Get Adobe Flash player

U zatvoru u Staroj Gradiški

 
 
Narod je, sa svim svojim snagama, poput velikog orkestra: svaka grupa glasova ima svoje vrijeme. A kontinuitet glasa teče. Nezaustavljivo. Sramota je biti svjestan da si sin poniženog naroda i ostati pasivnim. […] Politički osuđenici razbacani su po svim sobama. Tu su izmiješani s bolesnicima, umnim i tjelesnim, s tuberkuloznima i agresivnim kriminalcima. […] U kantini je radio nesretni Jure Zovko, kojeg su osudili navodno zbog toga što je za vrijeme NDH bio jedna od službenih osoba u logoru Gradiška. I premda je na sudu prof. Grga Gamulin, koji je za vrijeme rata bio tu interniran, izjavio da Zovko nije bio ono za što ga optužuju, sud ga je svejedno osudio na dvadeset godina robije. Taj vrsni ekonomist besprijekorno je vodio kantinu. Tih zadnjih dana 1971. na zidu kantine visjela je jedna reklama konjaka 'Barun Trenk' s hrvatskim narodnim grbom. Zapovjednik straže Iso Dragosavac ga je napao, zapovjedio mu da tu reklamu skine, jer da je Zovko u kantini osnovao 'Pododbor Matice [Hrvatske]'. To će Zovka skupo stajati, jer će ga u ljeto 1972. prebaciti u Zenicu, gdje će raditi posao običnog pomoćnika zidara. […]
http://www.sbplus.hr/_Data/Galerija/1602041157729.jpg
Na poslu treba biti ponajviše strpljiv s raznim ljudima i još različitijim ćudima. Najprije s civilima koji na osuđenike gledaju s ogromne visine, kao na neku vrstu gamadi u kojima nema ničeg ljudskog, osim sposobnosti da čuju zapovijed i izvrše je; a zatim i u odnosu na robijaše-predradnike u koje civili imaju povjerenje. Ova ljudska vrsta je najteža. Među njima najviše je onih s dugom robijom, suđenih za vrlo gadna djela: silovanje starih žena, djece, za nekrofiliju, rodoskrvnuće itd. Oni se, s obzirom na dano im povjerenje, ponašaju kao bića bez mane, posebno u odnosu s političkim osuđenicima koji su, u njihovim očima, najveći zločinci, jer su 'protiv naroda i države'. […] Ništa tako kao cigarete ne može prinuditi osuđenika da radi. Izgleda da je i to jedan od elemenata proračuna i zarada i osoba koje se postavljaju na određena radna mjesta. Čim osuđenik, zahvaljujući praksi ili osobnoj dovitljivosti da obrađuje odjednom i po više elemenata, uspije povećati rentabilnost, uprava odmah snizuje satnicu.. Tu sam doznao da ekonomski sat ima sto minuta. U vezi s time, čovjek se zapita: kako je moguće da ti isti ljudi na slobodi izbjegavaju rad i stalno zaposlenje, a tu na robiji za smiješnu plaću rade upravo samoubilačkom marljivošću? Na to pitanje prije će odgovoriti panduri, nego stručnjaci. Oni osuđeničku dušu poznaju do u najsuptilnije tančine. Također je čudno: kako ti ljudi, koji su, odlučujući se na djelo zbog kojeg su suđeni, riskirali slobodu, a nerijetko i život, uz toliku hrabrost u zlu, nemaju nimalo hrabrosti ni moralne snage na robiji, gdje u većini slučajeva pristaju na suradnju s policijom i protiv svojih vlastitih interesa. Otkuda potječe ta perverzija smisla i orijentacije, taj obrat odnosa prema dobru i zlu, pogotovu kad napadaju bilo verbalno bilo fizički, političke osuđenike, znajući, da su ovi, kao i oni, jadnici koji nisu k tome zaslužili zlo u kome se nalaze? […]
 
Osuđenici su nam pričali kako se često događa da i potpuno nevini ljudi dospiju u žrvanj takve pravosudne politike. Kad u Vukomercu, blizu Zagreba, uprava zatvora za 'prekršajce' dobije malo bolji posao, pa joj treba više radne snage, onda Sup organizira raciju po kavanama na periferiji grada. Svi oni koji se zateknu, a nemaju osobne iskaznice, znaju ići u Vukomerac dok ima posla; kad nema, onda - nema ni hrane za badava. […] To je Stara Gradiška: idealno mjesto da se korumpira i onaj koji nikad u zlo ne bi zagazio. Ne dospijevaju tu politički osuđenici slučajno. Ali možda upravo radi toga i nema u Gradiški niti jednog korumpiranog političkog osuđenika: kad vidi što je zlo i kud ono vodi, onda mu se svim silama otimlje. Na smetlištu plemenita sjemenka najbujnije raste. […] Udba je oko nas razapela vrlo gustu mrežu 'cinkera' i provokatora. Međutim, zahvaljujući istom saznanju do kojeg je došla Udba i pomoću kojeg nas je nadzirala, i mi smo se, mada ona to nije uvijek znala, koristili tom istom njezinom mrežom da znamo manje-više sve o njezinim namjerama i potezima. Fenomen je karakterističan ne samo za logor u Gradiški, nego za ono društvo općenito. Taj fenomen se zove - korupcija. Fenomen je vrlo jednostavan: u tom vrtlogu bezakonja svaku olakšicu treba zaraditi. Beskrupulozni kriminalci najveće poene zarađuju na provokacijama političkih osuđenika i na prijavama s kim su se ovi sastali, što su rekli ili uradili. Upravo po dobivenim uslugama ih se razaznaje. Za političkog osuđenika najvažnije je doznati što policiju zanima, što smeta. Praveći se da sve to ne primjećujemo, 'cinkerima' od kojih nešto doznamo, dajemo razne znake pažnje, uglavnom cigarete, ponekad i 'mućku kave'. Oni se na to navikavaju. Proces je prešutno uglavljen. Tako se stvaraju tzv. dvostruki cinkeri. […]
 
Među kriminalcima u Gradiški bio je i neki madžarski Ciganin, zvani Nandor, kažnjen na četiri godine zatvora zbog provale u stan Savke Dabčević-Kučar. Veli da je u njezinom ormaru našao čarapu punu deviza. Nakon događaja u Karađorđevu, Nandor je pjevao izazovno: 'Savka pije, a Tripalo plaća oj, Hrvati ostaste bez gaća!' […] Iz Beograda je uoči sjednice u Karađorđevu dopremljen čitavi vlak Udbaša u civilu; tim neobičnim 'turistima' bili su napunjeni zagrebački hoteli. Sve je bilo spremno za 'gašenje požara'. […] Jedan od rukovoditelja kvalificirao je događaje iz 1971. kao 'generalna proba' da se zna tko je tko. On vjeruje da čas pravog obračuna neće mnogo kasniti i da će proizaći upravo iz redova onih koji su 'ostali pri vlasti' i u koje čovjek ne bi lako ni posumnjao. Veli da je mržnja i zavist među poltronima veća od nesnošljivosti među protagonistima 'liberalizma' i 'čvrste ruke'. […]
 
Nije vam teško pretpostaviti kako se osjeća čovjek u Gradiški: kad iz XXI. stoljeća padne u kameno doba. […] Sva ta pitanja, ucjene i pritisci imaju za cilj opravdati lažne predodžbe, prikriti jasnoću stvarnosti, uveličati taštinu jednog kriminalnog aparata koji sebi daje još i neki mesijanski planetarni značaj! […] taj svijet da bismo ga kaznili nije potrebno rušiti: dovoljno je da ga prepustimo samom sebi. To je daleko gore od rušenja. Jer srušiti laž znači i načiniti prostor istini. Kao u nacističkoj Njemačkoj: što bi ona postala da nije bila srušena, tko sve ne bi izgorio u krematorijima, na što bi se svela divna tradicija naroda koji je čovječanstvu dao Kanta, Gutenberga, Beethovena itd?! Taj Božidar (kasnije ću doznati da se preziva Tomić) pokazao mi je na pravo lice svojih gospodara. Iza lažne obrazine tih kumira [kvazi-idola] krije se zapravo mrtvački ples svijeta koji razara ljudsko biće i vrijednosti, stvorene patnjom i nadom stotina generacija. Došlo mi je da kleknem preda nj i da mu kažem: - Što si od sebe učinio, čovječe? Je li moguće da su u tebi potpuno uništili ljudske osjećaje, zamračili lijepi ljudski razum, ugasili savjest, uništili osobu?! Zašto svoju nemoć tješiš razaranjem drugih? U meni je taj čovjek učvrstio jednu pouzdano važnu činjenicu: žrtva za istinu i za ljudsko dostojanstvo nikako ne može biti uzaludna. Taj aksiom me je pogubio da bi me definitivno spasio. […]
 
Sudac je najprije htio da sjednem. […] I po nekoj igri slučaja, izvadim iz svog džepa kutiju cigareta 'Françaises' koju mi je donijela moja žena prilikom zadnjeg posjeta. Sudac ukresa svoj upaljač - ponudi mi vatre. Odbijem i to uzvraćajući mu da se bojim Danajaca i kad mi nude darove. Na to se svi stadoše smijati (osim mojih stražara, što je i te kako shvatljivo), a posebno oni odvjetnici s desna što su me podsjećali na strvinare iz 'Knjige o džungli'. […] Ne kaže li naš narod: kad ti se dželat smiješi ili se radi o tvojoj ili o njegovoj glavi? […] Tu, u Staroj Gradiški, zaključio sam da Pakao nije u potpunom iščeznuću, on je više nužda da budemo nešto što mi nećemo, a što moramo biti u stalnoj svijesti o toj bolnoj inverziji. […] I onaj trojanski konj može imati niz degeneriranih potomaka, a parabola o kameleonu tek je obična metafora u svijetu u kojem postoji Gradiška. […]
 
'I vi ćete ih osuditi bez obzira kako se ja postavio. I više volim ostati ovdje u košaračiji, nego li nečiste savjesti hodati po svijetu, znajući da drugi ispaštaju zbog mog boljitka. Utoliko više što nikakvo zlo nisu počinili. Nikad, zapamtite to, nikad neću učiniti sebi dobro na račun tuđe nesreće! Gledajte onaj bagrem na nasipu. Idite i objesite konopac na njega! Ja ću radije otići tamo sam, ne morate me ni vezati, nego li učiniti toliki kukavičluk! Što biste vi sami nakon toga mislili o meni?! Što pak moji drugovi, moj narod i povijest ovog jadnog vremena?' - 'Ti si fanatik' - na to će Tomić - 'ti si lud!' […] Tako je počeo rat između jedne zakonite katoličke obitelji i jedne države bezakonja. […] Kako bi ta zemlja sa 'socijalizmom s ljudskim licem' mogla pod takvim izgovorom osuditi čovjeka koga je već osudila zbog knjige pjesama?! […] Premda zatvoren dan i noć, bez šetnje, iako tu nisam dospio po kazni, osjetio sam ipak stanoviti ugođaj u samoj činjenici da sam se našao u relativnom miru, izdvojen od one nametljive rulje na odjelima. Pomalo apsurdno? U apsurdnom svijetu apsurd dobiva dimenzije normalnog. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Zbornikom radova obilježena je 950. obljetnica prvog pisanog spomena grada Šibenika

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu 20. ožujka predstavljen je zbornik radova Šibenik od prvog spomena koji sadrži radove s međunarodnog znanstvenog skupa 950 godina od prvog spomena Šibenika održanog 2016. pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i u organizaciji Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, Grada Šibenika i Muzeja grada Šibenika. Zbornikom radova obilježena je 950. obljetnica prvog pisanog spomena grada Šibenika u darovnici hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., sastavljenoj 25. prosinca 1066. u Šibeniku. Knjiga je izišla iz tiska 2018., a riječ je o serijskoj publikaciji, 2. svesku Posebnih izdanja Muzeja grada Šibenika.
https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/Portals/4/Images/2019/03/20/KUL-Knjige/10872483.jpg
Glavna urednica zbornika Šibenik od prvog spomena je dr. sc. Iva Kurelac, znanstvena suradnica u Odsjeku za povijesne znanosti HAZU. Osim nje, članovi uredništva zbornika su dr. sc. Ivica Poljičak, državni tajnik u Ministarstvu kulture i Gojko Lambaša, umirovljeni ravnatelj Muzeja grada Šibenika. Knjiga je tiskana u suradnji Muzeja grada Šibenika i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Recenzenti zbornika su renomirani domaći stručnjaci za urbanu povijest, povijest umjetnosti i arheologiju, akademik Igor Fisković i dr. sc. Irena Benyovsky Latin, koji su ovu publikaciju ocijenili kao izvoran i izniman doprinos hrvatskoj nacionalnoj historiografiji.
 
Prema riječima Ive Kurelac, riječ je o knjizi koja je po izvornosti znanstvenih spoznaja podjednako važna za lokalnu šibensku zajednicu, ali i za cjelokupnu hrvatsku historiografiju. Zbornik Šibenik od prvog spomena, kao relevantno referentno mjesto za hrvatsku povjesničarsku struku, potvrđuje i intenziviranje interesa inozemnih znanstvenika za šibensku i hrvatsku povijest.
 
Knjiga obuhvaća ukupno 28 izvornih znanstvenih priloga 32 autora iz Hrvatske i inozemstva, a podijeljena je u šest tematskih cjelina: Antička i ranokršćanska povijest, Srednji vijek, Renesansa i rani novi vijek, Suvremena ratna i politička povijest, Umjetnička baština i njezina zaštita te Prirodna i narodna baština, kulturni i znanstveni doprinosi. Znanstvene studije okupljene u zborniku zasnivaju se na izvornim znanstvenim spoznajama dobivenim analizom neobjavljenog arhivskog gradiva i recentnim terenskim istraživanjima. Zbornik Šibenik od prvog spomena donosi dosad nepoznate spoznaje o antičkim nalazima s lokaliteta Rider i Koprno, potom o najstarijim kršćanskim tragovima na prostoru Šibenika, o šibenskoj Velikoj Bibliji iz samostana sv. Frane te o važnosti tog rukopisnog rariteta iz doba kralja Petra Krešimira IV. za srednjovjekovnu hrvatsku državu, o Šibeniku u kartularu Libellus Policorion, o samostanu Sv. Spasa u Šibeniku u 15. stoljeću, o šibenskom hodočasniku koji je 15. stoljeću došao do Sinaja te o materijalnoj kulturi u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku kao te o šibenskim srednjovjekovnim karitativnim i zdravstvenim institucijama. Zastupljene su i demografske teme, otkriće najstarijeg popisa stanovništva Šibenika s kraja 16. stoljeća te detaljan pregled djelatnosti šibenskih trgovaca, pomoraca, obrtnika i liječnika u ranom novom vijeku. U svjetlu arhivskih istraživanja razmatraju se i zbivanja iz Drugog svjetskog rata te sudbine šibenskih intelektualaca u godinama nakon njega. Na temelju autentičnih dokumenata, od kojih neki nose i oznaku vojne tajne, iznesene su nepoznate povijesne činjenice o napadima JNA na Šibenik 1991. i uspješnoj obrani grada. Predstavljeni su i novi znanstveni pogledi na pitanje rekonstrukcije/restauracije katedrale sv. Jakova u 19. stoljeću, donose se nove atribucije opusu Dujma Marinova Vučkovića, Nikole Ivanova Firentinca, majstora Fortezze Šibenčanina i Angela Mancinija. Razmatra se povijesna dinamika kulturnih krajolika šibenskog područja, njegovi govori, filologija i književnost te nepoznati prikazi Šibenika u nekim engleskim putopisima iz 19. stoljeća. Publikacija je tvrdo ukoričena na 606 stranica velikog formata, a odlikuje se vrlo bogatom grafičkom opremom sa stotinjak kvalitetnih slikovnih priloga u boji.
 
Ivica Poljičak je kazao da je obilježavanje 950 godina od prvog spomena grada Šibenika bilo od iznimne važnosti za očuvanje zavičajnog i nacionalnog identiteta Šibenika kao grada posebnosti po kojima on ima svoje mjesto na karti Hrvatske, ali i nacionalno, kao jedan od najstarijih izvornih hrvatskih gradova na istočnoj obali Jadrana. „I ovaj zbornik doprinosi očuvanju tih vrijednosti te će biti nezaobilazan izvor znanstvenih spoznaja novim naraštajima znanstvenika, ali i svim zaljubljenicima u hrvatsku baštinu, povijest i kulturu, koji će obilježavati puno tisućljeće Šibenika 2066. godine“, rekao je Poljičak.
Akademik Igor Fisković istaknuo je da se studije okupljene u zborniku zasnivaju na izvornim znanstvenim spoznajama dobivenim analizom neobjavljenog arhivskog gradiva i recentnim terenskim istraživanjima.  
 

Marijan Lipovac

Kad smo stigli u logor u Gradiški, već osuđeni, smješteni su u 'izolaciju'

 
 
„Knjiga [„Sakrivena strana Mjeseca“] je građena na istom načelu, na kojem je građeno i ovo [5-godišnje zatvorsko] iskustvo bez presedana: spontan rast odnosa u borbi između Duha i Sile. Iz te borbe proizlazi jedan drastičan zaključak, a taj je da ako ostanemo u Duhu istine, nikakva nas sila ne može oboriti, pa ni onda kad fizički klonemo: Duh je najjači kad je tijelo najnemoćnije. U tome nema nikakve osobne zasluge. Jer vršenje svoje domovinske i ljudske dužnosti ne može se mjeriti nikakvim zaslugama. Kao što se ne rađamo sa zaslugama, kao što ne dišemo zrak po nekim zaslugama, tako ni svoje dužnosti ne možemo uvjetovati zaslugama. […]
https://www.ognjiste.hr/wp-content/uploads/2013/03/products-Mirko_Vidovi_____5137521842305.jpg
Jugoslavija je s veoma brojnim, najviše nevidljivim sponama vezana za Moskvu, ona je jedna od sateliziranih zemalja, jer je sva od početka do kraja organizirana po uzoru na Sovjetski Savez, u njoj se je staljinizam kao bezobzirna metoda obračuna s 'disidentima' svih boja zadržao u krućem obliku nego u ijednoj drugoj satelitskoj zemlji. Jedino je u Jugoslaviji, poslije Sovjetskog Saveza, marksizam službena i obvezatna ideologija. Jugoslavija, prema tome, u biti je satelitska zemlja. I u toj činjenici leži postulat ove knjige-svjedočanstva ['Sakrivena strana Mjeseca']. Mjesec je satelit par excelence. Međutim, uz ono što se u stvarnosti jedne satelitske zemlje vidi, postoji i ono što se ne vidi, a što smo mi otkrili na njegovoj sakrivenoj strani. Ova knjiga jest zapravo sakrivena strana jugosatelističke stvarnosti u tom mraku, u kojem se već desetljećima dave najbolji hrvatski sinovi. […]
Problem je jednostavan: kako može biti samoupravno ono društvo u kojem diktatorsku i nadzornu ulogu obavlja manjina od oko 5 % članova društva, dok drugi imaju pravo samo da rade, ponavljaju tuđe riječi i - aplaudiraju. […]
 
Sve je to bilo protuzakonito, jer mi nisu dali do znanja da svakom saslušanju mora biti nazočan i moj odvjetnik. To je bila udbaška procedura na koju Udba od 1968. nije imala pravo, a kojom se je koristila preko provjerenih i odanih sudaca. […] neki generali nisu baš sa simpatijama gledali na proces liberalizacije, pa su u proljeću te iste godine pokušali izvesti puč, što im nije uspjelo. Neki su nakon toga umirovljeni ili 'stavljeni na raspolaganje', kao Rade Bulat, koji se je znao sastajati sa svojim ocem četnikom koji živi u emigraciji. Bulat je dobivao redovitu generalsku plaću, ništa nije radio, a sve grlatije galamio po skupovima na Kordunu. Njega i njemu slične nazivali su tadašnji 'organi na vlasti' emisarima. […]
 
Javni tužitelj je zadržao svih pet točaka po čl. 118. st. 1, optužuje me da sam napisao knjigu pjesama 'Hram nade', po istom članu, ali st. 3, nalazi da sam učinio teško krivično djelo zbog toga što sam poslao nekoliko primjeraka iste knjige pjesama poštom u zemlju, dakle sasvim legalno, i što sam par primjeraka darovao prijateljima u Zadru; zatim dolaze tri sasvim beznačajne točke o 'uvredi države i državnih predstavnika'. […] Parcijalni suverenitet ne postoji: jedan narod je suveren ili on to nije. […] kad se čuju glasovi oko 'ograničenog suvereniteta', čovjek ne zna dobro da li taj izraz treba shvatiti kao suverenitet maloljetnih ili pak suverenitet maloumnih naroda. Nikakvo drugo objašnjenje tog termina mi ne izgleda logičnim. […]
 
Za vrijeme rata Gradiška je bila zatvor u koji su internirani buntovnici, a i rodbina buntovnika. Zna se da je većina umrlih i strijeljanih pokopana u obližnjem groblju u Uskocima. Tridesetak svećenika koji su bili internirani u Gradišku nakon rata, morali su sami iskopati te žrtve, stavljati ih u kovčege, koje su preuzele njihove obitelji. […] Godine 1964. 'hrvatski' Sabor je izglasao Zakon o zatvaranju Stare Gradiške. Da bi to spriječili, službenici logora su potpisali peticiju upravljenu Titu, u kojoj su ga molili da ne dopusti ukidanje Gradiške, jer će oko 300 obitelji ostati bez zaposlenja. Već tada je upravitelj logora bio Stevan Grbić, čovjek koji je zapovijedao kaznenim vodom koji je desetkovao selo Španovice kod Pakraca radi toga što je stanovništvo tog sela kolektivno odbilo kolektivizaciju. […] Budžet Republike Hrvatske bio je, na zapovijed federalnog predsjednika, umanjen za nekoliko milijardi da bi se zadovoljili zahtjevi par stotina službenika Udbe. Ni namjenska svrha tih sredstava nije bila poštivana. […]
 
Kad smo stigli u logor u Gradiški, već osuđeni, smješteni su u 'izolaciju'. Tu će ostati dvije godine. Upoznat će najdublju ljudsku nesreću. U toku prvih šest mjeseci tući će ih svakog dana, kasnije povremeno. Blaž Bordić dotaknut će sam rub smrti. Iz tog 'preodgojiteljskog' postupka izaći će s dva prebijena rebra, s vilicama bez zubi, oštećenim jetrima i bubrezima. Osamnaest dana proveo je u totalnoj komi i to nakon što su ga kolektivno pretukli. Nije umro samo zahvaljujući brizi jednog liječnika Makedonca koji ga je držao pod perfuzijom [prskanje krvi izazvano na umjetan način] i svake večeri stavljao pečat na Bordićevu prostoriju kako policija ne bi ušla da ga dokonča. […] Usput napominjem da nikakav zakon u jugoslavenskom pravosuđu ne predviđa i ne dopušta mučenje 'osuđenih' ljudi. […] Jednog od njih, Tolića, objesili su za noge, čupali mu zube, ne bi li ga prisilili na priznanje, da su bili naoružani i plaćeni od strane nekih službi na Zapadu što nisu mogli priznati, jer to jednostavno nije bila istina. […] Uz minimum hrane, u koju su često stavljani i purgativi, bili su za vrijeme izolacije fizički mučeni. Stjenice, svakodnevna batinanja, mračna ćelija bez poda i prične, s čabricom (kiblom) bez poklopca, kako ne bi mogli ni sjediti, propatili su najnemilosrdniju fazu razbijanja ličnosti. Najgore im je bilo zimi. Svake subote morali su ići na prinudno 'kupanje' u hladnoj vodi, što ju je Marko Kozarac, slavonski razbojnik, po golim sužnjevima polijevao iz gumenog crijeva kraj otvorenog prozora. Petnaest minuta su morali ostati pod studenim mlazom odnosno svaki put do onesvješćenja, kad su bili odvlačeni u svoje ćelije i tu ostavljani mokri na podu. […] Najstrahovitiju sudbinu doživio je Josip Oblak. Taj nesretnik brzo je izgubio moć rasuđivanja. Svaki put, kad su dželati dolazili u njegovu ćeliju da ga izbatinaju, on bi počeo pjevati i ne bi prestao dok se ne bi onesvijestio. To 'preodgajanje' duševnog bolesnika prešlo je sve moguće apsurde. […] To je trajalo sve do pada Rankovića. Poslije toga upravljači u Zagrebu poslali su u Gradišku posebnu inspekciju. Pokazan im je nesretni Oblak kao posebna antologija metoda i rezultata mučenja. Iako je bio psihički razoren, taj živi kostur nije izgubio prisebnost duha. Predveli su ga jednom medicinskom stručnjaku Udbe, koji mu je zapovjedio da se svuče. Tri godine sustavnog batinanja proizvelo je neviđen prizor kakav taj liječnik nikad nije vidio ni u stvarnosti, niti na fotografijama. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Treba li ministrica Gabrijela Žalac podnijeti ostavku?

Ponedjeljak, 25/03/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1269 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević