Get Adobe Flash player
Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

Plakati nad Uljanikom je isto kao kada je Neron zapalio Rim, pa optužio...

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugostatistika demantira srpske laži

Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osobe, od čega...

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

Broj Srba po popisu stanovništva iz 1948. veći za gotovo 700 tisuća...

Etnobiznismen koji mrzi!

Etnobiznismen koji mrzi!

Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ne mrze...

Diplomatska laž Mate Granića

Diplomatska laž Mate Granića

Sad mi je jasno kako se krivotvori...

  • Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    Nevjerojatno licemjerstvo Borisa Miletića

    utorak, 14. svibnja 2019. 09:38
  • Jugostatistika demantira srpske laži

    Jugostatistika demantira srpske laži

    utorak, 14. svibnja 2019. 18:07
  • Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    Velikosrpska statistika stradanja na koljenima

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:54
  • Etnobiznismen koji mrzi!

    Etnobiznismen koji mrzi!

    utorak, 14. svibnja 2019. 17:41
  • Diplomatska laž Mate Granića

    Diplomatska laž Mate Granića

    četvrtak, 16. svibnja 2019. 08:38

Kako Slaven Bačić zna znanje!

 
 
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom članka „Poziv udrugama na natječaj“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 635. od 12. lipnja 2015. godine. (poslano 12. lipnja 2015. u 13.00 h).
 
„Informativno-politički tjednik“ Hrvata u Srbiji koji se zove „Hrvatska riječ“ u br. 635. od 12. lipnja 2015. donosi članak koji u cijelosti izgleda ovako:
 

POZIV UDRUGAMA NA NATJEČAJ

 

Prilikom posjeta manifestaciji u Srijemskoj Mitrovici dr. sc. Slaven Bačić pozvao je hrvatske udruge da apliciraju na natječaje: »Od 2011. godine Hrvatsko nacionalno vrijeće dio svoga proračuna izdvaja izravno za pomoć hrvatskim  kulturnim udrugama. To je dio našeg izbornog programa od izbora 2011. i sada na prethodnim izborima 2014. godine. To je oko 10 posto našeg proračuna u iznosu od 2 milijuna dinara. Ove godine će ta 2 milijuna biti raspoređena na malo drugačiji način, jer dio novca koji dobivamo iz Pokrajine se mora utrošiti onako kako je Pokrajina navela, prema ugovoru za razvojne aktivnosti. To je oko 600.000 dinara tako da ćemo mi ove godine izuzetno, raspisati natječaj HNV-a u iznosu od 1.400,00 dinara, a preko Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata tih 600.000 dinara, koji će također na transparentan način biti raspoređeni, ovoga puta za razvojne aktivnosti. Natječaj je otvoren do 12. lipnja, pa pozivam sve udruge da konkuriraju«, rekao je dr. sc. Slaven Bačić.

Dakle, dr. sc. Slaven Bačić je u Srijemskoj Mitrovici (6. lipnja) pozvao sve hrvatske udruge da apliciraju na natječaj za bijednih 1.400.000 dinara koje će im udjeliti HNV (ako ispune njegove uvjete), a „Hrvatska riječ“ je to objavila 12. lipnja na dan u kojem se natječaj zatvara. I uz pretpostavku da je natječaj ranije raspisan ovaj članak je izlišan, apsurdan i idiotski, osim ako se u informativno-političkom tjedniku koji se zove „Hrvatska riječ“ nije htjelo još jednom spomenuti ime dr. sc. Slavena Bačića i njegov pregalački rad.
 
Branimir Miroslav Cakić  
 
Branimir Miroslav Tomlekin  (1944.) odrastao je u Srijemu. Osnovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je u Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje danas živi kao umirovljenik.
 
Prve stihove napisao je u gimnaziji, a u posljednje vrijeme oni su satirični i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tome piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji u dvije knjige: Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo, koja obuhvaća period od dolaska u Hrtkovce 1737. godine do Prvog svjetskog rata i Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela, koja obuhvaća period od Prvog svjetskog rata do progona 1993. godine. Priče iz ove druge knjige objavljuju mu u nastavcima i Hrvatske novine, Subotica.
 
Književni radovi, članci i feljtoni su mu objavljivani u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana Gomolava, Zagreb, glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Zov Srijema, Zagreb, časopisu za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni i tjedniku Hrvatska riječ, Subotica.

 

Zbirku poezije Salauka, kao i humoristično-satirične zbirke pričaZa sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje iGaudeamus idi u tur tiskala mu je 2013. godine izdavačka kuća „Bistrica“, Novi Sad, a 2014. godine humoristično-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i roman s ratnom temom Godine zaslepljujućih boja, a u 2015. godini izdaje i treću knjigo o Hrtkovcima: Hrtkovci, priče o staroj kući o i mladosti. Književne radove potpisuje i kao Branimir Tomlekin. Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema, Zagreb – Subotica, 2011. godine. U posljednje vrijeme radove mu objavljuje i Hrvatski fokus, tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja, Zagreb.
 

Branimir Miroslav Cakić (adresa poznata redakciji)

Ante Tomić vrijeđa one vrijednosti koje većina hrvatskog puka poštuje

 
 
Ne mogu više odoljeti upitima: ''Jesam li u rodbinskoj vezi s Antom Tomićem? Ne. Nismo, Bogu hvala! Zbog istog prezimena, ovaj pediculus pubis, priljepio se uz mene pa se ni na googleu ne mogu od njega otresti.
http://i.ytimg.com/vi/GrGT5MYRuR8/hqdefault.jpg
Glavna perjanica ''Slobodne Dalmacije'' i ''Jutarnjeg lista'' Ante Tomić piše uvodnike, daje mišljenja, donosi zaključke, optužuje, osuđuje i izriče ''zaslužujuće kazne'' svima onima koji mu ''ne mirišu''. Ako uzmemo u obzir ono što mu je iz kante poliveno po glavi, razumljivo je da mu mnogošta smrdi. Ante (kanta) ovakav  kakav je, teško bi ga i Bog prepoznao, jer je  promijenio sve u životu  izuzevši prezimena i šešira.
 
Po rođenju Ante bi trebao biti biološki Hrvat, a on je sve drugo samo ne Hrvat, i ne skriva svoju privrženist Titi, Partiji i režimu; po vjeri bi trebao biti katolik, a on je  antikatolik, antikršćanin, odnosno bezbožac - ateist; po spolu bi trebao biti muško, a on nije ni muško ni žensko, mada sliči na prosječnog muškarca, ali u njemu ženstvennost vrije; po državljanstvu bi trebao biti građanin Republike Hrvatske, a on je tipični Balkanac, jugofil i srbofil. Ante je zavidan svakom dobru u čovjeku i u društvu, stoga izgara od zavisti iznutra i izvana. Sicilijski tirani nisu izumjeli veće muke od zavisti. U selu Proložcu kraj Imotskog, gdje je Ante rođen, davno su susjedi rekli: ''Jadna mu majka koja ga je takvog rodila, bilo bi bolje da se taj nije ni rodio''!
 
Koliko je god iskompleksirana osoba, Ante je još više zloban i stoga su njegove kolumne kotnroverzne i zajedljive, jer samo tako (po zlu) biva upadljiv. Ne ćemo se osvrćati na ine političke komentare, jer o kome god piše, izvan režimskog okvira, ne može da ne ''uoči'' neku srodnost sa ustaštvom, s čime je opsjednut kao da je bio pobočnik generalu Drinjaninu. U ranoj mladosti, već u  četrnaestoj godini bio je pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu, što je ostavilo na njega neizbrisiv dojam o Titi, Partiji i Jugoslaviji. No, Anti se ne može zanijekati stručnost u izazovima, u čemu je vičan, mada bi ta sposobnost trebala biti novinarska nadarenost, za njega je prokletstvo, jer zlo koje čini - on zna što čini i zašto čini, a to je smrtni grijeh. Latini su upozorili na pojavnost takvih ljudi -  da se njihov značaj i ćud poznaje po tijelu, očima, licu i čelu. Rečeno je, da slika više kaže nego tisuću tiječi!
 
Ni urednici listova koji za suradnju plaćaju Antu Tomića, nisu ništa bolji od njega, jer takve banalnosti i sprdnju na račun Boga, Gospe, Crkva, vjere - i svega onog što je hrvatskom narodu sveto, daju da u tisaku čitaju tu sramotu. Ne bismo ni dirali u taj ''drek na kiši'', ali on je glasnogovornik režim koji vrijeđa sve nas, Boga i druge svetinje.
 
Riječ je o Bogu, našem Bogu, hrvatskom Bogu i Bogu Svevišnjem; riječ je o Gospi, našoj Međugorskoj Gospi, o Očenašu i Krunici, s kojom smo pobijedili u Oluji, pa ne možemo ostati nijemi. Misli i riječi Ante Tomića, diraju u našu dušu, u naše svetinje i u sve ono što nas čini Božjim narodom. Blate hrvatsku baštinu, hrvatske vitezove, hrvatske žrtve i s đavolskom mržnjim bjesne u medijskim prostorima, koji su i onako zagađeni do gađenja. Evo tri ''uzorita'' uratka Ante Tomića: 1. Gospa iz Međugorja autentična je koliko i diploma ekonomije u Mostaru, tvrdi Papa
 
Gornji naslov je ne samo provokativan, jer autentičnost Gospe iz Međugorja posprdno je usporedio s diplomom ekonomije iz Mostara, a tome je dao ''autentičnost'' navodeći da to - '' tvrdi Papa''! ''Hrvatski je, kako znamo, uz grčki i latinski, jedan od tri službena jezika u Kraljevstvu nebeskom. Otad pa do danas Gospa redovito pohodi Međugorje.  Najmanje dva puta mejsečno obraća se vidjelicama i vidiocima, premda su joj poruke nešto izlizane i predvidljive. Po duši govoreć, još onda,  prije trideset četiri godine, Gospa je rekla sve što je htjela reći o kršćanskloj poniznosti. postu i molitvi, a sva su druga javljanja bila višak. Gospa ustrajno ponavlja nekoliko istih rečenica poput Dragutina Lesara i Ivana Vilibora Sinčića ili takvog nekakvog ne osobito bitnog i nadahnutog političara. Čujete li jednu gospinu priču, čuli ste ih sve.'', kaža Ante Tomić (Jutarnji, 21. 3. 2015.).
http://poskok.info/wp/wp-content/uploads/2015/02/sofija-mala.jpg
Tko razuman može reći da je Ante Tomić normalan čovjek? On čak znade koji su službeni jezici u Kraljevstvu nebeskom, zna da su Gospine poruke izlizane, jer njegove su originalnije i uvjerljivije:  Bog i budala sve znaju, a svi znamo da Ante Tomić nije Bog! Ako Tito i Partija nisu mogli ''istjerati'' Gospu iz Medjugorja, zašto bi to učinio Papa, kad se tamo Boga slavi i hvali! Antu i one iz ''Jutarnjeg'' i ''Slobodne'' koji objavljuju negove i druge natruhe ne zanimaju Gospine poruke u Međugorju, nego novac. Kažu da su godišnji prihodi oko 90 milijuna eura, ili ukupno do danas oko 11,6 milijardi eura, koje nisu Linić, Lalovac oporezovali! Njih ne zanima ni vjerodostojnost diploma u Mostaru, nego ozračje koje iz grada na Neretvi ohrabljuje i usvješćuje hrvatskog čovjeka, koji bi mogli biti šibica za kremaciju kumunizam, partije i Tite u Hrvtaskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, potrebna je budnost i postojanost hrvatskog naroda u ovim sudbonosnim vremenima. Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da poždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje! 1 Petar 5:8-9   
 
2. Naš je katolički Bog u toj stvari oko razvoda prilično odrješit i ima pravo takav biti''Katolički brak je kao Zippo upaljač. Crkva vam daje  'lifetime guarantee'. Jednom kad to učiniš, gotovo je. Doživotno bez mogućnosti pomilovanja. Upri pa do smrti, kako bi rekli u mom kraju... a moj dobar drug, nesumnjivo najpametnija i najduhovitija osoba koju sam ikad upoznao, napravio je to čak četiri puta. Triput je ostavio neku ženu i otišao drugoj sa svim svoji stvarima i psom.'', kaže Ante (Jutarnji, 16. 5. 2015.). 
 
Prava je šteta što taj ''najpametniji'' Antin prijatelj nije sa sobom i psom poveo i njega u sablastan život. Dakle, u ''jutrenjaku i slobodnjaku'' se sprda s brakom, a brak je temelj obitelji, a obitelj je temelj nacije, ako je to pravilo, onda hrvatski se narod nalazi u teškom položaju. Naime, 2013. godine bilo je jednak broj vjenčanih i razvedenih brakova u Hrvatskoj, a po broju razvedenih Zagreb je na prvom mjestu. Uz veliki broj pobačaja, iseljavanja, razvedenih brakova i popularizacije  homoseksualnosti, nije teško predviditi budućnost hrvatsjkog naroda. Već sam pisao u hrvatskim portalima, da Hrvatska neće izgubiti populaciju - nego će izgubiti Hrvate.  Prema tome, koliko se god u režimskim medijima sprdaju sa brakovima kao ''Zippo upaljačem'', to nije udarac samo kršćanstvu, nego je   zločinački čin i novo usmjerenje za još jedan genocid hrvatskog naroda.
 
3. Kad sve valja izmoliti Očenaš? Krunica je došla obvezna u svim zgodama, kao Kozaračko kolo nekada. Ničim izazvan Ante Tomić je sebe svrstao među najpogrdnije osobe ljudskog društva. Njega, naime, smeta molitva. Smeta ga što krščani mole uz svaku prigodu i zazivaju Božju pomoć. Za njega je 'neumjesna molotva' bila na kninskoj maturalnoj zabavi, jer su neki nastavnici za vrijeme molitve ostali sjediti dok je večina ustala i molila.
https://i.ytimg.com/vi/Mnp2rE6_fLQ/mqdefault.jpg
''Takva su, eto, vremena došla da ni ateisti više ne smiju zabušavati. Ako ne znaju tekst, dužnost im je skočiti na noge i barem samo otvarati usta, izmoliti Zdravomariju na plejbek (playback, a.o.) Bez blagoslova i molitve ne idu, osim toga ni otvaranje cesta, školskih zgrada, športskih dvorana i industrijskih pogona, ni svečane akademije o godišnjicama političkih stranak, ni političkih prosvejda, 'Vršili smo molitvu krunice', reče nedavno na televiziji jedan branitelj iz šatora u Savskoj 66. Zaista, jedva da je više moguće ikakav provod koji okuplja više od pet osoba, a da netko ne krene s krunicom. Krunica je došla obvezna u svim zgodama, po prilici kao Kozaračko kolo nekada na sindikalnim izletima'', piše Ante Tomić (Jutarnji, 31. 5. 2015.).  
 
Samo ljudski ''trash'' može usporediti Svetu Krunicu s partizansko-četničkim Kozaračkim kolom, i to u Hrvatskoj u kojoj je 89.78 posto katolika! Samo u Hrvatskoj takvo beščašće ima medijski prostor! Ma bilo u kojoj drugoj državui u svijetu, gdje je u tolikoj zastupljenosti jedna vjeroispovijest, ne bi se nipošto usudio netko napisati nešto slično i objaviti u toj zemlji. Ne samo da bi autor tog teksta bio iza željeznih vrata, jer to je govor mržnje, nego bi se s njime obračunali mnogi od onih koje je uvrijedio. Dnevne novine u kojima je objavljen taj tekst nikad više ne bi vidjela svjetlo dana, jer ljudi zaboravljaju da  od luda jezika dolaze mnoge neprilike u svijetu. Neka se ''Jutarnji'' i ''Slobodna'' ovako ''poigraju'' sa srbopravoslavljem ili Islamom - brzo bi vidjeli lice Božje.
 
Pa i oni ljudi koji nisu karizmatični vjernici, moraju se naći uvrijeđenima, jer jedna bezumana ljudska spodova u sredstvima javnog priopćavanja pljuje po svetinjama i hrvatskom narodu. Ljudi se moraju zamisliti nad ovom sramotom. Kanta svakako nije više adekvatno rješenje za Antu Tomića, nego njega treba ''nagraditi'' na neki drugi adekvatan način. Naime, Ante kao Ante nije vrijedan spomena, ali on na žalost predstavlja one koji danas vladaju u hrvatskoj i govorom mržnje vrijeđa one vrijednosti koje većina hrvatskoh puka poštuje.
 

Rudi Tomić

Iz tiska izišla nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina Hrtkovci – Priče o sudbini jednoga sela

 
 
Hrtkovci su hrvatsko selo u hrvatskome Srijemu. Tako je bilo od pamtivijeka, pa sve do 1946. godine, kada su u Beogradu povukli granicu tamo gdje su htjeli, nakon čega je istočni Srijem „pripao“ Srbiji. Upravo zbog Hrtkovaca i istočnoga Srijema glavom je platio i Andrija Hebrang. Početak svojatanja istočnoga Srijema započeo je odmah po nastanku Kraljevine SHS koncem 1918. godine. Nastavio se 1929. prekrajanjima pomoću stvaranja fantomskih devet banovina. Tada je hrvatski istočni Srijem pripao tzv. Dunavskoj banovini. Ta kabinetski uspostavljena granica Srijema na zapadni (Savska banovina) i istočni (Dunavska banovina) otprilike je ostala i 1946. i bila nametnuta Hrvatskoj od strane tadašnjih jugokomunističkih vlastodržaca u Beogradu. Na taj način od Hrvatske je bez puno buke amputiran istočni Srijem i pripojen Srbiji. Istina, ne odmah Srbiji, nego formalno »Autonomnoj pokrajini Vojovodini«, ali kako je ubrzo Josip Broz obje pokrajine (»AP Vojvodina« i »AP Kosovo i Metohija«) pripojio Srbiji, na kraju je hrvatski istočni Srijem postao dio tadašnje Srbije.
Pripajanjem istočnoga Srijema Srbiji, svi tamošnji Hrvati preko noći postali su građani Srbije. Stoljećima su živjeli u zajedništvu i slozi s tamošnjim Nijemcima, Mađarima i drugim malobrojnijim narodima koje su doselile austrougarske vlasti kroz povijest. U jesen 1944. i do proljeća 1945. Nijemci iz toga dijela hrvatskoga Srijema pobijeni su ili protjerani, dok su Mađari nešto bolje prošli iz razloga što je prema jaltskoj podjeli istočne i jugoistočne Europe Mađarska kao i druga Jugoslavija ostala pod sovjetskom čizmom. Tako je bilo i u Hrtkovcima. Hrtkovačke Nijemce partizani su ili pobili ili protjerali, dok su Mađari samo neznatno smanjili svoj broj u tom mjestu. Hrvati iz Hrtkovaca su od strane Srba proglašeni „ustašama“ i nije im bilo lako sve do 1990. godine. Unatoč progonima, maltretiranjima i iseljavanju tijekom tih 45 godina, i demokratske promjene i raspad Jugoslavije ipak dočekali su kao najbrojniji narod u Hrtkovcima.
 
Već početkom agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku 1991., započinje progon Hrvata u istočnome Srijemu, pa tako i u Hrtkovcima. Uskoro u Hrtkovce dolaze militantni pobunjeni Srbi iz Hrvatske i počinju s pritiskom na hrtkovačke Hrvate da se isele. Bilo je to klasično rasističko »događanje naroda«. Godinu dana kasnije isti velikosrpski ratni scenarij primijenjen je i u Bosni i Hercegovini, i tada u Hrtkovce dolaze novi krvoločni Srbi, ali sada i iz BiH. Mnogi Hrvati se počinju iseljavati prema Hrvatskoj. Prepušteni su sami sebi. Mladići ne žele ići u JA i ratovati protiv braće Hrvata po Hrvatskoj.
 
U Hrtkovcima, kao i u drugim krajevima Srijema, Bačke, Banata i Srbije gdje žive Hrvati, teško je biti Hrvat. Ljudi su živjeli u strahu. Po selima svakodnevno su haračili razulareni lokalni i uvezeni četnici koji su u svakom Hrvatu vidjeli „ustašu“ i potencijalnu žrtvu od koje će oteti automobil, traktor, kuću, imanje, zemlju... Hrvati nisu znali hoće li živi dočekati jutro. Upravo o tim i takvim hrvatskim Hrtkovcima kojih više nema piše Branimir Miroslav Tomlekin.
 
Branimir Miroslav Tomlekin (1944.) čitatelja upoznaje o povijesti mjesta, dijelovima Hrtkovaca u kojima žive Nijemci, Mađari, Ličani... Posebno je vrijedan onaj dio u kojemu opisuje zadrugu svojih predaka koja je izvrsno funkcionirala gotovo dva stoljeća.
 
Branimir Miroslav Tomlekin voli svoje Hrtkovce na poseban način. On je posljednji iz loze Tomlekina koji je morao napustiti svoj najdraži zavičaj. U njegovoj rodnoj kući, kao i u cijelim Hrtkovcima sada žive neki drugi, doseljeni ljudi. Oni koji nikada ne će voljeti Hrtkovce kao što ih i danas voli Branimir Miroslav Tomlekin. On u Hrtkovcima više nema ništa, samo groblje na kojemu počivaju kosti njegovih predaka.
http://www.b92.net/news/pics/2014/11/12/213603991654639c705065e927637302_v4%20big.JPG
Možda najintrigantniji dio ove knjige-romana je onaj u kojemu autor imenom i prezimenom navodi one koji su 1991. godine u selu dočekivali ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kao i one koji su tih teških godina maltretirali, progonili i ubijali hrtkovačke Hrvate. Ovo je prva knjiga koja dokumentarno iznosi podatke o stradanjima hrtkovačkih Hrvata za koje nitko nikada nije odgovarao. Ova je knjiga opomena srbijanskoj vlasti u Beogradu, a isto tako i hrvatskoj vlasti u Zagrebu da su dva i pol desetljeća griješile. Prva, u Beogradu, što nije zaštitila progonjene Hrvate i makar i s vremenskim odmakom procesuirala zločince koji su ih progonili i ubijali, a druga, u Zagrebu, što nije ni prstom maknula da zatraži od srbijanskih vlasti da istraže te zločine i nadoknade neprocjenjivu materijalnu štetu ubijenim i protjeranim hrtkovačkim i svim ostalim srijemskim Hrvatima koji danas uglavnom žive u Hrvatskoj u daleko lošijim materijalnim uvjetima nego što su stoljećima živjeli u svojim Hrtkovcima.
 
Knjigu je izdala zagrebačka izdavačka kuća Tkanica (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.), ima 224 stranice, šest dijelova, Predgovor, koji je napisao urednik Marijan Majstorović, Pogovor, koji je napisao Ivan Balenović, te Kazalo i Bilješku o autoru. Knjiga se prodaje po popularnoj cijeni od 100,00 kuna. Branimir Miroslav Tomlekin je odrastao u Srijemu, osnovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnanaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je u Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje danas živi kao umirovljenik.
 
Prve stihove napisao je u gimnaziji, a u posljednje vrijeme oni su satirični i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tome piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine sve do progona 1993. Književni radovi, članci i feljtoni su mu objavljivani u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana Gomolava, Zagreb, glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Zov Srijema, Zagreb, časopisu za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni i tjedniku Hrvatska riječ, Subotica. Zbirku poezije Salauka, kao i humoristično-satirične zbirke priča Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje i Gaudeamus idi u tur tiskala mu je 2013. godine izdavačka kuća Bistrica iz Novoga Sada, a 2014. godine humoristično-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i ratni roman Godine zaslepljujućih boja. Književne radove potpisuje i kao Branimir Miroslav Tomlekin i kao Branimir Miroslav Cakić. Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema, (Zagreb - Subotica, 2011.), a u posljednje vrijeme članke mu objavljuje Hrvatski fokus, tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja iz Zagreba.
 

Zrinko Horvat

Anketa

Tko Vam je draži od političarki?

Ponedjeljak, 20/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 645 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević