Get Adobe Flash player

Amfilohije: Bojović je vitez duha, obraza i vjere!

 
 
U Beogradu je 2004. godine umro Nikola Bojović, četnik koji je vodio kolone koje u Sandžaku ubijenih 8000 žena, staraca i djece, a jedan mitropolit mu je na sprovodu rekao da je Bojović vitez duha, vjeran majčinom mlijeku, kralju i otadžbini. E, to je četništvo u pravom obliku i oni nama dijele povijesne lekcije!" zaključio je u Saboru general HV-a Željko Glasnović.
http://www.znaci.net/images/bojovic.jpg?v=1
Nikola Bojovićje bio četnički kapetan, zapovjednik Durmitorske brigade tijekom Drugoga svjetskog rata. Zajedno sa Pavlom Đurišićem sudjelovao je u pokolju muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče početkom 1943. godine. Umro je u 2004. godine u Londonu, u 97. godini života.
 
Bojović je bio zadužen za kontakt s talijanskim okupatorom, radi uzimanje strjeljiva, reguliranja hrane i dozvole prelaska četničkih jedinica preko Lima. Nakon odašiljanja Bojovića u Berane, po odobrenju komandanta talijanske divizije »Pusteria« 9. svibnja1942. izvršen je prijelaz sandžačkih četničkih odreda radi napada na partizanske jedinice u rajonu Mojkovca. Bojović je sredinom 1942. u kotaru durmitorskom organizirao tajne ophodnje četnika, opskrbljene petokrakama, koje su imale zadatak da se kao partizani pojavljuju kod svih onih za koje se vjeruje da održavaju vezu s partizanima. Trećega siječnja 1943. primio je zapovijed od Draže Mihailovića za "čišćenje Čajničkog sreza od ustaško-mislimanskih organizacija", a 22. siječnja 1943., uoči Četvrte neprijateljske ofenzive, od Pavla Đurišića je dobio naređenje da se sprema za polazak u zapadnu Bosnu da se bori protiv partizana.
 
Pokolj nejači
 
U veljači 1943. zapovijedao je napadom Durmitorske brigade na Bukovicu, planinsko selo sjeverno od Pljevalja. Đurišićeva zapovijed od 29. siječnja je glasila: "Bukovicu spaliti." U Bukovici su tom prilikom ubijene 574 osobe. Od toga najviše žena i male djece:
ženskog spola: 50,71 posto, djece do 7 godina: 32,04 posto, djece do 14 godina: 50,37 posto i starih preko 50 godina: 12,90 posto. Najviše su stradala godišta 1937., 1938., 1939., i 1940., što znači dvogodišnjaci/ dvogodišnjakinje i četvorogodišnjaci/ četvorogodišnjakinje.
 
Bitka na Neretvi
 
Kapetan Nikola Bojović je, zajedno sa mnogim drugim četničkim komandantima, sudjelovao u Četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi udruženih snaga Osovine protiv jugoslovenskih partizana. Početkom ožujka 1943. godine, opkoljeni partizani su izvršili proboj neprijateljskog obruča, prešli Neretvu i razbili Bojovićeve snage: „7. ov. mes. u 8 časova izvešten sam da je Bojović razbijen da su partizani prešli Neretvu i zauzeli s. Krstac. Odmah sam naredio letećoj pokret a ja automobilom krenuo napred. Prvi mi je bio cilj da spasem Ivana (Ružića, komandanta 2. durmitorske brigade) koji je padom Krstača i nastupanjem partizana prema Kuku bio opkoljen. Uz put već oko 8 časova sreo sam celu Bojovićevu brigadu kod samog Konjica u paničnom bekstvu. Jedva sam ih zadržao, možeš misliti šta sam im sve radio. Pokrenuti ih napred nisam mogao.“ (Izvještaj Lukačevića Ostojiću od 9. ožujka 1943. godine)
 
Govor nad lijesom Nikole Bojovića crnogorsko-primorski mitropolit SPC Amfilohije započeo je riječima iz Evanđelja: „Tko bude vjeran do smrti dat ću mu život vječni“, a zatim nastavio: „Kapetan Nikola Bojović bio je do smrti vjeran: majčinom mlijeku, Bogu, Otadžbini i Kralju.“ Za Amfilohija je Bojović „vitez duha, obraza i vjere“, komu je „prah ovdje, a slava svugdje.“
 

Teo Trostmann

Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti

 
 
U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, u srijedu 2. svibnja, održana je tribina na temu „Split i Poljica – neraskidive veze“ kojom Poljičani daju svoj obol ovogodišnjoj proslavi blagdana sv. Duje, nebeskog zaštitnika Splita. Predavanje je održao ugledni antropolog Mario Nepo Kuzmanić dok je u glazbenom programu sudjelovala klapa Rebatajica – Split. 
http://poljica.hr/wp-content/gallery/kostanjsko-pograjska-jut/Kostanjsko-pograjska-jut-kao-Vrata-Poljica.jpg
Poljica, nekoć upravno–politički, a danas samo zemljopisno-povijesni pojam, uključena u istočni dio splitske metropolitanske regije, nevelik su prostor od samo 248 kilometara četvornih, kojem granice idu od ušća rijeke Cetine u Omišu do ušća rijeke Žrnovnice u more kod Stobreča, potom Žrnovnicom, pa preko planine Mosor do Cetine ispod Garduna blizu Trilja i zatim Cetinom do mora u Omišu. More, Cetina i Mosor planina određuju zemljopisnu strukturu Poljica, kraja iznimne ljepote i nadasve bogate povijesne prošlosti.
 
Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti, koju nisu prekidali ni novi državnopravni odnosi Hrvatske s Ugarskom, ni borbe s mletačkim osvajačima, ni pljačkaški pohodi Turaka Osmanlija, ni strahovanja od gusara, ni stradavanja od kuge i ratova. Taj mali planinski prostor nazivan općinom, župom, knežijom i republikom ponosno je čuvao svoju samoupravu i samobitnost sve do godine 1807. i dolaska Napoleonove armade.
 
Prema legendi, Poljica su osnovala braća Elem, Krešimir i Tješimir, sinovi hrvatskoga kralja Miroslava, kojeg je godine 949. u građanskom ratu ubio ban Pribina. U dinastičkim borbama braća su pobjegla iz tada hrvatske Bosne potraživši sigurnost u mosorskim bespućima. Naselili su se u Srednjim Poljicima, na mjestu današnje Ostrvice, kod izvora Pokornik, i u Zvečanjima. Sam etnik Poljičanin prvi put je zabilježen godine 1080. u poznatom Sumpetarskom kartularu. Najstariji dokument koji spominje braću kao osnivače Poljica datira iz godine 1453., a u njemu se navode razgraničenja Splita i Poljica.
 
Poljičani, stanovnici kraja istočnije od Splita, od svih splitskih susjeda odigrali su u njemu najvažniju ulogu. U hrvatskoj povijesti Poljica su zapamćena po neprekinutom čuvanju baštine hrvatske državnosti od vremena 1102. godine i novih državnopravnih odnosa s Ugarskom, potom za vrijeme mletačke prevlasti u Dalmaciji od 1409. do 1797., te za vrijeme turske dominacije na dalmatinskim prostorima od početka 16. st. do mira u Sremskim Karlovcima 1696. godine kada Otomansko Carstvo konačno odlazi s povijesne scene u Dalmaciji. Gotovo cijelo vrijeme turske i mletačke nazočnosti na Balkanu, prostor Dalmacije bio je poprište neprekidnih prisezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, u kojima je sudjelovalo i domaće stanovništvo dalmatinskih gradova, i Split među njima, te Poljičani.
 
Odnosi Splita i Poljica varirali su od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje. Zategnuti odnosi ponajprije su imali gospodarske uzroke, jer za brojnu stoku nije bilo dovoljno ispaše ni u Splitskom polju ni u Poljicima. Splitsko plemstvo i Crkva su, koristeći krivotvorene isprave ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastojali doći u posjed više poljičkih sela i prava na ispašu svoga blaga. Mlečani su kao novi gospodari Splita i Poljica nastojali njihove odnose uravnotežiti, da bi dolazak i provale Turaka donijeli konačno zajedništvo Splita i Poljica. Poljičani su postali dio stalne vojne posade koja se brinula o splitskoj sigurnosti. Značaj Poljičana na tom planu uvidjele su mletačke vlasti, pa su duždevi u više navrata svojim dukalama (ispravama) potvrđivali poljičku samoupravu, dodjeljivali im određene privilegije, čak ih i novčano stimulirali za borbe s Turcima. Poljičani su i bez toga za borbu s Osmanlijama uvijek bili spremni. U više bitaka Splićani i Poljičani borili su se rame uz rame. Dolazak Napoleonove armade donio je dokinuće svih triju jadranskih republika: Mletaka 1797. (koji su se sami raspustili), Poljica 1807. i Dubrovnika 1808. godine. 
 
Zadivljen držanjem Poljičana, Marmont je međutim zapisao i slijedeće: Poljica nemaju nikakvih komunikacija i mogu se lako braniti. Oni ne plaćaju nikakve poreze, vladaju sami sobom, imenuju svoje činovnike. Pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ništa ne bijaše pravilnijeg od njihovog poljodjelstva, ništa pitomijeg od njihovih sela.
 
Stoljetna pismenost u Poljicima isključiva je zasluga svećenika - popova glagoljaša. Ti se svećenici ničim nisu razlikovali od svoga poljičkog puka. Zajedno s njim dijelili su dobro i loše, i uvijek mu bili na čelu. A bilo ih je dosta. Ponekad i po desetak u selu i do pedeset u Poljicima. Živjeli su kao i seljaci. Oblačili su se i hranili, odlazili u polja s lopatom i kopali mašklinom kao i oni. Malo ih je živjelo od župske službe. Svugdje su bili prisutni: na poljima, u kolima, na gumnima, pod murvama, kod komina, u crkvama. I svagda su neumorno učili pismenosti. Crkvene vlasti iz Splita često su im prigovarale na seljačkom načinu života, posebno su im branili u opancima govoriti misu, jer time navodno ruše svećeničko dostojanstvo. Iako su ih korili, splitski nadbiskupi su ih i poštivali, naravno uz rijetke iznimke. Kako su Turci dolazili do samih gradskih zidina, nadbiskupima je bilo teško, a ponekad i nemoguće, pohađati župe i vršiti u njima službu, pa je stoga oko 1590. godine ustanovljen poljički Vikarijat. Poljički vikar (biskupov zamjenik) nikada nije bio Splićanin nego uvijek domaći sin glagoljaš, kao što su uvijek glagoljaši bili i svi ostali poljički svećenici, koji su imali dosta skromnu naobrazbu, pa ih je gradsko latinsko svećenstvo s visoka gledalo. Čak je nadbiskup Andrija Kornelij 1534. godine izdao naredbu da nijedan glagoljaš ne može postati kanonikom niti pripadati gradskom kleru. Situacija se s vremenom promijenila pa tako 1626. godine u Splitu djeluje šest svećenika glagoljaša, a na području nadbiskupije ih je čak 200, dok je svećenika latinaša bilo jedva 100. Tako su u crkvenom pogledu Poljica imala stanovitu zasebnost, iako su potpadala pod splitsku nadbiskupiju.

Vikar je u Poljicima bio ugledna ličnost, sudjelovao je u radu Općeg skupnog zbora, koji se svake godine održavao na Jurjevdan u Gatima, a svojim bi glasom odlučivao o izboru velikog kneza, ako bi glasovi katunara i vlastele bili neodlučeni. Još su se po nečem Poljica izdvajala: dok su ranije (nad)biskupi postavljali župnike i držali ih na župi koliko su htjeli, vremenom su sami vjernici počeli birati sebi župnika sa službom na godinu dana. Naravno da su župnici mogli ponovno biti birani. Tada bi novoizabranici odlazili nadbiskupu u Split na svojevrstan ispit, pa ako bi nadbiskup ocijenio da je dotični napredovao u svom znanju, izdao bi mu patencu za slijedeću godinu. Problem slabije naobrazbe svećenika glagoljaša riješio je splitski nadbiskup Pacifik Bizza, koji je u veljači 1750. godine na Priku otvorio sjemenište za školovanje svećenika glagoljaša. Tako je on zaokružio posao nadbiskupa Stjepana Cosmija koji je 1700. godine u Splitu otvorio sjemenište za svećenike latinaše.
 
Na kraju ovog prikaza odnosa Splita i Poljica treba istaknuti kako su Poljičani odigrali nadasve važnu ulogu i kada već nije bilo Poljica. Na izborima 1882. godine kada je trebalo skinuti talijanski jaram s hrvatskoga grada Splita, jer je splitska općinska vlast bila u autonomaškim rukama, prevagnuli su upravo glasovi iz poljičkih sela: Podstrane, Jesenica, Sitnoga i Srinjina, koja su bila u sastavu splitske općine. Među 100 najstarijih obitelji i danas prisutnih u Splitu, njih čak 37 je s područja Poljica, pa su tako Splićani i Poljičani, kako kaže naš ugledni antropolog M.N. Kuzmanić, ‘una gens sumus’ iliti jedan rod.
 

Nives Matijević

28. Marulićevi dani u znaku 450. obljetnice prvog izdanja 'Ribanja i ribarskog prigovaranja' Petra Hektorovića

 
 
Društvo hrvatskih književnika (DHK) u Akademijinoj palači Milesi u Splitu je dodijelilo godišnje nagrade Dana hrvatske knjige, koji se obilježava 22. travnja – na dan kad je Marulić završio 'Juditu', a 1900. godine osnovano DHK. Nagradu 'Judita', koja se dodjeljuje za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebice o humanističko-renesansnoj, za 2017. dobio je  Drago Šimundža za knjigu 'Marko Marulić, pjesnik i didaktičar'. Kako se navodi u obrazloženju, Šimundžina knjiga/monografija vrijedan je i prepoznatljiv doprinos u razumijevanju složene tematike Marulićeve književne pojave. U njoj je sabrano autorovo višedesetljetno akribično bavljenje problematikom Marulićeva književnog doprinosa u aspektu njegove etičke i estetičke dimenzije, čime je bitno proširen Marulićev recepcijski horizont i značenje te znakovito p/osviještena kako njegova, tako i pripadnost hrvatskoga nacionalnog bića europskome kulturnom prostoru. Dodaje se kako monografija 'Marko Marulić pjesnik i didaktičar' i kao cjelina i u svojim dijelovima bitno proširuje i obogaćuje dosadašnje spoznaje o 'ocu hrvatske književnosti'.
https://gohvar.files.wordpress.com/2011/10/rirp_hektorovic.jpg
Petar Hektorović
 
„Nagrada je uvijek poticaj da čovjek shvati da ono što radi ima uspjeha. Jasno, tu su u pitanju kultura i civilizacija, te etičke vrijednosti koje su čovjeku uvijek potrebne na svim razinama“, rekao je Drago Šimundža. Nagrada 'Slavić', koja se dodjeljuje za najbolju knjigu prvijenac, za 2017. pripala je Luki Vukušiću za zbirku priča 'Vatra u snijegu'. Kako se navodi u obrazloženju, autor oblikuje kratke priče, poznate u engleskom terminu kao 'short story' ili u njemačkom kao 'Kurzgeschichte'. Međutim, u pojedinim dijelovima proze su ispunjene profinjenim lirizmom, tako da gotovo podsjećaju na oblik pjesme u prozi. Također se ističe kako autorova budna i senzibilna komunikacija s prirodom, s prolaznicima i okolinom pruža dojmljive iskustvene doživljaje koji i čitateljsku percepciju nadahnjuju na dublje, potpunije, pa i plemenitije koračanje i pronicanje životnih vrijednosti i promašaja. „Iznenađenje je bilo potpuno: nisam ni mislio da sam u nekom procesu nagrađivanja, a eto to će biti dobar poticaj za dalje“, rekao je Luka Vukušić.
 
Nagrada 'Davidias' dodjeljuje se za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini, no povjerenstvo je odlučilo da se to priznanje ove godine ne dodijeli jer nijedna na natječaj prijavljena knjiga nije udovoljila kriteriju izvrsnosti koji spomenuta nagrada podrazumijeva. Prigodnim slovom akademika Tonka Maroevića počeo je znanstveni, književni i izdavački program 28. Marulićevih dana koji se ove godine odvija u znaku 450. obljetnice prvog izdanja Hektorovićeva 'Ribanja i ribarskog prigovaranja'.
 
Petar Hektorović je bio hrvatski renesansi pjesnik, mislilac i graditelj. Rođen je 1487. godine u Starom Gradu na Hvaru u imućnoj obitelji. O njegovoj mladosti ne postoji mnogo podataka. Pretpostavlja se da je prva znanja stekao u javnoj humanističkoj školi na Hvaru, a zatim u Splitu, najvjerojatnije kod splitskih dominikanaca te u Padovi.
 
Hektorović je tijekom života preživio kugu na otoku, doživio bunu pučana na Hvaru i navalu Turaka pred kojima je pobjegao u Italiju. Nakon povratka iz Italije počeo je graditi utvrdu Tvrdalj, najpoznatiju građevinu Starog Grada. Utvrdu je gradio tijekom cijelog života, a bila mu je jednako značajna kao i književno djelo. Na zidove je uklesao više od dvadeset kamenih natpisa, a jedan od njih je bio i njegov životni moto: „O koliko je lijepa vjera i stvarnost“. Jedna od njegovih najvećih odlika kao čovjeka bila je demokratičnost i velika humanost prema ljudima iz puka što je izraženo u njegovoj oporuci prema kojoj je sirotinji osigurao darove u novcu i hrani te sklonište u utvrdi Tvrdalj, a svima koji su ga vjerno služili darovao je određenom svotom novca. Zbog bolesti i starosti nije uspio ostvariti sve što je zamislio u izgradnji ljetnikovca Tvrdalj pa je u oporuci tu zadaću ostavio unuci Juliji. Umro je 1572. godine u svome rodnome gradu.
 
Njegov književni opus nije velik ali se na temelju pronađene pjesničke poslanice koju je uputio rođaku Jakovu Zečkoviću može pretpostaviti da je napisao puno više nego što se danas zna. Hektorovićev književni rad prvi spominje povjesničar Pribojević 1525. godine u svom govoru u kojemu ga navodi kao prevoditelja djela rimskog pjesnika Ovidija. Hektorovićevo književno stvaranje se može podijeliti na nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje se odnosi na izgubljene pjesničke tekstove koji su nastali početkom XVI. stoljeća i najvjerojatnije su bili ljubavne tematike. Za sljedeće razdoblje ne postoje podrobni podaci osim pisma koje je uputio svom hvarskom prijatelju Mikši Pelegrinoviću i koje sadrži djelomični prepjev Ovidijeva spjeva 'Remedia amoris'. Zbog učestalih sukoba između Venecije i Turske 1539. godine s majkom bježi u Italiju, a neugodne i opasne doživljaje koje je doživio za vrijeme osamnaestodnevnog putovanja opisao je u poslanici iz 1541. godine, upućenoj Nikoli Nalješkoviću.
 
Sljedeće razdoblje obuhvaća tekstove koji su uvršteni u jedino izdanje Hektorovićevih djela koje je objavljeno za njegova života, a to su poslanica Jerolimu Bartučeviću u kojoj je opisao trodnevno putovanje i ribarenje s dva ribara. Tom razdoblju pripadaju i poslanica M. Vetranoviću iz 1556. godine i prozno pismo M. Pelegrinoviću iz 1557. godine. Izmjenjujući pisma i poslanice u kojima je pisao o svom životu, radu i svjetonazoru održavao je veze s prijateljima književnicima iz drugih dijelova Hrvatske, od Splita do Dubrovnika. O njegovoj povezanosti s pjesnicima iz drugih gradova svjedoči Hanibal Lucić koji u svojoj poslanici iz 1522. godine prenosi pozdrave koje je Hektorović uputio Splićaninu Jerolimu Martinčiću. Iako je 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' dovršeno 1556. godine tek su ga 1568. godine u Veneciji tiskali Hektorovićeva unuka Julija i njezin suprug Antun Lucić. Tematsku osnovicu djela čini trodnevna plovidba na koju se pjesnik uputio s pučanima Paskojem i Nikolom, umoran od poslova gradnje i uređenja ljetnikovca Tvrdalja.
 
'Ribanje i ribarsko prigovaranje' je kao djelo složene kompozicije nemoguće jednoznačno pripisati bilo kojoj od renesansnih književnih vrsta. Tekst pokazuje određenu srodnost s poslanicom i tzv. ribarskom eklogom, a ima i strukturu putopisa. 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' je prvi putopisni spjev u hrvatskoj književnosti i u njemu se prvi put pojavljuje cjeloviti zapis četiriju narodnih pjesama, bugarštica o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i dviju lirskih pjesama 'I kliče devojka' i 'Naš gospodin poljem jizdi'. Kako kaže Franjo Švelec, 'Ribanje' je neobično djelo; ono je ribarska ekloga, i putopts, i pohvalnica, autobiografski spjev, i moralno-didaktički spjev. Hektorovićevo djelo u sebi sadrži i mnoštvo izreka, aforizama, zagonetki, pitalica, narodnih pjesama ... Zbog svih t'ih utjecaja, zaključuje Švelec, 'Ribanje' izmiče uobičajenoj klasifikaciji.
 
Bez velikih književnih pretenzija, u želji da tek opiše svoj trodnevni izlet i ribarenje, a pišući na način koji u sebi nosi elemente lirike i epike, te ostvarivši djelo koje u sebi spaja nekoliko književnih vrsta, Hektorrović je stvorio veliko i izuzetno djelo naše književnosti, koje nije nastalo preradom postojećeg, ili direktnim utjecajem nekog drugog književnog djela, ali koje jednako tako nije za sobom ostavilo sljedbenike, već stoji usamljeno u našoj književnosti renesanse. Samo je Hektorovićevo 'Ribanje' u našoj nauci o književnosti, ne bez razloga, nazvano najoriginalnijim, najsamoniklijim djelom. Jer, Petar Hektorović progovorio je na neočekivan način, vlastitim glasom i drugačije nego ijedan njegov suvremenik. On je uzdigao do poezije svoju viziju ljudi i prirode sjedinjenu s njegovim intimnim mitom doma, starine, narodne i umjetne poezije, a njegov spjev, poput Tvardalja koji ga je trajno zaokupljao kao opsesija, kao kult stvaranja i čuvanja baštine, danas doživljujemo kao simbol našeg opstanka na onim žalima gdje se trebalo sačuvati i gdje je trebalo trajati usprkos nesklonoj povijesti.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Utorak, 22/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1235 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević