Get Adobe Flash player
Je li lijek opasniji od bolesti?

Je li lijek opasniji od bolesti?

Navijači pomažu sve one koji nastradali, ali nema onih koji brane tzv....

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Trebamo se odmah okrenuti vlastitoj poljoprivrednoj...

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Zaraza vratila Europsku uniju u 1951....

Naknadna pamet Borislava Škegre

Naknadna pamet Borislava Škegre

Dragi Borislave, najprije treba rezati davanja raznim...

Moralna i etička sramota novinarstva

Moralna i etička sramota novinarstva

Manjinski mediji, ako žele na tržište, neka se sami...

  • Je li lijek opasniji od bolesti?

    Je li lijek opasniji od bolesti?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:12
  • Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:03
  • Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 15:14
  • Naknadna pamet Borislava Škegre

    Naknadna pamet Borislava Škegre

    utorak, 24. ožujka 2020. 20:18
  • Moralna i etička sramota novinarstva

    Moralna i etička sramota novinarstva

    utorak, 24. ožujka 2020. 17:36

U većinskom hrvatskom Monoštoru pobijedila srpska stranka

 
 
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini (DSHV), HNV-u, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom priopćenja Tomislava Žigmanova 19. siječnja 2016. godine u Dnevniku na hrvatskom jeziku na RTV1 o rezultatima izbora za Mjesni savjet u Monoštoru te članaka „Vijeće će odlučiti o načinu izlaska na izbore“ i „Išli smo na razgovore gdje smo bili zvani“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 668 od 5. veljače 2016. godine.
http://www.autonomija.info/wp-content/uploads/2016/01/Backi-Monostor2.jpg
Bački Monoštor
 
U emisiji na RTV1 19. siječnja 2016. godine, a koja se zove Dnevnik na hrvatskom jeziku, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i u isto vrijeme predsjednik DSHV-a, jedine političke stranke Hrvata u Republici Srbiji, filozof, književnik, političar, pjesnik, analitičar, kritičar i sve ostalo što treba, Tomislav Žigmanov, našao je sukladno da preko „svog“ televizijskog „dnevnika“ pojasni puku najnoviji „uspjeh“ DSHV-a na izborima za Mjesni savjet u Monoštoru. Filozof, književnik, političar, pjesnik, analitičar, kritičar i sve ostalo što treba, Tomislav Žigmanov je to uradio u svom netransparentnom verbalnom maniru, koji je teško razumjeti, a posebno je teško iz njega izvuči suštinu. No, pokušat ćemo.
 
Prvo smo čuli kako je Žigmanov Političar zadovoljan rezultatima izbora u Monoštoru, jer je DSHV tamo postigao uspjeh plasirajući se na drugo mjesto po brojnosti stranke, odmah iza SNS-a, pa se svi tome trebamo radovati. Onda smo od Žigmanova Analitičara čuli da je Monoštor mjesto s većinskim hrvatskim življem, pa smo se malo zamislili: kako DSHV po brojnosti nije ispred SNS-a kada onih za koje očekujete da će glasati za SNS ima malo!? Žigmanov Pjesnik nam to parabolično pojašnjava time da SNS u Monoštoru ima svu infrastrukturu u svojim rukama, što nam opet, po logici stvari, budi nadu da u svim drugim mjestima Vojvodine gdje ima malo Hrvata oni drže svu infrastrukturu u svojim rukama! Pjesnička sloboda i nama i njemu  to dozvoljava.
 
Zatim od Žigmanova Kritičara saznajemo da on ustvari nije zadovoljan rezultatom izbora u Monoštoru, ali konstatira da je to rezultat samo trenutačno loših odnosa između Republike Srbije i Republike Hrvatske, pa opet treba da smo veseli, jer ti odnosi će već sutra ujutro biti sasvim drugačiji, pa će DSHV u svim drugim mjestima Vojvodine glatko pobijediti, posebno sada s „novim i  osvježenim“ rukovodećim kadrom. Ima nade čak i za budućnost Monoštora, jer Žigmanov Pragmtičar izjavljuje da on tamo „ima nekoliko svojih jakih, mladih i perspektivnih momaka“! A istina i suština je u tome da nijedan predstavnik drugoplasirane političke stranke (DSHV) u mjestu s većinskim hrvatskim življem nije ušao u bilo koji organ vlasti, što navodi na samo jedan zaključak – stranka nema članova! A ako DSHV nema članova u mjestu koje je većinski hrvatsko, onda ne treba biti filozof, književnik, političar, pjesnik, analitičar, kritičar ili bilo što drugo, a da bude sasvim jasno da DSHV nema članova nigdje, odnosno marginalni su i malobrojni.
 
To je višegodišnji „uspjeh“ rada Petra Kuntića, oca i sina Bačića i još nekolicine takvih u čijim je rukama godinama bila koncentrirana sva moć, sva infrastruktura i sav novac kada je u pitanju 57.000 Hrvata u Republici Srbiji (prema službenom popisu!). Danas je stanje još gore, sve je u rukama samo dvojice ljudi - Tomislava Žigmanova i Slavena Bačića, a Tomislav Žigmanov se, kao novi predsjednik DSHV-a, zakleo da će nastaviti politiku onoga koji ga je za predsjednika i predložio – Petra Kuntića. Tako nas vrte u krug kao da smo svi debili. A ovi ljudi su sasvim otuđeni od puka i gledaju jedino svoj osobni interes, što je i dovelo do potpunog političkog (i kulturološkog) raspada naše zajednice ovdje. O tome govore i dva navedena članka u jučerašnjem broju „Hrvatske riječi“. Naime, pred same izbore Žigmanov je svjestan da, ne samo u Monoštoru, već nigdje drugdje nema potporu šire baze tako da bilo gdje može  uvrstiti u redove vlasti svoje „jake, mlade i perspektivne momke“. Zato pokušava njemu svojstvenom ekvilibristikom preko svoje „Hrvatske riječi“ naći opravdanje za predvidivi fijasko. Sada će odjednom o svemu odlučivati svi drugi osim njega.
Čovjek koji je našu zajednicu ovdje podijelio po svim mogućim i nemogućim šavovima (a sam je odlučivao o svemu), poslije II. sjednice Vijeća DSHV-a, održane u Subotici 27. siječnja, izjavljuje da su aktivnosti DSHV-a u prva četiri mjeseca u 2016. godini „podijeljene u dvije velike skupine“ (kod Žigmanova je sve veliko, naročito pohlepa). Prva velika skupina su redovite aktivnosti („međusobna komunikacija dužnosnika DSHV-a, članova Predsjedništva i Vijeća te vodstva podružnica i mjesnih organizacija radi ostvarivanja što učinkovitijeg rada i vidljivosti u javnosti“!), a druga su „brojni razgovori s političkim strankama radi stvaranja mogućih predizbornih saveza za predstojeće izbore na republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini“. Onda čujemo da se odluka o načinu izlaska na izbore mora donijeti na izvanrednoj sjednici Vijeća DSHV-a i da će biti imenovan izborni stožer DSHV-a koji „treba isplanirati, pripremiti i realizirati sve izborne aktivnosti na svim razinama“, a „sve predizborne aktivnosti započet će tek onda kada izbori budu raspisani i kada DSHV bude znao ide li na izbore samostalno ili kao dio određenih predizbornih koalicija i saveza“. Sve će biti redovito objavljivano na internetskom portalu DSHV-a, facebook stranici DSHV-a i Žigmanovljevom twitter nalogu! A 57.000 Hrvata u Republici Srbiji (prema službenom popisu!), posebno srijemski paori i oni oko Niša, zbog toga na njive, uz motike, nose i svoje laptopove ili poslije težačkog rada cijelu noć četuju, bloguju i tvituju sa svojim Velikim Vođom da bi bili u tijeku događanja.
 
U drugom članku u istom broju „Hrvatske riječi“ čitamo da Tomislav Žigmanov na skupu DSHV-a u Novom Sadu 28. siječnja 2016. godine (sutradan!) izjavljuje kako „Hrvatska zajednica nije u mogućnosti izići samostalno na izbore, jer nema dovoljno resursa“ (ljudi), a zatim i „da su dužnosnici DSHV (čitaj Tomislav Žigmanov) išli na razgovore samo tamo gdje su bili pozvani“!!! To spada u onu drugu skupinu velikih poslova! A na kraju članka zaključujemo da Žigmanov skoro nigdje nije ni bio pozvan!
 
Uz izjavu Tomislava Žigmanova „da DSHV nije nikada imao problema s financijama, niti će ih imati“, običan građanin Republike Srbije hrvatske nacionalnosi je potpuno zbunjen i dezorijentiran. DSHV nema ljudi, ali zato ima novca! O tome i jest riječ: DSHV, čitaj Tomislav Žigmanov, nije nikada ni imao problema s financijama, niti će ih imati, jer sav novac je u njegovim rukama! U članku o „skupu“ DSHV-a u Novom Sadu nije navedeno niti tko je sve sudjelovao na njemu (koliko je uopće ljudi bilo na njemu i jasno je da ovo samo puštanje napuhanih šarenih balona preko „Hrvatske riječi“ o „velikom poslu“ DSHV-a. To ne može donijeti nikakav boljitak za našu zajednicu, a sve vodi još većoj nezainteresiranosti hrvatskog življa ovdje za bilo što, a što i jest krajnji cilj Tomislava Žigmanova. Tako može iz svog kuta na krajnjem sjeveru države, okružen nekolicinom svojih poltrona, „vladati situacijom“ i novcem. I ništa više. Dokaz za to je i „učinkovitost rada i vidljivost u javnosti“ DSHV-a pri izboru u Monoštoru, mjestu s većinskim hrvatskim življem!
 

Branimir Miroslav Cakić

Oproštajni govor na Mirogoju pri posljednjem ispraćaju gosp. Mate Ćavara

 
 
Tužni zbore, poštovani Hrvati i Hrvatice!
Dana 2. veljače 2016. godine na blagdan Svijećnice preminuo je u 85. godini života gospodin Mate Ćavar, hrvatski pjesnik, publicist, politički zatvorenik, a posebice veliki domoljub i borac za samostalnu državu Hrvatsku. Pripala mi je čast da se kao njegov politički suradnik i bliski prijatelj oprostim od njega u ime članova nekadašnjeg Hrvatskog Narodnog Pokreta – Slobodna Hrvatska i današnjeg Savjeta Slobodne Hrvatske.
Mate Ćavar rođen je 27. kolovoza 1931. g. u Širokom Brijegu u velikoj katoličkoj obitelji koja je teško živjela pod starojugoslavenskim nepravdama i ubojstvima, a posebice poslije pada Nezavisne Države Hrvatske, pod jugokomunističkom okupacijom i torturom, pomognutom od hrvatskih izdajnika. Kao mladić pokušavao se organizirano suprotstaviti Jugoslaviji, pa je dospio pod nadzor Udbe, tako da je morao pobjeći u Zagreb, gdje se upisao na Pravni fakultet. Na drugoj godini studija otkrila ga je hercegovačka Udba, pa je bio osuđen za verbalni delikt na dvije godine zatvora na otoku Sv. Grgur (Goli otok 2). Nakon zatvora nastavlja studij prava, no zbog progona uspijeva doći do apsolventure. Petnaest puta je bio uhićivan.
 
Godine 1966. ženi se s gospođom Ružicom Čuvalo, s kojom je dobio četvero djece. Bio je zaposlen u vodstvu komunalnog poduzeća „Čistoća“ i tu je sa suradnicima nastojao prohrvatski djelovati. Tako su npr. oko 200 radnika učlanili u Maticu Hrvatsku. To Udbi nije promaknulo pa se nakon pada Hrvatskog proljeća pripremala optužnica za Matu i četvero suradnika zbog „kontrarevolucionarne djelatnosti“. U veljači 1972. godine odlazi u Beč i faktično postaje politički emigrant. Jugovlasti su nastojale navući ga da se vrati što im ne uspijeva, pa nakon sedmogodišnjeg navlačenja, valjda i zbog srama, on i suradnici bili su osuđeni „samo“ na uvjetne kazne.
Matu Ćavara sam upoznao u jesen 1969. godine i odmah smo se prepoznali, tako da sam 10. travnja 1970. g. dao prisegu na ruke Mate Ćavara, ušao u tajnu državotvornu organizaciju Hrvatski Narodni Pokret – Slobodna Hrvatska kojeg je vođa i duša bio Mate Ćavar.
 
Takav entuzijazam i hrvatstvo kao Matino rijetko sam vidio. Tako je ispalo da je organizacija bila većinom u Hrvatskoj dok je vođa bio u Beču, gdje sam u ljeto 1972. g. Matu prvi puta posjetio i dogovorio daljnji rad. Od tada sam se s njime u Beču sastajao mjesečno ili dvomjesečno deset godina sve do 1982. g. kad je ta veza bila otkrivena, pa smo do 1990. g. nastavili dogovore brzoglasno i poštom. Tajno smo slali dopise po svijetu (jasno najviše Mate), a najveći nam je pothvat bio 1973. g. i 1974. g. slanje poziva po cijelom svijetu pojedincima i hrvatskim organizacijama, gdje smo od svih rezolutno tražili ujedinjenje, barem prividno, u okviru Hrvatskog Narodnog Vijeća.
 
Mate Ćavar živio je skromno, boemski i radio samo za Hrvatsku. Bio je nevjerojatno produktivan kao pjesnik i pisac. Napisao je povijest Hrvata u desetercu. Bio je član Hrvatskog društva političkih zatvorenika, udruge Hrvatski domobran i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je redom Stjepana Radića za zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.
 
Godine 1990. došla nam je Hrvatska Država. Mate je nastavio pisati, a pogotovo od 2000. g. u okviru Savjeta Slobodne Hrvatske, jer je Hrvatska Država postala opet ugrožena. Uglavnom Mate je bio ideološki pravaš i uvijek za Dom i Domovinu spreman.
Dragi Mate, hvala ti na svemu što si dao za Boga i Hrvatsku. Tvrdim da si bio velik i zaslužan Hrvat. Moli Boga za nas jer je Država Hrvatska još ugrožena, jer nije došlo do istine i pravde.
Izražavam iskrenu sućut Tvojoj dragoj Ružici, djeci Domagoju, Tvrtku, Drini, Petru Krešimiru i cijeloj obitelji.
Neka Ti dragi Bog bude nagrada i neka Ti do Uskrsnuća bude laka Hrvatska gruda za koju si živio i radio.
Gospodin Mate Ćavar s nama je!
 

Goran Ante Blažeković, Mirogoj, 5. veljače 2016.

Čovjek koji je živio za Hrvatsku!

 
 
Drage prijateljice i prijatelji, sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!
Duboko ožalošćena, sa svojom obitelji, javljam vam tužnu vijest, da je moj dragi, dobri i voljeni suprug, Mate Ćavar, hrvatski pjesnik i publicist, a nadasve hrvatski domoljub, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Vječnu Domovinu, u utorak, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 2016. godine, u svojoj 85. godini života.
http://www.viktimologija.com.hr/images/Hrvoje_Hitrec/Vinko_Vice/Mate_Cavar_i_Vinko_Vice_Ostojic.jpg
Mate Ćavar (lijevo) s nerazdvojnim prijateljem i emigrantom Vinkom Vicom Ostojićem
 
Rođen je 27. kolovoza 1931. godine u Širokom Brijegu, u hrvatskoj katoličkoj obitelji majke Janje rođ. Naletilić i oca Pere, sa petero djece. Iz djetinjstva mu se najviše urezala u sjećanje velika požrtvovnost roditelja, vjerski odgoj, molitva i rad na uzgoju duhana na škrtoj brdovitoj hercegovačkoj zemlji. Svakodnevno se vodila borba za goli opstanak obitelji i puko preživljavanje u velikom siromaštvu. Starojugoslavenska država je imala monopol na otkup duhana, koji je bijedno plaćala i teško žandarski kažnjavala, pa i ubijala ljude za svaki kilogram slobodne prodaje. Takvo stanje nepravde, koju je narodu nanosila nenarodna velikosrpska vlast, budila je nezadovoljstvo i otpor u hrvatskome narodu, pa i revolt u dječjim dušama. Stoga se Mate, kao dječak od 10 godina, zauvijek sjećao eksplozije oduševljenja u svome kraju kada je, 10. travnja 1941. godine, proglašena u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska. Sjećao se radosti i zanosa mladića, svojih rođaka, kada su se ponosno i s pjesmom javljali kao dragovoljci u hrvatsku vojsku, te odlazili na ratišta u obranu svoje hrvatske domovine, koja je odmah bila grubo napadnuta, a hrvatski narod izložen najžešćim četničkim zločinima.
 
Mate je, kao mali dječak, samo o tome razmišljao i sanjao kada će on narasti i obući hrvatsku vojničku odoru. No, kao što znamo, nakon samo 4 godine zanosa i slave, vidio je pad i okupaciju svoga Širokoga Brijega i sve patnje, krv i ubijanja tolikih mladića i djevojaka svoga kraja, a posebno ubijanja nedužnih svećenika franjevaca, koji su bili sol i svjetlo svoga naroda. Uvijek je želio što više znati i učiti, kako bi pomagao svome stradalničkom narodu. Te misli su mu stalno bile u glavi. Nakon rata završio je osmogodišnju školu u svome mjestu, a zbog materijalne nemogućnosti daljnjeg gimnazijskog školovanja, završio je tečaj za trgovačkog pomoćnika i zaposlio se u trgovini kako bi pomagao obitelji. Nemirnoga duha, zajedno s drugim mladićima, pokušavao je organizirano djelovati protiv okupatorske vlasti nove Jugoslavije i domaćih izdajnika. Tako je ubrzo dospio pod udar UDBE i morao je ilegalno otići u Zagreb.
 
U Zagrebu je, često skrivajući se, radio i uz rad završio gimnaziju, te upisao studij prava na Zagrebačkom sveučilištu. Na drugoj godini studija, otkrila ga je hercegovačka UDBA, te je bio uhićen i osuđen na 2 godine zatvora na otoku Sv. Grgur. Pisani razlog njegove presude je bio verbalni delikt zauzimanja za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Nakon zatvora je nastavio studij, uz posao, i dospio do apsolventskog statusa. U međuvremenu je bio uhićivan 15 puta, ranjavan i neprekidno pod nadzorom UDBE i tako ometan u učenju, životu i radu.
Mate Ćavar
 
Nakon zasnivanja obitelji, 1966. godine, i dolaska na svijet Božjih darova, četvero djece, došla je i 1971. godina. Mate je svim srcem, kao zaposlenik u vodstvu poduzeća "Čistoća", zajedno sa istomišljenicima aktivno sudjelovao u pokretu za demokraciju u Hrvatskoj. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, prijetila mu je stvarna opasnost uhićenja, te je, u dogovoru sa suprugom, odlučio, početkom 1972. godine, otići na rad u inozemstvo, kako bi mogao pomagati obitelji. Nadao je se da će odsustvo trajati 2-3 godine, no, na žalost, produžilo se na punih 18 godina. Na zagrebačkom Općinskom sudu vodio se kazneni postupak protiv njih petorice iz vodstva "Čistoće" i to je trajalo godinama. Obitelj mu je samo povremeno dolazila, a on je uvijek govorio: "Bolje da djeca ostanu u Domovini, makar bez oca, nego da budu s ocem, ali izvan Domovine".
 
On je ilegalno i anonimno, uz posao, neprekidno pisao i radio za Domovinu. Uvijek je govorio: "Ja sam u duhu stalno s vama, a samo sam tijelom izvan Domovine". Vratio se tek 1991. godine, kada je u Austriji, u Beču, ostvario mirovinu. Nitko nije bio sretniji od njega kada je, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ostvarena obnovljena hrvatska država, samostalna i slobodna, suverena i demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska. Po političkom uvjerenju bio je istinski pravaš i govorio je: "Ne trebam nikakve položaje, mogu biti i čistač ako treba, ali samo neka sam slobodan u slobodnoj Domovini". Nastavio je djelovanje, najviše pisanjem rodoljubnih pjesama i drugih rodoljubnih sadržaja, kao što je uvijek činio, jer to je bio njegov život.
 
Silno ga je pogađalo sve što nam se događalo sa državom nakon 2000. godine. I tada je ogorčeno nastavio sa svakodnevnim pisanjem, što su mu objavljivali najviše na domoljubnim portalima Dragovoljac.com, Hrvatski fokus, Viktimologija, Glas Brotnja i dr. Tako je bilo sve do nove domoljubne pobjede na parlamentarnim izborima, 8. studenog 2015. godine. Od tada ga je počela slamati zloćudna bolest, ali je radosno dočekao i formiranje nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, te njeno potvrđivanje u Hrvatskome (državnom) saboru 22. siječnja 2016. godine.
 
Stanje mu se sve više pogoršavalo, te je preminuo u Vječnu Domovinu u znaku Isusova svjetla Svijećnice, te prešao u krilo Očevo, gdje više nema ni tuge ni boli, ni muke, gdje smrti više nema i gdje je sve radosno i novo, onako kako je i Mate svojim životom u voljenoj ovozemaljskoj Domovini zaslužio. Njegovo tijelo počivat će do Uskrsnuća u rodnom Širokom Brijegu, srcu hrvatske Domovine. Ispraćaj će biti u voljenome Zagrebu, gradu svih Hrvata, a pokop u obiteljskoj grobnici uz bistru i šumeću rijeku Lišticu. Termini će biti objavljeni u posmrtnoj obavijesti Večernjeg lista u četvrtak, 4. veljače 2016. godine.
 
S najvećom tugom i ljubavlju, njegovi: supruga Ružica, djeca Dominik Domagoj, Stjepan Tvrtko, Blaženka Drina i Petar Krešimir, te unučad: Katarina, Ana, Antonija, Marija i Dmitar Zvonimir.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Počivao u miru Božjem!
 

Dr. Ružica Ćavar

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 31/03/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1072 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević