i brzojavni pozdravi vođi hrvatskog naroda dr. Vladku Mačeku i vrhovnom starješini dr. Milutinu Majeru.
 
Prva veselica
 
Tjedan dana nakon glavne skupštine Hrvatski junak stijeg Virovitica priređuje u prostorijama Katoličkog doma prvu društvenu veselicu kojoj pristup imaju samo članovi i članice svih kategorija Hrvatskog junaka i po njima uvedeni gosti. Izaslanik saveza Hrvatskog junaka u Zagrebu Ante Jakaša održao je veoma lijepo i sadržajno predavanje o ciljevima i zadaći mladeži okupljene u Hrvatskom junaku.
 
Prosvjetna sekcija
 
Početkom travnja 1940. osnovana je prosvjetna sekcija stijega Hrvatskog junaka u Virovitici a odlučeno je da se predavanja održavaju svakog četvrtka navečer u prostorijama Hrvatskog katoličkog doma za članstvo dok za đake nedjeljom prijepodne u Gimnaziji. Odgoj hrvatske mladeži u organizaciji Hrvatski junak nije samo gimnastički već se naročita pažnja posvećuje duševnom odgoju hrvatske mladeži. Zato se traži od građanstva doniranje knjiga za duševno jačanje mladeži.
 
Posljednjeg dana travnja 1940. Hrvatski junak je preuzeo organizaciju obljetnice smrti Zrinskog i Frankopana. Ujutro su održane svečane mise zadušnice uz cjelokupno članstvo i mnogobrojno građanstvo. Navečer je u dvorani Lazić održana svečana akademija kojoj je prisustvovao starješina Hrvatskog junaka Mihovil Petračić. Dvorana Lazić bila je upravo premalena da primi mnogobrojne posjetioce koji su došli da izvrše svoju patriotsku dužnost. Simbolička vježba „Borba za slobodu domovine“ koju su junaci izveli vrlo efektno. Zatim proste vježbe dječaka poletnika, muškog naraštaja učenika realne gimnazije, kao i vježbe članova izvedene su savršeno. Vježbe naučničkog naraštaja izvedene su dobro a ritmičke vježbe izveli su učenici gimnazije precizno pa su pobrali buran pljesak. Članice su izazvale svojom lijepom pojavom u prostim vježbama koje su odlično izvele, ugodan utisak kod gledalaca. Program je završen efektnom izvedbom Skupine i razvićem hrvatske trobojke te vježbama na ručama gdje su se istakli Josip Odicki, Franjo Bakić i Štef Šerbeđija. Sve tri posljednje vježbe složio je Odicki dok je sve točke na klaviru pratio Ivan Vincetić. Ovom prvom većom priredbom naši su hrvatski junaci osvjetlali sebi lice i izvršili dostojno svoju hrvatsku i patriotsku dužnost.
 
Prva javna vježba i posveta zastave
 
Početkom svibnja Hrvatski junak je organizirao izlet članstva u planinarsku kuću na Vražje Vršće. Počelo se i sa planiranjem organizacije prve javne vježbe koja je trebala biti održana na Junački blagdan koji Hrvatski junaci u cijeloj zemlji slave prve nedjelje u lipnju u spomen na dan krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Ta proslava je zbog tehničkih poteškoća pomaknuta na 16. Lipnja 1940.g. kada je održana prva javna vježba i posveta zastave Hrvatskog junaka stijeg Virovitica. Zastava je izrađena još u svibnju a Josip Odicki je izradio i ukrasni vrh za stijeg te zastave čiji je kum na posveti bio August Grgić iz Jurišićeve ulice br. 2.   
 
Posveta zastave obavljena je u župnoj crkvi poslije mise, sveukupno članstvo Junaka došlo je korporativno na misu zajedno sa kumom Grgićem te izaslanikom starješinstva Dr. Vladimirom Cickom. Zastavu je posvetio otac Norberto Žalig, koji je održao lijepu propovijed istakavši rad Hrvatskog junaka i njegov program prema kojemu treba odgajati hrvatsku mladež u vjerskom, moralnom i patriotskom duhu tako da ta mladež bude sposobna primiti na sebe borbu svojih otaca za Boga i Hrvatsku. Poslijepodne iza Gimnazije održana je javna vježba na kojoj su gostovali i Hrvatski junaci iz Bjelovara. Nastupile su sve kategorije članstva kao i pomladak te su izveli vježbe vrlo dobro. Kao zadnja točka obavljen je svečani zavjet Junaka. Stjegovođa Odicki čitao je formulu toga zavjeta a sveukupno članstvo je na to odgovaralo.  Članstvo je na to obavilo zavjet na zastavu da će biti vjerno toj zastavi i onoj devizi koja je na istoj napisana tj. Bogu i Hrvatskoj. Nakon zavjeta odsvirala je glazba Lijepu našu. Ovom javnom vježbom dokazao je Junak što se može učiniti kada se imade volje, energije i ljubavi a onima koji vode to društvo želimo da ovako i dalje nastave. Ova javna vježba može im služiti na diku. Dokaz da je društvo koje je osnovano tek pred godinu dana uhvatilo korijen među virovitičkom omladinom.[5]
 
Prvo gostovanje izvan Virovitice
 
Uslijedilo je 11. Kolovoza 1940.g. i prvo gostovanje Hrvatskog junaka izvan Virovitice i to na posveti zastave Hrvatskog junaka u Bjelovaru. Sudjelovali su na javnoj vježbi gdje su nastupili s nekoliko prostih vježbi i vježbama na spravama. Virovitički stijeg radi neumorno, nastojeći žilavom borbom očeličiti duh i mišice, kako bi nam bilo omogućeno postići što pozitivnije rezultate. [6]  U Bjelovaru se pokazalo da Virovitičani odskaču jer imaju više treninga i nastupa, a naročito se to odnosilo na vrsne vježbače Josipa Odickog ml., Franju Mađarevića, Belu Pala i Melaniju Lazić koji su pobrali ogroman aplauz.
 
Samo par dana nakon nastupa u Bjelovaru, Hrvatski junak je održao izlet pješice u Koriju gdje je sa Seljačkom Slogom održao javni nastup. Krajem kolovoza 1940. godine Hrvatski junak je dao šivati svoju izletničku odoru.
 
Hrvatske junakinje
 
Melanija Lazić, kćerka postolara iz Kačićeve ulice, poslana je na tehnički tečaj Hrvatskog junaka u Zagreb, kako bi stekla potrebna znanja za vođenje Hrvatski junakinja. Prva sjednica Hrvatskih junakinja održana je 3. rujna 1940. na kojoj je biran odbor: pročelnica Melanija Lazić, zamjenica Margita Tikas, zapovjednica Matilda Šisler, tajnica Katarina Langer, a još su članice odbora: Ema Vargović i Helena Benković. Dva tjedna nakon sjednice boravila je u Virovitici savezna zapovjednica hrvatskih Junakinja prof. Jelena Lončar i pregledala rad Hrvatskih junakinja. Sve kategorije od najmlađih izvele su pred njom vježbe. Iza toga održala je lijepi govor bodreći ih na daljnji rad naglasivši da je zadovoljna sa dosadašnjim radom. Javna vježba Hrvatskog junaka u Suhopolju održavana je 6. listopada 1940. na kojoj su nastupili Junaci i Junakinje stijega iz Virovitice sa naraštajem i pomlatkom. Sve su točke izvedene na opće zadovoljstvo, pa su vježbači i vježbačice nagrađeni obilnim pljeskom publike.
 
Osnivanje župe u Virovitici
 
Početkom listopada je osnovana i župa Hrvatskih Junaka u Virovitici u koju spadaju postojeći stjegovi Daruvar, Slatina, Suhopolje i Virovitica kao i budući stjegovi u Kloštru Podravskom i Pitomači koji se nalaze u osnutku. Krajem studenog 1940. održana je druga redovita skupština Hrvatskog junaka u Virovitici. U prisustvu lijepog broja izvršujućih i potpornih članova u gimnastičkoj dvorani gimnazije starješina stijega Mihovil Petračić, školski nadzornik, podnio je izvještaj o radu. Prošle godine održano je 17 sjednica upravnog odbora, jedna sjednica starješinstva i dva sastanka prosvjetnog odbora. Junak broji 243 izvršujuća član a vježbe je redovito polazilo 36 izvidnika gimnazijalca, 23 izvidnika šegrta i 76 poletnika pučkoškolaca. Izabran je i novi odbor: starješina Mihovil Petračić, zamjenici st. Dr. Živko Vukasović, Martin Balić i Mirko Bezić, stjegovođa Josip Odicki ml., zapovjednik Antun Odicki, tajnik Franjo Vargović, tajnik 2 Slavko Krones, blagajnik Franjo Treber, blagajnik 2 Antun Odicki, knjižničari Stjepan Zdjelar i Slavko Krones, vođa naraštaja Albert Paloš. Odbornici: Franjo Bakić, Slavko Crnjak, Antun Kovač. Preglednici: Ivo Kovačević, Đuro Korbelik, Martin Grkčević, Dragutin Pavoković i Josip Markovinović. Stjegovođa đačkog stijega je Ivica Vukasović a zamjenik Boris Degoricija. Đački stijeg broji preko 90 članova. Organizacija Hrvatski junak je na kraju 1940. godine brojila preko 100.000 članova. U novu radnu godinu organizacija ulazi s novim nadama, pozivajući u svoje redove svu hrvatsku narodnu omladinu i sve one starije kojima leži na srcu napredak te naše narodne uzdanice.[7]
 
Hrvatski junak u 1941.
 
Slijedeća, 1941.godina je započela komemorativnim sastankom sredinom veljače povodom smrti Matije Gupca u dvorani gimnazije sa prigodnim predavanjem. Zatim je aktivnost u Hrvatskom junaku nastavljena u ožujku, šetodnevnim Župskim tečajem koji su završili kod junaka: Borislav Degoricija, Milan Foret, Ivan Ivanušić ml., Slavko Krones, Franjo Mađarević, Ivan Neff, Eduard Odicki, Albert Paloš, Bogumil Šmit, Ivan Šokac, Ivica Vukasović a kod junakinja: Katica Langer, Zdenka Nikolić i Adela Pereković. Svrha tečaja bila je odgojiti i usavršiti najsposobnije članove stjegova za rojnike, odnosno one koji su do sada bili pripravnici osposobiti za članove spremne preuzeti najodgovornija mjesta u stjegovima. Roj broji od 12 do 18 članova.
 
Propast Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
 
Kraljevina Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu što je zahtijevala Njemačka. Kao odgovor na ovo potpisivanje u Beogradu je došlo do vojnog puča kojim je srušena Vlada Kraljevine Jugoslavije proistekla iz sporazuma Cvetković-Maček. To je ovu državu dovelo u novu krizu. Došlo je do sastavljanja pučističke vlade na čelu s generalom Simovićem.  Odgovor sila Osovine, odnosno Trojnog pakta i njihovih zemalja saveznica na čelu s Njemačkom je bio napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Pokazalo se da je ova napadnuta država nespremna i nesposobna za obranu, da je nitko ne želi braniti, a ponajmanje hrvatski narod. Uslijedilo je otkazivanje poslušnosti zavojačenih Hrvata u kraljevskoj vojsci i njihove pobune, a u nekim hrvatskim gradovima je proglašena hrvatska državna nezavisnost. Kao rezultat svih tih zbivanja nastala je Nezavisna Država Hrvatska.
 
Kotarska oblast je odredbom od 11. travnja 1941. donijela odluku da se Sokolsko društvo u Virovitici sa svim podređenim sokolskim četama po selima raspušta kao protuhrvatsko i protudržavno društvo i sva imovina zapljenjuje u korist Nezavisne Države Hrvatske. Vi dobro znate da su i Sokoli jedna srpska vojska, jedna predstraža srpstva koja je imala rastočiti i uništiti hrvatski narod, to je hrvatska državna vlada svojim dolaskom proglasila sokolske domove imovinom NDH i privela ih prvotnoj svrsi.[8] Svu imovinu Sokolskog društva u Virovitici preuzeli su već 12. travnja 1941. Mihovil Petračić, Aleksandar Langer i Josip Odicki ml. Napokon, zabranom rada Sokolskog društva u Virovitici, Hrvatski Junak je došao do toliko željenih gimnastičkih sprava koje su još prije 20 godina teškim odricanjem prikupili članovi Hrvatskog Sokola.
 
Nastup u Zagrebu i proslava Antunova u Virovitici
 
Hrvatski junak iz Virovitice nastupio je i na proslavi Hrvatskog junačkog dana, 29. svibnja 1941. u Zagrebu sa jednom točkom nazvanom „Borba Hrvata“. U virovitičkoj proslavi imendana Poglavnika Ante Pavelića, održanoj 12. lipnja 1941.g., sudjelovali su velikoj povorci i članovi Hrvatskog Junaka. Povorka je prošla kroz sve glavne ulice a sve su kuće bile okićene ponosnim hrvatskim trobojkama a svi prozori cvijećem, svijećama i slikama. Osobitu veselu pažnju i oduševljenje su pobudili članovi najmlađe hrvatske uzdanice, poletnici Hrvatskog Junaka, koji su stupali ozbiljno i bili najneumorniji u iskazivanju svoga velikoga zanosa.[9]
       
Hrvatski junak prelazi u Ustašku mladež
 
Posljednja aktivnost Hrvatskog junaka u 1941.godini bio je sastanak župskog vijeća, 15. lipnja 1941. u Hrvatskom domu gdje je najavljena župska priredba za 3. kolovoza u Virovitici. Poslijepodne je održan sastanak sveukupnog članstva u dvorani Hrvatskog doma a savezni izaslanik Vladimir Brlek održao je govor o zadacima Hrvatskog Junaka u NDH.
 
Župska priredba ipak nije održana jer je Odredbom Poglavnika od 12. srpnja 1941. sva hrvatska mladež morala biti organizirana u Ustaškoj mladeži pa tako svi članovi Hrvatskog junaka prelaze u novu organizaciju nazvanu Ustaška mladež. Zato je stijeg Hrvatskog junaka u Virovitici održao svoju zaključnu sjednicu dana 26. kolovoza 1941. na kojoj je ovaj prijelaz zaključen. Cijela imovina župe Hrvatskog Junaka pripala je Logoru Ustaške mladeži a imovina stijega Virovitica pripala je Taboru Ustaške mladeži u Virovitici.
 
Ustaška mladež
 
U novonastalim okolnostima pazilo se da hrvatska mladež ne padne pod strani tj. nacistički utjecaj. U srpnju 1941. Ivan Oršanić kaže „predložio sam Poglavniku da se osnuje Ustašku Mladež kao jedinu organizaciju, i da ću ja biti zapovjednik. Obojica smo znali da se ta organizacija osniva da se mladež učini nezavisnom od Nijemaca i da se organizacija učini jedinom tako da se ne mogu osnivati drug e .  [10] “Ustaška mladež „je stvorena s izričitim ciljem da se spriječi nacistički utjecaj na našu mladež“.[11]
 
Zakonskom odredbom o osnivanju Ustaške mladeži cjelokupna mladežsvrstana je u četiri dobne skupine podijeljene po spolovima. Odredbom je Poglavnik naredio da svaki pripadnik hrvatske mladeži od 7. do 18. godine, bez obzira je li đak ili radnik, kao i svaki sveučilištarac, mora stupiti u Ustašku mladež. Od te su se obveze izuzimali svi nearijevci, odnosno nehrvati.
 
Ustaška uzdanica okupljala je djecu od 7 do 11 godina. Ustaški junaci su bili djeca od 11 do 15 godina. Ustaška Starčevićanska mladež obuhvaćala je mladežod 15 do 21 godina te sveučilištarci. Na čelu pojedinih grana djelovanja Ustaške mladeži bili su odjelni upravitelji za: vojničku prednaobrazbu, duhovni odgoj, promidžbu, umijeće, tjelovježbu, zdravstvo, društveno-gospodarsku brigu te kućanstvo (samo za žensku mladež). Ustaška mladež obrazovala se u ustaškom duhu u svim segmentima svoje organizacije, od Uzdanice do Ustaškoga junaka i Ustaške Starčevićeve mladeži. Program obrazovanja Ustaškoga junaka, na primjer, sadržavao je više predmeta po stupnjevima i godinama (od I. do III. stupnja i od I. do III. godine). Predmeti programa bili su: Načelni uzgoj po ustaškim načelima, Rad i djela Poglavnika, Povijest ustaškog pokreta, Hrvatska povijest, Moralni uzgoj, Upoznavanje postrojbe Ustaške mladeži, Rad na umijeću, Praktičke znanosti, Taboravanje, Terenske vježbe, Stražarenje, Topografija, Orijentacija, Signalizacija, Doglasna služba, Zdravstvo (higijena, lična higijena, prva pomoć), Ručni rad i vještaštvo, Poznavanje prirode (biljke, životinje), Izletništvo, Tjelovježba i narodni plesovi, Igre i pjesme. Nastavni plan i program Ustaškog junaka sazdan je na principu koncentričnih krugova. Sve ono što treba znati u I. stupnju, u II. i III. stupnju treba znati još opširnije i potpunije, na višem stupnju (pedagoški koncentrični krugovi).
 
Organizacija Ustaške mladeži izgrađena je na načelima i odredbama Ustava Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije iz 1932. godine. U svakoj velikoj župi, organizacija Ustaške mladeži postavljena je po uzoru na organizaciju ustaškog pokreta. Imala je karakter vojne organizacije utemeljene na strogoj disciplini i poslušnosti vođama i Poglavniku. Propisano je i da će teritorijalni ustroj Ustaške mladeži pratiti granice župa, gradova i sela te će na njihovom čelu biti postavljeni stožernici, logornici i tabornici, posve jednako kao i kod organiziranja odraslih članova Ustaškog pokreta. O izboru stožernika, tabornika, logornika i dužnosnika vodila se posebna briga, naročito o njihovu moralnom i političkom uvjerenju i vladanju. Treba napomenuti da su organizacije ustaške mladeži djelovale u svim školama, na čijem su čelu bili zapovjednici iz redova đaka.
 
Djelovanje Ustaške mladeži u Virovitici
 
U Velikoj župi Baranja, čije je središte bio Osijek, organizacija Ustaške mladeži sastojala se od tabora, logora i stožera. U Osijeku je bio je stožer muške i ženske Ustaške mladeži na čelu sa stožernikom (stožernicom), u kotaru Virovitica ustaški logor na čelu s logornikom i logornicom, a u općini Virovitica ustaški tabor na čelu s tabornikom i tabornicom. Pod upravom i nadzorom logora Virovitica nalazilo se 6 tabora; Virovitica, Suhopolje, Gradina, Lukač, Pivnica i Špišić Bukovica. U okviru tabora postojali su vodovi i rojevi (tj. desetine), na čelu s vodnicima i rojnicima. Zapovjedništvo Ustaške mladeži je zaključilo da se s upisom u Ustašku mladež započne sa 1. 9. 1941. i to u virovitičkoj gimnaziji. Sva mladež bila je dužna doći sama ili u pratnji roditelja na upis. U rujnu 1941. imenovani su dužnosnici logora i tabora Ustaške mladeži u Virovitici:
 
Dužnosnici Logora: žene: logornica Zora Stepinac, zapovjednice: starčevićeve mladeži Antonija Svoren, junakinje Adela Pastor, uzdanice Katica Langer, odjelne upraviteljice: za duhovni odgoj Štefanija Bakarić, za tjelovježbu Melanija Lazić, za promidžbu Cecilija Brzac, za društveno gospodarsku brigu Zora Zemljak i zamjenica Jelka Vargović, za umijeće Nevenka Čolig, za kućanstvo Marija Zdjelar.
 
Kod muškaraca birani su: Logornik Mihovil Petračić, zapovjednici: starčevićeva mladež Alojzije Stepinac, Junaci Boris Degoricija, Uzdanice Martin Grkčević, radne službe Ivan Tumbas, odjelni upravitelji: za vojničku prednaobrazbu Gustav Kelemen i njegov zamjenik J. Župan, za tjelovježbu Josip Odicki ml., za promidžbu Dr. Milan Badovinac, za zdravstvo dr. Mijo Kolibaš, za društveno gospodarsku brigu Josip Kauf, za duhovni odgoj Franjo Kreč, za umijeće Vladimir Vunović,
 
Dužnosnici Tabora: žene: tabornica Zora Zemljak, upraviteljica za promidžbu Jelka Vukasović, kućanstvo Anka Bakotić, za tjelovježbu Zdenka Mikolić, za društvenu gospodarsku brigu Olga Čagljević.
 
Muškarci: Tabornik Martin Balić, zapovjednici; starčevićeva mladež Antun Odicki, Junaci Josip Grčić, Uzdanice Albert Paloš, radne službe Hrvoje Zadrović, odjelni upravitelji: za duhovni odgoj Stjepan Zdjelar, za tjelovježbu nije imenovan, za promidžbu dr. Živko Vukasović, za zdravstvo dr. Mijo Kolibaš, za društveno gospodarsku brigu Franjo Vargović (koji je u zarobljeništvu pa ga mijenja Mirko Bezić), umijeće Ivan Čulig, za vojničku prednaobrazbu Nikola Pereković, pobočnik logornika je Josip Svoren.      
 
 
 
 
Prva priredba Ustaške mladeži
 
Nakon pripremnih radnji, Ustaška mladež u Virovitici priređuje svoju prvu priredbu 7.rujna 1941. pred Hrvatskim domom a dvije trećine prihoda namijenjeno je za nadogradnju doma. U 10 sati dopodne bila je sakupljena sva Ustaška mladež pred Hrvatskim domom, gdje je bila sastavljena u 5 satnija, a svaka satnija je brojala 3 voda kojom su zapovijedali vodnici. Cijelom postrojbom zapovijedao je tehnički vođa mladeži brat Odicki Josip. Kada je zbor cijeli sastavljen i u oštrom stupanju poredan u vježbalištu, zapovjednik zbora podnio je prijavak stožernpm izaslaniku Velike župe Baranja u Osijeku dr. Ivi Korskom, odjelnom upravitelju za duhovni odgoj Stožera Ustaške mladeži velike župe Baranja. Iza prijavke slijedila je molitva Ustaške mladeži, iza molitve je bilo svečano dizanje zastave Hrvatske kojoj su svi prisutni odali počast i s time je i počela priredba Ustaške mladeži. Iza podizanja zastave na jarbolu krenula je povorka u kojoj su sudjelovali ženska i muška mladež iz Virovitice i Slatine. Divno je bilo pogledati od preko pet stotina mladeži u povorki, kako oduševljeno stupa po taktu glazbe po gradu. Poslijepodne u 4 sata odpočeo je tjelovježbeni nastup mladeži, ovim redom; 1) Proste vježbe muške mladeži Uzdanica- izveli su prilično dobro jer su to naši najmlađi, 2) Muška Uzdanica iz Suhopolja sa prostim vježbama, 3) Ženska Uzdanica je nastupila u vježbama sa zastavicama koje su prilično dobro izvedene, 4) Ustaški Junaci sa dvije dobre vježbe, 5) Junaci iz Suhopolja izveli su vježbe sa štapovima vrlo dobro, 6) Ustaške Junakinje koje su nedavno počele sa radom dobro su izvele vježbe, 7) Vježbe na spravama izvela je iznad očekivanja sa puno volje Starčevićeva mladež, jedan roj na ručama a drugi roj na stolu, te dva roja Junaka na ruči i kozliću, te uzdanica na konju, sve muški članovi, 8) Starečvićeva skupina izvela je izvanredno skupine te se građanstvo upravo divilo požrtvovnosti mladeži u izdržajima, 9) sletkse vježbe starčevićeve ženske mladeži, 10) starčevićeva mladež iz suhopolja sletske vježbe, 11) vježbe na karikama izveo je I. roj vrlo dobro pogotovo jer su skoro svi početnici, 12) proste vježbe starečevićeve mladeži upravo savršeno izvedene. Na kraju je bio mimohod. Cijela priredba moralno je vrlo dobro uspjela, iznad očekivanja, a i samo vrijeme je pogodno bilo tako, da je pogodno djelovalo na sve prisutne.[12]
 
 
 
 
Na javnoj vježbi Ustaške mladeži u Suhopolju, početkom listopada 1941. sudjelovalo je cijelo članstvo virovitičke Ustaške mladeži te mnogo uglednih građana i prvaka ustaškog pokreta iz Virovitice predvođeni logornicom Zorom Stepinac i logornikom Mihovilom Petračićem koji je ujedno svojim govorom i otvorio javnu vježbu. Na javnoj vježbi nastupila je Ustaška mladež iz Virovitice sa svim kategorijama te lijepom izvedbom svih vježbi izazvala veliko zadovoljstvo prisutnih.
       
Ženska ustaška mladež
 
Krajem listopada u Virovitici je boravila stožernica Ustaške mladeži Katica Bračevac iz Osijeka radi pregleda ovdašnjeg logora. Skupile su se Junakinje i starčevićeva mladež u potpunom broju i u potpunosti zadovoljila očekivanja stožernice.
 
Početkom prosinca 1941. održana je u Hrvatskom domu prva svečana akademija ženske Ustaške mladeži pred dupkom punom dvoranom. Logorska upraviteljica za duhovni odgoj prof. Štefanija Bakarić održala je lijepo predavanje. Roj uzdanice izveo je kolo „Seljančica“ kojim su zadivile gledatelje. Efekt je bio to ljepši što su naše curice bile odjevene u lijepim narodnim nošnjama. Nagrađene su burnim pljeskom. Drugi roj uzdanice, malo odraslije izvele su vrlo lijepo i skladno jednu prostu vježbu. Roj ustaških junakinja izveo je veoma slikovitu i lijepu vježbu s vjenčićima. Djevojke iz starčevićeve mladeži odplesale su skup narodnih kola odjevene u lijepe i slikovite narodne nošnje iz raznih krajeva domovine. Šarolikost odijela i lijep i skladan ples, postigao je izvanredan uspjeh a sve pod vodstvom tabornice Zore Zemljak. Sav prihod ove priredbe upotrebljen je u korist siromašne ustaške mladeži našeg grada i za nabavu odjeće i obuće.[13]
 
Djelovanje Ustaške mladeži u 1942.
 
Početkom 1942. godine Tabor Ustaške mladeži u Virovitici bori se sa mnogim poteškoćama koje su uglavnom novčane naravi pa je osnovano potporno članstvo kako bi se namaknula sredstva za najnužnije izdatke. Ustaška mladež radi marljivo i sudjeluje sredinom siječnja na priredbi “Pomoći“. Mnogo živosti i vedrine unijela je u priredbu Ustaška Mladež, kako ženska tako i muška. Dražesnu vježbicu s vjenčićima izvele su vrlo dobro Ustaške Junakinje dok je ženska Ustaška Omladina nastupila s izvrsno uvježbanim prostim vježbama. Uzdanica muške Ustaške Mladeži osobito se svidjela svojim smjelim i sigurnim nastupom a Starčevićeva muška Ustaška Mladež osobito uspjelim slikovitim Skupovima.[14]
 
Krajem siječnja Tabor muške Ustaške mladeži u Virovitici upriličio je u prostorijama Hrvatskog doma svoju priredbu. Priredba je donijela potpuni moralni uspjeh, dok je materijalni uspjeh osrednji uslijed nešto slabijeg posjeta. Mališani niže pučke škole – Uzdanica muške ustaške mladeži veoma su lijepo i skladno otpjevali „Oj more duboke“ i „Oj Hrvatska, oj!“ od poznatog hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca. Male pjevače izvrsno je uvježbao učitelj Dragutin Švedl koji ih je i pratio na glasoviru. Nakon deklamacija i pjevanja uslijedila je i glavna točka programa, šaljivi igrokaz Matijaš Grabancijaš Dijak.[15] U ožujku 1942. godine pokreće se Dužnostnik – službeni list Ustaške mladeži koji izlazi jednom mjesečno na cijelom teritoriju NDH.
 
Priredba Ustaške mladeži povodom obljetnice osnutka NDH
 
Deseti travnja 1942. Proslavljena je godišnjica osnutka NDH uz priredbu Ustaške mladeži. Poslije podne u 4 sata sastala se sva Ustaška mladež pred Hrvatskim Domom odakle je u povorci krenula na Zvonimirov trg gdje je održano svečano zborovanje. Trubač je najavio dolazak logornika Mihovila Petračića i logornice Zore Stepinac u pratnji muških i ženskih logorskih dužnosnika. Tabornik Josip Odicki ml. i tabornica Zora Zemljak podnijeli su prijavak. Zborovanje je započelo pjevanjem himne „Lijepa naša domovina“. Poslije toga je logornik Petračić održao krasan govor o zadatcima i važnosti Ustaške mladeži za budućnost države i naroda. Kao završetak proslave bilo je sađenje lipe pred Hrvatskim domom u spomen poginulih boraca virovitičana za slobodu Hrvatske. Proslava godišnjice NDH završena je svečanom akademijom u Hrvatskom domu uz Proste vježbe muške Uzdanice, Junaka, muške Starčevićeve mladeži, vježbe na ručama rojničkog zbora a na kraju je izvedena i simbolička vježba Za slobodu Hrvatske. Akademijaje bila rekordno posjećena a obilan i lijepi program izvela je Ustaška mladež objeg spola uzorno i oduševljeno.[16]
 
Izabrano novo vodstvo Ustaške mladeži
 
U svibnju su izabrani novi dužnosnici u logoru i taboru Ustaške mladeži u Virovitici.
Logor muški: Logornik Mihovil Petračić, dužnosnici: Vjekoslav Stepinac, Boris Degoricija, Marin Grkčević, Mirko Bezić, Franjo Vargović, Josip Odicki ml., Dr. Milo Kolibaš, Vladimir Kostelić, Vladimir Vajnović, Josip Svoren, Josip Kauf i Kazimir Marinčić.
Logor ženski: Logornica Zora Stepinac, dužnosnice: Štefanija Bakarić, Cecilija Brzac, Melanija Lazić, Marija Zdjelar, Nevenka Čulig, Adela Pastor, Jelka Vargović, Ljerka Bakotić.
Tabor muški: tabornik Martin Balić, zamjenik tabornika Josip Odicki ml., dužnosnici: Vinko Zalar, Josip Grčić, Albert Paloš, Josip Brkljačić, Dr. Mijo Kolibaš, Stjepan Zdjelar, Dragutin Švedl, Antun Odicki, Ivan Ivanušić i Vjekoslav Sejteri.
Tabor ženski: tabornica Zora Zemljak, dužnosnici: Anka Dolčić, Julka Vukasović, Zdenka Mikolić, Anka Bakotić, Marija Pavlat, Olga Čagljević, Zlata Svačnik, Ivanka Kovačević, Blanka Francetić i Vanda Rohrbacher.
Muška Ustaška mladež radi sa 20 kategorija po otprilike 45 članova a ženska sa 15 kategorija sa otprilike istim brojem članova.
 
Proslava Antunova i reorganizacija Ustaške mladeži
 
Na Antunovo, 13. lipnja 1942., svečano je proslavljen imendan Poglavnika a poslijepodne je muška i ženska Ustaška mladež održala gimnastičko natjecanje na stadionu VGŠK. Discipline su bile: Laka atletika, dječje igre, proste vježbe, vježbe na spravama i rukomet. Prema odredbi Upravnog zapovjedništva u srpnju 1942. razrješene su dužnosti sve dužnosnice Ženske ustaške mladeži na području cijele države jer se pristupilo reorganizaciji ženske Ustaške mladeži. Od kolovoza 1942. nova tabornica je Vanda Rohrbacher a njena pobočnica je Ljerka Bakotić.
 
Smotra ustaške mladeži
 
20. rujna 1942. održana je smotra Ustaške mladeži pred Hrvatskim domom. Na rasporedu su bile lijepe i skladne vježbe sa zastavicama (Uzdanica – mališani muški i ženski), proste vježbe vanredne preciznosti (Junakinje i Junaci), vježbe na spravama, vježbe gostiju, proste vježbe (ženska i muška starčevićeva mladež) te na kraju mimohod.
Na dane 26. i 27. rujna 1942. održana je velika stožerna smotra Ustaške mladeži u Osijeku na kojoj je sudjelovala muška i ženska mladež s područja kotara Virovitice. Naša muška i ženska ustaška mladež pokazala je lijep uspijeh na natjecanjima koji bi bio potpun da nisu roditelji od straha mnogu djecu ostavili kod kuće. U lakoj atletici viši odjel Starčevićeve mladeži osvojio je treće mjesto a niži odjel prvo mjesto. Viši odjel Junaka osvojio je prvo mjesto. Naši šahisti pokazali su lijep uspjeh. Natjecanje je bilo brzopotezno što je naše igrače iznenadilo. Za šahiste su nastupali Janošević, Mihaljinac, Domac i Grčić. Na akademiji nastupila je naša desetorka u simboličkoj vježbi u ustaškoj odori. Drugi dan poslijepodne naša muškla i ženska mladež sudjelovala je u stožernim prostim vježbama gdje su pokazali točnost izvedbe i stegu.  Naši vježbači na preči pod vodstvom Odickog pobrali su zasluženo i oduševljeno priznanje zapovjednika i gledatelja a naši mladi Junaci skakali su dobro preko konja. Naš popularni vježbač i odjelni upravitelj za tjelovježbu Josip Odicki ml. zadivio je sve izvedbama na preči a uz to je on kao član tehničkog odbora stožera imao mnogo posla kod priredbe smotre.[17]
 
Humanitarna akcija u korist Crvenog križa
 
Početkom listopada 1942. održano je Lakoatletsko natjecanje Ustaške mladeži i Vegeške u korist Hrvatskog Crvenog križa u raznim disciplinama te utakmice u rukometu i nogometu. Natjecanje je održano na stadionu Vegeške uz lijep broj gledatelja. Prvo je bilo bacanje kugle, prvi je bio Franjo Pučko sa 13.22 m (VGŠK), drugi Dragutin Benković sa 11.78 m (UM) a treći Nikola Vlajnić sa 10.76 m (UM) isto kao i Vlado Rogulja (VGŠK). U bacanju koplja ponovno prvi Pučko sa 39.80m ispred Vilima Fodora (UM) 34.71 i Vlade Rogulje (VGŠK) sa 34.45. Bacanje diska osvojio je također Pučko sa 27.60m a slijede Vlado Rogulja (VGŠK) sa 24 i Dragutin Vargović (UM) sa 19.10 m. U štafetnom trčanju na 400 m UM je u lijepom stilu došla prva do cilja sa 1:24 min. Zatim je održana utakmica u rukometu između đačke i radničke Ustaške mladeži. Pobjedili su brži i okretniji đaci sa 6:4. Nakon toga u nogometnoj utakmci između muške Ustaške mladeži i VGŠK rezultat je bio 6:6. Kod Ustaške mladeži najbolji Prpić (Lala), Benković i Kavalir a kod VGŠK Ćoso, Tomeković, Balaško i Rogulja.
 
Bilješke:
 
[1]  Hrvatsko jedinstvo – br. 101 (ožujak 1939.)
[2]  Hrvatsko jedinstvo - varaždin
[3]  Hrvatski tjednik – 1939.g.
[4] Hrvatski tjednik – ožujak 1940.g.
[5] Hrvatski tjednik – lipanj 1940.g.
[6] Hrvatski tjednik – kolovoz 1940.
[7] Hrvatski tjednik - prosinac 1940.
[8]  Govor Ante Pavelića u ustaškom saboru – veljača 1942.g.
[9] Hrvatski tjednik – lipanj 1941.g.
[10] Ivan Oršanić, Vizija slobode, II. (skraćeno) izdanje, Chicago IL., 1990., str. 24
[11]Ivan Oršanić, Vizija slobode, II. (skraćeno) izdanje, Chicago IL., 1990., str. 9
[12] Hrvatski tjednik – rujan 1941.
[13] Hrvatski tjednik – prosinac 1941.
[14] Hrvatski tjednik – siječanj 1941.
[15] Hrvatski tjednik – veljača 1942.
[16] Hrvatski tjednik – travanj 1942.
[17]  Hrvatski tjednik - listopad 1942.
 

Matija Pavličević, Virovitica, veljača 2017.

Anketa

Tko je Srbima iz Novoga Sada u Obrovcu trebao platiti glasovanje?

Subota, 27/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 835 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević