Get Adobe Flash player

Thierry Mudry: O pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918. godine

 
 
U subotu 20. listopada 2018., od 9 do 18 sati na Pravnom fakultetu sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) održan je treći kolokvij pod naslovom „Hrvatska pred svojim sudbinama: od podređenosti (1918) do emancipacije (1991.-1995.). Podrijetlo, priroda, kronologija događanja i njihova tumačenja“. Kolokvij su zajedno organizirali Pariško sveučiliste Panthéon-Assas (Paris 2), Sveučilište Paris-Est Marne-la-Vallee, te Predstavničko vijeće institucija i zajednice Hrvata Francuske (CRICCF) i Udruga bivših studenata hrvatskih sveučilišta (AMCA). Sudionike je pozdravio i otvorio rad kolokvija Predsjednik Sveučilišta Panthéon-Assas (Paris 2) gospodin Guillaume LEYTE.
http://lesavoisien.free.fr/journ007/7-01.jpg
Thierry Mudry
 
Kolokvij je imao, kao što se vidi iz samog naslova, dvije teme koje su tijesno povezane. Prvi prijepodnevni dio, pod predsjedanjem profesora Marka GJIDARE, bio je posvećen Hrvatskoj u 1918. godini. U prvom izlaganju Miro KOVAČ, bivši ministar vanjskih poslova i sadašnji poslanik u hrvatskom Saboru, preko videolinka, jer nije mogao doći iz tehničkih razloga, uspio je samo ukratko ukazati na međunarodni kontekst u kojem se našla Hrvatska 1918. godine. Zato će njegov tekst u budućem zborniku kolokvija pomoći da se taj kontekst bolje sagleda.
 
Profesor sa splitskog sveučilišta, Edi MILOŠ, ukazao je na međunarodne i unutarnje političke prilike u kojima se nalazila Hrvatska u vijeme burnih previranja i događanja 1918. godine. Prikazao je kako se Hrvatska, zbog političke nepripremljenost hrvatskog društva i političara koji nisu uvijek bili stvarni predstavnici hrvatskog naroda, našla u rascijepu između samostalnosti i ulaska u novu zajednicu. Tomu je pridonijela i okupacija Hrvatske od strane zemalja pobjednica kojima se tadašnja politička inteligencija Hrvatske nije mogla i nije znala oduprijeti.
 
Tekst od Thierryja MUDRYJA, odvjetnika i politologa, pročitala je Sandra FORGET, Tajnica CRICCF-a. Autor je govorio je o pobunama u Hrvatskoj početkom 1918.: o Pobuni mornara u Kotoru, u veljači 1918., ili stvaranju Zelenog kadra, tijekom 1917. i 1918. godine. Zeleni kadar je konačno uništen od srpske vojske uz pomoć francuskih kolonijalnih jedinica. Profesor povijesti i prava, Joseph KRULIC, govorio o smislu i besmislu naziva  „Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“ u razdoblju od 1918 do 1931. godine. Korištenje ovog naziva jest volja da se, s jedne strane dadne utisak da se poštuje volja Sabora koji je proglasio novu državu, izdvajanjem Slovenije, Hrvatske i BiH iz Austro-Ugarske, te njenim ujedinjenjem sa Srbijom.
 
Također se željelo dati utisak najbrojnijem srpskom narodu kako je on onaj koji dominira u stvaranju države. Država proglašena u listopadu 1918. godine, zvala se „Država Slovenaca, Hrvata i Srba“, a ujedinjenjem 1. prosinca 1918. postat će „Država Srba, Hrvata i Slovenaca“. U novonastaloj državi mali narodi nisu ni spomenuti, njihova imena su negirana ili su jednostavno smatrani Srbima (Makedonci, Crnogorci…). Krulic je isto tako ukazao na sve poteškoće i nejasnoće koje su nastale nametanjem kako vidovdanskog (1921.) tako i oktroiranog ustava (1931.). Postavlja se pitanje koliko su oba ustava uzimali u obzir stvarnost narodâ uključenih u novu državu ali i stvarnost i ulogu poslanika u parlamentu budući da određeni broj poslanika nije mogao sudjelovati u njegovu radu zbog zabrane njihove stranke ili nemogućnosti izražavanja mišljenja.
 
Prvi dio kolokvija završio je diskusijom o pitanju što je bila južnoslavenska ideja i tko su bili njeni nositelji. Jasno je ukazano da je južnoslavenska/jugoslavenska ideja rođena i bila prisutna u Hrvata koji su vidjeli u njoj mogućnost izgradnje demokratske federacije zemalja koje su napustile Austro-Ugarsku i sa slavenskim zemljama koje nisu bile u njoj. Ono što se nije bilo predviđeno, jest različitost političkih i socijalnih kultura naroda koji su ušli u novu državu. One su bile toliko različite da su bile suprotne jedna drugoj: s jedne strane demokratska parlamentarna kultura, a na drugoj strani kraljevska diktatura. Isto tako je činjenica da pojedini hrvatski političari, osobito članovi Londonsko/krfskog dogovora, nisu predstavljali nikoga osim što su predstavljali samo sebe jer su bili bez demokratske baze.
 
Poslijepodnevni dio kolokvija, pod predsjedanjem Filipa Vučka, hrvatskog veleposlanika u Parizu, bio je posvećen Hrvatskoj u ratu od 1991. do 1995. Veleposlanik je u kratkom izlaganju ukazao na značaj Hrvatskog proljeća, koje je, u neku ruku, prethodnica, najava onoga što će se ostvariti demokratskim izborima 1990. i Domovinskim ratom koji je Hrvatsku oslobodio od agresora i spriječio ostvarenje projekta Velike Srbije.
 
Branimir GRABIĆ je govorio o izvoru, uzroku rata, kontekstu u kojem je rat započeo te predstavio kronologiju ratnih događanja. Ukazao je također na kompleksnu propagandu vođenu protiv Hrvata sedamdeset godina ali i protiv nove demokratsko izabrane vlasti na izborima 1990. godine. Vlatko MARIĆ je govorio o ulozi Srbije i JNA u ratu protiv Hrvatske, navodeći dokumente i riječi planifikatora i autora  agrasorskog rata:  Borisava Jovića, Dobrice Ćosića, Veljka Kadijevića i Slobodana Miloševića… Oni su već koncem devedesetih godina planirali odlazak Slovenije iz Jugoslavije i priključenje hrvatskih teritorija naseljenih Srbima novoj državi, odnosno Srbiji. Dok su pred jugoslavenskom i svjetskom javnošću “branili“ ostanak Jugoslavije, konkretno su, preko jugoslavenske armije, pobunjenih Srba i srpskih dobrovoljaca, stvarali Veliku Srbiju, reaktualiziranu Memorandumom SANU iz 1986. godine.
 
Ova dva izlaganja su jasno ukazala da nastojanja prikazati rat u Hrvatskoj kao građanski rat, kako se to čini često u Francuskoj, u svijetu, ali i u Hrvatskoj, nemaju smisla, jer to nije bio građanski rat budući da su sami planifikatori i naređivači rata pisali i izjavljivali kako sve treba učiniti, i to na sve načine, da hrvatski teritoriji nastanjeni Srbima ostanu u sastavu nove države zajedno sa Srbijom! To su počeli ostvarivati već u svibnju 1990. godine kada su razoružali teritorijalnu obranu u Hrvatskoj.
 
Georges-Marie CHENU, prvi francuski veleposlanik u Hrvatskoj, na osnovu svojih osobnih zapisa, oslikao je što se događalo prije i poslije pada Vukovara 1991. godine. Ukazao je na sve poteškoće koje je imao u pregovorima s jugoslavenskom armijom kako bi se spasili i izvukli civili i ranjenici. Dok je u sklopljenom ugovoru u Zagrebu bilo jasno da će civili i ranjenici biti povjereni Crvenom križu te biti izvučeni iz Vukovara  uz pomoć Crvenog križa i europskih promatrača, na terenu se to pokazalo nemogućim. Sve je činjeno da se spašavanje ne dogodi. Umjesto da već 18. studenog 1991., Europski promatrači i osoblje previđeno za zbrinjavanje civila i ranjenika, uđu u Vukovar, oni su tamo mogli doći pet dana kasnije i to uz velike poteškoće. Potpisani ugovor i obećanja od strane generala Rašete pokazali su se lažnim.
 
Kada su Europski promatrači došli u Vukovar, ranjenici  su već bili odvedeni iz bolnice. Ovo svjedočanstvo iz prve ruke oslikalo je što se dogodilo i kakvo je bilo ponašanje osvajača Vukovara: jugoslavenske armije i paravojnih jedinica došlih iz Srbije. Profesor Marko GJIDARA govorio je o Europi i njenim iskušenjima u kojima se ona našla tijekom rata u Hrvatskoj ali i kasnije i u BiH, te poukama koje je Europa izvukla (ili nije izvukla) iz ovog rata. Europa nije znala odgovoriti na izazove koji su došli s ovim ratom. Ona je dugo „spašavala„ Jugoslaviju i tako omogućila agresoru osvajanje teritorija, progon civila, razaranje svega što je ljudska ruka stvorila. Nije znala i nije htjela angažirati se kako bi spriječila zločine i razaranja.
 
Europa i međunarodna zajednica istovremeno su onemogućile napadnutoj zemlji naoružati se i braniti protiv agresora koji je imao na raspolaganju sve moguće naoružanje. Još uvijek Europa nema jasnu strategiju kako i na koji način kazniti agresore i inicijatore rata. Ona danas prima te agresore i inicijatore rata te s njma planira budućnost kao da su najbolji dobročinitelji čovječanstva a ne vulgarni ubojice i huškači rata. Kolokvij je završio okruglim stolom u dijalogu s prisutnima. Pokušalo se ukazati što bi trebalo učiniti da europski građani Izvuku pouku za budućnost kako se ne bi ponovio rat kakav je Hrvatska doživjela, budući da je aktualna stvarnost u Europi vrlo komplicirana, a  na njenim granicama postoje napetosti koje mogu izazvati krize katastrofalne za Europu i svijet.
 
Stoga je potrebno raditi kako bi nestali uzroci napetosti, ali i na izgradnji svijesti kod mladih u Europi o zlu, koje su nanijeli u ratu od 1991.do 1995. godine, nacionalistički projektanti Velike Srbije. Osamdesetak sudionika su izrazili zadovoljstvo što je kolokvij održan i želju da se uskoro održi novi. Organizatori su najavili slijedeći kolokvij u listopadu 2019. godine, ali isto tako su obećali da će u prvom trimestru slijedeće 2019. godine izići iz tiska zbornik ovog kolokvija, a zbornici  prva dva kolokvija do konca 2018. godine.
 

Vlatko Marić, http://hsk.hr/2018/10/30/pariski-kolokvij-hrvatske-teme/

Kako je četnik Radoslav Đurić postao partizan

 
 
Radoslav Đurić dvije i pol godine proveo je u redovima „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, pod komandom đenerala Dragoljuba Mihailovića, dok mu nije pukao film. Onda je prešao u partizane. Razlog će danas mnogi osporiti, ali je on jednostavan: nije podržavao bratoubilačku borbu i želio je tući okupatora.
http://www.e-novine.com/files.php?file=photo/drustvo/cetnici/Djujic_02_u_773131550.jpg
Radoslav Đurić se rodio u Ilidži kod Sarajeva 1906. godine. Prošao je kroz Vojnu akademiju i napredovao je kroz redove Jugoslavenske kraljevske vojske da bi ga rat zatekao na položaju načelnika za vezu 2. armije. Tijekom rata bio je načelnik štaba Bosanske pješačke divizije oko Banja Luke, a nakon sloma države ilegalnim je kanalima stigao u Beograd gdje jepokušao stupiti u vezu s oficirima koji su na Ravnoj Gori odbijali prihvatiti kapitulaciju. Na slobodni teritorij došao je u rujnu 1941. godine, nakon oslobođenja Čačka, a pukovnik Mihailović mu je dao zapovjedništvo nad četnicima u slijevu Zapadne Morave; potom je zajedno s partizanima vršio opsadu Kraljeva početkom listopada.
 
Đurić odbija naređenje da napadne partizane i piše Vrhovnoj komandi koja je u Užicu; to je kasnije objasnio riječima: "Nije se moglo izvršiti kada smo vodili jednu veliku borbu s okupatorom, gdje su bile i zajedničke kolone, i zajedničke ambulante i zajednički liječnici, i izmiješane jedinice. Nije se moglo nikako dopustiti da se u tijeku borbe s okupatorom napadne jedna strana, jer su borci i jedne i druge strane bili za suradnju".
 
Četnici, međutim, doživljavaju slom u borbama s komunistima (jedini uspjeh je zauzimanje Gornjeg Milanovca), a partizani prijete da osvoje i samu Ravnu Goru i likvidiraju čitav četnički pokret. Draža i njegovi najbliži suradnici mole Đurića da intervenira i sklopi primirje, što ovaj uspijeva da izvede kasnije tog meseca. Dragiša Vasić mu kaže: "Vi ste nas spasili". Ubrzo stiže na Ravnu Goru pa po Dražinom naređenju kreće obilaziti kotare, i shvaća da četnici ne poštuju dogovor i da masovno razoružavaju partizane nakon sloma Užičke republike uz objašnjenje da su to Dražina naređenja. Mihailović ga potom šalje u istočnu Bosnu da obiđe Dangićeve četnike; njegov izveštaj pokazuje da se Jezdimir Dangić sastajao i ručavao s Nijemcima, da je kompromitiran u narodu i da "pri nailasku partizana on nije mogao naći ni 100 ljudi koji bi htjeli da brane njega i štab".
 
Godinu 1942. provodi na položaju komandanta Južnomoravskog korpusa, a u jesen te godine Draža mu izdaje naređenje da se poveže s Velčevim iz bugarske organizacije Zveno i Zervasom iz grčke grupe EDES radi dizanja općeg ustanka protiv Nijemaca. Od toga nije bilo ništa. Početkom naredne godine uspostavlja mrežu u Nišu, i naređuje diverzije na pruzi Niš-Skoplje.
 
Nakon što je preko svojih obavještajnih krugova u Beogradu saznao da je Jevrem Simić na platnoj listi Gestapoa, obavijestio je o tome Dražu ali mu je ovaj rekao da je Simić njegov drug s klase i da se ništa ne brine. Đurić mu je rekao da će, ako se Simić pojavi na njegovom teritoriju, biti uhićen kao njemački špijun. Istovremeno, Draža mu je branio da napada njemačke linije komunikacija po Srbiji sjeverno od Uroševca. Đurić, pak,cijelo vrijeme održava vezu s komunistima, odbija napasti partizanski bataljun sastavljen od Albanaca u kojima je bila saveznička misija, i obavještava britanskog časnika da četnici i nedićevci zajedno tuku komuniste. Engleski časnik u London javlja da većina Đurićevih četnika ne će sudjelovati u „bratoubilačkom ratu“.
 
Želja Mihailovića da mu postupno oduzme zapovjedništvo pogoršava njihove odnose, a kada 21. XI. 1943. godine četnici i Nijemci prave prve formalne ugovore o zajedničkim akcijama protiv partizana, major Đurić počinje shvaćati da tu više nema što tražiti. To mu postaje još jasnije nakon likvidacije kanadskog Srbina Branka Radojevića, odnosno Charlesa Robertsona, koji je bio prebjegao komunistima na Jastrepcu.
 
Konačno, Dražina nevoljkost da britanskim komandosima na Đurićevom teritoriju dozvoli vršiti sabotaže, kao i klanje ljudi u Vraniću i Boleču, postaju kapi koje prelijevaju čašu. Jednostavno, sve mu se skupilo i on u ožujku 1944. godine počinje s pripremama za prjelazak u redove Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Draža naređuje njegovo uhićenje, grupa oficira mu napada štab 18. svibnja, ali on uspijeva pobjeći.
 
Tada postaje komandant Južnomoravske divizije NOVJ, sudjeluje u razbijanju četnika i ljotićevaca u Jablanici i Toplici, postaje pomoćnik načelnika Glavnog štaba za Srbiju i prvi zamjenik generala Koče Popovića. Tuče se i kod Ibra i Kopaonika. Poslije kraljevog govora od 9. rujna s velikim uspjehom mobilizira četnike da prijeđu u NOVJ. Iz rata izlazi kao pukovnik, svjedoči protiv Draže 1946. godine, i odlazi u mirovinu 1948. (vjerojatno zato što nije bio baš naklonjen komunizmu). Umire 1980. u svom stanu u Beogradu. Svoja ratna sjećanja objavljuje u knjizi. Zanimljivo je to što mu je nadimak bio Herman (kao i He-He), zanimljivo zato što je bio jedan od rijetkih u četničkim redovima koji je beskompromisno zagovarao borbu protiv njemačkog okupatora.
 

(O. Š.), https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/zabavnik/2890559-drazin-major-pa-titov-pukovnik-prica-o-neverovatnom-putovanju-radoslava-djurica-foto

Johann Fortner: Hrvatska komisija osudila je Probana na smrt

 
 
Johann Fortner (Zweibrücken, Bavarska, 25. XI. 1884. – Beograd, 26. II. 1947.) bio je generalnideuterom Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata koji je zapovijedao 718. pješačkim odjelom od njegova osnutka u svibnju 1941. sve dok ga nije oslobodio u ožujku 1943. Tijekom svoje zapovjedne divizije bavio se protupartizanskim operacijama tijekom okupirane Jugoslavije, uglavnom unutar Nezavisne Države Hrvatske. Oslobođen je iz aktivne dužnosti 1944. godine, izručen je u Jugoslaviju poslije rata, te je suđen i ubijen u Beogradu.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/c/ce/Johann_Fortner.jpg/220px-Johann_Fortner.jpg
Suđenje Fortneru, njemačkom časniku, kojemu se željelo "pakovati" ratne zločine. Napominjem da za razliku od NDH Sovjetski Savez nije potpisao Haašku konvenciju, te da su partizani do 1943. godine neregularne (paravojne) trupe. Ratne zločine su pretežno vršili specijalci iz SS-a, te domaće snage.
 
Tijek "suđenja"!
 
»Sudac: Jedan od svjedoka jasno kaže: njemački vojnik je oteo majci dijete od 4 mjeseca i bacio ga u vodu.
- (Fortner) Nemoguće!
- Optuženi možda misli da se takav postupak protivi prirodi njemačkog vojnika?
- (Fortner) Da, upravo tako.
- Nije li to presmiona tvrdnja. Tâ za vrijeme ovoga rata Nijemci su žarili i palili diljem sve Europe.
- (Fortner) Htio bih nešto o tome...
- O čemu to, optuženi?
- (Fortner) O ovim grozotama. Sjećam se jednog mjesta...
- Kojeg mjesta, optuženi?
- (Fortner) Da, to je bilo kod Aginaca - desetak kilometara južno od Dubice, uz cestu prema Prijedoru. Tu je nađen jedan kapetan i još pet-šest ubijenih njemačkih vojnika, uši im odrezane, oči izvađene. To zna svećenik moje divizije. Molim da taj svećenik bude pozvan za svjedoka, zove se Knelbe, mogao bi ga naći kardinal Veinhobe iz Münchena.
- Želi li optuženi, navodeći slučaj toga kapetana, što nije nemoguće, ustvrditi da to opravdava zločine njemačkih vojnika?
- (Fortner) Ne, ali moram vam reći da čak ni nakon slučaja u Agincima nisam naredio da se provedu mjere za odmazdu.
- Jeste li vi svojim jedinicama izdavali naređenja za ubijanje civilnog stanovništva.
- (Fortner) To bi značilo da sam narod proganjao, a to nisam. Dr. Gozze Gučetić se okrenuo prevoditelju:
- Još jednom upozorite optuženog: bilo bi za njega nezgodno, nezgodno za njemačkog general-bojnika, da se utvrdi kako laže.
- (Fortner) Da, bilo bi nezgodno - miran je Fortner. –
- No, da vidimo druge akcije...
- (Fortner) Ja bih da se izjasnim o jednom slučaju s Romanije?
- Ima li to veze s pitanjem?
- (Fortner) To se tiče ustaša, riječ je o grozotama ustaša.
- Vi ste optuženi zbog zločina počinjenih od Nijemaca, ali i svih drugih vaših potčinjenih. Ustanovljeno je da su vam i ustaše 129 potčinjene. Rekao bih da je besmisleno da sami sebe optužite iznoseći zvjerstva trupa koje su vam operacijski, disciplinski i sudski bile podređene.
- (Fortner) Ipak, molim da se unese u zapisnik...
 
Tada je već bilo 14 sati. Pretres je prekinut. Sutradan, trećeg dana procesa, 7. veljače 1947. godine, optuženi Löhr i Fortner su u vijećnicu uvedeni u 8.15 sati. Dr. Gozze Gučetić obojici dopušta da sjede. Fortner kaže da mu je dobro, da mu je mnogo bolje nego jučer:
- Mogu stajati. Fortner je pred sud izišao s dojmom da je zamisao njegove obrane izvanredna. Tek što mu je predsjednik vijeća dao riječ, ustvrdio je:
- (Fortner) Ono naređenje nikad nije provedeno. Ono: da ja preuzimam svu komandu nad ustašama i domobranima. Meni su te jedinice bile samo operativno podređene. Sudski i disciplinski nikada. Zato hoću da iznesem događaj s Romanije.
- Izvolite.
- (Fortner) Moja mi je feldžandarmerija javila da je ustaški zastavnik Proban, s još dvojicom ustaša, ubio i grozno unakazio dvije žene, Srpkinje. Svu trojicu sam stavio u zaštitni zatvor. O tome sam obavijestio generala Badera u Beogradu i generala Glaise Horstenaua u Zagrebu. Tražio sam da hrvatske vlasti osude trojicu ustaša. Kako ništa nisam postigao dopisivanjem, otišao sam u Zagreb. Konačno sam uspio da se formira sudska komisija, koja je u Sarajevu vodila istragu protiv Probana. Ta komisija - Pavelićev pukovnik i još neki časnici - osudila je Probana na smrt. Osuda je i izvršena.
- Vama je više konveniralo da ih stavite pod sud NDH, a mogli ste, kao vrhovni sudski šef, da ih stavite i pod njemački vojni sud.
- (Fortner) Volio bih da pozovete kao svjedoka ratnog gradonačelnika Sarajeva Muftića i ondašnjeg direktora muzeja u Sarajevu Petrovića.
- Ako ustreba. Nego, optuženi, da vi niste imali sva prava jedinog komandujućeg čovjeka, kako biste na teritoriju NDH 130 mogli uhapsiti oficire NDH? Bi li jedan general NDH usudio uhapsiti«.
Fortner tvrdi da je riječ bila samo o internaciji koju je proveo samovoljno.
<http://www.znaci.net/00001/218_3.pdf>
 

Teo Trostmann

Anketa

Vjerujete li A. Plenkoviću kada kaže da nema opasnosti od tzv. Marakeške deklaracije?

Utorak, 20/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 802 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević