Get Adobe Flash player

Pleme Vučetića živjelo u XIV. i XV. stoljeću – prije dolaska Turaka - oko Bileće i Goražda

 
 
Obitelj Vuchetich (Vučetić) jedna je od starih obitelji hrvatskog plemstva. Prema povijesnim izvorima živjelo je u 14. i 15 stoljeću pleme Vucheticha u Bosni, današnjoj jugoistočnoj Hercegovini i to vjerojatno oko Bileće i Goražda. Tako nalazimo u drugoj polovici 14. stoljeća uglednog plemića–diplomatu Tvrtka Vucheticha. On živi i djeluje na dvoru bosanske kraljice Jelene Grube. U to vrijeme, Dubrovnik se obvezao plaćati Dmitrovdanski i Stonski dohodak bosanskoj kraljici. Zbog toga Tvrtko Vuchetich boravi u Dubrovniku. Njemu je odlukom Dubrovačkog Vijeća dana 02. veljače 1398. godine isplaćen Stonski dohodak da ga preda svojoj vladarici.
http://www.stajnica.com/stajnica-old/slike/upload/vuchetich-grb.jpg
Prije godine 1551. doselili su se Vuchetichi u Brinje. Kralj Leopold I. darovnom poveljom od 14. 7. 1698. dodjeljuje Lovri i Mihaelu
Vuchetichu, ne samo novo plemićko dobro, nego im priznaje stare posjede plemićkog dobra Brinje i dodjeljuje a lodije (imanja) Drenovac, Verbova Lokva, Križevačka Glavica, Veliki Kret, Stajnička draga, Brezovo polje, Lipica i Letinac. To je učinio vjerojatno stoga što su stare povelje nestale u turskim razaranjima.
 
Dana 29. travnja 1652. godine, vojvodi brinjskom knezu Pavlu Vuchetichu za iskazanu hrabrost i vojničke vrline potvrđuje se staro plemstvo i car i kralj Ferdinand III dodjeljuje mu novu grbovnicu. Zanimljivo je da je u štitu grba drugi štit s dvije prekrižene sablje i natpisom ET PEDES ET EQUES. Naš poznati heraldičar Bartol Zmajić smatrao je ovaj natpis u štitu grba za vrlo rijedak u svjetskoj heraldici. Obično se natpisi (gesla) nalaze ispod grba, a ne u samom grbu. ET PEDES ET EQUES u slobodnom prijevodu glasi na nogama i jašući (na konju). Grb je dobio Pavao Vuchetich koji je očito bio sklon vojničkom pozivu i vrlo je izvjesno da je sudjelovao u 30-godišnjem ratu u kojem je sudjelovalo veliki broj hrvatskih konjanika. Tu je prvi puta u vojnoj terminologiji došlo do primjene izreke ET PEDES ET EQUES. Hrvatski konjanici su po potrebi borbe postajali u ratu i pješaci.
 
Prezime Vuchetich je vrlo staro i potječe od starohrvatskog imena Vuk. Ono se mijenjalo tijekom vremena. U početku je bilo Vlk, Vlkota, Vukota, Vucheta, Vuche, Vucetich, Vuczetich, Vučetić i Vuchetich. Vuchetina djeca su Vuchetichi. U 16. st. u obiteljskim spisima piše se ovo prezime kao Wchetich, u 17. st. Vucetich i Vuczetich. U 18. st. pa do polovice 19. st. Wuchetich, a od polovice 19. st. pa do I. svjetskog rata Vuchetich. Kasnije jedan dio članova obitelji Vuchetich piše i dalje Vuchetich dok se drugi odlučuju za Vučetić.
 
Obitelj pl. Vucheticha povezana je s mnogim uglednim obiteljima od kojih valja spomenuti ove: Baruni Rauch od Nyék-a, baruni Sedesz, baruni Vukasović, von Adelsfeld, de Morelli, von Cäesar, Klobučarić, Duimovich de Erenhein, Dávid od Turocz Szent Petera i Isztebnye, Szallopek od Csallopeka, Berkovich od Berkišina, Miksich od Also Lukavecz, Matanović, Milić, Zlatarić, Crnogorchevich, Herakovich, Holosy, Pozojević , Uzbašić itd.
 
Branimir pl. Vučetić
Rođen je u Đakovu 5. srpnja 1942. od oca dr. Marka, pravnika, ministarskog savjetnika i majke Katarine pl. Vuković od Podkapele. Od svoje druge godine živi u Zagrebu, nakon što mu se obitelj doselila iz Đakova i Sl. Broda.
Stipe pl. Vučetić
Stipe pl. Vučetić, diplomirani inženjer elektrotehnike. Rođen je 1. siječnja 1950. god. u Brinju. Otac Stipe pl. Vučetić i majka Ana pl. Vučetić (rođena Vučetić). Supruga Višnja Šercl Vučetić, magistar ekonomskih znanosti i kćerka Dunja pl. Vučetić, zubni tehničar.
 

http://www.rhk.hr/plemicka-obitelj/vucetic/

Dostojanstveni čin prema ostatcima armenokatoličkih vjernika

 
 
Godine 2019. na mjestu nekadanje porte armenokatoličke crkve sv. Grgura Prosvjetitelja u Novom Sadu uz molitveni čin župnika Rimokatoličke crkve imena Marijinoga Roberta Erharta i velečanskoga Daniela Katačića, u novosagrađenu grobnicu-kosturnicu pohranjene su posmrtni ostatci 91 novosadskih Armenaca i obitelji Čenazi. Arheolozi su pronašli ne samo posmrtne ostatke prijašnjega armenskoga groblja, nego i prapovijesni nalazi Novoga Sada. Posmrtni su ostatci položeni u 37 kutija, na suvremen arheološki način, uz DNK zapise. Vjerski obred pohranjivanja posmrtnih armenskih ostataka obavljen je na Bulevaru Mihajla Pupnina u Novom Sadu.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Armenokatolicka1.jpg
Armenska zajednica se preseljava u petrovaradinski šanac (naselje koje je kasnije postalo jezgro Novoga Sada) 1739. god. zajedno s Grcima, Mađarima, Nijemcima, Srbima, Židovima nakon zauzimanja Beograda Turcima. U petrovaradinskom šancu su tada bili smješteni vojska, graničari i trgovci. U grad su mhitaristi došli iz Beograda pod zaštitom Apostolske Stolice i armenskoga katoličkoga reda mhitarista na čelu s redovnikom-mhitaristom Akopom (Jakovom) Erzerumcijem s otočića sv. Lazara u Mletcima (Veneciji) (Kulturocid nad Armenskom crkvom u Novom Sadu).
 
Krajem 1743. uz pomoć svoje zajednice i bogatoga mjesnoga trgovca Ovanesa (Ivana) Džanazizjana (kasnije je uzeo prezime Čenazi) odlučili su sazidati crkvu. Blagoslov za izgradnju dobili su od katačko-bačkoga nadbiskupa Gabrijela (Gabora) Patačića. Crkva je sagrađena 1746., a nastradala je 1849. tijekom topovskoga granatiranja Novoga Sada.
Crkva Sv. Grgura Prosvjetitelja u Novom Sadu srušena je zbog tzv. urbanističkoga razloga koncem listopada 1963. Formalni razlog rušenja crkve za tadanju komunističku vlast bio je proširenje Bulevara maršala Tita, današnjega Bulevara Mihajla Pupina.
 
Nedaleko od porušene crkve nalazio se je monumentalni nadgrobni spomenik poznate armenske plemićke obitelji Čenazi (utvrđen je za spomenik kulture 1997.) iz 1790. Spomenik je uklonjen zbog gradnje nebodera i bit će vraćen na Bulevar Mihajla Pupina. Ranije, 1949. radi proširenja Ulice cara Lazara srušen je armenski župni dom. Ostatci nadgrobnih ploča iskorišteni su za regulaciju terenana ulazu u Dunavski park koji se danas nalazi u središtu Novoga Sada. Zanimljivo je da postoji Armenska ulica u Novom Sadu, Nišu, Bijelini. (Video)
 

Artur Bagdasarov

Kanonikom korčulanskog kaptola postao je 1498.

 
 
Jakov Baničević (Jacobus Banisius ) (Korčula, 15. listopada 1466.- Trident, 19. studenoga 1532.), hrvatski ugledni diplomat i humanist koji je početkom 16. stoljeća »bio poznat u čitavom kršćanskom svijetu«.
http://photos.geni.com/p13/a5/f8/ae/36/5344483a69f24b8f/jakov_banicevic_original.jpg
Rodio se Baničević u seocu Žrnovu na Korčuli 15. listopada 1466., godinu nakon što je kralj Matijašdodijelio hrvatskim vođama naslov »banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske«. Bilo mu je osam godina kad je Vincent iz Kastva izradio čuvene beramske freske, a sedamnaest kad je tiskana prva hrvatska knjiga (Glagoljski misal). Riječju, bio je suvremenik Marulića, Lucića, Držića, Zoranića... Živio je u teškom razdoblju turskih prodora. U vrijeme Krbavske bitke (1493.) tog »prvog rasapa Kraljevstva Hrvatskoga«, kada je pao »cvijet hrvatskog plemstva« još je na Korčuli, a u doba hvarskoga pučkog ustanka Matije Ivanića (1510.–1514.) u diplomatskoj je službi diljem Europe.

 

 

Diplomatska karijera
 
Filozofijui teologiju studirao je u Bologni i Padovi. Kanonikom korčulanskog kaptola postao je 1498. Ubrzo, zbog neslaganja s mletačkom vlašću, napušta rodni otok. Godine 1501. već je tajnik papinskoga legata u Njemačkoj. Zatim je biskupu Gurku (Koruška). Godine 1504. kao tajni savjetnik cara Maksimilijana I. (1459.–1519.) posjećuje Rim. U istom svojstvu – ali i kao član komisije za teze – sudjeluje na povijesnim saborima u Augsburgu 1510. i Wormsu 1515. Maksimilijanov unuk i nasljednik, Karlo V. (1500.–1558.) – najveći vladar tadanje Europe – imenovat će ga osobnim savjetnikom.
Bio je u dodiru s papom Julijem II. te dvojicom Medičejaca: Leonom X. i Klementom VII. Godine 1512. Julije II. imenuje ga dekanom tridentinskoga kaptola, a Leon X. biskupom hvarskim. Pretpostavlja se da se nije vraćao u rodni kraj, jer se bojao mletačke osvete. Naime, godinama se žestoko politički borio protiv mletačke vladavine na istočnom Jadranu.
 
Maksimilijan I. dodijelio je njemu i obitelji 28. ožujka 1513. plemićku povelju za osobite zasluge. Taj je događaj ovjekovječen na prigodnoj spomen-medalji: Baničevićev portret (na aversu) i prizor promaknuća (na reversu). Primjerak medalje danas se nalazi u Bundessamlung von Medaillen u Beču. Franji II. Sforzi pomogao je preuzeti vlast i uspostaviti Milansko Vojvodstvo. U službi Leona X. (koji će Hrvatsku 1519. nazvati predziđem kršćanstva, antemurale christianitatis) bio je godine 1518. Karlo V.pozvao ga je 1530. da pribiva pregovorima s Klementom VII., kada se raspravljalo o obrani od Turaka. Možemo pretpostaviti da je iste godine pribivao i Saboru u Nürnbergu, kad je pred Karlom V. i ostalim knezovima Vuk Frankopan molio neka pomognu Hrvatskoj »koja se jedva brani od Turaka«.
 
Kao istaknuti humanist i diplomat, održavao je Baničević prisne veze s nizom njemačkih, talijanskih, francuskih i nizozemskih humanista, filozofa i umjetnika. Spomenimo poznatije: Beatus Rhenanus, Erazmo Roterdamski, Pietro Bembo, Willibald Pirkheimer, Albrecht Dürer. Među sačuvanim (i objavljenim) Erazmovim pismima četiri se odnose na Baničevića. Iz njihova sadržaja možemo zaključiti da su njih dvojica bili u prijateljskim odnosima. Erazmo je cijenio Jakova, tražio od njega savjete i držao ga »mužem ispunjenim najvećim odličjima« (vir omni decorum genere cumulatissimus). Četvrto pismo, datirano u Bruxellesu 21. svibnja 1519. (koje je nedavno s latinskog preveo i objavio Bratislav Lučin) počinje rečenicom: »Mužu koji obiluješ svakovrsnim častima, čujem da si uzdignut na novo, i to iznimno dostojanstvo; tim povodom srdačno ti čestitam, a ne dvojim da će sudbina jednom dobrostivije uzvratiti i tvojim izvrsnim vrlinama…«, a završava: »Naiđe li zgodna prilika, preporučit ćeš me saskom vojvodi Fridrichu. Nedavno smo mu pisali, pretpostavljam da mu je pismo predano. Ostaj zdravo jedinstveni zaštitniče.«
 
Najveći slikar njemačke renesanse Dürer spominje Baničevića u Dnevniku putovanja u Nizozemsku. Naime, on je strahovao da mu Maksimilijanov nasljednik Karlo V. ne bi ukinuo doživotnu rentu od 100 forinta, pak 1519. moli zaštitu utjecajnoga carskog tajnika Baničevića. U znak zahvalnosti naslikao mu je obiteljski grb, na kojem je prikazana dalmatinska troglavica, a lijevo od nje dvije ruke koje pridržavaju posudu sa cvijećem po kojem iz oblaka sipi kiša. U svom dnevniku Dürer pedantno bilježi kada je sjedio s Baničevićem, koje mu je gravire darovao, kada ga je portretirao...
 
Baničević je umro u Tridentu / Trentu 19. studenoga 1532. Prijevod latinskog natpisa na nadgrobnoj ploči koja se nalazila u stolnici glasi:
»na slavu Božju, Jakovu Baničeviću Dalmatincu, protonotaru Sv. rimske crkve, dekanu Trenta i Antwerpena, tajniku i savjetniku cara Maksimilijana i Karla V. slavnom zbog vjere, pobožnosti, gostoljublja, mudrosti u božanskim i ljudskim stvarima – koji uvijek bijaše u osobitoj milosti i ugledu kod sviju i kod rimskih prvosvećenika i kod kršćanskih vladara i kod Franje II, milanskog vojvode. predragom stricu Jakov nećak postavi skupa s braćom. Živio je 66 godina. Umro godine 1532. spasenja dana 19. studenoga.«
 
Prije tri i pol stoljeća (1646.) u povodu 180. obljetnice rođenja, na njegovoj rodnoj kući u Žrnovu (Postrana) bila je postavljena spomen-ploča. Zatim je pao u zaborav. Samo su stari Žrnovljani s koljena na koljeno prenosili: »Niki Baničević, koji se rodi u staro vrime u nas, bi diventa u svitu veli čovik«. Petstota obljetnica njegova rođenja (1966.) nije bila obilježena. Po svemu sudeći naši znanstvenici u to doba nisu imali sluha za hrvatske uglednike koji su se proslavili u službi europskih vladara i papa. Uspomenu na Baničevića oživila je tek u vrijeme Hrvatskog proljeća skupina korčulanskih intelektualaca (P. Giunio, M. Gjivoje, V. Foretić, S. Portolan). Zagubljenu nadgrobnu ploču Portolan je tada pronašao u trijemu dvorca Castello del Buon Consiglio u Trentu.
Još ne znamo je li Baničević ostavio književnih djela. U Dubrovačkom arhivu čuva se izvještaj u kojem javlja Senatu o Magellanovoj plovidbi oko svijeta (1519.–1522.). Možemo pretpostaviti da pismohrane europskih kraljevskih dvorova kriju mnoge zaboravljene isprave vezane uz ime u renesansnoj Europi nekoć toliko poznata sumještanina Petra Šegedina.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Ponedjeljak, 27/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 870 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević